Stranice

nedjelja, 22. veljače 2015.

[2/4] Kršćanstvo, Crkva i Bog – N.G. Dávila

prvi dio ovdje

To što kršćanstvo može neće riješiti društvene probleme nije razlog da postanete otpadnik, osim za one koji su zaboravili da nikada nije ni obećalo njihovo rješavanje.

Moderno svećenstvo izjavljuje da kršćanstvo nastoji riješiti zemaljske probleme – time ga miješa s utopijom.

Da kršćanstvo liječi društvene bolesti, kao što neki kažu, ili da, nasuprot tome, truje društvo koje ga usvoji, kao što drugi tvrdi, su teze koje su zanimljive sociologu, ali nisu interes kršćanina. Obraćenik na kršćanstvo se obratio zato što vjeruje da je ono istina.

Kršćanstvo ne uči da je problem riješen, nego da je molitva uslišana.

Čovječanstvu ne treba kršćanstvo da bi izgradilo budućnost, nego da joj se može suprotstaviti.

Propovjednik kraljevstava Božjeg, ukoliko to nije sam Krist, na kraju propovijeda kraljevstvo čovječje.

Suvremena Crkva preferira birački katolicizam. Preferira entuzijazam velike gomile nad konverzijom pojedinaca.

Moderan čovjek ne voli, nego pronalazi utočište u ljubavi; ne nada se, nego pronalazi utočište u nadi; ne vjeruje, nego pronalazi utočište u dogmi.

Bog ne umire, ali nažalost za čovjeka, podređeni bogovi poput skromnosti, časti, dostojanstva, pristojnosti su nestali.

Najveća moderna pogreška nije izjaviti da je Bog mrtav, nego vjerovati da je vrag umro.

Smrt Boga je zanimljivo mišljenje, ali to je mišljenje kojem ne podliježe Bog.

Čovjek je važan samo ako je točno da je Bog umro za njega.

Postoje dvije vrste ljudi: oni koji vjeruju u istočni grijeh i idioti.

Tko god se ispovijedi van ispovjedaonici samo namjerava izbjeći kajanje.

Iskrenost, osim ako je dio sakramentalne ispovijedi, je faktor koji dovodi do demoralizacije.

Moderni kršćanin ne traži od Boga da mu oprosti, nego da prizna kako grijeh ne postoji.

Crkva je bila u mogućnosti krstiti srednjovjekovno društvo zato što se radilo o društvu grešnika, ali njena budućnost nije obećavajuća u modernom društvu u kojem svi vjeruju da su nevini.

Katolici su izgubili čak i onu dražesnu sposobnost da griješe bez da tvrde kako grijeh ne postoji.

Nitko, ništa, na kraju ne oprašta. Osim Krista.

Osuditi samog sebe nije ništa manje pretenciozno od odrješenja samog sebe.

Kada kršćanstvo nestane, pohlepa, zavist i požuda izmisle tisuću ideologija da se opravdaju.

Ne znam za grijeh koji nije, za plemenitu dušu, vlastita kazna.

Grijeh prestaje izgledati kao fikcija kada nas ošamari estetska vulgarnost.

Ništa očitije ne upućuje na stvarnost grijeha od smrada duša koji negiraju njegovo postojanje.

Oni grijesi koji sablažnjuju javnost su manje ozbiljni od onih koje javnost tolerira.

Biti kršćanin, u skladu s najnovijom modom, ne sastoji se toliko od kajanja zbog naših grijeha, nego kajanja zbog našeg kršćanstva.

Sekularna važnost religije ne leži toliko u utjecaju na naše ponašanje nego na oplemenjujuću zvučnost kojom obogaćuje dušu.

Bez religioznih rutina duša oduči suptilne i ulaštene sentimente.

Kulture se isušuju kada njihovi religiozni sastojci ispare.

Kada odbaci obrede, čovjek se reducira na životinju koja kopulira i jede.

Ceremonija je tehnička procedura za podučavanje nepokazivih istina.

Suzbijajući određene liturgije suzbijamo određena uvjerenja. Rušiti svete lugove znači ukloniti božanske tragove.

Inovacije u liturgijskim pitanjima nisu svetogrđe nego glupost. Čovjek štuje samo stare rutine.

Ritualizam je diskretni čuvar duhovnosti.

Kršćanstvo, kada ukine svoj drevni liturgijski jezik, degenerira u čudnu, neotesanu sektu. Kada se izgubi dodir s grčkom i latinskim starinom, kada se izgubi srednjovjekovna i patrističko naslijeđe, bilo koji bedak postaje njegov egzegeta.

Trenutna liturgija znači službeni razvod između klera i umjetnosti.

Obredi čuvaju, a propovijedi potkopavaju vjeru.

Bog ne traži našu "suradnju", nego našu poniznost.

Oblak tamjana vrijedi tisuću propovijedi.
Nicolás Gómez Dávila, God & Religion