Vizija Odabranih i uvođenje spolnog odgoja, primjer SAD-a

Svjedoci smo čestih planova kojima ljevičari žele promijeniti društvo. Sowell koristi izraz "anointed" kako bi opisao takve ljude, ja sam to preveo kao "odabrani". Ljevičarski planovi pokretani njihovom filozofijom, odnosno vizijom, se često pokazuju neuspješnim, ali to ih ne ometa previše pa i dalje nastavljaju sa sličnim programima. Zbog toga se razvio i karakteristični uzorak kada analiziramo opetovane promašaje njihove vizije. Uzorak obično ima četiri faze;

Faza 1: "Kriza": Postoji neka situacija, a odabrani odluče ukloniti njene negativne aspekte. Takva situacija se proziva "krizom" (iako sve situacije u društvu imaju svoje negativne aspekte). Rijetko daju dokaze koji pokazuju da je ta situacija jedinstveno loša ili da postoje naznake da se pogoršava. Ponekad situacija koja se opisuje kao "kriza" već godinama pokazuje znakove poboljšavanja.

Faza 2: "Rješenje : Predlažu i uvode razne programe kako bi stali na kraj "krizi". Odabrani tvrde kako će to dovesti do rezultata A, kritičari kažu da će dovesti do rezultata Z. Odabrani odbacuju prigovore kao apsurdne i "pojednostavljene", ako ne i nepoštene.

Faza 3: "Rezultati": Uvedeni su programi koji zatim dovode do situacije Z.

Faza 4: "Odgovor": Oni koji povezuju rezultat Z sa uvedenim programima se odbacuje jer ignoriraju "kompleksnost" situacije. Na kritičarima je da dokažu kako je program doveo do tih rezultata, a oni koji su predviđali da će program dovesti do napretka ne moraju ništa opravdavati. Zapravo, često se pretpostavlja da bi stvari bile i puno gore, da takvi programi nisu uvedeni.

Naravno, opisani uzorak ne opisuje potpuno razvoj svih događaja, ali pogađa srž mnogih planova kojima je cilj popraviti neke pojave u društvu. S obzirom da je "rasprava" oko spolnog odgoja i dalje aktualna odlučio sam prenijeti što se događalo u SAD-u kada su uvodili slične programe (preuzeto iz The Thomas Sowell Reader, uz male promjene, uređivanje moje, reference citata nisam navodio)

***

Među različitim progresivcima koji su se pojavili 1960-ih, posebno mjesto imaju oni koji su zagovarali spolni odgoj u javnim školama, kao i nekim drugim kanalima. Jedan od prvih poteza ureda (Office of Economic Opportunity) 1964. godine bilo je financiranje ureda organizacije Planned Parenthood u Texasu. Počevši sa pola milijuna dolara izdvojenih za spolni odgoj 1965. godine, kroz narednu godinu iznos se povećao pet puta. Ne samo da je vlada počela značajno povećavati financijska sredstva do kraja 1960-ih za spolni odgoj – poznat i kao "planiranje obitelji" ili pod nekim drugim eufemizmom, nego je također počela naređivati državama da provode takve programe. Broj pacijenta koje je poslužila klinika "planiranja obitelji" povećao se pet puta u razdoblju 1968-1978. Već 1968. National Education Association u svojem NEA Journalu je izvještavala kako financirani projekti "pokazuju potrebu za spolnim odgojem kao integralnim djelom školskog kurikuluma od najranijih razreda." Neke od savjetovanih trudnih djevojaka su izjavile kako "imaju osjećaj da su učili o ljudskoj seksualnosti tijekom osnovne škole, onda ne bi ostale trudne." Spolni odgoj i klinike "planiranja obitelji "- tako ih nazivaju unatoč toga što im je cilj sprječavanje rođenja djece – ne samo da su se brzo raširile nego su promijenile i svoju klijentelu. Kao što jedna studija ističe;

Usluge planiranje obitelji su porasle od sredine 60-ih do sredine 70-ih. Savezna vlada je počela financirati organizaciju 1964. godine i koristile su je samo udane žene. Do 1970. kongres je usvojio prve zakone o nacionalnom obiteljskom planiranju i populaciji. Troškovi su porasli sa 16 na 200 milijuna dolara. Manje od četvrtine milijuna tinejđera je koristila usluge 1969. godine, a do 1976. taj broj je narastao do 1.2 milijuna.

Prema Alan Guttmacher Institutu, vodećoj istraživačkoj organizaciji koja se bavila promoviranjem spolnog odgoja, vladina podrška za usluge "obiteljskog planiranja" je porasle sa 14 mil. u 1968. na 279 mil. dolara desetljeće poslije – gotovo dvadeset puta. Koji je cilj sve te aktivnosti? Spolni odgoj se smatrao primarnim sredstvom "pomaganja adolescentima da izbjegnu neželjenu trudnoću," barem sudeći prema tipičnom komentaru tog vremena. Još jednom, imamo tipičan uzorak od četiri koraka:

Prva faza: KRIZA

Godine 1968. tvrdilo se kako je "edukacije i savjetovanje o kontracepciji hitno potrebno da se pomogne sprječavanju trudnoća i vanbračne djece kod srednjoškolskih djevojaka." Čelnik "Planned Parenthooda" svjedočio je pred kongresom 1966. da je spolni odgoj potreban kako bi "pomogli našim mladim ljudima i smanjili pojavu vanbračnog rađanja i ranog braka zbog trudnoće". Pročelnik za obrazovanje grada New Yorka citirirao je stope spolnih bolesti kao dokaz da je potreban "intenzivan odgojni program." Članak u American School Board Journalu je 1969. opisao spolni odgoj kao način borbe protiv "vanbračne djece i spolnih bolesti." PTA magazine je slično tome zagovarao spolni odgoj da bi se suzbila "stopa spolnih bolesti, trudnoća prije braka i katastrofalne emocionalne posljedice neodgovornog seksualnog ponašanja."

Slične izjave su se mogle čuti iz različitih izvora. Ali kakva je bila stvarna situacija kada je stvoren ovakav "krizni" mentalitet kako bi progurali spolni odgoj u školama? Stopa trudnoća među tinejđericama je opadala više od desetljeća još od 1957. Stope spolnih bolesti su također opadale. Stopa infekcija od, primjerice, gonoreje se smanjila od 1950. do 1959. a stopa sifilisa je do 1960., pala na polovicu iznosa iz 1950. To je ta "kriza" koju je trebalo riješiti.

