Progoni kršćana u svijetu

Što znači biti mučenik?

Riječ "martyr"(eng.) dolazi iz grčkog(martus) što znači "svjedok". Riječ ima više značenja u Novom Zavjetu; biti svjedok na sudu(Mt 18:16, 26:65; Dj1:2,22; Heb 10:28;1 Tim 5:19, biti svjedok istine koju smo vidjeli ili znamo(Lk24:48; Dj 1:8,22; Rim 1:9, 1 Sol 2:5,10; 1 Iv 1:2), biti svjedok istine i trpiti(čak i smrt) zbog Krista(Dj 22:20; Otk 2:13, 17:6)

Do kraja prvog stoljeća, izraz se koristio za one koji su bili svjedoci vjernosti Bogu, koji su se oprijedjelili za Njega birajući rađe smrt nego negiranje Krista i Njegovih djela, žrtvujući se za Kraljevstvo Božje, trpili patnju kao svjedoci Kršćanstva.

John Pobee u svojoj knjizi, "Progoni i mučeništvo u Pavlovoj Teologiji", primjećuje da je u Bibliji mučenika karakteriziralo tri stvari;

1. Patnja, bez obzira uključuje li i smrt
2. Patnja se doživljava kao svjedočanstvo njegove revnosti i predanosti Bogu
3. Njegova pobožnost je ukorijenjena u uvjerenje o Božjoj suverenoj svemoći i transcendenciji. 

Što su to progoni?

Progoni u Bibliji variraju od blago neprijateljskih do intenzivno neprijateljskih radnji. To uključuje ismijavanje, ograničenja, određene vrste uznemiravanja, diskriminacija, mučenja, zatvaranje, smrt(Mt 6:11-12, Lk 6:22, 2 Kor 11:23-29 i dr.).

Iz biblijske perspektive, progoni obuhvaćaju cijeli raspon neprijateljskih aktivnosti, mogu biti nasilne, fizičke, psihološke ili društvene. Ne možemo definirati progone samo na temelju štete kojom rezultiraju ili razine neprijateljstva koja ih pokreće. Takav pristup nije u skladu sa Svetim Pismom. Pitanje koje si moramo postaviti je; Kakvo se nasilje treba javiti da naš angažman postaje potreban?

Progoni ne moraju uključivati nasilje, ali to ne znači da je ispravno sve progone tretirati kao podjednako teške. Nisu svi progoni ujedno i kršenje naših osnovnih ljudskih prava. Preziranje, mržnja i ismijavanje nisu povreda nečijeg prava, makar bile neugodne i nepravedne.

Razumijevanje progona u biblijskom smislu pomaže nama, zapadnim kršćanima, da iskusimo što znači slijediti Isusa. Razmišljati o progonima samo kao o nasilju dovodi nas do pomisli da zapadni kršćani nisu nikada progonjeni. Kada shvatimo progone kao cijeli spektar neprijateljstva postaje nam očito da čak i zapadni kršćani doživljavaju progone ukoliko vjerno slijede Krista, čak i ako je progon nešto blaži. Biblijski odlomci o progonima nam tako postaju smisleniji i možemo ih primijeniti na naše sadašnje stanje.

Na primjer, razni biblijski tekstovi koji govore o nagradi za one koji ostaju vjerni unatoč progonima mogu nam se činiti stranim ako mislimo da su žrtve progona samo oni koji su zbog Isusa žrtve nasilja. Uz malo prilika da patimo na taj način, kako ćemo ikada primiti te nagrade? Razumjeti progone u širem smislu omogućuje nam da shvatimo da se takva obećanja odnose i na nas, to bi nas trebalo motivirati da u svojoj okolini budemo još vjerniji Bogu.

Je su li udruge poput VOM-a povezane sa pojedinom denominacijom?

Glas mučnika(Voice of the Martyr) kao organizacija nije povezana sa pojedinom kršćanskom denominacijom, surađuju sa kršćanima diljem svijeta koji trpe progone zbog svoje vjere u Krista. VOM ima urede diljem svijeta u kojima djeluju ljudi raznim denominacija, svi rade na zajedničkom cilju i pomažu Crkvi koja pati.

Mogu li pomoći pojedincima i obiteljima koji trpe zbog progona?

Često ljudi o kojima pišemo u mjesečnom listu(VOM-a) već primaju određenu pomoć. Vaši darovi pomažu fondovima koji nam služe za davanje pomoći. Nije uvijek sigurno i moguće objaviti da pomažemo nekom pojedincu ili obitelji. U mnogim zemljama gdje progone kršćane primanje strane pomoći može samo pogoršati situaciju za našu braću i sestre.

Osim toga, ne žele odnosno ne trebaju svi progonjeni kršćani našu financijsku pomoć, novac nije riješenje za svaki problem. Primanje strane pomoći može dovesti do podjela u obitelji, zajednicama i crkvama. Također može razviti nezdravu ovisnost o vanjskoj pomoći koja bi omela njihovu sposobnost da sami zadovolje svoje potrebe. Osluškujemo što nam naši partneri na terenu govore i na temelju toga reagiramo.

Koliko kršćana je ubijeno svake godine zbog vjere?

Ne postoje točne statistike. Nemoguće je potpuno precizno pobrojati žrtve, posebno ako se radi o podacima po denominacijama. Prema podacima World Evangelical Alliance, više od 200 milijuna kršćana u preko 60 zemalja nemaju osnovna ljudska prava samo zbog svoje vjere. David B. Barrett, Todd M. Johnson i Peter F. Crossing u svome izvještaju 2009. godine [International Bulletin of Missionary Research (Vol. 33, No. 1: 32)] iznose podatak od otprilike 176 000 kršćana koji su mučeni i ubijeni u vremenskom razdoblju od sredine 2008. do sredine 2009. godine. Autori iznose i podatak da je sredinom 2000tih taj broj bio 160 000, a početkom 20. stoljeća 34 400. Ukoliko se nastave ovi trendovi do 2025. će 210 000 kršćana biti ubijeno godišnje.

Ipak, neki stručnjaci koji istražuju progone tvrde da su iznesene brojke neodržive, ispostavilo se da brojke nisu produkt prebrojavanja žrtava nego statistička predviđanja. Veliki postotak progona je u udaljenim područjima koja nemaju sredstva komunikacije tako da veliki broj mučenika ostaje anoniman i zaboravljen, a njihove smrti nisu zabilježene. U područjima poput Etiopije, Burme, i općenito centralne Afrike teško je doći i do računala sa pristupom internetu, odnosno sigurno poslati podatke. Za mučeništva se saznaje mjesecima ili čak godinama poslije, izvještaji su periodični, a veliki broj ljudi nema kome prijaviti odnosno to ne čine iz straha od odmazde. Zaključak je da ne možemo govoriti o preciznim brojevima nego o statističkim predviđanjima.

Isticanje brojeva i statistika privlači pozornost, ali često ne dovodi do nikakve reakcije jer se ljudi osjećaju nemoćno i misle da ne mogu ništa promijeniti. Možda isticanje brojeva nije pravi put, potrebno je ispričati priče tih ljudi i podsjetiti cjelokupnu kršćansku zajednicu da stane uz svoje članove koji pate zbog svoje vjere. Iz toga razloga organizacije poput Glas Mučenika pokušavaju predstaviti te ljude, obaviti intervjue sa progonjenima. Pokazati njihova svjedočanstva, a ne trošiti financijska sredstva na točne statističke podatke.

Zašto ne možemo čuti o progonima u lokalnim crkvama?

Postoji više razloga zašto zapadni kršćani šute o progonima kršćana diljem svijeta. Jedan razlog je strogo pridržavanje Pavlovih riječi koji piše rimljanima o poslušnosti prema vlasti, iako to ne uzima u obzir progone koje pronalazimo u Djelima Apostolskim i poslanje koje nalazimo u Mateju(28:18-20). Još jedan razlog je što se crkve usredotočuje na svoju lokalnu zajednicu.

Jedan od najčešćih razloga zašto u mnogim crkvama nećemo čuti o progonima je jednostavno zato što mnogi nisu čuli o njima. Vi to možete promijeniti. Postanite VOM-ov volonter, informirajući se o progonima postajete učinkovit glas progonjene Crkve. Prateći vijesti i stranice o progonima, možete saznati više o tome i obavijestiti svoje lokalne crkve o stvarnosti kršćanskih progona u današnjem svijetu. Pozovite ih u zajedništvo sa ovim važnim dijelom Kristova tijela.

Tihi nestanak

"Niti u jednom dosadašnjem povijesnom razdoblju kršćani nisu bili toliko proganjani kao danas. Upravo se ostvaruje stoljetni proces uništavanja kršćana u islamskim zemljama. Ako se ovaj opasni trend dalje nastavi, onda će još u ovom stoljeću biti istrijebljeni svi kršćani u zemljama kojima je kročio i učio Isus Krist, i gdje se nalazi kolijevka kršćanstva."

Prema nekim podacima u prosjeku 20 kršćana ubiju zbog vjere svakih sat vremena, odnosno svake 3 minute jedno ubojstvo. Znanstvenici koji proučavaju religijske progone govore da 75-80% svih progonjenih čine kršćani. Prema podacima World Evangelical Alliance, više od 200 milijuna kršćana u preko 60 zemalja nemaju osnovna ljudska prava samo zbog svoje vjere. Prema izvještaju za 2010. godinu države sa najtežim progonima kršćana su; Eritreja, Pakistan, Iran, Sjeverna Koreja, Somalija, Indija, Irak, Vijetnam, Nigerija, Kina, Egipat.

Erika Steinbach, političarka iz CDU kaže:

"Postoje ljudi koji se zalažu za bilo što, konkretno: od homoseksualaca do uništavanja prašuma i okoliša. Međutim, kada je pitanje o progonu kršćana, onda nastaje tajac. To kao da nije tema za politiku niti kulturu općenito."

Gornji tekst je napisan na temelju više izvora, većinom sa VOM-ove stranice. Tekst govori općenito o progonima svih kršćana diljem svijeta, nisam navodio konkretne primjere, možda u nekom od slijedećih postova. Statistika je dosta šokirajuća, kao i sami progoni, primjerice prošli mjesec su u Obali Bjelokosti muslimani pretukli i mučili dvojicu kršćana te ih zatim pribili na križ, na primjer Krista. Poznato je da su sličnu sudbinu doživjeli i mnogi rani kršćani(pa i apostoli), ali iznenadilo me da i danas ima takvih mučenika. Postoje i snimke sa svjedočanstvima koje možete pronaći na internetu.

U nastavku par izvora na kojima možete pročitati više o progonima, kao i svakodnevne izvještaje iz zemalja diljem svijeta;    

• persecution.com
• persecution.org - čini mi sa kao najbolje uređena stranica
• persecution.net
• christianpersecution.info 
• interaktivna mapa sa obilježenim progonima kršćana (persecution.com) 
• interaktivna mapa sa obilježenim progonima kršćana (persecution.org)

Uskrs u Svetoj Zemlji

Veliki Tjedan ima središnju ulogu u kršćanskoj duhovnosti. Označava vrhunac povijesti spasenja; počinje sa očajnom patnjom i završava u radosnoj nadi. S obzirom da sam franjevački redovnik koji živi i služi u Svetoj Zemlji posljednjih dvadeset i pet godina, ovaj tjedan ima posebno značenje za mene.  

