nedjelja, 22. veljače 2015.

[1/4] O Kršćanstvu i o Bogu - N.G.Dávila

Ništa o podrijetlu religija, ili njihovu uzroku, ne traži objašnjenje, nego je objašnjenje potrebno za uzroke i podrijetlo njihova opadanja i zanemarivanja.

Najočajnija vrsta samoće nije ona u kojoj nema bližnjih, nego ona koja je napuštena od Boga.

Ne bih živio ni djelić sekunde kada bih prestao osjećati zaštitu Božje opstojnosti.

Naša sposobnost da volimo nešto osim Boga dokazuje našu duboku prosječnost.

Biti kršćanin znači ne biti sam, bez obzira na samoću koja nas okružuje.

Naša posljednja nada leži u nepravdi Boga.

Religija nije nastala zbog osiguravanja društvene solidarnosti, niti su katedrale izgrađene da potaknu turizam.

Kršćanin zna da ne može zahtijevati ništa, ali da se može nadati svemu.

Za Boga postoje samo pojedinci.

Važnost koju pridodaje čovjeku je enigma kršćanstva.

Nezamjenjivi smo samo za Boga.

Prevladavanjem ideje cikličke povijesti, kršćanstvo nije otkrilo značenje povijesti; nego je samo naglasilo nezamjenjivu važnost nezamjenjivog pojedinca.

Kada ga lišimo kršćanske tunike, i antičke toge, od europljanina ne ostaje ništa drugo osim bjeloputog barbarina.

Svaki cilj osim Boga nas obeščašćuje.

Moja vjera ispunjava moju samoću svojim tihim šaptom nevidljiva života.

Mudrost se svodi na to da ne pokazujete Bogu kakve bi stvari trebale biti.

Moderni čovjek ne izbacuje Boga kako bi preuzeo odgovornost za svijet, nego kako ne bi morao preuzeti odgovornost.

Ako nemamo Isusa kao našeg Cirenca svaki nas teret brzo tlači.

Ako imamo povjerenja u Boga, čak nas niti naši trijumfi ne trebaju plašiti.

Nije teško vjerovati u Boga, nego je teško vjerovati da smo mu važni.

Tko god želi znati koji su ozbiljni prigovori kršćanstvu trebao bi pitati nas. Nevjernik daje samo glupe prigovore.

Katolički apologet rijetko razlikuje ono što moramo odbaciti s poštovanjem i ono što moramo zgnječiti s prezirom.


Apologeta bi trebala miješati skepticizam i poeziju. Skepticizam da zadavi idole, poeziju da zavede duše.

Skepticizam ne uništava vjeru, samo je obrezuje.

Duša koju kršćanstvo nikada ne obreže nikada ne sazrije.

Kršćanin nema što izgubiti u katastrofi.

Kršćanstvo je religija onih koji žive svoje života kao da je potres moguć u svakom trenutku.

Čovjek ne stvara bogove na svoju sliku i priliku, nego se osmišljava na sliku i priliku bogova u koje vjeruje.

Čak i ako nas poniznost ne spašava od pakla, svakako nas spašava od ismijavanja.

Sve veća poteškoća privlačenja svećenika trebala bi sramotiti čovječanstvo, a ne uznemiriti Crkvu.

Ne znam kažnjava li, na drugome svijetu, vrag ireligiozna društva; Ali vidim da ga ubrzo kažnjava ovdje estetikom.

Simplističke ideje u koje nevjernik na kraju povjeruje su njegova kazna.

Zato što je čuo da su religijske propozicije metafore, bezumnik misli da su fikcije.

Nedostaje nam više čvrstih razloga za očekivanje sutrašnjeg dana nego za vjeru u drugi život.

Ne smijemo zaključiti da je sve dopušteno ukoliko Bog ne postoji, nego da ništa nije bitno. Dopuštenje je smiješno kada ono što je dopušteno izgubi svoje značenje.

Vjera je ono što nam dopušta da zalutamo u bilo koju ideju bez da izgubimo izlaz.

Ništa nije opasnije za vjeru od čestog društva vjernika. Nevjernik obnavlja našu vjeru.

Vjera u Boga ne rješava probleme, ali zbog nje izgledaju smiješnim.

Najbolji lijek za tjeskobu je uvjerenje da Bog ima smisla za humora.

Razlozi, argumenti, dokazi čine se vjerniku svakim danom sve manje očitim; a ono u što vjeruje sve očitijim.

Katolicizam ne rješava sve probleme, ali je jedina doktrina koja ih sve prepoznaje.

U razdobljima nevjere religiozni problemi ne izgledaju apsurdnim, nego se uopće ne čine kao problemi.

Nicolás Gómez Dávila, God & Religion

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove