utorak, 13. rujna 2011.

II. Božje podzemlje - Ogorčenost među crvenima

Tekst u nastavku prepisan je iz knjige Stjepana Tomislava Poglajena, "Božje podzemlje- ispovjest o progonu vjere u komunizmu"(Verbum, 2006.). Prepisani tekst je iz poglavlja "Ogorčenost među crvenima'", ne radi se o cijelom poglavlju jer nije prepisano zadnjih par stranica(donji tekst odgovara str. 85-95). U tom poglavlju autor opisuje situaciju vezanu uz moral vojnika sa kojima se borio, opisuje njihova razmišljanja i neka šokantna iskustva koja je doživio. Poglavlje daje zanimljiv opis stanja vojske onog vremena, naglasak je na raskalašeno ponašanje svih vojnika, posebice žena. Svo uređenje teksta je moje. O samoj knjizi možete više pročitati u ovome postu, a o autoru u ovome postu. Imajte na umu da je knjiga prvi put izdana 1949. godine.

Ogorčenost među crvenima

Među vojnicima Crvene armije bilo je malo visokoobrazovanih ljudi poput Miše. Većina njih svoje oskudno znanje o vanjskom svijetu stekla je putem partijskih predavanja i promidžbenog tiska. Na bojištu su nam dijelili sovjetske novine Na naslovnici se obično nalazilo kakvo obećanje neke tvornice da će u sljedećih nekoliko mjeseci povećati svoje kapacitete. Druga stranica je bila vrlo slična prvoj. Na trećoj stranici su se mogli pročitati hvalisavi samodopadni članci o postignućima kakvog umjetnika sklonog Partiji te vijesti o uspjesima Crvene armije. Posljednja stranica, koja se obično najprije čitala , donosila je kratke pažljivo cenzurirane vijesti o događanjima u svijetu. S ove su posljednje stranice inteligentniji Rusi, znajući na što vlada stavlja naglasak, pokušali iščitati što se uistinu događalo.

Vojnike Crvene armije razdirale su kontradikcije na koje su nailazili.

Kad god bi Rusi "oslobodili" neko područje, dogodio bi se kolektivni živčani slom. Uvijek su iznova pronalazili novi dokazi da je stvar za koju se toliko žrtvuju zapravo golema obmana. Prvi simptom tog sloma bilo je neizbježno opijanje.

Crveni su vojnici posezali za svakim dostupnim oblikom alkohola. Najprije bi u gradu popili svu vodku, vino i rum, a zatim bi počel piti medicinski alkohol, benzin i kolonjsku vodu. Pijani vojnici bi uskoro padali po ulicama, a časnici ih nisu mogli obuzdati jer su i sami bili u istom stanju.

To opijanje nije bila obična raspuštenost vojnika koji se opušta nakon bitke, nego je ono imalo suicidalne osobine budući da su ruski vojnici pili čak i za vrijeme bitke iako su znali da time ugrožavaju svoje živote. U vinogradarskom kraju u blizini Košica Crvena se armija nije trijeznila od jutra do mraka. Jednom su prilikom jurišali na njemačke strojnice neviđenom hrabrošću pijanog čovjeka, a kao posljedica toga bilo je četrdeset tisuća poginulih pijanih vojnika. Bitka za Budimpeštu nepotrebno se oduljila nekoliko tjedana jer su se crveni vojnici, nakon što bi zauzeli dio grada, prestali boriti dok nebi iscrpili zalihe alkohola nađene u trgovinama.

Rusi nisu pili od veselja, nego od očaja. Razgovarao sam s pojedinim vojnicima koji su neprestano bili pijani vojnik Andrej odgovorio mi je u ime sviju njih: "Pijem, druže doktore, i pit ću samo da ne moram misliti zašto sam živ."

Žene vojnici, koje su uglavnom bile na strojnicama, znale su ponekad biti okrutnije i raspuštenije nego muškarci. U razmetljivoj drskosti ovih djevojaka vidio sam odlučnost da na taj način kompenziraju to što su slabije. Htjele su pokazati da muškarce mogu nadmašiti u psovanju, pijanstvu i ubijanju. Ponekad su i uspijevale.

Dobro se sjećam jedne noći na bojišnici u istočnoj Mađarskoj. Ušli smo u grad u kojem smo trebali naći konačište nakon dugotrajne i mučne vožnje na praznim cisteranama koje su se neprestano tresle prelazeći prokopane i blatanjave ceste. Bili smo iscprljeni. Bacili smo se na pod praznog skladištaa koje nam je dodijeljeno i prepustili se u Božje ruke. No, zaboravili smo na uši koje su gmizale po našim umornim tijelima. Nije ih obeshrabrilo ni blato koje nam je u tim teškim vremenima služilo umjesto sapuna. Sjeli smo i većinu noći proveli hvatajući te male zvijeri pod svjetlom naših treperavih svijeća. Konačno smo legli da se odmorimo.

Nismo dugo spavali kada su se začuli pucnjevi pištolja. Naglo smo skočili s rukama na puškama, očekujući napad Nijemaca. Jedan od naših je na prstima došao do vrata i pažljivo odmaknuo komad grubog platna ovješenog na vratima.

Pred susjednom zgradom je vidio skupinu ruskih žena vojnika kako pijane teturaju, viču, smiju se i naguravaju na ulazu. To je bio nekakav hotel za mlade radnike. Djevojke su ih automatima i pištoljima prisiljavale da skinu svoju odjeću i s njima imaju spolni odnos. Oni koji su ih pokušali odbiti udarani su krajevima pušaka sve dok nisu popustili. Ove strašno izopačene scene silovanja odvijale su se pod otvorenim, osvijetljenim prozorima hotela.

Pripadnice Crvene Armije češće su bolovale od spolnih bolesti nego njihove muške kolege. Vojnim naredbama su ih prisiljavali da žive poput životinja, čak i gore od njih. Često sam ih viđao kako nose teške vreće brašna i kutije sa streljivom ili hodaju uz cestu poput pješadije opterećene teškim teretom pušaka i ranaca. Nakon takvog dana jedini surovi odmor nalazile su u alkoholu i inkrminirajućim seksualnom uzbuđenju.

Na okupu te su žene bile zastrašujuće poput furija, a svaka za sebe bila je djevojka dirljive i tragične sudbine.

Katrina je bila jedna od naših pijanih žena. Vidio sam kako je krajem svoje puške smrskala glavu djeteta, dok su njezine kolegice stajale uz nju i smijale se. Vidio sam kako grubo pristupa uplašenim mladićima po poljskim selima i čuo njezino bogohuljenje. Primjetio sam da članovi Partije, ateisti poput nje, zadržavaju svojvrsno izokrenuto štovanje. Kad god su razarali ili ubijali, redovito su to činili priklinjući ime Boga za kojeg inače govore da je zaboravljeni mit. Činilo se da je od njihove vjere preostala samo želja za svetogrđem. I to je nešto. Gdje god postoji strast, iako se ona zvala mržnja, postoji život iz kojeg jednog dana može izniknuti ljubav.

Jednog sam jutra naletio na Katrinu. Na ramenu joj je bila puška. Usnama je primicala pljosku s vodkom. Jako se napila prethodne noći. Lice joj je bilo podbuhlo, oči crvene, a na njezinim iskrivljenim usnama vidio sam nešto kao očaj.

"Zašto toliko piješ, Katrina?", nježno sam je upitao
Pljunula je na zemlju, potegla gutljaj iz bočice i rekla: "Da, zaboravim, naravno."
"Kćeri moja, što da zaboraviš?"

"Da zaboravim sve život smrt, svoje vlastite misli. Ne znate, doktore, stvari koje sam ja vidjela. Kažu nam da su žene jednake muškarcima, ali to nije istina. Nešto je strašno pogriješno sa ženama u ratu. Vidjeli ste kako sam prošli tjedan ubila ono dijete Učinila sam to jer me je ono podjestilo na stvari o kojima si ne mogu priuštiti ni razmišljati."
"Kakve stvari?"
"Ma, bezvezne, smiješne stvari. Znam to dobro; pohađala sam komunističke škole. Sramim se to priznati ikome od mojih drugova, ali ostao je u meni tračak buržoaske bijede."
Pogledala me kako bi se uvjerila da se ne smijem onomome što mi je povjerila.

