Šola o ljudskopravizmu
U
nastavku sam izdvojio nekoliko odlomaka i dodao par komentara;
"Nedavno sam u
Večernjem listu pročitao zanimljivo razmišljanje psihologinje
Ljubice Vranić koja tvrdi kako "danas ne vlada ni patrijarhat
ni matrijarhat, nego filijarhat", tj. da ne vladaju (obiteljima)
ni otac ni majka, već djeca. [...]
Pročitao sam spomenuti članak i
podsjetio se da sam mislio pisati nešto o sličnoj tematici. Ipak,
čini se kao malo zahtjevnija tema pa do daljnjega ništa o tome, ali
nadam se da možete vidjeti barem neke od (razornih) posljedica po
društvo, obitelji i čovjeka.
Povezana s time je naravno i
infantilizacija odraslih koji ostaju zauvijek zarobljeni u doba
adolescencije. Nekoć je postojala tranzicija iz adolescentnog u
odraslo stanje. Postojala je svijest da su sve faze koje prethode
zapravo priprema za odraslo stanje sa svim obvezama i privilegijama.
Dobra ilustracija promijene su erotski osjećaje koji su se smatrali
pripravom za brak, a danas je samo izjaviti nešto takvo poprilično
neobično.
Odgoj koji postavlja dijete u središte, kakvog promoviraju i naši
radikalni aktivisti, samo ojačava pogrešnu sliku društva i
ljudskog života. "Kultura mladih" općenito promovira
iskustva koja stječete bez tereta obveza, rada, odgoja djece i
braka. Nema potrebe za educiranjem osjećaja, moralnom disciplinom i
sličnim poteškoća koje dovode do izgrađenog karaktera. Sve što
ostaje je sloboda, odnosno dozvola, koja je isprazna jer nema svoje
namjene ni cilja.
Vječna mladost i adolescencija postaje cilj, nešto čime će se
ljudi rado i pohvaliti. TD nedavno komentira one koji žele biti
zauvijek tinejdžeri;
"Petar-Panizam izražen ovim natpisom je nešto
novo. Rekao bih da netko može zaraditi bogatstvo kada bi proizveo
eliksir vječne adolescencije, samo što to nije niti potrebno, naša
kultura već ima taj učinak. Zbog nje smo nezreli. Prvo dođe do
preranog razvoja, a zatim do zaostajanja u razvoju.
Lik ostarjele rock zvijezde je zanimljiv, iako ne nadanjuje. Kada
vidite slike tih sedamdesetogodišnjih adolescenta rastrgani ste
između osjećaja gađenja i sažaljenja. Njihovo lice je oblikovano
godinama, ali sa svojim beskompromisnim frizurama, odjećom i
ponašanjem izgledaju poput scenografije u horor filmu. [...] Sve je
više i više ljudi na našim ulicama koji izgledaju tako, iako
nikada nisu bile rock zvijezde; starimo, ali ne s prihvaćanjem,
kamoli graciozno.
Adolescencija je doba neukusa, kada sve drečavo i varljivo
privlači, a sve suptilno i vrijedno hvale odbija. Poželjeti ostati
u stanju adolescencije znači poželjeti svijetu trajni trijumf kiča,
plitkoće i tričarija. U skladu s time, adolescentna senzibilnost
prevladava u većem dijelu svijeta umjetnosti; u tom svijetu
najadolescentniji od svih ciljeva, transgresija, je nešto čemu se
teži. Šokirajte roditelje, épater le bourgeois, to je
zlatno pravilo."
Nakon što djeca prerano odrastu, ostaju zarobljeni u toj fazi, TD
objašnjava;
"Sažimanje generacija... je jedan od
najuočljivijih – iako ne nužno i primijećenih – društvenih
trendova u suvremenoj Britaniji. Djeca postaju prerano odrasla, dok
istodobno odrasli ostaju trajno infantilizirani."
Naše društvo je u nešto drugačijoj situaciji; dio populacije
je sigurno zahvaćen takvim razmišljanjem, ali ostale muče drugi
problemi. (Problem nije toliko svjesna infantilizacija, koliko
utjecaj vlasti koja je kroz zadnje stoljeće infantilizirala dio razmišljanja kod
inače donekle normalnih i formiranih ljudi.)
Ipak, vratimo se Šoli;
"Filijarhat je
utoliko zanimljiva dijagnoza što odrasli ljudi usvajaju
karakteristike djece, od intimnih do društvenih odnosa. To je razlog
da brakovi tako lako pucaju, da se svi žale na diskriminaciju, da su
svi skloni u društvenim odnosima stalno se postavljati u poziciju
žrtve, kao da nemaju slobode i odgovornosti za vlastite čine pa je
biti žrtva postalo profitabilno. Nitko više ne želi biti heroj,
jer su "žrtve" postali heroji našega doba. Nevladine
organizacije, mnoge od njih, upravo žive od "trgovine žrtvama"
koje, nerijetko, u nedostatku stvarnih, umjetno proizvode, naročito
među umjetno kreiranim manjinama."
Dovoljno je sve svesti na
pseudomarksistička objašnjenja odnosa među ljudima i predstaviti
se kao manjina odnosno "žrtva" - a žrtva je uvijek u
pravu.
"Sveopće
samoviktimiziranje po meni je čista rabota s krajnjim ekonomskim
profiterstvom, kao i za perverziju na Brucknerovom tragu koji kaže
kako je 'zvati sebe progonjenim samo perfidan način da progoniš
drugoga'."
S obzirom na sve što se danas naziva
pravom, odnosno što se pokušava postići uvođenjem "prava",
u velikom broju slučajevima čini se izglednim da je to točno. Kada
živite u "žrtvokraciji" isplati se biti žrtva.
Uvedete naprednjačke zakone protiv
"diskriminacije" i "govora mržnje", a ako se
netko suprotstavi u ima slobode govora i slobode udruživanja, onda
ga naravno proglasiti neprijateljem ljudskih prava. Nedopustivo je,
za medije i aktiviste, da netko bude u odboru za ljudska prava
ukoliko je prije pokušao spriječiti neke "protu-diskriminacijske"
zakone koji se zapravo bave ograničavanjem sloboda – da
iskoristim libertarijansku retoriku.
Ako kažete nešto protiv naprednjačkih
pokušaja uništavanja civilizacije onda "diskriminirate" i
širite "govor mržnje", monomanijaci će se potruditi da
to ne prođe samo tako. "Protu-diskriminacijski" zakoni su
način uvođenja značajnih moralnih promjena bez rasprave, nejasno
definirani ne omogućuju vam da im se suprotstavite.
Nastavlja Šola;
"Jer kada nekome
priznate neko ljudsko pravo, nekome drugome pripisali ste dužnost,
netko će to morati financirati. Naime, mi miješamo ljudska prava,
još tamo od šezdesetih godina prošlog stoljeća, s ekonomskim
pravima, gotovo ih više nitko niti ne razlikuje. Zato je lepeza
«ljudskih» prava usko povezana s financijskom, ekonomskom snagom
zajednice."
Kada netko danas govori o "pravima"
često govori o "jaoću" ili "dajmi".
"U Norveškoj nešto
može biti ljudsko pravo što u siromašnoj Hrvatskoj ne može, jer
država nije dovoljno gospodarski jaka."
Dobro, ali to nisu prava nego, nazovimo
ih, privilegije/pogodnosti. Unatoč neshvaćanju mnogih, norvežani
nemaju velike plaće (relativno prema nama, ili mi prema drugima)
zato što su mudri političari donijeli zakon koji bi tako nešto
određivao. Različiti aktivisti pri međunarodnim organizacijama
mogu svašta proglašavati pravom, ali čak i uz političku volju,
bez popratne gospodarske snage takva "prava" nisu
ostvariva.
Ne treba ni posebno napominjati da
eventualna izvedivost, barem kratkotrajna, ne znači da bi neko
"pravo" stvarno i trebali ostvariti. U jednom trenutku zbog
svih tih prava dolazi do gospodarskog nazadovanja pa i nemogućnosti
ispunjavanja istih.
Postoje "privilegije/pogodnosti"
na čije bi ostvarivanje pristala velika većina – uključujući i
mnoge od slobodnotržišno usmjerenih ljudi (pritom bi oni
vjerojatno bili usmjereni na vouchere), ali potrebno je barem
imati razumijevanje da to netko financira, da nekoga plaćamo da bi
ostvarili ta "prava" – da je potrebno prvo stvoriti neku
vrijednost. (Ukratko; pitanje nije tko nam je kriv što svi nemamo
sve što poželimo, nego kako smo stvorili ovo što imamo i kako
možemo stvoriti više, bez da izgubimo ovo što imamo.)
Postoje ljudi u našem društvu kojima
je potrebna pomoć, nalaze se u istinskoj nevolji koja zahtijeva
suosjećanje, ali postoje i oni koji samo traže slobodu od
odgovornosti.
