Meyer & fuzionizam – sinteza konzervatizma i libertarijanstva ?

"Fuzionizam" je naziv koji obično koristimo za Meyerov projekt usklađivanja slobode i tradicije u modernu konzervativnu sintezu. (Meyer zapravo nije volio oznaku "fuzionista" jer se čini da to implicira kako sloboda i tradicija ne tvore organsko jedinstvo pa ih je na neki način potrebno "spojiti"[eng. fused]. Prema njemu, to dvoje prirodno idu zajedno.) Ako pod "sloboda" mislimo da poštivanje vladavine prava, ograničenu i decentraliziranu vlast, općenito davanje prednosti tržišnim rješenjima pred državnim uplitanjem, a pod "tradicija" poštivanje religije i obitelji, onda bi svaki konzervativac treba biti fuzionist (što većina vjerojatno i je). Ali Meyer nije mislio samo na to. Konkretno, izgleda da je bio predan strogom libertarijanstvu poput Ayn Rand ili Roberta Nozicka, u kojem je svako vladino uplitanje osim policije, vojske i pravosuđa uvijek, i u principu, nepravedno. Mislio je kako takav ekstremni stav slijedi iz uvažavanja tradicionalnog morala.

Bio sam i sam predan takvom strogom obliku fuzionizma, ali davno sam napustio njegovu doktrinarnu libertarijansku komponentu. Konkretno, sada mislim kako se ekstremni koncept prava na vlasništvo i samo-posjedovanje kakvo pronalazimo kod Nozicka i Rothbarda ne može pomiriti sa teorijom prava koja slijedi iz tradicionalne aristotelijansko-tomističke teorije prirodnog prava.( U članku“Classical Natural LawTheory, Property Rights, and Taxation” izlažem pristup, kojeg smatram ispravnim, vlasničkim pravima i srodnim temama.) 

To nipošto ne podrazumijeva prihvaćanje socijalizma, skrbničke države, ili neku drugu vrstu države dadilje. Naprotiv, tradicionalni prirodni zakon i njegovo shvaćanje prirodnih prava općenito i posebno prava vlasništva postavlja stroge granice na to što vlast može činiti. Doktrina supsidijarnosti zahtjeva, na temelju pravde, da ekonomski i društvene probleme treba rješavati koliko god je to moguće na razini obitelji, privatnih udruženja i lokalne vlasti. Hayekianski argumenti za vladavinu prava, decentraliziranu moć i superiornost tržišnog nad vladinim planiranjem zadržavaju svoju moć neovisno o tome što mislimo o libertarijanskim teorijama prirodnih prava. Stvar je u tome da tvrdnje kako je stavljanje (primjerice) heroina van zakona uvijek i inherentno kršenje prirodnih prava, ili da je čak i najmanje oporezivanje zbog pomaganja potrebitim uvijek i inherentno jednako pljački, jednostavno nije održivo. Puno pitanja ekonomije i javnog morala je puno složenije od toga, i potrebno ih je pažljivo proučiti s obzirom na niz moralnih i praktičkih problema – obično vikanje "Oporezivanje je krađa!" ili "Ja posjedujem sebe!" nisu dovoljni. Niti Meyerovi argumenti pokazuju drugačije.

Meyerov glavni argument za tvrdnju kako poštivanje tradicionalnog morala podrazumijeva i libertarijanski politički poredak je činjenice da ćemo neko dobro ponašanje shvatiti kao istinski moralno samo ako je slobodno izabrano – nešto što ponavlja ad nauseam u svojoj knjizi In Defense of Freedom. Naravno, ima puno istine u tome. Primjerice, možemo se složiti kako tjeranje ljudi pod nekom prijetnjom da pohađaju crkvene službe ne bi imalo utjecaja na promicanje istinskog vjerskog karaktera, sigurno bi imalo i suprotan učinak. (Negira li to itko?) Ali to jednostavno ne podrazumijeva radikalno libertarijanstvo kakvo Meyer misli da podrazumijeva. To ne vidi jer je propustio uvidjeti nekoliko važnih razlika.

Primjerice, potrebno je povući razliku između zahtijevanja dobrih radnji i zabranjivanja zlih. Nije ispravno, bez kvalifikacija reći kako potonje ne može rezultirati istinskom vrlinom. Naprotiv, kao što svaki aristotelijanac zna, upravo je to odgajanje djece. Djeca prvo moraju steći naviku činjenja onoga što je dobro – i bit kažnjena kada to ne učine – prije nego što mogu razumjeti koji je smisao takvog ponašanja, samim time prije nego što mogu smisleno izabrati to učiniti. Kada postanu odrasli, učenje dobrih navika na taj način je puno teže. Ipak, upravo iz tog razloga- odnosno, upravo zato što su odrasli odrasli i stoga odgovorni za sebe i barem u nekoj mjeri već usmjereni u nekim ponašanjima – obično je kontraproduktivno pokušavati ih natjerati da čine što je dobro u nadi da će istinski moralno ponašanje biti rezultat toga. Dakle u toj mjeri ima istine u Meyerovu stavu kako vrlina – barem kod odraslih osoba – mora biti slobodno izabrana.

Ipak, ovo vrijedi samo kada tjeramo ljude prema nekom pozitivnom djelovanju. Stvari su drugačije kada razmišljamo o zabranjivanju nekih ponašanja – kada problem nije zahtijevanje od nekog da učini nešto nego tek onemogućavanje određenog ponašanja. Zamislite da ste se u prošlosti borili sa ovisnošću o drogama i ja nekako osiguram da više nemate pristup heroinu ili crack kokainu. Jesam li vam otežao da budete čestiti? Očito nisam. Zapravo sam vam to olakšao, barem u smislu da sam smanjio mogućnost da opet upadnete u ovisnost koje se teško riješiti. Naravno, puno libertarijanaca će i dalje tvrditi kako je zabrana droge loša ideja zbog drugih razloga, ali to nije povezano sa onime što želim reći, a to je da Meyerova mantra "vrline moramo slobodno izabrati" nije sama po sebi uvjerljiv argument za ukidanje svih zakona protiv nemoralnog ponašanja.

To nas dovodi do druge razlike, odnosno one između vrlina koje postižemo kroz borbu sa napastima da djelujemo zlobno i oni koje nisu takve. Primjerice, ako se želite ohrabriti, dobra je ideja dovesti se u situaciju u kojoj ćete biti u napasti da se ponašate kukavički i da se borite protiv te napasti. No, ako želite steći vrlinu čistoće, nije dobra ideja da se dovodite u situacije pune seksualnih iskušenja, a ako se borite sa ovisnošću o drogama nije dobra ideja da se dovodite u situacije gdje drugi koriste droge. Dakle bilo bi smiješno pretvarati se kako će društvo u kojem su droga i pornografija lagano dostupni biti vjerojatnije društvo u kojem će se slobodno izabirati trijeznost i čednost. Poprilično je očito kako će takve vrline biti rjeđe u takvom društvu. Naravno, puno libertarijanaca se neće nimalo smesti takvim posljedicama, ali fuzionistički libertarijanci hoće, i to je ono što želim reći. Mantra da "vrline treba slobodno izabrati" jednostavno nema u svakom slučaju moralnih izbora, implikacije koje oni misle da ima. (Usput, oni libertarijanci koje ne bi smela činjenica da bi vrline poput čednosti i trijeznosti bile rjeđe u libertarijanskom društvu ne bi se trebali pretvarati – a neki se pretvaraju – kako je libertarijanski politički poredak "neutralan" između različitih moralnih i religioznih svjetonazora. U ovom slučaju takav politički poredak nije nikako neutralniji nego što je to Rawlisanski liberalizam.)

Treća bitna razlika koju moramo primijetiti je ona između ponašanja koja su inherentno pogrešna i onda koja nisu inheretno pogrešna, ali su pogrešna pod određenih okolnostima. Pretpostavimo kako je uvijek pogrešno namjerno se dovesti do stanja drogiranosti u kojim vaš razum ozbiljno oštećen. (Svjestan sam da se svi ne slažemo da je to uvijek pogrešno, ali to nije bitno za ono što želim pokazati – radi se samo o primjeru.) Ako je to točno, onda je pogrešno prekomjerno piti, kao što je pogrešno koristiti crack kokain. Ali vrlo je lagano većini ljudi piti bez da pretjeraju – odnosno do razine gdje će im razum biti ozbiljno oštećen – bez da razviju ovisnost, ali nije lagano koristiti crack kokain na način koji ne bi uključivao ozbiljno narušavanje razuma ili rizik ovisnosti. Dakle čin konzumiranja alkohola ne možemo uvjerljivo proglasiti inherentno pogrešnim, ali čin uzimanja crack kokaina uvjerljivo možemo. U tom slučaju, iako bi nam Meyerova mantra "vrline moraju biti izabrane slobodno" dala dobar razlog da se protivimo zabrani alkohola, ne bi nam dala dobar razlog da se protivimo zabrani crack kokaina. Konzumiranje alkohola može biti umjereno, i kada je takvo dodaje užitak životu pa bi (prema meni) bilo pogrešno kada bi ga vlada zabranila. Dakle nije uvjerljivo tvrditi da možemo zabranu alkohola opravdati promoviranjem vrlina. No, to isto ne možemo reći za zabranu korištenja cracka. Takva zabrana ne bi (za razliku od zabrane alkohola) uskratila nikome ništa što je zapravo dobra, ali bi olakšala mnogim ljudima izbjegavanje određene vrste poroka.

Poanta ovog svega, još jednom, nije braniti bilo koju vrstu države dadilje, čak niti braniti neku određenu zakonsku zabranu. Potonjim se moramo, u velikoj mjeri, pozabaviti "slučaj po slučaj". (Ipak ću spomenuti da se protivim legaliziranju cracka, ali također mislim kako se rat protiv droga vodi na predrakonski način.) Kada god kritiziram neki libertarijanski argument, uvijek se nađe netko tko zaključi "Feser nam svima želi nametnuti svoj reakcionarni katolicizam!" - kao da činjenica da nisam više libertarijanac jednostavno znači da sam autoritarijanac. Ali kritiziranje nekog argumenta za P ne znači nužno prihvatiti ne-P.

Cilj mi je pokazati kako su problemi složeniji nego što to mnogi libertarijanci, uključujući libertarijance fuzioniste, misle. Vikati kako "vrline moraju biti izabrane slobodno" ne rješava probleme ništa više nego što ih rješava vikanje "Oporezivanje je krađa!". Neka oporezivanja su stvarno krađa – zapravo, veliki broj postojećih poreza vjerojatno spada u tu skupinu, ili su barem nemoralna kada se sve uzme u obzir – ali oporezivanje kao takvo nije krađa. (Vidi gore spomenuti članak o vlasničkim pravima.) Slično tome, iako postoji puno istine u tvrdnji kako istinske vrline moraju biti slobodo izabrane, ta tvrdnja sama o sebi ne utemeljuje strogi, Nozickoliki libertarijanizam. Stvari su složenije od toga. Loša vijest za ljude koji misle kako ozbiljna politička filozofija mora biti ona koju možete sažeti na auto naljepnicu, ali tako je to.

Postoje drugi problemi sa Meyerovim stavom. Čini se kako Meyerovi argumenti u In Defense of Freedom pretpostavljaju ochamistički koncept slobode kao "slobodne ravnodušnosti", za razliku od tomističkog stava o slobodi kao "slobode za izvrsnost." (U nedavnom postu sam pisao o toj razlici). Meyer također piše kako je jedina alternativa libertarijanskog individualizmu kolektivizam, ignorirajući aristotelijansko-tomistički stav prema kojem je razina obitelji, a ne pojedinca ili države kao cjeline, presudna analiza društvene analize. Prema A-T stavu, naše pozitivne obveze prema drugima nisu posve ugovorne, nego djelomice prirodne; a one ne-ugovorne su najjasnije i najjače na razini obitelji, i sve su slabije kako se udaljavamo od obitelji. (Kao što sam napomenuo u spomenutom članku o pravima vlasništva, zbog toga je A-T stav bliži libertarijanizmu nego što je socijalizmu ili egalitarnom liberalizmu, ali svejedno nije doktrinarni libertarijanizam Nozicka, Rand, Rothbarda i sličnih.)

