Borite li se s napastima, borite se s napastima – Pustinjski oci, Wetta

Otac Poeman je rekao,

"Kada si u iskušenju, nekoj se brinuti o sutrašnjici, nemoj govoriti 'Koliko još će ovo trajati?' Reci samo 'danas sam u iskušenju', i nastavi sa svojim životom."

***

Jednog brata često su morile požudne misli. Unatoč tome, odlučio je ostati vjeran svom pozivu, rekao je sam sebi; "Nemoj nikada napustiti monaški poziv". Zatim se molio Bogu ovim rječima

"Bože, vidiš da nisam dobar u ovome, obuzdaj me. Spasi me Bože, želim li ja to ili ne. Ništa sam, ali ti (Svemoćan) možeš me natjerati da budem dobar, zar ne? Jer ako imaš milosti samo prema pravedenima, onda se ne radi o ničemu posebnome? Ako si spasio samo čiste, nije ništa značajno! Bili su te odmah dostojni. Ali za mene, toliko nedostojnog, daj mi tu milost, pokaži mi svoju dobrotu, jer život siromaha je u tvojim rukama"

Tako je molio svaki dan, bio u napasti ili ne.

Jednom prilikom kada je doveden u napast, započeo se moliti. Vrag je jedva mogao vjerovati što vidi. Pojavio se mladom redovniku i rekao mu; "Kako je to moguće da ti možeš spomenuti ime Božje bez da se uznemiriš?"

Brat mu odgovori. "Ova čelija je kovačnica, samo me udaraj svojim čekićem, ali za svaki udarac kojeg primim dobiti ćeš jednog nazad. To ću činiti sve dok ne umrem. Neću se prestati moliti sve dok me ne prestaneš kušati. Samo nastavi, da vidimo tko će na kraju pobijediti – ti ili Bog!"

Kada je demon to čuo, rekao je" Pobjedio si, ako ovako nastavim, možda ćeš još postati i svet." I više nikada nije gnjavio tog redovnika.

***

Brat je rekao Ocu Poemenu; "Vrag me napada, obeshrabren sam."

Starac mu odgovori "Vrag napada samo svoje neprijatelje, obeshrabri se kada prestane"

Kako se monah oslobodio požude - Wetta o perspektivi

Benediktinac Augustine Wetta u svojoj knjizi "Pray. Think. Act.: Make Better Decisions with the Desert Fathers" prenosi jednu priču pustinjskih otaca (i svoj savjet);

Otac Olympius bio je u iskušenju zbog požude i odlučio je napustiti samostan. Izgleda da se moram oženiti, pomislio je. Zatim je, kao da govori nekome drugome, rekao; "Dobro, probajmo to." 

Izašao je iz svoje ćelije i napravio si ženu od gline, i rekao "Olympius, od sada radiš za dvoje, moraš raditi duplo više!"

Sljedećeg jutra, napravio si je dijete od gline i rekao; "Pogledaj sada! Imaš dijete za kojeg se moraš brinuti, moraš raditi još više kako bi imao za troškove, moraš uzgojiti i tri puta više hrane". 

Te noći, ustao je u gluho doba rekavši, "Dijete ti je bolesno" i "Dijete ti je usnulo ružan san."

Sljedećeg dana ,napravio je još jedno dijete ... i tako, nakon nekoliko dana, izlječio se od iskušenja.

Primjetite da je Olympius razgovarao sa sobom "kao da govori nekome drugome". Takvim postupkom shvatio je da ima iskrivljen pogled na brak. O braku je razmišljao kao o brzom odgovoru na problem požude. Prema tome, njegova "žena" postoji samo da mu bude utjeha, a to je stvar priželjkivanja i sebično je. Zapravo, članovi njegove obitelji imaju svoje vlastite potrebe o kojima nije želio razmišljati. Očito, brak nije odgovor na njegovu krizu. Eksternalizirajući svoju fantaziju, shvatio je kakva je stvarnost.

Kada svoje rješenje preoblikujete u savjet koji bi dali prijatelju, često shvatite da postoji druga perspektiva koje niste svjesni. Primjerice, zamislite da se pitate, bih li radije igrao igrice ili pisao zadaću; tu je jasno da razmišljate sami o sebi. No, preoblikujete u pitanje kao da razgovarate sa nekim drugim; "Egberte, mislim da bi trebao preskočiti zadaću i igrati igrice", to zvuči kao loš savjet.

Još jedan način je da jedostavno glasno postavite pitanje. To je lako učiniti i razjašnjuje vam o čemu se radi bez da zavarate sami sebe. "Trebam li joj poslati ljutiti mail?" zvuči drugačije nego kada objavite čitavoj sobi "Poslati ću svojoj bivšoj djevojci ljutiti mail?"

PS

Wetta je knjigu pisao imajuću na umu mlade, ali savjeti su univerzalni. Iznosi priču kako sam je prenio, postoje i nešto drugačije verzije, ali sa istom poantom. Redovnik je shvatio da su njegove "želje" bile fantazija, to je ugasilo požudu u njemu i pronašao je mir.

Hermit, nije pustinjski

Zašto prati zube ako će se opet zaprljati hranom? - Wetta o Ispovijedi

Benediktinac Augustine Wetta u svojoj knjizi "Pray. Think. Act.: Make Better Decisions with the Desert Fathers" prenosi priču pustinjskih otaca;

Mladi redovnik upitao je starješinu, "Oče, vraćam se ovdje [ispovijediti grijehe] dan za danom, zašto se uopće trudim kada još uvijek činim iste grijehe? Potpuno sam nečist."

U sobi su se nalazile dvije posude za ulje, stari redovnik mu je rekao; "Prije nego što napustiš sve, idi isprazni ljevu posudu, očisti je i napuni ponovno uljem."

Učinio je kako mu je rečeno.

"Promjenio sam mišljenje, ponovno je isprazni i očisti."

Mladi redovnik je opet poslušao.

Promjenio je svoje mišljenje još nekoliko puta, i svakoga puta, mladi redovnik je očistio posudu i ponovno je napunio uljem.

"Sada," reće mu starac, "donosi mi obje posude. Koja je čišća?"

Nastavno na priču, Wetta dodaje;

Svaki ovisnik će vam reći da jedna loša odluka dovodi do sljedeće. Ako nekako ne prekinete krug, izgraditi ćete svijet u koji samo ohrabruje samo-destruktivno ponašanje. Koliko god se trudili, čini se da ništa ne uspijeva, i u konačnici, postajete preumorni da bi uopće marili.

U redovničkim krugovima tu iscprljenost nazivamo "podnevni vrag". Redovnik kaže sam sebi (u podnevno vrijeme, kada je vruće, a posao je dosadan) "Molim se, nisam nikoga ubio. Zapravo sam dobar tip; a tako je teško boriti se protiv ovog ili onog poroka? Zašto to činiti?!

Pustinjski oci su imali naziv za ovo, zvali su je acedia – "slabost" na grčkom [duhovna ljenost, klonulost]. Kako bi to preduhitrio, Sv. Benedikt je inzistirao da redovnici daju poseban zavjet da se nikada neće prestati kajati. Taj zavjet nazivamo conversatio morum, "promjena smjera". Samo stalna konverzija vas može spriječiti da upadnete u oblik mediokriteta.

