subota, 3. rujna 2011.

Bošković - fratar i jezuit da se spali

Tekst u nastavku je prepisan iz knjige Ivana Supeka, "Ruđer Bošković - vizionar u prijelomima filozofije, znanosti i društva", poglavlje "Posljednji sjaj i pomračenje". Knjiga je izuzetno zanimljiva i priližava nam duh vremena onoga vremena. Sva podebljanja u tekstu su moja, a tri točkice "..." predstavljaju tekst kojeg sam izostavio. Tekst ima neke pogreške, ali ih nisam ispravljao, mislim da je iz konteksta očito o čemu se radi. Sam tekst neću komentirati, iako je iz odabira dijelova koje sam prepisao očito da sam želio pružiti jednu realniju verziju događanja u Francuskom društvu 18. stoljeća kakvu nemamo priliku čuti u školi i medijima odnosno na sveučilištima. Zbog dužine nisam prepisao cijelo poglavlje, ali možete skinuti paket sa fotografijama ovog poglavlja na linku (17.8 MB). 

Posljednji sjaj i pomračenje
... 
U općem nezadovoljstvu Louis XV. se zavadio s paralamentom, gdje su nadvladali jansenisti, i rasputio ga. Vrlo moćne kraljevske kurtizane Pompadour i Dubarry izazivale su svo građanstvo svojom raskalašenošću i lakomošću za nakitom i novcem. Kad je Ruđer iznenada bio pozvan u službu mornarici, on i nije slutio s kakvim će ga neprijateljstvom dočekati i Akademija i dvor. Madamme Pompadour nije mogla vidjeti jezuita živog kamoli u časti.
...
Nastanivši se u Parizu, Bošković je odlazio na dvor u Versaillesu gdje je dugo gospodarila kraljeva mestresa Madamme Pompadour. Već za prvog boravka Ruđer se vrlo nepovoljno izražavao o pokvarenoj ljepotici koja je prodavala službe i časti, a bila je još više omražena što je uvukla Francusku u rat protiv Pruske, u sedmogodišnji rat. Ako je i d'Alamebrt bio pogođen što je novi kralj odmah protjerao bivšu mestresu u samostan, Boškoviću je to dobrodošlo. Međutim, d'Alambert je već 1772. bio izabran za stalnog tajnika u Academie Francaise gdje će neprestano rovariti protiv jezuita koji se "ovamo doskitao".

Louis XVI. Bio je milostiv prema Ruđeru, i on će kralju posvetiti svoja optička djela, dosta razumljivo s obzirom na njegov položaj u mornarici. On je imao tada osiguran život, kao što piše, i ne boji se za sebe, ali ga muči neprestana nesigurnost općih prilika u Francuskoj. Doduše, Louis XVI. Je ponovno uspostavio stalešku skupštinu, ali je brzo odustao od započetih financijskih reformi, a njegova žena Marie Antoinette, kći Marije Terezije, okupila je krajnje natražnjačku dvorsku kliku. Kolebljiv kralj i kraljica bez ikakve sućuti za patnje zemlje, razmažena "Austrijanka", sami su potkopali monarhiju svojom lakoumnošću i raskošem tešku krizu još je pogoršao rat s Velikom Britanijom kad je Francuska stala na stranu pobunjenih američkih kolonija.

Bošković je u Parizu bio pridošlica, i nije čudo da su mnogi francuski učenjaci bili povrijeđeni i osjećali se zakinuti što je unutar mornarice bilo stvoreno tako visoko i unosno mjesto za jednog stranca. Mučeni dugovima i siromaštvom, intelektualci su se među sobom jagmili za ono malo plaćenih službi. Kad je Clairaut umro, d'Alambert je s puno prava zahtjevao od dvora da mu se prenese njegov dohodak pravog člana. No kralj je otezao; jamačno je na nj utjecala Marie Antoinette, protivnica eciklopedista i bivših štićenika gospođe Pompadour. Neuslišani d'Alambert ogorčeno piše 1882. isto tako velikom matematičaru i fizičaru Lagrangeu; 