Meyerov stav ima i svojih prednosti. Služi kao koristan podsjetnik da je glupo, kontraproduktivno, i opasno misliti da vrline možemo projektirati sa vrha prema niže putem centralizirane vlasti. Iako je pogrešno misliti da vlada ne može imati ikakvu ulogu u podupiranju vrlina, također je pogrešno misliti kako je njena uloga primarna, ili da se može razumno odnositi na nešto više od određenih negativnih zabrana (a i to je najbolje odlučiti na lokalnoj razini kada god je moguće). Meyer je također u pravu kada kritizira konzervativce poput Russella Kirka jer se protive apstraktnim principima i teoriji. Ljudski život sigurno ne možemo reducirati na apstrakcije političke filozofije, ali iz toga ne slijedi da za takve apstrakcije nema mjesta. (Tu nam opet aristotelijanska tradicija prirodnog prava pruža ispravnu srednju poziciju, u ovom slučaju između prekomjernog apstrahiranja Platonovske političke filozofije i Kirkovog opskurantskog protivljenja općim principima.)

Ima puno toga vrijednog u ideji spajanja tradicije i slobode. Iz perspektive branitelja tradicije, možemo je pronaći u klasičnoj teoriji prirodnog prava i njenoj doktrini supsidijarnosti. Iz perspektive branitelja slobode, možemo je pronaći u Hayekovom inzistiranju kako sloboda ima svoj prirodni dom u kontekstu dugotrajnih moralnih tradicija, koje ne možemo razumno (uvelike) svrgnuti, ali možemo prtljati po njima na način dosljedan principima koji su implicitni tradicionalnoj praksi. Nijedan od ovih stavova ne daje vam Meyerov doktrinarni libertarijanizam, ali pokazuju kako inzistiranje na vrlini nikako ne znači prihvatiti autoritarizam.

Autor je filozof Edward Feser, izvorni članak.

PS

Nedavno je Feser objavio post The road from libertarianism u kojem objašnjava kako je napustio libertarijansku poziciju.

O Evoluciji - Martin Nowak

Evolucija ne predstavlja problem za kršćansku teologiju. Bog se koristi evolucijom kako bi razvio živi svijet oko nas. Slično tome, Bog koristi gravitaciju kako bi razvio svemir na velikoj skali. Niti gravitacija niti evolucija ne predstavljaju izazov kršćanskoj vjeri. Bog je krajnji uzrok svega što postoji. Bog je onaj bez kojeg evolucije uopće ne bi niti bilo. Bog je i Stvoritelj i Obdržavatelj svemira. Prema mom mišljenju, Bog ne postavlja samo početne uvjete za evolucijske procese, nego postavlja cijelu trajektoriju u postojanje. Cijela trajektorija je poznata Bogu, koji postoji van vremena, vječan i bez-vremenski, sve-znajuć i pun ljubavi.

Martin Nowak

Martin Nowak, profesor matematike i biologije na Harvardu, jedan je od vodećih evolucionista. Iako njegova istaživanja imaju primjenu u različitim područjima, od ekonomije do biologije raka i evolucije jezika, sva istraživanja imaju svoju poveznicu – suradnju odnosno kooperaciju. Nowak tvrdi kako je kooperacija treći osnovni princip evolucije (uz mutaciju i selekciju). Nowak je u svojoj uspješnoj karijeri imao neka važna otkrića, ali to možete i sami pronaći pa neću o tome. Spomenut ću samo činjenicu da ima preko 300 objavljenih radova (čak 40 Nature i 15 Science).

Nowak nije oduševljen idejom 'znanstvenog ateizma' prema kojoj je "znanost sve što je potrebno za razumijevanje svijeta ... a religija je ili pogrešna ili apsurdna". Nowak im odgovara da je; "Koncept Boga dobro formulirane teologije, a zasigurno katoličke teologije, sofisticiraniji od onoga kojeg odbacuje većina znanstvenika. Bog kojeg odbacuju 'znanstveni ateisti' nije Bog kojeg naučava Katolička Crkva.", tvrdi kako 'znanstveni ateisti' "prekoračuju čisto znanstvene interpretacije".

Više o Nowaku možete saznati na wiki stranici, ili službenoj stranici  na kojoj ima puno linkova za popularne članke u medijima. Također možete pronaći razna predavanja, za ovaj post vjerojatno najzanimljivije; Mathematical Biologist Martin Nowak Speaks on Evolution and Christianity(video) [.pdf prezentacije, izvještaj sa predavanja]

U nastavku jedan Nowakov esej, izvorna verzija ovdje (možete pronaći i odgovore drugih, primjerice Collinsa, Morrisa, Schlossa - navedeni trojac je održao predavanja i na Faraday Institutu, donekle zanimljivo)

Objašnjava li evolucija ljudsku prirodu?

Djelomično. Duboko sam fasciniran evolucijom i želim proširiti granice evolucijskih objašnjenja što je više moguće. Ipak, ne mislim da svi aspekti ljudske prirode mogu biti objašnjeni evolucijom. Pitanje je suptilno, a odgovor ovisi o tome kako definiramo "ljudsku prirodu".

O ljudskoj prirodi razmišljam kao o skupu misli, osjećaja i ponašanja koje ljudi osjećaju i čine. Jezik je primjerice fundamentalni aspekt ljudske prirode. Dijete koje odrasta okruženo govornicima razvija sposobnosti za govor. Misli i ideje koje su izražene u jezicima svijeta su dio ljudske prirode. Slično tome, volimo slušati i izvoditi glazbu. Nekoliko nas i sklada. Glazba je dio ljudske prirode. Također postoji nešto izrazito intuitivno vezano uz brojeve i geometrijske objekte, mogućnost da obavljamo neke osnovne matematičke operacije se čini djelom ljudske prirode.

Ipak, veliki matematički teoremi su izjave vječne istine koje dolaze sa nekog drugog svijeta, svijeta koji se čini potpuno neovisnim o specifičnoj trajektoriji koju je biološka evolucija prošla na zemlji. Velike simfonije Beethovena i Mahlera prikazuju dijelove ljepote koja je apsolutna i vječna. Osim vremenskog, materijalističkog svijeta postoji nepromjenjiva stvarnost.

Moj stav je vrlo jednostavan, evolucija je dovela do ljudskog mozga koji može pristupiti platonskom svijetu oblika i ideja. Taj svijet je vječan i nije proizvod evolucije, ali on duboko djeluje na ljudsku prirodu. Stoga evolucija ne može objasniti sve aspekte ljudske prirode.

Što je evolucija? Do evolucije dolazi kad god postoji populacija pojedinaca koji se razmnožavaju. Razmnožavanje različitim brzinama dovodi do prirodne selekcije. Pogreške prilikom reproduciranja dovode do mutacije. Mutacija i prirodna selekcija su dvije fundamentalne "sile" evolucije.

Reprodukcija može biti genetička ili kulturna. Prva dovodi do genetičke evolucija koja je oblikovala život na zemlji kroz zadnjih 4 bilijuna godina. Druga je najodlučniji faktor koji oblikuje ljudsko društvo. Ljudi su sa jezikom izumili mehanizam za gotovo neograničenu kulturnu evoluciju. Nove ideje i ponašanja se mogu brzo širiti putem učenja, podučavanja i imitacije. Kulturna evolucija omogućuje brzu inovaciju i odgovoran je za dramatične promjene koje su se dogodila na ovom planetu kroz posljednjih par tisućljeća.

Nažalost, ljudi ne koriste svoje evoluirane osobine samo za dobre svrhe. Vode destruktivne ratove. Bore se međusobno, uništavaju okoliš koji je bitan za njihov opstanak. Unatoč svemu tome, u nama gori plamen ljubavi koji ne možemo ugasiti.

Fasciniran sam pitanjima koji se bave evolucijom suradnje i altruističkog ponašanja. Prirodna selekcija se temelji na konkurenciji između pojedinaca. To donosi sukob. Suradnja znači da jedan pojedinac plaća cijenu za drugog pojedinca kako bi on primio korist. Suradnja se protivi prirodnoj selekciji osim ako ne djeluju posebni mehanizmi.

Za ljude, fundamentalni mehanizmi koji potiču suradnju su izravni i neizravni reciprocitet. Izravni reciprocitet se temelji na opetovanoj interakciji između istih pojedinaca: moje ponašanje prema tebi ovisi o tome kako si se ti ponašao prema meni. Neizravni reciprocitet se temelji na opetovanoj interakciji unutar grupe: moje ponašanje prema tebi ovisi o tome što si učinio za druge. Suradnja među ljudima je povezana sa altruističkim ponašanjem. Ljubav prema drugima i pokušaji da im pomognete su bitan aspekt ljudske prirode.

Prema mome mišljenju, suradnja je još jedna fundamentalna "sila" evolucije. Suradnja je potrebna za konstrukciju. Kada god se evolucija pomiče prema višem nivou organizacije, suradnja je uključena. Primjerice, nastanak višestaničnih organizama zahtjeva suradnju među stanicama. Ljudski jezik ne bi evoluirao bez trajne suradnje među potencijalnim govornicima i slušateljima.

Postoji fascinantan dodatni problem vezan uz naše trenutno razumijevanje evolucije. Evolucija je proces pretraživanja. Populacije pojedinaca koje se reproduciraju "traže" kratkoročno rješenje, poput adaptacije na novi okoliš ili modifikacija društvenog sustava. Ali proces traženja se mora događati unutar određenog prostora mogućnosti. Taj "prostor pretrage" u konačnici određuje što može evoluirati. Primjerice, evolucija može pronaći inteligentan život, ukoliko je to dio prostora pretraživanja, ali ne može stvoriti mogućnost inteligentnog života. Kako bi znanost potpuno "objasnila" inteligentan život (ili neka druga fundamentalna svojstva živih sustava), treba nam ne samo teorija evolucijske dinamike nego i teorija koja opisuje kako fundamentalni zakoni prirode obuhvaćaju prostor pretraživanja.

Kao znanstvenik, mogao bih prihvatiti uski stav da sam isključivo zainteresiran samo za one aspekte ljudske prirode koje mogu analizirati znanstvenom metodom. Radi se o vrijednoj i korisnoj perspektivi, ona bi i dalje generirala znanstveni napredak, ali u svojoj faustovskoj potrazi za istinom, shvaćam kako znanost ne daje potpunu analizu ljudske egzistencije. Svi se suočavamo sa pitanjima misterija i smisla života na koja ne možemo odgovoriti (samo) prirodnim znanostima.

Slažem se sa idejama koje je Leibniz nazvao "trajnom filozofijom": postoji nepromjenjiva stvarnost van svijeta promjena; ta stvarnost je također srž egzistencije svakog čovjeka; a smisao života je otkriti tu stvarnost. U kontekstu moje kršćanske vjere, fundamentalni aspekt ljudske prirode je naš odnos sa Bogom i naše sudjelovanje u Božjoj ljubavi i vječnost. Taj određeni aspekt ljudske prirode također nije proizvod evolucije.

PS

S obzirom da sam primjetio kako se na nekim stranicama spominje problematika evolucije i prvih ljudi, možda ova serija Feserovih postova nekome pomogne; Modern biology and original sin, Part I (sa još referenci u postu), Monkey in your soul? (odgovor na kritike), Modern biology and original sin, Part II ...

Mitološki sukob znanosti i kršćanstva – fizičar Stephen Barr, intervju

Neke priče su neodoljive, čak i kada su pogrešne ili barem nepotpune. Primjerice, navodni sukob znanosti i religije. Je li znanost u suprotnosti religiji? Odgovor ovisi uvelike o tome što mislite pod religija, ako je vaša "religija" primjerice astrologija onda možemo reći da postoji sukob jer se znanost astronomije sukobljava sa "religijom" astrologije.