Razmišljate o tome ovako; dijete može reći, Zašto da perem zube? Ionako ću ih uskoro zaprljati hranom". Ali svi znaju da ukoliko redovno ne perete zube, doći će do propadanja. Isto vrijedi za dušu, Redovna ispovijed ispire grijehe, ako dopustiti da se loše odluke naberu, trulež poroka će zavladati i naći ćete se u velikom problemu, jer porok je temelj loših odluka; zamagljuje um i usmjerava dušu prema odlukama koje nisu u njenom najboljem interesu.

Ne budi mrmljalo!

Benediktinski redovnik Augustine Wetta, inspiriran Pravilom Sv. Benedikta, u svojoj knjizi Humility Rules: Saint Benedict's Twelve-Step Guide to Genuine Self-Esteem poručuje čitateljima;

Prije svega ne smije se ni zbog kojeg razloga, ni ikojom riječi, ni bilo kakvim znakom pojaviti porok mrmljanja. Ako se tko u tome zatekne, neka se strože kazni. [34. poglavlje Pravila]

Ponekad, prilikom razgledavanja samostana upitam goste koje vodim; Što mislite što Sv. Benedikt aposlutno zabranjuje svojim redovnicima? Obično odgovaraju "ubojstvo", "potkradanje crkve" ili "bijeg sa ženom". Ali te stvari ne straše Benedikta kao mrmljanje [gunđanje].

Ništa vas neće usporiti kao mrmljanje. Sv. Bendikt je tome posvetio posebnu pažnju, spominje je više puta u Pravilima. Dvaput započinje sa ante omnia – "prije svega". Pravilo je kratak dokument, A Benedikt se ne ponavlja, a to znači da mu je bilo važno zaustaviti prigovaranje.

Ako razmislite o tome, otvoreni sukob je manja stvar za zajednicu od beskrajnog, kukavičnog, cmizdrećeg ogovaranja kojeg proizvodi mrljmalo koji "zameće svađu" i "razdor među prijatelje" (Mudr 16,28) Za razliku od otvorenog neposluha, mrmljanje uznemiruje i razljućuje sve – uključujući samog mrmljača. "Nauče biti besposlene, i ne samo besposlene nego i brbljave i nametljive, govoreći što ne bi smjele". (1 Tim 5,13)

Najgore je što ne možete lako spriječiti one koji mrmaljući i ogovaraju. Ako netko ima problem s vama, ne biste li željeli da vam to otvoreno i kaže? Ali kada vas netko ogovara iza leđa, ne postoji način da mu odogovorite bez da ispadnete podjednako neugodni. Sv. Ivan Zlatousti zapisao je "Bolje je da nešto ne činiti nego da to činite mrmljajući, jer već sama stvar je pokvarena... Mrmljanje je nepodnošljivo, najnepodnošljivije; graniči sa blasfemičnim.... Dokaz je nezahvalnosti; mrmljač je nezahvalan Bogu."

Ako želite biti sveti, sretni i ponizni, prije svega, izbjegavajte mrmljanje.

PS

Jeste li svjesni opasnosti mrmljanja i gunđanja? Postoji određena životna dob kada još možete nekako shvatiti mrmljanje, ali živjeti s osobom koja stalno mrmlja, ili živjeti mrmljajući... Ne morate živjeti u samostanu da bi se naježili od same pomisli na stalno mrmljanje.

---

Na stranicama jedne župe pronalazimo kratko razmišljanje Mrmljanje – gunđanje

"Samo zaviri u sebe pa uvidi što se događa u tebi dok mrmljaš. Dok mrmljaš, stalno si nezadovoljan, jadan, bijedan, svi su ti krivi, a nitko ti nije kriv. U biti sam si sebi kriv, tvoje mrmljanje ukralo ti je sreću i blagoslov, a mrmljanjem si potjerao sve ljude od sebe. Ako nastaviš tako ti si na putu da uništiš cijeli svoj život.

Riječima možemo izreći riječi koje promiču život, ljubav i dobrotu, ili mržnju, zlo i smrt.

Mi odlučujemo kakvo ćemo sjeme riječi posijati u sebi i oko sebe. Od zla sjemena ne nadaj se dobru plodu."

---

Pravilo (kojim se određuje život u zajednici, odnos među braćom i opatom itd.) možete pronaći na stranici samostana Ćokavac - ovdje Pravilo Sv. Benedikta. U 5. poglavlju (O poslušnosti) pronalazimo još jedno (od više) spominjenja tog poroka;

Ako učenik posluša nerado i mrmlja ne samo ustima već i u srcu, sve i da izvrši nalog, neće biti po volji Bogu koji gleda u srce onoga koji mrmlja. Za takvo djelo dotični neće dobiti nikakve nagrade, štoviše, zaslužit će kaznu za mrmljanje ako ne dade zadovoljštinu i ne popravi se .

Razne teme – Edward Feser

Oni koji duže vrijeme prate blog znaju da sam prenio neka razmišljanja filozofa Edwarda Fesera; vidi kategorija Feser 1, Feser 2, Feser 3, Feser 4, Feser 5,  Feser 6, Feser 7. Feser 8,  Feser 9. 

Radi se tek o malom dijelu onoga što objavljuje; većinom na svome blogu, knjigama, akademskim člancima i drugim časopisima, u ponekom medijskom razgovoru itd. Nije toliko popularan u širim okvirima, ali dao je svoj doprinos i utjecao na mnoge. (Ovo nije post koji će predstaviti njegov rad, nego dati samo nekoliko poveznica na par razmišljanja koja su mi u jednom trenutku bili dovoljno zanimljiva.)

Često se žali na moderno shvaćanje filozofije, točnije na neshvaćanje koje mnogi suvremeni autori pokazuju prema idejama koji su obilježili Zapadnu civilizaciju kroz prošla tisućljeća - posebno na neshvaćanje teističkih argumenata. Dio blogpostova bi mogli nazvati polemičkim (iako se radi samo o odgovaranju istom mjerom), ali zapravo su samo odraz frustracije zbog onih koji niti ne pokušavaju shvatiti o čemu se govori, i onih koji su pretvorili filozofiju u sukob ega i rasprave o (etičkim) pseudozagonetkama umjesto u zajedničku potragu za istinom.

Ukoliko Vas zanimaju teme o kojima piše, vjerojatno ćete imati koristi od čitanja njegovih izlaganja. U svakom slučaju, koristim samo priliku da skrenem pažnju na njegov blog, knjige i radove; bilo bi šteta propustiti predstavljanje filozofskih koncepata na zanimlijiv i zabavan način; i opis njihove relevantnosti za svakodnevni život. 

(Naravno, s obzirom na njegovu produktivnost i sposobnost da piše brže no što prosječna osoba može čitati, nisam sve pročitao, niti se slažem sa svim pročitanim, nekoliko područja o kojima ponekad piše mi nisu nimalo zanimljivi, niti me toliko detaljno zanimaju pojedini argumenti, ali to sve je i za očekivati.)

Izdvojiti ću par postova koje sam već objavio na blogu;   Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom... ,Tko želi biti ateist? , Znanost, aritmetika i metafizika, Je li religija iracionalna?, Što dugujemo Novim Ateistima? [1/3], Predkršćanska apologetika, Bog je dokaziv!,  Klasični teizam, Bog i čovjek, Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama? itd.

