Ono što je za konzervativce negativno, za naprednjake je pozitivno

Jasno je kako između konzervativaca i naprednjaka postoje nepremostive razlike - a njihove vrijednosti su često zapravo čista suprotnost. Već sam o tome pisao u postu Poroci i vrline, progresivci ikonzervativci;

Za konzervativce, vrline koje hvali naša liberalna elita predstavlja poroke koji potkopavaju društvo. Ono što liberal vidi kao toleranciju, konzervativac vidi kao suučesništvo u nedjelu...

Iz navedenoga proizlazi da ono što konzervativac smatra negativnom posljedicom, naprednjak će smatrati pozitivnom. Što to onda znači za naše "rasprave"?

***

Kao što objašnjava BGC;

Ljevičari neće slušati – a kamoli odgovarati – na dokaze i racionalne argumente od strane kršćana. Razvojem političke korektnosti, i njenim utjecajem na gotovo cijelu vladajuću klasu, nastaje osjećaj da je rasprava s naprednjacima zapravo kontraproduktivna.

Razlog za to je poprilično jednostavan: inverzija. Za suvremenu Ljevicu, evaluativni okvir je inverzija tradicionalnog; tako da je Dobro loše – a loše je Dobro. To vrijedi za estetiku, za standarde istine, i za moral.

Obično bi kršćanin ili konzervativac ili libertarijanac dao konzekvencijalistički argument poput:

Ako se ovo [politička odredba koju promovira Ljevica] uvede, onda će uslijediti sljedeće [loše posljedice].

Ali, zbog inverzije, ono što je "loša posljedica" za Desnicu, za Ljevicu je dobra posljedica.

Dakle ako dokazi i argumenti sugeriraju da će politička odredba X rezultirati štetom za brak, propadanjem obitelji, povećanjem nasilja i nereda ili poticanjem parazitskog ponašanja – onda ono što Ljevica čuje jest da će politička odredba djelovati upravo onako kako priželjkuje.

Za kršćanina raspravljati s Politički korektnom vladajućom klasom modernog Zapadnog društva je poput raspravljanja s totalitaristima 20. stoljeća kojima tvrdite da razum i dokazi pokazuju kako će njihove odredbe vjerojatno štetiti onima koje žele uništiti. Kršćanski, desničarski i libertarijanski komentatori zanemaruju da je suvremena dominantna Ljevica protiv Dobra, a stoga je i namjera njezinih političkih odredba naškoditi Dobru.

Totalitarni sustavi su u početku željeli nekoliko Dobrih stvari, uz one loše, ali s vremenom je njihova destruktivna agenda postala dominanta (na štetu onih Dobrih stvari); tako se i suvremena Ljevica koja je na početku željela nekoliko Dobrih stvari (i štetu svojim neprijateljima), danas potpuno okrenula svojoj dekonstruktivnoj agendi. (Ljevica je sada na toj točki razvoja u kojoj je ono Dobra kojeg je Ljevica zagovarala potpuno progutano i izgubljeno željom da se uništi ono što mrzi.)

Kada vladarima u masovnim medijima, politici, javnoj administraciji, zakonu i obrazovanju kažete - na temelju dokaza i ispravnog obrazlaganja – da će njihove političke odluke vjerojatno uzrokovati štetu stvarima koje tradicionalni kršćani smatraju Dobrim; ono što vladajuće elite zapravo čuju jest da će politike štetiti onoj vrsti ljudi i situacijama koje Ljevičari smatraju lošim, oni čuju potvrdu da su njihove odluke ispravne.

Što su bolji dokazi i racionalni argumenti protiv Ljevičarskih političkih odredbi; to će se ta odredba agresivnije promovirati jer Ljevica tada zna da će postići željeni učinak.

PS

Dakle, radi se o (malo promijenjenom) tekstu Bruce G. Charltona, izvorna verzija Argument with Leftists is like tellingNazis that their policies may harm Jews...

BGC u svojim razmišljanjima često karikira, ili barem ja to tako doživljavam, no trend i problem koji opisuje je stvaran. Poanta je da ono što konzervativci smatraju lošim posljedicama, naprednjaci smatraju dobrim; i ukoliko argumentirate da će neki ljevičarski program dovesti do loših posljedica za vrijednosti koje cijene konzervativci to će samo ojačati ljevičare u zastupanju tog programa. Odnosno, upravo zbog tih posljedica i pokreću neki program, samo ih ohrabrujete da su na pravom putu.

Recimo da tvrdite kako će njihov program dovesti do slabljenja odnosno raspada bračne kulture; to ni na koji način neće utjecati na njih, samo će im potvrditi ono što već znaju. Njihov cilj i je uništiti takve stvari. Naprednjak smatra da je redefiniranje (uništavanje) braka dobra stvar, nešto što će osloboditi ljude; s druge pak strane, konzervativac misli da će to rezultirati katastrofom za djecu, obitelji, zajednicu i šire društvo. (Ili primjerice odgoj, ishodi koji žele konzervativci suprotni su ishodima koje žele naprednjaci.)

Ukoliko pokušate uvjeriti naprednjaka tako što ga upozoravate da će njegovo zalaganje za određene promjene naškoditi stvarima kojima on želi naškoditi, nećete ništa postići. Naravno, to ne znači da je raspravljanje besmisleno, ili da je predstavljanje konzervativnih argumenta nepotrebno (možda uvjerite nekoga da su njegove početne premise netočne; iako to pretpostavlja da su ga argumenti i doveli u takvu poziciju – kako uvjeriti nekog tko pati od relativizma ili emotivizma da je u krivu kada krivo za njega niti ne postoji; osim naravno onih koji se ne slažu s njime). Kada predstavljanje konzervativnih argumenata ne bi imalo nikakvog utjecaja onda mediji ne bi namjerno ignorirali takvu poziciju, ne žele niti da ljudi znaju da postoji nešto poput konzervativnog mišljenje – predstavljaju to samo kao strah i mržnju (ili u najboljem slučaju kroz neke karikature).

(Inače, rasprava ima višestruko djelovanje: na vas i vaše istomišljenike – utvrđuje stav; na vaše suparnike - pokazuju im da postoji racionalna opozicija; i na one koji su neodlučeni i samo promatraju - argumentirate u korist svoje pozicije.)  

U postu Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnimraspravama?, prenio sam citat;

Da je takvo ponašanje prevladavalo i da inteligencija nije neumorno propagirala liberalne argumente – u akademskim časopisima, u razredima, i u novinskim člancima koji utječu na popularnu kulturu i izbornu politiku – onda takav senzibilitet nikada ne bi niti nastao. Kao što je Keynes zapisao:

Ideje ekonomista i političkih filozofa, i kada su pogrešne i kada su ispravne, moćnije su nego što se obično misli. Zapravo svijetom ne upravlja ništa više. Praktični ljudi, koji smatraju da su uvelike izuzeti od bilo kojeg intelektualnog utjecaja, su obično robovi nekog pokojnog ekonomista. Luđaci na vlasti, destiliraju svoju mahnitalost od nekog akademskog škrabala prije puno godina. Siguran sam da se moć interesnih skupina naveliko prenaglašuje u usporedbi sa postepenim nadilaženjem ideja.

***

Vezano uz "rasprave", u zadnje vrijeme sam primijetio da "objektivni" ljudi koriste izraz "konzervativno" kao uvredu, odnosno nešto toliko negativno da je sam epitet razlog za otpor - i pozivaju da se država prisilnom moći uplete u borbu protiv "konzervatizma". Možemo čuti nešto poput,"ne trebamo slušati X, njega podržavaju konzervativci", "Ne želimo valjda živjeti u konzervativnom društvu" , "Hrvatska postaje konzervativna" itd.

Nije problem što oni koriste te izraze, i zapravo su u pravu, ljudi koji žele druge vrijednosti ne žele konzervativne vrijednosti - i obrnuto, ali oni ih koriste kao neku presuđujuću stvar - misle da je to argument, da su nešto pokazali i dokazali; a sve se svodi na izjave poput "Dobra mi je ova čokolada s lješnjakom, ali ova s grožđicama nije baš neš', nekak' ima okus po 'konzervatizmu'."

(Jedna bivša ministrica je primjerice osnovala stranku za konzerviranje okoliša, ali u novinama svečano obećaje i naglašava da nikada neće koalirati niti s jednom konzervativnom strankom.)