"Divim se i poštujem, dragi moj prijatelju, čednost kojom govorite o svojim odličnim djelima, dok mi ovdje imamo jezuita Boškovića koji je, govoreći neprestano ženama na dvoru o lijepim stvarima što ih je uradio, a za koje nas obojica ne znamo, isposlovao sebi već 8000 livra plaće, dok ne dobije i više, da može imati, kako kaže, kočiju bez koje da ne može biti. Osim toga kani silom prodrijeti u Akademiju, premda nema ni praznog mjesta; na to će se morati pripaziti."
Josep Louis Lgrange(1736-1813) je bolje poznavao Boškovića otprije, a kako je sam naslijedio Eulerovo mjesto u Berlinskoj akademiji, na laskav i samolaskav poziv Friedricha II. Pruskog(da najveći kralj želi imati uza se najvećeg matematičara) bila mu je ksenofobija strana. Izvanredno nandaren Lagrange je još kao dječak riješio Eulerove izoperimetričke probleme, a njegovi su radovi kasnije jako unaprijedili analitičku mehaniku. Godine 1772. dobio je nagradu Pariške akademije za obradu triju tijela s osobitom primjenom na gibanje Mjeseca. I on odgovara umjerenije na d'Alambertovo pismo: 
Ne čudim se onome što mi kažete o ocu Boškoviću. Odavno poznajem fratarsku skrb; sigurno je da nije nedostojan da bude u Vašoj akademiji u kojoj nisu svi članovi d'alemberti...
U drugom pismu je d'Alambert priznao da Bošković nije bez zasluga, ali se, međutim, zaoštrio Lagrangeov stav prema bivšem isusovcu, tako da je napisao akademiku Antoineu Nicolasu Condorcetu, matematičaru i sociologu(prvome koji je statistički obrađivao društvene pojave):
"Predrago mi je da ste se napokon riješili Boškovića. Kakva god bila vrijednost njegovih djela, držim da uvijek više vrijede od njegove osobe. On je fratar i jezuit da se spali(jesuit a bruler)."
Condorcet je bio d'Alembertov intimni prijatelj, a također bili su mu bliski i drugi eciklopedisti, tako da je kao tajnik Akademije dosta škodio Ruđeru. I ministar mornarice bio je također huškan od akademika protiv Boškovića pa je hladio prema njemu. Osjećajući se sve više ugrožen, Bošković je pisao Dubrovačkom senatu 3. svibnja 1774.
"Sada sam opskrbljen ovdje od Njegova Veličanstva, ali Vaše Preuzvišenosti znaju dobro kako su dvorovi promjenjivi; promjena vladara ili ministra može lako sve pokvariti, uz brojne neprijatelje koje imam iz zavisti i nacionalističkog duha spram stranaca."
Sam Ruđer imao je lijepo mišljenje d'Alemebrtu, Lagrangeu i drugim francuskim znanstvenicima i nastojao je da ih ničim ne izaziva. Pa otkud tolika mržnja na nj? Kada ga Lagrange želi strpati na lomaču, tada iz njega progovara bijes revolucionara-materijalista na isusovca koji im je predstavljao stari teizam i mistiku. I više od toga, Ruđer je odstranio iz svojeg "Novog svijeta" masu koja je bila sidrište materijalizma. I d'Alembert i Lagrange i drugi enciklopedisti vidjeli su u Boškovićevu dinamičkom obratu samo jednu zapreku svojim naprednim nazorima, a ničim izazvani gnjev bio je možda izvirao iz osjećanja slabosti svojeg stanovišta. Vlastite dvojbe bilo je najlakše ugušiti napadajem na inovjernika.

Lagrange je obrađivao slične probleme o gibanju planeta kao i Bošković, i često je kao i on sudjelovao na natječajima Francuske akademije, ali je već raspolagao najmoćnijim matematičkim metodama. Kad se vratio iz Berlina u Francusku, kralj mu je dao stan u Louvreu gdje će dovršiti 1788. glavno djelo Mecanique analitique koje će nakon Eulera odrediti dalji razvoj mehanike. Tu je on prvi razvio varijacioni račun koji mehanički zakone izražava principima maksimuma ili minimuma, odatle tad slijede diferencijalne jednadžbe gibanja. Kao što sam veli u predgovoru Analitičke mehanike, u njegovoj knjizi nema nijedne slike, i lako je razumjeti kako je s visoka gledao na Boškovićeve radove izvođene dugotrajnim geometrijskim postupcima. Ako je iskazao neprijateljstvo prema Boškoviću, bio je inače povučen od svjetskih razdvajanja, tako da su ga poslije i revolucija i Napoleon častili kao najvećeg matematičara, Zacijelo, Boškoviću nije bilo lako kad su se takva trojica kao d'Alembert, Lagrange i Laplace složili protiv njega i njegovog ulaska kao pravog člana u Akademiju.
...
On(Condorcet) je još pisao da društvom vladaju opći zakoni koje treba da ljudi spoznaju kako bi bolje gradili svoju budućnost, ali težnje za slobodom bivaju sve jače rušeći sve postavljene granice. Ispod plemenitih načela tražio je grabežljiv, pomaman čovjek svoju priliku, što će otkrivati Hippolyte Taine u Napoleonovu uspjehu da pridobije bijesne radikale;
"On je odmah pod njihovim popovijedima o slobodi i jednakosti pronalazio njihove autoritativne instinkte, njihovu potrebu da zapovijedaju, budu prvi... dapače, kod većine požudu za novcem i uživanjem."
Kad su i zahtjevali pravdu i slobodu, revolucionari su rijetko prakticirali tolerantnost i pravičnost. Potpuna uvjerenost u ispravnost ili istinitost njihovih načela činila ih je nemilosrdnima ili ravnodušnima prema drugim koji se nisu svrstavali u njihov tabor. Posljednji od humanista, Bošković će teško iskusiti tu promjenu u mentalitetu intelektualaca.
...
Ruđer biva sve ojađeniji spram Pariške akademije;
"gdje se sada vodi izraziti rat protiv mene intrigama tih matematičara-enciklopedista"
...(Nakon jedne znanstvene rasprave sa Laplaceom kojeg su podržali d'Alemebrt i Lagrange, op. prepisivača) Dok je Ruđer prije jako štovao francuske matematičare, odsad duboko ogorčen više ne želi općiti
"ni s jednim od tih znanstvenika koji su uopće gotovo svi prema meni nepodnošljivi; dvolični su oholi..."
Taština ili jagma za krunom ili bar paunovim perjem pokretala je svjetsku povijest jednako tako jako kao i materijalni interesi; ona nije mimoišla ni znanstveno polje gdje se oduvijek borilo za prioritet u kakvu otkriću. Ako su državnici srljali u ratove, ništa manje strastveni nisu bili sporovi među intelektualcima; a katkad bi se i tu prolila krv. Koliko je god istraživanje unaprijedilo univerzalna načela i svjetsku zajednicu istraživača ipak u cjelini nam povijest znanosti ne potvrđuje bezazlenu tezu kako filozofija plemeni duh. Pitanje prioritet zavadilo je i dva tako miroljubiva čovjeka kao što su bili Newton i leibniz. Galilei je zatajio da je od Holandeza pozajmio upotrebu dalekozora. Prioritet postaje kruna na kulturnom bojištu otkako je renesansa s rastućim individualizmom potisnula anonimne samoprijekorne autore.

... (kraj)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove