U nastavku prenosim razmišljanje pod nazivom The Corruption of Charity , autor je filozof Michael Pakaluk. (objavljeno u Crisis magazinu – za katoličku publiku, 1988.)
Najveći poganski filozof
Aristotel smatrao je da je nemoguće voljeti vlastitog neprijatelja
ili voljeti opaka čovjeka. U ovome zadnjemu je iskren i jasan:
nemoguće je voljeti ono što nije moguće biti voljeno; dakle nije
ga moguće voljeti.
Možemo smatrati da se
radi o grubom, ne-kršćanskom stavu, ali Sv. Toma Akvinski nije tako
mislio. Složio se s Aristotelom, nije moguće, ljudski govoreći,
voljeti neprijatelja ili opaka čovjeka. To postaje moguće samo kroz
teološku vrlinu milosrđa [charity], koja nam omogućuje da volimo
oboje... Takve osobe je nemoguće voljeti izravno, nego samo poradi
Boga.
Moramo izbjeći
jeftinu milost ili razmišljanje da je milost jeftina. Voljeti
neprijatelja ili zlu osobu nije nešto što se uzima zdravo za
gotovo. Radi se o nečemu izvanrednom. Jer zašto se ljubav ranih
kršćana tako isticala u antičkom svijetu? Njihova ljubav se činila
čudesnom, van običnih ljudskih sposobnosti ili razloga.
Ipak, ako bi nekog
ne-vjernika danas pitali moramo li, moralno govoreći, voljeti
vlastitog neprijatelja ili voljeti one za koje mislimo da su zli, on
bi bez oklijevanja odgovorio potvrdno; moramo to činiti. Radi se o
ilustraciji važne razlike između pred-kršćanina i post-kršćanina.
Pred-kršćanski čovjek imao je dobru ideju o ljudskim sposobnostima
i ograničenjima jer ljudsko je sve što je iskusio. Posljedično,
nadnaravno mu je bilo odmah očito: premašilo je ono što je već
znao i ono što mu je bilo poznato.
S
druge pak strane, post-kršćanski čovjek je izgubio smisao za
ljudsko zato što je izgubio smisao za božansko. Njegova glava je
ispunjena maksimama i idejama koje su smislene samo ako postoje
nadnaravne stvarnosti: on prati iste natrag u ljudskoj prirodi pa ih
na kraju pogrešno shvaća. Sklon je uzvišivanju ljudske
prirode jer joj pridodaje karakteristike koje joj pripadaju samo kroz
zajednicu, u Utjelovaljenju, Boga s ljudskom prirodom.
Mislim da tu
pronalazimo ključ shvaćanje današnjeg Zapada. Naša kultura i naša
moralnost se sastoje od različitih pokušaja pridržavanja određenih
kršćanskih ideja koje su privlačne zbog njihova visoka idealizma,
ali bez vjerovanja u nadnaravne stvarnosti zbog kojih su te ideje
moguće. To se jasno dogodilo u slučaju teološkog milosrđa.
Naša kultura je zaželjela zadržati ideal voljenja svih osoba, čak
i neprijatelja i onih koje smatramo zlima. Ali pretpostavimo da je
Aristotel bio u pravu? Kako to možemo učiniti? Kako netko tko ne
vjeruje u Boga može uspjeti u voljenju nekoga koga je, ljudski
govoreći, nemoguće voljeti?
Jedini način da to netko
postigne je da negira, na osnovnoj razini, kako ima bilo kakvog
neprijatelja ili da postoje ikakve opake osobe. Upravo je to i
učinjeno. Post-kršćanski čovjek je preosmislio ljubav kao
mentalni sklop koji se sastoji od toga da promatrate druge na takav
način da ne smatrate da su zli ili da su neprijatelji –
čak i ako su stvarno zli ili su stvarno vaši neprijatelji.
Mentalni sklop koji
negira opakost drugih je moralni relativizam. To je temelj površne
tolerancije koja, u naše doba, služi kao sekularni opunomoćenik
kršćanskog milosrđa. Njegovo glavno obilježje je "ne-osuđivati".
To znači: ne smijete misliti ili reći kako je nešto što netko
radi moralno zlo. Prema tome ljubav postaje sinonim s prihvaćanjem
iskrivljenog mentalnog sklopa koji pokušava pronaći dobre razloge i
racionalizaciju za svaki oblik grijeha i perverzije.
Baš kao što
sekularizirano milosrđe uklanja opakost, tako uklanja i
neprijateljstvo. Neprijateljstvo je uklonjeno pod izgovorom da su
osobe koje imaju razmišljanja koja ih praktički govoreći
postavljaju u direktni međusobni sukob zapravo ujedinjene na neki
uzvišeni način. Primjerice filozofija pro-choice [izbora o
pobačaju] je produkt sekulariziranog milosrđa. Pokušava neigrati
stvarno i praktičko protivljenje između onih koji brane
dostojanstvo svakog ljudskog života i onih koji podržavaju
uništavanje nevinih ljudskih života.
Neprijateljstvo je
također uklonjeno u području misli kroz vrstu ravnodušnosti koja
ignorira vjerovanja koja bi, ako bi po njima djelovali, dovodila do
razdora. Sekularizirano milosrđe nam u takvim slučajevima daje ovo
pravilo: ako bi podržavanje ili propovijedanje doktrina uzrokovalo
razdor ili svađu, onda ju ne treba podržavati ili propovijedati.
Neprijateljstvo je uklonjeno samo površno, kroz studiozno
izbjegavanje svake prilike u kojoj bi se već postojeće
neprijateljstvo moglo pojaviti.
Za one koji znaju samo
sekularizirano milosrđe, svatko tko kaže da postoji objektivno
dobro i zlo, ili tko ukazuje na važne istine o kojima postoji
stvarno neslaganje, postaje neprijatelj milosrđa. Takva osoba je
dogmatična, netolerantna, ratoborna, osuđuje. Unosi razdor, podjelu
i loše osjećaje.
Ipak, kako netko kome je
ideal sekularizirano milosrđe – površna dobrota i mir pod
svaku cijenu – može imputirati zle motive drugima i tretirati
ih kao neprijatelje? Nije li to protiv srži pozicije koju zastupaju?
Doista i jest, i zato je uobičajeno da zagovornici sekulariziranog
milosrđa zauzimaju stav kojeg psiholozi nazivaju
"pasivno-agresivnim." Izvana,
oni su ljubazni i dobronamjerni prema onima zagovaraju objektivnu
ispravnost i lažnost, i koji zagovaraju doktrine o kojima postoji
neslaganje, ali iznutra i u praksi, u onim konkretnim odlukama
svakodnevnog život koje čine razliku, oni bez ikakve iznimke
promoviraju one stavove s kojima se slažu i potišću one stavove s
kojima se ne slažu.
Drevna maksima kaže da
je "kvarenje najboljeg najgore." Aristotel je
smatrao da je prijateljstvo najbolja od svih stvari koje netko može
imati, a Akvinski je smatrao da je nadnaravno milosrđe, koje je on
opisao kao prijateljstvo između Boga i čovjeka, najveća i najbolja
od svih vrlina i dobara. Sekularni ekvivalent milosrđa
predstavlja kvarenje opisanog, i možda najpodmukliji porok. Lišava
nas posvećenosti onome što je dobro: čini nas ravnodušnim prema
istini; ostavlja sebičnost i individualizam netaknutim (za razliku
od prave ljubavi); A istodobno uvjerava sve u njihovu dobronamjernost
i pravednost, vrlinu neosuđivanja; Uzrokuje da osobe toleriraju
neopisivu izopačenost, poput pobačaja.