Druga faza: RJEŠENJE

Zagovarana su velika sredstva za programe spolnog odgoja u školama, i klinike "planiranja obitelji", kako bi se suzbile tinejđerske trudnoće i spolne bolesti. Nakon spolnog odgoja, prema jednom profesoru, dječak će "osjetiti manju potrebu za usputnim, neodgovornim i sebičnim eksperimentima sa seksom." Kritičari su davali različite argumente protiv programa, uključujući i vjerovanje kako će spolni odgoj dovesti do veće seksualne aktivnosti, a ne manje; baš kao i viših stopa tinejđerskih trudnoća. Takvi stavovi su odbačeni u medijima i politici, baš kao i od strane zagovornika spolnog odgoja. Članak u NY Timesu je odbacio "emocije i neispitanu tradiciju" , a njegov urednik za obrazovanje je izjavio: "Strahovati da će spolni odgoj dovesti do veće seksualne popustljivosti znači da ne shvaćate fundamentalni cilj cijelog pokreta". Kao i obično, namjere su kamen temeljac u viziji odabranih.

Treća faza: REZULTATI

Već početak 1968. godine, gotovo polovica škola u zemlji – javnih i privatnih, vjerskih i sekularnih – je imalo spolni odgoj, koji se stalno širio. Širenjem spolnog odgoja kroz američki obrazovni sustav kroz 1970-te, stopa trudnoća djevojaka od 15 do 19 godina povećala se sa 68 na 96 (na tisuću) do 1980. godine. Među neudanim djevojkama između 15 i 17 godina, stopa rađanja se povećala 29 posto u rasponu od 1970. do 1986., unatoč velikom povećanju broja pobačaja, koji su se više nego udvostručili u tom periodu. Među djevojkama mlađim od 15 godina, broj pobačaja je nadrastao broj rađanja do 1974. godine. Razloge za to nije teško pronaći: Prema Insitutu Alan Guttmacher, postotak neudanih djevojaka koje su imale spolne odnose je bio veći za svako godište (15-19) nego što je bio prije samo pet godina. Stopa tinejđerske gonoreje se utrostručila u periodu od 1956. do 1975. Bivši načelnik ureda koji je vodio bitku za više spolnog odgoja i klinika "obiteljskog planiranja" otvoreno je svjedočio pred kongresom; "Istodobno dok se stopa spolnih bolesti povećala 350% u posljednjih 15 godina, otvorili smo više klinika, podijelili više pilula, i uveli više spolnog odgoja nego ikad u povijesti, a i stope tinejđerskih trudnoća su porasle." Međutim, takva iskrenost je iznimka, a ne pravilo među onima koji su zagovarali spolni odgoj i kontracepcijske klinike ("planiranja obitelji").

Četvrta faza: ODGOVOR

Zagovornici spolnog odgoja nastavili su sa svojim aksiomom kako je potrebno još spolnog odgoja da bi suzbili maloljetničke trudnoće i spolne bolesti. Još 1980-te, unatoč gomili dokaza, Institute Alan Guttmacher proglašava; "Maloljetničke trudnoće se mogu, kroz bolji odgoj i preventivne usluge, ako ne potpuno ukloniti, onda barem smanjiti; a kroz bolje rodiljne, socijalne i usluge pobačaja, može se reducirati i učinak na maloljetnice koje ostanu trudne." Protivljenje spolnom odgoju je i dalje, u časopisu The Ameican Biology Teacher, odbacivano kao "pojednostavljeno gledište". Kongresmen New Yorka otkrio je kako alarmantne statistike porasta trudnoća samo "pojačavaju potrebu za jakim utjecajem vlade u rješavanju problema." Sama mogućnost da je takav "jaki" vladin "utjecaj" možda i pogoršao situaciju nije nikada niti spomenuta. Isto tako, za Institut Alan Guttmacher "gotovo učetverostručene" stope spolnih bolesti u periodu 1960. do 1972. samo pokazuju da je potrebno više "nacionalnih programa u javnim školama". 

Protivljenje spolnom odgoju se predstavljalo kao "opasnost demokratskom društvu." Kada ih suočite sa dokazom da je stopa trudnoća i pobačaja porasla tijekom 1970-ih, zagovornici često negiraju da je spolni odgoj bio raširen u tom razdoblju, definirajući termin "spolni odgoj" kao sveobuhvatni spolni odgoj, koji je uveden kasnije.

Iako su programi spolnog odgoja predstavljeni javnosti, kongresu i školskim birokratima kao način reduciranja društvenih problema poput tinejđerske trudnoće i spolnih bolesti, mnogi od glavnih pokretača programa su imali važniju agendu. Kao što jedan izvještaj Kongresa oprezno navodi:

Primarni cilj vladinog bavljenja obiteljskim životom i spolnim odgojem je reduciranje neželjenih trudnoća među tinejđerima, ali primarni cilj većine seksualnih edukatora je, čini se, poticanje zdravih stavova o seksu i seksualnosti.

Ukratko, koliko god da politički korisne mogu biti javne zabrinutosti oko trudnoća i bolesti prilikom dobivanja vladinog novca i pristupa zarobljenoj publici u javnim školama, pravi cilj je promijeniti stavove učenika – ili točnije, isprati im mozak sa vizijom odabranih, kako bi istisnuli vrijednosti koje su naučili u svojem domu. Prema članku u The Journal of School Health, spolni odgoj predstavlja "uzbudljivu priliku da se razviju nove norme." Samo u svjetlu te agende možete shvatiti zašto takozvani "spolni odgoj" treba zagovarati kroz sve školske razrede – od vrtića do fakulteta – kada je očito da nije potrebno toliko vremena da naučite osnove biološke ili medicinske informacije o spolnosti. Razlog tolikog trajanja spolnog odgoja je konstantna indoktrinacija sa novim stavovima. Primjer takve indoktrinacije bi mogao biti koristan:

Popularni program za učenike viših razreda osnovne škole (13 i 14 godina), pokazuje scene četiri gola para, dva homoseksualan i dva heteroseksualna, u različitim seksualnim činovima, a seksualni edukatori upozoravaju učitelje da ne pokazuju taj materijal roditeljima ili prijateljima sa napomenom kako: "Mnogi od materijala ovog programa pokazani van konteksta samog programa mogu dovesti do zabuna." 

Roditelje koji su saznali za taj program i protestirali su ubrzo nazvali "fundamentalistima" i "desničarskim ekstremistima". To je jedan od tipičnih primjera vizije odabranih, odlučuju umjesto roditelja kada i čemu će izložiti vlastitu djecu vezano uz seks – uz potpuno odbacivanje onih koji imaju drugačije stavove o tom pitanju. Opisana epizoda nije specifična za jednu školu. Slične stvari se događaju diljem zemlje. Roditelje se omalovažava i u diskusijama javne politike i u raspravama oko materijala koji se nude učenicima u školama. Tipičan komentar "stručnjaka" je da su "seks i seksualnost postali toliko kompleksne i tehničke stvari pa to ne smijemo ostaviti roditelju, koji je ili neinformiran ili je prestidljiv da bi podijelio te informacije sa svojim djetetom."

Ovakva uvjerenost da su u pravu, čak u toj mjeri da izigravaju roditelje, je potpuno dosljedna njihovoj viziji, iako je nedosljedna desetljeću empirijskih podataka o stvarnim posljedicama "zdravih stavova prema seksu" koje promoviraju "stručnjaci".

PS

Koja je pouka ove povijesne epizode? Neka svatko za sebe odluči.

Ne mislim da će neki zagovornik očajavati zbog iznesenih podataka, reći će da odgoj nije imao utjecaja, a i uvijek postoji neki "stručnjak A" ili "istraživanja su pokazala" da je u X došlo do rezultata Y, ili nešto takvo. S obzirom na dugo razdoblje provođenja odgoja jasno je da će postojati periodi promjene smjera, odnosno nemoguće je da će neki parametar stalno rasti/padati, iako se tridesetogodišnji trend opadanja stope trudnoće u hrvatskoj čini kao zanimljiv podatak, posebno kada pratimo izjave u medijima. Inače, pretražujući članke, ovaj naslov jutarnjeg mi je najviše zapeo za oko;"'Izlaze iz osnovne, a ne znaju za oralni i analni seks! Hitno treba organizirati stručno usavršavanje učitelja'"

Problem analize uspješnosti odgoja mi se čini kao tema za sebe, o čemu sam već i pisao. Mislim da je jasno da ne možemo samo tako preslikati rezultat iz jednog društva u drugo zbog niza razloga – socijalna politika, društvene norme, povijest, ekonomija, struktura stanovništva i drugo. Osim toga, svatko ima slobodnu volju i ne znam zašto tretiramo trudnoću i spolne bolesti kao gripu koju dobijemo jer smo na krivom mjestu u krivo vrijeme. Kakvi god rezultati nekog programa bili sumnjam da će odabrani odustati od njega, samo će ga proširiti – bitno je da se uvede, pod kojim god uvjetima. Mislim da je jasno da veliki broj uključenih ima svoje specijalne interese u svemu.

Zanemarimo li širu sliku i usredotočimo se samo na podatke, možemo vidjeti da ovi podaci o uvođenju spolnog odgoja u americi potvrđuju da rezultati nisu onakvi kakve su obećavali njegovi zagovornici; i to u izravnim parametrima poput stope pobačaja i spolnih bolesti. Ne treba ni spominjati da filozofija koja oblikuje takvo "odgajanje" rezultira i sa slabljenjem institucije braka odnosno više vanbračne djece, povećanje stope razvoda i sve ostalo što prati takav razvoj događaja (uključujući i odrastanje djece u nestabilnoj okolini, što znači i nasilje).

No, već sam dosta pisao protiv odgoja, a razlozi protivljenja ne ovise o ovakvim rezultatima. Ovaj post je samo podsjetnik na iskustvo uvođenje odgoja u SAD-u; primjer može, a i nemora, imati veze sa našom situacijom - Vizija odabranih je bitnija od podataka!

Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks

Roger Scruton poznati je filozof, uz to je i sjajan pisac što će priznati i njegovi neistomišljenici (za njih, posebno kada piše o neutralnijim temama poput glazbe, vina ili umjetnosti). Tako se može čuti i da je njegovo pisanje kao poezija; ta poezija se izgubila u prijevodu, ali mislim da su ostali koncepti i problemi koje ističe Scruton vezano uz suvremenu sliku seksa (uređanja moja);

Seks je područje u kojem se susreće životinjsko i osobno. Područje u kojem se sukob između znanstvenog i osobnog gledišta stvari najoštrije osjeća; time pruža test bilo koje ozbiljne moralne filozofije, i bilo koje održive teorije ljudskog svijeta.

Do kraja devetnaestog stoljeća bilo je gotovo nemoguće raspravljati o seksu, osim kao dijelu erotske ljubavi, a čak i tada su konvencije zahtijevala da specifičnosti seksualne želje ostanu nespomenute. Kada je zabrana napokon nestala – od strane autora poput Krafft-Ebinga i Havelocka Ellisa – bilo je to nudeći "znanstveni" pristup raširenom prirodnom fenomenu. Zbog prestiža znanosti svako istraživanje u njeno ime moglo je dobiti društveno odobrenje, bilo je to dovoljno da nadvladamo inače osakaćujuću nevoljkost suočavanja sa stvarnostima seksualnog iskustva. Rezultat toga je da se suvremene rasprave o takvim iskustvima vode u "poznanstvljenom" stilu koji, po samoj svojoj naravi, odvaja seks od područja međuljudskih odnosa, te ga preoblikuje u odnos između objekata. Freudova šokantna otkrića, uvedena kao neutralne, "znanstvene" istine o ljudskom stanju, formulirana su u pojmovima koje danas smatramo standarnim. Prema Freudu, cilj seksualne želje je "spajanje genitalija u činu poznatom kao kopulacija, koji dovodi do oslobađanja seksualne napetosti i privremenog nestanka seksualnog nagona – zadovoljstvo analogno zasićenju gladi". Takva znanstvena slika seksualne želje iznjedrila je u svoje vrijeme Kinseyevo izviješće, te je danas postala dio standardnog sredstva otuđenja (Entzauberung). Čini mi se kako je opisano potpuno pogrešno, i moglo bi postati točno samo ukoliko bi utjecalo na naše seksualne emocije, odnosno da ih promijeni u emocije neke druge vrste.

Što je točno seksualni užitak? Je li to užitak poput jedenja i pijenja? Poput užitka opuštanja u vrućoj kupki? Poput promatranja svog djeteta kako se igra? Jasno je kako i je i nije poput navedenih stvari. Nije poput užitka jedenja, jer objekt nije konzumiran. Nije poput užitka u kupki, jer zahtijeva uživanje u nekoj aktivnosti, i u drugoj osobi koja vam se pridruži. Nije poput promatranja vašeg djeteta u igri, jer uključuje tjelesne senzacije i predanje fizičkoj želji. Međutim, seksualni užitak nalikuje užitku promatranja nečeg, u ključnom aspektu: ima intencionalnost. Nije samo uzbuđujuća senzacija; radi se o odgovoru na drugu osobu, i na čin u kojem sudjelujete s njim ili njom. Druga osoba može biti imaginarna: ali vaše misli su usmjerene prema osobi, a užitak ovisi o misli.

Ta ovisnost o misli znači da seksualni užitak možemo pobrkati, i nestaje kada shvatimo pogrešku. Iako bih bio budala da ne iskočim iz umirujuće kupke nakon što mi vele da je ono što sam smatrao vodom zapravo kiselina, to nije zato što sam prestao osjećati ugodu na svojoj koži. U slučaju seksualnog užitka, otkriće da je neželjna ruka ta koja me dodiruje odmah gasi moj užitak. Žena koja vodi ljubav sa muškarcem koji se prerušio u njenog muža je žrtva silovanja, a otkriće pogreške može dovesti i do samoubojstva. Nije samo da pristanak dobiven prevarom nije pristanak, nego je žena povrijeđena, u samom činu koji joj je donio užitak. Ono što pretvara užitak u seksualni užitak je kontekst uzbuđenja; a uzbuđenje nije isto kao oticanje. Radi se o pristupanju drugom, pomak u smjeru spolnog čina, kojeg ne možemo odvojiti, niti od misli na kojem je utemeljen, niti od želje do koje dovodi. Uzbuđenje je odgovor na pomisao o drugom kao samosvjesnom agentu, koji je upozoren na mene, i koji je u stanju imati planove prema meni. To je očito iz gesti i pogleda čežnje. Gesta privrženosti je gesta ohrabrenja – pokušaj da osvijestimo u drugome sliku vlastite nježne brige prema njemu. Međutim, privržena milovanja, koja ocrtavaju tijelo primatelja; njihova nježnost, ne radi se samo o ohrabrenju, nego i istraživanju. Cilj je ispuniti površinu tijela druge osobe sa sviješću o svom interesu – interesu, ne samo prema tijelu, nego prema utjelovljenoj osobi. Ta svijest je žarište užitka druge osobe. Sartre zapisuje (Being and Nothingness) o milovanjima kao "utjelovljenju" drugog: kao da, svojom akcijom, unosite dušu u tijelo (subjekt u objekt) i činite ga opipljivim.

Milovanja se daruju i primaju sa istom sviješću kao što se i pogled daruje i prima. Oboje imaju epistemičku komponentu (komponentu očekivanje i otkrića). S obzirom na to, nije iznenađujuće da lice ima takav bitni i sveprisutni utjecaj u transakciji seksualne želje. U znanstvenom pogledu na seks teško je objasniti zašto bi to bilo tako – zašto bi lice imalo snagu da odredimo hoćemo li, ili nećemo, biti privučeni tražiti užitak u drugom dijelu. Ali naravno, lice je slika subjektivnosti drugog: sjaji svjetlom sebe. Perverzija i opscenost uključuju pomračinu subjekta, jer su tijelo i njegov mehanizam postavljeni ispred svega. U opscenosti tijelo postaje neprozirno prema sebi koji živi u njemu: zato postoji opscenost nasilja, baš kao i opscenost seksa.

Gesta može biti prihvaćena ili odbijena: u svakom slučaju, to je zato što je "pročitana" kao prenošenje poruke od tebe prema meni. Ne primam tu poruku kao eksplicitni čin koji nešto znači, nego kao proces uzajamnog otkrića, porast svijesti u tebi koji također znači i porast svijesti u meni. Dakle, u prvom impulsu uzbuđenja, postoji početak tog lanca reciprociteta koji je fundamentalan za međusobna ponašanja. Ona zamišlja svog ljubavnika kako zamišlja nju kako zamišlja njega .. ne ad infinitum, nego do uzajamnog prepoznavanja drugog, potpuno prisutnog u svom tijelu.

Dakle, seksualno uzbuđenje ima epistemičku i međuosobnu intencionalnost. Radi se o odgovoru na drugog pojedinca, utemeljenog na objavi i otkriću, uključuje uzajamno i kooperativno uzvišenje zajedničkog iskustva utjelovljenja. Nije usmjereno van drugog, na svijet; niti ga možemo prenijeti na drugi objekt koji "može poslužit". Naravno, uzbuđenje može imati svoj izvor u poopćenoj misli koja se lascivno mijenja sa objekta na objekt. No kada se te misli koncentriraju u iskustvo uzbuđenja njihova općenitost se zapostavlja; onda je drugi bitan, i njegova određeno utjelovljenje. Ne samo drugi, nego i sam ja, i osjećaj moje tjelesne stvarnosti u perspektivi drugog. Stoga uzbuđenje, u normalnim okolnostima, traži odvojenost u privatnom prostoru, gdje je samo drugi bitan mojoj pozornosti. Pokušava se ukinuti ono što nije privatno, posebice perspektiva promatrača - "treće osobe" koja nije niti ti niti ja.

