Sustavni prikaz duhovnog života – Monfortanci

Prenio sam nekoliko razmišljanja Garrigou-Lagrangea iz knjige "The Three ways of the spiritual life" (vidi kategorija Tri puta duhovnog života). Iako postoje djela koje se bave određenim svecima i njihovim pristupima duhovnosti, nisam znao da postoji (domaći) sustavni pregled duhovnosti na tragu onoga što sam ranije prenio.

Slučajno sam naišao na stranicu monfortanaca (Misionari Monfortanci) na kojoj možete pronaći više knjiga (priručnika) u pdf  i web izdanju koja se bave upravo ovom temom. Družba Misionara Monfortanaca mi nije toliko poznata, ali vidim da su objavili više priručnika koje prenose Pobožnosti Katoličke Crkve. (Koliko sam shvatio, u svojoj duhovnosti posebno naglašavaju pobožnost Presvetoj Djevici, ali o tome ne znam ništa, trenutno su mi zanimljivi samo zbog priručnika.)

Možete i sami istražiti njihove stranice i pronaći dokumente s vrijednim informacijama; primjerice posebno ističu dokument u kojem se nalaze sve pobožnosti Crkve;

Enciklopedijski Priručnik Pobožnosti Katoličke Crkve,

Ili recimo Osnovni kršćanski vjeronauk, itd.

S obzirom na vrijeme u kojem se nalazimo možda će nekome biti zanimljivo i; Pobožnost Božićnom otajstvu i djetetu Isusu.

---

Objavili su Sustavni prikaz duhovnog života koji se sastoji od šest knjiga. Radi se o opsežnijim pregledima tako da nisam pročitao većinu.

Prve tri knjige nose naslov Put čišćenja, Put prosvijetljenja, Put sjedinjenja i predstavljaju klasičan način prikazivanja puta duhovnoga rasta u katoličkoj svetačkoj tradiciji koja seže još od crkvenih otaca i svetaca iz prvih stoljeća kršćanstva.

Nakon toga slijede tri knjige, Posveta Isusu Kristu po Mariji, Komentar zamka duše i Poniznost i ljubav put duhovnog rasta koje iznose sustavne prikaze triju različitih duhovnosti  svetačkih tradicija sv. Ljudevita Montfoskoga, sv. Terezije Avilske i bl. Marije Terezije od sv. Josipa.

Možete ih pronaći i preuzeti na već spomenutoj poveznici;

---

Osim web stranice na kojoj možete pročitati/preuzeti dokumente imaju i yt kanal Misionari Monfortanci - Škola duhovnog života s različitim predavanjima slične tematike koje možete poslušati, pretpostavljam da prate objavljene knjige. Primjerice playlista Put pročišćenja duše; ili playlista Put prosvijetljenja duše.

Ili izlaganje Duhovnost došašća - priprava za slaviti Božić.

---

Stigao sam tek brzinski proći prvu knjigu koja se bavi Putem Čišćenja (Temeljne prakse i dinamike ovog dijela puta duhovnoga rasta). Priredio p. Miljenko Sušac, 513 str., 3,14MB. (Ostale knjige su i duže.)

Tri faze duhovnog rasta i opasnosti - RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web)

Početnik, napredni, savršeni. Radi se o tri faze koji su dio razvoja duše. Milost daje duši nadnaravni život, uzdiže naše sposobnosti sve dok dubina duše nije očišćena svega egoizma i samoljublja. Sve dok istinski ne pripada, bez rezervacija, Bogu.

Prvo obraćanje je prijelaz iz grešnog stanja u stanje milosti, bilo krštenjem ili u slučaju starijih kajanjem i sakramentalnim odrješenjem. Ukoliko duše opet ne padne u smrtni grijeh nego odluči napredovati onda započinje putem čiščenja za početnike. (Postoje neki ljudi kojima je dana veća milost pa su odmah napredni.) Počinju spoznavati sebe, shvaćati svoju potrebitost i siromaštvo, svakodnevno ispituju svoju savjest da bi ispravili svoje mane. Istodobno, počinju spoznavati Boga u naravnim stvarima ili parabolama, primjerice onoj o Razmetnom sinu ili Izgubljenoj Ovci ili Dobrom Pastiru. Izdašni početnici će osjećati sveti strah od grijeha, zbog njega će izbjegavati smrtni pa i namjerni laki grijeh, mrtveći osjetila i pohotu. Nakon nekog vremena takvog truda obično su nagrađeni nekom utjehom u molitvi ili proučavanju božanskih stvari. U toj fazi početnik već voli Boga "svim srcem svojim", ali ne još i sa svom svojom dušom, sa svom svojom snagom, ili sa čitavim svojim umom. Duhovni pisci često spominju mlijeko utjehe. Sam sv. Pavao kaže "I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete "

Ali što se obično događa u ovoj fazi? Praktički svi početnici, kad dobiju ove osjetilne utjehe, postanu previše samodopadni zbog njih, smatraju ih ciljem za sebe, a ne sredstvom za više stvari. Zatim postanu prepreka njihovu napretku; postanu prilika za duhovnu pohlepu, radoznalost u Božjim stvarima, nesvjesna oholost koja navodi osobu da govori o svojim zaslugama, predstavlja se gospodarom duhovna života. Zatim, kao što kaže Sv. Ivan od Križa, pojave se sedam glavnih grijeha, ali ne u svojim očitim oblicima, nego u duhovnim stvarima, postanu prepreka istinskoj i čvrstoj pobožnosti.

U tome trenutku nužno je drugo obraćenje, ono što Sv. Ivan od Križa opisuje kao pasivno čišćenje osjetila. Cilj je odvesti ih duhovnim putem, putem prožetim kontemplacijom, i kojem Bog hrani i obnavlja dušu.

Ovo pročišćavanje karakterizira dugotrajna suhoća osjetila,u kojoj je početnik lišen svih onih osjetilnih utjeha zbog koji je postao samozadovoljan. Ukoliko usred ove suhoće postoji intenzivna želja za Bogom, želja da bi On trebao vladati u nama, zajedno sa strahom da ga ne uvrijedimo, onda se radi o drugom znaku da se radi o božanskom čišćenju. Osim toga, ukoliko se toj intenzivnoj želji za Bogom dodati poteškoća molitve prema diskurzivnoj metodi, te sklonost prema jednostavnoj molitvi s ljubavlju onda se radi o trećem znaku da dolazi do drugog obraćenja, da se duša uzdiže prema višem obliku života.

Ukoliko duša odgovarajuće prođe ovo čišćenje postane duhovnija, izlječena svoje duhovne pohlepe i oholosti, počinje bolje prepoznavati svoju potrebitost. Nije rijetko da se jave različite poteškoće u tom procesu čišćenja, primjerice u proučavanju, ili u odnosu sa drugim osobama; javljuje se i napasti protiv čednosti i strpljivosti, napasti koje Bog dopušta kako bi našim reagiranjem protiv njih to postalo čvrsto ukorjenjeno u nama. Ponekad dolazi i do iskušenja bolesti. U ovoj krizi Bog obrađuje tlo duše, kopajući dublje brazdu koju je započeo našim prvim obraćenjem. Čupa zli korov, ostatke grijeha, "religquias peccati".

Ova kriza nije bez opasnosti, poput krize četrnaeste godine u razvoju našeg naravnog života. Neki se pokazuju nevjerni svom pozivu, neke duše ne prođu kroz tu krizu i ne uđu u put prosvjetljenja naprednih, ostanu u stanju mlakost, oni nisu početnici, nego su retardirane ili mlake duše. Nisu upoznali "časa svoga pohođenja", nisu prepoznali trenutak svog drugog obraćenja. (Takve duše, posebno ako su u redovničkom ili svećeničkom stanju, ne teže savršenstvu kao što bi trebale, i nesvjesno sprečavaju druge da to učine, postavlju ozbiljne prepreke prema onima koji stvarno žele napredovati. Zajednička molitva, umjesto da postane kontemplativna, postaje mehanička; umjesto da molitva podržava dušu, dušta mora podržavati i podnositi molitvu. Takva molitva može čak postati i antikontemplativna.)

Ukoliko duša uspješno prođe kroz takvu krizu, započinje kontemplacija otajstava vjere, popraćena intenzivnom željom za savršenstvom; onda početnik rasvjetljen darom razumijevanje postaje napredan i ulazu u put rasvjetljenja; prepoznaje vlastito siromaštvo, vidi ispraznost počasti i poštovanja i stvari ovoga svijeta, odvaja se od takvih navezanosti. (Započinje nešto nalik novom životu, on je poput djeteta koji je ušao u mladost.)

Kasnije RGL opisuje život naprednih, kod njih se razvija kvazieksperimentalna spoznaja Boga, spoznaju ga ne kroz stvari osjetila ili parabole, nego kroz otajstva spasenja s kojima se sve više upoznaju. O Božjoj veličini kontempliraju ne samo kroz zvjedana nebesa, mora ili planine, ne samo parabole Dobra Pastira ili Razmetna Sina, nego kroz savršeno zrcalo misterija Utjelovljenja i Otkupljenja. Više ne izbjegavaju samo grijeh nego imitiraju vrline našeg Gospodina; ne obdržavaju samo one zapovijedi koje vrijede za sve, nego i Evanđeoske savjete o siromaštvu, čednosti i poslušnosti. (Odnosno drže se duha tih savjeta, izbjevaju nesavršenosti)

Vole Boga ne samo cijelim srcem, nego i čitavom dušom, svim vlastitim aktivnostima, ali još uvijek ne potpunom snagom, još uvijek ne čitavim umom jer još Bog nije ovladao višim podučjem duše (duhom).

