U TheTriumph of Reason? Why bad theories never die (2005.), Dalrymple
se prisjeća rasprave u kojoj je druga strana prezentirala jednu od
besmislenih teorija o obrazovanju djece. Iako u nevjerici što su
takve teorije još uvijek prisutne, počeo je odgovarati, ali u pola
vlastitog odgovara shvatio je koliko je cijela stvar dosadna pa
zaključuje;
"Zašto provodim toliko vremena kontrirajući takvim očitim glupostima koje same sebe pobijaju i satiriziraju čim ih netko izgovori? Zašto ne bih radio nešto drugo, pročitao dobru knjigu?
Problem je što bezumnost na taj način prolazi i uspijeva. Pobjeđuje samom upornošću, neiscrpnim ponavljanjem, ostajući prisutna kada su svi već odustali, monomanijom. Dosađujući ljudima pokorava ih i čine ravnodušnim. Koja je nagrada monomanije? Moć."
Navoditi
primjere čini se suvišnim. Kao da bi primjer samo umanjio
sveprimjenjivost navedene istine. Već duže vrijeme javnim -
nacionalnim i internacionalnim – prostorom dominiraju ideje
koje djeluju, barem nekome poput mene, bezumnim.
Ponekad se
čini da je njihova apsurdnost namjerna. Ukoliko bi Vam netko ponudio
teoriju, svoje viđenje stvarnosti i predviđanje budućnosti,
potrudili bi se odgovoriti ako vidite nekog smisla u tome, ali uz
toliko prisutne ludosti čovjek počne razmišljati kao TD. (Kao što
on primjećuje, upravo tako i pobjeđuju).
Oni koji su
upoznati sa Dalrympleom znaju o kakvim stvarima često piše, nekoć
sam ih promatrao kao dio udaljenog zapada, ali nažalost postaju
sveprisutne i kod nas. Još uvijek stojimo bolje od njih, ali ne
postoji brana koja bi spriječila i odgovorila na bezumnosti.
Domaćih
primjera koji su u skladu sa Dalympleovim kritikama je puno, neki su
možda i "prekontroverzni" za ovu priliku pa ću navesti
ono čega se sjećam iz posljednjih par dana. Naišao sam na intervju
sa domaćim autorom i govornikom samopomoći koji je objašnjavao da
je pogrešno promatrati svaku obitelj kao svetinju, ako se osoba u
nekom trenutku ne osjeća samoispunjenom, ne živi autentičnog sebe,
ili koji je već izraz, treba izaći iz takve "veze" bez
obzira na to kako će utjecati na okolinu. (vidi ranije postove u kategoriji etika autentičnosti); Prema njemu, za djecu je
bolje da odrastaju bez roditelja nego sa nesamoispunjenim
roditeljima.
(Primjer
kojeg TD voli navoditi, čak ga spominje u citiranom eseju, jest
ubojica koji mu je odgovorio zašto je ubio svoju djevojku "Doktore,
morao sam je ubiti, tko zna što bih inače učinio.")
U radio
emisiji, neki gospodin hvalio je modernu arhitekturu. Nisam se
zadržao previše na tom kanalu, ali moderna arhitektura postoji samo
da bi moderni arhitekti impresionirali druge moderne arhitekte.
Visoka cijena izgradnje, nemogućnost održavanja, neprimjerenost za
ljudski život i rad, nisu iznimke nego pravilo. Ostatak kritika ću
preskočiti jer su meni samom dosadne.
Naravno,
možete me okriviti za pristranost. Skloni smo pronaći više
pogreški u mišljenju onih sa kojima se ne slažemo nego u
mišljenjima onih sa kojima se slažemo. Skloni smo pronaći i
opravdanje za pogreške u mišljenjima onih sa kojima smo bliski u
razmišljanju, ali ako mislite da trenutno ideje naprednjaka ne
prednjače u takvim stvarima, onda pružate još samo jedan dokaz
raširenog ludila.
Ovih dana
sam opet naišao na feminističke teorije o ljudskom društvu i
ekonomiji za koje je lako pokazati da su pogrešne, jednostavno se
temelje na pogrešnoj interpretaciji podataka. No, unatoč tome što
svi koji se bave time znaju da je feministička interpretacija
pogrešna, takve teorije slušamo svakodnevno. Samom upornošću
pobjeđuju. Izgleda da je svakih par dana neki "feministički"
dan, ili barem dan kojeg možemo takvim prikazati.
Ne mislim, a
siguran sam ne misli niti TD, da je upornost i dosađivanje jedina
tehnika uspjeha, ali u nekim područjima nije beznačajna.
PS
Nevezano uz
gornji post; a vezano uz prethodni post o snjegoviću, kojeg sam
napisao na temelju komentara jedne objave na društvenim mrežama,
moram dodati da je moja pretpostavka bila pogrešna. Naime, ne radi
se samo o "štosnom" radu, i kritičarima koji protestiraju
protiv cenzure umjetnosti. (Može li se dijete - kojeg bi poslali
kod školskog psihologa da crta takve snjegoviće - požaliti na
cenzuru ako njegovo djelo ne završi na panou?)
Autor djela je ujedno i
organizator, godinama promovira okultno (vještice, magiju, vračanje
i sl.) pa mu se učinilo priličnim da organizira Perun Božić.
(Doslovno Perun mali bog?) Tvrdi da se radi o našoj tradiciji pa ne
vidi zašto bi to ikome smetalo. Ne poznajem nijednu obitelj u čijoj
je tradiciji štovanje Peruna, ali on bi znao bolje.
Dakle, izgleda da su ti
"pogani" snjegovići doslovno pogani i "perunski".
Što to točno znači, ne znam. Turopoljcima koji danas slave svoju
zaštitnicu sv. Luciju mučenicu - mučenu
zbog odbijanja štovanja poganskih bogova -
se to nije svidjelo.