 "Doktore, nemojte mi se smijati. Htjela bih imati svoje dijete. Dijete koje mogu zadržati, da ga ne moram poslati u državno sirotiše U kinu  sam vidjela kako je izgledao obiteljski život u starim, pokvarenim danima prije revolucije. Trebali bi se smijati scenama s nježnim, razmaženim ženama koje ne znaju nositi teške vreće s ugljenom ili raditi stvari koje mi činimo. Gledamo ih kako mole na koljenima, zavedene svećenikovim čaranjima. To bi nam trebalo biti smiješno. Ma, to i je smiješno, ali ponekad taj život izgleda tako smiren, sretan i prirodan.Imala sam previše muškaraca. Popila sam previše litara vodke. Ubila sam previše Nijemaca. Ne bih se nikada mogla smiriti uz jednog muškarca i biti majka. Zamislite mene, Katrinu, kako se s djetetom igram lutkicama. Ne, nastavit ću kao i dosad. Jednog dana u jednoj bitci jedan će metak imati na sebi moje ime i to će biti kraj. Brzo, nadam se. Ah, doktore, ali zašto osjećam da možda postoji nešto više od ovoga?"
Plakala je, dijelom iz samosažaljenja kakvom su pijani skloni, a dijelom zbog toga što je konačno mogla izgovoriti te tajne koje su joj se činile tako sramotne.

"Kćeri moja, postoji više. Nesretna si zato što pokušavaš od sebe učiniti životinju. Čovjek je više od toga. Tako i žena. Zadovoljstvo dolazi kada priznamo da smo nešto više. Uzmi za primjer bilo koju osobu kojoj se diviš, bilo Marxa, bilo Lenjina. Jesu li oni djelovali oponašajući životinje, razvratnim životom i pijančevanjem? Naravno da nisu . Koristili su svoj mozak. Ti imaš pamet, Katrina. Ti također imaš srce. Upravo te tvoje srce prekorava."

"Ja imam samo društvenu svijest", reče Katrina."Barem pretpostavljam da je imam. Trebala bih biti smirena jer radim ono što Partija želi. Borim se. Sama sam ubila više od četrdeset ljudi To bi trebalo btii dovoljno"
"Ali ti si žena, Bog želi da prenosiš život..."
"Odlazi!" vrisnula je. Sručile su se na me prestrašne psovke "Začepi! Ti buržuju! Proturevolucionaru! Trockistu jedan!"

Ništa više ništa rekao. Na trenutak sam vidio njezino bolno srce i samopredbacivanje koje leži ispod ovih grubih riječi po kojima su žene vojnici bile poznate. Partija je učinila svoje; osakatila je njihovu savjest i zavela im pamet. No ni Partija nije uspjela do kraja uništiti ono najljudskije u njima. Samo je učinila da se one toga srame.

Isto otrježnjenje od iluzija koje je sve muškarce i žene navelo na pijanstvo, neke o njih je navelo na česte pljačke i silovanja. Pljačkanje je bilo ludo i kompulzivno ponašanje kao i opijanje. Vojnici su skupljali ukradenu robu bjesneći tako na sovjetske vođe koji su ih opako zavaravali pričajući im o lošem životu običnih ljudi u kapitalističkim zemljama.

Što su to Rusi kupovali i krali? Odjeću, svih mogućih vrsta. Rusko stanovništvo odijevalo se u staru, naslijeđenu odjeću još od početka revolucije. Haljina bez zakrpe bila je nezamisliv luksuz. Neki odjevni predmeti postali su takva rijetkost u Rusiji da se više nitko nije sjećao čemu su služili. Ruski su vojnici krali ženske spavaćice i slali ih doma gdje su ih njihove žene nosile vani kao večernje haljine. Viđao sam kako žene oficirke ponosno nose pamučne spavaćice na oficirskim zabavama.

Međutim, najomiljeniji predmet među ruskim vojnicicma bili su ručni satovi. Milijuni takvih satova su stizali u Rusiju. Vojnici su istodobno znali nositi po osam ili devet satova na ruci Ta je situacija postala sramota za sovjetsku vladu. Stoga je u Pravdi izišla službena izjava: "Nije Staljin kriv što su europski satovi popularniji od onih ruskih. Komesar zadužen za proizvodnju ruskih satova bio je saboter i izdajica. Kao takav je likvidiran." U članku se priznaje da u Rusiji postoje samo tri male tvornice za proizvodnju satova, ali stoji i obećanje da će njihov broj povećati.

Rusko iskaljivanje nije obično završavalo u nevinim sportovima kao što su sakupljanje satova i pražnjenje bačvi s vinom.