***

Postoji poveći broj Feserovih postova vrijednih bookmarkiranja, nekoliko postova sam zabilježio kao one koje ću prenijeti jednog dana, ali s obzirom da je izgledno kako ih neću prevoditi, prenosim poveznice i kratak sažetak, možda će nekome biti zanimljivo; 

U postu; Wrath and itsdaughters govori o srdžbi (ljutnji) i posljedicama iste. Sama ljutnja ne mora biti loša, ali ponekad su njene posljedice loše, utječu na razum. Ljutnja nije loša jer nas pokreće da ispravimo nepravde, ljutimo se na ubojice, lopove i druge kriminalce; ljutimo se i na manje prijestupe, primjerice kada nas netko dovede u opasnost u prometu. Dakle, ljutnja je i dobra i nužna, a ponekad je nedostatak iste znak grijeha, znak da nema rasuđivanja. Oni koji se protive kaznama za zločine ne pokazuju kršćansko ponašanje, nego karikaturu kršćanskog ponašanja.

Racionalistički dokaz za Božju opstojnost – Feser (Five Proofs of The Existence of God)

Feser u knjizi Five Proof of the existence of God predstavlja pet argumenata za Božju opstojnost (argumenti se temelje na idejama Aristotela, Plotina, Augustina, Akvinskog i Leibniza). Prvo iznosi neformalnu verziju argumenta sa pojašnjenjima, a na kraju iznosi i formalnu – korak po korak – verziju argumenta. U nastavku prenosim racionalistički dokaz za Božju opstojnost (koji se oslanja na ideju PSR – principa dovoljnog razloga).

Racionalistički dokaz kako ga on predstavlja započinje obranom principa dovoljnog razloga (PSR), zatim tvrdi da ne postoji objašnjenje opstojnosti kontingentih stvari ukoliko ne postoji nužno biće, čiju opstojnost objašnjava njegova sama narav. Takvu vrstu argumenata je davao Leibniz, ali Feserovo izlaganje se razlikuje od njegova, tako da je "racionalistički" samo u određenom smislu tog pojma– npr. u predanosti tezi da je svijet razumljiv, da ne postoje neobjašnjive "činjenice" itd. Napominjem da moj brzinski prijevod može nekoga zbuniti jer nisam baš upoznat s uobičajenim hrvatskim pojmovima za koncepte koje spominje, pojmovi koje koristi – uključujući Božje atribute - imaju svoje precizno značenje.

Na nešto formalniji način možemo ovako predstaviti argument;

1. Princip dovoljnog razloga (PSR [principle of sufficient reason]) smatra da postoji obašnjenje postojanja bilo čega što postoji i njegovog imanja atributa koje ima.

2. Kada PSR ne bi bilo bio točan, onda bi stvari i događanja bez očitih objašnjenja ili razumljivosti bili iznimno česti.

3. Ali to je suprotno onome što zdrav razum i znanost otkrivaju.

4. Kada PSR ne bi bio točan, onda ne bismo mogli imati povjerenje u vlastite kognitivne funkcije.

5. Ali činjenica je da možemo vjerovati tim funkcijama.

6. Osim toga, ne postoji principijalni način negiranje točnosti PSR-a, a istodobnog prihvaćanja da postoji istinska objašnjenja u znanosti i filozofiji.

7. Ali postoji puno istinskih objašnjenja u znanosti i filozofiji.

O prigovoru Zla i Božjim Atributima – Feser, Aquinas

Komentirajući Božje atribute (savršenost, jednostavnost itd:) filozof Ed Feser se u svojoj knjizi Aquinas usput osvrće na prigovor Zla.

S obzirom na konvertibilnost bića i dobrote, Bog kao Čista Zbiljnost [Pure Act] i Bitak Sam također mora biti dobar, zapravo najviše dobro. Tu se javlja prigovor da problem zla predstavlja izazov; jer ako je Bog dobar, zašto nije eliminirao zlo koje očito postoji na svijetu? Ali postoji više problema s tim prigovorom. Kao prvo, on bi potkopavao Akvinčev argument za Božju dobrotu samo ako pretpostavimo da nije moguće da dobro biće ima razlog za dopuštanje zla. Ali notorno je teško pokazati da takvo biće ne može imati takav razlog, pa čak i većina suvremenih ateističkih filozofa ne bi tvrdila nešto tako snažno. Ipak, u nedostatku takve pretpostavke, Akvinski može jednostavno inzistirati da s obzirom kako njegovi argumenti dokazuju da Bog postoji i da je dobar, iz toga slijedi da neovisno o tome postoji li zlo, to je u skladu s njegovom dobrotom.

Drugo, kao što sam Akvinski tvrdi u odgovoru na problem zla "dio je beskonačne Božje dobrote, da On treba dopustiti zlu da postoji, i da iz toga proizlazi dobro." Drugim rječima, razlog zašto Bog dopušta zlo je upravo zato što namjerava ostvariti neko dobro iz toga, bilo da je dobro to što smo naučili nešto iz naših pogreški, da samo stekli određene vrline koje ne bi mogli steći bez borbe sa zlom, ili što već. I s obzirom da je Bog svemoguć i da (kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju) Akavinski smatra da imamo besmrtne duše, tako da je naše vrijeme na zemlji tek kratki uvod u vječno postojanje, teško da ne možemo tvrditi kako je Bog u stanju nagraditi nas s takvim dobrom u sljedećem životu da se i najužasnija zla u ovome životu čine trivijalnima u usporedbi, i vrijedno ih je proživjeti. Naravno, suočeni s najgorim ovosvjetskim zlima, ideja takvog dobra može se činiti hladna, apstraktna i udaljena. Ali to je emocionalni, a ne intelektualni problem; to ne pokazuje da ne postoji ili da ne može postojati takvo dobro, nego samo da je nama teško usmjeriti naše umove na to dobro kada smo suočeni s patnjom. Osim toga, ateist ne može olako odbaciti takav prigovor bez samoreferenciranja, reći; "Ne postoji Bog, zbog svog neotkupljivog zla koje postoji; a zlo koje postoji je neotkupljivo, zato jer ne postoji Bog koji bi ga mogao otkupiti" značilo bi argumentirati ukrug.

Treće, kao što naglašava Brian Davies, često se u raspravama o zlu pretpostavlja da je Bog vrsta moralnog agenta koji ima određene dužnosti koje on (ili se barem tako tvrdi) nije izvršio. Ali takvo razmišljanje jednostavno nema smisla s obzirom na poimanje Boga o kojem govori Akvinski. Jer samo stvorenje s ograničenjima kakva mi imamo možemo dosljedno opisati kao nekoga tko ima moralne dužnosti. Primjerice, s obzirom da naše blagostanje ovisi o drugim ljudima, i oni ovise o nama, imamo određene obveze jedni prema drugima. S obzirom da imamo određene potencijale čija je realizacija dobra za nas, potencijale koji zahtjevaju određenu količinu truda da ih ostvarimo, imamo dužnost truditi se; itd. Ali kao Čista Zbiljnost i Sam Bitak, Bog nema takvih ovisnosti, potencijalnost ili ograničenja; a stoga niti nema smisla tvrditi kako ima ili nema određenu moralnu vrlinu ili da je ostvario ili da nije ostvario određenu moralnu obvezu. Iako je njegovo posjedovanje intelekta i volje (ili točnije nečega analognoga onome što mi zovemo intelekt i volja kod nas) podrazumijeva da je on u određenom smislu "Osoban" (a ne neosobno božanstvo iz određenih istočnjačkih religija), Bog svejedno nije "Osoba" u istom smislu u kojem smo to mi, zajedno sa svim ograničenjima koje taj pojam podrazumijeva.

