Stranice

srijeda, 12. veljače 2020.

Raspravljanje (ni)je uzaludno

S obzirom da rasprave često ne završe promjenom mišljenje onoga s kime raspravljate neki se pitaju zašto uopće raspravljati. Uzmimo za primjer političke rasprave, koja im je vrijednost?

Kao što objašnjava filozof Vallicella (u Is Debate Pointless? Reasons to Front One's Ideas) ne radi se o gubitku vremena. (Konkretno govori o političkoj debati, kada govorimo o filozofiji odgovor zašto raspravljati je očit, sličnije pitanje bi bilo možete li polemizirati u filozofiji.)
"Ne mislim da je gubitak vremena čak i ako se sugovornici ne mogu uvjeriti. Osobno, stalno usavršavam i razmatram svoje argumente, ponekad promijenim stav, debata je testiranje vlastitih stavova."

Prema njemu, postoje tri glavna razloga zašto raspravljati o vlastitim idejama;
  1. kako bi uvjerili neodlučne i privukli ih na svoju stranu
  2. kako bi ohrabrili već "obraćene" u "pravim uvjerenjima" i kako bi im pružali podršku i potrebne "alate".
  3. kako bi se usprotivili onima za koje smatrate da imaju pogrešne stavove (a time i dodatno unapređujete vlastite).
Drugim riječima, raspravljate da bi (I) uvjerili neodlučne, (II) ohrabrili pristaše i (III) usprotivili se suparnicima. Možda nećete potpuno razuvjeriti suparnika, ali svejedeno postoji korist od rasprave. (Naravno, ovisi o okolnostima.)

Iako Vallicella govori o političkim raspravama ja sam se odmah prisjetio nekih filozofsko-teoloških rasprava. Točnije, sjetio sam se rasprava na koje bih nailazio u kojima je bilo očito da teistički strana ne sudjeluju. Zapitao sam se, zašto?

Bio sam spreman okriviti teiste, ali čitajući nedavno jednu raspravu na društvenoj mreži u kojoj su sudjelovali i mnogi sekularno-lijevi intelektualci, odmah mi je postao jasno da se ne radi o raspravi u koju bi se ozbiljna osoba upustila. (Ipak, možda bi se ponekad trebala upustiti, čak i odgovoriti istom mjerom.)

V. je istaknuo tri razloga zbog kojih rasprave nisu beskorisne. U publici su i oni koji se ne slažu s vama, i oni koji se slažu s vama, ali i oni koji su neodlučni. Samo bih istaknuo još jednu skupinu koju možda možete raspodijeliti u prve tri kategorije, ali ju je vrijedno istaknuti. Naime, radi se o djeci.

Kod američkih konzervativca često možete eksplicitno pročitati misao da svakoj generaciji prijeti barbarska invazija u vidu vlastite djece. Potrebno je civilizirati djecu ukoliko želite zadržati civlizaciju. Kada to ne činite, nemojte se čuditi rezultatima.

Djeca koja se u medijima, društvu i školi susreću samo s ljevo-sekularnim razmišljanjem i manipulacijama ostaju bez ikakve zaštite, ranjiva su i izložena svijetu laži. Potrebno im je ukazati na istinu o stvarima s kojima se susreću.

PS