Ipak, vjerojatno većina ljudi koja govori o sukobu znanosti i religije ne misli na takvu religiju – ako uopće i misle da je astrologije religija. Misle na kršćanstvo ili možda judeo-kršćanstvo. Zamišljaju si Galilea i njegovu borbu sa Inkvizicijom, ili nešto novije primjere gdje određeni kršćani imaju problema sa teorijom evolucije. Ili možda imaju nejasnu ideju kako sa napretkom znanosti religija doživljava sve više problema. Prema takvom razmišljanju, religija je samo način na koji pričamo o stvarima koje znanost još nije objasnila. Kada ih znanost objasni, neće više biti mjesta za religiju koja će odumrijeti.

Takve ideje o znanosti i "religiji" pretpostavljaju urođeni sukob između ta dva područja. Naravno, sukob je puno privlačniji za novinarske naslovnice, ali ima li takvo razmišljanje o stalnom sukobu temelja u stvarnosti? Jesu li znanost i religija – posebno kršćanstvo – neizbježno u međusobnom sukobu?

Ne, odgovara fizičar i katolik Stephen Barr, autor knjige Modern Physics and Ancient Faith. Dr. Barr je profesor fizika na Bartol Research Institute (University of Delaware). Unatoč svim objavljenim znanstvenim radovima, čitatelji IgnatiusInsight.com ga vjerojatno znaju zahvaljujući esejima i recenzijama za časopis First Things, gdje piše o raznim temama poput evolucije i Inteligentnog dizajna i naturalizma.

izvorni intervju: The Mythological Conflict Between Christianity and Science

II: Koja je vaša veza sa znanošću, a koja sa religijom?

Dr. Barr: Doktorirao sam fiziku na Princetonu 1978, godine, od 1987 godine sam profesor fizike na sveučilištu Delaware. Područje mog istraživanja je teorijska fizika čestica, a najviše se bavim područjem "velikih objedinjujućih teorija" i kozmologijom ranog svemira.

Katolik sam cijelog života.

II: Kontroverzno pitanje Inteligentnog Dizajna uključuje osnovno pitanje: Što je znanost? Kako bi vi definirali znanost, za razliku od filozofije i teologije? Biste li "hipotezu dizajna" koju zagovara ID pokret nazvali znanošću?

Dr. Barr: Znanost ponekad dijelimo u "prirodne znanosti" (astronomija, fizika, kemija, geologija, biologija) i "humanističke znanosti" (poput antropologije i psihologije). Cilj "prirodnih znanosti" je razumjeti "prirodni poredak" fizikalnog svemira. Naravno, postoje stvarnosti van prirodnog poretka i van fizikalnog, ali to nije područje prirodnih znanosti. Filozofija i teologija imaju puno širi opseg.

Koliko sam shvatio "ID pokret", oni tvrde kako određene biološke fenomene možemo objasniti samo kao čuda. Ne koriste takve izraze, ali to je ono što govore. Čvrsto vjerujem da se čuda događaju, ali čudo, s obzirom da je u suprotnosti sa prirodnim poretkom, nije područje prirodne znanosti. Mislim da možete koristiti znanstvene dokaze i argumente skako bi ustvrdili da je nešto čudesno, ali to znači da se susrećete sa granicama onoga što prirodne znanosti mogu objasniti, i kako se pozivate na nešto van tih granica. Zbog toga ne mislim da su ideje ID pokrete hipoteze UNUTAR prirodne znanosti.

Ili da to drugačije objasnim. Znanost bi mogla pokazati da je osoba pretvorila vodu u vino, ali to bi bilo čudo, a ne novi efekt u kemijskoj znanosti. Isto tako razdvajanje Crvenog Mora nije novi efekt u hidrodinamici. Nisam siguran da je "hipoteza dizajna" dio biološke znanosti. To sve ne znači da je pogrešna.

II: Neki znanstvenici misle kako znanost može odgovoriti na svako pitanje koje se može postaviti i odgovoriti. Što mislite o tome?

Dr. Barr: Radi se o apsurdnoj tvrdnji, pitam se vjeruju li stvarno netko u to. Pretpostavljam da takvi ljudi zapravo imaju cijeli niz osobnih uvjerenja koje ne bi mogli dokazati "znanstvenom" demonstracijom.

Postoji puno važnih pitanja o kojima prirodna znanost nema ništa za reći. Može li znanost reći je li ubojstvo pogrešno? Ili imaju li ljudska bića slobodnu volju? Ili sa kime bi se trebali vjenčati? Ili treba li neka nacija ući u rat? Ili za što bi čovjek trebao živjeti i biti spreman umrijeti? Radi se o pitanjima koja ne samo da mogu biti odgovorena nego i pitanjima na koja moramo odgovoriti.

II: Prema vama, koje je najznačajnije nerazumijevanje kada se govori o znanosti i religiji?

Dr. Barr: Puno ateista vjeruje kako je religija zapravo pred-znanstveni pokušaj da razumijemo prirodne fenomene putem mita ili pokušaj da steknemo zemaljske pogodnosti kroz magiju, a s obzirom da smatraju kako je znanost antiteza mitu i magiji ne mogu si pomoći da ne pomisle kako je religija antiznanstvena. Naravno, takvi ljudi ljudi nemaju pojma što religija uopće predstavlja.

II: Poznajete li znanstvenike koji su također vjernici?

Dr. Barr: Da, zapravo dosta. Imam grupu prijatelja iz mog područja koji su pobožni katolici. Zapravo, jedan od istinskih genija u mom području (pri rangiranju bi bio u samom vrhu) je prakticirajući katolik. Ipak, prema mom iskustvo većina znanstvenika nisu religiozni. Međutim, čini mi se da to ima više veza sa općim društvenim stavom nego sa činjenicom da su znanstvenici.

II: Rasprave oko znanosti/religije se vode na više razina. Jedna je i kozmička razina – postojanje svemira. Što nam znanost može reći o porijeklu svemira? Postoje li granice onome što nam znanost može reći? Koja je uloga filozofije i teologije u pitanjima porijekla svemira?

Dr. Barr: Moramo razlikovati pitanje početka svemira od pitanja zašto uopće postoji svemir. Mislim da znanost neće nikada dati odgovor na drugo pitanje. Kao što je Hawking primijetio, sve što teorijska fizika može dati je skup pravila i jednadžbi koje točno opisuju svemir, ali ne mogu nam reći zašto postoji svemir kojeg opisujemo tim jednadžbama. Pitao je, "Što unosi vatru u jednadžbe tako da postoji svemir kojeg one mogu opisati?"

Što se tiče početnih trenutaka svemira, znanost će možda u konačnici moći opisati što se tada dogodilo. Odnosno, kada ćemo potpuno znati fundamentalne zakone fizike - što se nadam da ćemo jednog dana uspjeti – možda će ispasti da su početi trenuci svemira bili u skladu sa tim zakonima. U tom smislu, "početak" je mogao biti "prirodan". Ipak, to ne bi objasnilo "porijeklo" svemira u dubljem smislu kakvom mislimo pod "Stvaranjem".

Poslužit ću se analogijom. Prve riječi drame – recimo Hamleta – mogu poštivati zakone engleske gramatike. Također mogu se uklopiti u ostatak zapleta na prirodan način. U tom smislu, netko bi mogao dati "interno objašnjenje" tih početnih riječi. Međutim, to ne bi objasnilo zašto uopće postoji drama. Drama postoji jer postoji autor. Kada pitamo za "podrijetlo" drame, ne pitamo o prvim riječima te drame, pitamo se tko ju je napisao i zašto. Podrijetlo svemira je Svemogući Bog.

II: Što mislite o pokušajima da se razvije "Teorija svega"?

Dr. Barr: Više volim govoriti o "Teoriji svega fizikalnog". Cilj fundamentalne fizike je pronaći konačne zakone koji reguliraju svu fizikalnu stvarno. Većina fizičara, uključujući mene, uvjereni su kako takvi zakoni postoji. Postoji razlozi zašto pretpostavljamo da bi "teorija superstruna" – ili ono što sad zovemo "M-teorija" – mogla biti ta konačna teorija. Međutim, još smo jako daleko od mogućnosti da je testiramo. U svakom slučaju, zvati neku fizikalnu teoriju "Teorijom svega" je neopravdano – zapravo pogrešno – pretpostaviti da je sve fizikalno.

II: Stephen Hawking, u knjizi Brief History of Time, govori o Bogu i Božjem umu. Ipak, čini se da preispituje postoji li stvarno podreba za Storiteljem kako bi objasnili postojanje svemira. Što mislite o tome? Je li Bog "nužna hipoteza"? Ima li znanost što reći o tome pitanju?

Dr. Barr: Hawking se zapitao pravo pitanje kada je razmišljao o tome zašto uopće postoji svemir, ali iz nekog razloga ne može prihvatiti odgovor. Staro pitanje je, "Zašto postoji nešto, a ne ništa?" Znanost ne može odgovoriti na to pitanje, kao što i Hawking (ponekad) shvaća. Mislim da je njegov problem što ne vidi kako Božja egzistencija daje odgovor na to pitanje. Dio razloga zašto je tako puno znanstvenika ateista leži u tome što zapravo ne shvaćaju što znači "Bog".

Svaka stvar čije je postojanje kontigentno (odnosno ono što je moglo postojati ili ne postojati) ne može biti objašnjenje svog vlastitog postojanje. Ne može, samog sebe dovesti u postojanje. Kao što Sv. Augustin kaže u Ispovijestima, sve stvorene stvari nam poručuju, "nismo same sebe proizvele." Samo je Bog nestvoren, zato što je Bog nužno biće. On ne može ne postojati. U njegovoj je naravi postojati. Rekao je Mojsiju, "JA SAM KOJI JESAM... tako ćeš reći sinovima Izraelovim: JA SAM me posla.

Mislim da bi znanstvenicima poput Hawkinga pomoglo kada bi mogli zamisliti Boga kao beskonačni Um koji razumije i zna sve stvari i Koji je, zapravo, "osmislio svijet". Ako je sva stvarnost "razumljiva" (ideja koja je privlačna znanstvenicima) onda iz toga slijedi da postoji Intelekt koji je u stanju razumjeti je u potpunosti. Ukoliko takav Intelekt ne postoji ili ne može postojati, u kojem smislu je stvarnost potpuno razumljiva? Moramo oporaviti ideju Boga kao Logosa odnosno Boga kao Razuma samog. Papa Benedikt je to napomenuo u svom nedavnom govoru o znanosti u Regensburgu. Radi se o ideji Boga koju ljudi koji posvećuju svoj život racionalnom istraživanju mogu cijeniti.

II: Pisali ste o kontroverzi oko stvaranja/evolucije/inteligentnog dizajna. Koje je vaše mišljenje o glavnim pitanjima u toj raspravi?

Dr. Barr: Zapravo postoje dvije različite rasprave. Jedna između tzv. "Kreacionizma" i evolucije. Druga je između darwinizma i "pokreta Inteligentnog Dizajna".

Kreacionisti negiraju da se evolucija dogodila. Skaču sa intelektualne litice, postoje prevladavajući dokazi iz različitih smjerova o evoluciji vrsta. Sramotno je da ta borba "kreacionizma" i evolucije još uvijek traje. Srećom, nikada se nije radilo o katoličkoj borbi. Katolička Crkva se nikada nije protivila ideji evolucije vrsti biljaka i životinja. Što se tiče evolucije čovjeka, Crkva je oduvijek tvrdila kako ljudska duša, s obzirom da je duhovna, ne može biti objašnjena, i nije proizvod običnih materijalnih procesa, bilo biološkom reprodukcijom ili biološkom evolucijom. Duša svake osobe se izravno prenosi na njega ili nju od strane Boga, kao što simbolički uči i Post 2,7. Međutim, Crkva nikada nije osudila ideju da je ljudsko tijelo evoluiralo iz postojećih organizama. Prirodno podrijetlo ljudskog tijela putem evolucije nije nikakva prijetnja ičemu što katolici vjeruju, baš kao što nije prijetnja niti činjenica da svaki čovjek ima podrijetlo putem spolne reprodukcije.

