ponedjeljak, 19. kolovoza 2013.

Što se dogodilo s razumom?


[...] Ako istražimo gurue establišmenta novoga sveučilišta, one čija su djela najcitiranija u beskrajnom nizu članaka posvećenim raskrinkavanju Zapadne kulture, otkriti ćemo da su svi oni protivnici objektivne istine. Nietzsche je najomiljeni jer je to eksplicitno izrazio: "Ne postoje istine," zapisao je, "samo interpretacije." Ili je ono što je Nietzsche rekao istina – a u tom slučaju nije istina, jer ne postoje istine – ili je pogrešno. Dosta o tome, mogli bi pomisliti, ali ne: istu stvar možete izjaviti manjom žestinom, pritom sakriti paradoks. To objašnjava privlačnost kasnijih mislioca – poput Michela Foucaulta, Jacques Derride, i Richarda Rortya – koji svoju intelektualnu uzvišenost ne duguju svojim argumentima (kojih je malo) nego svojoj ulozi davanja autoriteta odbacivanju autoriteta, i svojoj apsolutnoj predanosti nemogućnosti apsolutne predanosti. Kod svakoga od njih pronalazite stav kako su istina, objektivnost, vrijednosti i značenje nepostojeći, a jedino što možemo imati, i jedino što trebamo imati, jest topla sigurnost našeg vlastitog mišljenja.

Uzaludno je suprotstavljati se tim guruima. Nijedan argument, koliko god racionalan, ne može se suprotstaviti velikoj volji vjerovanja zbog koje su toliko mili svojim uobičajenim čitateljima. Racionalni argument pretpostavlja upravo ono u što sumnjaju – odnosno, mogućnost racionalnog argumenta. Barem jedan od njih - Michel Foucault - je postao predmet hagiografije (Saint Foucault autora Davida Halperina) zbog oslobađajuće poruke koju pronalazimo u njegovim napadima na strukturirano razmišljanje. Ali svaki od njih duguje svoju reputaciju novoj vrsti religijske vjere; vjere u relativnost svih mišljenja, uključujući i ovog.

Istina, poručuje nam Foucault, nije apsolut kojeg se može shvatiti i procijeniti na neki trans-povijesni način. Istina je dijete "diskurza", a kako se diskurz mijenja, tako se mijenja i istina sadržana u njemu. Što termin "diskurz" označava? Pogledajte bilo koji akademski časopis u humanističkim znanostima i pronaći ćete ga u središtu tisuću fiktivnih rasprava: "Zapadnjački falocentrizam i diskurz roda," "Diskurz bijelačke nadmoći u romanima Conrada, "Diskurz isključivosti: queer perspektiva," i tako dalje. Opisujući argumente kao "diskurz", zaobilazite ih, okrećete se stanju uma u kojem su nastali. Više se ne suočavate sa istinom ili razumnošću mišljenja drugoga nego se bavite socijalnim silama koje govore kroz njih. Pitanje više nije "Što to govoriš?" nego umjesto toga postaje "Od kuda to govoriš?" To je Foucaultov trijumf, pružio je riječ koja nam omogućuje da svaku misao vezujemo uz njezin kontekst, i da pretvorimo kontekst u nešto važnije od same misli.

Diskurz je, za Foucaulta, produkt jednog razdoblja, a postoji zbog prevladavajuće društvene "moći". To je ono što je Marx nazvao "ideologija": skup ideja koje nemaju autoritet u sebi, ali prikrivaju i mistificiraju društvenu stvarnost. Jedino zbog čega istina postoji je moć koja ju smatra pogodnom; a kada razotkrijemo tu moć, raspuštamo istinu. U svakom razdoblju postoje oni koji odbijaju prevladavajući diskurz. Oni su odbačeni, marginalizirani – čak i zatvoreni zbog ludosti. Njihov je glas "nerazuma", i za one koji imaju vlast, ono što izuste nije istina, nego delirij. Međutim, Foucault pojašnjava, ne postoji ništa objektivno u takvom odbacivanju ludila: radi se samo o mehanizmu kojim uspostavljena vlast, moć buržoaskog poretka, održava samu sebe, čuvajući vlastitu "istinu" od suparničkog diskurza koji ju odbacuje.

Foucault i njegovi sljedbenici poopćavaju ovaj argument kako bi predložili da tradicionalni pogled na čovjeka, obitelj, seksualne odnose i seksualni moral, nemaju nikakav autoritet osim moći koja ga podržava. U svom trosveščanom djelu History of Sexuality, Foucault ide i dalje. Seksualni užitak, tvrdi on, nije intrinzično problematičan; ne postoji razlog u prirodi stvari zbog kojeg bi ga kontrolirali ili potiskivali. Ako je seks "problematiziran", kako bi zabranio određene užitke i poticao druge, onda se radi o čudnoj socijalnoj činjenici koju možemo objasniti ali nikada opravdati. On opisuje svoje vlastito istraživanje seksa, posuđujući od Nietzschea, kao "genealogiju" morala – objašnjenje uvjerenja koja, zato što nemaju svoju intrinzičnu ispravnost ili istinitost, moramo objasniti preko njihova društvenog konteksta, a to znači ujedno i odbaciti.

Takav stav je bio izuzetno koristan za Foucaulta, čija neobuzdana homoseksualnost nije trpjela nikakvu opomenu. Smrt od AIDS-a donijela je kraj njegovoj predaciji, ali to nije smanjilo njegov utjecaj: upravo suprotno, njegovo razmišljanje je okrunjeno aureolom političke korektnosti. Foucault nije bio samo zagovornik instant užitaka, nego i mučenik zbog njih. Ipak, ta auroela pravednosti ne bi nas trebala dovesti do prihvaćanja njegova pobijanja seksualnog morala. Foucaultova "genealogija" ne razlikuje uzrok i učinak. Unatoč svemu što Foucault kaže, može biti objektivno točno da se ljudsko društvo i osobno ispunjene može lakše zajamčiti heteroseksualnim brakom nego seksualnom transgresijom, a kulturni i politički kapital epohe se može lakše prenijeti tamo gdje se ljudi posvete odgajanju svoje djece. Umjesto da je učinak društvene moći, stari moral može biti njegov uzrok. Što je od toga – učinak ili uzrok, ništa u Foucaultovim dijagnostičkim metodama nam nije u mogućnosti dati odgovor. Ipak, cijelo vrijeme je pretpostavka da, prativši uvjerenje do moći onih koji ga podržavaju, potkopavate njegovu tvrdnju o objektivnosti; Ali ta pretpostavka može biti čista suprotnost istini.
Izdvojeno iz eseja What Ever Happened to Reason? Autor je filozof Roger Scruton. (U ostatku eseja se još bavi Derridom i Rortyem.)

PS

Ono što je problematično kod Foucaulta, problematično je i kod naprednjačkih aktivista i njihovih različitih programa i planova.
U nastavku još par citat;
Ako proučavate mišljenja koja prevladavaju na modernim sveučilištima, otkriti ćete da postoje dvije vrste: ona koja nastaju kao rezultat stalnog preispitivanja tradicionalnih vrijednosti, i ona koja nastaju iz pokušaja da se spriječi preispitivanje liberalnih alternativa. Slijedeća uvjerenja su efektivno zabranjena na uobičajenom američkom kampusu: (1) Uvjerenja u superiornost Zapadne kulture; (2) uvjerenje da može postojati moralno relevantna razlika između kultura i religija; (3) vjera u dobar ukus, bilo u književnosti, glazbi, umjetnosti, prijateljstvu, ili ponašanju; i (4) uvjerenje u tradicionalne seksualne običaje. Možete razmišljati o takvim uvjerenjima, ali opasno ih je ispovjediti, a još opasnije braniti, odmah vas mogu okriviti za "govor mržnje". Ipak, neprijateljstvo prema ovim uvjerenjima nije utemeljeno na razumu i nikada nije podvrgnuto racionalnom opravdanju. Postmoderno sveučilište nije pobijedilo razum, nego ga je zamijenilo novom vrstom vjere – vjere bez autoriteta i transcendencije, vjera koja je ustrajnije jer se ne prepoznaje kao takva.

---

Slično tome, otkriti ćete da su svi oni koji zastupaju relativističke "metode" (koje su u humanističke znanosti uveli Foucault, Derrida i Rorty) žestoki pristaše kodeksa političke korektnosti koja odstupanja osuđuje koristeći apsolutne i nepopustljive termine. Relativistička teorija postoji kako bi podržala aposlutističku doktrinu.

---

Zato je, paradoksalno, postmoderni kurikulum tako kritičan prema drugima– upravo na način na koji je i liberalizam kritičan. Kada je sve dopušteno, onda je nužno zabraniti zabranjivača. Sve ozbiljne kulture su utemeljena na razlikovanju dobroga od lošega, istinitoga od lažnoga, dobroga ukusa od lošeg, znanja od neznanja. Humanističke znanosti su se kroz povijest posvetile ovjekovječivanju tih razlika. Stoga i postmoderni napad na kurikulum i žestoki pokušaji nametanja standarda "političke korektnosti" – što zapravo znači, standard ne-isključivosti i ne-prosuđivanja.

---

Relativistička vjerovanja postoje kako bi održala zajednicu – novu ummu onih bez korijena i otuđenih. Stoga kod Rortya, Derride, i Foucaulta nalazimo zajedničku dvostrukost svrhe: s jedne strane potkopati sve tvrdnje apsolutne istine, a s druge strane podržati pravovjerje o kojemu njihova kongregacija ovisi. Samo rezoniranje koje pokušava uništiti ideju objektivne istine i apsolutnu vrijednost nameće političku korektnost kao apsolutno obvezujuću, a kulturni relativizam kao objektivno istinit.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana