Stranice

utorak, 26. svibnja 2015.

Što je duša?

U nastavku prenosim nekoliko prilagođenih odlomaka iz eseja Souls Matter u kojem autor William Carroll analizira suvremene zablude oko shvaćanja duše. Posebno se osvrčući na one koji smatraju da je znanost pobila ideju duše. (S obzirom da spominje  četiri uzroka, ako niste upoznati možete proći i raniji post Kauzalni model - 4 uzroka).

[...] Većina rasprava o dušama fokusira se na ljudske duše, ali ljudske duše su samo jedna vrsta duša. Riječ "duša" (grčki psyche, latinski anima) tradicionalno se odnosi na ključne značajke žive stvari zbog kojih žive stvari jesu ono što jesu. Zato primjerice Aristotel i Akvinski govore o dušama biljki, životinja i ljudskih bića. Svaka od ovih živih stvari ima svoj izvor bivanja živim, svoju vrstu duše. Svaka prirodna supstanca, bila živa ili ne, ima svoj informirajući princip, svoj vlastiti izvor zbog koje je vrsta stvari koja je. Govoriti o duši znači prepoznati fundamentalnu razliku između ne-živog i živog, prepoznati razlikovni izvor ili princip za živo upravo kao živo.

Oni u Platonskoj tradiciji govore o dualizmu – odnosno, razmišljanju da su ljudska bića sačinjena od dvije različite supstance, duše i tijela. To prihvaćaju mnogi kršćanski autori, ali i mnogi suvremeni filozofi uma bez referenci na religijsku vjeru. Kada znanstvenici i filozofi, koji rade unutar materijalističkog shvaćanja svijeta, kritiziraju "dušu" onda zapravo napadaju dualizam. Ali dualizam nije jedino razumijevanje ljudske prirode koje podrazumijeva dušu. Kao što ćemo vidjeti, Aristotel i Toma Akvinski nisu dualisti, iako oboje utvrđuju postojanje duše. U knjizi The Soul Fallacy, autor Mussolino govori o duši kao "znanstvenoj tvrdnji":
"Zato jer vjerovanje u nematerijalnu dušu predstavlja skup znanstvenih hipoteza o fizici, biologiji i znanosti o umu, određivanje imamo li mi dušu je objektivno poput odgovaranja na pitanja o podrijetlu vrsta ili starosti svemira."

Zatim zaključuje da znanstvenici nisu otkrili nikakav dokaz za dušu, da je ideja suprotno modernoj znanosti i da dokazi podržavaju materijalizam.

Ono što spada u "znanstvene dokaze" ovisi naravno o tome što uključujemo u kategoriju znanosti. Pitanja o duši – u širem smislu animirajućeg principa živih stvari – su smještena ne u pojedinoj empirijskoj znanosti, nego u široj znanosti o prirodi poznatoj kao prirodna filozofija. Pogrešno je ograničiti naše shvaćanje prirode samo na ono što nam empirijske znanosti kažu o svijetu. Racionalni diskurz prihvaća šire područje znanja. Filozofska disciplina, uključujući metafiziku, proširuju naše razumijevanje stvarnosti.

Za to nam nije potrebna religijska vjera. Kršćanska vjera tvrdi da su ljudske duše besmrtne, na neki način odvojive u trenutku smrti, a u uskrnuću ljudskog bića, tijelo i duša postoje na nov način. Biti predan empirijskim znanostima kao izvoru istine ne znači da ćete biti predani materijalističkoj prirodnoj filozofiji.

Mussolinova tvrdnja da je ljudsko znanje ograničeno samo na ono što otkrivaju empirijske znanosti je sama po sebi filozofska tvrdnja, ali tvrdnja koja negira ulogu filozofije prirode.

Mussolinnov pristup nije uvjerljiv jer se bavi samo ograničenom idejom "duše" koju pruža dualističko shvaćanje ljudsko prirode – "duša" kao neovisni entitet od tijela. Ali postoje drugi, filozofski rigorozniji opisi ljudske prirode i ljudske duše.

[...]

Svaka prirodna supstanca ima aktualizirajući princip zbog koje je supstanca koja je. Takav princip, poznat u aristotelijanskoj tradiciji kao forma, je izvor aktualnosti i jedinstva onoga što postoji. Materijalističke i mehanističke filozofije prirode sklone su promatrati stvari kao konglomerate materijalnih dijelova: ništa više od dijelova u dodiru s drugim dijelovima. Stoga zapravo ne objašnjavaju jedinstvo cijelog entiteta. Međutim, kao što prepoznaju zagovornici teorija izranjanja [emergence] u biologiji, prirodne supstance nisu samo komponente. Stoga biolozi govore o "svojstvima izranjanja" koji nisu reducibilni na materijalne komponente stvari. Za neke, svijest je izranjajuće svojstvo koje nije identično neuronskoj strukturi mozga. Tradicionalna ideja forme ili principa aktualnosti može nam pomoći u shvaćanju takvih svojstava.

Da iskoristim Feserov izraz, duša je "ono po čemu" je živa stvar ujedinjena živa stvar koja je. Duša nije "ono" nego "ono po čemu". "Ono po čemu" je stvarni princip koji je nužan izvor aktualnosti stvari. Primjerice voda ima formu, svoj aktualizirajući princip, koji je različit (ali ne postoji potpuno odvojeno) od svojih materijalnih komponenti. Potreba postojanja takvog aktualizirajućeg principa slijedi iz potreba za objašnjenjem ujedinjenja svake prirodne supstance. Kako bi prirodna supstanca bila, postojala, ona mora imati ujedinjujući, aktualizirajući princip. I da ponovimo, termin koji se tradicionalno koristi za formu, aktualizirajući princip živih stvari, je "duša".

