Predkršćanska apologetika [1/2]

U nastavku prenosim Feserov post Pre-Christian apologetics. U prvom dijelu objašnjava situaciju u kojoj se nalazimo i objašnjava da je apologetika disciplina poput drugih te nudi odgovore na česte prigovore. 

Kršćanstvo nije nastalo u vakumu. Prvi kršćani su raspravljali sa svojim suparnicima u kulturnom kontekstu gdje su svih znali da postoji Bog, i da se objavio kroz Mojsija i proroke. S obzirom na to, pitanje je bilo što misliti o Isusu Nazarećaninu. Stoga su i prvi apologeti bili apologeti kršćanstva nasuprot judaizma. No, to se uskoro promijenilo. Širenjem kršćanstva kroz Judeu na širi mediteran, pitanje je postalo trebamo li prihvatiti kršćanstvo nasuprot poganstvu. Manje je toga bilo zajedničkog.

Ipak, grčka filozofija je pružala dosta zajedničkog prostora za raspravu. Augustin je zapisao kako su mislioci u neoplatonskoj tradiciji shvatili da je Bog uzrok egzistencije svijeta; da su također shvatili da samo ono što je van svijeta materijalnih i promjenjivih stvari može biti Bog; shvatili su razliku između osjetila i njihovih objekata s jedne strane, te intelekta i njegovih objekata s druge; utvrdili superiornost posljednjeg; i utvrdili da najviše dobro nije dobro tijela niti dobro uma, nego poznavati i naslijedovati Boga. Ukratko, ti poganski mislioci su znali neke od ključnih istina o Bogu, duši, i prirodnom zakonu koje su dostupne nepotpomognutom ljudskom razumu. Takvo čisto filozofsko znanje olakšalo je Augustinovu konverziju na kršćanstvo, i omogućilo je intelektualni kostur za razvoj tradicije kršćanske apologetike i teologije.

Međutim, u drugim kulturnim kontekstima – poput religija dalekog Istoka – kršćanski apologet je mogao pretpostaviti još manje od onoga što je bilo poznato grcima. Isusovački misionar iz sedamnaestog stoljeća Roberto de Nobili pokušao je riješiti problem koristeći se bogatom konceptualnom aparaturom koju je pružala hindu filozofija kako bi uvjerio učene hinduse u istinu tomističke prirodne teologije, koja bi se onda mogla koristiti kao stepenica prema kršćanskoj objavi.

Niti tu nije tako teško pronaći zajednički temelj. Hinduizam potvrđuje jedinstvenu samopostojeću i nepromjenjivu božansku stvarnost, čak i ako je ta stvarnost uobičajeno shvaćena u panteističkim, a ne teističkim terminima; postoje eksplicitno teističke misli u hinduističkoj filozofskoj tradiciji. Hinduizam također ima pojam duše, iako doktrina reinkarnacije ide u suprotnom smjeru od kršćanstva. U potvrđivanju objektivnog moralnog poretka koji operira poput zakona prirode, a ne kao proizvoljna božanska zapovijed, ideja karme paralela je onoj prirodnog zakona (iako su naravno i razlike radikalne.) U kineskom kontekstu, taoizam, konfucijska etika, i neo-konfucijska metafizika također su pružale bogati skup konceptualnih resursa kojima se diskusija prirodne teologije i prirodnog zakona može nastaviti.

Ali na suvremenom Zapadu, još je manje toga zajedničkog. Budistički kritičar hinduističke metafizike barem misli da je korisno raspravljati. Iako se u suštini njegovi stavovi više razlikuju od kršćanstva nego od hinduizma, on je barem na filozofskoj razini manje više u istom konceptualnom svemiru. No, kao što sam napomenuo nedavno u TAC predavanju (o pozivu na povratak skolastičkoj apologetici, [prijevod 1. dio, 2. dio, 3. dio]), tipični moderni Zapadni sekularist ne misli da je teizam, a kamoli kršćanstvo, vrijedno pobijanja. Često odbacuje i samu filozofiju, baš kao što odbacuje i teologiju koju bi tradicionalni apologet utemeljio na filozofskim argumentima. Ne uvijek, ali često, će samo empirijsku znanost shvatiti ozbiljno. S obzirom na takav scijentizam, potrebno mu je prvo pokazati zašto mora metafiziku shvatiti ozbiljno, a zatim se okrenuti prirodnoj teologiji, da bi se u konačnici mogli upustiti u obranu kršćanske objavljene teologije. (Prvi zadatak nije teško ispuniti ukoliko je sugovornik intelektualno pošten. Scijentizam nije teško pobiti.)

Problem sa suvremenom apologetikom

Iako kršćanstvo nije nastalo u vakumu, trenutno se nalazi, barem u suvremenom Zapadnom kontekstu, u nečemu sličnom vakumu. Religiozni i filozofski milje unutar kojeg je kršćanska objava razumljiva – prema tome i onaj u kojem morate smjestiti intelektualno ozbiljnu i snažnu kršćansku apologetiku – je uvelike zaboravljen. Nažalost, nisu samo sekularisti ti koji su ga zaboravili, nego i sami kršćani, uključujući kršćanske apologete.

Često sam se žalio da nisu samo novo ateistički tipovi, nego i previše suvremenih kršćanskih mislioca, ti koji operiraju s ozbiljno manjkavim poimanjem Boga i ozbiljno manjkavim metafizičkim pretpostavkama. To je dio problema o kojemu govorim. Utemeljena apologetika mora biti formulirana u terminima klasičnog teizma i klasične (aristotelijanske, neoplatonske, skolastičke) metafizika. Ali to nije sve. Moramo također nanovo otkriti dubinu, opseg i strogost apologetike kako je shvaćena u neo-skolastičkoj tradiciji. Ispravno shvaćena, apologetika nije samo samo vreća ad hoc poteza osmišljenih samo kako bi zadobili konvertite. Nije vrsta retorike. Radi se o vrsti znanosti, u širem smislu sustavnog tijela objektivnog znanja. Ima filozofske temelje i logičku strukturu, pravilni poredak tema integriranih u teoretski koherentu cjelinu. Ne sadrži praznine zbog kojih bi lanac logičkih argumenata odjednom bio prekinut, a intelekt ugašen tako da zavladaju volja ili emocije. Ukoliko nije tako tretirana – kao ozbiljni intelektualni poduhvat – neće je se ozbiljno uzimati u obzir, niti bi to zaslužila.

Jedan problem sa suvremenom apologetikom je što odražava premalo svijesti o toj teoretskoj strukturi discipline i pravilnom poretkom tematike. Razmislite o pristupima koji odmah kreću od Isusova Uskrsnuća kao argumenta za kršćanstvo, ili čak kao argumenta za teizam. To može biti učinkovito s nekim ljudima koji nemaju snažna uvjerenja o kršćanstvu ili teizmu, ili sa teološki konzervativnim židovskim sugovornikom koji već prihvaća istinu abrahamske religije i samo ga treba uvjeriti da kršćanstvo predstavlja njezin ispravan razvoj. Ali ako razmišljate o njemu kao potpuno općenitom "potezu otvaranja", prikladnom za neposredno korištenje protiv naturalista i ateista bilo koje vrste, takav pristup je prema meni ozbiljno pogrešan. Sofisticirani naturalist pretpostavlja da ima dobrih razloga misliti da se događaji poput uskrsnuća jednostavno ne mogu dogoditi, i da ima dobar razlog misliti kako je religiozno učenje povezano s tom pričom o uskrsnuću a priori nevjerojatno. Prema toma, ukoliko prethodno ne pobijete taj skup općih pretpostavki, on će razumljivo misliti da je opravdano kada sliježe ramenima i odbacuje čak i najjači dokaz uskrsnuća kao jedan od više čudnih podataka koje pronalazimo u povijesti – možda je kuriozitet, ali nije nešto što može samo po sebi ugroziti naturalizam kojeg on smatra dobro utemeljenim.

Naravno, neki apologeti bi prethodili uskrsnuću neovisnim argumentom za Božju egzistenciju; ali niti to nije, samo po sebi, adekvatni uvod. Neće vas svaki argument za Božju egzistenciju dovesti do specifičnog poimanje Boga koje je potrebno da bi ustanovili vjerodostojnost uskrsnuća. Osim toga, Božja egzistencija nije jedini filozofsko znanje koje treba ustanoviti prije nego što se započne sa specifično kršćanskom apologetikom, na to ću se kasnije vratiti.

Još jedan problem s djelom suvremene apologetike je što zauzima pristup za kojeg se čini kako je više zainteresiran za uvjeravanje slušatelja nego predstavljanje istine. Stoga će apologet ponekad iznesti argumente koji postoje za neku tvrdnju, bez da kaže prihvaća li ih one sve. Apologet je tada poput trgovca, sretan je ukoliko napustiti trgovinu s nečim pod rukom, nije mu toliko bitno čime.

Problem nije što neki od argumenta možda nisu dobri; i naravno da je argument dobar čak i ukoliko uz njega ubacite hrpu upitnih argumenata, stvar je u tome da nekritičko predstavljanje bilo čega što bi moglo pomoći razvodnjuje intelektualnu ozbiljnost poduhvata, i učvršćuje pogrešnu percepciju apologetike kao obične retorike, umjesto kao istinske filozofije.

