Ništa o podrijetlu religija, ili
njihovu uzroku, ne traži objašnjenje, nego je objašnjenje potrebno
za uzroke i podrijetlo njihova opadanja i zanemarivanja.
Najočajnija vrsta samoće nije ona u
kojoj nema bližnjih, nego ona koja je napuštena od Boga.
Ne bih živio ni djelić sekunde kada
bih prestao osjećati zaštitu Božje opstojnosti.
Naša sposobnost da volimo nešto
osim Boga dokazuje našu duboku prosječnost.
Biti kršćanin znači ne biti sam, bez
obzira na samoću koja nas okružuje.
Naša posljednja nada leži u nepravdi
Boga.
Religija nije nastala zbog
osiguravanja društvene solidarnosti, niti su katedrale izgrađene da
potaknu turizam.
Kršćanin zna da ne može zahtijevati
ništa, ali da se može nadati svemu.
Za Boga postoje samo pojedinci.
Važnost koju pridodaje čovjeku je
enigma kršćanstva.
Nezamjenjivi smo samo za Boga.
Prevladavanjem ideje cikličke
povijesti, kršćanstvo nije otkrilo značenje povijesti; nego je
samo naglasilo nezamjenjivu važnost nezamjenjivog pojedinca.
Kada ga lišimo kršćanske tunike,
i antičke toge, od europljanina ne ostaje ništa drugo osim
bjeloputog barbarina.
Svaki cilj osim Boga nas obeščašćuje.
Moja vjera ispunjava moju samoću
svojim tihim šaptom nevidljiva života.
Mudrost se svodi na to da ne pokazujete
Bogu kakve bi stvari trebale biti.
Moderni čovjek ne izbacuje Boga
kako bi preuzeo odgovornost za svijet, nego kako ne bi morao preuzeti
odgovornost.
Ako nemamo Isusa kao našeg Cirenca
svaki nas teret brzo tlači.
Ako imamo povjerenja u Boga, čak nas
niti naši trijumfi ne trebaju plašiti.
Nije teško vjerovati u Boga, nego je
teško vjerovati da smo mu važni.
Tko god želi znati koji su ozbiljni
prigovori kršćanstvu trebao bi pitati nas. Nevjernik daje samo
glupe prigovore.
Katolički
apologet rijetko razlikuje ono što moramo odbaciti s poštovanjem i
ono što moramo zgnječiti s prezirom.
Apologeta bi trebala miješati
skepticizam i poeziju. Skepticizam da zadavi idole, poeziju da zavede
duše.
Skepticizam ne uništava vjeru, samo je
obrezuje.
Duša koju kršćanstvo nikada ne
obreže nikada ne sazrije.
Kršćanin nema što izgubiti u
katastrofi.
Kršćanstvo je religija onih koji žive
svoje života kao da je potres moguć u svakom trenutku.
Čovjek ne stvara bogove na svoju sliku
i priliku, nego se osmišljava na sliku i priliku bogova u koje
vjeruje.
Čak i ako nas poniznost ne spašava od
pakla, svakako nas spašava od ismijavanja.
Sve veća poteškoća privlačenja
svećenika trebala bi sramotiti čovječanstvo, a ne uznemiriti
Crkvu.
Ne znam kažnjava li, na drugome
svijetu, vrag ireligiozna društva; Ali vidim da ga ubrzo kažnjava
ovdje estetikom.
Simplističke ideje u koje nevjernik
na kraju povjeruje su njegova kazna.
Zato što je čuo da su religijske
propozicije metafore, bezumnik misli da su fikcije.
Nedostaje nam više čvrstih razloga za
očekivanje sutrašnjeg dana nego za vjeru u drugi život.
Ne smijemo zaključiti da je sve
dopušteno ukoliko Bog ne postoji, nego da ništa nije bitno.
Dopuštenje je smiješno kada ono što je dopušteno izgubi svoje
značenje.
Vjera je ono što nam dopušta da
zalutamo u bilo koju ideju bez da izgubimo izlaz.
Ništa nije opasnije za vjeru od čestog
društva vjernika. Nevjernik obnavlja našu vjeru.
Vjera u Boga ne rješava probleme,
ali zbog nje izgledaju smiješnim.
Najbolji lijek za tjeskobu je uvjerenje
da Bog ima smisla za humora.
Razlozi, argumenti, dokazi čine se
vjerniku svakim danom sve manje očitim; a ono u što vjeruje sve
očitijim.
Katolicizam ne rješava sve probleme,
ali je jedina doktrina koja ih sve prepoznaje.
U razdobljima nevjere religiozni
problemi ne izgledaju apsurdnim, nego se uopće ne čine kao
problemi.
Nicolás Gómez Dávila, God & Religion