U osmom poglavlju istražio sam načine na koje je subjekt ostvaren u svijetu objekata, i veliki naglasak sam stavio na namjere, i razliku između predviđanja i odlučivanja za budućnost. Ali ne bi trebali pretpostaviti kako je subjekt otkriven samo kroz dobrovoljnu aktivnost. Naprotiv, od jednake važnosti su one reakcije koje se ne mogu željeti nego samo predvidjeti, ali koje su svejedno svojstvene samosvjesnim bićima. Crvenilo je jedna instanca. Iako nije dobrovoljna stvar, i – iz čisto fiziološke perspektive – obično povećanje prokrvljenosti u licu, crvenilo je izraz kompleksne misli, misli koja izlaže sebe. Moje crvenilo je nehotično priznanje moje odgovornosti pred tobom oko toga tko sam i što osjećam. Radi se o priznanju da stojim u svijetlu tvoje perspektive, i da se ne mogu sakriti u svom tijelu. Crvenilo je privlačno jer utjeljuje perspektivu drugog, a istodobno također iskazuje tu perspektivu kao odgovor na mene. Isto je točno za poglede i osmjehe, kroz koje drugi subjekt izlazi na površinu svog tijela i čini se vidljivim. U osmjehivanju, rumenilu, smijehu i suzama, upravo moj gubitak kontrole nad svojim tijelom, i njegovo ovladavanje nad mnom, stvara neposredno iskustvo utjelovljene osobe. U takvom izražavanju lice ne funkcionira samo kao dio tijela, nego kao cijela osoba: vlastito se širi kroz površinu, i "postaje mesom".

Koncepti i kategorije koje smo iskoristili kako bi opisali utjelovljenu osobu su potpuno odvojeni od znanosti o ljudskom tijelu. U takvoj znanosti, koja je uloga osmjeha, nasuprot grimase; rumenila, nasuprot vrućine, pogleda nasuprot buljenja? Opisujući tvoje lice kao rumenilo, u tebi vidim odgovornog agenta, smještam te u područje stida i samospoznaje. Ukoliko pokušate opisati seksualnu želju u kategorijama ljudske biologije, ne primjećujete intencionalnost seksualne emocije, njegovu usmjerenost prema utjelovljenom subjektu. Karikature koja je rezultat takvog opisivanje nije želja nego perverzija. Freudov opis želje je opis nečega što znamo i izbjegavamo – ili bi trebali izbjegavati. Uzbuđenje koje se koncentrira na spolne organe, bilo muškarca ili žene, koje na taj način pokušava zaobići složene pregovore lica, ruku, glasa i držanja, je perverzija. Ogoljuje želju njene intencionalnosti, i zamjenjuje je potragom za seksualnom robom, koju uvijek možete dobiti po nekoj cijeni.

Dio je intencionalnosti želje da se određena osoba zamišlja kao njen objekt. Nekome tko je uznemiren zbog svoje želje prema Ivani, smiješno je reći, "Uzmi Katarinu, i ona će poslužiti." Stoga dolazi do mogućnosti pogreške identiteta. Jakovljeva želja za Rahelom činila se zadovoljena noću sa Leom, ali samo u toj mjeri u kojoj je zamišljao da liježe sa Rahelom (Post 29,22; vidi prekrasnu realizaciju ove drame u Thomas Mannovom djelu Josip i Njegova braća). Naše seksualne emocije su utemeljene na individualizaciji misli: želim tebe i nikoga drugog. Ova individualizacija intencionalnosti ne proizlazi samo iz činjenice da želimo osobe (drugim riječima, pojedince). Proizlazi iz činjenice da drugog želimo kao utjelovljeni subjekt, a ne samo kao tijelo. Možete uvidjeti tu poantu uspoređujući želju i glad (kontrast kojeg Freud izričito negira). Pretpostavite da su ljudi jedina jestiva stvar; i pretpostavite da ne osjećaju bol kada ih jedete te se odmah obnavljaju. Koliko bi formalnosti i isprika bilo potrebno prilikom zadovoljavanja gladi! Ljudi bi naučili prikrivati svoj apetit, i naučili bi da ne pretpostavljaju pristanak onih koje su nezasitno pogledali. Postao bi zločin jesti obrok bez da ste dobili njegov pristanak. Možda bi brak bio najbolje rješenje. Ipak, taj problem nije ništa prema problemu u kojem nas ostavlja žudnja. Proizlazi iz nedostatka bilo čega neosobnog da jedemo, a ne iz prirode gladi. Glad je usmjerena prema drugome kao objektu, i bilo koji sličan objekt može poslužiti svrsi. Ne individualizira objekt, niti predlaže bilo kakvo zajedništvo osim onog kojeg zahtjeva potreba. Kada seksualne želje preuzmu takav oblik, postanu duboko uvrijeđujuće. I u svakom obliku kompromitiraju ne samo osobu koja se njima bavi, nego i osobu kojoj su namijenjene. Upravo zato što želja pretpostavlja odnos između subjekata, prisiljava obje strane da odgovore za sebe. Nepoželjni nasrtaji su stoga zabranjeni od strane onoga prema kome su usmjereni, i svaki prijestup se smatra zagađenjem. Zbog toga je silovanje tako ozbiljan zločin: radi se o invaziji svetišta koji čuva žrtvinu slobodu. Ukoliko opišete želju u znanstvenim terminima koje koriste Freud i njegovi sljedbenici, ogorčenje i zagađanje silovanja postaje nemoguće objasniti. Zapravo, sve vezano uz ljudsko seksualno ponašanje postaje nemoguće objasniti – i samo ono što možemo nazvati "šarmom otuđenja" potiče ljude da prihvate takve lude opise kao istinu.

Intencionalnost želje je tema za posebnu knjigu, a s obzirom da sam već napisao takvu knjigu, ovdje ću se ograničiti na par primjedbi. Moj cilj je iskoristiti filozofiju u onome u čemu je najbolja, odnosno osigurati ljudski svijet od najgrizajućeg mora pseudo-znanosti. U istinskoj seksualnoj želji, cilj je zajedništvo sa drugim, gdje "drugi" označava određenu osobu, sa određenom perspektivom na moje ponašanje. Reciprocitet koji je uključen u ovom cilju je postignut u stanju uzajamne uzbuđenosti, i međuosobni karakter uzbuđenja određuje prirodu "zajedništva" koje se traži. Svaka želja je ugožavajuća, a izbor da je izrazimo ili potisnemo je egzistencijalni izbor, u kojem je, ili može biti, vlastito u opasnosti. Stoga ne iznenađuje da je seksualni čin okružen zabranama; sa sobom nosi teret stida, krivnje i ljubomore, baš kao i radost i sreću. Nezamislivo je da bi se iz ispravnog shvaćanja takve sile mogla razviti moralnost potpunog dopuštenja, a kao što sam ustvrdio u knjizi Sexual Desire, tradicionalna moralnost, u kojoj je norma monogamna heteroseksualna zajednica, ovjekovječena zavjetom – a ne ugovorom, iskazuje puno više sluha za ono što je u pitanju od svih poznatih alternativa.