Ipak, takva napredna osoba, nesvjesnom ohološću, postane samozadovoljna zbog svoje molitve, rada, podučavanja i propovijedanja. Zaboravlja da se radi o Božjim darovima. Daje si previše važnosti, preuveličava vlastite talente, zaboravlja vlastitu nesavršenost dok je svijesna nesavršenosti drugih. Nešto u životu takve osobe ne pripada potpuno Bogu.

Potrebno je treće pročišćenje, potrebno je očistiti samu dubinu duhovnoga. Bez trećeg obraćenja, nema života sjedinjenja ( a to je odrasla dob duhovnog života). Sv. Pavao; "Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. " "da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine."

Bog dopušta izazove tog razdoblja kako bi ih usavršio, Pismo objašnjava; "Iskušao ih je kao zlato u taljiku i primio ih kao žrtvu paljenicu. ";  "Pravednici zazivaju, i Jahve ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. Blizu je Jahve onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava."

Takve krize imaju svoje opasnosti, Bog po treći put ore brazde, ali ovaj put još dublje, duša se čini preopterećena. Nevolje su to slične onima koje opisuju proroci, posebice Jeremija u Lamentacijama.

Onaj koji prođe te krize, voli Boga ne samo svojim srcem i svojim dušem, nego i svom svojom snagom, priprema se voljeti Ga "svim umom svojim", postati "obožavateljem u duhu i istini. (Postane savršen.)

---

RGL napoimnje da se ne radi o nekoj proizvoljnoj podjeli, radi se o važnom razvoju, ukoliko to ne vidimo to je zato što smo zaboravili na nužnost drugog i trećeg obraćenja. Ponekad zaboravimo da nužno pročišćenje se ne dogodi na zadovoljavajući način, ne dođe do savršenog puta rasvjetljenja ili puta ujedinjenja. Ukoliko ne pridodamo odgovarajuću pozornost nužnosti opisanih pročišćenja nemoguće je shvatiti kakvo mora biti duhovno stanje naprednih i savršenih, Sv. Pavao je pišući Kološanima naglasio nužnost novog obraćenja;

"Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelim i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! ...A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva."

Nemojte (p)ostati zakrljžala duša – RGL

Baš kao što dijete koje ne odraste ne ostaje dijete nego postaje idiot, tako i početnik koji ne krene putem naprednijih kada bi trebao, ne ostane samo početnik nego postane zakrljžala duša. Nažalost, čini se kako velika većina duša ne pripada nijednoj od ove tri kategorije; početnika, naprednih ili savršenih, nego u onu kategoriju zakržljalih duša! U kojoj smo fazi mi sami? Ovo je često vrlo teško pitanje za odgovoriti, možda bi bila i isprazna znatiželja ispitati dokle smo stigli na našem putu prema gore; ali barem moramo paziti da ne krenemo krivom cestom, da ne skrenemo na stazu koja vodi prema dolje.

Reginald Garrigou-Lagrange, "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web); 

PS

Ponavljam poveznicu na prezentaciju br Jakova od Križa - Duhovni razvoj čovjeka: Tri puta duhovnog života.

Kategorija postova iz knjige Tri Puta Duhovnog Života ovdje; Prenio sam tek mali dio koji upućuje na ideje kojima se RGL bavi. (Inače, sam knjižica je već sažetak drugih Garrigou-Lagrangeovih razmatranja.)

Apostoli i (drugo i treće) obraćenje – RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web); 

Kao što postoji kriza kada čovjek prelazi iz djetinjstva u mladenaštvo i iz mladenaštva u odraslu dob, tako postoji i u duhovnom životu dvije krize; kada napredne duše prolaze put prosvjetljenja, odnosno kada savršeni dosežu stanje sjedinjenja. (Prva kriza naziva se i drugo obraćenje.)

Garrigou-Lagrange opisuje duhovni život i potrebu za razvojem istog, opisuje potrebu za (drugim) obraćenjem, poziv je to koji je prisutan i u liturgiji adventa i korizme kada čujemo pozive na obraćenje, čak i onih koji već žive život kršćana. Mnogi duhovni autori su pisali o tome, potrebi ne samo da se posvetite služenju Bogu, nego i da se potpuno predate savršenstvu. Iako su Apostoli prihvatili Kristov poziv, obratili se, tek su kasnije doživjeli potpuno obraćenje. (Sv. Ivan od Križa je pisao o potrebi čišćenja osjetila.)

Garrigou-Lagrange citira Katarinu Sijensku koja piše o (drugom) obraćenju apostola; Prvo obraćanje je bilo kada ih je Isus pozvao; sljedili su ga, slušali Njegov nauk, svjedočili Njegovim čudima i sudjelovali u Njegovoj službi. Trojica su svjedočili Njegovu preobraćenju na Taboru. Bili su prisutni na ustanovljenju Euharistije, zaređeni su za svećenike i pričestili su se. Ali kada je došlo vrijeme Muke, nešto što je Isus često najavljivao, Apostoli su ga napustili. Čak i Petar koji je toliko volio Učitelja, zanijekao ga je.

Kada je počelo drugo obraćanje za Petra? Odmah nakon što je treći put zanijekao Krista, sjetio se Isusovih riječi; "Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti." te iziđe i gorko zaplaka.

Petrovo kajanje je zasigurno početak novog oblik života za njega. Gospodin je dopustio da padne kako bi ga izlječio od samouvjernosti, kako bi se ponizio i kako bi svoje povjerenje stavio u Boga, ne sebe. Petrovo žalovanje, prema Katarini Sijenskoj, nije bilo savršeno sve do četrdesetog dana, odnosno Uzašašća. Apostoli su ostali nesavršeni iako im se Krist ukazivao. Bili su u strahu, čekali silazak Duha Svetoga, i tek su na Pedesetnicu bili potpuno preobraženi.

No, ističe Garrigou-Lagrange, čak i prije kraja Kristove Muke, očito je došlo do početka drugog obraćenja kod apostola i Petra, nešto što se nastavilo kroz dane koji su usljedili.

Dakle drugo obraćenje bilo je potrebno čak i za one koji su prisutni na Taboru, koji su bio prisutni kod utemeljenja Euharistije. Petar je volio Isusa, ali čim je naišao na poteškoće, čim je doveden u opasnost odmah ga je zanijekao. Iako je bio prisutan na Posljednoj Večeri, Petar nije shvatio cijenu Kristove Krvi. ("Koja će se proliti") Drugo obraćenje je dovelo Petra do postepenog shvaćanja otajstva Križa i Otkupljenja, beskrajne vrijednosti Krvi koju je Krist prolio za nas. (Za usporedbu, kada je Krist prvi puta najavio da će biti razapet, Petar je nesvjesno progovorio protiv čitave ekonomije Spasenja, protiv samog motiva Utjelovljenja pa mu je Isus odgovorio; "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!")

(Drugo) Obraćenje koje se dogodilo potrebno je i svima nama. Postoji samoljublje, egoizam koji preživljava u nesavršenim dušama unatoč stanju milosti, on je izvor mnoštva lakih grijeha, grešnih navika koje postoju karakteristike duše, zbog njih je potrebno pročišćenje. Neke duše služe Bogu iz samointeresa, privrženi su trenutnoj ili duhovnoj utjesi, koji će osjećati samosažaljenje ukoliko su lišeni iste. Radi se o čudnoj, ali ne i rijetkoj, mješavini iskrene ljubavi prema Bogu i neurednog samoljublja. Duša voli Boga više od sebe, inače ne bi bila u stanju milosti, ali još uvijek voli sebe neurednom ljubavi. Još nije dosegla stupanj ljubavi prema sebi u Bogu i za Njega. Duša je na uzlaznoj putanji, ali ona i dalje ima tendenciju skliznuti prema dolje.

---

Garrigou-Lagrange opisuje i treće obraćenje odnosno transformaciju duše. Iako je Petrovo drugo obraćenje usljedilo odmah nakon što je zažalio nijekanje svog Učitelja, on i drugi apostoli nisu odmah povjerovali u Uskrsnuće kada su im žene ispričale o tome, odnosno unatoč svemu što se događalo u sljedećim danima, nisu još shvaćali puni smisao Uskrnuća. (Primjerice nije im bila jasna obnova kraljevstva).

Nakon Uzašašća apostoli su bili lišeni Kristove ljudske prisutnosti, ostavljeni su. Uza sve to, još im je predviđena muka koju će doživjeti.

Silaskom Duha Svetoga njihove duše su pročišćene, rasvljetljene i zapaljene; Apostoli su osnaženi i njihov posvećeni utjecaj transformirao je prve kršćane. Shvatili su cijenu Krvi Spasiteljeve koju naučavaju ljudima.

Odjednom Petar koji se tresao pred pitanjem žene, koji je sporo prihvatio Uskrsnuće Učitelja, hrabro stoji pred židovima i s autoritetom navješta Isusa Nazarećanina. Iako su na Pedesetnicu primili mnoge darove posebno je njihovo razlučivanje o otajstvu Utjelovljenja i Kristove muke. Odjednom Petar (i drugi apostoli) shvaćaju Božje stvari.

Apostoli su osnaženi i ojačani; prije Pedesetnice su bili u strahu, sada su puni hrabosti. Nakon uhićenja Petar i Ivan pred židovskim starješinama izjavljuju da nema spasenja osim u Isusu Kristu, nakon što ih opet uhićuju i pretuku i dalje inzistraju da su voljni trpjeti poradi Isusa. Svi su svjedočili Krista svojom krvlju, tko im je dao snage za to?

To je treće obraćenje; potpuno obraćenje njihovih duša. Vidljivo je to i iz utjecaja kojeg su imali na prve kršćane.

PS

Gornji sažetak razmišljanja sam već prenio kao komentar uz Pascalovu misao O Apostolima, i tko im je davao snage da djeluju?.