Da predvidim očiti prigovor, sigurno, reći će ateistički ili sekularni kritičar, svaka apologetika mora po svojoj prirodi biti samo retorička, neistinsko filozofska ili znanstvena u svom duhu. Prigovor kaže da apologet daje argumente za zaključak koji je već unaprijed određen kao istinit, zaključak u kojeg je on izvorno vjerovao iz razloga koji nisu ovi koje predstavlja kao apologet (primjerice zato što su mu roditelji ili religijski autoriteti tako rekli kada je bio mlađi). Takav postupak je intelektualno neozbiljan, čak i intelektualno nepošten.

Točnije, to će reći sekularist; ali ako je pošten, sekularist će shvatiti da on stvarno ne vjeruje u taj prigovor. Uzmite u obzir da gotovo svi koji vjeruju u ono što nam moderna znanost govori čine to na temelju nekog autoriteta koji mu je to rekao – roditelja, učitelja, autora znanstvenog dokumentarca, autora knjiga popularne znanosti i slično. Malo je ljudi koji su sposobni istražiti do stručnosti samo jednu znanstvenu disciplinu, i nitko nije u stanju postati stručnjak u svima. Većina ljudi mora se oslanjati na stručnost drugih kako bi znali ono što znaju o znanosti. Ali nijedan sekularist ne smatra da je to iracionalno ili nepošteno. Nijedan sekularist neće reći da možete racionalno vjerovati onome što znanost govori samo ako ste sami sve izveli, i to iz prvih principa, bez da su vas roditelji ili učitelji prvo podučili zaključku prije nego što se ste upoznali s argumentima.

Sjetite se knjiga poput The Blind Watchmaker Richarda Dawkinsa, Abusing Science Philipa Kitchera, Darwinism Defenended Michaela Rusea i Why evolution is true Jerrya Coynea. Ne možete negirati da su to radovi apologetike – darwinovske apologetike. Nimalo ne oklijevaju i ne radi se o nepristranom istraživanju teme, nego su napisani upravo kako bi uvjerili čitatelja da je dawinizam istinit, i kako bi ga obranili od kritičara. Iako će i darwinovci priznati da takve knjige, poput svih knjiga, mogu biti u krivu što se tiče nekog detalja, bit će vrlo, vrlo uzrujani ukoliko se čvrsto ne slažete s cjelokupnom porukom knjige.

Takve knjige, i općenito znanstvene knjige, također nude argumente od kojih neke, ili sve, autori knjiga nisu niti poznavali kada su prvi put prihvatili zaključke koje ti argumenti podržavaju (npr. Prihvatili su ih u školi, na temelju autoriteta njihova učitelja, ili u najboljem slučaju na temelju pojednostavljenih i ponekad pogrešnih objašnjenja koja je dao njihov učitelj). Također, navedene argumente nitko nije otkrio u poretku kakvom su prezentirana u samoj knjizi. U znanosti je, ono što je Hans Reichenbach nazvao "kontekst otkrića" puno, puno zapetljaniji i nasumičniji nego što bi to "kontekst opravdanja" ukazivao. Znanstveni udžbenici daju vam "finalni proizvod", a argumenti u njima i redoslijed izlaganja ne zrcale nužno način na koje je to znanje povijesno nastalo.

Sekularisti ništa od toga ne smatraju neprimjerenim; iako vam znanstveni udžbenici i radovi darwinovske apologetike u svojoj suštini daju kasnija opravdanja za zaključke koje su izvorno prihvaćene od strane njihovih autora na temelju autoriteta – i to opravdanja koja u potpunosti ne zrcale rezoniranje koje je povijesno dovelo do prihvaćanja zaključaka od strane šire znanstvene zajednice – nijedan sekularist neće iz tog razloga odbaciti takav rad kao obično "racionaliziranje" predrasuda. Činjenica da su takvi zaključci prezentirani na način koji je daleko od nesigurnosti i da se kritičarima bave polemično ili olako odbacuje, ne dovodi sekulariste do pomisli kao je takav rad obična retorike, a ne prava znanost.

Međutim, u tom slučaju sekularist ne može dosljedno a priori odbacivati radove teološke apologetike kao intelektualno neozbiljne ili suprotne istinskom filozofskom ili znanstvenom pristupu predmetu proučavanja. Mora priznati mogućnost da su takva djela relevantno usporediva sa znanstvenim udžbenicima ili knjigama koje brane znanstvene teorije od skeptika – odnosno, da su, poput znanstvenih udžbenika, sustavno predstavljanje ideja i argumenata do koji se povijesno došlo na nešto nasumičniji način. Mora se pozabaviti argumentima, ne može razumno prekinuti raspravu tako što će odbaciti žanr u kojem se nalazi.

[...]