Ako je danas tako teško vidjeti smisao tog morala, onda dio uzroka leži u činjenici da je ljudsko seksualno ponašanje nanovo opisano od strane pseudo-znanosti seksologije, a rezultat toga nije samo ogoljenje od međuosobne intencionalnosti nego i temeljita demoraliziranost. Prilikom takvog preopisivanje svijeta, ujedno samo ga i promijenili. Uveli smo nove oblike seksualnih osjećaja – oblikovane željom za sveobuhvatnim dopuštenjem. Seksualni sakrament predao se seksualnom tržištu; a rezultat je fetišizam seksualne robe. Primjerice, Richard Posner, u svom bezvrijednom, ali utjecajnom djelu pod nazivom Seks i Razum (kojeg je trebao nazvati Seks i instrumentalni razum), otvara prvo poglavlje sa slijedećom rečenicom: "Postoji seksualno ponašanje, koje se uglavnom sastoji od pobude spolnih organa." Naravno, u stvarnosti seksualno ponašanje je povezano sa udvaranjem, željom, ljubavi, ljubomorom, brakom, tugom, radosti i intrigom. Takva pobude koja se javlja je pobuda cijele osobe. Što se tiče spolnih organa, oni mogu biti "pobuđeni" (ako je to ispravan izraz) u različitim situacijama, baš kao i objektom želje. Unatoč tome, Posnerov opis želje je nužan, jer želi ispuniti svoj cilj razvijanja moralnosti seksualnog ponašanja na temelju analize troškova i koristi (a to je izgleda ono što on smatra "razumom"). Dakle koji je "trošak" seksualnog zadovoljstva?

Trošak traženja je jedan. Trošak masturbacije je nula, smatra se samostalnom aktivnošću, i zbog toga je najjeftinija aktivnost. (Kvalifikacija je važna: "uzajamna masturbacija", heteroseksualna ili homoseksualna, je oblik nevaginalnog odnosa, i njeni troškovi traženja su pozitivni.)

Posner nastavlja razmatrati hipotetičke slučajeve: na primjer, slučaj u kojem muškaraca postavlja "vrijednost" od "dvadeset" za "seks" sa "ženom prosječne privlačnosti", i "vrijednost" od "dva"za "seks" sa "muškom zamjenom". Ako usvojite takav jezik, ona ste pretvorili ženu (i muškarca) u seksualni objekt, a seks u robu. Pretvorili ste ljudski svijet u svijet stvari; ukinuli ste sveto, zabranjeno i zaštićeno, predstavili seks kao odnos između stranaca. Posnerov jezike nije osjetljiv na potrebno u seksualnoj želji; reducira drugu osobu na instrument užitka, sredstvo stjecanja nečega što je mogla podjednako pružati i druga osoba, životinja, gumena lutka ili maramica.

Mogli bi se pitati u čemu je problem, ako su ljudi sretniji na taj način? U čijem je interesu zadržati stari oblik želje, sa individualiziranom intencionalnošću, beznadnim žudnjama, bijesom i ljubomorom, cjeloživotnim obvezivanjem i cjeloživotnim jadima?

Suvremeni filozofi ne razmatraju takva pitanja, ali o njima se puno raspravljalo u antičkom svijetu. Umjesto da razmotri dugoročnu sreću i ispunjenje pojedinca, suvremeni filozof je sklon reduciranja problem seksualne moralnosti na pitanje prava – imamo li pravo da se upustimo, ili zabranimo, ovu ili onu seksualnu praksu? Iz takvog pitanja naravno slijedi liberalni zaključak; ali takvo pitanje ostavlja temelje seksualnog morala neistražene. Temelje nećemo pronaći u računici prava i dužnosti, nego u teoriji vrlina. Ono što je važno u seksualnoj moralnosti je razlika između moralne i poročne dispozicije. Već sam se dotakao te razlike u prethodnom poglavlju, kada sam se bavio temeljom našeg moralnog razmišljanja. Tamo naglašavam ulogu vrlina u stvaranju temelja moralnog poretka. Ali također je nužno, ukoliko želimo postaviti objektivne temelje u potrazi za vrlinama, pokazati kako su ispunjenje i sreća osobe pojačane vrlinom odnosno ugrožene porokom. Ugrubo rečeno, to je zadatak koji si je postavio Aristotel u svojoj etici, u kojoj je pokušao pokazati kako se duboka pitanja moralnosti tiču odgajanja moralnog bića, a ne pravila koja uređuju ponašanje odraslih. Vrline pripadaju karakteru, a ne pravilima društvenog dijaloga, nastaju kroz dugotrajni postupak moralnog razvoja. Čestita osoba je sklona biranju onih pravca djelovanja koji pridonose njenom napredovanju – napredovanju, ne samo kao životinja, nego racionalnih bića ili osoba, kao onoga što zapravo i je. Pri odgajanju djeteta odgajam njegove navike, i zato je jasno kako ću imati razloga da mu usadim moralne navike, ne samo zbog sebe, nego i zbog njega.