Nedavno sam naišao na Devetnicu karmelskim svecima izdvajam (Sv. Mirjam od Isusa Raspetog)

"Duše Sveti, prosvijetli me. Da bih pronašla Isusa, što moram činiti i kako to trebam činiti? Apostoli su bili vrlo neuki, bili su s Isusom, ali ga ipak nisu razumjeli. Ja, također, živim u istoj kući s Isusom, ali ga nisam razumjela. Najmanja me stvar uznemiruje i uzrujava. Previše sam osjetljiva. Nisam dovoljno velikodušna da činim žrtve za Isusa. O, Duše Sveti, kad si im poslao zraku svjetlosti, apostoli su nestali, nisu više bili što su bili prije. Pronašli su novu snagu, postalo im je lako činiti žrtve. Poznavali su Isusa bolje nego što su ga znali dok je bio s njima. Izvore mira i svjetla, dođi i prosvijetli me. Gladna sam, dođi i nahrani me, žedna sam, dođi i napoji me, slijepa sam, dođi i daruj mi vid, siromašna, dođi i obogati me, neuka, dođi i pouči me. Duše Sveti, predajem se Tebi."

Usporedba tri razdoblja fizičkog i duhovnog života – RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) uspoređuje faze koje prolazimo u fizičkom i u duhovnom životu.

Ako je takav život milosti, ako je takav duhovni organizam prožet vrlinama i darovima, nije iznenađujuće otkriti da se razvoj nutarnjeg života često uspoređuje s tri razdoblja ili faze fizičkog života: djetinjstvo, mladost i odrasla dob. Sv. Toma je ukazao na ovu analogiju: vrijedi je promotriti, posebnu pozornost treba posvetiti prijelazu iz jednog razdoblja u drugo.

Općenito se smatra da djetinjstvo traje do doba puberteta, oko četrnaeste godine; iako rano djetinjstvo prestaje pojavom razuma, oko sedme godine. Mladost, odnosno adolescencija, traje od četrnaeste do dvadesete godine. Zatim slijedi odrasla dob, u kojoj možemo razlikovati razdoblje koje prethodi punoj zrelosti u dobi od oko trideset i pet godina, i ono što slijedi nakon toga, prije nastupanja starosti.

Psihologija čovjeka se mijenja razvojem organizma: aktivnost djeteta, nije aktivnost minijaturnog muškarca, dominantan element u djetinjstvu je drugačiji. Dijete još nema razlučivanje, nije u stanju organizirati na racionalan način; sljedi vodstvo mašte i impulse osjetila. Pa čak i kad se njegov razum počne buditi i dalje u velikoj mjeri ovisi o osjetilima. Tako me je, na primjer, jednog dana pitalo dijete: "O čemu ćete predavati ove godine?" Odgovorio sam mu; "O čovjeku." "O kojem čovjeku?, usljedilo je pitanje. Inteligencija djeteta nije još u stanju shvatiti apstraktnu i univerzalnu ideju čovjeka kao takvog.

Najvažnije je zapaziti, za ono o čemu govorimo ovdje, prijelaz iz djetinjstva u adolescenciju i iz mladosti u odraslu dob.

Razdoblje puberteta, što je kraj djetinjstva, koje traje otprilike od četrnaeste godine, karakterizira preobrazba koja nije samo organska, nego je i psihološka, intelektualna i moralna. Mladić nije više zadovoljan slijediti svoju maštu, kao što je to bilo u vrijeme djetinjstva, počinje razmišljati o stvarima ljudskog života, o potrebi da se pripremi za neku karijeru ili zanimanje u budućnosti. Više nema djetinje razmišljanje prema obiteljskim, društvenim i vjerskim stvarima; njegova moralna osobnost počinje se oblikovati i on stječe osjećaj za čast i dobar glas. Ili, naprotiv, ako neuspješno prođe kroz ovo teško razdoblje, on propada i kreće zlim putevima.

Zakon prirode određuje da prijelaz od djetinjstva do mladosti mora slijediti normalan razvoj; ako se to ne dogodi osoba će steći pristranost prema zlu, ili će ostati tupav, možda i potpuni idiot, do kraja svog života. "Tko ne napreduje, gubi tlo pod nogama."

Tu analogija postaje jasna za duhovni život. Vidimo da se početnik koji ne uspije postati napredan ili okrene grijehu ili pak predstavlja primjer zaostalog duhovnog razvoja. Tu također vrijedi "Tko ne napreduje, gubi tlo pod nogama."

Nastavimo s analogijom. Ako je fizička i moralna kriza puberteta teška tranzicija, isto se može reći i za drugu kriza koju možemo nazvati krizom prve slobode koja javlja se u fazi kada mladić ulazi u odraslu dob, u dobi oko dvadesete godine. Mladić, koji je sada dosegao svoj potpuni fizički razvoj, mora početi zauzimati svoje mjesto u društvenom životu. Uskoro će doći vrijeme da se oženi i da on sam postane odgajatelj, osim ako je od Boga primio još više zvanje. Mnogi ne uspijevaju prebroditi ovu krizu prve slobode i, poput rasipna sina, odlaze iz očeve kuće i slobodu brkaju sa raskalašenoću (dozvolom). Ovdje također zakon nalaže da se prijelaz obavi normalno, inače će krenuti krivim putevima ili će postati jedan od onih za koje se kaže "da će ostati dijete svog čitavog života".

Prava odrasla osoba nije samo mladić koji je malo odrastao. Ona ima novi mentalitet; zaokupljena je širim pitanjima, pitanjima na koje se mladost još ne oglašava. Razumije mlađe generacije, ali mlađe generacija ne razumiju njega, ne mogu razgovarati o određenim temama, osim o nekim površnim. Postoji donekle sličan odnos, u duhovnom životu, između naprednih i savršenih. Tko je savršen, shvaća ranije faze kroz koje je on sam već prošao; ali njega ne shvaćaju oni koji kroz njih tek prolaze.

Važno je primijetiti da, baš kao što postoji kriza puberteta, kroz koji se manje ili više uspješno prolazi od djetinjstva prema adolescenciji, tako i u duhovnom životu postoji analogno tranzicija iz pročišćujućeg života početnika prema rasvjetljujućem životu napredne osobe. Ovu krizu su opisali razni veliki duhovni pisci, posebno Tauler i Sv. Ivan od Križa, o čiščenju osjetila, ali i Pere Lallemant i drugi pod nazivom drugog obraćenja.

Štoviše, baš kao što mladi moraju proći kroz drugu krizu, tj. prve slobode, da bi došli do odrasle dobi, tako i u tranziciji od prosvjetljujućeg puta naprednih do istinskog života sjedinjenja, postoji druga duhovna kriza, koju spominje Tauler, a Sv. Ivan od Križa ju je opisao pod imenom pasivno pročišćenje duha. Ovo se, isto tako, može nazvati trećim obraćenjem, ili bolje rečeno preobrazbom duše.

Nitko nije bolje opisao te krize koje označavaju tranziciju iz jednog duhovnog razdoblja u drugo od sv.Ivana od Križa. Oni odgovaraju dvama dijelovima ljudske duše, osjetljnom i duhovnom. Također odgovaraju i prirodi božansko sjemena, posvećujuće milosti, one klica vječnog života koja mora sve više i više animirati sve naše sposobnosti i inspirirati sva naša djela, sve dok se dubina duše ne očisti od svakog egoizma i potpuno preda Bogu.

On nam stoga pokazuje što su viši zakoni duhovnog života u njihovoj najvećoj uzvišenosti. Ali ovi se zakoni u manjem stupnju primjenjuju i na mnoge druge duše koje ne dosegnu tako visoko stanje savršenstva, ali svejedno predano napreduju, bez osvrtanja.

U sljedećim poglavljima ćemo pokazati da, prema tradicionalnom nauku, početnici u duhovnom životu moraju, nakon određenog razdoblja, proći drugo obraćenje, slično drugom obraćenje apostola na kraju Muke našega Gospodina, te da kasnije, prije ulaska u život savršenog sjedinjenja, mora doći do trećeg obraćenja ili preoblikavanja duše, poput one koja se dogodila apostolima na Pedesetnici.

Ova razlika između tri razdoblja ili stupnja duhovnog život je očito od velike važnosti, kao što duhovnici koji usmjeravaju duše dobro znaju. Stari i iskusni duhovnik koji je i sam dosegao visoki nivo možda nije čitao puno zapisa mistika, ali će svejedno moći dobro odgovoriti i na najdelikatnija pitanja o najuzvišenijim temama, odgovarati će riječima Svetog pisama, možda citirajući odlomak Evanđelja dana bez da shvaća koliko su njegovi odgovori stvarno duboki.

S druge strane mlad i neiskusan svećenik, i sam tek u godinama početnika, imat će tek malo više od znanja iz knjiga i verbalnog poznavanja duhovnog života.

Stoga je pitanje koje nas zanima iznimno važno, moramo ga shvatiti s tradicionalnog gledišta. Ukoliko ga ne uzmemo u obzir, shvatiti ćemo koliko je istina stara izreka; "Tko ne napreduje, gubi tlo pod nogama." Shvatiti ćemo da naš nutarnji život mora, već ovdje na zemlji, postati normalan uvod u "blaženu viziju". U ovom dubokom smislu je naš unutarnji život, kao što smo rekli, vječni život koji je već započeo: "inchoatio vitae aeternae". Onaj koji " vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan."

Nutarnji život, milost i spoznaja Boga - RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje; 

Da smo stvoreni u stanju čiste prirode, s duhovnom i besmrtnom dušom, ali bez života milosti, čak i tada bi naš intelekt bio stvoren za spoznaju Istine, a naše volja za ljubav prema Dobrome. Naš bi cilj bio spoznati Boga, Najveće Dobro, tvorca naše prirode, i ljubiti ga iznad svetih stvari. Ali tada bi Ga upoznali samo kroz odraz Njegove dobrote u stvorenome, na isti način kao što su Ga najveći od poganih filozofa poznavali, iako bi naša spoznaja bila sigurnija od njihove, i bez ikakve primjese pogreške. Bog bi za nas bio Prvi Uzrok i Svevišnja Inteligencija koja uređuje sve stvoreno.