Evolucija je biološka teorija koja nije nikada smetala Crkvi, iako je uvijek odlučno odbacivala radikalne filozofske ideje koje joj se pripisuju.

Rasprava između "Inteligentnog Dizajna" i darwinizma treba shvatiti nešto ozbiljnije. Samozvani pokret ID-a poručuje da; iako se evolucija možda dogodila, darwinovski mehanizmi prirodne selekcije ili nasumičnih genetičkih mutacija nisu dovoljni da bi je objasnili. Konkretno, ID zagovornici spominju veliku složenost života, posebno na staničnoj razini. Ako su u pravu, bilo bi to nešto jako zanimljivo, jer bi nas zamalo natjeralo da se pozovemo na čudesnu Božju intervenciju kako bi objasnili mnoge biološke činjenice. Bio bi to siguran dokaz Božje egzistencije. Osobno bih bio jako sretan zbog toga.

Ali jesu li oni u pravu kada govore kako darwinovski mehanizmi nisu dovoljni da objasne biološku složenost? Većina biologa, uključujući većinu onih koji su pobožni kršćani, sumnjaju u njihove tvrdnje. Čak i ako su ID zagovornici u pravu, bilo bi gotovo nemoguće dokazati da su u pravu. Govore kako nijedno objašnjenje određenih složenih struktura neće nikada biti dostatno. Pa, možda ne postoji neko objašnjenje trenutno, ali možda ga uskoro otkrijemo. Dakle, ne vidim kako će taj pokret dokazati čudesno uplitanje u evoluciju.

Iskreno, ne vidim koji je ulog katolika, kao katolika, u toj raspravi. Tradicionalni argumenti za Božju egzistenciju su puno dublji i pouzdaniji od onih koje ID pokret pokušava dati. Katolička Crkva nema svoj stav o toj kontroverzi. Dokument iz 2004. godine (International Theological Commission, Communion and Stewardship), izdan sa odobrenjem tada kardinala Ratzingera poručuje kako se radi o interesantnom sporu kojeg treba ostaviti znanstvenicima, s obzirom da ga nije moguće riješiti teološkim argumentima.

II: Kritičari evolucije se pozivaju na neke izjave evolucionista kako je život nastao putem "nasumičnih mutacija" ili samog slučaja i prirodne selekcije. "Nasumičnost" navodno potkopava tvrdnju kako je život na Zemlji rezultat stvaralačkog Božjeg čina. Koji je vaš stav o tome?

Dr. Barr: Ideja da je slučaj imao ulogu u tim događajima nije u suprotnosti sa katoličkom doktrinom. Sv. Augustin u Božjoj Državi kaže kako nitko u ovom životu "ne može izbjeći događaje zbog slučajnosti i nezgoda." Sv. Toma je posvetio cijelo poglavlje u svojoj Summa Contra Gentiles (Knjiga 3 poglavlje 74) kako bi obranio pretpostavku da "Božanska Providinost ne isključuje slučaj i nezgodu". Sama Biblija govori o šansama: "jer vrijeme i kob sve ih dostiže" (Prop 9,11).

Iz određenog gledišta stvari su pitanje šanse. Iz Božjeg gledišta sve je poznato od vječnosti. Kao što piše u Izr 16,33 , "U krilo plašta baca se kocka, ali je od Jahve svaka odluka."

U svakodnevnom životu govorimo o vjerojatnostima da se nešto dogodio, govorimo o događajima kojima upravlja šansa, a takav govor ne podrazumijeva poricati kako je Bog odgovoran za sve i kako sve zna. Znanstvenici koriste koncept slučaja, vjerojatnosti i nasumičnosti na sličan način. U relativno dobro definiranom matematičkom smislu, kretanje molekula zraka u prostoriji je "nasumično". Ne postoji ništa nužno ateistički u toj izjavi.

II: Projekt SETI pretpostavlja postojanje vanzemaljskog života. Imamo li znanstvenog temelja da to mislimo? Bi li postojanje takvog života predstavljalo neki problem za kršćanstvo?

Dr. Barr: Postoji previše stvari koje ne poznajemo kako bi mogli reći da vanzemaljski život "vjerojatno postoje " ili "vjerojatno ne postoji": Primjerice, ne znamo koliko je svemir velik. Na temelju onoga što znamo, nije nevjerojatno da je beskonačno velik. (Primijetio sam da puno ljudi imaju pogrešnu zamisao kako teorija Velikog Praska podrazumijeva svemir konačne veličine. Zaravo, prema standardu teorije Velikog Praska svemir može biti ili konačan u volumeni ili beskončan ovisno o vrijednosti određenih parametara, nazvanog omega, i ovisno o tome je li manji ili veći od 1. Trenutna teorija prepostavlja kako je omega blizu 1 i bit će vrlo teško, vjerojatno nemoguće, odrediti promatranjem je li veća ili manja od 1.) Čak i ako je svemir konačne veličine, vjerojatno je eksponencijalno veći od onog dijela kojeg promatramo teleskopom. Ukratko, ne možemo trenutno odrediti neku granicu koliko zvijezdi i planeta postoji. Moglo bi biti 10 na 20 ili 10 na milijuntnu, ili beskonačno. Radi se o bitnim stvarima kada se pitamo kolike su šanse da postoji razvijeni život izvan Zemlje.

Međutim, ako postoji život negdje drugdje, postoje snažni razlozi da pretpostavimo kako su toliko daleki da nikada nećemo stupiti u kontakt sa njima. Planet mora zadovoljiti toliko uvjeta kako bi uopće bio pogodan za to, tako da se čini vjerojatnim kako smo jedini stanovnici naše galaksije.

Ne vidim zašto bi vanzemaljski život predstavljao problem za katoličku teologiju. Bog je mogao stvoriti slobodna i racionalna bića u drugim dijelovima svemira. Ako je tako, imali bi besmrtne duše.(...) Međutim, ovo pitanje je čisto spekulativno, jer je izrazito mala šansa da ćemo ikada znati postoje li druga racionalan bića u ovome svemiru.

II: Pisali ste o problemu umjetne inteligencije. Mnogi znanstvenici i tehničari misle kako je samo stvar vremena kad ćemo imati istinsku umjetnu inteligenciju, sposobnu da se uključi u intelektualne aktivnosti za kakve su ljudska bića stvorena. Koji je vaš stav?

Dr. Barr: Mislim da nisu u pravu. Ne vjerujem da se ljudski um i volja mogu svesti na operacije stroja. Postoje filozofski argumenti sve do Platona i Aristotela za nematerijalnost ljudskog intelekta. Mislim da postoje izrazito sugestivne indikacije i iz moderne fizike i matematike koji su u skladu sa tim filozofskim argumentima. Konkretno tu mislim na kvantnu teoriju u tradicionalnoj formulaciji i Goedelov teorem u matematici. Postoje neki veliki znanstvenici (poput Sira Rudolfa Peierlsa i Eugenea Wignera) koji su na temelju kvantne teorije tvrdili da se ljudski um ne možete objasniti čistom fizikom. Postoji i nekoliko cijenjenih filozofa i matematičara koji vjeruju kako Goedelov teorem pokazuje da ljudski um ne možete objasniti kao obično računalo. Objašnjavam te argumente u svojoj knjizi.

II: Što mislite o ne-reduktivnom fizikalizmu o kojem se govori u zadnje vrijeme?

Dr. Barr: Nisam pratio rasprave, ali znam da postoje ljudi koji tvrdi kako je "duh" svojstvo koje "nastaje" od materije. Poprijeko gledam na takve teorije. Što se mene tiče, reći kako je duhovno "fizikalno" je reduktivno. "Ne-reduktivni fizikalizam" za mene zvuči kao kontradikcija. Iako se duhovno može utjeloviti u materiji, ono ne može proizaći iz nje. Prema meni, duhovne sposobnosti čovjeka, odnosno njegov um i volja, se ne mogu objasniti kao nešto što nastaje iz prirodnog potencijala materije. Kao što tvrdim u svojoj knjizi, materija ne može shvaćati, a obična fizikalija ne može imati slobodu. Mislim da je pokojni papa govorio istoj tvari kada je rekao da je između nižih životinje i čovjeka "ontološki diskontinuitet". Mislim da je i Papa Pio XII govorio o istoj stvari kada je tvrdio da ljudska duhovna duša ne može evoluirati materijalnim procesima. Mislim da Knjiga Postanka 2,7 govori o istoj stvari kada je Bog "udahnuo" dušu u Adama.

Danas postoji puno ljudi kojima je neugodna ideja ljudske "duhovne duše". Ja nisam jedan od njih. Sretan sam kada se sjetim da mi govorimo na misi "i s DUHOM tvojim" i Domine non sum dignus "samo reci riječi i ozdravit će DUŠA moja." Bilo je previše stida oko ideje duše.

II: Puno znanstvenika otvoreno govore o društvenim pitanjima. Pruža li znanost objektivne vrijednosti i etički kodeks koji je univerzalan? Ili znanstvenici svoje etičke principe temelje na drugim stvarima, poput nas ostalih?

Dr. Barr: Čak i Dawkins priznaje kako znam znanost ne može odgovoriti na moralna pitanja. Iskreno, ne vidim kako materijalizam može postaviti ikakvu objektivnu moralnost. Zapravo, mislim da materijalizam logički vodi do negiranja slobodne volje; a ako nema slobodne volje onda je svaki razgovor o moralnost besmislen.

II: Očito je kako takve stvari ne možemo točno predvidjeti, ali mislite li da je izgledna nova kopernikanska revolucija koja će utjecati na naš svjetonazor? U kojem području znanosti bi se takvo što moglo dogoditi?

Dr. Barr: Prije nego što vam na to odgovorim, moram reći nešto o revolucijama u znanstvenoj misli. Mogli bi tvrditi kako je kopernikanska ili newtonovska revolucija dovela do svjetonazora koji je doveo do određenih tenzija sa tradicionalnom židovskom i kršćanskom teologijom. Međutim, mislim kako nas je nekoliko znanstvenih "revolucija" u 20. stoljeću zapravo pomaknulo prema stavu o svemiru, ljudskim bićima, i našem položaju u svemiru koji je dosljedniji tradicionalnim kršćanskim idejama nego što je to materijalizam i ateizam. Zapravo, moja knjiga Modern Physics and Ancient Faith je upravo o tome.

Ukoliko dođe do nekih revolucija misli u području znanosti, ne bi trebali pretpostaviti kako će nas udaljiti od tradicionalne teološke pozicije. Očekujem da nas približe njima.

U fizici, najizglednija revolucija bi bila, prema meni, vezana uz naše razumijevanje prostora i vremena. Ne mislim kako će to imati ikakav značajan učinak na teologiju, osim na naivne teologije koje već sad nisu u skladu sa poznatim spoznajama o vremenu i prostoru (poput "teologije procesa"). Najveće nepoznanice u znanosti vezane su uz biologiju i razumijevanje uma. Ne mislim kako ćemo potpuno riješiti te probleme s obzirom da je malo vjerojatno kako je čovjek u stanju potpuno razumjeti samog sebe.

PS

Stephen M. Barr (wiki, web) profesor je fizike na sveučilištu Delaware, često piše o temama koje se tiču odnosa znanosti i vjere, autor je knjige Modern Physics and Ancient Faith. Piše i članke za magazin firstthing.com. Jedno sudjelovanje u emisiji EWTN Bookmark: Modern Physics and Ancient Faith.

Isusovci i "Božja čestica"

Nakon gotovo pedeset godina rada, izgradnje najsloženijeg istraživačkog stroja u povijesti i velikih napora desetak tisuća znanstvenika, iz CERN-ova laboratorija su objavili kako su "vjerojatno" otkrili Higgsov bozon, čestica koja je nedostajala u tzv. Standardnom modelu. S obzirom da tu česticu ponekad nazivaju "božjom", zahvaljujući naslovu popularno-znanstvene knjige, i s obzirom da daje ostalim česticama njihovu masu ([eng. mass – masa, ali i misa]) osmišljeni su razni vicevi katoličke tematike vezano uz higgsa. No zapravo, otkriće ovog bozona nema nikakvih očitih implikacija za teologiju. Doista, ako bi neku česticu željeli nazvati božjom, vjerojatno bi bolji kandidat bila čestica svjetla, foton. Ipak, kako je ovo otkriće dosta značajno, zanimljivo se osvrnuti na implikacije tog otkrića za ljudsku potragu za razumijevanjem života, svemira i svega.

Higgsov mehanizam je prvi predvidio 1964. godine Peter Higgs(University of Edinburgh), iako su i drugi poput Yoichira Nambua, Roberta Brouta i Françoisa Englerta doprinijeli ideji nevidljivog polja kroz prostor koje daje drugim česticama njihovu masu. Objasniti kako higgsovo polje daje masu nije lagano, ali jednostavna metafora je reći da djeluje poput sirupa, pruža otpor promjeni brzine te je potrebno upotrijebiti silu kako bi ubrzali česticu. Taj otpor je jedan od faktora koji potpomažu inerciji objekata. U svakodnevnom životu to vidimo tako što moramo potrošiti puno goriva kako bi ubrzali auto, a onda moramo upotrijebiti kočnice, disipaciju energije, kako bi zaustavili auto. Ova "ljepljivost" za akceleraciju je neizravno (iako ne isključivo) rezultat higgsova polja.

Postojanje Higgsova polja je već dugo vremena privlačno jer pomaže riješiti određene probleme čuvajući temeljne simetrije, princip koji se u konačnici vodi vjerovanjem u svemirski poredak. Međutim, sve donedavno, iako smo vidjeli njegove učinke, nismo nikada otkrili sam "sirup". U fizici čestica, polje vezujemo uz česticu, dakle detektirati higgsovo polje zahtjeva pronaći dokaze za njegovu česticu, "Higgsov bozon", ali to nije lagano dokazati. Bozon je iznimno težak za česticu, oko 130 puta teži od protona, što znači da je potrebna velika koncentracija energije kako bi se formirala čestica. Dva ranija akceleratora, Tevatron i Large Electron Positron Collider (LEP), na kojima sam radio sa timom(Oxford University), su uspjeli suziti potragu. Ipak tek sa završetkom Large Hadron Collidera, ogromnog stroja velikog opsega u kojem se sudaraju zrake protona na 4 teraelektronvolta, omogućen je pronalazak izravnih dokaza bozona. Analiziranje podataka kakao bi pronašli kandidate za higgsa je također izuzetno zahtjevno. Rolf-Dieter Heuer, ravnatelj CERN-a, usporedio je taj zadatak sa pronalaženjem određenih zrna u bazenu punom pijeska. Zapravo, iako su znanstvenici pronašli nešto, ne mogu biti potpuno sigurni da je to Higgs dok ne prikupe još podataka, iako su izgledi vrlo dobri.

Koje su implikacije otkrivanja ove nedostižne čestice? Ljudi često pitaju kako će neki znanstveni napredak biti koristan, treba spomenuti da možda otkriće Higgsa neće imati nikakvu praktičku vrijednost. Prošlost nam pokazuje kako otkrića u fizici često imaju utjecaja na ljudski život, kao što to može posvjedočiti svatko tko koristi računala ili je imao koristi od rengena. Unatoč tome, pronalazak Higgsa možda neće biti ništa "korisniji" od slikarstva fra Angelica ili Michelangelove skulpture. Ulazimo u takva istraživanja kako bi ispunili plemenitu ljudsku želju: spoznati uzroke stvari. Osim toga, iako je Higgs dio u spajalici kako (ne zašto) svemir funkcionira, teško da se radi o konačnom odgovoru. Primjerice, nismo objasnili osobite vrijednosti elementarnih čestica ili mnoge tzv. probleme 'finog podešavanja'. Svemir se čini uravnoteženim sa nezamislivo malom vjerojatnosti, gdje već mala promjena u naizgled proizvoljnim parametrima znači da naše postojanje nije moguće.

Ostavimo takve probleme po strani, zapitajmo se postoje li kakvi katolički i posebno isusovački apekti u priči o Higgsovu bozonu? Znanost je inherentno proces koji traži suradnju, gdje je svaki napredak često utemeljen na akumuliranom radu kroz stoljeća. Ipak, postoje barem tri važna katolička doprinosa u priči oko Higgsa. Prvo, teorija Velikog praksa, koja povezuje otkriće Higgsa sa modelima rane evolucije svemira, koju je osmislio katolički svećenik, o. Georges Lemaître. Drugo, preteču teorije polja pronalazimo, preko Michaela Faradaya, kod isusovačkog svećenika Ruđera Josipa Boškovića i njegove Teorije Prirodne Filozofije (1758.) Iako nije baš poznat u svijetu, mnogi Boškovićevi doprinosi znanosti, a posebno modernom shvaćanju materije u fizici su bili zadivljujuće dalekovidni. Opisi i dijagrami njegova rada u 1758. godini nalikuju onima koje pronalazimo u suvremenim udžbenicima fizike. Konkretno, tvrdio je kako fizikalna tijela ne mogu biti sastavljeni od kontinuiranog materijala, čak ni od materijalnih čestica u dodiru, nego od nemjerljive točkaste strukture koje nemaju ekstenziju ili mogućnost dijeljenja. Taj model materije opisane putem točkastih čestica koje se međusobno odbijaju sa silom koja postaje beskonačna kada su čestice izuzetno blizu (a ta sila djeluje privlačno kada su udaljene čestice) postao je standardni pristup razumijevanja materije u fizici čestica. John Barrow (New Theories of Everything [Gifford Lectures] [OUP, 2007]) je nedavno pomogao ispraviti nepravdu zbog ignoriranja pionirskih doprinosa Oca Boškovića. Treće, još jedan isusovački svećenik, Theodore Wulf, bio je jedan od pionira ranog istraživanja kozmičkih zraka, što je je pomoglo nastanku fizike čestica.

Iako sve te razvoje danas uzimamo zdravo za gotovo, često zaboravljamo kako je 1948. godine Teorija Velikog Praska napadana u Sovjetskom savezu, prvoj ateističkoj državi, zbog toga što bi podržavanje te teorije ohrabrivalo "klerikalizam". Te činjenice bi trebale potaknuti na razmišljanje one koji vjeruju kako je ateizam prirodni saveznik znanstvenog stava, ili kako vjernički život na neki način ometa nečiju sposobnost bavljenja znanošću. Doista, kao što je povjesničar znanosti James Hannam izložio u knjizi God’sPhilosophers: How the Medieval World Laid the Foundations of ModernScience (Icon, 2009), možemo uvjerljivo tvrditi da je katolička vjera, i dodao bih kulturna formacija pod utjecajem židovskih korijena, oblikovala ljudsku imaginaciju i institucije, poput sveučilišta, na načine koji su se pokazali iznimno plodnim za razvoj znanosti.  

Ova veza znanosti i vjere postavlja pitanja o budućnosti (u svjetlu današnjeg pada kršćanske vjere u nekim dijelovima svijeta). U povijesti umjetnosti, vidjeli smo kako se prikaz prirode postupno urušio od ljepote i reda do kaosa i brutalnosti, prateći marginalizaciju kršćanskih tema. U znanosti, većina otkrića se temelji na teorijama osmišljenim desetljećima ili čak stoljećima ranije, i nije jasno kako doći do daljnjeg napretka u mnogim područjima. Dakle, iako je otkriće Higgsa izvanredni tehnički razvoj, mislim da je prerano ocijeniti označava li taj napredak pravu renesansu ili labuđi pjev civilizacije koja gubi svoje srce.

Izvorni članak: Jesuits and the ‘God Particle’, autor je Andrew Pinsent. O. Andrew Pinsent radio je kao fizičar čestica na DELPHI projektu CERN-a, danas je svećenik biskupije Brighton i Arundel te ravnatelj istraživanja pri Ian Ramsey Centre for Science and Religion (Oxford University).

PS

O autoru sam već pisao na ovome blogu: Andrew Pinsent - fizičar čestica i teolog, preveo sam i neke njegove propovijedi. O Ruđeru Boškoviću sam također pisao: Bošković - fratar i jezuit da se spali, Josip Ruđer Bošković – Dubrovački prorok. U zaključku gornjeg članka Pinsent spominje dekadenciju u umjetnosti kao možebitni signal, postmodernistička filozofija i nije previše plodno tlo za znanost, a time se bavio još jedan fizičar; Anthony Rizzi - o znanosti i potrebi za filozofijom, Znanost prije znanosti: vodič za razmišljanje u 21. stoljeću.

Razmišljao sam napisati sličan članak koji bi spominjao neka hrvatska imena u povijesti znanosti (vezano uz otkriće higgsa); primjerice spomenuo bih još i malo poznatog Stjepana Mohorovičića i njegovo otkriće pozitronija kao primjer teorijskog otkrića koje je godinama prethodilo eksperimentalnom dokazivanju. (U međuvremenu sam zaboravio što sam sve htio napisati... spomenuo bih Brigljevića koji radi na projektima CERN-a, uz to je numerarij u hrvatskom ogranku Opusa Dei-a. Intervju sa Brigljevićem: “Higgsov bozon još je jedan dokaz Božanskog reda u prirodi”)

Olakšava li kvantna fizika vjerovanje u Boga?

Ne na izravan način. Odnosno, ne pruža nam argument za Božju egzistenciju, ali to čini indirektno, pružajući argument protiv filozofije materijalizma (ili "fizikalizma") koja je u današnje vrijeme glavni intelektualni oponent vjere u Boga.

Materijalizam je ateistička filozofija prema kojoj svu stvarnost možemo svesti na materiju i njenu interakciju. Popularna je jer mnogi ljudi misle kako je podržava znanost. Misli kako je fizika pokazala da je materijalni svijet zatvoreni sustav uzroka i posljedica, izoliran od utjecaja bilo koje ne-fizičke stvarnosti – ukoliko takvih ima. S obzirom da naši umovi i misli očito utječu na fizikalni svijet, iz toga bi slijedilo da su i oni sami tek fizikalni fenomeni. Nema mjesta za dušu ili slobodnu volju: za materijaliste mi smo samo "strojevi od mesa".

Ipak, kvantna mehanika pobija takav jednostavan mehanički pogled na stvari. Nitko drugi nego Eugene Wigner, nobelovac iz fizike, tvrdio je kako materijalizam – barem što se tiče ljudskog uma – nije "logički dosljedan poznatoj kvantnoj mehanici. Što se tiče kvantne mehanike, Sir Rudolf Peierls, još jedan veliki fizičar 20. stoljeća, je rekao "pretpostavka da možete opisati fizikom čitavu funkciju ljudskog bića ... uključujući [njegovo] znanje, i [njegovu] svijest, je neodrživa. Tu još uvijek nešto nedostaje."

Mogli bi se zapitati, kako kvantna mehanika može išta reći o ljudskom umu? Ne bavi li se ona stvarima koje možemo fizikalno mjeriti, poput čestica i sila? Bavi; ali iako ne možemo mjeriti umove, u konačnici umovi su ti koji mjere; a to je, kao što ćemo vidjeti, činjenica koju ne možemo ignorirati prilikom naših pokušaja da shvatimo kvantnu mehaniku. Ukoliko netko tvrdi da je moguće (u principu) dati kompletan fizikalni opis onoga što se događa prilikom mjerenja – uključujući um osobe koja vrši mjerenje – ta će se osoba naći u ozbiljnim poteškoćama. To je istaknuo 1930-ih veliki matematičar John von Neumann. Iako ne mogu ulaziti u tehničke detalje u ovome tekstu, pokušat ću skicirati argument.

