[...] Ako istražimo gurue establišmenta novoga sveučilišta, one čija su djela najcitiranija u beskrajnom nizu članaka posvećenim raskrinkavanju Zapadne kulture, otkriti ćemo da su svi oni protivnici objektivne istine. Nietzsche je najomiljeni jer je to eksplicitno izrazio: "Ne postoje istine," zapisao je, "samo interpretacije." Ili je ono što je Nietzsche rekao istina – a u tom slučaju nije istina, jer ne postoje istine – ili je pogrešno. Dosta o tome, mogli bi pomisliti, ali ne: istu stvar možete izjaviti manjom žestinom, pritom sakriti paradoks. To objašnjava privlačnost kasnijih mislioca – poput Michela Foucaulta, Jacques Derride, i Richarda Rortya – koji svoju intelektualnu uzvišenost ne duguju svojim argumentima (kojih je malo) nego svojoj ulozi davanja autoriteta odbacivanju autoriteta, i svojoj apsolutnoj predanosti nemogućnosti apsolutne predanosti. Kod svakoga od njih pronalazite stav kako su istina, objektivnost, vrijednosti i značenje nepostojeći, a jedino što možemo imati, i jedino što trebamo imati, jest topla sigurnost našeg vlastitog mišljenja.
Uzaludno je suprotstavljati se tim
guruima. Nijedan argument, koliko god racionalan, ne može se
suprotstaviti velikoj volji vjerovanja zbog koje su toliko mili
svojim uobičajenim čitateljima. Racionalni argument pretpostavlja
upravo ono u što sumnjaju – odnosno, mogućnost racionalnog
argumenta. Barem jedan od njih - Michel Foucault - je postao
predmet hagiografije (Saint Foucault autora Davida Halperina) zbog
oslobađajuće poruke koju pronalazimo u njegovim napadima na
strukturirano razmišljanje. Ali svaki od njih duguje svoju
reputaciju novoj vrsti religijske vjere; vjere u relativnost svih
mišljenja, uključujući i ovog.
Istina, poručuje nam Foucault, nije
apsolut kojeg se može shvatiti i procijeniti na neki trans-povijesni
način. Istina je dijete "diskurza", a kako se diskurz
mijenja, tako se mijenja i istina sadržana u njemu. Što termin
"diskurz" označava? Pogledajte bilo koji akademski časopis
u humanističkim znanostima i pronaći ćete ga u središtu tisuću
fiktivnih rasprava: "Zapadnjački falocentrizam i diskurz roda,"
"Diskurz bijelačke nadmoći u romanima Conrada, "Diskurz
isključivosti: queer perspektiva," i tako dalje. Opisujući
argumente kao "diskurz", zaobilazite ih, okrećete se
stanju uma u kojem su nastali. Više se ne suočavate sa istinom ili
razumnošću mišljenja drugoga nego se bavite socijalnim silama koje
govore kroz njih. Pitanje više nije "Što to govoriš?"
nego umjesto toga postaje "Od kuda to govoriš?" To je
Foucaultov trijumf, pružio je riječ koja nam omogućuje da svaku
misao vezujemo uz njezin kontekst, i da pretvorimo kontekst u nešto
važnije od same misli.
Diskurz je, za Foucaulta, produkt
jednog razdoblja, a postoji zbog prevladavajuće društvene "moći".
To je ono što je Marx nazvao "ideologija": skup ideja koje
nemaju autoritet u sebi, ali prikrivaju i mistificiraju društvenu
stvarnost. Jedino zbog čega istina postoji je moć koja ju smatra
pogodnom; a kada razotkrijemo tu moć, raspuštamo istinu. U svakom
razdoblju postoje oni koji odbijaju prevladavajući diskurz. Oni su
odbačeni, marginalizirani – čak i zatvoreni zbog ludosti. Njihov
je glas "nerazuma", i za one koji imaju vlast, ono što
izuste nije istina, nego delirij. Međutim, Foucault pojašnjava, ne
postoji ništa objektivno u takvom odbacivanju ludila: radi se samo o
mehanizmu kojim uspostavljena vlast, moć buržoaskog poretka,
održava samu sebe, čuvajući vlastitu "istinu" od
suparničkog diskurza koji ju odbacuje.
Foucault i njegovi sljedbenici
poopćavaju ovaj argument kako bi predložili da tradicionalni pogled
na čovjeka, obitelj, seksualne odnose i seksualni moral, nemaju
nikakav autoritet osim moći koja ga podržava. U svom trosveščanom
djelu History of Sexuality, Foucault ide i dalje. Seksualni
užitak, tvrdi on, nije intrinzično problematičan; ne postoji
razlog u prirodi stvari zbog kojeg bi ga kontrolirali ili
potiskivali. Ako je seks "problematiziran", kako bi
zabranio određene užitke i poticao druge, onda se radi o čudnoj
socijalnoj činjenici koju možemo objasniti ali nikada opravdati. On
opisuje svoje vlastito istraživanje seksa, posuđujući od
Nietzschea, kao "genealogiju" morala – objašnjenje
uvjerenja koja, zato što nemaju svoju intrinzičnu ispravnost ili
istinitost, moramo objasniti preko njihova društvenog konteksta, a
to znači ujedno i odbaciti.