PS

Neki razlikuju problem (pomirivanja) zla sa Božjom opstojnošću od argumenta zla kojim se pokušava pokazati da Bog ne postoji. Odnosno, neki drugi će, primjerice Plantinga, govoriti o logičkom problemu zla i pastoralnom problemu zla. 

Ne morate prihvaćati klasični teizam Akvinskoga, kao što je primjerice slučaj i sa Plantingom, da bi shvatili da "argument zla" ne uspijeva u svome naumu, svaki od tri razloga koje ističe Feser dovoljni su da pokažu što je pogrešno s najčešćim prigovorima. Naravno, pastoralni problem kako ga naziva Plantinga je nešto drugo, iako postojanje zla ne utječe na racionalnost vjerovanja u Boga; Nesreća i patnja u životu osobe mogu utjecati na njezin odnos prema Bogu, ali to nije pitanje filozofije, nego pastorala.

Iako je pitanje postojanja zla i patnje oduvijek prisutno, njihov navodni utjecaj (kao razlog za nevjeru) se čini novijeg datuma. Svatko tko je ikada čitao Bibliju, ili je upoznat sa sudbinom apostola ili prvih kršćana zna da zlo i patnja postoje. Zapravo, česti prigovor katolicima je da previše ističu patnju, da se previše fokusiraju na nju itd. (Da ne ulazimo sada u pitanje i posljedice Istočnog grijeha, dovoljno je reći da patnja i zlo nisu nešto što katolici ignoriraju, ili da bi prosječni vjernik bio iznenađen ukoliko mu ukažete na postojanje zla.)

Ideja da je ljudima teško vjerovati zbog postojanja zla prilično je nova (i čudna), jednostavno ne odgovara povijesti i situaciji. (Ne radi se o tome da su ljudi zbog argumenta zla zaključili da Bog ne postoji- da je kršćanstvo pogrešno.)

Ljudi su oduvijek patili pa to nije utjecalo na gubitak vjere, mogli bi reći upravo suprotno. Upravo su ona društva u kojma vlada ugoda i užitak poznata kao društva bez vjere, poznata po dekadenciji. Ljudi kroz povijest suočeni sa patnjom (bolestima, gladi, ratovima itd.) nisu gubili vjeru u onom smislu o kojem se danas govori. (Što god mislili o tome fenomenu, poanta je da postojanje zla nije predstavljalo problem.)

Bogatašu je teško ući u raj ne zbog samog bogatstva nego jer u svojim privrženostima i svojoj ugodi nemari za vjeru, oni najbogatiji zdravljem neće o tome uopće razmišljati, neće zahvaljivati za svoje zdravlje, dok će se oni koji pate kontemplirati o takvim pitanjima.

Ako ipak neki ateist želi inzistirati da je zlo takav problem za teizam, bez ikakvih poteškoća možemo preokrenuti stvar. Argument zla jest problem, ali za ateizam. Ako žele inzistirati da je neka pojava objektivno zla, morati će pokazati na kojim temeljima to tvrde, koji je izvor njihove istine. Odnosno, ateist koji želi tako argumentirati će na kraju pretpostaviti postojanje upravo onoga što pokušava negirati. (Nije teško osmisliti teistički argument za Božju opstojnost koja se temelji na činjenici objektivnog dobra i zla – nešto što ateisti, posebno naturalisti, negiraju.)

U ranijem postu sam prenio razmišljanje jednog fiozofa;

"Ako netko argumentira na temelju činjenica zla da Bog ne postoji, onda ta osoba pretpostavlja da stvarno postoji objektivna činjenica zla, a samim time i objektivna razlika između dobra i zla. Teist mu može odgovoriti kako ne može postojati objektivna razlika između dobra i zla ukoliko Bog ne postoji. Mogu taj argument predstaviti u koliko god rigoroznom obliku želite. To ne znači da će argument uvjeriti svakoga, ali će biti logički besprijekoran, vjerodostojno utemeljen, i dovoljno snažan da neutralizira ateistički argument zla."

(Slično tome, možete tvrditi da se zlonamjernost nekih moralnih zala u svijetu ne može objasniti naturalistički.)

S obzirom da je početni tekst iz Feserove knjige, spomenimo da je na svome blogu objavio više postova koji se bave sličnim temama ukoliko nekoga zanima. (Pokušavajući pronaći prikladnu ilustraciju uz post, prvi link na koji sam naišao je The Problem of Evil (Aquinas 101), yt video.)

Pruss o Tominom "Petom putu"

Peti Put Tome Akvinskog;

Vidimo da stvari koje nemaju inteligenciju, poput prirodnih tijela, djeluju s nekim ciljem, a to vidimo iz činjenica da uvijek, ili gotovo uvijek, djeluju na isti način, kako bi postigle najbolji rezultat. Stoga je jasno da se ne radi o slučajnosti, nego smišljenosti, kada postižu svoj cilj. No, ono što nema inteligenciju ne može se kretat prema cilju, osim ako nešto nije nametnulo znanje i inteligenciju; Kao što strijelac usmjerava strijelu prema meti. Prema tome, postoji neko inteligentno biće koje usmjerava sve prirodne stvari prema njihovu cilju; a to biće nazivamo Bogom.

Kada govorimo o argumentima dizajna javlja se pitanje o tome potkopava li ih evolucijsko objašnjenje. Često se pretpostavlja da potkopava Paleyev argument, ali Akvinčev argument nema s time problema. Razlog je taj što argument Akvinskog objašnjava fenomen kojim se evolucijska teorija ne bavi, fenomen kojeg suvremena znanost niti ne pokušava objasniti. Prema tome, argument Akvinskog se razlikuje od ID argumenata koji se bave s onime što je u principu unutar djelokruga znanosti.

Akvinčevo objašnjenje je: da ne-inteligentna bića uniformno djeluju tako da postižu najbolji rezultat. Postoji tri dijela ovog obrazloženja; (a) uniformnost (bilo da nema iznimki ili većinom), (b) svrha ("kako bi postigla") i (c ) vrijednost ("najbolji rezultat"). Sve te stvari nadilaze kompetencije znanosti.

Pitanje zašto je priroda uniformna – zašto se stvari pokoravaju zakonima – očito nadilazi znanosti. (Znanost pretpostavlja zakone koji impliciraju pravilnost. Međutim, odgovor na pitanje zašto uopće postoji pravilnost zahtijeva objašnjenje naravi zakona, a to je zadatak za filozofiju znanosti, a ne znanost.)

Post-aristotelijanska znanost ne razmatra svrhu i vrijednost. Konkretno, ne može objasniti bilo svrhu bilo vrijednost. Evolucijska teorija može objasniti kako su naši preci razvili oči, to objašnjava u terminima doprinosa preživljavanju zbog dostupnosti unosa vizualnih informacija, ali time ne objašnjava zašto su oči "za" gledanje – pitanje svrhe nadilazi znanosti, iako će biolozi u praksi neoprezno govoriti o evolucijskim "svrhama". Ali te "svrhe" nisu svrhe, kao što pokazuje neuspjeh evolucijskih redukcija teleoloških koncepata (a i te redukcije same po sebi nisu znanost, nego filozofija znanosti). I još jasnije, evolucijska znanost može objasniti zašto imamo detaljne vizualne informacije, ali ona ne objašnjava zašto imamo "vrijedne" vizualne informacije.

PS

Već sam prije objavio link na Prussov post (Aquinas's design argument and evolution), ali ga nisam prenio do sada jer usporedbom Paleya i Akvinskog Pruss samo uvodi konfuziju, argument nema veze jedan s drugim, nisu u istoj kategoriji iako ih on ovdje donekle svrstava u istu. Pruss ponekad koristi (odgovara na) pogrešno shvaćanje argumenta iako se radi o pogrešnom shvaćanju argumenta odnosno kritici koja ne dotiče ono što argument tvrdi.

Povezani raniji postovi; Kraj evolucije, Haldane o Tomi i Thomasu, Ojačava li Darwinizam Tomističke dokaze?, kategorija evolucija itd. 

Teleologija i Biologija – Feser, Aquinas

Puno toga u modernoj znanosti ukazuje istu stvar [da bi ozbiljno trebali razmotriti Aristotelijansku metafiziku]. Darwinistička evolucijska teorija je, službeno barem, napokon istjerala finalnu uzročnost iz onog dijela prirodnog svijeta gdje se njeno postojanje činilo najočitijim. A ipak, kao što je tomistički filozof Etienne Gilson naveliko dokumentirao u From Aristotle to Darwin and Back Again, teleološki koncepti su prožimali Darwinističku teoriju od samih začetaka. Jedan od problema je što je čak i nakon Darwina, nemoguće - kao što je uvijek i bilo - dati odgovorajući opis organa životinje, uzorka ponašanja, i sličnog osim u terminima onoga za što služe, a to znači u teleološkom jeziku. Suvremeni filozofi biologije su pokušali pokazati da je takav jezik moguće izbjeći ili analizirati u ne-teleološkim terminima, ali nijedan takav prijedlog nije bez ozbiljnih problema.

Primjerice, prema trenutno najpopularnijoj teoriji, reći da bubrezi u određenom organizmu imaju funkciju pročišćavanja krvi je kratica za nešto poput ovog: oni pretci tog organizma koji su prvi razvili bubrege (kao rezultat nausmične genetske mutacije) imali su tendenciju preživljavanja u većem broju od onih bez bubrega, zato jer je njihova krv bila pročišćavana; a to je uzorkovalo da se gene za bubrege prenose na organizme u pitanju i slično. Ali kao što je John Searle istaknuo, strogo govoreći, takava Darwinistički opis podrijetla biološke karakteristike uopće ne pruža "analizu" ili "objašnjenje" teleološke funckije tih karakteristika, nego jednostavno eliminira ideju teleologije, tretira je kao korisnu fikciju. Koristeći aristotelijansku terminologiju možemo reći da pokušavaju odbaciti finalnu kauzalnost i objasniti biološke fenomene potpuno u terminima djelatne kauzalnosti, a ne pokušavaju reducirati finalnu kauzalnost na djelatnu kauzalnost (nešto što se se i inače čini nekoherentno.) Osim toga, čak i ako bi takve opise shvatili ozbiljno kao analize teleološke funkcije, oni bi imali ozbiljne poteškoće. Kap što je Jerry Fodor primjetio, imaju apsurdnu implikaciju da ne možemo znati funkciju stvari osim ako ne znamo kako je ta stvar evoluirala, i da ništa u principu ne može imati biološku funkciju osim ako je evoluiralo. Ali zapravo smo mi znali funkciju svakakvih vrsta organa i ponašanja puno prije nego što se pojavila ideja prirodne selekcije, i barem teoretski je moguće da određeni organi i ponašanja mogu imati funkciju čak i ako nisu evoluirali.

Ipak, dublji problem je vjerojatno taj što se čini da je najveće otkriće moderne biologije – DNA i genetksi kod kojeg utjelovljuje (koji je uključen u Darwinističku priču o evoluciji života) – prožeto teleologijom. Opis te poznate molekule se stalno poziva na "informaciju", "Podatke", "instrukcije", "nacrt", "software", "programiranje" itd; i postoji dobar razlog za to, jer ne postoji način da precizno prenesete što DNA radi bez da iskoristite takve koncepte. Ali svaki od tih pojmova podrazumijeva da je DNA "usmjerena prema" nečemu van sebe samoga kao nekoj "namjeni" ili "cilju" – razvoju nekog organa u rastućem organizmu, manifestaciji određene tendencije ponašanja, ili što već – a to pokazuje upravo onu vrstu finalne kauzalnosti koju je moderna biologija navodno izbrisala.

PS

Da ne bi bilo zabune, Feser napominje da to nema nikakve veze sa "ireducibilnom kompleksnošću" o kojoj govori ID; radi se o tome što DNA radi, stvar bi bila ista da je DNA potpuno jednostavna. (Inače, zagovornici ID-a prihvaćaju mehanističku sliku što je jedan od razloga zašto se Feser ne slaže s njime.) Kasnije nastavlja;

Kao što fizičar Paul Davies primjećuje u svojoj knjizi The Fifth Miracle, "koncepti poput informacije i softwarea ... [uključuju] pojmove koji su prilično strani fizičarevom opisu svijeta" – opis koji bi (barem službeno) trebao biti potpuno mehanistički – a uporaba takvih koncepata u bilogiji "tretira semantičku informaciju kao pridodni kvantitet poput enegije." "Nažalost", nastavlja Davies,

"značenje" zvuči opasno blizu svrhe, potpuni tabu u biologiji. Preostaje nam kontradikcija da moramo primjenjivati koncepte izvedene iz svrsishovite ljudske aktivnosti (komunikacije, značenja, konteksta, semantike) na biološke procese koji se čine svrsishovitim, ali zapravo nisu (ili barem ne bi trebali biti.)

Zaključuje Davies;

Na kraju svega, ljudska bića su proizvod prirode, a ako ljudi imaju svrhu, onda na nekoj razini svrsishovitost mora izniknuti iz prirode, a to znači da je inherentna prirodi... Može li svrha biti istinsko svojstvo prirode sve do stanične, pa čak i podstanične razine?

Feser dalje objašnjava da je, u Aristotelijanskom opisu, problem taj što djelatne kauzalnost nije razumljiva bez finalne kauzalnosti, odnosno ono prema čemu je djelatna kauzalnost usmjerena. Primjerice za DNK medvjeda kažemo da uzrokuje njihovu dlakavost i veličinu, ali ne smatramo bitnim da uzrokuje njihovu prikladnost za maskote sportskih klubova.

Kasnije objašnjava finalnost u anorganskom svijetu itd.

PPS

Za one koji su površno pročitali, govorimo o teleo-logiji.

Raniji postovi slične tematike; Kraj evolucije, Ojačava li Darwinizam Tomističke dokaze?, Kauzalni model (4 uzroka) – Filozofija prirode  itd.

Feser o Akvinskome i stvarnoj važnosti njegove filozofije

"Ako želimo proučavati Akvinskog trebamo iz poštovanja razmatrati kao važno ono što je on smatrao važnim. Proučavati Akvinskog kao Akvinskog jeftino je laskanje jer Akvinski nije toliko mario za Akvinskog, on je mario za Boga i za znanost."

C.F.J. Martin, Thomas Aquinas: God and Explanations

Jedan pristup pročavanju povijesti filozofije je postaviti velike mislioce povijesti unutar povijesnog konteksta u kojem su djelovali i odrediti koje su društvene, političke, kulturne i filozofske okolnosti utjecali na njihove ideje. Ovaj pristup sigurno ima svoju vrijednost, posebno u mjeru u kojoj nam može pomoći da ispravno shvatimo što je filozof želio reći određenim tvrdnjama. Međutim, pogrešno iskorišteno može nas odvratiti od onoga što su sami mislioci smatrali važnim. Filozofi iz povijesti nisu pisali kako bi odražavali svoje vrijeme ili kako bi pružili budućim povjesničarima temu radova. Njihovo djelo je imalo namjeru ukazivati van sebe na nešto drugo – na istinu o stvarima – a ono što je u konačnici bitno je jesu li u tome uspjeli. Kao što je sam Akvinski jednom zapisao, "Proučavanje filozofije se ne bavi onime što su pojedinci mislili, nego o tome kakve stvari jesu." To je poanta citirane primjedbe s početka. Glavna vrijednost proučavanja Akvinskog ili bilo kojeg drugog mislioca i njihovih misli o Bogu, znanosti, ili nekoj drugoj temi jer otkriti je li ono što su rekli istina, ili barem hoće li nas dovesti bliže istini. Kao što Martin kasnije nadodaje, proučavanje mislioca iz povijesti, posebice, ima vrijednosti utoliko što nam može pomoći odrediti je li ono što sada uzimamo zdravo za gotovo istinito:

"Ako želimo znati o Božjoj opstojnosti, ili o prirodi znanosti, trebali bi čitati Akvinskog, ne samo autore ovog stoljeća... Velika korist koju dobijemo čitanjem pred-modernih autora je otkriće da smo mi [modernjaci] možda pogriješili."

Činjenica da bi djela Akvinskog trebali čitati kao izazov nama u današnje vrijeme – i izazov, kao što ćemo vidjeti, ne samo našim zaključcima, nego i mnogim našim pretpostavkama – je središnja tema ove knjige [Aquinas, Ed Feser]. Neovisno o tome mislite li da je taj izazov u konačnici uspio ili nije, važno je proučavati Akvinskog u ovome smislu kao živog autora, a ne kao muzejski izložak.

Marinova reference na "znanost" može se učiniti nekim čitateljima čudnom. Nije li Akvinski bio filozof i teolog, a ne znanstvenik? I s obzirom da se bavio Bogom i drugim stvarima religije, nisu li njegova mišljenja stvar vjere, a ne razuma, znanosti i sličnog? Ipak, upravo pretpostavke koje se kriju iza takvih pitanja su izazvane filozofijom Akvinskog. Za Akvinskog, znanost je organizirano tijelo znanja i činjenica o nekom području istraživanja i njihovih uzroka ili objašnjenja; to uključuje područja koja obično smatramo paradigmatski znanstvenim (fizika, biologija itd.), to također uključuje metafiziku, etiku, pa čak i teologiju. Osim toga, ove posljednje su racionalne u istoj mjeri kao i one s kojima smo danas upoznati. Naravno, dio teologije (ono što se općenito zove "otkrivena teologija") se temelji na onome što Akvinski smatrao istinama koje nam je otkrio Bog. U toj mjeri teologija se temelji na vjeri. Ali "vjera" za akvinskog ne znači iracionalan volja za vjerovanjem u nešto za što nema dokaza. Radi se o vjerovanju u nešto na temelju božanskog autoriteta, gdje se činjenica da je stvarno otkrivena od Boga može potvrditi čudima koje su izvršavali oni kroz koje je Bog otkrio. U svakom slučaju, postoji drugi dio teologije (poznat kao "Prirodna teologija") koja ne ovisi o vjeri, nego se bavi istinama o Bogu koje mogu biti spoznate razumom samim. Upravo tim čisto filozofskim argumentima prirodne teologije bavit ćemo se u ovoj knjizi, zajedno sa razmišljanjima Akvinskog o metafizici, etici, psihologiji (koja uključuje proučavanje ljudskog uma, ali ide i puno šire).

PS

Stariji postovi; C.S. Lewis o čitanju starih i modernih knjiga, Čitanjem Velikih Knjiga protiv vremenskog provincijalizma i ne toliko povezani, ali govori o idejama Akvinca Što je duša? itd

Feser u TLS o Racionalnoj opravdanosti vjere

Nakon što je ukratko objasnio da je njegovo napuštanje ateizma i naturalizma bilo na intelektualnim temeljima (spominje utjecaje Searla, Nagela, Fregea, Russela u filozofiji uma, Anscombe i MacIntyrea u etici, Plantingu i Swinburnea u filozofiji religije, Craiga i Haldanea za vjerska uvjerenja itd.), filozof Feser u svojoj knjizi The Last Superstition dodatno pojašnjava; 

Ovdje samo želim preuhitriti standardno ad hominem odbacivanje religijskih konverzija kao čisto subjektivne stvari; nečega što je stvar osjećaja a ne razuma. Radilo se, u mom slučaju, o objektivnim racionalnim argumentima; a moj slučaj nije jedinstven. Suprotno karikaturama koje šire sekularistička literatura (i koja se proširila u opću kulturu), glavna tradicija unutar Zapadne religije je zapravo uvijek inzisitirala da se njene osnovne tvrdnje moraju i mogu racionalno opravdati, i da ih je moguće pokazati da su racionalno superiorne tvrdnjama ateizma i naturalizma. Ako neki od religioznih vjernika svejedno manifestira nesretnu tendenciju prema fideizmu – stav da se religija oslanja samo na "vjeru", shvaćeno kao vrsta neutemeljene volje za vjerovanjem – to je uvelike upravo zato jer su zaboravili povijest vlastite tradicije i prihvatili su sekularističku propagandu o toj temi koja traje još od takozvanog "Prosvjetiteljstva".

Oderberg o suvremenoj bioetici

Izdvajam par razmišljanja iz intervjua s Davidom Oderbergom (uređivanje oblika teksta moje); 

XS: Prema vama, koji su glavni filozofski koncepti koje bioetičari pogrešno razumiju?

Oderberg: Postoji puno nerazumijevanja u bioetičkoj industriji (jer ona jest nalik industriji), iako radije govorim jednostavno o pogreškama ili zabunama. Ne mislim da većina bioetičara ne razumije što vjeruje ili preporuča kao zakon jer većina ima jasnu agendu, a ta je porušiti što je više moguće "tabua", odnosno zdravorazumskih tradicionalnih zabrana.

Često, ciljevi opravdavaju sredstvo, bioetičari će iskoristiti bilo koji argument kako bi zagovarali svoju agendu. U tom smislu, možemo reći da imaju nerazumijevanje funkcije argumenta, a to je dolazak do istine, a ne da zagovaranje prethodno usvojenih planova.

Sjećam se izvještaja Britanske Organizacije za ljudsku oplodnju i embrije, kojeg je napisalo nekoliko bioetičara kako bi obranili eksperimene na ljudskim embrijima. Iz izvješća je bilo potpuno jasno da autori (za većinu nisam nikada čuo što se tiče filozofije), imaju namjeru preporučiti Vladi eksprimentiranje nad embrijima kao nešto moralno dopustivo, a u obranu istog su spremni iskoristi bilo koji argument ili "teoriju".