Voljeli bismo ga kao tvorca naše prirode, s ljubavlju koju podanik ima prema nadređenom. To ne bi bila ljubav prijateljska, nego osjećaj koji se sastoji od divljenja, poštovanja i zahvalnosti; kojem bi ipak nedostajala ona sretna i jednostavna familijarnost koja raduje srca djece Božje. Bili bismo Božje sluge, ali ne Njegova djeca.

Takav naravni cilj je već uzvišena sudbina. Nikada ne bi dovela do sitosti, baš kao što se ni oko ne umori od promatranja plavog svoda neba. Osim toga, radi se o duhovnom cilju, a to znači da za razliku od materijalnih dobara, mogu ga posjedovati svi u istom trenutku, bez izazivanja zavisti i nesloge.

Ali takvo apstrakna i posredna spoznaja Boga ostavila bi mnoge nejasnoće u ljudskom umu, posebno vezano uz međusobnu kompatibilnost božanskih savršenstava. Zauvijek bi se nalazili u fazi nabrajanje i razumijevanja apsolutnih savršenosti, uvijek bi se pitali kako je moguće pomiriti savršenu dobrotu Božju s Njegovim dopuštenjem da zlo postoji; zlo koje je ponekad toliko veliko da zbunjuje ljudski um. Pitali bismo se kako je njegovo beskrajno milosrđe u skladu s Njegovom beskrajnom pravdom. Iako bismo uživali ova naravna blaženstva, i dalje bismo se pitali: "Kada bih barem mogao vidjeti tog Boga, koji je izvor sve istine i dobrote; kada bih Ga mogao vidjeti kao što On vidi Sebe!"

Ono što ni najbriljantniji ljudski um, što čak ni inteligencija anđela nikada ne bi mogla otkriti; otkriva nam Božja Objava. Objava nam govori kako je naš krajnji cilj zapravo u svojoj biti nadnaravan i da se sastoji od gledanja Boga licem u lice jer On je "sicuti est"; [Bog] "predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom" , "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube."

Predodređeni smo vidjeti Boga ne samo zrcaljeno u stvorenjima, koliko god ovi bili savršeni, nego ga vidjeti bez posredstva stvorenja, čak i bez medija bilo koje stvorene ideje; jer nijedna stvorena ideja; koliko god savršena, ne može ga predstavljati jer On stvarno jest Onaj koji je Misao sama, beskonačna Istina, vječno opstojni sjaj inteligencije i živi plamen bezmjerne Ljubavi.

Predodređeni smo vidjeti sva božanska savršenstva koncentrirana i prisno ujedinjena u svom zajedničkom izvoru: Božanstvu. Suđeno nam je vidjeti kako najnježnije Milosrđe i najneumoljivija Pravda proizlaze iz jedne Ljubavi koja je beskrajno velikodušna i beskrajno sveta; kako je ta Ljubav, čak i u svom najslobodnijem odabiru, identična s čistom Mudrošću; kako nema ništa u božanskoj Ljubavi što nije mudrog, ništa u božanskoj Mudrosti što nije istoznačno Ljubavi.

Predodređeni smo kontemplirati eminentnu Božju jednostavnost, Njegovu apsolutnu čistoću i svetost; vidjeti beskrajnu plodnost božanske naravi u procesiji Tri osobe: razmatrati vječno stvaranje Riječi, "odsjaj [Očeve] Slave i otisak Bića njegova.", vidjeti neizrecivi život Duha Svetoga, zajedničku Ljubav Oca i Sina, koja ih ujedinjuje u najpotpunijem izljevu sebe samih. Dobro prirodno teži raspršivanju, a što je veće Dobro to je obilnije i intimnije njegovo sebedarje.

Nitko ne može opisati radost i ljubav koju će ova vizija proizvesti u nama, ljubav Božja toliko čista i toliko snažna da je ništa nikada neće biti u stanju uništiti ili u najmanjoj mjeri umanjiti.

Dakle, ne možemo nikako jasnije izraziti dragocjenosti posvećujuće milosti, ili istinskog nutarnjeg života, nego izjavom da se radi o početku vječnog života. Ovdje na zemlji Boga poznajemo samo po vjeri, iako se nadamo da ćemo Ga jednog dana posjedovati, mi smo nažalost u mogućnosti, izgubiti Ga grijehom. Osim te dvije razlike, radi se o fundamentalno istom životu, istoj posvećujućoj milosti i istoj ljubavi koja će trajati kroz svu vječnost.

Radi se o temeljnoj istini kršćanske duhovnosti. Stoga naš nutarnji život mora biti život poniznosti, jer moramo uvijek biti svjesni da je načelo tog života, posvećujuća milost, nezasluženi dar, da nam je potrebna stvarna milost i za najmanji spasonosni čin, za najkraći korak ka putu spasenja. Mora se također raditi o životu mrtvljenja, kao što kaže sveti Pavao "uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje."

To znači da svakodnevno moramo sve više i više umirati grijehu i ostacima koje koje grijeh ostavlja u nama, kako bi Bog mogao u nama potpunije kraljevati, čak i u dubini duše. Ali prije svega, naš unutarnji život mora biti život vjere, nade, milosrđa i jedinstva s Bogom neprestranom molitvom; radi se životu triju teoloških kreposti i darova Duha Svetoga koji ih prate: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Na taj ćemo način ući u otajstva vjere i uživati u njima sve više i više. Drugim rječima, cijeli naš nutarnji život teži nadnaravnoj kontemplaciji otajstva unutarnjeg života Boga i Utjelovljenja i Otkupljenja; on teži, prije svega, prema intimnijem jedinstvu s Bogom, uvod u to jedinstvo s Njime, sve stvarnije i trajnije, što će biti konzumacija vječnog života.

O ispovijedi i važnosti istinskog obraćenja -RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje važnost obraćenja te naglašava vrijednost Ispovijedi. Prenosim dio:

RGL opisuje važnost istinskog obraćenja, kojim čovjek napušta stanje smrtnog grijeha i ulazi u stanje milosti. Prije nije mario za Boga, a sada voli Boga više no što voli sebe, više cijeni Boga od svih ovozemaljskih stvari iako njegova ljubav možda nije slobodna od svih sebičnih motiva.

Grešno stanje je bilo stanje duhovne smrti, stanje u kojem je, svjesno ili ne, postavio sebe u središte svih svojih aktivnosti i svih svojih želja, u kojem je zapravo bio rob svega, rob svojih strasti, duha ovog svijeta, duha zla.

S druge strane, stanje milosti je stanje u kojem čovjek počinje stavljati Boga u središte svih svojih aktivnosti, voljeti Boga više od sebe. Stanje milosti je ulaz u kraljevstvo Božje, duša počinje ovladavati s Bogom nad svojim strastima, nad duhom svijeta, nad duhom zla.

Možemo shvatiti kako je Sv. Toma zapisao "Bonum gratiae unius majsu est quam bonum naturae totius universi". Najmanji stupanj milosti duše, poput onog malenog djeteta nakon krštenja, ima veći vrijednost od naravne dobrote čitavog svemira. Ta milost je vrijednija od svih stvorenih bića zajedno, uključujući i one anđeoske naravi.

Sv. Augustin je smatrao kako je obraćenje grešnih nešto veće od stvaranja nebesa i zemlje, veće i od stvaranja anđela.

Sv. Toma dodaje kako je opraštanje grešnicima dragocjenije od glorifikacije pravedenih.Nijedna stvorena narav, koliko god savršena nije klica milosti, a milost je klica ili sjeme vječnog života, semen gloriae. Stoga kada je grešnik odriješen grijeha u ispovjedaonici, dolazi do događaja koji je od veće važnosti od ulaska pravedne duše u nebo.

Pascal sažima nauk Augustina i Tome u jednoj od najbolji misli Penseesa;

"Beskrajna udaljenost koja dijeli tijelo od duha predstavlja mnogo beskrajniju udaljenost između duha i ljubavi [milosrđa], jer ona je nadnaravna. [...]

Sva tjelesa, nebeski svod, zvijezde, zemlja i njezina kraljevstva ne vrijede koliko jedan najmanji duh. Jer duh sve to spoznaje i sebe sama, a tijelo ne spoznaje ništa. Sva tjelesa zajedno, i svi duhovi zajedno, i sve njihove tvorevine, ne vrijede toliko koliko najmanji izraz ljubavi. Ona spada u beskrajno uzvišeniji red. Iz svih tjelesa zajedno ne mozeš izvabiti ni najmanju misao: to je nemoguće jer je misao drugoga reda. Iz svih tjelesa i iz svih duhova ne mozeš izvabiti ni jedan pokret prave ljubavi. To je nemoguće, jer je ljubav drugog reda, nadnaravnog. "

[...] Naš nepotpognuti razum nam poručuje da imamo dužnost voljeti Boga, stvoritelja prirode, voljeti ga djelotvorno, odnosno izvršavajući njegove zapovijedi; ali čak i i tu naravnu dužnost ne možemo ispunjavati bez pomoći Božje milosti, naša volja je toliko oslabljena posljedicama Istočnog grijeha. Još smo manje u stanju samo svojim naravnim sposobnostima voljeti Boga, stvoritelja milosti, jer ta ljubav je nadnaravnog reda, nadnaravna za anđele kao i za nas.

Takav je nadnaravni život kojem primamo u Krštenju, a to je ono što čini naš unutarnji život.

Načelo nutarnjeg života i vječni život - RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje načelo duhovnog života, prenosim dio; 

Kako bi shvatili što je naš nutarnji život i njegove razne faze, moramo ga shvatiti ne samo u sjemenu nego i potpunom i dovršenom razvoju. Ako pitamo Evanđelje što je naš nutarnji život, reći će nam da je život milosti, koja nam je dana Krštenjem i hranjena Euharistijom, sjeme ili klica vječnog života.

Prema Matejevu Evanđelju, Isus poručuje "Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!" Nije rekao budite savršeni kao anđeli, nego budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski. Prema tome, to znači da Krist donosi princip života koji je participacija u samom životu Božjem.

Vječni život o kojem govore Evanđelje je u svojoj biti nadnaravan. Nije samo nadljudski, nije nadanđeoski, nego je istinski božanski. Zbog toga Gospodin može reći "budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" jer ste primili participaciju u Njegovu nutarnjem životu.

RGL objašnjava kako je Isus rekao da oni koji vjeruju u Njega imaju u sebi klicu nadnaravnog života koja je fundamentalno istina kao vječni život.

U naravnom poretku, klica koja se nalazi u žiru nikada ne bi mogla postati hrast ukoliko već ne bi bila iste naravi kao hrast, ako već ne bi imala život hrasta u latentnom stanju. Malo dijete ne bi moglo postaiti odraslom osobom ako već ne bi imalo racionalnu dušu, ako razum već ne bi bio latentno prisutan unutar njega. Isto tako, kršćanin na zemlji ne bi mogao postati jedan od blaženih na nebu ukoliko nije zaprimio božanski život u Krštenju.

"Milost je", kaže čitava Tradicija, "klica slave". [...]

Nadnaravni život je toliko divniji od bilo kojeg čuda. Čudo je uporaba božanske svemoćnosti kojom Bog pokazuje da neki od Njegovih slugu govori u Njegovo ime, ili da je eminentne svetosti; ali čak ni podizanje mrtvih u život (čudo kojem je tijelo reanimirano s naravnim životom) nije ništa u usporedbi s uskrnućem duše koja je ležala duhovno mrtva u grijehu, a sada je podignuta u nadnaravni život milosti. [...]

Sv Toma izražava opisanu doktrinu u kratoj izjavi: "Milost nije ništa drugo od određenog početka slave unutar nas." [Gratia nihil aliud est quam quaedam inchoatio gloriae in nobis]

Litrugija nam poručuje, "Tuis enim fidelibus, Domine, vita mutatur, non tollitur". Za one koji vjeruju u Tebe, Gospodine, život se mijenja i preobražava, ne oduzima.

Načelo nutarnjeg života; Bog ne sakrive naše grijehe nego ih briše

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje načelo duhovnog života, prenosim samo sažetak;

Potrebno se prisjetiti nužnosti i stvarne naravi nutarnjeg života jer je njegovo pravo poimanje kakvo je opisano u Evanđelju, u Pavlovim poslanicama i u Tradiciji, iskvareno raznim pogrešnim idejama. [RGL opisuje neka protestantska pogrešna shvaćanja.]

Jasno je da prema Pismu obraćenje grešnika nije poput pokrivanja grijeha nekom tkaninom, oni su "izbrisani" infuzijom novoga života. Psalamist vapi;

"Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! ... Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega! ... izbriši svu moju krivicu! Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim!"

Proroci koriste sličan jezik. Bog kroz proroka Izaiju poručuje; "A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne spominjem." Biblija je prožeta takvim izrazima. Bog ne "pokriva" naše grijehe, On ih briše, oduzima grijehe. Kada Ivan Krstitelj vidi Isusa kaže: "Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!". Pavle u poslanici Korinćanima "Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. To, evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega."

Kada bi obraćenjem naši grijesi bili sakriveni, a ne izbrisani, onda bi čovjek istodobno bio pravedan i grešan, "opravdan", ali još uvijek u stanju grijeha. Bog bi volio grešnika unatoč iskrivljenosti njegove duše koju On izgleda ne bi bio u stanju izlječiti. Spasitelj ne bi oduzeo grijehe svijeta ako ne bi oslobodio čovjeka od ropstvo grijeha.

Za kršćanina radi se o elementarnim istinama.

Brisanje grijeha posljedica je djelovanja milosti i ljubavi, Ezekiel, govoreći u ime Božje, nam poručuje;

"Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe."

U poslanici Rimljanima nalazimo; "Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!"

U poslanici efežanima "A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova."

Kada bi vrijedilo drugačije, Božja ljubav prema čovjeku kojeg obraća bi bila obična isprazna naklonost, a ne djelotvorna operativna ljubav. Božja nestvorena ljubav prema nama je ljubav koje ne pretpostavlja bilo kakvu dopadljivost kod nas, nego zapravo stvara tu dopadljivost unutar nas.

Kada čovjek posvoji dijete ne dolazi do nikakve nutarnje promjene, samo ga proglasi svojim nasljednikom, ali Bog, kada nas voli kao usvojene sinove, preoblikuje nas iznutra.

U Evanđelju po Ivanu nalazimo; "K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše
podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi,
ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga."

U Prvoj Ivanovoj poslanici "ko god je rođen od Boga, ne čini grijeha jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rođen od Boga. " Drugim rječima, sjeme Božje, a to je milost, popraćeno ljubavlju, ne može postojati zajedno s teškim grijehom koji okreće čovjeka od Boga; iako može postojati uz lakši grijeh, ali milost nije izvor lakšeg grijeha, nego suprotno, zbog njega oni polaku nestaju.

Jakovljeva poslanica; "Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ u kome nema promjene ni sjene od mijene. Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova."

Ivan kaže "Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest."

To nam pokazuje, bolje od ičega drugog, u čemu se sastoji istinska narav posvećujuće milosti, prava narav našeg nutarnjeg života. Ne možemo to dovoljno naglasiti, radi se o jednoj od najutješnijih istina naše vjere; radi se o jednoj od onih vitalnih istina koje nas najviše ohrabruju tijekom iskušenja našeg ovozemaljskog života.

O Važnosti Nutarnjeg života i duhovnih dobara – RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" objašnjava kroz koje tri faze prolazi vjernik odnosno koja su tri puta duhovnog života. Objašnjava važnost obraćenja vjernika. U liturgiji adventa i korizme čujemo poziv na obraćenje, on važi i za one koji su već "obraćeni", vrijedi i za one koji već žive kao kršćani. Ne radi se samo o (prvom) obraćenju nego i o drugom obraćenju i o trećem obraćenju. (Potrebno je ne samo odreći se grijeha nego se i posvetiti služenju Bogu, predati se savršenstvu.)

Različiti autori će možda koristiti drugačije izraze i možda postoje ljudi, sveci, čiji se razvoj razlikuje; ali vjernik se može nalaziti u fazi početnika, fazi naprednog ili fazi savršenog. Odnosno mora krenuti putem čišćenja, putem rasvjetljenja, odnosno putem sjedinjenja.

Dijelovi knjige su malo zahtijevniji za razumijevanje, odlučio sam prenijeti nekoliko razmišljanja kako bih se natjerao da napokon koncentrirano popratim stvari o kojima piše RGL. (Često citira Pismo i druge autore što mi već samo po sebi nije najlakše pratiti. Dodatna poteškoća su i teološki pojmovi koje baš i ne razumijem, uz naravno samu temu koja nije toliko jasna.)

Dakle, moje razumijevanje teme nije nešto na što se možemo oslanjati, ali srećom brat Jakov od Križa je objavio jedno izlaganje pod nazivom "Duhovni razvoj čovjeka: Tri puta duhovnog života" (yt, 30:18) u kojem se oslanja na ovu knjigu. Preporučam pogledati ukoliko Vas zanimaju takve teme. (Istaknuo je najvažnije stvari tako da manje-više ništa novo neću prenijeti.)

Na yt kanalu hrvatskih karmelićana možete pronaći slična izlaganja koja se oslanjaju na zapise Sv. Terezije i Sv. Ivana od Križa.

Naknadno sam pronašao knjigu u raznim online izdanjima (eng.) što olakšava čitanje jer je lako popratiti reference; primjerice ovdje The Three ways of thespiritual life( .pdf, 729kb) jedan dokument koji ima jako loše formatirane citate ali je unatoč tome čitljiv i razumljiv (čak i gtranslate dosta dobro funkcionira), ili ovdje ewtn u obliku weba. (Postoje razne online snimke na drugim jezicima koje objašnjavaju ono o čemu govori RGL.)

---

Iz uvodnih stranica knjige prenosim dio kao sažetak dio kao citat;

Reginal Garrigou – Lagrange u uvodu knjige "The three ways of the spiritual life" opisuje važnost nutarnjeg života. On se stalno mora razvijeti u našim dušama; više od onog što nazivamo intelektualni život, više od našeg znanstvenog, umjetničkog ili literalnog života. Unutarnji život se živi u dubini duše; radi se o životu čitava čovjeka, ne samo neke njegove osobine i dijela.

Nutarnji život je važan ne samo zbog nas samih nego i naših društvenih odnosa jer je očito da ne možemo imati stvarni duboki utjecaj na naše bližnje osim ako ne živimo stvarne unutarnje živote.

Nužnost unutarnjeg života je očita u današnje[1938.] vrijeme kada se toliko ljudi i naroda posvećuje stjecanju ovozemaljskih dobara, ne shvaćaju koliko su takva dobra inferiorna vječnom bogatstvu duha. Sv. Augustin je točno primjetio da materijalna dobra, za razliku od onih duhovnih, u jednom trenutku ne mogu u cijelosti pripadati većem broju osoba. Jedna kuća, jedna zemlja, ne mogu pripadati u potpunosti različitim ljudima u istom trenutku, i tu dolazi do konflikata u potrazi za ovozemaljskim posjedom.

S druge pak strane, kao što sv. Augustin podsjeća, isto duhovno bogatstvo može pripadati u potpunosti svim ljudima, i u svakome trenutku, bez da dolazi do nemira među ljudima. Zapravo, što ih više zajedničko djelimo to ih više posjedujemo. Ista istina, ista vrlina, isti Bog, mogu pripadati svima nama. Duhovno bogatstva su neiscrpna tako da mogu pripadati svima i zadovoljiti potrebe svih. Doista, istinu posjedujemo u potpunosti samo onda kada je podučavamo drugima, kada s drugima dijelimo kontemplaciju; volimo vrlinu tek onda kada želimo da je i drugi vole; tek onda volimo Boga kada želimo da Ga svi vole. Podjelite novac, ili ga potrošite i više Vam ne pripada, više nije Vaš; Ali dajte Boga drugima, i to ga više posjedujete za sebe.

Iz opisanog vidimo kako potraga za materijalnim dobrima dovodi do razjedinjenosti, a potraga za duhovnim dobrima ujedinjuje ljudi u mjeri u kojoj ta duhovna dobra volimo. Evanđelje jednostavno objašnjava: "Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. " Svijet danas nije svjestan te osnovne istine koja je elementarna za svakog kršćanina.

Najdublje istine su one koje su kroz kontemplaciju postali norma naših života. Bog pokazuje ljudima što se događa kada pokušavaju živjeti bez Njega, kada ovozemaljski užitak stavljaju na prvo mjesto, kada preokreću čitavu ljestvicu vrijednosti. Ljudi kao da pokušavaju kompenzirati lošu kvalitetu zemaljskih dobara tako što će povećati njihovu kvantitetu.

Situacija u kojoj se nalazi svijet nazivaju krizom, ali ona je više od krize, radi se o stanju stvari koje bi trebalo pokazivati ljudima, kada bi ljudi to shvaćali, da traže ispunjenje svojih ciljeva na pogrešnim mjestima, u ovozemaljskom užitku – umjesto u Bogu. Traže sreću u obilju materijalnog posjedovanja koje nije u stanju pružati sreću.

Možete čini što god želite s materijalnim dobrima, podjelite ih jednako, neka budu zajedničko vlasništvo svih, ali to neće izlječiti problem, čovjek nikada neće pronaći sreću u njima.

PS

S obzirom da ulazimo u vrijeme došašća, ovdje se možete prijaviti za Online karmelske duhovne vježbe. 

M. Pakaluk o Euharistiji (i druga objašnjenja o Crkvi za protestante)

Nedavno sam naišao na razgovor s filozofom Pakalukom kojeg možete poslušati na yt pod naslovom "What Protestants Misunderstand about the Catholic Church with Michael Pakaluk (1:30:25, vjerojatno se može poslušati nekim drugim kanalom.) U njemu Pakaluk ukratko na lako dostupan način objašnjava nauk Crkve u pitanjima razmimoilaženja s protestantima. (Marija, Papa, čistilište, uloga Crkve, sveci, Transupstancijacija itd.)

Nije mi čitav razgovor toliko zanimljiv, ali par razmišljanja su mi se učinila korisnim. (Pakaluk nije teolog, možda bi neki odgovori trebali biti drugačiji. Ne mislim da je rekao išta krivovjerno, osim možda završnih misli u kojima smatra da su protestanti u krivu, ali da su izabrali teži put, ili što je već rekao, nisam pažljivo slušao.)

Ne znam je li itko ikada dao naziv takvom "problemu", ali čini mi se da bi Pakalukovo razmišljanje moglo biti korisno onima koji smatraju da je Kristov život i nauk (pre)udaljen od njihova iskustva. Prvi kršćani su svjedočili Kristovu djelovanju, izravno su slušali njegove pouke, ali moderan kršćanin je (stoljećima) udaljen od toga, Isus je samo neka osoba iz povijesti. No, kao što objašnjava Pakaluk, ako shvatite što su sakramenti, što je Euharistija, shvatiti ćete i Kristovu prisutnost. Radi se o Osobi koja Vas poziva kao što je pozvala i prve apostole.

---

Dakle razlog zašto spominjem ovaj razgovor je njegovo razmišljanje o Transupstancijaciji i Misi. O tome počinje pričati nakon nekih sat vremena;

1:02:00 Transupstancijacija (Misa, Euharistija)

1:04:30 Žrtvovanje Sina, "uništavanje" kruha i vina, pretvaranje u "tijelo i krv Kristovu", jedina prikladna žrtva Ocu.

1:05:30 Pakaluk ističe da je još kao protestant osjećao veliku privlačnost prema tome jer je želio biti što bliže Kristu. Taj nauk ga je i privukao Crkvi. Želio je biti blizak Kristu što je više moguće, što god da je potrebno, možda živjeti na ulici, možda biti misionar u drugoj zemlji, čitati svakodnevno Evanđelje, želio mu je biti što bliži.

1:06:20 No činilo mu se da postoji nepravda, postojali su neki ljudi koji su osobno poznavali Krista koji su mu bili blizu, a on kao kršćanin može samo čitati o njemu nakon dvije tisuće godina. Nije imao isto iskustvo poput njih. Pakaluk je želio biti poput ranih kršćana. Kada je shvatio što je misa... To je ista stvar.. Nije simbolizacija... nije sjećanje ... nije kopija... nego jest... ista stvar kao Posljednja Večera... kada je na misi to je kao da ga je Gospod pozvao u tu sobu da bude s njime... na pashalnu gozbu, na istome je mjestu... poput prvih učenika... imate isto iskustvo poput prvih učenika.

Kako kritizirati autora i ne složiti se s njegovim tvrdnjama – M. Alder

Mortimer Adler u svojoj knjizi "How to read a book" objašnjava kako možete kritizirati autora s obzirom na premise i zaključke njegovih argumenata;

Nakon što je čitatelj rekao "Razumijem, ali se ne slažem," može dati jednu od sljedećih primjedbi autoru: (1) "Neinformirani ste"; (2) "Pogrešno ste informirani"; (3) "Nelogični ste – vaše rezoniranje nije uvjerljivo."; (4) "Vaša analiza je nepotpuna".

Lista možda nije iscrpna, iako mi mislimo da je. U svakom slučaju, radi se o primjedbama koje čitatelj koji se ne slaže može napomenuti. Međusobno su nezavisne. Dati jednu primjedbu ne sprečava vas da date i drugu. Nisu međusobno isključive.

No, moramo dodati da čitatelj ne može dati nijednu od prijedbi bez da je jasan i precizan o tome kako je autor neinfomiran, pogrešno informiran ili nelogičan. Knjiga ne može biti neinformirana ili pogrešno informirana oko svega. Ne može biti potpuno nelogična. Nadalje, čitatelj koji daje takve primjedbe ne mora biti samo jasan nego mora podržati svoju primjedbu. Mora dati razloge zašto to govori.

Prve tri primjedbe se nešto razlikuju od četvrte. Razmotrimo ih ukratko;

1. Reći da je autor neinformiran [uninformed] znači reći da mu nedostaje neko znanje koje je relavantno za problem koji pokušava riješiti. Primjetite ovdje da ukoliko znanje ne bi, da ga autor posjeduje, bilo relevantno, onda nema niti smisla dati tu primjedbu. Da bi podržali primjedbu morate sami reći koje znanje nedostaje autoru i pokazati kako je to relevantno, kako ono donosi razliku za njegove zaključke.

Par ilustrija će biti dovoljno. Darwinu je nedostajalo znanje genetike koje su nam pružali Mendel i kasniji istraživači. Njegovo nepoznavanje mehanizma nasljeđivanje je veliki nedostak u The

Origin of Species. Gibbon nije imao određene činjenice koja su kasnija povijesna istraživanja pokazala kao bitna za pad Rima. Obično, u znanosti i povijesti, nedostatak informacija otkrivaju kasniji istraživaći. Unapređene tehnike promatranja i proširena istraživanja dovode obično do takvog razvoja događaja. Ali u filozofiji može doći do obratnog razvoja. Podjednako je izgledno da će doći do gubitka s vremenom. Primjerice, u Ranija vremena, filozofi su jasno razlikovali između onoga što čovjek može osjetiti i zamisliti i onoga što može shvatiti. Ipak, u osamnaestom stoljeću, Davi Hume je otkrio svoje neznanje o toj distinkciji između slika i ideja, iako je tako dobro utvrđena od strane ranijih filozofa.

2. Reći da je autor pogrešno informiran [misinformed] znači reći da tvrdi ono što ne vrijedi. Njegova greška je možda rezultat nedostatka znanja, ali njegova greška je više od toga. Koji god da je uzrok, pogreška se sastoji od davanja tvrdnje suprotne činjenici. Autor predlaže kao istinito ili vjerojatnije ono što je zapravo lažno ili manje vjerojatno. Tvrdi da ima znanje koje ne posjeduje. Takav nedostak naravno treba istaknuti samo ako je relevantno za zaključak autora. I kao podršku primjedbi morate biti u stanju tvrditi istinu ili veću vjerojatnost pozicije suprotnoj autorovoj.

Žene, muškarci, funkcionalnost i evolucijska psihologija

BGC objašnjava u postu Women, men and task-functionality (na temelju generalizacije bioloških razlika, postoje iznimke. Dakle, još jednom, priča o generalizacijama.)

Žene vrlo loše reagiraju kada im se kaže da nešto ne mogu (ili čak da nešto ne bi smjele) činiti, čak i kada se radi o stvarima koje ne žele činiti.

Dakle feminizam funkcionira tako što poručuje ženama da su isključene iz nečega – zbog navodne zavjere muškaraca.

To se naziva "patrijarhat". Navodno se radi o sveprisutnoj, ali tajanstvenoj zavjeri podjednakih muškaraca, ali takva zavjera nije nešto što se spontano javlje među muškarcima, muškarci se obično međusobno natječu ili surađuju na hijerarhijski način, Takve zavjere su normalna stvar među ženama, kod njh se spontanu kuju urote s ciljem nekog društvenog cilja, i kažnjavaju se druge žene društvenim izopćenjem.) [eng. Shunned – izopćiti, prognati iz društva, u smislu društvene dinamike gdje se nekoga isključuje iz društva.]

Prema tome, žene se mogu jako razljutiti jer su isključene iz užasnih situacija poput prve crte ratišta unatoč činjenici da postoji jako malo žena koje bi stvarno željele sudjelovati u ratovanju (zapravo većina muškaraca također ne bi željela biti na prvoj crti bojišta.)

Zbog toga žene općenito osjećaju kako je (ili ih se može navesti da se tako osjećaju) isključivanje iz onih stvari koje obično mrze ista stvar kao da ih se izopćuje (iz društva).

Još jedan primjer je profesionalna matematika, fizika i inženjerstvo. Samo mali broj muškaraca, ali još manji broj žena zapravo želi raditi takve stvari (čak i ako su dobri u tome). Ali čak i žene koje bi mrzile takvo što raditi će se jako razljutiti ako ih navedete da povjeruju kako ih netko isključuje iz toga ... iako naravno nitko to ne radi, upravo suprotno, već desetljećima ih se potiče u tome smjeru.

Žene projeciraju ženske motivacije na muškarce, baš kao što muškarci projeciraju muške motivacije na žene; sve to je prirodno i spontano jer to je način na koji shvaćamo ponašanje drugih ljudi, koristimo vlastite emocije pri modeliranju emocija prisutnih kod drugih. Zbog toga je tako lagano navesti žene da pogrešno pretpostave da se muškarci ponašaju na način na koji se žene ponašaju.

Ne radi se samo o tome; muškarci i žene drugačije doživljavaju život – drugačije doživljavaju ljudsko stanje; žene promatraju život kroz društvenu sferu, a muškarci promatraju život kroz funkcionalnost.

Pouke masovne imigracije (2016.) - BGC

BGC navodi "Pouke trenutne masovne migracije na Zapad". (Konkretno misli na Veliku Britaniju, razmišljanje iz 2016. godine)

1. Nastavak sadašnje vrste masovne imigracije u zapadne nacije sigurno će i brzo uništiti zapadnu civilizaciju.

2. To je tako jasno i tako očito da moramo pretpostaviti da to svi znaju kao čvrstu činjenicu. Prepirati se, raspravljati ili tražiti 'dokaze' samo je pristajanje na odvraćanje od stvarnosti.

3. Masovno useljavanje posljedica je duhovnog očaja i mržnje prema sebi među zapadnim stanovništvom, a posebno njihovim elitnim vodstvom.

4. S obzirom na nihilističku prirodu mainstream moderne sekularne ideologije, duhovni očaj i mržnja prema sebi racionalni su odgovor - zapravo, to je jedini racionalni odgovor.

5. Stoga, Zapad ne može i neće biti spriječen da uništi sam sebe – bilo masovnim useljavanjem, neplodnošću ili nekim drugim sredstvima – dok se drži moderne sekularne ideologije.

6. Stoga će se Zapad uništiti, jer (na dubokoj duhovnoj razini) Zapad vjeruje da treba biti uništen; osim ako(prije nego što se to dogodi) Zapad doživi masovno duhovno buđenje dovoljne snage i prikladne prirode da izliječi svoj smrtonosni očaj.

PS

Kao što ističe, ili kao što sam ga je shvatio da ističe, problem nije imigracija. Ipak, ako bi htjeli reći nešto o imigraciji, dovoljno bi bilo pogledati demografsku stukturu (uključujući obrazovanost) i rezultate različitih testova imigranata kako bi procjenili istinitost tvrdnji u koje nas mediji uvjeravaju.

--

Jesu li ljudi stvarno očajni?

Jedna stvar koju nećete čuti, a nekada prije bi je mogli čuti; "moram imati nasljednike". Neka starija osoba će se možda upitati čemu sav trud neke osobe ako nema nasljednika, ali mlada osoba danas nema takvih misli. Možete reći da takvo razmišljanje o potrebi za nasljednicima nije prikladno (kada bi na instrumentalan način pristupali djeci, ili ih tretirali kao nastavak sebe itd.) Takva kritika bi možda vrijedila za one koji bi o djeci razmišljali isključivo kao nasljednicima, na neki sebičan način. No, postoje oni koji su svjesni da se radi o nasljednicima, ali ih ne promatraju tako, nego jednostavno kao normalan dio života, nešto što je uobičajeni rezultat ljubavi prema ženi, Božji dar, jednostavno je prirodno imati djecu ukoliko je osoba njima blagoslovljena.

No, činjenica je da mnogi ne mare hoće li imati nasljednike, (očito iz činjenice da mnogi ne samo da nemaju djecu nego ne žele imati djecu iako im je takav status u životu), pretpostavljam da ne misle da postoji nešto vrijedno nasljeđivanja. (Ponekad će eksplicitno reći da ne žele dovesti djecu na svijet, toliko je očajan da bi bilo pogrešno imati djecu.)

Oni koji i žele imati djecu, ne žele ih imati više, nemaju sredstava, ni vremena, ne mogu si to priuštiti. Društvo si ne može priuštiti djeci. (Za usporedbu, ljudi i društvo si ne mogu priuštiti ni školovanje i studij pa ipak nekako društvo uspijeva to isfinancirati. Da ne spominjem sve one druge stvari koje financiramo.) Zapravo, prema njima, bilo bi nemoralno imati više djece, podariti svojoj djeci još braće ili sestara, to bi nekako umanjilo ljubav koja međusobno postoji u obitelji, ne bi se posvetili dovoljno jedni drugima. Ili kao što im stariji poručuju, što će vam ta djeca, tko će to hraniti itd.

---

Što promoviraju stranke na vlasti? Stranke će otvoreno govoriti da će spriječiti sve programe koji bi savjetovali ženama da se brinu o obitelji ili zajednici. Stranke se otvoreno protive programima koji omogućuju ženama koje to žele da ostanu uz svoju djecu jer je to, prema njima, štetno za djecu i jer je to štetno za majke. Obitelji su štetne za njihovo društvo. (Dodjeljivati će nagrade onima koji promoviraju pobačaj i eutanaziju, s naslovnica nas pozivaju da svi u tome sudjelujemo, da odobravamo.)

Čak i pozitivne stvari (tehnološki razvoj) će pretvoriti u stvar očaja; nećete moći pronaći posao, nećete moći imati obitelj; nema budućnosti za ljude, za djecu.

Odnos prema životinjama i Dekadencija

Antički kroničari pisali o onima koji životinjama (ljubimcima) pridodaju pažnju i važnost koja obično pristaje drugim ljudima (djeci, ali i obitelji općenito). U kasnijim vremenima takvo ponašanje opisano je kao jedan od simptoma (možda i uzroka) dekadencije. Danas kićenje egzotičnih životinja dragim kamenjem nije toliko rasprostranjeno, ali u skladu s mogućnostima ljudi možda čine nešto slično.

Ljudi će trošiti puno novaca, truda i energije na svoje ljubimce. Upisivati će ih u škole, vode na stalne preglede i tretmane, kupuju im igračke i slastice. Otvaraju se hoteli za pse i mačke, ljudi organiziraju godišnje odmore oko njih, putuju van grada kako bi izbjegli buku itd. Postoje čak i groblja za ljubimce (o čemu se govorilo u sekularnim medijima povodom blagdana Svih Svetih.)

Jedan poznanik je morao čekati tjednima termin u salonu za pse. (Zapamtio sam to jer iako se radi o osobi koja svaki slobodan trenutak provodi u šetnji sa svojim psom nije profil osobe koja bi ravnodušno prokomentirala taj fenomen.) Možete reći da nije ništa pogrešno u svemu navedenome samom po sebi, ali jasno je zašto bi netko drugačije razmišljao. (Nedavno me iznenadio jedan sekularni par koji bi po svim demografskim obilježjima djelovao kao idealni kandidat za takvo ponašanje, ali se također začudio situaciji kojoj svjedoči oko sebe.)

Čitao sam o američkom sveučilišnom profesoru koji je pisao o brizi za životinje, ali je ustvrdio da životinje nemaju prava što je odmah izazvalo oštre reakcije, uključujući i prijetnje smrću. Dakle, nije tema kojoj možete olako pristupiti, uzrujati ćete mnoge ljude. Pa, ipak, upravo takve reakcije ukazuju da je nešto pogrešno u odnosu koje ljudi danas imaju prema životinjama.

Kroz protekle godine svjedočili smo različitim takvim reakcijama i u našem društvu; različitim histerijama oko navodno problematične djece koja razlikuju životinje od ljudi, skandali oko psa u krevetu, rasprava oko parkova za pse koji zauzimaju mjesto parkovima za djecu itd.

---

Iako su me takve "kontroverze" davno motivirale za ove zapise, nema smisla ulaziti u detalje pojedinih slučajeve, ono što im je većinom zajedničko jest to što neki izjednačuju životinje s ljudima, odnosno izjednačuju naš odnos prema s životinjama koji bi prema njima trebao biti jednak našem odnosu prema ljudima. Naravno, greška je očita, životinje se razlikuju od ljudi, bilo bi pogrešno tretirati ih isto. Pogrešno je tretirati ljude kao životinje, i pogrešno je tretirati životinje kao ljude. 

Postoje ljudi koji se okruže životinjama, ponekad je to rezultat izbora, ponekad nekih drugih životnih okolnosti, ali ako je odnos u normalnim okvirima nećemo to smatrati pogrešnim.

Ipak, ponekad je takav odnos nezdravi odnos, neprikladan odnos. Takve osobe će primjerice inzistirati da su njihovi ljubimci bolji od Vaše djece, njihov odnos s tom životinjom je bolji od odnosa kojeg Vi imate sa supružnikom itd. Jako će se uzrujati ako im velite da životinjama nije mjesto na plaži među djecom, ili ako im jednostavno kažete da su djeca važnija od životinja.

---

Često ćete čuti izjavu o tome kako su njihovi ljubimci dobri, da su bolji od ljudi. Reći će da ih pas nikada nije izdao ili nešto takvo. Takva izjava može biti zanimljiva pjesnička slika, "ljudi se uprljaju više od bilo koje druge životinje", ali oni ne govore o tome.

Ti ljudi doslovno žive u fantaziji u kojoj životinjama daju svojstva i vrline koje životinje nemaju. Ne da ih nemaju, nego ih nisu u stanju imati. Naravno da vas vaš pas nije prevarao ili izdao, ali samo zato što to nije niti u mogućnosti učiniti. Ne možete hvaliti životinju da nije učinila nešto što niti nije u mogućnosti učiniti.

Imaju sentimentalnu sliku odnosa sa životinjom, osjećaju emocije koje nisu utemeljene u stvarnosti. Naravno da imate sjajan odnos sa svojim ljubimcem jer niti ne možete imati drugačiji. Možete misliti da je vaš odnos sa psom superioran odnosu kojeg bi imali sa drugom osobom jer ne postoji opasnost da vas povrijedi, ali to nije ista stvar. Radi se o jeftinoj zamjeni. Radi se o fantaziji. (Poput onih koji u pornografiji pokušavaju pronaći ispunjenje potrebe za drugim.)

Emisije o hrani kao dio dekadencije

Jedan američki filozof ustvrdio je da raširenost emisija o hrani ukazuje na dekadenciju. Malo me iznenadio prijedlog kada sam ga prvi put čuo, ali možda nije bez osnove. Kao primjer spomenuo je show "The U.S. Of Bacon" s kojim nisam upoznat, ali prema njegovom opisu, radi se o nekom debelom "gurmanu" ("foodyu") koji putuje amerikom u potrazi za restoranom i gura špek u svako jelo.

Filozof talijanskog podrijetla osjeća privlačnosti stola, ali odbojna mu je duhovna ispraznost onih koji su oduševljeni nekim masnim komadom kojeg su upravo pojeli i o kojem pričaju kao nečemu "vrijednom umiranja" [eng. "to die for"]. Prirodno je za zvijer da se ponaša bestijalno, ali ne i za čovjeka.

Možda kod nas nije uobičajeno reći da je neka hrana "vrijedna umiranja", ali znao sam čuti nešto slično; o spremnosti nekoga tko bi "ubio za komad" neke hrane, ili puno češće da se "ubio" u nekoj hrani. Slušaju li ti ljudi sebe? (Činjenica da postoje ljudi koji kao svoj hobi ili karakteristiku navode da su "foodyi"- gurmani, da idu okolo po restoranima i jedu hranu kao da se radi o nekoj zanimljivoj aktivnosti kojom oplemenjuju svoje živote također nam nešto govori. Opsesija ljudi koji moraju fotografirati svako jelo za društvene mreže je vjerojatno povezana, ali se tiče drugih fenomena. )

---

Prije par godina "tragično" je preminuo Anthony Bourdain, poznati autor, kuhar i "gurman". Iako nisam pratio njegov rad, nailazio sam na njegov poznati citat ;"Vaše tijelo nije hram, ono je igralište. Uživajte u vožnji." koji se svidio mnogima.

Jasno je zašto bi netko u dekadentnom svijetu smatrao da je to dobar moto, jasno je i s obzirom na palu ljudsku narav zašto bi netko tako živio, ali navedni citat su ljudi prenosili i kada je on odlučio "završiti" svoju vožnju. (Nakon što je otkriveno da ga njegova "partnerica" vara i nakon što ga je ostavila, odlučio je "prekinuti" svoj život. Navodno je imala vezu s maloljetnim mladićem koju ju je tužio zbog zlostavljanja, a spomenuti kuhar je odlučio svojim novcima platiti odštetu mladiću.) Ništa od toga nije spriječilo ljude da ga i dalje slave.

Ne znam što je Bourdain zagovarao, ali prema spomenutom filozofu, bio je poznat po svojim opisima hrane, koristio je religijske izraze da bi opisao koliko uživa u hrani, svu ekstazu koju osjeća trpajući sve to u sebe; Pisao je o opasnosti u koju se dovodi, rizike koje preuzima kako bi to ostvario.

Dogovoreni brakovi i ljubav, voljeti one koje potpuno ne poznajete

U svojoj [Pruss] knjizi "One Body" branim dogovorene brakove kao moralno prihvatljivu opciju, iako naravno samo u slučaju kada oba člana para slobodno pristanu (bez toga, nema braka). Ipak, čini se kako je potrebna romantičan ljubav prema osobu s kojom ćete stupiti u brak.

Odgovor;

Ljubav je uvijek dužnost, i ona mora biti prikladna odnosu. Prema tome, osoba ima dužnost voljeti osobu s kojom će se vjenčati, i radi se o dužnosti voljenja osobe na način koji je prikladan za osobu s kojom ćete se vjenčati. Naravno, ako ne znate ništa o toj osobi, ljubav se ne može specifično razviti; ali ona može uključivati tri aspekta svih ljubavi: činiti na dobrobit druge osobe (ukoliko saznamo o potrebama osobe); uvažavati drugoga barem kao osobu, Božje stvorenje, drugo ljudsko biće i nekoga s kime se može upustiti u spolnu aktivnost; namjeravati takvo zajedništvo s tom osobom (Seksualni aspekti zajedništva mogu biti najlakši u namjeri kada govorimo o mladoj i seksualno radoznaloj osobi).

U svemu tome, možete ostati otvoreni za misterij, iznenađenje druge osobe. U tome se dogovoreni brak baš i ne razlikuje od nedogovorenog "ljubavnog spoja", tzv. "braka iz ljubavi". I u takvom odnosu, osoba mora biti spremna na pojavljujući misterij druge osobe, što je tradicionalno uključivalo i nedostatak seksualnog poznavanja druge osobe. U svakom slučaju, brak i spolni odnos sami po sebi mogu promjeniti osobu na nepredvidljive načine, a neka od znanja o osobi koja postoje prije braka su vjerojatno ireleventna. Svaka ljubav mora uključivati spremnost na prilagođavanje promjenama kod onoga koga ljubimo i u vezi, potrebno je ostati otvoren za nove stvari.

Nije toliko pogrešno vjenčati se s nekim koga ne volite, kao što je pogrešno ne voljeti osobu s kojom se vjenčate. Ljubav se zahtijeva od nas uvijek, u svim okolnostima. Pogrešno je ne voljeti osobu s kojom se rukujete, osobu koju osuđujete na dvije godine zatvora, osobu kojoj date besplatan objed, ili osobu s kojom se vjenčate. Naravno, u svakom od navednih slučajeva potrebna je drugačije vrsta ljubavi. Međutim, ono što razlikuje različite oblike ljubavi je vrsta stvarnog zajedništva prema kojem je ljubav usmjerena i aspekti pod kojim cijenim onoga koga volimo. Ako ulazite u brak, morate imati usmjerenost prema seksualnom i osobnom zajedništvu s drugom osobom, i morate promatrati (cijeniti) drugu osobu utoliko što s njome možete stupiti u zajedništvo; Ali za to je potrebno samo da poznajte drugu osobu kao ljudsko biće suprotnog spola s kojom se možete seksualno ujediniti.

PS

Neki izjednačuju dogovoreni brak s prisilnim brakom, ali ako je brak "prisilan" onda braka ni nema, obje strane moraju dati svoj pristanak da bi brak postojao. (Tu je vidljiv utjecaj Crkve koja je inzistirala da postoji slobodan pristanak obje strane.)

Kao što ističe Pruss, svaki brak je u određenom smislu "dogovoreni brak". Naravno da nikada ne poznajete potpuno drugu osobu, ali imate dužnost voljeti je. Naravno da će se osoba promijeniti kroz brak, ali vaša dužnost je voljeti je kao što ste i slobodno obećali prilikom stupanja u brak.

Pretpostavljam da će sam pojam "dogovorenog" braka toliko djelovati na neke da neće ni pročitati ova razmišljanja, ali mladići i djevojke će često tražiti mišljenje od svojih prijatelja ili obitelji, ili možda od nekih "stručnjaka", pretpostavljaju da ih bliske osobe poznaju i da mogu dati savjet o budućem supružniku. Ne samo da ih poznaju, nego ih često poznaju bolje no što osoba poznaje samu sebe – posebno u situaciju u kojoj očekujete određenu smušenost koji bi omela rasuđivanje. Osim toga, njihova okolina ima njihov najbolji interes na umu. (Roditelji žele najboljeg mogućeg partnera za svoje dijete, partnera koji će biti dobar supružnik i dobar roditelj.) I u sekularnom zapadnom društvu često ljudi upoznaju partnera preko članova obitelji ili poznanika.

Stupanje u brak je egzsitencijalna promjena, dvoje ljudi daje zavjet pred zajednicom, mjenja se i njihov status i oni sami. Sam čin vjenčanja mjenja osobu, dali ste obećanje voljeti osobu, osobu koja se samim tim činom promjenila. (Ljubav nije promjenjivi trenutni osjećaj nego predanost potpunom dobru druge osobe.)

---

Znam da ovo vjerojatno zvuči čudno onima koji nisu shvatili što želim istaknuti, i sekularnim i religoznim ljudima (iz drugih razloga).

Ipak, kada bih baš komentirao dogovorene brakove, postoje parovi koje je spojila okolina, obitelji ili prijatelji. Znam za neke bogate i dobro obrazovane ljude međunarodnih karijera koji su u "dogovorenom" braku (dolaze iz drugih kultura), u svakom trenutku su bili slobodni ne pristati i u svakom trenutku mogu napustiti brak - i svoje kućanstvo s poslugom. (Statistike pokazuju da su takvi brakovi uspješni.)