Duša nije neka vanjska ljuska ili struktura. Ne radi se o neovisnoj supstanci. Ona je intrinzični određujući princip – izraz činjenice da je cjelina nova stvarnost, nije reducibilna na njene materijalne komponente. Duša nije nešto što je dodano, unutar, ili ujedinjeno sa fizičkom stvari. Duša je ono što zbog čega je živa stvar ona vrsta žive stvari koja je, a ljudska duša čini nešto ljudskim bićem.

Lagano je, ali pogrešno, poistovjetiti ljudsku duša sa sviješću, umom ili voljom. Ljudsko biće, jedna supstanca koja je jedinstvo tijela i duše, je svijesno. Nije duša ta zbog koje je ljudsko bićo svjesno; duša je aktualizirajući princip čitavog ljudskog bića upravo kao ljudskog bića. Kao aktualizirajući princip, duša je izvor stvarnosti, aktualnosti, onoga čega je aktualizirajući princip. Slično tome, duša nije naš um. To što ljudska bića imaju sposobnost mišljenja, aktivnosti koja je i materijalna i nematerijalna, slijedi iz onoga što znači biti ljudsko biće. Ljudska duša je aktualizirajući princip ljudskog bića; nije neka unutarnja stvar koja misli unutar nas.

Pogrešno je misliti da je duša djelatni uzrok nečega (primjerice mišljenja) jer je formalni uzrok, uzrok aktualnosti cijeloga, stoga i uzrok aktualnosti svih značajki pojedine stvari. Prema Mussolinou, s obzirom da empirijska znanost ne pokazuje dokaz nevidljivog djelatnog uzroka u ljudskim bićima onda niti nema razloga pretpostaviti postojanje ljudske duše (ako je poimamo kao djelatni uzrok). Za većinu filozofa od Descartesa, postoje samo dvije vrste uzroka: djelatni i materijalni. Stoga postoje samo dvije opcije, duša, ako postoji, mora biti neka vrsta pokretača, nešto što gura ili vuče. Razlika između djelatnog i formalnog uzroka se često gubi u suvremenim raspravama o prirodi, ali radi se o važnoj značajki za bilo koju utemeljenu filozofiju prirode.

Naša sposobnost biranja je važna značajka onoga što znači biti čovjek, uključuje materijalnu i nematerijalnu dimenziju, ali ljudska duša nije naša slobodna volja, ona nije nešto unutar nas što bira.

Ljuska duša nije neko skriveno "Ja" unutar nas. [...]
Prenio sam samo dio eseja, izvorno Souls Matter.

PS

Kada kažemo da nešto ima dušu, to znači reći da je živo. (Iako naravno postoje razlike duša.) Vjerojatno se pitate, ali kako djeluje ta duša? Pa, kada vidite košarkašku loptu pitate li se na koji način sfera djeluje s gumom? Kada vidite košarkašku loptu vidite li okruglost kao posebnu stvar, vidite li loptu i okruglost odvojeno? Možete li raskomadati loptu i pronaći je?

Vilim Keilbach u svom Kratkom uvodu u filozofiju (kojeg možete pronaći kod Tome - Starije hrvatske filozofske i teološke knjige) zapisuje;
Neugodno je govoriti o štetnim posljedicama našeg "učenjaštva" i "stručnjaštva". Ipak, moramo ustanoviti, da "učenjaci" ili "stručnjaci" često vrlo suvereno i apodiktički sude o čisto metafizičkim problemima, kao što su npr. duhovnost i besmrtnost duše, sloboda volje, postojanje Boga itd. Sjetimo se primjera – ili anegdote – iz vremena materijalizma, da liječnik-kirurg kod seciranja nikad nije našao duše. Međutim, da je liječnik-kirurg kao "specijalist" ili "stručnjak" i naišao na nešto, što se ne bi dalo pravo tumačiti i što bi netko eventualno htio proglasiti dušom, prvi bi se protiv toga bunili sami branitelji besmrtnosti duše. Zašto? Zato, što je ljudska duša po njihovu naučavanju nematerijalne ili duhovne naravi. Ona prema tome nije ni pristupačna bilo kakvom osjetilnom opažanju. Nema "instrumenta", kojim bi se dalo konstatirati, "gdje se nalazi" ili "kako izgleda" duša. Svakako nije stvar kirurga, da sudi o tom, da li postoji duhovna duša ili ne.

Odnosno, ranije o samoj duši (uređenje dodano):
No prije nego što ćemo naprijed spomenutim pitanjima o prirodi dati ime "kozmologija", nalazimo, da u prirodi posebno mjesto zauzimaju takozvana živa bića, a da se među ovima naročito ističe čovjek. Ono, po čemu tim bićima pripisujemo život, zovemo dušom ili psihom (ψυχή-životna snaga, život, duša.)

Preporučam druge autore za informiranje o toj temi; Feserovi postovi su lako dostupni, Primjerice; What is a soul?Some questions on the soul, Part I, i Part II i Part III itd.

Kao što ističe Carroll u eseju, postoje i druga različita shvaćanja čovjeka i duše...