Takav stav je bio izuzetno koristan za
Foucaulta, čija neobuzdana homoseksualnost nije trpjela nikakvu
opomenu. Smrt od AIDS-a donijela je kraj njegovoj predaciji, ali to
nije smanjilo njegov utjecaj: upravo suprotno, njegovo razmišljanje
je okrunjeno aureolom političke korektnosti. Foucault nije bio samo
zagovornik instant užitaka, nego i mučenik zbog njih. Ipak, ta
auroela pravednosti ne bi nas trebala dovesti do prihvaćanja njegova
pobijanja seksualnog morala. Foucaultova "genealogija" ne
razlikuje uzrok i učinak. Unatoč svemu što Foucault kaže, može
biti objektivno točno da se ljudsko društvo i osobno ispunjene može
lakše zajamčiti heteroseksualnim brakom nego seksualnom
transgresijom, a kulturni i politički kapital epohe se može lakše
prenijeti tamo gdje se ljudi posvete odgajanju svoje djece. Umjesto
da je učinak društvene moći, stari moral može biti njegov uzrok.
Što je od toga – učinak ili uzrok, ništa u Foucaultovim
dijagnostičkim metodama nam nije u mogućnosti dati odgovor. Ipak,
cijelo vrijeme je pretpostavka da, prativši uvjerenje do moći onih
koji ga podržavaju, potkopavate njegovu tvrdnju o objektivnosti; Ali
ta pretpostavka može biti čista suprotnost istini.
Izdvojeno iz eseja What Ever Happened to Reason? Autor je filozof Roger Scruton. (U ostatku eseja se još bavi Derridom i Rortyem.)
PS
Ono što je problematično kod
Foucaulta, problematično je i kod naprednjačkih aktivista i
njihovih različitih programa i planova.
U nastavku još par citat;
Ako proučavate mišljenja koja
prevladavaju na modernim sveučilištima, otkriti ćete da postoje
dvije vrste: ona koja nastaju kao rezultat stalnog preispitivanja
tradicionalnih vrijednosti, i ona koja nastaju iz pokušaja da se
spriječi preispitivanje liberalnih alternativa. Slijedeća uvjerenja
su efektivno zabranjena na uobičajenom američkom kampusu: (1)
Uvjerenja u superiornost Zapadne kulture; (2) uvjerenje da može
postojati moralno relevantna razlika između kultura i religija; (3)
vjera u dobar ukus, bilo u književnosti, glazbi, umjetnosti,
prijateljstvu, ili ponašanju; i (4) uvjerenje u tradicionalne
seksualne običaje. Možete razmišljati o takvim uvjerenjima, ali
opasno ih je ispovjediti, a još opasnije braniti, odmah vas mogu
okriviti za "govor mržnje". Ipak, neprijateljstvo prema
ovim uvjerenjima nije utemeljeno na razumu i nikada nije podvrgnuto
racionalnom opravdanju. Postmoderno sveučilište nije pobijedilo
razum, nego ga je zamijenilo novom vrstom vjere – vjere bez
autoriteta i transcendencije, vjera koja je ustrajnije jer se ne
prepoznaje kao takva.
---
Slično tome, otkriti ćete da su svi
oni koji zastupaju relativističke "metode" (koje su u
humanističke znanosti uveli Foucault, Derrida i Rorty) žestoki
pristaše kodeksa političke korektnosti koja odstupanja osuđuje
koristeći apsolutne i nepopustljive termine. Relativistička teorija
postoji kako bi podržala aposlutističku doktrinu.
---
Zato je, paradoksalno, postmoderni
kurikulum tako kritičan prema drugima– upravo na način na koji je
i liberalizam kritičan. Kada je sve dopušteno, onda je nužno
zabraniti zabranjivača. Sve ozbiljne kulture su utemeljena na
razlikovanju dobroga od lošega, istinitoga od lažnoga, dobroga
ukusa od lošeg, znanja od neznanja. Humanističke znanosti su se
kroz povijest posvetile ovjekovječivanju tih razlika. Stoga i
postmoderni napad na kurikulum i žestoki pokušaji nametanja
standarda "političke korektnosti" – što zapravo znači,
standard ne-isključivosti i ne-prosuđivanja.
---
Relativistička vjerovanja postoje kako
bi održala zajednicu – novu ummu onih bez korijena i
otuđenih. Stoga kod Rortya, Derride, i Foucaulta nalazimo zajedničku
dvostrukost svrhe: s jedne strane potkopati sve tvrdnje apsolutne
istine, a s druge strane podržati pravovjerje o kojemu njihova
kongregacija ovisi. Samo rezoniranje koje pokušava uništiti ideju
objektivne istine i apsolutnu vrijednost nameće političku
korektnost kao apsolutno obvezujuću, a kulturni relativizam kao
objektivno istinit.