Rezultat toga je što se na jednoj stranici pozivaju na Kantovu filozofiju, na drugoj govore o utilitarizmu, treća govori o teoriji vrlina. Različita filozofska ramišljanja, od koji su mnoga potpuno nespojiva jedno s drugim, razbacana su kroz izvještaj kako bi došli do navodno racionalnog zaključka da je u redu eksperimentirati na embrijima, dokle god smo oprezni.

Na konceputalnoj razini, vidim da se stalno javljuju iste zabune. Primjerice, konfuzija između "ubijanje" pacijentova stanja i ubijanja pacijenta, kao da možete rješiti pacijentov problem tako što se riješiti pacijenta; odnosno da uklonite patnju tako što uklonite pacijenta. Naravno to možete učiniti, baš kao što se možete riješiti glavobolje tako što ćete nekome odrezati glavu, ali nemojmo to miješati s lječenjem nekoga, ili brigom za nekoga što je primarna dužnost zdravstvenih djelatnika.

Taština i Zabava, i Smrt – Pascal

Tko ne vidi u svijetu taštinu, zaista je tašt. A tko je vidi? Svi osim mladeži koja pliva u buci, u zabavi i u mislima na budućnost. Ali lišite ih zabave, vidjet ćete kako će venuti od dosade. Tad osjećaju svoje ništavilo ne poznavajući ga; jer velika je nesreća osjećati neizdržljivu tugu čim smo prisiljeni misliti o sebi, a da nam ništa od toga ne može odvratiti pažnju. (164)

***

Lakše je podnijete smrt ne misleći na nju, negoli podnositi misao na smrt kada nam ne prijeti. (166)

--

Kada ljudi nisu mogli pronaći lijeka protiv smrti, bijede, neznanja, dosjetili su se da će biti sretni ako na to ne budu mislili.

***

Bijeda – Jedino što nas u našim nevoljama tješi jest zabava. A ipak ona je to naša najveća nevolja. Jer to je ono što nas poglavito priječi da mislimo na sebe, to čini da se neprimjetno upropaštavamo. Bez toga bismo ostali u dosadi, a ova bi nas dosada natjerala da potražimo čvršće sredstvo kako da iz nje iziđemo. Ali zabava nas obmanjuje i vodi nas neprimjetno u smrt. (171)

PS

Na nekim mjestima Pascal pod zabavom misli na zabave (primjerice spominje i kazališne predstave koje nude lažnu sliku svijeta), a negdje je ukratko opisuje kao sve ono što nam odvraća i odvlači pažnju - distrakcija, diverzija, razbibriga, razonoda.

Taština, Oholost i Slava – Pascal

Taština se tako usidrila u čovjekovu srcu da se vojnik i njegov sluga kuhar i nosač hvastaju i žele imati svoje obožavatelje. I filozofi za tim čeznu. Pa i oni koji pišu protiv toga htjeli bi se proslaviti time što su dobro pisali. I oni koji ih čitaju traže slavu u tome štu su ih čitali. A možda i ja sam koji ovo pišem čeznem za tim. Vjerojatno i oni koji budu ovo čitali... [1]

---

Oholost – Znatiželja je isto što i taština. Ponajčešće želimo nešto znati samo zato da bismo o tome mogli govoriti [2]. Inače, ne bismo putavali po moru da o tome nikada ni riječi ne reknemo, zbog puke zabave očiju, ne nadajući se da ćemo jednom to nekome ispripovjediti.

PS

Fusnote jednog izdanja uz ove misli (150,152) dodaju; 

[1] To je Ciceronova misao što ju je Pascal preuzeo preko Montaignea. Tacit opet veli: "I u mudraca je samoljubivost posljednja strast koje se oslobode. "

[2] Podsjeća na Perseja, preko Montaignea: "Sve dotle znanje za tebe ništa ne znači, dok drugi ne sazna da ti to znaš."

U vremenu društvenih mreža (i masovnih medija) teško je ne primjetiti opisani fenomen, ali njega je Pascal opisao prije gotovo četri stoljeća, a isto pronalazimo i kod drevnih rimljana i grka. Naravno, opise/upozorenje na ljudsku taštinu i oholost imamo i u starijim, i važnijim, knjigama.

Ipak, Pascal tu našu bijednu poziciju na drugome mjestu koristi za naizgled proturječnu svrhu, upravo kao dokaz čovjekove veličine, primjerice (Misli, 404);

"Najveća je čovjekova niskost u tome što traži slavu. Ali to isto je najveće obilježje njegove izvrsnosti. Jer, posjedovao on ne znam što na zemlji, bio ne znam kako zdrav i bogat, nije zadovoljan ako ga ljudi ne cijene. On smatra razum tako velikim da nije zadovoljan, pa ma kakvu prednosti uživao na zemlji, ako ga ljudi dovoljno ne poštuju. Ovo je najljepši položaj na svijetu. Ništa ga ne može odbiti od ove čežnje koja je najneizbrisivije svojstvo ljudskog srca.

I oni koji najviše preziru ljude i izjednačuju ih sa životinjama, ipak hoće da im se divimo i da im vjerujemo, te na taj način sebi protuslove svojim vlastitim osjećajima. Njihova narav, koja je jača od svega, uvjerava ih jače u čovječju veličinu, nego li ih razum uvjerava u niskost."

Životinja se ne divi drugoj životinji, kasnije(409);

"Čovjekova je veličina tako očita da je dokazuje sam njegova bijeda. Jer ono što je u životinja narav, mi to u čovjeka nazivamo bijedom. Iz toga, a i zato što mu je danas narav slična životinjskoj, zaključujemo da je on pao iz bolje naravi koju je posjedovao [...]."

U više zapisa spominje ideju bijede i veličine; 

"Ukratko, čovjek spoznaje da je bijedan: on je dakle bijedan, jer to jest. Ali je zaista velik, jer je svoje bijede svjestan". 

Naše zamišljeno i zbiljsko biće – Pascal

Ne zadovoljavamo se životom što ga nosimo u sebi u svojem biću: hoćemo živjeti jednim zamišljenim životom u mislima drugih, i zato se trudimo da se pokazujemo. Neumorno radimo da poljepšamo i očuvamo svoje zamišljeno biće, a zbiljsko biće zanemarujemo[1]. Ima li u nas mirnoće, plemenitosti, vjernosti, tada se požurimo da to i pokažemo, kako bismo sve vrline privezali uz svoje drugo biće. Štoviše, radije bismo ih od sebe odvojilo da bismo mu ih dodali. I dragovoljno bismo bili kukavice kada bismo time mogli steći glas junaka. Veliko je obilježje ništavila našeg bića što nismo zadovoljni jednim bez onog drugoga, i što često mijenjamo jednog s drugim! Jer tko ne bi umro da očuva svoju čast, taj bi bio na zlu glasu.

***

Mi smo tako uobraženi da bismo htjeli biti poznati u cijelom svijetu, pa i kod onih ljudi koji će živjeti kada nas više ne bude; a toliko smo tašti da nas uvažavanje pet ili šest osoba oko nas zabavlja i zadovoljava. [2]

PS

Ne znam toliko o povijesti uređivanja Pascalovih misli, ali u izdanju kojeg gledam radi se o zapisima 147 i 148. Tiskano uz dvije fusnote;

[1] "Mi živimo", reko je Charron, "samo s obzirom na druge".