"Jedan od razloga
bankrota mnogih država EU jest i taj što se lepeza ljudskih prava
proširila do bizarnosti, pa Cameron u Engleskoj neuspješno pokušava
s projektom «Big Society» kako bi ljudima vratio svijest o
vlastitoj odgovornosti za zajednicu u eri atomiziranih pojedinaca
koji bi da im država regulira sve probleme u životu, od rođenja do
smrti. "
Nesumnjivo nekoć ljudi nisu s toliko
oduševljenja čekali različite državne pomoći, pod kojim god
nazivom one dolazile.
Kada imate društvo atomiziranih
pojedinaca onda države mora preuzeti sve ono što sami pojedinci
nisu u stanju ostvariti, odnosno mora rješavati sve negativne
posljedice - umjesto libertarijanskog raja imate socijalistički
pakao. (Doduše taj "socijalistički pakao" je raj za
socijaliste. Slavit će što su oduzeli moć "obiteljima" i
drugim opresivnim institucijama u društvu koje su ispunjavale
prostor između pojedinca i Države. Više nema moćnih u društvu,
svi smo jednaki - osim naravno socijalista koji su preuzeli svu moć,
ali kada je u njihovim rukama onda nema razloga problematizirati to
pitanje.)
"Na mnogim područjima,
od globalne politike, do «običnog čovjeka» ljudska prava postala
su farsa, a kod mnogih udruga sasvim dobra vrsta biznisa. Imao sam
nedavno prijateljsku raspravu s jednim vrsnim teologom koji smatra da
su ljudska prava korak bliže ka ostvarenju Kraljevstva Božjeg, no
nisam siguran je li vrag ipak bolje shvatio manipulativnu moć koji
ovaj, po sebi dobar koncept, nosi u sebi."
Vrsni teolog, kao i mnogi drugi teolozi
koji govore o socijalnoj pravdi, nije u stanju razlikovati kršćanstvo
od socijalizma. "Ljudska prava" kako ih danas shvaćaju
naprednjaci su zapravo sotonska parodija kršćanstva. (Najočitiji
primjer su "prava" iz "kulture smrti".)
Različite političke skupine, sa
suprotnih pozicija ( i neki socijalisti i neki libertarijanci), nisu
u stanju razlikovati radikalno različite pojmove poput altruizma i
komunizma; i to ih dovodi do različitih pogrešnih zaključaka oko
toga što bi čovjek trebao činiti, ali razočaravajuće je vidjeti
da ih u tome slijede i mnogi kršćani. (Mogu se pokušati
opravdati milosrđem, ali radi se o lažnom milosrđu koje je opasno
po onima prema kojima su "milosrdni".)
"U ruskoj
literaturi, od Berdjajeva preko Dostojevskog do Solovjova, Antikrist
je dobrotvor, ljudskopravaški aktivist koji ljudima nudi kruh no
potiho uzima dušu, tako da im se i kruh na koncu zgadi."
Ništa za dodati, samo podebljati.
"Tako je nastao i
koncept tzv. terapijske države od koje se očekuje da zamijeni
inicijativu pojedinca pa se traži sve besplatno, od zdravstva do
školstva, da država preuzme i skrb za umiruće roditelje, a na vama
je da plačete i ajmečete kako ste žrtva nebrige države."
Teško je, barem meni, sažeti sve što
je pogrešno s takvom kulturom. Naravno, možete reći da se radi o
totalitarnoj državi i nadati se da će ljudi prepoznati da je nešto
pogrešno u tome, ali mnogi nisu protiv totalitarnog nego je to izraz
koji pridodaju onome što im se ne sviđa. Vjerojatnije će
upotrijebiti izraz fašističko, bez ikakvog smislenog značenja.
Primjerice umjetnik koji se žali da ga fašistička država ne
financira pa ne može biti neovisan. ("Neovisno" je riječ
koju će upotrijebiti bez ikakve ironije.)
Sveopća rasprostranjenost popratne
birokracije je sigurno nešto što se čini problematičnim. Što god
radili, koliko god imali godina, i u kakvom god se stanju nalazili
uvijek ćete naći na neki red u kojem ćete morati čekati da vam
svemoćni birokrat posveti koju sekundu svog vremena, prije nego što
vas pošalje kod drugog kolege svemoćnog birokrata. Ponašanje je to
koje si mogu dopustiti, i kao pojedinci i kao sustav, jer znaju da
ste potpuno bespomoćni. Morate tolerirati njihovo ponašanje ukoliko
želite svoju dozvolu, potvrdu, dopuštenje... Vi nemate izbora i oni
su toga jako dobro svjesni.
U našem društvu čak i nije bitno da
si nešto možete sami priuštiti, morate samo imati pristup sustavu
preko kojeg si dodijelite što želite. Potrebna vam je medicinska
usluga – samo se javite poznaniku u sustavu, želite zaposliti
rodbinu – nađete nekoga tko će mu pronaći posao, imate neki
projekt kojeg želite ostvarit – samo posjetite svoje prijatelje u
komisiji itd.
Doduše, sama birokracija je mali
problem u usporedbi s duhovnom štetom koju takav sustav čini našim
zajednicama. (Kada je sve pravo, postoji li uopće osjećaj
odgovornosti i zahvalnosti.)
"A u stvarnosti,
ljudska prava su samo dva: pravo na život i pravo na slobodu
(savjesti) te sukladnu inicijativu u odgovornosti i društvenom
natjecanju. Kako smo nedavno imali prilike slušati, "neki"
čak i brak smatraju "ljudskim pravom", pa im država to
pravo treba doznačiti inače su, eto samoviktimiziranja, umah
'diskriminirani'."
Gospodine Šola, do sad ste bili u
redu, ali sad vidim da ste jedan obični x-ist, patite od
x-fobije. Tko ste vi da ugnjetavate manjine? Razmislite kako
se osjeća mali Pero kada mu društvo poručuje ukoliko si pronađe
ženu može pristupiti instituciji s posebnom svrhom prepoznatoj oko
te razlike, instituciji kojoj je društvo dalo određene obveze i
privilegija, a ako si nađe nekog istog spola onda ne može
pristupiti toj istoj instituciji jer ne zadovoljava uvjete. Jadan
mali Pero. Tko bi želi živjeti u takvoj zajednici?
Pa Holy je lijepo objasnila da je ona
protiv (tradicionalnog) braka “jer se on svodi na posjedovanje”
[žene], i da podržava (istospolni) brak, a istodobno tvrdi da ta
"redefinicija" neće nikako utjecati na društvo ili brak.
Što Vam tu nije jasno? (Ona je protiv braka*, ali je za brak+, i
naravno brak*=brak+, ne može biti jasnije.)
Osjećaj krivnje je danas vrsta valute,
tko može kriviti naše naprednjake što pokušavaju unovčiti svoj
ček na kojem su si napisali"diskriminiran od zajednice".
Ukoliko to obave na brzinu možda nitko ne primijeti da se radi o
krivotvorenom dokumentu koji nema nikakve veze s pravdom i povijesnim
okolnostima; krivotvorenom dokumentu koji će isprazniti moralnu
blagajnu društva.
U jednom, strah me
je, jer nas je stigla Freudova kletva koja veli: "Dijete je otac
čovjeka." Pri čemu bih dodao da je u tom procesu ona Isusova
"ako ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Božje"
pervertirana u ovom kulturološkom kontekstu u "ako ne postanete
kao djeca, nećete ući u pakao" zvan infantilizirani svijet.
Ukoliko već niste, pročitaje
kolumnu.
PS
Postoji nešto izopačeno u svom tom
"ljudskopravizmu".
Ne mislim tu na (i) zlostavljanje
"ljudskih prava" od strane velikih sila koje će često
optužiti neku državu zbog nepoštivanja "ljudskih prava",
a zatim će uskoro uslijediti ili vanjski napad ili unutarnji nemiri.
Ne mislim tu ni na (ii) motivaciju
zagovornika koja se nekome može učiniti sumnjiva. U nekim kritikama
možete pročitati kako je sav taj "ljudskopravizam" i
popratna politička korektnost zapravo nasljednik komunističke partije
(PK=KP); politička korektnost kao novo bojište za marksiste, više
ne promoviraju marksističku ekonomiju nego kulturni marksizam.
Takve kritike, u svijetu, obično govore o određenoj intelektualnoj
tradiciji, ali kod nas se ne radi samo o pripadanju istoj školi
razmišljanja nego se radi o istim ljudima. Mnogi od onih koji su se
bavili i oduševljavali različitim marksizmima odjednom su postali
glavni propagatori političke korektnosti. Do prije trideset godina
su ušutkavali one koji su protiv marksizma, a danas ušutkavaju one
koji su protiv političke korektnosti.
Možda je europski konzervativac mogao
promatrati krajem osamdesetih kako propadaju svi ti socijalistički
sustavi, i očekivati neke bitne promijene jer su svi ti marksisti
poraženi (i na zapadnim sveučilištima, i elite takvih propalih
sustava), ali 25 godina kasnije nije došlo do prevelike
transformacije u razmišljanju tih ljudi. (A i ne čini mi se baš da
su napustili marksističku ekonomiju.)
Kada govorim o izopačenosti
"ljudskopravizma" ne mislim niti na (iii) perverziju
ljudskog života i društva koja je možda nešto prikrivenija. Kada
sve postaje pravo neizbježno se mijenjaju odnosi u društvu, ljudi
mijenjaju svoja očekivanja, razmišljanja i ponašanja. Nagore.
(Jedina odgovornost koju mi imamo
je da omogućimo političkoj eliti da preuzme svu odgovornost za nas
– i sve odnose u društvu.)
Problem nije samo (i), (ii) i (iii),
nego i činjenica da se uvodi velika društvena promjena u ime tih
"novih prava", a pritom se zaobilazi svaka ozbiljna i
sadržajna rasprava odnosno osirumašuje se društvo u mnogim
aspektima. Sve je to popraćeno reduciranjem društva i života
čovjeka na pitanja "prava". Je li problem bivših sustava,
ili današnje Sjeverne Koreje što nema ljudskih prava? Naravno da je
i to problem, ali ne možete sve reducirati na to, postoje drugi
problemi, druge perverzije ljudskih odnosa u takvim društvima.
***
S obzirom da
su gornja razmišljanja samo radna verzija neću im posvetiti više
vremena, ali možda bi jedna usporedba mogla dočarati što želim
istaknuti; Ekonomisti, i poneki filozofi, znaju govoriti o čovjeku
kao
Homo economicusu,
koncept kojeg su kritizirali pape (i primjerice austrijska škola
ek.). Mislim da danas možemo govoriti o Homo
iura(c)usu – čovjek
kao osoba koja ostvaruje svoja “prava”, bez obzira na više
zahtijeve pravde. A kada homo
iuracus
ne ostvati ono što je njegovo “pravo” onda odmah postaje homo
iratus.
Primjetite da zapravo
nisam spominjao nijedno konkretno pravo. Naravno, da ljudska prava
postoje. Razne političke škole govore o ljudskim pravima.
(Iako pritom misle na sasvim
suprotne stvari, ono što socijalist smatra pravom, libertarijanac će
smatrati kršenjem prava itd. Danas se često spominje toliki veliki
broj prava, da se redovno postavlja pitanje kako pomiriti ta prava –
što se čini kao očiti znak da nešto ne valja s čitavom tom
teorijom, ali izgleda da baš i nije očito.) Socijalisti, i
svakakvi drugi naprednjaci, također mogu govoriti o ljudskim pravima
i prezentirati svoje teorije pravde i jednakosti, ali ono što ovdje
kritiziram je korištenje "ljudskopravaških" fraza kao
ispriku za nerazmišljanje.
Svakodnevno možete čuti da se
aktivisti pozivaju na odluke odbora, komiteta i različitih
kvazinevladnih organizacija u kojima sjede njihovi istomišljenici i
koji nameću svoje vrijednosti i oblikuju društvu kako god oni to
žele. Naravno, te ljude nitko nije izabrao, nikome ne odgovaraju, i
ne snose nikakve posljedice zbog svojih odluka; a ukoliko im se
usudite suprotstaviti odmah ćete biti proglašeni neprijatelj
"ljudskih prava", njihovi medijski prijatelji će se
pobrinuti za odgovarajuću sliku u javnosti – samo bi neki radikal
mogao kritizirati i prokazivati takve komisije. Kao dodatna i sve
češća mjera tu su i različiti kvazinevladini uredi (kojima moć i
novac daje ta ista vlada), koji će se pozabaviti vama, podržani
zakonima koje su uspjeli izboriti upravo s ciljem povećanja vlastite
moći. Zatvoreni krug u kojem jedni druge podržavaju, opravdavaju i
daju si na važnosti i snazi.
No, kada ostavimo po strani sve te
analize kako djeluju naprednjački aktivisti, zašto inzistiraju na
nečemu itd., ostaje činjenica da su u krivu. U krivu su i kada
govore o svijetu i društvu, i kada govore o tome kako treba živjeti.
Šola u svojoj kolumni smirujućeg
naslova; Svijet na rubu "pakla": stigla nasje Freudova "kletva"!,
ističe, kao i inače, puno toga vrijednog čitanja. Stoga,
pročitajte je.