Da, u modernome svijetu
možete imati sve. Možete se držati svoje izolirane
samocentričnosti, možete šutjeti i ništa raditi dok drugi čine
najteže zločine, možete biti ravnodušni prema istini, možete
biti zadovoljni situacijom dok drugi slijede ono što je protivno
njihovom vječnom spasenju – i to sve možete činiti dok
savršeno živite ideal sekulariziranog milosrđa.
PS
Ovo je sjajno. Još
jednom ponavljam poveznicu na izvorni članak The Corruption of Charity, vrijedi pročitati
više puta.
Nakon prvog brzinskog
čitanja kroz članak prisjetio sam se nekoliko primjena za izrečeno,
ali tek sam kasnije prepoznao o čemu sve govori Pakaluk (napisano
prije skoro trideset godina). Današnji "postkršćanski"
čovjek drži se mnogih kršćanskih ideja, ali ako ga pitate za
opravdanje istih, odgovara dobiti nećete, iako ćete izgledno dobiti
neke druge stvari.
Svaki pravi postkršćanin
se voli hvaliti da on voli sve ljude. (Ako se ne varam, kod nas
posebno prisutno u sloganu kojim negiraju mržnju.) Ali, kao što ističe Pakaluk, teško je, odnosno nemoguće voljeti
nešto što ljubavi nije vrijedno; Tu dolazimo do jednostavnog
rješenja. Zadržat ćemo ideal voljenja svih tako što ćemo
negirati da postoje ljudi za koje to nije moguće, odnosno osmisliti
ćemo različita objašnjenja i opravdanja za njihova ponašanja.
(Tako primjerice čak i terorist koji nevinim ljudima
odsijeca glave postaje neshvaćena žrtva kojoj sustav nije pružio
priliku.)
Ipak, koliko god
promovirali relativizam, o samom relativizmu nisu nimalo relativni.
Čim se netko usudi reći da postoji objektivno zlo i dobro, odmah
postaje neprijatelj milosrđa i ljubavi. Nema popusta za one koji se
s njima ne slažu. Čini se paradoksalnim, ali tako je. S jedne
strane će zagovarati relativizam, a s druge će činit sve da
ostvare upravo ono što žele. Sama izjava da postoje dobro i zlo
postaje "govor mržnje". (Iako, još jednom, oni dobro
znaju što je "dobro" i "zlo".)
Pakaluk kaže da, zbog
moralnog relativizma, "ljubav
postaje sinonim s prihvaćanjem iskrivljenog mentalnog sklopa koji
pokušava pronaći dobre razloge i racionalizaciju za svaki oblik
grijeha i perverzije." Upravo
se to događa. Najočitije u primjeru onih koji se zalažu za
različite seksualno libertinske prakse; upotrebljavati će riječi
"ljubav", ali pritom misle na "relativizam".
Vrijedno je ponoviti da
(pravo) milosrđe podrazumijeva govoriti istinu.
Tek prilikom
objavljivanja (prijevoda) palo mi je na um da današnja uporaba
riječi "ljudsko" ili "humano" često puta
ilustrira Pakalukova zapažanja. Postkršćanin će reći da je neko
ponašanje "ljudski", ali zapravo misle na nešto sasvim
drugačije, nešto što nema opravdanje u "ljudskom", van
je ljudskih sposobnosti ili razloga. (To možda i je "ljudsko",
ali ne prema onome kako postkršćanin promatra čovjeka.)
Moram priznati i da
uvijek volim pročitati o usporedbi pre/post/kršćanskog, pogotovo
kada je ovako lijepo sažeto i sadržajno. (Jedan sličan primjer,
Anscombe o spolnosti; "Kršćanstvo je naučavalo da muškarci
moraju biti čisti kao što su pogani vjerovali da žene moraju biti
čiste; a kontraceptivni moral uči kako žene moraju biti toliko
malo čiste kao što su pogani mislili da muškarci moraju biti.")
Još je puno toga
izrečeno u ovome kratkom tekstu, ali nema potrebe ponavljati.