Koncem 1944. naša je partizanska jedinica ušla u mađarski grad iz kojeg se nedavno povukla jedna divizija Crvene armije Mi smo nosili ofucane, izblijedjele uniforme, ali još uvijek se vidjelo da smo vojnici. Marširao sam zajedno s našim zapovjednikom, slovačkim oficirom, na čelu glavne kolone. Pokucali smo na vrata prve kuće koja je bila dovoljno velika da se u njoj smjestimo.

Vlasnik kuće nam je otvorio vrata. Iza njegova ramena vidjeli smo mu suprugu, ženu od pedesetak godina. Kada nas je ugledala, žena je problijedjela, zacviljela i odjurila u stražnji dio kuće. Uvjerili smo njezina supruga u naše dobre namjere i on ju je doveo natrag. Još uvijek je sva drhatala. Zašto je bila tako plašljiva?

Čovjek nam je ispričao kako je nekoliko noću uoči odlaska rusa, nekolicina crvenih vojnika u kuhinju u kojoj smo upravo stajali, zatvorila sve muškarce iz susjedstva. Postavili su dva stražara sa strojnicama da paze na njih U međuvremenu su drugi vojnici sve žene iz sela zatvorili u jednu drugu kuću i jednu po jednu silovali. Skupine vojnika su naizmjenično ulazili u kuću gdje su te žene cvileći ležale. Te je noći njegova supruga silovana sedamanest puta. Umalo da nije poludjela. Samo je čudo spasilo njihovu petnaestogodišnju kćer koja se u posljednji tren sakrila pod slamom u štali. Prestavljena djevojka je ondje ostala tri dana, potajno se hraneći, sve dok Rusi nisu napustili grad.

U jednom drugom selu su me kao liječnika zamolili da pregledam te jadne žrtve "oslobođenja". Jedna je šezdesetpetogodišnja žena u mukama ležala na krevetu od perja; bila je silovana i zaražena spolnim bolestima koje su zbog njezine poodmakle dobili bile još strašnije. U susjednoj su mi kući pokazali sedmogodišnju djevojčicu koja je bila zlostavljana tri dana ranije, te je ležala rastrgana i osakaćena boreći se za život.

Ponekad samo putujući s crvenima bili prisiljeni svjedočiti takvim prizorima. Nikad neću zaboraviti kada su u jednom mađarskom gradu crveni vojnici u vrijeme uzbune za zračni napad ušli u jedno sklonište, uperili svoje svjetiljke prema prestrašenim ženama, probrali neke koje su im se sviđale, izvukli ih iz mraka na svjetlo u blizini ulaza i silovali ih pred svim tim ljudima. Ruski su vojnici znali obilaziti domove i prijeteći automatskim pušakama zatvarati muškarce u kuhinju, a u drugoj prostoriji silovati njihove žene. U tim se strašnim danima žene nisu usudile putovati vlakom jer su znale da ih ruski vojnici lako mogu lako odvući u zahod i ondje silovati.

U Pragu sam vidio skupinu pijanih Rusa koja je na ulici zaustavila jednog uvaženog čeha i njegovu suprugu. Njemu su uperili pušku u glavu i nasred ceste mu silovali suprugu.

Bilo je i drugih oblika zlostavljanja. Kada bi Crvena armija ušla u koji grad, agenti MVD-a su već sa sobom imali popis protukomunsitički nastrojenih građana koji im je dojavljen iz Moksve. Njihov prvi zadatak bio je pronaći ih i potom ih mučiti. U tome su im pomagali lokalni komunisti. Na dan "oslobođenja" grada pijani mladi komunisti bi se naginjali iz punih kamiona tražeći civile koji se opiru komunistima da bi ih uhvatili, mučili i ubili. Muškarci i žene ubijani su pred svojim domovima i pred očima svojih obitelji.

Nisu se samo antikomunisti bojali dolaska Crvene armije u grad; svaki slučajni prolaznik koji bi pokušao spriječiti te grozote bio bi ubijen. Tako je u mađarskom gradu Gyoeru ubijen biskup Apony kada je pokušao spriječiti ruskog vojnika koji je namjeravao silovati dvije žene u protuzračnom skloništu ispod njegove palače.

Bezakonje je poprimalo i druge ružne oblike. U jednom sam gradu naišao na rumunjskog časnika koji je sjedio na stepenicima željeničke postaje i plakao. Prišao sam mu i upitao: "Što se dogodilo, prijatelju?"