[2] "Tražimo sreću izvan nas samih i u mišljenju ljudi koje poznamo kao podložne, neiskrene, nepraveden, zavidne, hirovite i kleventičke. Čudnovate li stvari!" (La Bruyere, O čovjeku)

O Distrakciji - Pascal

Ali, kazat ćete, kakvu svhu on u tome nalazi? Užitak da se sutra među prijateljima hvali kao je spretnije igrao od svih drugih. Neki se opet znoje u svojoj sobici da pokažu učenjacima kako su riješili neko pitanje iz algebre koje još do sada nitko nije riješio. Mnogi se čak izlažu krajnjim opanostima da bi se potom mogli pohvaliti položajem što su ga stekli, a to je po mom mišljenju jednako glupo. Neki se napokon muče kako bi sve ovo zapazili, ali ne da da postanu pametniji, već samo da pokažu kako oni to znaju. A ovi su najgluplji, jer znaju dočim bismo o drugima mogli mislio da to ne bi bili kad bi to spoznali.

Neki čovjek provodi život bez dosade kockajući se svaki dan za mali ulog. Dajte mu svakog jutra novac što bi ga on mogao dnevno dobiti pod uvjetom da više ne igra pa ćete ga unesrećiti. Reklo bi se možda da on u kockanju traži samo zabavu, ne dobitak. Međutim, natjerajte ga da igra badava, u igri se neće zagrijati pa će se dosađivati. Ne traži on dakle samo zabavu, jer ga mlitava i bestrasna razbibriga ubija dosadom. On se mora u igri raspaliti, mora sam sebe varati zamišljajući kako je sretan ako dobije ono što nije htio da mu se dade pod uvjetom da ne igra. Potrebno je dakle da stvori sebi predmet strasti i da tim raspali svoju želju, bijes i strah za predmet što ga je sebi stvorio, nalik djetetu koje se prestraši od vlastita lica što ga je zaprljalo.

***

[Ovaj je čovjek teško ucviljen zbog smrti supruge i jedinca sina, ili ga uznemiruje teška parnica; međutim, kako to da odjednom nestaje u njega žalosti, i da su ga napustile sve one teške misli i brige? Ne čudite se. Drug mu je dobacio loptu, a on je mora vratiti. Sav je zaokupljen kako da je uhvati i dobije bod; pa kako da misli na svoje brige kada se bavi ovim drugim poslom? Eto zaokupljenosti dostojne da zaposjednu ovu veliku dušu, i da istjera iz duha svaku drugu misao. Ovaj je čovjek rođen da upozna svemir, da sudi o svim stvarima, da ravna čitavom državom; a eto, sav je zauzet i sav se utopio u brizi kako da uhvati zeca. I kad se ne bi do toga snizio, nego bi se htio uvijek držati kruto, bio bi još luđi jer bi se htio izdići iznad ljudskosti, a ipak je on najzad samo čovjek, što znači sposoban za malo i za mnogo, za sve i za ništa, nije ni anđeo ni životinja, nego čovjek.]

Dosada, zabava i distrakcija – Pascal

Dosada – Ništa čovjeku nije tako nepodnošljivo kao potpuno mirovanje, bez velikih strasti, bez posla, bez zabave, bez zanimanja. Tada on osjeća svoje ništavilo, svoju izgubljenost, svoju nedostatnost, svoju ovisnost, svoju nemoć, svoju prazinu. Namah će se u dubini njegove duše roditi dosada, sumarnost, tuga, jad, srdžba, očaj.

***

Zabava – Kada sam ponekad razmišljao o raznim ljudskim nemirima, o opasnostima i tegobama kojima se izvrgavaju na dvoru, u ratu, odakle se rađaju tolike svađe strasti, smioni a često i zli pothvati itd, otkrio sam da sva ljudska nesreća nastaje samo iz jednog uzroka: ljudi ne znaju ostati na miru u svojoj sobi. Kada bi čovjek koji ima dovoljno za život znao sa zadovoljstvom ostati kod svoje kuće, ne bi je napuštao da putuje po moru, niti sudjelovao u opsadi gradova. Ne bi kupovao skupih vojničkih činova kada ne bi osječao kako je nepodnošljivo ne micati se iz grada, i tražiti razgovor i razonodu u igri samo zato što nema zadovoljstva u tome da ostane kod kuće.

***

Zbog toga toliko čeznemo za igrom i za ženskim društvom, za ratom, za visokim službama. To ne znači da u tome zaista leži sreća, niti itko zamišlja da će naći pravo blaženstvo u novcu što ga može dobiti u igri, ili u zecu kojeg goni; ne bismo ga htjeli primiti na dar. Ne tražimo ni taj mekušni i mirni način života koji nam daje da mislimo o svom nesretnom položaju. Ne tražimo ni opasnsot rata, ni teret službi, nego tražimo onu užurbanost koja nam odvraća pažnju od tih misli i zabavlja nas.

Zato nam je miliji lov nego lovina. Zbog toga ljudi toliko vole buku i metež, radi toga je zatvor tako grozno mučilište, zbog toga je čar samoće neshvatljiv. Najveća sreća kraljevskog položaja jest upravo u tome što okolina bez prestanka pokušava zabaviti kralja i pribaviti mu svakovrsne ugodnosti.

Kralj se opkolio ljudima koji ne misle na drugo nego da zabave kralja i ne dopuste mu da misli na sebe. Jer je svaki kralj, kakav bio da bio, nesretan ako misli o sebi. To je sve što su ljudi izmudrili da sebe usreće. A oni koji se u toj stvari prave filozofima i koji drže da su ljudi premalo razboriti kada po cio dan trče za zecom a ne bi ga htjeli kupiti, ne poznaju nimalo našu narav. Ovaj nas zec neće zaštiti od misli na smrt, ni od bijede, ali lov koji nam skrene pažnju od toga zaštitio nas je.

[...] Plemić iskreno vjeruje da je lov veliko i kraljevsko zadovoljstvo; ali ne misli tako vodič pasa.

Zamišljaju da bi se, postigavši ovu službu, odmah ugodno prepustili odmoru, a ne osjećaju nezasitnu narav svoje pohlepe. Drže da iskreno traže odmor, a traže uistinu samo nemir.

U njima živi tajni nagon koji ih tjera da traže zabavu i da se zaposle izvana, što sve dolazi od osjećaja njihove trajne nesreće. [...]

Tako teče sav život. Tražimo počinak boreći se protiv nekih zapreka. A kada ih svladamo, počinak nam postaje nepodnošljiv. Jer, ili mislimo na nevolje koje nas biju, ili na patnje koje nam se groze. I kad bi nam se učinilo da smo se sa svih strana zaštitili, dosada bi sa svojim udomaćenim ugledom ipak izmiljela iz dubine srca, gdje su joj inače prirodni korijeni, te bi ispunila duh svojim otrovom.[...]

Čovjek je stoga tako nesretan da bi se dosađivao i kad ne bi postojao nikakav razlog za dosadu, samom svojom sklonošću; a tako je isprazan, da je kadšto obasut s tisuću pravih razloga za dosadu, a sitnica kao biljar ili lopta dovoljni su da ga zabave.