Mi franjevci nasljeđujemo naše osnivače i oca, Sv. Franju Asiškog kojem je prije nekih 800 godina povjerena zaštita svetih mjesta u ovoj dragocjenoj zemlji. Također imamo poseban poziv da služimo autohtone kršćane, "čuvare kršćanstva" koji su hrabro zadržali svoju vjeru i baštinu kroz sva ta stoljeća, unatoč nesporazumima, progonima, diskriminaciji i patnji.

U ovo doba godine, kada pratim hodočasnike kroz tijesne ulice Jeruzalema, ili prečacima Nazareta, svjestan sam izazova pred kršćanskom populacijom koja nestaje u Svetoj Zemlji. Njihovi preci su bili prvi Kristovi sljedbenici, a sada odlaze iz ove zemlje u uznemirujućim brojevima. Uvijek podsjetim hodočasnike koji dolaze ovdje da je to doista "kolijevka kršćanstva" i zato svi kršćani imaju dužnost u njenoj zaštiti i očuvanju. Posjetitelji dolaze vidjeti gdje je Krist hodio, nadam se da će osjetiti i kakav je život za njegove sljedbenike danas,  

Biti u Jeruzalemu na Veliki Petak je iskustvo sa kojim se ništa ne može mjeriti. Pridružiti se gomili na Via Dolorosa gdje je Krist nosi svoj Križ, zastati trenutak na prvoj stanici gdje je Isus bio bičevan, okrunjen, a potom osuđen na smrt od Pilata je dirljiv trenutak za svakog vjernika.

Kada vodim stotine vjernika uz Via Dolorosu pokušavam ih osvijestiti o onome što je Isus zasigurno doživio dok je prolazio kroz to mučeničko iskustvo. Krv koja obilato izlazi iz njegova rastrgana tijela, agoniju nošenja teške drvene grede u takvom oslabljenom stanju, njegovo stalno padanje i tjeskobna nastojanja da opet ustane. Svaki put kada opisujem ta događanja hodočasnicima, doživljavam sve iznova. Ljutite misli prolaze mojom glavom dok razmišljam o rulji koja ga je mučila; rugali su se i smijali Onome koji je učinio da slijepi progledaju i oživio mrtve. Pričam hodočasnicima o vojnicima koji su ga stalno tukli dok je nosio svoj križ, isti ljudi koji će ga na kraju pribiti na križ. Dok hodamo od postaje do postaje, usred toga žalosnoga hoda, gotovo da čujem Isusove riječi; "Oprosti im! Oprosti im!" Stotine nam se pridruže u našoj šetnji sjećanja, dijeleći Kristovu patnju na samom mjestu gdje se dogodila, gdje se povijest promijenila i dogodilo se spasenje. Na kraju dolazimo do vrhunca Križnog puta gdje je Krist bio razapet, u drevno dvorište koje vodi u najcjenjeniju crkvu kršćanstva.

U kasnim podnevnim satima Velikog Petka, tisuće ljudi dolazi do vrata crkve Svetog Groba. Svake godine franjevci vode svečanu ceremoniju, repliku Isusova tijela skidaju sa križa koji se nalazi na samom mjestu gdje je Krist bio razapet. Nakon što izvade čavle, tijelo stavljaju u bijelo platno, svečano ga nosi četvero franjevaca koji ga spuštaju na mramornu ploču zvanu Kamen Pomazanja. Tamo pomazuju tijelo i potom ga stavljaju u grob. Kada se zatvore vrata groba uvijek je zapanjujuća tišina, unatoč gužvi.

Imao sam više puta čast biti nositelj Kristove replike od Kalvarije od Groba. Svaki put me iskustvo taknulo. Odjednom prođe vrijeme i svi se nađemo na cilju; skidamo Isusa sa Križa, pripremamo tijelo i postavljamo Ga u grobnicu. Danas, kao i tada, prisutno je mrmljanje i jauci, tiha molitva i tuga.

Rano na Uskršnje jutro, crkvena zvona odzvanjaju diljem Starog Grada Jeruzalema radosno najvešćujući Kristovo uskrsnuće. Na Kristovu grobu, u Crkve Svetog Groba održavaju se zajednička slavlja, službe i mise cijeloga dana. To je dan proslave nakon vremena pokore i trpljenja.

Ove godine radost Uskrsa zajednički dijele rimokatolici, grci, armeni, kopti, sirijci, etiopljani i pravoslavni. Za autohtone kršćane i za tisuće stranih hodočasnika, Uskrs je eksplozija radosti, proslava nade.

Patnja i nada povezani su u velikom uskrsnom otajstvu, baš kao i u Svetoj Zemlji. Bez raspeća, uskrnuće ne bi bilo moguće. Puno puta, prihvaćena patnja je put prema novome životu i nadi. Nakon ulaska u sveti Kristov grob na Uskrs, svakome postaje jasno da ti zidovi više nisu zidovi smrti, nego su svjedoci uskrnuća. Ovo mjesto koje utvrđuje vjeru, postaje most prema vječnosti. Moleći u skučenoj komori prisjećamo se riječi sv. Pavla; smrt ovdje nije pobijedila, i nama je suđeno biti dio te iskonske transformacije smrti u novi život. To je glavni razlog zašto ljudi iz cijelog svijeta dolaze u Svetu Zemlju, kako bi bili tamo gdje je bio i Krist, fizički se naći usred mjesta povijesti spasenja, pripremiti se za konačno hodočašće prema novome životu koji čeka svakoga od nas.

autor: Peter Vasko, OFM 

originalni tekst(link)

PS

Glas Amerike pisao je o problemu kršćana u Svetoj Zemlji, "U kolijevci kršćanstva, u 60 godina, postotak kršćana smanjio se s 8 posto na tek oko 1 posto", ili malo novijeg datuma "Biskup Nazareta upozorava na iseljavanje kršćana iz Svete zemlje". 

  

Situacija kršćana u Svetoj Zemlji

"Kršćani u Svetoj Zemlji osjećaju se napušteno od kršćana na Zapadu.", rekao nam je Vasko. "Postanite Božje oruđe za one u Svetoj Zemlji koji očajnički trebaju pomoć. Bez kršćana u Jeruzalemu, Crkva neće nikada biti ista. Ako ne uvažavamo i ne shvaćamo tko smo i od kuda smo došli, kako se možemo nazivati Kršćanima?"  Inside the Vatican proglasio je Petera Vaska kao jednu od 10 najvažnijih osoba u Crkvi 2005. godine. U nastavku je prevedeni tekst iz toga časopisa, original možete pročitati ovdje. Vasko je predsjednik Franjevačke zaklade za Svetu Zemlju, više o samoj zakladi možete saznati na njihovoj web stranici. Možete pronaći više informacija o situaciji u Svetoj Zemlji, informirati se o projektima zaklade i načinima kako im možete pomoći. 

Teška situacija kršćana u Svetoj Zemlji potaknula je oca Petera Vaska da posveti svoj život pomaganju opstanka kršćana u svojoj zemlji.

Otac Peter Vasko, OFM, predsjednik je Franjevačke zaklade za Svetu Zemlju, organizacije koja je posvećena pomaganju kršćanima koji žive u Svetoj Zemlji, kako bi opstali i prosperirali u zemlji Kristova rođenja, života i uskrsnuća. Rođen je u New Yorku, Vasko živi posljednjih 20 godina u Jeruzalemu i član je Franjevačke kustodije Svete Zemlje. Čovjek je sa ciljem, želi spriječiti odlazak posljednjih članova kršćanske zajednice iz Izraela.  

To je težak zadatak. Za Inside the Vatican rekao je da ukoliko se trendovi ne promijene, za 60 godina neće biti kršćana u Svetoj Zemlji. Naša zaklada daje poticaje za kršćane u Svetoj zemlji kako bi nastavili živjeti ovdje: akademske školarine, subvencionirane domove i mogućnosti zaposlenja.

Njegov interes za Svetu Zemlji je osobne naravi, prvi put se javio kasnih 1970ih kada je kao uspješni marketinški direktor u medicinskoj industriji u par navrata posjetio Trapistički samostan u Conyersu, tražeći nešto da popuni prazninu u njegovoj duši. Jednog dana, kada se povukao u osamu, vidio je Jeruzalemsku Bibliju i Križarski križ. "Bilo je kao da sam proboden nožem", prisjetio se. "Znao sam da mi je suđeno da idem u Jeruzalem."

Ušao je u Franjevačku kustodiju Svete Zemelje 1981. godine, zaređen je 1987. "Smatram se počašćenim što sam primio poziv da radim u Svetoj Zemlji, da vršim svoju službu na istom mjestu gdje je Isus Krist propovijedao."

Dvaput godišnje, po šest tjedana, Vasko putuje diljem svijeta te uvjerava kršćane da podrže rad zaklade koja je u prethodnih 5 godina stipendirala sa milijun dolara sedamdeset mladih, akademski talentiranih kršćana kako bi mogli studirati u svojoj zemlji.

Pedeset posto diplomanata ima karijere u arhitekturi, inženjerstvu, farmaciji, ekonomiji ili obrazovanju; preostalih 50 posto vratilo se svom tradicionalnom položaju u domu.

Zaklada pomaže i sa domovima, plan je izgraditi 250 stanova. U prvoj fazi, sagrađeno je 90 stambenih jedinica, studenti sada imaju gdje živjeti nakon što diplomiraju i nađu posao. No, uspješne priče su iznimke od pravila. Zbog velike stope nezaposlenosti(do 85% za kršćane i muslimane Zapadne Obale i Gaze, prema 7% Izraelaca) i velikog siromaštva(godišnji prihod od 3-4 tisuće prema izraelskom prosjeku 24-26 tisuća dolara), palestinski kršćani iseljavaju u rekordnom broju. Iako Izraelske i Palestinske vlasti dobivaju milijarde strane pomoći(velikim dijelom iz SAD-a), beznačajno malo dolazi do palestinskih kršćana.

Prema statistikama koje je zaklada prikupila, trenutno u Izraelu živi 8.6 milijuna ljudi, 4.6 milijuna su Židovi, 3.9 muslimani, i 115 tisuća kršćana. Uz to još 35 tisuća kršćana živi na Zapadnoj Obali i Gazi, što se trenutno ne smatra djelom Izraelske države.

Oštro kritizira Izraelsku vladu zbog korištenja vojske kako bi zatvorila određena područja, učinkovito odcijepila palestince od zdravstvenih usluga, zapošljavanja, obrazovanja, čak i hrane. Vasko je ogorčen velikim "sigurnosnim zidom" kojeg su Izraelci sagradili oko zemlje, zid " je prekinuo mnoge društvene i ekonomske veze i tako getoizirao područja koja ne pripadaju Izraelu."

Dugačak 428 milja, opasan bodljikavom živom, dvaput duži i tri puta viši od Berlinskog Zida, "podijelio je samo srce Palestinskog svijeta". Izgradnja zida je dovela do toga da je 10% palestinske zemlje pod Izraleskom kontrolom te je odsjekao 72 tisuće stanovnika od njihovog vlasništva i potrebnih usluga.