Ispričao mi je da je bio odgovoran za vlak Rumunjske armije koji je trebao krenuti na prvu crtu bojišnice njegove zemlje gdje su se protiv nijemaca borili okovani planinskim snijegom. Vlak je prevozio potrebnu hranu i toplu odjeću za vojnike.. Međutim, jedan je ruski oficir prišao vlaku koji je stajao na postaji, zgrabio kist i sa strane vlaka napisao SSSR. Prijeteći strojnicama rumunjima je naredio da napuste lokomativu. Zatim su on i njegovi crveni drugovi oteli vlak.

Vojnici svih životnih dobi i naroda imaju jedinstveni kodeks ponašanja. Unutar njega bezrezervna hrabrost predstavlja najveću vrlinu, kao svojevrsna kompenzacija, dopušta se ratniku spolna razuzdanost, krađa, pljačka i pijanstvo. Te stvari svi znamo. Stoga nije bilo ništa novo u ovakvom ponašanju ruskih vojnika, osim jedne bitne razlike. Ove ljude su njihovi komesari poticali da čine zločine. Ništa nije poduzeto kako bi se u vojsku uvela disciplina i da se njihove strasti drže pod nadzorom. Samo se jednom u suvremenoj povijesti dogodila takva stvar. Naime, kada su japanci osvojili Nanking, njihovi oficiri su silovanje proglasili službenim činom. Nijedan narod na Zapadu nije učinio takov što još od vremena prije kršćanstva odnosno Gota, Gala, Huna i Vizigota.

Bilo je trenutaka kada sam mogao spriječiti takve grozote. Ovi ruski vojnici koji su bili moji dragi drugovi u šumi pretvarali bi se u zvjeri ili u nešto još gore od zvijeri kada bi osvojili neko selo i kada im je bilo dopušteno iživljavanje nad neanoružanim seljacima. Komesaru su na to poticali svoje ljude. Oni su bili poput kolovođa u djelima paklene lakrdije. Međutim, njihove žrtve nisu bili ni debeli natečeni kapitalisti, ni nacisti, nego siromašni i prestravljeni seljaci Poljske, Mađarske, Austrije, Slovačke i istočnog dijela Jugoslavije.

"Zagrebi Rusa", promrmljao je jedan moj prijatelj iz Hrvatske, "i naći ćeš Tatara."
"Ne", rekoh na to. "Zagrebi čovjeka kojeg je lažljiva propaganda zavaravala trideset godina i naći ćeš čovjeka čiji bijes mora negdje izaći."

Ipak, gnjev izdanih Rusa nije uvijek uzimao oblik nasilja nad nedužnim civilima. Ponekad bi se cijela jedinica pobunila protiv svog komesara, bili ga i pobjegla u planine.

Ubrzo nakon što su se naše partizanske jedinice pridružile Crvenoj armiji, svjedočio sam povremenim masovnim dezertiranjima ruskih vojnika. Jednog se dana u našem taboru pojavio novi tim službenika MVD-a koji je najavio da će "provjeriti" stotine civila izbjeglica koji su među nama našli zaklon Naš slovački oficir se na to pobunio:" Ne možete ove ljude ispitivati o njihovim političkim stavovima. Oni su pobjegli od nacista i to je sve što nas zanima."

Njihovu je zapovjedniku postalo trašno neugodno. "Mi ne tražimo civile, druže", reče "Tražimo dezertere Crvene armije."

Samo je u Mađarskoj prije kraja 1944. dezertiralo osamdeset tisuća Rusa, a još tisuće bi nestajale na područjima gdje su se utaborili. Mnogi od njih su bili mladi momci zaneseni bogatsvom koje su vidjeli izvan SSSR-a i željni "obilja" koje su vidjeli u jednostavnim slovačkim i češkim selima. Neki od njih su bili ogorčeni stariji ljudi koji su godinama čekali pravi trenutak da pobjegnu iz velikog koncentracijskog logora u koji se Rusija pretvorila. Za njih je rat značio otvaranje vrata zatvora.

Dobroćudni slovački i mađarski seljaci često su pokušavali sakriti te ljude. Neki su se dezerteri oženili tamošnjim djevojkama nadajući se da će njihov trag zametnuti po selima. Neki su pobjegli u šume okupljajući se u bande pljaškaša koja bi povremeno poharala grad ili prijeteći puškama uzimala dobra od prestrašenih seljaka.

...
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove