Prvi dio ovdje, a drugi dio ovdje.
Ljudi ne prestaju vjerovati zato što kritike kršćanstva izgledaju valjanima; nego one izgledaju valjanima zato što su ljudi prestali vjerovati.
Nevjernik je zapanjen jer njegovi
argumenti ne uznemiruju katolika, zaboravlja da je katolik poraženi
nevjernik. Njegovi prigovori su temelji naše vjere.
Ateist se manje posvećuje dokazivanju
da Bog ne postoji, nego zabranjivanju [Bogu] da postoji.
Potrebno je pažljivo proučiti vrstu
apologetike kojoj se nevjernik najviše ruga: možda se radi o onoj
koja ga najviše uznemiruje.
Ništa ne uznemiruju nevjernika kao
obrana kršćanstva na temelju intelektualnog skepticizma i
unutarnjeg iskustva.
Svaki kršćanin je bio izravno
odgovoran za otvrdnjavanje srca nekog nevjernika.
Ono što se misli protiv Crkve, osim
ako se ne misli unutar Crkve, nije zanimljivo.
Nema glupe ideje u koju moderni čovjek
nije spreman vjerovati dokle god izbjegava vjerovati u Krista.
Osnovni problem svake bivše kolonije –
problem intelektualne podčinjenosti, osiromašene tradicije, niže
duhovnosti, neautentične civilizacije, obvezne i sramotne imitacije
– razriješene su za mene vrhovnom jednostavnošću: katoličanstvo
je moja domovina.
Katolik bi trebao pojednostaviti svoj
život, a komplicirati svoju misao.
Poslušnost
katolika je izobličena u neograničenu poslušnost prema svim
vjetrovima svijeta.
Moja uvjerenja su ista kao uvjerenja
starice koja se moli u kutu crkve.
Samo religija može biti popularna bez
da je vulgarna.
Ne postoji duhovna pobjeda koju ne
treba osvojiti iznova svaki dan.
Ateist je respektabilan sve dok ne
uči da je dostojanstvo čovjeka temelj etike, a da je ljubav prema
čovječanstvu prava religija.
Ako ne vjerujete u Boga, jedina poštena
alternativa je vulgarni utilitarizam. Sve ostalo je retorika.
Moderna povijest je dijalog između
dvaju čovjeka: jedan vjeruje u Boga, drugi vjeruje da je on bog.
Dijalog između komunista i katolika je
postao moguć otkada su komunisti krivotvorili Marksa, a katolici
Krista.
Biblija nije nadahnuta Bogom
trbuhozborcem. Božanski glas prolazi kroz sveti tekst poput olujnog
vjetra kroz krošnje drveća.
Biblija nije glas Boga, nego čovjeka
koji ga susreće.
Biblijski prorok nije prorok
budućnosti, nego svjedok Božje prisutnosti u povijesti.
Dok protestant ovisi o tekstu, mi
katolici smo proces kojim je tekst rođen.
Krist nije ostavio dokumente, nego
učenike.
Ono što brine Krista Evanđelja nije
ekonomska situacija siromaha, nego moralno stanje bogataša.
Pogreška progresivnog kršćana leži
u tome što vjeruje kako je trajna polemika kršćanstva protiv
bogatih implicitna obrana socijalističkih programa.
Ljubav prema siromaštvu je kršćanska,
ali dodvoravanje siromašnima je samo predizborna taktika.
U svom djetinjem i uzaludnom pokušaju
privlačenja ljudi, moderno svećenstvo daje socijalističkim
programima funkciju shema ostvarivanja Blaženstava. Trik se sastoji
u tome da kolektivnoj strukturi van pojedinca pridodate ponašanje
koje, osim ako nije individualno i unutarnje, nije ništa. Drugim
riječima, moderno svećenstvo propovijeda da postoji socijalna
reforma koja može izbrisati posljedice grijeha. Iz toga se može
zaključiti nesvrsishodnost otkupljenje kroz Krista.
Religija je društveno učinkovita
ne kada prihvati socio-političko rješenje, nego kada uspije čisto
religioznim stavom spontano utjecati na društvo.
Moderno svećenstvo vjeruje da može
čovjeka približiti Kristu inzistirajući na Kristovoj ljudskosti.;
Time zaboravlja da ne vjerujemo Kristu zato što je On čovjek, nego
zato što je On Bog.
Da bi demokratizirali kršćanstvo
moraju krvitvoriti tekstove, čitajući "jednak"
tamo gdje piše "brat".
Vjerski indivualizam zaboravlja
susjeda, komunitarizam zaboravlja Boga. Ozbiljnija pogreška je
uvijek ova potonja.
Crkva izbjegava skleroriziranje u sektu
tako što zahtijeva da kršćanin zahtijeva savršenstvo od sebe, a
ne da zahtijeva savršenstvo od svog susjeda.
Kršćanin zna sa sigurnošću kakvo
bi njegovo osobno ponašanje trebalo biti, ali ne može nikada biti
siguran čini li pogrešku prihvaćenjem određene socijalne reforme.
Nicolás Gómez Dávila, God & Religion