Počinje sa činjenicom da je kvantna mehanika inherentno vjerojatnosna (eng. probabilistic). Naravno, čak i u "klasičnoj fizici" (tj. fizici koja je prethodila kvantnoj mehanici i koja je još uvijek dovoljna za mnoge svrhe) ponekad koristimo vjerojatnosti; ali ne bi ih morali koristiti kada bi imali dovoljno informacija. Kvantna mehanika je radikalno drugačija: prema njoj, čak i ako bi imali potpunu informaciju o stanju fizikalnog sustava, zakoni fizike bi u pravilu samo predviđali vjerojatnosti budućih ishoda. Te vjerojatnosti su kodirane u nešto što nazivamo "valnom funkcijom" (eng. wavefunction) sustava.

Poznatiji je primjer ideja "polu-života". Radioaktivne jezgre su podložne "raspadanju" u manje jezgre i druge čestice. Ukoliko određeni tip jezgri ima polu-život od, primjerice jednog sata, to znači da jezgra tog tipa ima 50% šanse da će se raspasti unutar jednog sata, 75% šanse unutar dva sata i tako dalje. Jednadžbe kvantne mehanike vam ne govore (niti ne mogu) kada će se pojedina jezgra raspasti, nego vam daju vjerojatnost da će to učiniti kao funkciju vremena. To nije ništa posebno za jezgru. Principi kvantne mehanike primjenjuju se na sve fizikalne sustave, a ti principi su inherentno i neizbježno vjerojatnosni.

Tu započinju problemi. Paradoksalna je (ali sasvim logična) činjenica da vjerojatnost ima smisla jedino kada se radi o vjerojatnosti nečega određenoga. Primjerice, reći da Jane ima 70% šanse prolaska ispita ima svoje značenje samo ako ona u nekom trenutku izađe na ispit i dobije određenu ocjenu. Nakon toga vjerojatnost njenog prolaska više nije 70% nego odjednom poprima vrijednost 100% (ako prođe) ili 0% (ako padne). Drugim riječima, vjerojatnost događaja koja je između 0 i 100% mora u jednom trenutku poprimiti vrijednost 0 ili 100% jer inače nikada nije niti imala smisla.

To otvara teško pitanje za kvantnu mehanika. Glavna jednadžba koja upravlja kako se valna funkcija mijenja sa vremenom (Schrödingerova jednadžba) ne daje vjerojatnosti koje iznenada skaču na 0 ili 100% nego vrijednosti koje se glatko mijenjaju i u pravilu ostaju iznad 0 i ispod 100%. Radioaktivna jezgra je dobar primjer. Schrödingerova jednadžba nam govori kako "vjerojatnost preživljavanja" jezgre (tj. vjerojatnost da se neće raspasti) započinje sa 100% i onda konstantno opada, nakon prvog polu-života na 50%, 25% nakon dva polu-života, i tako dalje – ali nikada ne dođe do nule. Drugim riječima, Schrödingerova jednadžba daje samo vjerojatnosti raspadanja, a nikada stvarno raspadanje! (Kada bi postojao stvarni raspad, vjerojatnost preživljavanja bi skočila na 0 u toj točki.)

Da ponovim: (a) Vjerojatnosti u kvantnoj mehanici moraju biti vjerojatnosti određenih događaja. (b) kada se određeni događaj ostvari, neke vjerojatnosti moraju skočiti na 0 ili 100%. Međutim, (c) matematika koja opisuje sve fizikalne procese (Schrödinger) ne opisuje takve skokove. Počinjete shvaćati kako netko dolazi do zaključka da nije sve što se događa u fizikalnom procesu opisivo putem fizikalnih jednadžbi.

Kako onda umovi ulaze u tu sliku? Tradicionalno razumijevanje je da su "određeni događaji", čiju vjerojatnost računamo u kvantnoj mehanici, rezultati "mjerenja" ili "promatranja" (riječi se koriste kao sinonimi). Ako netko (tradicionalno nazivan "promatrač") provjeri da vidi je li se, primjerice, jezgra raspala (možda koristeći geigerov brojač), on ili ona dobiva određeni odgovor: da ili ne. Očito, u tom trenutku vjerojatnost da se jezgra raspala (ili je preživjela) bi trebala skočiti na 0 ili 100% zato što to promatrač zna sa sigurnošću. Radi o zdravom razumu. Vjerojatnosti koje pridodajemo događaju se odnosi na nečije stanje znanja: prije nego što znam rezultat Janeinog ispita mogu samo reći da ima šansu od 70%; ali nakon što to saznam moram reći da je ili 0 ili 100%.

Tako je tradicionalan stav da se vjerojatnosti u kvantnoj mehanici – samim time i valna funkciju koja ga opisuje – odnosi na stanje znanja nekog "promatrača". (Riječima slavnog fizičara Sir Jamesa Jeansa, valne funkcije su "spoznajni valovi"). Promatračevo znanje – samim time valna funkcija koja ga opisuje – ima prekinuti skok kada on/ona sazna rezultat mjerenja (poznati "kvantni skok", tradicionalno nazivan "kolaps valne funkcije"). Ali Schrödingerova jednadžba koja opisuje bilo koji fizikalni proces ne daje nam takve skokove! Dakle nešto mora biti uključeno kada se mijenja znanje osim fizikalnog procesa.

Očito pitanje je zašto uopće moramo pričati o znanju i umovima. Ne bi li neživi fizički uređaj (primjerice geigerov brojač) mogao izvršiti "mjerenje"? To bi rezultirali istim problemom kojeg je istaknuo von Neumann: Ako bi "promatrač" bio samo čisto fizikalni entitet, poput geigerova brojača, mogli bi u principu zapisati veću valnu funkciju koja opisuje ne samo stvar koju mjerimo nego i promatrača. I kada bi je izračunali putem Schrödingerove jednadžbe, ta veća valna funkcija ne bi skočila! Još jednom: dokle god su uključeni samo čisto fizikalni entiteti, njima upravljaju jednadžbe koje govore kako vjerojatnosti ne skaču.

Zato je, kada su upitali Peierlsa može li stroj biti "promatrač", odgovorio da ne može, objasnivši kako je "kvantno mehanički opis u terminima znanja, a znanje zahtjeva nekog tko zna." Ne čisto fizička stvar, nego um.

No što ako netko odbija prihvatiti taj zaključak, te tvrdi kako samo fizikalni entiteti postoji i kako su svi promatrači i njihovi umovi potpuno opisivi putem fizikalnih jednadžbi? Onda kvantne vjerojatnosti ostaju u limbu, ne 0 ili 100% (općenito) nego lebde negdje između. Nikada ne dobivaju jedinstveno i određeno rješenje, nego nekako sve mogućnosti ostaju uvijek u igri. Tako bi bili prisiljeni u "Interpretaciju brojnih svjetova" (eng. Many Worlds Interpretation -MWI) kvantne mehanike.

U MWI, stvarnost je podijeljena u mnogo grana koje odgovaraju svim mogućim rezultatima svih fizikalnih situacija. Ako je vjerojatnost bila 70% prije mjerenja, ona ne skoči na 0 ili 100%; ona ostaje 70% nakon mjerenja, zato što u 70% grana postoji jedan rezultata , a u 30% postoji drugi rezultata! Primjerice, u nekim granama vjerojatnosti određena jezgra se raspala – i "vi" to opazite, dok u drugima se nije raspala – i "vi" opazite da se nije raspala. (Postoje verzije "vas" u svakoj grani.) U slici MWI, vi postojite u praktički bekonačnom broju verzija: u nekim granama stvarnosti vi čitati ovaj članak, u drugim spavate u krevetu, a u nekim trećim se niste niti rodili. Čak i zagovornici MWI priznaju da to zvuči ludo i dosta napregnuto.

Zaključak je ovaj: ako je matematika kvantne mehanika ispravna (kao što vjeruje većina fundamentalnih fizičara), i ako je materijalizam ispravan, prisiljeni ste prihvatiti Interpretaciju brojnih svjetova(MWI), a to je strašno teški teret za materijalizam.

S druge strane, ako prihvatimo tradicionalnije razumijevanje kvantne mehanike koje seže sve do von Neumanna, njena logika nas dovodi (baš kao što je i Wignera i Peierlsa) do zaključka kako nije sve tek materija u pokretu, i posebno kako postoji nešto kod ljudskog uma što nadilazi (transcendira) materiju i njene zakone. Tada postaje moguće ozbiljno se pozabaviti pitanjima koje je materijalizam odbacio: Ukoliko ljudski um transcendira materiju u nekoj mjeri, ne bi li mogao postojati um koji transcendira cijeli fizikalni svemir? I ne bi li mogao čak postojati konačni Um?

Autor je Stephen M. Barr, profesor fizike na sveučilištu Delaware, izvorni članak: Does Quantum Physics Make it Easier to Believe in God? (komentari u kojima sudjeluje i autor). Zanimljivo predavanje prof. Barra:

Očuvanje Lukrecija kroz srednji vijek

Na blogu The Renaissance Mathematicus koji se bavi poviješću znanosti objavljen je post pod nazivom Marvelous Distortions: Greenblatt and the Transmission of Lucretius (Predivna iskrivljenja: Greenblatt i Očuvanje Lucretiusa). Post se bavi knjigom (The Swerve: Howthe World Became Modern) Stephena Greenblatta koji je za nju dobio Pulitzerovu nagradu. Knjiga se uvelike bavi Lucretiusovim (Lukrecije) spjevom De rerum natura (O prirodi), spjev (7400 heksametara) opisuje epikurejski svjetonazor. Svjetonazor kojeg mnogi danas dijele, ali u suprotnosti onog koji je prevladavao u srednjem vijeku pa mnogi pišu svoje verzije kako je djelo uspjelo preživjeti to razdoblje. Autor recenzije je kritičan prema knjizi koja propagira razne neistine, a u nastavku sam zbog duljine izdvojio samo završni dio, ali preporučio bih cijeli post kao i raspravu nakog njega. (Nisam sve nazive prevodio sa engleskog tako da u tekstu možete pronaći nazive ljudi i mjesta na različitim jezicima koji nisu nužno njihova izvorna imena)

***

Greenblatt zapisuje;

Slučajno je kopija De rerum Natur pronašla svoje mjesto u knjižnicama samostana, mjesta koja su pokopala, naizgleda zauvijek, epikurejsku potragu za srećom. Slučajno je redovnik prepisujući očuvao primjerak pjesme u 9. stoljeću, prije nego što bi zauvijek nestala. Slučajno je taj primjerak izbjegao požare, poplave i zub vremena petstotinjak godina sve dok, jednog dana, 1417. , nije došla u njegove [Poggio] ruke." (p.109)

Kao što je jasno na temelju ove i drugih stranica knjige, Greenblat želi da njegovi čitatelji povjeruju kako je Poggio otkrio jedini primjerak DRN-a i kako bi tekst bio zauvijek izgubljen da nije bilo tog nenadanog otkrića. Osim toga, čvrsto implicira kako je tekst stalno bio ugrožen, ne samo zbog "vatre, poplave i zuba vremena", nego i malignih redovnika i svećenika koji su prezirali pogansko znanje i prečesto uništavali tekstove pretvarajući te zapise u palimpseste. Koliko je takav opis realan?

Situacija sa prijenosom rukopisa DNR-a možemo ugrubo sažeti ovako: tekst kojeg danas koristimo oslanja se na dva rukopisa iz 9. stoljeća koja pronalazimo u Leiden Universiteitsbibliotheek, oba su rezultat "karolinške renesanse": Voss. Lat. F. 30, poznat kao Oblongus (O) zbog svog formata, koji je prepisan nedavno nakon 800. godine u Palace School of Charlemagne(u Achenu) i radi se o pretku (izravnom ili preko još jednog međuzapisa) rukopisa kojeg je kasnije otkrio Poggio; drugi je Voss. Lat. Q. 94, poznat kao Quadratus (Q), koji dolazi iz sjeveroistočne Francuske. O primjerku iz 9. stoljeća u jugozapadnoj Njemačkoj svjedoče dva fragmenta od tek nekoliko listova, koji se danas nalaze u knjižnicama u Kopenhagenu i Beču (drugi bečki dio je možda na temelju iste knjige ili iz nekog drugog primjerka iz 9. stoljeća). Činjenica da danas imamo samo tri ili četiri očuvana rukopisa iz tog razdoblja ne mora značiti i ne znači kako su to bili jedini primjerice. Očuvani primjerci ranosrednjovjekovnih rukopisa su obično tek vrh ledene sante. Doista, stematička analiza (konstrukcija obiteljskog stabla primjeraka rukopisa na temelju odstupanja i pogrešaka u očuvanim primjercima) nam govore o, ne samo kasno antičkim (4 ili 5. stoljeće) arhetipovima, nego i o barem tri dodatna srednjovjekovna primjerka koji su prethodili O, Q i fragmentima.

Nadalje, jednostavno nije točno daje taj tekst ležao "uspavan i zaboravljen preko tisuću godina" i kako ga nisu nikada čitali ili koristili tijekom srednjeg vijeka sve dok Poggio nije nabasao na njega: na temelju izvadaka različitih srednjovjekovnih rukopisa, posebno u 9 i 10 . stoljeću, možemo reći da Lucretisu nije bio nepoznat učenjacima u zemljama beneluksa (niske zemlje), sjevernoj Francuskoj i Porajnju. Oko 825. godine, Mico iz Saint-Riquiera, učenjak na Reichenau, otočnom samostanu jezera Constance, sastavio je florilegium (kompilaciju) koji sadrži stihove DNR-a. Lucretius je također prisutan u samostanu St. Gall, gdje ga citiraju oko 850. godine u pismu kojeg potpisuje Ermenrich iz Ellwangena; također se pojavljuje u još jednom florilegiumu napisanom oko 900. godine. Još jedan poznati učenjak tog razdoblja čiji radovi sadrže citate iz DNR-a je Rabanus Maurus koji osim što je bio plodan pisac, bio je i nadbiskup Mainza.

Za ostakak povijesti srednjeg vijeka do Poggiova razdoblja, povijest Lucretiusovih zapisa je nešto nedorečenija; na temelju srednjovjekovnih kataloga knjižnica znamo da su postojali primjerice u sjevernoj Italiji samostanu Bobbio (9. st.) te opatiji Lobbes (Belgija) i Corbie (S. Francuska) u 12. stoljeću; a pojavljuje se i referenca na Lucretiusa u radovu Sieberta iz Gemblouxa(c. 1030-1112).

Ne čudi da Greenblatt ne spominje gotovo nijedan od ovih dojmljivih podataka, unatoč činjenici da su lako dostupne u standardnim knjigama poput Scribes and Scholars (1968/1974/1991 -L. D. Reynold, N. G. Wilson) i Texts and Transmission (1983 - L. D. Reynold), kao i u M. Reevesovom članku u nedavnom Cambridge Companion to Lucretius (2007). Potonji s pravom ističe kako je sudbina DNR-a (prepisan nekoliko puta za vrijeme "karolinške renesanse", nakon čega slijedi razdoblje mirovanja od 9. do 12. stoljeća) zajednička mnogim drugim klasičnim tekstovima te ne postoji nijedan razlog da pretpostavimo kako je to imalo ikakve veze sa namjernom cenzurom, motiviranom "kršćanskim skrupulama" zbog Lucretiusove religioznosti.

Činjenica da nezaobilazan izvor poput Cambridge Companiona ne pronalazi svoje mjesto u Greenblattovoj bibliografiji nam govori nešto, ali još više nam govori činjenica da su dva ranije navedena izvora stvarno na tom popisu. Drugim riječima: možemo opravdano pretpostaviti kako je Greenblatt dobro znao kako iskrivljuje činjenice kada je odlučio osmisliti priču o čudesnom opstanku DNR-a. Tako je ispričao priču koju je ispričao, ne (samo) zato što je loš istraživač, nego zbog prirode i cilja svoje knjige; a to nije potraga za istinom, nego napisati pažljivo promišljeni "bestseller" čiji autor dobro zna što njegovi čitatelji očekuju i što će nagraditi.

Zanimljivo je primijetiti kako se Greenblattova knjiga pojavila na vrhuncu "renesansee" općeg interesa za Lucretiusov rad, ne samo među učenjacima, nego i posebno među laicima, mnogi od njih su članovi širokog društvenog pokreta koji je izrazito aktivan na internetu i kojeg ugrubo možemo nazvati "sekularističkim" ili "novo ateističkim". Taj pokret privlači veliki dio mladih ljudi koji koriste internet kao glavni izvor podržavanja svog položaj u onome što si zamišljaju kao svakodnevnu bitku protiv tamne sile religijskog mračnjaštva. Nažalost, zbog izvora kojim se koriste, dobiju izrazito osiromašeno shvaćanje ljudske povijesti koje se često temelji na rubnim teorijama poput negiranja povijesnosti Isusa (eng.“Jesus mytherism”) i karikaturne ideje o povijesti znanosti.

Razlog zašto je možda ova demografska skupina zainteresirana z DNR nije teško pretpostaviti: svakako je ohrabrujući znati kako je stoljeće prije Novog Zavjeta živio neki rimljani koji je (izgleda) promatrao svijet na isti način kao i vi sami. Za suvremenog obožavatelja Lucretiusa, koji promatra povijest kao vječni sukob razuma i religije, ideja kako je ovaj bitan tekst spašen gotovo čudom od zaborava u rukama samo-kažnjavajućih redovnika koji su palili poganske knjige kada nisu palili heretike, čini se izrazito privlačnom. Upravo je takvu intelektualnu klimu odlučio iskoristi Greenblatt kada je napisao knjigu. Budući da je bio suočen sa izborom između intelektualnog poštenja (kojeg, s obzirom da je književni kritičar i samim time obuzet postmodernom filozofijom, vjerojatno smatra zastarjelim konceptom) i mogućnošću da zaradi na tuđoj gluposti, izabrao je ovo drugo. Ukoliko postoji nešto zbog čega bi trebali biti zabrinuti, to nije zbog činjenice da ljudi izabiru takve stvari, nego da takvo smeće dobiva Pulitzerovu nagradu.

PS

S obzirom da se u članku spominje Rabanus Maurus (Raban Mauro) koji je autor himne Veni Creator Spiritus (Dođi Duše Presveti), za kraj dvije izvedbe himne;

• Dođi Stvorče Duše Svet (ZG katedrala s Papom)
• Veni Creator Spiritus 

Slučaj Galileo - mitovi i zablude

Većina ljudi smatra da je suđenje Galileu ključan primjer sukobljavanja vjerske zatucanosti sa napretkom znanosti, primjer "srednjovjekovnog" neznanja i praznovjerja kojeg nadvladava razum i znanost. Zapravo, cijela poprilično kompleksna afera nema veze sa popularnom bajkom o sukobu "znanosti i vjere", a uloge Galilea i različitih crkvenjaka su bile kompleksne i raznolike. Popularno shvaćanje afere Galileo obilježno je sa brojnim mitovima;

1. " Galileo je dokazao da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne obrnuto"

Zapravo, nije. Kopernik je predložio heliocentrični model 32 godine prije nego što se Galileo rodio, učenjaci i astronomi su razmatrali taj i slične modele još od kad su objavljeni detalji Kopernikove teorije 1539. godine. Kopernikov model je bio jedan od više modela o kojima se raspravljalo u Galileovo vrijeme; neki od njih su bili geocentrični, dok su drugi bili heliocentrični. Galileo je doprinjeo toj raspravi svojim teleskopskim promatranjima, posebno svojim radom o tome kako faze Venere podržavaju heliocentrizam, ali on uopće nije dokazao heliocentrizam.

Nije dokazao jer je, kao što su Galileo i svi drugi astronomi tog vremena znali, postojalo nekoliko ozbiljnih prigovora helicentrizmu koje je, tada, bilo teško potpuno odbaciti. Primjerice jedan je bio nedostatak uočavanja zvjezdane paralakse, drugi su bili vezani uz inerciju koju uzrokuje zemlja koja se okreće. Zbog te dvije zamjerke su i stari Grci odbacili heliocentrizam, i nijedan od njih nije riješen još dugo nakon Galileove smrti.

Iako je Galileo snažno zagovarao Kopernikanski model, on nije "dokazao" heliocentrični model. Također je bio u krivu vezano uz nekoliko važnih stvari – osobito obliku planetarnih orbita (odbacivao je Keplerovu teoriju eliptičnih orbita i držao se kružnice) i njegove ideje kako su plima i oseka uzrokovane zemljinom rotacijom. Ideja kako je Galileo dokazao heliocentrizam je mit.

2. "Crkva je odbacila znanost, osudila heliocentrizam i nije poznavala znanost iza Kopernikove teorije."

Ovo je također mit. Zapravo su mnogi od Galileovih najvećih zaštitnika i branitelja bili svećenici, a mnogi od napadača su bili kolege znanstvenici. Stoljećima prije Galilea Katolička Crkva je odbacila ideju da je nešto pogrešno u racionalnoj analizi fizičkog svijeta, prihvaćajući razmišljanje; kako je Bog racionalan, njegova kreacija je racionalna tako da je možemo shvatiti racionalnim istraživanjem. Time su utrli put prihvaćanju racionalne analize svijeta antičkih filozofa Platona, Aristotela, Arhimeda i mnogih drugih mislioca čiji je rad uklopljen u srednjovjekovnu misao, utemeljivši "prirodnu filozofiju"(ono što mi zovemo "znanošću") na sveučilištima Srednjovjekovne Europe i postavivši temelje za uspon moderne znanosti kakvu danas poznajemo.

Crkva je također bila poprilično otvorena idejama Kopernika. Sam Kopernik je bio svjestan kako postoje snažni prigovori njegovom modelu, kao što sam napomenuo ranije, tako da je oklijevao objaviti svoj rad, ali snažno ga je ohrabrivao biskup Giese(iz Kulma) pa je u početku kružio sažetak njegovih ideja 1530. godine. Time je pridobio veliku pozornost pa je 1533. godine papa Klement VII zatražio Johanna Widmanstadta da održi privatno predavanje o Kopernikovim teorijama u Vatikanskim Vrtovima. Papu je predavanje zaintigriralo i oduševilo tako da je Widmanstadt nagrađen vrijednim rukopisom.

Sam Galileo je bio hvaljen i cijenjen zbog učenosti tako da ga je Isusovački Red smatrao svojim (s obzirom da su ga oni obrazovali). Početni prigovori njegovim promatranjima su odbačena nakon što su isusovački astronomi sa Collegium Romanuma izradili svoje teleskope i ponovili rezultate.

Kao što je spomenuto, do 1616. godine postojalo je više konkurentnih modela o kojima se raspravljalo u znanstvenim krugovima, a neki od vodećih učenjaka tog vremena - klerici su bili u srži tih rasprava. Niti jedan od tih modela nije bio bez mana ili ozbiljnih prigovora, ali znanost tog vremena je išla u prilog geocentrizma. Galileov stav je zapravo bio manjinski među znanstvenicima tog vremena i to su dobro razumjeli znanstveno obrazovani klerici. U toj fazi, heliocentrizam još nije osuđen i bio je u potpunosti valjana alternativna ideja, misao vrijedna proučavanja. Nije (još) bila osuđena, potisnuta ili proglašena heretičnom.

3. "Crkva je osudila heliocentrizam jer je vjerovala da Bibliju treba tumačiti doslovno."

Katolička Crkva nije (niti to danas radi) tvrdila kako Bibliju treba tumačiti doslovno. Zapravo, ideja doslovnog tumačenja Biblije je dosta moderna – nastala je u SAD-u u 19. stoljeću i radi se o isključivo fundamentalističkoj protestantskoj ideji. Katolička Crkva je tada (i sada) naučavala kako određeni Biblijski stih ili poglavlje možemo tumačiti na četiri razine egzegeze – doslovno, alegorijski/simbolički, moralno i eshatološki. Od nabrojanih, doslovno značenje je općenito smatrano najmanje bitnim. To je također značilo da stih Svetog Pisma možemo protumačiti na jedan ili više načina tako da potencijalno niti nema doslovnog značenja i može biti čisto metaforičko ili simboličko.

Zato Crkva nije imala problema sa spoznajom da neki odlomak kojeg su tumačili doslovno više ne mogu tako tumačiti jer je došlo do boljeg razumijevanja svijeta. Vrlo rani kršćani su tumačili neke odlomke tako da pokazuju da je zemlja ravna, ali kako se kršćanstvo raširilo među obrazovanije obraćenike postalo je jasno kako je takvo tumačenje suprotno spoznaji kako je zemlja zapravo sfera pa su ti odlomci protumačeni čisto simbolički.

Sve to znači da je Crkva bila u stanju promijeniti tumačenje Pisma za kojeg se činilo da kaže kako je zemlja "fiksirana"(i slično) ukoliko bi netko pokazao da to nije točno. No, to jednostavno neće učiniti dok netko uvjerljivo ne pokaže – a Galileo to nije učinio. Kao što je kardinal Bellarmine zapisao 1616. godine u odluci o Galileovim spisima:

Ako bi postojala točna demonstracija da je sunce u središtu svijeta i da je zemlja u trećem nebu, da sunce ne kruži oko zemlje nego da zemlja kruži oko sunca, onda bi morali pažljivo pristupiti pojašnjavanju Pisma koje se čini govori suprotno, i radije reći da ne razumijemo nego da je ono što je demonstrirano pogrešno. No, to nije stvar koju treba učiniti u žurbi, što se tiče mene samog neću povjerovati da postoji takav dokaz dok mi ga netko ne pokaže.

Bellarmine nije bio znanstveni neznalica, bio je sveučilišni predavač prirodne filozofije u Flandriji tako da je bio dobro upoznat sa stanjem u kozmološkim raspravama. Znao je, baš kao što je znao i Galileo, da većina znanstvenika tog vremena još uvijek smatra da je geocentrizam točan, a heliocentrizam je daleko od dokazanog. Kada je heliocentrizam napokon dokazan, Crkva je razmotrila i reinterpretirala Pismo, upravo onako kako je Bellarmine predložio.

4. "Galileo je bio okovan lancima, mučen i prijetili su mu spaljivanjem na lomači."

U studenome 2009. godine komičar i glumac Stephen Fry zajedno sa pokojnim Christopherom Hitchensom je raspravljao na televiziji sa dvoje katolika o tome je li Katolička Crkva "sila dobra u svijetu." Fry i Hitchens su uvjerljivo pobijedili u debati, ali Fry je strastveno zagovarao jednu stvar; "činjenicu da je Galileo bio mučen" od strane Inkvizicije. U svojoj knjizi, The End of Faith, Sam Harris se pokušava referirati na Galilea kada priča o Crkvi koja muči učenjake do ludosti jer su raspravljali o prirodi zvijezda. Voltaire je slavno zapisao kako je Galileo provodio dane stenjajući u tamnicama Inkvizicije; ideja kako je Galileo odustao od teorije zbog svog (razumljivog) straha od lomače je jedna od glavnih bajka o aferi Galileo. Sve te ideje su besmislene.

Zapravo, daleko od stenjanja u bilo kakvim tamnicama, Galileo je proveo cijelo suđenje 1633. godine kao počasni gost raznih viših klerika u nekoliko raskošnih palača i apartmana u Rimu. Unatoč Fryevim strastvenim tvrdnjama, nikada ga nisu mučili niti je ikada bio u stvarnoj opasnosti da ga muče, i zbog svojih godina i zbog činjenica da je dobrovoljno čak i entuzijastično surađivao sa istragom (njegovo prijateljstvo sa mnogim visokim dužnosnicima u Crkvi bi mu sigurno pomoglo da se stvarno nalazio u ikakvoj stvarnoj opasnosti). Zapisi o njegovom suđenju ne pokazuju da je u bilo kojoj fazi ikada postojala opasnost smrtne kazne – kazne koja je bila namijenjena samo najgorim oblicima nepokajničke i opetovane hereze. Svoje dane nije provodio u nikakvim "tamnicama". Njegova konačna kazna je bila zapravo stroža nego što su on i mnogi drugi očekivali, a smješten je u kućni pritvor u vili( u Firenci) tijekom preostalih 9 godina života, tada je završio nekoliko svojih najvažnijih djela.

Naravno, ideja da se nekome sudi, presudi i da ga se smjesti u kućni pritvor (čak i u vrlo udobnu vilu u Toskani) nije primjerena našem suvremenom senzibilitetu. No, ostaje činjenica da su ideje - kako je mučen, kako je bio u opasnosti da ga spale na lomači, da je bio zatvoren ili da je svoje posljednje dane proveo u nekakvoj tamnici – sve mitovi.

5. "Galileo je bio osuđen samo zato što je koristio znanost da preispita Crkveni nauk, a to je Crkva zabranila."

Kao što je već spomenuto, Crkva nije osuđivala znanstveno istraživanje – zapravo, većina ljudi tog vremena koje bi mogli nazivati "znanstvenicima"(termin koji je prvi put upotrijebljen 1833. godine) su istodobno bili klerici. Nije čak ni bio problem da netko pokaže kako tradicionalno tumačenje Svetog Pisma ili nauka Crkve treba drugačije protumačiti jer je došlo do novog razumijevanja fizikalnog svijeta. Crkva je naučavala kako božanska objava i objava razumom dolazi iz istog izvora tako da ukoliko se čini da postoji konflikt, znači da je naše razumijevanje problem. Kao što sam citirao, kardinal Bellarmine je napomenuo da ukoliko se objektivno demonstrira da je heliocentrizam točan onda bi Pismo koje (izgleda da) podržava geocentrizam trebalo preispitati. Iako je dodao da to ne treba raditi u žurbi. Problem je bio što Galileo i manjina učenjaka koji su prihvatili heliocentrizam u tadašnje vrijeme nisu objektivno dokazali heliocentrizam jer je još uvijek postojalo nekoliko prigovora na koja nisu odgovorili i na koje smo pronašli odgovor dugo nakon Galileove smrti (problem zvjezdane paralakse nije riješen sve to 1838. godine).

Nakon Bellarminove presude 1616. godine Galileo se morao složiti sa time da nije dokazao heliocentrizam. Pristao je da neće predstavljati Kopernikanski model kao objektivnu činjenicu jer je nije mogao niti dokazati kao takvu. Pristao je da će je istraživati i podučavati kao matematički model za astronomske svrhe. Papa je zatražio 1632. godine od Galilea da napiše knjigu u kojoj će predstaviti Kopernikanski i Ptolemejski model, sa pripadnim argumentima koji pokazuju snage i slabosti oba modela. Galileo je napisao "Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo", ali ga je napisao na takav način da je jasno kako smatra da je kopernikanski model superioran. Također je neke od argumenata koje je Papa dao po tom pitanju stavio u usta jednog lika u njegovom djelu, lik se zvao "Simplicimo" - što na talijanskom znači "budala".

Razljućen, Papa je povukao svoju potporu Galileu i dopustio da mu sude pred Inkvizicijom jer je prekršio svoj dogovor iz 1616. godine zbog načina na koji je argumentirao u svom radu. Inkvizicija je presudila da je stvarno prekršio dogovor i zbog toga mu izrekla kaznu.

Crkva je već počela prihvaćati i razmišljati o implikacijama kopernikanske revolucije. Isusovački učenjaci u Collegium Romanumu su zadovoljno razvijali Galileove ideje i koristili teleskopska promatranja da podrže, kritiziraju ili prilagode Kopernikove ideje; oni i ostali katoličku učenjaci su zajedno sa astronomima diljem Europe, uključujući Keplera i Brahea raspravljali o različitim modelima koji su bili predloženi u to vrijeme.

Sitničava akademska ljubomora drugih znanstvenika odvela je Galilea i njegov rad pred Inkviziciju, osobnosti uključenih i politika tog vremena rezultirale su eskalacijom i osudom Galilea te osudom Kopernikanstva općenito. S vremenom je ta prekomjera reakcija poništena; ali to sve nikako ne pokazuje da se radi o neminovnoj reakciji Crkve na događanja u astronomiji tog vremena, stvari su se lagano mogle odigrati tako da Crkva prihvati heliocentrizam bez ikakve osude ili sukoba sa znanošću.

Zaključak

Afera Galileo je niz složenih događaja koji uključuju mnogo više od same znanosti i vjere. Sve se dogodilo u vremenu nakon Reformacije i Katolička Crkva je agresivno pokušavala ojačati i reafirmirati svoju vlast. Također je vezana sa uključenim ličnostima: znanstveni rivali koji su započeli sa tračevima o Galileu zbog profesionalne ljubomore, ambiciozni, ali znanstveno nepismeni propovjednici koji su pojačavali tenzije, osjetljivi Papa koji se osjetio poniženim zbog Galileove knjige i na kraju sam Galileo, arogantan i iritantan u toj mjeri da su njegovi prijatelji gubili svaku nadu.

Pažljivo proučavanje dokaza pokazuje kako moderna bajka koju si zamišljaju mnogi ljudi o toj aferi ima malo sličnosti sa povijesnim činjenicama. Bajke su lijepe, zgodne priče sa poantom na kraju; ali povijest nije takva i rijetko je možemo smatrati moralnom bajkom. Prave racionaliste zanima što se stvarno dogodilo i zašto, proučavaju što je objektivnije moguće, a ne oslanjaju se na slatke priče. Mnogi od mojih kolega ateista, posebno oni koji su najglasniji, bi trebali proučiti malo povijest kada se priča o slučaju Galileo, trebali bi biti pažljivi kada govore o ovoj temi.

Izvorni članak What is the most misunderstood historical event? Autor je Tim O'Neill, povjesničar amater, ateist i skeptik, inače uređuje blog Armarium Magnum i stranicu History vs The Da Vinci Code.

PS

Izvorni članak prati i diskusija koju možete pročitati na gornjem linku. (Netko je spomenuo Galileovu osudu, a u kojoj piše i "philosophically false" što zapravo znači znanstveno pogrešna - jer je prirodna filozofija ono što bi danas nazvali znanošću. Postojalo je više teorija o kretanju svemirskih tijela, jedan post o tome Galileo’s great bluff and part of the reason why Kuhn is wrong. Naravno spominje se i suprotnost biblijskom tekstu, ali kao što znamo iz, primjerice mita o ravnoj zemlji, to samo za sebe nije bio problem.) 

Slučaj Galileo je naravno složen, mogao je O'Neill dodati još mitova, primjerice onaj o "čisto teološkom razlogu" zašto smo mislili da je Zemlja u centru svemira, dva posta; The Galileo Affair - The Cosmic Promotion i We live in a geocentric world!. Svašta bi se još moglo napisati o Galileu, spominjao sam ga kroz više postova na ovom blogu, a dva su bila posvećena njemu; Galileo Galilei - suđenje, sve što ste ikada htjeli znati i O znanstvenim uspjesima Galileo Galileia.

Također u članku Patrističko razdoblje, Srednji Vijek i Kopernikanstvo - Preispitivanje povijesnog odnosa znanosti i kršćanstva(Numbers, Lindberg) možete pročitati o Galileu i kopernikanstvu.