Vasko, vodič Bijele Kuće kroz Američku ambasadu, i kapelan američkih marinaca koji čuvaju Jeruzalemski konzulat, ohrabruje sve katolike da podrže svoju braću na Bliskom Istoku i kroz hodočašća i kroz donacije. "Kršćani u Svetoj Zemlji osjećaju se napušteno od kršćana na Zapadu.", rekao nam je Vasko. "Postanite Božje oruđe za one u Svetoj Zemlji koji očajnički trebaju pomoć. Bez kršćana u Jeruzalemu, Crkva neće nikada biti ista. Ako ne uvažavamo i ne shvaćamo tko smo i od kuda smo došli, kako se možemo nazivati Kršćanima?"

PS 

Veliki broj tamošnjih kršćana živi od hodočašća odnosno turizma tako da je to zasigurno najbolji način kako novčano pomoći i ohrabriti zajednicu preostalih kršćana kojih je svakim danom sve manje. Situacija je još gora ako stvar stavimo u povijesnu perspektivu i pogledamo brojeve kroz povijest. Vasko je u više navrata gostovao na EWTN televiziji u emisiji World Over, emisija 10.7.2010. , a u nastavku emisija novijeg datuma(21.4.2011). U emisijama detaljnije opisuje situaciju u Svetoj Zemlji.

Ljepota pravoslavne duhovne glazbe

Divnа Ljubojević srpskа je interpretatorica  prаvoslаvne duhovne glazbe Srbije, Vizаntije, Bugаrske i Rusije. Osnovala je, dirigira i umjetnički je voditelj studija za duhovnu glazbu "Melodi". Još kao dijete učila je crkveno pojanje, a od desete godine uči pojanje u manastiru Vavedenje u Beogradu, od monahinja koje brižljivo njeguju jedinstveni stil zasnovan na karlovačkom pojanju u redakciji Nenada Baračkogi tradicionalnom ruskom pojanju. Završila je muzičku školu i Muzičku Akademiju. Sa svojim horom "Melodi" od 1991. godine poje nedjeljom i praznicima na Svetim Liturgijаmа u mаnаstru Vаvedenje Presvete Bogorodice u Beogrаdu. 

Na youtubu možete pronaći niz njezinih interpretacija, u nastavku Aksion Estin i Kyrie Eleison;

Divna je održala stotinjak koncerata diljem Srbije i inozemstva, nastupala je i u Zagrebu. Osim Divne na youtubeu možete uživati i u drugim pravoslavnim pjevačima, primjerice grčki slatkopojac Kabarnos koji pjeva drevne bizantijske napjeve, ili Mihail Buca  ili ...

Istočne Crkve prepune su sličnih duhovnih ljepota, ovaj post je samo mali podsjetnik da pogledate malo istočno i uživate srcem i dušom u tim bogougodnim napjevima.

Thomas Woods - povjesničar, ekonomist, tradicionalist

Thomas E. Woods, ml. američki  je povjesničar, ekonomist, politički analitičar i pisac. Istraživač je pri Ludwig von Mises institutu, diplomirao je povijest na Harvardu, magistrirao filozofiju i doktorirao povijest na Columbiji. Woodsovi članci objavljeni su u nizu popularnih i znanstvenih časopisa, gostovao je u nekim od najgledanijih televizijskih i preko stotinjak radijskih emisija. Provokativni povjesničar, ekonomist koji propagira austrijsku školu ekonomije, katolik koji propagira tradicionalnu misu, probajte samo zamisliti kako bi se proveo u Hrvatskoj.

Napisao je niz knjiga koje se bave poviješću, ekonomijom i Crkvom općenito; "Velika Fasada: Vatikan II i Režim noviteta u Katoličkoj Crkvi", "Crkva suprostavljena Modernizmu: Katolički intelektualci i Progresivno doba", "Politički nekorektan vodič kroz Američku povijest", "Crkva i tržište: Katolička obrana slobodnog tržišta", "Kako je Katolička Crkva izgradila Zapadnu civilizaciju", "33 pitanja o Američkoj povijesti koja ne smijete postaviti", "Sveta prije i sveta danas: Povratak stare Latinske Mise", "Tko je ubio ustav? Sudbina Američkih libertijanaca od Prvog svjetskog rata do Georga W.Busha", "Pogled preko Distributizma", "Otapljanje: Slobodno tržište o tome zašto je propala burza, ekonomija potunila, a Vladina intervencija će samo pogoršati stvari", "Nulifikacija:Kako se oduprijeti Saveznoj tiraniji u 21. stoljeću", "Povrat na staro: Ukinuti vlast prije fiskalnog kolapsa". Također je bio urednik; "Povratak na put ropstva: davanje velike uloge državi", "Tko se usudi reći ratu ne: američki antiratni članci", Murray N. Rothbardsova "Izdaja američke desnice", "Politički spisi" Rufusa Choatea i Orestes Brownsonov klasik iz 1875. "Američka republika". Napisao je predgovor za "Odabir ispravnog fakulteta", von Misesov "Liberalizam" i Upshurev "Kratko ispitivanje prave prirode i karaktera savezne vlasti".  

Prethodni naslovi su rezultat mog nestručnog prijevoda, nažalost na hrvatskom jeziku postoji samo prijevod "Kako je Crkva izgradila Zapadnu civilizaciju" o čemu sam već pisao na ovom blogu. Uz hrvatski prevođen je i na talijanski, španjolski, poljski, njemački, češki, portugalski, slovački, ruski, korejski, japanski i kineski jezik.

Možda se gornji podaci čine suhoparnim, ali odlučio sam ih navesti kako bih pokazao širinu njegovih interesa i znanja. Thomas Woods je sjajan predavač i na youtubu možete pogledati veliki broj njegovih zanimljivih predavanja, najveći broj ih je vezan uz ekonomiju, ali ima i zanimljivih povijesnih predavanja. U nastavku slijedi par izvora na kojima možete saznati više o Woodsu;

• wikipedija
• osobna stranica
• amazon
• osobni youtube kanal 
• serijal na EWTN- KC: graditelj civilizacije 
• intervju za PCradio (o doprinosima KC)  
• predavanje(yt): Zašto nikada niste čuli za Veliku Depresiju 1920. godine 

Uz sve to bio je i jedanaest godina urednik časopisa The Latin Mass Magazine.

Tetoviranje hrvatskih katolika u BIH - bocanje križeva

Tetoviranje Hrvata Katolika u Bosni i Hercegovini se najviše prakticiralo kada je Bosna i Hercegovina pala pod osmanlijsku vlast. Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, tj. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Po predaji, katolici su tako tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile. Tetovirana su muška i ženska djeca od 3. do 18. godine i to na blagdan Svetog Josipa, Blagovijest, Veliki Petak i u Korizmeno vrijeme pomoću prirodnih materijala kao što su med, ugljen, pljuvačka i majčino mlijeko. Teme su bile: razbojnički križ, Jeličin križ itd. Tetoviranje je bilo redovito do 1938. godine, a od onda je u padu.

Ovaj kratki pregled preuzet je sa wikipedije. Postoji više izvora gdje možete saznati više, ali vrijedi posebno istaknuti blog posvećen ovom običaju: Tetovirani čovjek na svome blogu Tradicionalno tetoviranje u Hrvata  već dulje vrijeme čuva od zaborava taj već pomalo zaboravljeni običaj, na blogu možete pronaći mnoštvo zanimljivog materijala i fotografija sa tetovažama.

Osim bloga možete pogledati i kratki dokumentarni film redatelja Stjepana Stijepića pod nazivom Bocanje Križeva. Film možete pronaći na youtubu u 3 dijela (1dio, 2dio, 3dio);

Umjetnost u tehnici slame

Ivana Dulić: Snaga krvi, 2003. 

Danas je HRT emitirao dokumentarac o slamarkama, možete ga pronaći na youtubu pod nazivom "Hrvati Bunjevci - Slamarke Divojke 1971."(1. dio, 2. dio). Primjere rada možete pogledati na blogu slamarke, a više informacija o povijesti i tehnici možete pročitati na stranicama galerije FER-a,  u popratnome tekstu uz uzložbu "Umjetnost u tehnici slame"(na dnu linkane stranice nalaze se izlošci);

"Geneza pojave posizanja za slamom i vlatima žita kao sredstva za oblikovno izražavanje ima izvorište u žetvenim običajima bunjevačkih Hrvata, a održava se pod nazivom "dužijanca". Taj pučki kreativni čin, koji traje već stoljećima, manifestira se pletenjem predmeta od slame i to prvenstveno ukrasnih kao što su prstenje, cvjetići, buketići zvani "perlice" i drugi. Bitan pomak u razvoju te vrste likovnog izražavanja dogodio se 1911. g. kada je svećenik Blaško Rajić došao na zamisao da dotadašnju žetvenu svečanost prenese u crkvene prostore i unese u liturgiju rimskog obreda. Tada se počinju izrađivati složeniji oblici koji se nazivaju skupnim izrazom "kruna" te nastaju u brojnim maštovitim inačicama.

 Prva postaja križnog puta

Značajan iskorak u izradi predmeta od slame učinila je 1946.g. Kata Rogić koja je oblikovala "kalež" - sakralni predmet u punom plasticitetu bez popratnih ukrasnih elemenata. Bila je to i prekretnica da se od anonimnih pletilja u slami identificira autorstvo pojedinca i prihvati njegov individualni izraz. Sve veći poticaj tom stvaralaštvu posebno se manifestirao nekoliko godina kasnije 1960. g. kada su u povodu smrti kardinala Alojzija Stepinca, a na poticaj župnika iz Đurđina mr. Lazara Krmpotića, dvije pletilje iz Starog Žednika, Ana i Teza Milodanović izradile grb preminulog kardinala čime se demonstrira svježiji i skulpturskiji pristup slami kao likovnom materijalu i ukazale na njezine neograničene mogućnosti. To se brzo dokazalo i ostvarenjem Ane Milodanović koja je 1962. g. izradila prvu dvodimenzionalnu sliku u tehnici slame i nazvala je 'Močvara' (...)"

Više na već spomenutome linku galerije FER-a(pri dnu)...

Referendum o pridruživanju EU

Unatoč velikom postotku Hrvata koji se protive ulasku u EU rijetko ćemo u medijima čuti predstavnike takvog razmišljanja. U saboru zapravo i ne postoje zastupnici koji će govoriti protiv EU, ili barem netko tko će dati kvalitetne argumente o tome. Poznata je udruga "Volim Hrvatsku" koja je svojim "NE u EU!" akcijama uspjela privući određenu pozornost, ali njihovi argumenti se većinom temelje na nacionalnim osjećajima i vrlo često nekim neprovjerenim informacijama. Ne želim reći da to trebamo zanemariti, gubitak krvavo izborene slobode nakon samo 20 godina bila bi strašna stvar, ali naglašavanjem toga zapravo se umanjuje problem EU koji je punu veći. Naravno, iz katoličke perspektive zanimljiv je i otpor prema uvrštavanju kršćanskih temelja u ustav EU, izgleda da dolazi do novih odnosa između Cara i Boga. Bit će to posebno zanimljvo jer mnogi opisuju EU kao carstvo bez cara, što ćemo mi raditi odnosno kako ćemo živjeti na samoj periferiji(HR) tog carstva još ćemo vidjeti, izgleda da su naše političke elite odavno zakaparile par fotelja(i pripadne €) u Briselu. O poziciji katolika u takvoj tvorevini bi se isto moglo svašta pisati, često možemo čitati o raznim problemima i trendovima u EU, ali o tome možda drugom prilikom.

Nigel Farage, vođa britanskog UKIPa je nedavno gostovao u Hrvatskoj gdje je nastupao u jednoj EU debati, video možete pogledati na youtubu(1dio, 2dio, 3dio). Na yt možete naći snimke u kojima Farage dosta oštro nastupa prema EU. Jedan takav primjer je sljedeća snimka;

Postoje blogovi na hrvatskome koji daju "austrijski" pogled na događanja u Hrvatskoj i EU, nude neke 'ozbiljnije', ekonomske argumente o (ne)održivosti EU;

• Referendum protiv EU -blog 
• Nedjeljni Komentar -blog 
• Usporedbe -blog
• austrijanci.com 

Nisam potpuni "austrijanac"(ili jesam), ali postoji puno toga što možemo i moramo čuti(naučiti) od njih, posebice u našoj postboljševičkoj Hrvatskoj. Ponekad je nazivaju kapitalističkom(kao i EU), ali daleko je naša ekonomija od bilo kakvog slobodnog kapitalizma, kao što i spašavanje velikih kompanija u SAD-u nema nikakve veze sa kapitalizmom. Da imamo slobodan kapitalizam Grčka ne bi nikada ni došla u ovu situaciju, zar bi itko normalan posuđivao novce nekome za koga je siguran da mu nikada neće moći vratiti. Kada upravljaš sa novcima poreznih obaveznika ne brine te previše što se događa sa njime, tzv. neoliberalizam (uništavač čovječanstva) kojeg stalno spominju u medijima je bliži socijalizmu nego kapitalizmu. Stručnjaci iz raznih područja su pokazali postojanje naših mana, našu nemogućnost da upravljamo sobom, a kamo li cijelim sustavom. Ljudi nezadovoljni situacijom i političarima često traže još poreza(naravno za one druge, primjerice bogate) ne shvaćajući da tako daju još veću moć tim istim političarima i pogoršavaju situaciju. Katolička Crkva nas također uči o svim našim manama i potrebi da stalno preispitujemo svoju savjest i smjer kojim se krećemo u životu. Thomas Woods u svojoj je knjizi "Crkva i tržište: Katolička obrana slobodne ekonomije"  pisao o odnosu Crkve prema ekonomiji.

Osim socijalizma i kapitalizma, postoji i treći put, tzv. distributizam o kojemu možete više pročitati na wikipediji.  Nema puno zagovornika, nisam ga nikada proučavao, ali zanimljivo je da su njegovi idejni tvorci katolici, posebno enciklika Pape Leona XIII, De Rerum Novarum. Taj pokret je zapravo odgovar na očaj kapitalizma onog vremena u Engleskoj, a poslije su ga razvili G.K.Chesterton i Hillaire Belloc. Iako su neke ideje izuzetno privlačne, čini mi se da ekonomska znanost ima ozbiljne prigovore na taj treći put u ekonomiji, u svakom slučaju zanimljivo ga je spomenuti.

Zanimljivo predavanje Thomasa Woodsa o Crkvi i ekonomiji možete pogledati(poslušati) u nastavku, naslov predavanja je "Problem sa Crkvenim socijalnim naukom" (The Trouble with Catholic Social Teaching) ;

PS

U postu se nalaze linkovi na razne izvore, njihovo postavljanje naravno ne znači da se slažem sa svime što ti izvori govore, samo ih smatram zanimljivim.

The Mission - Isusovci i misije u Južnoj Americi, 18. st

The Mission je film o iskustvu isusovačkog misionara koji djeluje u Južnoj Americi u 18. stoljeću. Jedan od većih životnih misterija je zašto taj film ima ocjenu od samo 7.4/10 na imdb. Scenarist je Rober Bolt, a redatelj Rolan Joffe, glume Rober De Niro, Jeremy Irons, Ray McAnally, Aidan Quinn, Cherie Lunghi and Liam Neeson. U izboru Church Timesa izabran je kao najbolji na listi od Top 50 filmova vjerske tematike. Film je dobio niz pohvala za glazbu koju je napisao talijanski kompozitor Ennio Morricone. Primjer soundtracka možete pronaći i na youtubu, a više informacija o filmu na imdb odnosno wikipediji, ili pak amazonu. Film možete pronaći na torrentima.

Radnja filma prati španjolskog isusovca oca Gabriela(Jeremy Irons) koji u pedesetim godinama 18. stoljeća ulazi u Južnoameričku đunglu kako bi izgradio misiju i preobratio plemena Guarania na krščanstvo. Film se temelji na povijesnim događajima. Više možete pronaći na gornjim linkovima(bolje da ne spoilam radnju), film dotiče neka etička pitanja, prikazuje povijest Isusovaca, sukobe između Španjolske i Portugala. Očaravajuća scenografija i glazba. Naravno i priča o vjeri misionara.

Katolička televizija: Salt+Light TV

Salt + Light Television, odnosno Televizija Sol+Svjetlo je prvi katolički nacionalni televizijski kanal u Kanadi. Program je većinom na engleskome, iako se koriste i drugi jezici. Francuski programi se emitiraju pod nazivom "Télévision Sel + Lumière", postoje još i talijanski i kineski programi. Vlasnik je neprofitna organizacija Salt and light Catholic Media Foundation iz Toronta, a podržava ih kompanija Komunikacije Sv. Josipa. Oboje je utemeljio poduzetnik Gaetano Gagliano.

Ime televizijskog kanala je izvedeno iz teme Svjetskog dana mladih 2002. godine; "Vi se sol zemlje... vi se svjetlost svijeta". Glavni voditelj tog dana mladih je sad izvršni urednik televizije. Progam sadrži sve od dnevnih vijesti i aktualnih događanja do specijalnih sadržaja i filmova. Postoji pet kategorija programa; Nacionalne i internacionalne priče Katoličkog djelovanja i Socijalne pravde, Priče iz katoličkih zajednica, Učenje i razvijanje vjere, Molitva, pobožnost i meditacije te Katolička liturgija(uključuje dnevne mise i Vatikanske službe).

Više o samoj televiziji, odnosno program televizije možete pratiti i putem interneta na slijedećim izvorima; 

• wiki stranica
• stranica televizije
• youtube kanal 

Stranice televizije donose niz raznolikih informacija, a na youtube kanalu možete pogledati određene emisije i programe. Za televiziju sam saznao prateći nedavni dan mladih u Španjolskoj, na yt kanalu možete pronaći dnevnu emisiju svakog dana susreta. Televizija je organizirala panel rasprave sa zanimljivim govornicima, 

•  Diskusija o molitvi
•  Diskusija o vjeri i zabavljanju
•  Diskusija o vjerskim slobodama

Sve diskusije su zanimljive, rasprava o vjeri i zabavljanju(faith and entertainment) ugošćuje i jednog holivudskog glumca te donosi malo iznenađenje na kraju, a u raspravi o vjerskim slobodama možete čuti i sjajnog nadbiskupa Chaputa što je samo po sebi preporuka. Na samom kanalu možete pronaći i druge zanimljive sadržaje, za kraj jedna od promotivnih snimki. 

Stjepan Tomislav Poglajen - protivnik protivnika Boga i čovjeka

Stjepan Tomislav Poglajen (1906-1990), svećenik isusovac. Poznatiji je u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Poglajen je dugi niz godina živio pod lažnim identitetima djelujući u zemljama pod komunističkim režimom kao što su Slovačka, Sovjetski Savez, Kina i sl. Čitavo vrijeme tajno je obavljao svoju svećeničku službu, svjedočeći o progonu kršćana i životu "podzemne Crkve". Na Zapadu je postao poznat preko knjige God's Underground (Božje podzemlje) koju je objavio pod pseudonimom father George 1949. godine u Americi, a u kojoj je detaljno opisao svoje tajno djelovanje u teškim uvjetima komunističkoga režima.

Poglajen je rođen 1906. godine u Podgoraču kod Našica u učiteljskoj obitelji. Osnovnu školu je završio u Čepinu, gimnaziju u Osijeku i Travniku, a studij skolastike na isusovačkom kolegiju Vals u Francuskoj. Na glasovitom Katoličkom sveučilištu u Louvainu u Belgiji je završio studij teologije, te je za svećenika zaređen 1935. godine. Po povratku u domovinu Poglajen je obnašao različite službe. Poglajen je bio vrlo aktivan u radu sa studentima u Hrvatskoj prije Drugoga svjetskog rata i početkom njega, ali zbog svog otpora nacizmu i komunizmu 1943. godine je prisiljen napustiti Hrvatsku. Sa majčinim prezimenom Kolaković otišao je u Slovačku, gdje se je pridružio slovačkim vojnim odredima, a kasnije kao časnik u Crvenoj armiji, sve vrijeme tajno obnašajući svoju svećeničku službu. 1948. godine je uhićen, zatvoren i mučen da bi naposljetku prebjegao na Zapad. Međutim Poglajen je i nakon toga nastavio svoje djelovanje u Kini i Indiji kao profesor Yoris.

Za protivnike Boga i čovjeka on je bio "međunarodni špijun", na kojega su pokušavali nekoliko puta izvršiti atentat, pa je zbog toga morao živjeti u velikome oprezu i konspirativnosti. U Slovačkoj, najbliži Poglajenovi suradnici, članovi "Kolakovićevih obitelji" koji su kao podzemna Crkva nadživjeli komunizam, smatraju Poglajena vizionarom i junakom evangelizacije, svojim duhovnim učiteljem i kandidatom za oltar.( Gornji tekst je u potpunosti preuzet sa wikipedije)  

Stranica croatianhistory.net donosi pregled Polgajenovog života, članak pročitajte ovdje, na dnu članka možete pronaći još mnoštvo referenci i linkova po kojima se možete informirati., primjerice razgovor s prof. dr. Vladimirom Horvatom o Stjepanu Tomislavu Poglajenu.

Na hrvatskom jeziku možete pronaći tri njegove knjige;

• Božje podzemlje (o tome sam pisao u ovome postu)
• Temeljni obrisi ljudskog poretka 
• Kršćanski personalizam : govori, članci, studije 

Također su javno i na internetu dostupni članci;

• Analiza prikaza komunističkoga društvenog sustava u časopisu Život za vrijeme uredništva Stjepana Tomislava Poglajena (1937.-1941.), autor: Josip Kajinić; Hrvatski institut za povijest, Zagreb

• Stjepan Tomislav Poglajen – alias profesor Kolakovič, autor: Vladimir Horvat

• Stjepan Tomislav Poglajen o nacionalsocijalizmu u časopisu Život (1937.–1941.), autor: Josip Kajinić; Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska 

• Stjepan Tomislav Poglajen kao urednik časopisa Život, autor: Ivan Šestak

Gore navedeni linkovi vode Vas na sažetke radova te tamo možete pronaći i link na navedene članke u .pdf formatu, svi su na hrvatskom jeziku.

Ukoliko Vas još nisam uvjerio zašto bi trebali proučavati život i rad ovog posebnog čovjeka onda niste pročitali gornje radove. Za kraj par razmišljanja uvijek zanimljive Smiljane Rendić;

Otkad je, za vrijeme rata, emigrirao, zove se Father George. Ja ću ga u nastavku ovih redaka zvati samo Pater. Samo tako zvali smo ga svi mi koje je on konačno izvukao iz čahure tradicionalnog katolicizma i njegovih zgrčeno trijumfalističkih, agresivnih, apologetičkih shema.

U hrvatskoj javnosti počeo je djelovati kao urednik zagrebačke isusovačke revije 'Život'. Bila je to revija za inteligenciju, filozofsko-teološka, apstraktna. Pater ju je aktualizirao, započevši u njoj borbu protiv nacizma. Bio je to zapravo prvi i ostao jedini hrvatski katolički glas autentične intelektualne borbe protiv nacizma. Pater je u 'Životu' otvorio rubriku dokumenata: i donosio je u njoj dokumente nacističkoga novog poganstva i katoličke borbe u Njemačkoj protiv njega. Pamtim jednu blasfemnu nacističku parafrazu katoličkoga Creda; i jedno pismo Clemensa Augusta von Galena, biskupa Münstera, upućeno Hitleru, protiv nacističkog gušenja vjerske slobode, osobito slobode katoličkoga školstva. To je pismo bilo doneseno u izvorniku i u hrvatskom prijevodu. Danas znam da je i ta Patrova rubrika bila tragično nepotpuna; da na najvećem zločinu nacizma, zločinu protiv Židova, ni Pater nije insistirao; ali, ako su barem neki katolici u ovoj zemlji ipak shvatili da je nacizam jedan od tri tadašnja oblika modernog poganstva to se ima zahvaliti samo Patru.

Pater je uporno govorio o tri oblika neopoganstva: o idolatriji Klase, Rase i Države, i smatrao je sva ta tri oblika jednako pogubnima, dok su naši klerikalci bili prije Patra osjetljivi samo za pogubnost idolatrije Klase. U 'Životu' Pater je objavio i prijevod Easy Essays američkoga katoličkog pisca Petera Maurina, dotad nam sasvim nepoznatoga; Peter Maurin osobito je isticao moralnu dužnost katoličkoga otklona triju spomenutih idola. Pater je, prezentirajući Petera Maurina, objavio i jednu njegovu izreku, koja je precizno izražavala cijeli životni stav samoga Patra: „Vrijeme je da se katolički dinamit učini dinamičnim.“ Pater je, također, otvorio 'Život', dotad oblikovan njemačkom katoličkom mišlju, francuskom duhu katolicizma; davao je u 'Životu' pisati o Claudelu, o Mauriacu, prevoditi njihove tekstove.

...

Gestapo, koji je pamtio Patrovo antinacističko pisanje u 'Životu', htio je Patra uhititi odmah poslije 10.travnja 1941. Pater je od nekoga (govorilo se: od nekoga iz ustaških krugova) dobio prijateljski mig da se hitno makne iz Zagreba i uopće iz NDH. Tako je Pater došao u Split i smjestio se u splitskoj rezidenciji Družbe Isusove. U Splitu je ostao nepune dvije godine, do 6.siječnja 1943., kad ga je talijanski prefekt Paolo Zerbino (strijeljan na Dongu koncem travnja 1945.) protjerao iz Splita zbog antifašističkog komentara božićnom govoru 1942. Pija XII., izrečenoga u jednoj nedjeljnoj propovijedi u crkvi sv.Filipa. Pater je morao otići iz Splita u roku od dva dana. Navedeni motiv bio je samo posljednja kap, a zapravo fašistima je smetao cijeli Patrov rad u Splitu. Govorilo se da su fašiste upozorili na Patra četnici. Pater je otputovao u Omiš, odatle u Zagreb. Tamo je obavio velike isusovačke duhovne vježbe, koje traju mjesec dana, i nakon toga istupio je iz Družbe Isusove, a ostao sekularni svećenik.

Razlog istupa čini se da je bio ovo: Pater je kanio osnovati jedan novi oblik redovništva, kakav je gdje na Zapadu već postojao, ali je u nas bio posve nepoznat: to su redovnici koji polažu zavjete, ali žive u svijetu, djeluju u svjetovnim strukama. Takvi se oblici zovu sekularni instituti, nešto takva osnovala je poslije i u nas Marica Stanković uz potporu nadbiskupa Stepinca ("Sekularni institut Krista Kralja" - s jadnim rezultatima i mnogo ženske histerije i prevrtljivosti), ali uprava hrvatske provincije Družbe Isusove bila je ,kažu, protiv tih Patrovih nakana, pa je onda Pater istupio. Tako se nešto govorilo, ali ta stvar nikad nije bila sasvim jasna. Poslije istupa, još za vrijeme rata, Pater je nestao iz Hrvatske. Čulo se da je pošao u Bratislavu, a odatle u Sovjetski Savez. 

Ovako počinje gore navedeni rad Vladimira Horvata;

Našem poznatom novinaru Krsti Cviiću ugledni povjesničar Katoličke crkve najnovijeg doba isusovac Robert Graham, rodom Amerikanac, reče jednom u Rimu: "Znate li vi Hrvati da je Poglajen jedan od najvećih sinova vašeg naroda? Pomno ga proučavajte."

PS

Sve navedeno tek je mali dio onoga što je pater Poglajen proživio i napravio, navedeni su izvori koji bi trebali biti dobar početak istraživanja.

Božje podzemlje - ispovijest o progonu vjere u komunizmu

Ova istinita i potresna ispovijest, napeta poput najmaštovitijeg trilera, prati životni put svećenika Stjepana Tomislava Poglajna (1906.-1990.), nesumnjivo jednog od najzagonetnijih i najosebujnijih Hrvata dvadesetog stoljeća, koji je nažalost kod nas u domovini gotovo nepoznat. Bio je vrlo aktivan u radu sa studentima u Hrvatskoj prije Drugoga svjetskog rata i početkom njega, ali potom zbog svog otpora nacizmu i komunizmu biva prisiljen napustiti Hrvatsku. Zamijenivši u vlaku svoju svećeničku odoru civilnim odijelom i uzevši novi identitet započeo je svoju avanturu motiviranu vjerom. Predstavljajući se kao liječnik uspio se infiltrirati najprije u slovačke vojne postrojbe, a potom kao časnik čak i u rusku Crvenu armiju, čitavo vrijeme ilegalno obavljajući svoju svećeničku službu, svjedočeći o progonu kršćana i životu podzemne Crkve.

Na koncu je i sam bio uhićen, zatvoren i mučen te je bio prisiljen prebjeći na Zapad. I nakon toga je nastavio svoje ilegalno djelovanje, čak i u dalekoj Kini. Bio je stoga stalno proganjan pa je veći dio života proveo krijući se pod lažnim identitetima i pseudonimima, neprestano mijenjajući različite adrese. Stoga je i izvorno izdanje Božjeg podzemlja (objavljeno 1949. na engleskom jeziku u SAD-u) također potpisano jednim od Poglajnovih pseudonima - Father George. Odmah po objavljivanju knjiga je privukla veliku pažnju javnosti, o čemu najbolje svjedoči činjenica da je o njoj pisao i ugledni magazin Time okarakteriziravši je kao uzbudljivu i napetu. Objavljivanjem Božjeg podzemlja na hrvatskom jeziku konačno i domaći čitatelji imaju priliku čitati životnu ispovijest čovjeka koji je bio svugdje gdje se stvarala povijest i koji je i sam aktivno sudjelovao u tome.

Gornji tekst je napisan prema "Popratnoj riječi prvom hrvatskom izdanju". Izdavač je Verbum, 2006.(naslov izvornika je Father George, God's Underground). Predgovor Američkom izdanju iz 1949. godine napisao je poznati biskup Fulton J. Sheen koji ga je upoznao u Kini. Hrvatsko izdanje donosi  i pogovor iz pera patra Vladimira Horvata, koji u obliku sažete biogafije donosi više detalja o životu i djelovanju patra Poglajna.

Timesov članak iz 1949. o knjizi "Božje podzemlje" možete pronaći na linku. 

Na ovome blogu možete pronaći četiri posta koja donose tekstove iz pojedinih poglavlja, osim izuzetno zanimljivog svjedočanstva vjere, tekstovi su zanimljivi i povjesničarima.

• Više o Ruskoj "toleranciji"
• Ogorčenost među crvenima
• Prikriveni vjernici među crvenima
• Putujem sam 

  

Knjiga Božje podzemlje u Hrvatskoj je dijelila sudbinu samog autora. U vrijeme komunizma neželjena i bez prava javnosti, nakon izborene hrvatske samostalnosti i uspostave demokracije zanemarena, prešućena i gotovo nepoznata. Nadamo se da će se ovim prvim hrvatskim izdanjem Božjeg podzemlja i obilježavanjem stote godišnjice rođenja o. Poglajna takvo stanje barem djelomice izmijeniti.(iz popratne riječi hr. izdanja)

IV. Božje podzemlje - Putujem sam(o vjerskoj toleranciji)

Tekst u nastavku prepisan je iz knjige Stjepana Tomislava Poglajena, "Božje podzemlje- ispovjest o progonu vjere u komunizmu"(Verbum, 2006.). Prepisani tekst je iz poglavlja "Putujem sam", radi se tek o malom dijelu poglavlja(donji tekst odgovara str. 201-203). Izdvojio sam dio koji govori o pravoj naravi vjerske tolerancije kakvu ju propagirala partija. Autor putuje sam te kroz razgovor sa raznim ljudima saznaje o svjedočanstvima vjere, primjerice na samom početku poglavlja razgovara sa voditeljom zadruge koji je nedavno saznao da je njegov najbolji radnik bio svećenik(nakon nesreće sa strojem pružio je posljednju pomast radniku) te ga je odmah prijavio policiji. Iz razgovora sa članovima partije saznao je za još gore slučajeve od toga, nedavno je umro čovjek na visokom položaju u bolnici te je pokopan po vjerskom obredu, nakon  istrage shvatili su da je čovjek bio nadbiskup. Nesluteći da je osoba sa kojom pričaju zapravo svećenik, autor je uspio čuti mnoge priče koje su mu šokirani komunisti pripovjedali. Svo uređenje teksta je moje. O samoj knjizi možete više pročitati u ovome postu, a o autoru u ovome postu. Imajte na umu da je knjiga prvi put izdana 1949. godine.

Putujem sam

Jednog sam dana u domu obitelji kod koje sam odsjeo naišao na primjerak Komsomolskaja Pravda. To su bile službene novine Komsomola. Taj primjerak je bio izdan 16. rujna 1944. i sadržavao je članak partijskog sekretara Susloffa od Stravropola Rajkoma:

"Primijećeni su neki učitelji koji pokazuju veliku toleranciju prema religiji. Također je porastao broj učitelja koji provode neke vjerske običaje.Svima je dobro poznat stav naše Partije prema vjeri. Taj stav je ostao nepromijenjen. Naša Partija se bori protiv vjerskih praznovjerja i zastupa znanost."

Uskoro nakon toga je u komunističkom glasilu ponovno objavljen članak 122 sovjetskog kazenog zakona koji je izašao kao nužno upozorenje onim naivnim komunistima koji su povjerovali da je vlada zaista sklopila primirje s Bogom, kao što su u to strani svijet uvjeravali patrijarh i ljudi oko njega

U članku stoji;

"Podučavanje djece ili maloljetnika osnovnim vjerskim načelima u javnim ili privatnim školama i kršenje obaveznih pravila bit će kažnjeno popravnim prisilnim radom u trajanju do godnu dana." 

Isto tako je ponovno objavljen članak 126: 

"Kazna za obavljanje vjerskih obreda u državnim ili socijalnim ustanovama ili poduzećima, kao i isticanje vjerskih slika u istima, bit će popravni prisilni rad u trajanju do tri mjeseca ili novčana kazna."

Ovi su podsjetnici upozoravali članove Partije da ne shvaćaju ozbiljno vladinu taktiku tolerancije prema religijama.

Kasnije, kad sam već napustio Rusiju otkrio sam dodatne iscrpne dokaze licemjerja "tolerancije" Dobio sam snimke zatvorenih sastanaka Komunističke partije u Parizu i Pragu na kojima su upozoravali svoje članove da "toleranciju" ne shvate ozbiljno. Govorili su da je to stvar dio partijske politike. Danas to komunisti u Pravdi vrlo jasno ističu.

Centralni izvršni odbor Komsomola je u srpnju 1947. izdao brošuru s poslijeratnim pravilima za borbu protiv vjere. Pravila su bila jasna postavljena:

1. Nikad ne zaboravi da je svećenstvo najgori neprijatelj komunističke države
2. Privuci svoje prijatelje komunizmu i upamti da je Staljin, koji je dao novi ustav ruskom narodu, poglavar svih "bezbožnika", ne samo u Sovjetskom Savezu, nego i u cijelom svijetu.
3. Potiči svoje prijatelje da izbjegavaju kontaktirati sa svećenicima.
4. Čuvaj se špijuna i obavijesti policiju o saboterima.
5. Pobrini se da ateističke publikacije budu dostupne narodu.
6. Dobar komunist također treba biti i vojni ateist. Mora se znati služiti oružjem i biti iskusan u umijeću ratovanja.
7. Gdje god možeš, bori se protiv vjerskih elementata i spriječi svaki njihov utjecaj na naše drugove.
8. Pravi "bezbožnik" također treba biti dobar policajac. Njegova je dužnost štititi sigurnost države.
9. Novčano podupire pokret "bezbožnika". To je posebno potrebno za našu inozemnu propagandu budući da se s obzirom na okolnosti ona trenutno može provoditi jedino u podzemlju.
10.  Ako nisi uvjereni "bezbožnik", ne možeš biti dobar komunist i pravi sovjetski građanin. Ateizam je neodvojivo povezan s komunizmom. Ta oba ideala temelj su sovjetske moći.

Samo lakovjerni danas još vjeruju, dok im je pred nosom gomila dokaza, da je Aleksejeva crkva išta drugo nego sovjetska marioneta.

II. Božje podzemlje - Ogorčenost među crvenima

Tekst u nastavku prepisan je iz knjige Stjepana Tomislava Poglajena, "Božje podzemlje- ispovjest o progonu vjere u komunizmu"(Verbum, 2006.). Prepisani tekst je iz poglavlja "Ogorčenost među crvenima'", ne radi se o cijelom poglavlju jer nije prepisano zadnjih par stranica(donji tekst odgovara str. 85-95). U tom poglavlju autor opisuje situaciju vezanu uz moral vojnika sa kojima se borio, opisuje njihova razmišljanja i neka šokantna iskustva koja je doživio. Poglavlje daje zanimljiv opis stanja vojske onog vremena, naglasak je na raskalašeno ponašanje svih vojnika, posebice žena. Svo uređenje teksta je moje. O samoj knjizi možete više pročitati u ovome postu, a o autoru u ovome postu. Imajte na umu da je knjiga prvi put izdana 1949. godine.

Ogorčenost među crvenima

Među vojnicima Crvene armije bilo je malo visokoobrazovanih ljudi poput Miše. Većina njih svoje oskudno znanje o vanjskom svijetu stekla je putem partijskih predavanja i promidžbenog tiska. Na bojištu su nam dijelili sovjetske novine Na naslovnici se obično nalazilo kakvo obećanje neke tvornice da će u sljedećih nekoliko mjeseci povećati svoje kapacitete. Druga stranica je bila vrlo slična prvoj. Na trećoj stranici su se mogli pročitati hvalisavi samodopadni članci o postignućima kakvog umjetnika sklonog Partiji te vijesti o uspjesima Crvene armije. Posljednja stranica, koja se obično najprije čitala , donosila je kratke pažljivo cenzurirane vijesti o događanjima u svijetu. S ove su posljednje stranice inteligentniji Rusi, znajući na što vlada stavlja naglasak, pokušali iščitati što se uistinu događalo.

Vojnike Crvene armije razdirale su kontradikcije na koje su nailazili.

Kad god bi Rusi "oslobodili" neko područje, dogodio bi se kolektivni živčani slom. Uvijek su iznova pronalazili novi dokazi da je stvar za koju se toliko žrtvuju zapravo golema obmana. Prvi simptom tog sloma bilo je neizbježno opijanje.

Crveni su vojnici posezali za svakim dostupnim oblikom alkohola. Najprije bi u gradu popili svu vodku, vino i rum, a zatim bi počel piti medicinski alkohol, benzin i kolonjsku vodu. Pijani vojnici bi uskoro padali po ulicama, a časnici ih nisu mogli obuzdati jer su i sami bili u istom stanju.

To opijanje nije bila obična raspuštenost vojnika koji se opušta nakon bitke, nego je ono imalo suicidalne osobine budući da su ruski vojnici pili čak i za vrijeme bitke iako su znali da time ugrožavaju svoje živote. U vinogradarskom kraju u blizini Košica Crvena se armija nije trijeznila od jutra do mraka. Jednom su prilikom jurišali na njemačke strojnice neviđenom hrabrošću pijanog čovjeka, a kao posljedica toga bilo je četrdeset tisuća poginulih pijanih vojnika. Bitka za Budimpeštu nepotrebno se oduljila nekoliko tjedana jer su se crveni vojnici, nakon što bi zauzeli dio grada, prestali boriti dok nebi iscrpili zalihe alkohola nađene u trgovinama.

Rusi nisu pili od veselja, nego od očaja. Razgovarao sam s pojedinim vojnicima koji su neprestano bili pijani vojnik Andrej odgovorio mi je u ime sviju njih: "Pijem, druže doktore, i pit ću samo da ne moram misliti zašto sam živ."

Žene vojnici, koje su uglavnom bile na strojnicama, znale su ponekad biti okrutnije i raspuštenije nego muškarci. U razmetljivoj drskosti ovih djevojaka vidio sam odlučnost da na taj način kompenziraju to što su slabije. Htjele su pokazati da muškarce mogu nadmašiti u psovanju, pijanstvu i ubijanju. Ponekad su i uspijevale.

Dobro se sjećam jedne noći na bojišnici u istočnoj Mađarskoj. Ušli smo u grad u kojem smo trebali naći konačište nakon dugotrajne i mučne vožnje na praznim cisteranama koje su se neprestano tresle prelazeći prokopane i blatanjave ceste. Bili smo iscprljeni. Bacili smo se na pod praznog skladištaa koje nam je dodijeljeno i prepustili se u Božje ruke. No, zaboravili smo na uši koje su gmizale po našim umornim tijelima. Nije ih obeshrabrilo ni blato koje nam je u tim teškim vremenima služilo umjesto sapuna. Sjeli smo i većinu noći proveli hvatajući te male zvijeri pod svjetlom naših treperavih svijeća. Konačno smo legli da se odmorimo.

Nismo dugo spavali kada su se začuli pucnjevi pištolja. Naglo smo skočili s rukama na puškama, očekujući napad Nijemaca. Jedan od naših je na prstima došao do vrata i pažljivo odmaknuo komad grubog platna ovješenog na vratima.

Pred susjednom zgradom je vidio skupinu ruskih žena vojnika kako pijane teturaju, viču, smiju se i naguravaju na ulazu. To je bio nekakav hotel za mlade radnike. Djevojke su ih automatima i pištoljima prisiljavale da skinu svoju odjeću i s njima imaju spolni odnos. Oni koji su ih pokušali odbiti udarani su krajevima pušaka sve dok nisu popustili. Ove strašno izopačene scene silovanja odvijale su se pod otvorenim, osvijetljenim prozorima hotela.

Pripadnice Crvene Armije češće su bolovale od spolnih bolesti nego njihove muške kolege. Vojnim naredbama su ih prisiljavali da žive poput životinja, čak i gore od njih. Često sam ih viđao kako nose teške vreće brašna i kutije sa streljivom ili hodaju uz cestu poput pješadije opterećene teškim teretom pušaka i ranaca. Nakon takvog dana jedini surovi odmor nalazile su u alkoholu i inkrminirajućim seksualnom uzbuđenju.

Na okupu te su žene bile zastrašujuće poput furija, a svaka za sebe bila je djevojka dirljive i tragične sudbine.

Katrina je bila jedna od naših pijanih žena. Vidio sam kako je krajem svoje puške smrskala glavu djeteta, dok su njezine kolegice stajale uz nju i smijale se. Vidio sam kako grubo pristupa uplašenim mladićima po poljskim selima i čuo njezino bogohuljenje. Primjetio sam da članovi Partije, ateisti poput nje, zadržavaju svojvrsno izokrenuto štovanje. Kad god su razarali ili ubijali, redovito su to činili priklinjući ime Boga za kojeg inače govore da je zaboravljeni mit. Činilo se da je od njihove vjere preostala samo želja za svetogrđem. I to je nešto. Gdje god postoji strast, iako se ona zvala mržnja, postoji život iz kojeg jednog dana može izniknuti ljubav.

Jednog sam jutra naletio na Katrinu. Na ramenu joj je bila puška. Usnama je primicala pljosku s vodkom. Jako se napila prethodne noći. Lice joj je bilo podbuhlo, oči crvene, a na njezinim iskrivljenim usnama vidio sam nešto kao očaj.

"Zašto toliko piješ, Katrina?", nježno sam je upitao

Pljunula je na zemlju, potegla gutljaj iz bočice i rekla: "Da, zaboravim, naravno."

"Kćeri moja, što da zaboraviš?"

"Da zaboravim sve život smrt, svoje vlastite misli. Ne znate, doktore, stvari koje sam ja vidjela. Kažu nam da su žene jednake muškarcima, ali to nije istina. Nešto je strašno pogriješno sa ženama u ratu. Vidjeli ste kako sam prošli tjedan ubila ono dijete Učinila sam to jer me je ono podjestilo na stvari o kojima si ne mogu priuštiti ni razmišljati."

"Kakve stvari?"

"Ma, bezvezne, smiješne stvari. Znam to dobro; pohađala sam komunističke škole. Sramim se to priznati ikome od mojih drugova, ali ostao je u meni tračak buržoaske bijede."

Pogledala me kako bi se uvjerila da se ne smijem onomome što mi je povjerila.

 "Doktore, nemojte mi se smijati. Htjela bih imati svoje dijete. Dijete koje mogu zadržati, da ga ne moram poslati u državno sirotiše U kinu  sam vidjela kako je izgledao obiteljski život u starim, pokvarenim danima prije revolucije. Trebali bi se smijati scenama s nježnim, razmaženim ženama koje ne znaju nositi teške vreće s ugljenom ili raditi stvari koje mi činimo. Gledamo ih kako mole na koljenima, zavedene svećenikovim čaranjima. To bi nam trebalo biti smiješno. Ma, to i je smiješno, ali ponekad taj život izgleda tako smiren, sretan i prirodan.Imala sam previše muškaraca. Popila sam previše litara vodke. Ubila sam previše Nijemaca. Ne bih se nikada mogla smiriti uz jednog muškarca i biti majka. Zamislite mene, Katrinu, kako se s djetetom igram lutkicama. Ne, nastavit ću kao i dosad. Jednog dana u jednoj bitci jedan će metak imati na sebi moje ime i to će biti kraj. Brzo, nadam se. Ah, doktore, ali zašto osjećam da možda postoji nešto više od ovoga?" Plakala je, dijelom iz samosažaljenja kakvom su pijani skloni, a dijelom zbog toga što je konačno mogla izgovoriti te tajne koje su joj se činile tako sramotne.

"Kćeri moja, postoji više. Nesretna si zato što pokušavaš od sebe učiniti životinju. Čovjek je više od toga. Tako i žena. Zadovoljstvo dolazi kada priznamo da smo nešto više. Uzmi za primjer bilo koju osobu kojoj se diviš, bilo Marxa, bilo Lenjina. Jesu li oni djelovali oponašajući životinje, razvratnim životom i pijančevanjem? Naravno da nisu . Koristili su svoj mozak. Ti imaš pamet, Katrina. Ti također imaš srce. Upravo te tvoje srce prekorava."

"Ja imam samo društvenu svijest", reče Katrina."Barem pretpostavljam da je imam. Trebala bih biti smirena jer radim ono što Partija želi. Borim se. Sama sam ubila više od četrdeset ljudi To bi trebalo btii dovoljno"

"Ali ti si žena, Bog želi da prenosiš život..."

"Odlazi!" vrisnula je. Sručile su se na me prestrašne psovke "Začepi! Ti buržuju! Proturevolucionaru! Trockistu jedan!"

Ništa više ništa rekao. Na trenutak sam vidio njezino bolno srce i samopredbacivanje koje leži ispod ovih grubih riječi po kojima su žene vojnici bile poznate. Partija je učinila svoje; osakatila je njihovu savjest i zavela im pamet. No ni Partija nije uspjela do kraja uništiti ono najljudskije u njima. Samo je učinila da se one toga srame.

Isto otrježnjenje od iluzija koje je sve muškarce i žene navelo na pijanstvo, neke o njih je navelo na česte pljačke i silovanja. Pljačkanje je bilo ludo i kompulzivno ponašanje kao i opijanje. Vojnici su skupljali ukradenu robu bjesneći tako na sovjetske vođe koji su ih opako zavaravali pričajući im o lošem životu običnih ljudi u kapitalističkim zemljama.

Što su to Rusi kupovali i krali? Odjeću, svih mogućih vrsta. Rusko stanovništvo odijevalo se u staru, naslijeđenu odjeću još od početka revolucije. Haljina bez zakrpe bila je nezamisliv luksuz. Neki odjevni predmeti postali su takva rijetkost u Rusiji da se više nitko nije sjećao čemu su služili. Ruski su vojnici krali ženske spavaćice i slali ih doma gdje su ih njihove žene nosile vani kao večernje haljine. Viđao sam kako žene oficirke ponosno nose pamučne spavaćice na oficirskim zabavama.

Međutim, najomiljeniji predmet među ruskim vojnicicma bili su ručni satovi. Milijuni takvih satova su stizali u Rusiju. Vojnici su istodobno znali nositi po osam ili devet satova na ruci Ta je situacija postala sramota za sovjetsku vladu. Stoga je u Pravdi izišla službena izjava: "Nije Staljin kriv što su europski satovi popularniji od onih ruskih. Komesar zadužen za proizvodnju ruskih satova bio je saboter i izdajica. Kao takav je likvidiran." U članku se priznaje da u Rusiji postoje samo tri male tvornice za proizvodnju satova, ali stoji i obećanje da će njihov broj povećati.

Rusko iskaljivanje nije obično završavalo u nevinim sportovima kao što su sakupljanje satova i pražnjenje bačvi s vinom.

Koncem 1944. naša je partizanska jedinica ušla u mađarski grad iz kojeg se nedavno povukla jedna divizija Crvene armije Mi smo nosili ofucane, izblijedjele uniforme, ali još uvijek se vidjelo da smo vojnici. Marširao sam zajedno s našim zapovjednikom, slovačkim oficirom, na čelu glavne kolone. Pokucali smo na vrata prve kuće koja je bila dovoljno velika da se u njoj smjestimo.

Vlasnik kuće nam je otvorio vrata. Iza njegova ramena vidjeli smo mu suprugu, ženu od pedesetak godina. Kada nas je ugledala, žena je problijedjela, zacviljela i odjurila u stražnji dio kuće. Uvjerili smo njezina supruga u naše dobre namjere i on ju je doveo natrag. Još uvijek je sva drhatala. Zašto je bila tako plašljiva?

Čovjek nam je ispričao kako je nekoliko noću uoči odlaska rusa, nekolicina crvenih vojnika u kuhinju u kojoj smo upravo stajali, zatvorila sve muškarce iz susjedstva. Postavili su dva stražara sa strojnicama da paze na njih U međuvremenu su drugi vojnici sve žene iz sela zatvorili u jednu drugu kuću i jednu po jednu silovali. Skupine vojnika su naizmjenično ulazili u kuću gdje su te žene cvileći ležale. Te je noći njegova supruga silovana sedamanest puta. Umalo da nije poludjela. Samo je čudo spasilo njihovu petnaestogodišnju kćer koja se u posljednji tren sakrila pod slamom u štali. Prestavljena djevojka je ondje ostala tri dana, potajno se hraneći, sve dok Rusi nisu napustili grad.

U jednom drugom selu su me kao liječnika zamolili da pregledam te jadne žrtve "oslobođenja". Jedna je šezdesetpetogodišnja žena u mukama ležala na krevetu od perja; bila je silovana i zaražena spolnim bolestima koje su zbog njezine poodmakle dobili bile još strašnije. U susjednoj su mi kući pokazali sedmogodišnju djevojčicu koja je bila zlostavljana tri dana ranije, te je ležala rastrgana i osakaćena boreći se za život.

Ponekad samo putujući s crvenima bili prisiljeni svjedočiti takvim prizorima. Nikad neću zaboraviti kada su u jednom mađarskom gradu crveni vojnici u vrijeme uzbune za zračni napad ušli u jedno sklonište, uperili svoje svjetiljke prema prestrašenim ženama, probrali neke koje su im se sviđale, izvukli ih iz mraka na svjetlo u blizini ulaza i silovali ih pred svim tim ljudima. Ruski su vojnici znali obilaziti domove i prijeteći automatskim pušakama zatvarati muškarce u kuhinju, a u drugoj prostoriji silovati njihove žene. U tim se strašnim danima žene nisu usudile putovati vlakom jer su znale da ih ruski vojnici lako mogu lako odvući u zahod i ondje silovati.

U Pragu sam vidio skupinu pijanih Rusa koja je na ulici zaustavila jednog uvaženog čeha i njegovu suprugu. Njemu su uperili pušku u glavu i nasred ceste mu silovali suprugu.

Bilo je i drugih oblika zlostavljanja. Kada bi Crvena armija ušla u koji grad, agenti MVD-a su već sa sobom imali popis protukomunsitički nastrojenih građana koji im je dojavljen iz Moksve. Njihov prvi zadatak bio je pronaći ih i potom ih mučiti. U tome su im pomagali lokalni komunisti. Na dan "oslobođenja" grada pijani mladi komunisti bi se naginjali iz punih kamiona tražeći civile koji se opiru komunistima da bi ih uhvatili, mučili i ubili. Muškarci i žene ubijani su pred svojim domovima i pred očima svojih obitelji.

Nisu se samo antikomunisti bojali dolaska Crvene armije u grad; svaki slučajni prolaznik koji bi pokušao spriječiti te grozote bio bi ubijen. Tako je u mađarskom gradu Gyoeru ubijen biskup Apony kada je pokušao spriječiti ruskog vojnika koji je namjeravao silovati dvije žene u protuzračnom skloništu ispod njegove palače.

Bezakonje je poprimalo i druge ružne oblike. U jednom sam gradu naišao na rumunjskog časnika koji je sjedio na stepenicima željeničke postaje i plakao. Prišao sam mu i upitao: "Što se dogodilo, prijatelju?"

Ispričao mi je da je bio odgovoran za vlak Rumunjske armije koji je trebao krenuti na prvu crtu bojišnice njegove zemlje gdje su se protiv nijemaca borili okovani planinskim snijegom. Vlak je prevozio potrebnu hranu i toplu odjeću za vojnike.. Međutim, jedan je ruski oficir prišao vlaku koji je stajao na postaji, zgrabio kist i sa strane vlaka napisao SSSR. Prijeteći strojnicama rumunjima je naredio da napuste lokomativu. Zatim su on i njegovi crveni drugovi oteli vlak.

Vojnici svih životnih dobi i naroda imaju jedinstveni kodeks ponašanja. Unutar njega bezrezervna hrabrost predstavlja najveću vrlinu, kao svojevrsna kompenzacija, dopušta se ratniku spolna razuzdanost, krađa, pljačka i pijanstvo. Te stvari svi znamo. Stoga nije bilo ništa novo u ovakvom ponašanju ruskih vojnika, osim jedne bitne razlike. Ove ljude su njihovi komesari poticali da čine zločine. Ništa nije poduzeto kako bi se u vojsku uvela disciplina i da se njihove strasti drže pod nadzorom. Samo se jednom u suvremenoj povijesti dogodila takva stvar. Naime, kada su japanci osvojili Nanking, njihovi oficiri su silovanje proglasili službenim činom. Nijedan narod na Zapadu nije učinio takov što još od vremena prije kršćanstva odnosno Gota, Gala, Huna i Vizigota.

Bilo je trenutaka kada sam mogao spriječiti takve grozote. Ovi ruski vojnici koji su bili moji dragi drugovi u šumi pretvarali bi se u zvjeri ili u nešto još gore od zvijeri kada bi osvojili neko selo i kada im je bilo dopušteno iživljavanje nad neanoružanim seljacima. Komesaru su na to poticali svoje ljude. Oni su bili poput kolovođa u djelima paklene lakrdije. Međutim, njihove žrtve nisu bili ni debeli natečeni kapitalisti, ni nacisti, nego siromašni i prestravljeni seljaci Poljske, Mađarske, Austrije, Slovačke i istočnog dijela Jugoslavije.

"Zagrebi Rusa", promrmljao je jedan moj prijatelj iz Hrvatske, "i naći ćeš Tatara."

"Ne", rekoh na to. "Zagrebi čovjeka kojeg je lažljiva propaganda zavaravala trideset godina i naći ćeš čovjeka čiji bijes mora negdje izaći."

Ipak, gnjev izdanih Rusa nije uvijek uzimao oblik nasilja nad nedužnim civilima. Ponekad bi se cijela jedinica pobunila protiv svog komesara, bili ga i pobjegla u planine.

Ubrzo nakon što su se naše partizanske jedinice pridružile Crvenoj armiji, svjedočio sam povremenim masovnim dezertiranjima ruskih vojnika. Jednog se dana u našem taboru pojavio novi tim službenika MVD-a koji je najavio da će "provjeriti" stotine civila izbjeglica koji su među nama našli zaklon Naš slovački oficir se na to pobunio:" Ne možete ove ljude ispitivati o njihovim političkim stavovima. Oni su pobjegli od nacista i to je sve što nas zanima."

Njihovu je zapovjedniku postalo trašno neugodno. "Mi ne tražimo civile, druže", reče "Tražimo dezertere Crvene armije."

Samo je u Mađarskoj prije kraja 1944. dezertiralo osamdeset tisuća Rusa, a još tisuće bi nestajale na područjima gdje su se utaborili. Mnogi od njih su bili mladi momci zaneseni bogatsvom koje su vidjeli izvan SSSR-a i željni "obilja" koje su vidjeli u jednostavnim slovačkim i češkim selima. Neki od njih su bili ogorčeni stariji ljudi koji su godinama čekali pravi trenutak da pobjegnu iz velikog koncentracijskog logora u koji se Rusija pretvorila. Za njih je rat značio otvaranje vrata zatvora.

Dobroćudni slovački i mađarski seljaci često su pokušavali sakriti te ljude. Neki su se dezerteri oženili tamošnjim djevojkama nadajući se da će njihov trag zametnuti po selima. Neki su pobjegli u šume okupljajući se u bande pljaškaša koja bi povremeno poharala grad ili prijeteći puškama uzimala dobra od prestrašenih seljaka.

...

III. Božje podzemlje - Prikriveni vjernici među crvenima

Tekst u nastavku prepisan je iz knjige Stjepana Tomislava Poglajena, "Božje podzemlje- ispovjest o progonu vjere u komunizmu"(Verbum, 2006.). Prepisani tekst je iz poglavlja "Prikriveni vjernici među crvenima", radi se tek o malom dijelu poglavlja(donji tekst odgovara str. 128-129, 130-131,142-143). U tom poglavlju autor opisuje vjerska razmišljanja među svojim suborcima, svjedoči o nizu primjera komunista koji su javno promovirali ateizam i antiteizam, a privatno su bili vjernici odnosno imali su niz pitanja i dvojbi oko Boga i ispravnosti onoga što rade. Radi se o stvarno zanimljivom poglavlju koje progovara i o pitanju pobačaja, uništavanju obitelji, rastavama i sličnim komunističkim propagandama. Nažalost prepisao sam samo jedan mali dio. Susret rusa sa živom vjerom u državama koje su "oslobađali" doveo je kod njih do mnogih dvojbi.  Svo uređenje teksta je moje. O samoj knjizi možete više pročitati u ovome postu, a o autoru u ovome postu. Imajte na umu da je knjiga prvi put izdana 1949. godine.

Prikriveni vjernici među crvenima
...

Ruski su vojnici, čiji se broj svakoga tjedan povećavao, sa sobom doveli djevojke koje su obavljale razne poslove služenja okolo logora, ali njihov pravi posao vezan uz Armiju vrlo često bila prostitucija. Smatrao sam da su te djevojke bile iste one žene koje su u društvu slovile po strogoj moralnosti. Imale su isti drski obrambeni stav, isti prešućeni osjećaj odbačenosti i također su iza svoje bučnosti skrivale koliko im sve to smeta.

Sonja je bila jeda od ti djevojaka. Radila je u kuhinji, ali njezin pravi posao je bilo zabavljanje ruskih oficira. Također je neumorno pokušaval zavoditi strane partizane. Kad god bismo došli u čajnu kuhinju, što bismo učinili kad god bismo preskočili redoviti obrok, Sonja nam je dosađivala sa svojim besramnim nabacivanjima.

Jednog sam dana početkom prosinca čekao da zakuha voda za čaj, kad je Sonja krenula u svoj pohod zavođenja pjevajući provokativne pjesme i tražeću priliku da se stisne uz nas koji smo sjedili oko vatre. Uvijek sam se prema njoj ponašao kao prema pravoj dami i to ju je zbunjivalo zbog toga što su muškarci prema njoj bili ljubazni samo kada su je htjeli iskoristiti. Sonju je to navelo na razmišljanje. Rekla bi mi: "Vi me želite razljutiti, ali ne uspijevate" i ostavila bi me na miru.

Jednog se dana Sonja razboljela. Brinuo sam se za nju i donio joj poneku sitnicu svaki put kad bi je posjetio. Jednoga mi je dana rekla. "Vi ste iz zemlje u kojoj je vjera dopuštena, zar ne?" Da, Sonja", rekoh joj. "Možda smo zato toliko različiti, " uzdahnula je i okrenula se prema zidu, a ja sam je ostavio samu s njezinim mislima.

No sljedećeg me tjedna potražila. "Druže doktore, uskroro će Božić Bit će tužno ovdje u šumi ako ga ne proslavimo. Vi ste kršćanin pa mi recite što možemo učiniti?" "Pa" rekoh joj, "ti imaš prekrasan glas. Sjećaš li se još božičnih pjesama?" Razmislila je i odgovorila:"Još sam kao dijete naučila dvije božične pjesme i još uvije ih se sjećam." "Odlično! Ako do Božića naučiš naše partizane pjevati te pjesme, imat ćemo veseli Badnjak."

Te sam večeri vidio Sonju kako obilazi našim logorom s komadićem papira u ruci. Zapisivala je imena ljudi koji će dolaziti na probe božićnim pjesmama. Muškarci koji bi se nekom drugom možda smijali, podržavali su Sonjin plan. Okupila je zanimljviu skupinu: ruske komuniste i francuske partizane, slovačke partizane i vojnike Crvene armije nezainteresirane za politiku. Svi su se oni činili zainterseirani za pjevanje u Sonjinu zboru.

Svake se večeri mala skupina sastajala i pjevala. Na Badnjak su Sonjine božične pjesme rezultirale velikim uspjehom i te joj je noći cijeli tabor nazdravljao. U tih nekoliko tjedana Sonja se potpuno transformirala. Prestalo je njezino raskalašeno pjevanje u kuhinji, a prestala je i zavoditi partizane. Jednoga je siječanjskog jutra dok smo bili na poljskim ravnicama Sonja jednostavno nestala. Ponijela je sa sobom svoju malu naprtnjaču s odjećom i otišla. Vjerujem da danas Sonja pjeva ruske liturgijske pjesme u nekoj od crkava u Poljskoj koje su još uvijek otvorene.

Nitko se nije smijao Sonjinim božičnim pjesmama, iako sam čuo komesare kako plitko propovijedaju protiv crakava tjedan za tjednom na politčkoj nastavi koju su crveni vojnici morali pohađati. Ponekad su i časnici podsjećali svoju vojsku da je Bog, unatoč službenoj vjerskoj toleranciji, još uvijek njihov neprijatelj. Pitam se što se zbivalo u tim ruskim glavama gdje su službeni ateizam i kršćanski himni naizgled živjeli u prijateljskim odnosima.  

 

...

Prilikom otvorenja novog kina prikazvao se jedan sovjetski promiđbeni film. Bila je to priča o bračnoj ljubavi koja je na vrlo sentimentalan način zagovarala monogamiju. Pavel, ruski vojnik s kojim sam došu u kino, iskreno je jecao kako se priča razvijala. Sladunjava priča govori o malom dječaki koji je povrijeđen kada je saznao da ostala djeca imaju očeve, dok on svojega ne poznaje. Svoju je majku potaknuo da krene u potragu za suprogom kojeg je napustila prije mnogo godina. U završnoj sceni dječak je skupio ruke svojih ponovno nađenih roditelja i rekao im, poput svećenika pri obredu vjenčanja, " Od sada pa nadalje ništa vas više neće rastaviti."

Izašli smo iz kina i tumarali mračnim uličicama. Odjednom je zagrmjelo i počeo je pljusak. Pavel me je zgrabio za ruku i rekao: "Hajdemo se ovdje sakriti". Bila je to mala pravoslavna crkva. Pogledao sam ga s nevjericom. Pavel je bio jedan od ateista u našem taboru, mladac koji nije propuštao priliku partijske pristaše podsjetiti da otvaranje crkava za njih ništa ne znači.

"Neka slabići kleče i mole se",
rekao je na sastanku nekoliko dana ranije.
"Mi, snažni, imamo znanost koja nas podupire i ne trebamo Boga."

Pavel je otvorio vrata crkve i glavom mi pokazao da uđem. Prebacio je svoju naprtnjaču tako da je imao slobodne ruke koje je zatim sklopio. Tiho i dostojanstveno je stao pred najveću ikonu, prekrižio se i izgubio u molitvi. Kapi kiše udarale su u krov koji je prokišnjavao. Voda se slijevala niz stare prozore i vrata. Pavel nije mario za nevrijeme. Stajao je i gledao u sliku svog Boga.

Kada je kiša prestala, okrenuo se i nasmijao mi se.

"Druže, sviđa li vasm se naša crkva? Je li i vaša ovako lijepa?"

Dakle, Pavel se pretvarao. Ismijavao se propovijedajući službena svetogrđa.

...

Nisu sve Ruskinje jedanako radovale otkriću boljeg i ljepšeg života od onog na kakvog su ih naviknuli. Neke od njih nisu mogle podnijeti prizor obreda kršćanskog vjenčanja.

U poljskoj su crkve bile otvorene, a ruska je politika vjerske tolerancije bila u punom zamahu. Naši su ruski vojnici uvelike bili zadivljeni prekrasnim obredima u poljskim crkvama. Kad god se održavalo kakvo vjenčanje, crveni vojnici, muškarci i žene, bi se okupili u crkvi i širom otvorenih očiju promatrali ono što je dotad za njih bila samo stvar potpisivanja papira u mračnom uredu sovjetskog matičara. Žene vojnici su stajale zatečene ovom novovm svečanom ceremonijom koju su činile upaljene svijeće, stari zborski napjevi, kruna od cvijeća na mladenkinoj glavi i njezina bijela haljina. Prvi put su vidjeli sakramentalno sklapanje braka.

Jednom je takvom vjenčanju sa mnom prisustvovala Nataša, mlada časnica Crvene armije. Ona je bila vrlo inteligentna djevojka s lijepim visokim čelom iznad tamnih gustih obrava koje su krasile lica pojedinih ruskih žena. Pažljivo je promatrala svaki detalj obreda. Svećenik je davao svoj završni blagoslov paru koji je klečao, procesija je krenula prema izlazu, a ona mi se okrenula i rekla "Dođite." Slijedio sam je.

Pred crkvom se Nataša kretala među gomilom seljaka koji su ljubili mladenku čestitajući joj. Seoski fotograf je namjestio mladi par u ukočenu pozu u kakvoj se obično slikaju mladenci. Nataša je i to promatrala.

Zatim je došla do mladenke i upitala iznenađenu mladu ženu: "Možeš li mi dati jednu fotografiju svojeg vjenčanja? Bila bih jako zahvalna."

"Rado, Rado", odgovori mladenka.

Te je večeri Nataša poslala jednog svog vojnika u mladenkinu kuću. On je primio još neobrađenu fotografiju s vjenčanja otisnutu na razglednici. Nataša je na poleđini napisala adresu svoje majke koaj je živjela u središnjoj Rusiji. Zatim je drhtavim rukom napisala sljedeću poruku koju sam kasije prepisao:

"Draga mama!

Ovako ovdje izgleda vjenčanje. U crkvi, pred svećenikom i zauvijek, a ne kao u našoj zemlji poput pasa koji se vide i odmah sparuju.

Ne mogu više to podnijeti.
Zbogom, draga mama!"

Teška sam srca prepisao ovu poruku jer je razglednica nađena sljedećeg jutra na stolu pokraj njezina mrtvog tijela. Revolver joj je ispao iz ruke nakon što je pucala u svoje srce.

Takve su tragedije bile neizbježne. Kada bi mladi komunisit vidjeli život izvan Rusije, uviđali bi da je laž sve ono što su i učili u školi i što je govorila ruska promiđba.