Istodobno, ne bi trebali razmišljati o vrlinama samo kao o sredstvu. Čestita osoba je ona koja ispravno bira svrhe. Vrlina je dispozicija da želite, samim time i birate, određene stvari zbog njih samih, unatoč sklonostima apetita. Primjerice, hrabrost je dispozicija da birate časni pravac djelovanja, unatoč opasnosti. Radi se o dispoziciji da nadvladate strah, jer je to ispravna stvar. Sva racionalna bića imaju interes u stjecanju hrabrosti, jer bez njega mogu postići ono što žele samo srećom, i samo u odsustvu nevolja. Seksualna vrlina je slična: dispozicija da birate pravac djelovanja kojeg se smatra ispravnim, unatoč kušnjama. Odgoj bi trebao biti usmjeren prema posebnoj vrsti umjerenosti koja se iskazuje, ponekad kao čestitost, ponekad kao vjernost, ponekad kao strastvena želja, ovisno o "ispravnom sudu" subjekta. Čestita osoba želi osobu koju možda ujedno voli, koja može i hoće uzvratiti mu tu želju, i prema kojoj se možda obvezao. U ispunjenju takve želje ne postoji niti sram niti poniženje, a erotski impuls pronalazi prostor koji mu je potreban kako bi ispunio svoju svrhu.

Najvažnije obilježje tradicionalnog spolnog odgoja je sažeto u antropološkom jeziku kao "etika onečišćenja i tabua". Dijete je učeno da smatra svoje tijelo svetim, podložnim onečišćenju zlouporabom ili pogrešnim shvaćanjem. Osjećaj onečišćenja nije nikako tek trivijalna nuspojava "lošeg seksualnog iskustva": može uključivati prodorno gnušanje, prema samome sebi, svom tijelu, svojoj situaciji, poput onog kojeg doživljavaju žrtve silovanja. Ti osjećaji izražavaju tenziju sadržanu unutar našeg iskustva utjelovljenja. Najvažnije ideja seksualne moralnosti je kako sam ja u svom tijelu, ne kao "duh u stroju" nego kao utjelovljeno sebstvo. Moje tijelo je identično sa mnom: subjekt i objekt su tek dva aspekta jedne stvari, a seksualna čistoća je jamstvo toga. Seksualna vrlina ne zabranjuje želju: ona jednostavno osigurava status želje kao međuosobnog osjećaja. Dijete koje nauči "prljave navike" odvaja seks od sebe, postavlja ga izvan samog sebe kao nešto strano i čudno u svijetu objekata. Njegovo opčinjeno ropstvo tijelu ujedno znači hlapljenje želje, rasipanje erotske energije i gubitak zajedništva sa drugim. Seksualna vrlina uzdržava subjekt od želje, čineći ga prisutnim kao sebe u samom činu koji ga obuzima.  

Tradicionalni seksualni odgoj je uključivao stalni rat protiv fantazije. Fantazija igra važnu ulogu u našim seksualnim djelima, pa čak najstrastveniji i najvjerniji ljubavnik može, u činu ljubavi, zamišljati u sebi druge scene seksualnog zanosa od onog u koji je uključen. Unatoč tome, postoji istina u Freudovskom kontrastu između fantazije i stvarnosti, i u vjerovanju kako je prvo na neki način destruktivno prema drugom. Fantazija zamjenjuje stvarni, otporni, objektivni svijet sa podatnom zamjenom – i zapravo, to joj je i svrha. Život u stvarnom svijetu je težak i neugodan. Najviše od svega, težak je i neugodan u našim konfrotacijama sa drugim ljudima koji, samim postojanjem kao subjekti, preraspoređuju stvari usprkos naše volje. Potrebna je jaka sila, poput sile seksualne želje, da nadvladamo samozaštitu koja nas štiti od intimnih susreta. Primamljivo je potražiti utjehu u zamjenama, koje nas ne posramljuju niti odoljevaju impulsima naših spontanih žudnji. Raste navika stvaranja usklađenog svijeta želje, u kojem nerealni objekti postaju fokus stvarnih emocija, a same emocije postaju nesposobne sudjelovati u izgradnji osobnih odnosa. Fantazija blokira prolaz u stvarnost, koja postoje nedostupna volji. U ovom postupku fantazirani Drugi, s obzirom da je potpuno instrument moje volje, postoje objekt za mene, jedan od mnogih zamjena definiranih čisto u terminima seksualne uporabe. Seksualni svijet fantazista je svijet bez subjekata, u kojem se drugi pojavlju samo kao objekti. Ukoliko ga fantazija toliko obuzme da zahtijeva kako bi mi druga osoba trebala biti podložna, rezultat je neizbježno neprimjeren, s tendencijom korištenja sile. Riječi Richarda Posnera koje sam citirao su neprimjerene na način koji se može očekivati kada ljudi više ne vide objekt želje kao subjekt, željen kao takav.

Seksualni moral nas dakle vraća na veliku zagonetku kojom su se ova poglavlja bavila: zagonetka subjekta, i njegova odnosa prema svijetu prostora i vremena.

PS

Kao što je već spomenuto, Scruton je puno toga napisao o sličnim pitanjima. Par povezanih eseja;

• Shameless and loveless
• The Moral Birds and the Bees
• Old Profession, New Toleration
• Sextants and Sexting
• Pornography, Persons And Sexual Desire
• The Erotic Face
• Beauty: The Sacred, Profanation, Idolatry And Addiction
• Sacrilege and Sacrament
• A Marriage Not Made in Heaven 
• ...

O Kinseyizmu i Kinseyu - američkom Lišenku

Nisam planirao pisati o Kinseyu, ali sam ovih dana slučajno primijetio da se spominje istoimeni igrani film koji navodno prikazuje pravu (liberalnu) sliku o Kinseyu. Taj film spominju ljudi koji dobro znaju da takva slika ne odgovara stvarnosti. Kinseyev je bio šarlatan i pseudoznanstvenik, ali je unatoč tome imao veliki utjecaj na društvo jer je jedan od pokretača seksualne revolucije. Njegova slika seksa je ona koju danas nazivamo "znanstvenom", a neki od podataka do kojih je došao, iako pogrešni, se i danas svakodnevno citiraju. U nastavku jedna recenzija filma Kinsey pod nazivom Alfred Kinsey: The American Lysenko;

Alfred Kinsey je opet u modi. Jedan od otaca seksualne revolucije se činio dugo vremena izgubljen na marginama javne memorije, zasjenjen zanimljivijim avangardistima tjelesnoga koji su ga naslijedili - primjerice Hefnerom, ili Larryem Flyntom. Ipak, i oni sa ciljem uništavanja tabua su, na svoj način, sposobni poštivati svoju povijest, baš kao i konzervativci. Kinseyeva duhovna djeca odlučila su mu dati najveću počast koju liberali mogu dati svojim junacima: snimili su Hollywoodski film. Kinseyevi obožavatelji redovito ga uspoređuju sa Darwinom i Einsteinom, a s obzirom da je Liam Neeson u glavnoj ulozi, uskoro ćemo slušati i o tome kako je Kinsey također bio i seksualni Oskar Schindler, nesebično je riskirao život i reputaciju kako bi nas spasio od zlih viktorijanskih sila.

Također se pojavio i novi dokumentarac PBS-a o Kinseyu. I dokumentarac i film nam predstavljaju standarnu liberalnu priču, ili bolje reći bajku o "objektivnom čovjeku znanosti protiv sila predrasuda". Istina, dopuštaju pomisao kako je Kinsey imao svojih mana, ali ideja "manjkavog diva" je postala uobičajena metoda kontrole štete među liberalnim povjesničarima i filmašima, očajnima da povrate sjaj svojim potamnjelim idolima. Svakome tko objektivno istraži Kinseyev život i rad očito je kako je Kinsey bio prevarant čiji rad nije pružao ništa istinski znanstveno ili racionalno u opravdanju revolucije morala (koju je unatoč tome potpomogao).

Bezvrijednost Kinseyevih metoda "znanstvenog istraživanja" morala je biti očita od samog početka: Sastojale su se od skupljanja velikog broja"seksualnih povijesti", detaljnih opisa seksualnih života različitih pojedinaca, ispričanih Kinseyu i njegovim suradnicima u dugačkim intervjuima. Kinsey bi tada organizirao podatke prikupljene intervjuima u tablice sa ciljem pokazivanja učestalosti različitih seksualnih praksi unutar cjelokupne američke populacije. Podaci su javno objavljeni u poznata dva Kinseyeva sveska, o muškoj i ženskoj seksualnosti. U njima se tvrdi kako su određena ponašanja, koja su se smatrala nemoralnim ili devijantnim – preljub, blud, homoseksualne prakse različitih vrsta, pederastija, i tako dalje, bila puno češća nego što je prosječan čovjek mislio (ili je želio misliti.)

Ne treba niti spominjati kako je cijeli pristup statistički pogrešan. (Neki od Kinseyevih financijera su se požalili, ali Kinseya to nije zanimalo.) Ljudi koji su spremni opisivati intimne detalje svog seksualnog života potpunim strancima su skloniji i upuštanju u druge riskantne aktivnosti. Svaka procjena seksualnog ponašanja opće populacije na temelju naštimanog uzorka će neizbježno precijeniti frekvenciju devijantnog ponašanja. Ali to je daleko od kraja priče, odnosno problema sa Kinseyevom metodom. Poznato je kako je prikupljao "seksualne povijesti" većinom od ljudi sa margina društva – zatvorenika i posjetitelja gay barova, potonji su u tadašnje vrijeme bili punu udaljeniji od prosječnog američkog načina života nego što je to danas slučaj.

Postoji i Kinseyeva čudna fascinacija sa pedofilima, zastrašujućim podacima o učestalosti orgazma u dojenčadi i djece koje je prikupio razgovarajući sa zlostavljačima djece što je zabilježeno u njegovim svescima, uz ostale običnije perverzije. Jedan posebno monstruozan pedofil, koji je imao seksualne odnose sa različitim obiteljskim članovima i koji je zlostavljao stotine djece, bio je u redovnom kontaktu sa Kinseyem i njegovim studentima. Oni su ga uvjerili kako ga neće predati vlastima, unatoč tome što je nastavljao zlostavljati djecu za vrijeme njihove suradnje. Kinsey je opravdavao takvo potpomaganje u zločinu, u ime znanosti naravno. Nije bitno što su njegove tehnike bile posve strane statističkoj znanosti, Kinsey nije mogao izabrati manje reprezentativan udio američkog društva niti da je to namjerno planirao.

Sve to bi bilo dovoljno pogrešno da je Kinsey imao za cilj samo objaviti neke neobične činjenice i brojeve. Kinsey je smatrao, kao i njegovi današnji obožavatelji, kako njegov rad ima puno veći značaj. Prema njima, istraživanja predstavljaju opovrgavanje tradicionalnog seksualnog morala. Kisney je pokazao – ili je barem tako tvrdio – da su preljubnici, homoseksualci, pederasti česti kao i gljive poslije kiše. Kako bi netko onda mogao smatrati da je takvo ponašanje abnormalno?

Takvu vrstu non sequitura mogli bi možda oprostiti kada bi došla od Kinseyevih naivnih studenata, ali je neoprostiva kada dolazi od samog profesora, ili od njegovih akademski usmjerenijih sljedbenika. Sigurno je da bi veliki seksualni moralisti Zapadne tradicije smatrali kako je Kinseyev argument jedinstveno neimpresivan. Toma Akvinski bi pažljivo objasnio dr. Kinseyu i njegovim sljedbenicima da "normalno" kao pojam kojeg koriste tradicionalni moralisti nema nikakve veze sa učestalošću, nego je povezan sa prirodnom funkcijom tjelesnih organa i psihološkim sklonostima. Augustin bi objasnio da ukoliko je korištenje ovih organa i sklonosti na način protivan njihovim prirodnim funkcijama stvarno često, kao što je Kinsey tvrdio, to bi samo potvrdilo njegovu tezu kako izvorni grijeh izvrće ljudsku prirodu, obuzimajući je požudom. Kant bi se sigurno počešao po glavi od čuda kako pozivanje na raširene sklonosti može opravdati ponašanja koja su zapravo samo korištenje drugog ljudskog bića kao sredstva za vlastite senzualne ciljeve. I Kinseyeva vlastita majka mogla mu je reći kako "pa svi to rade" ne dokazuje baš ništa kada raspravljamo o moralu.

Ali ozbiljno odgovoriti na protivnike seksualne revolucije na prikladnoj moralnoj i filozofskoj razini značilo bi otkriti koliko su otvoreni za raspravu intelektualni temelji revolucije. Puno je bolje onda za revolucionare da zadrže priprostu fikciju kako je revolucija samo još jedan neizbježan korak u razvoju znanosti. Neesonov film je, na svoj način, remake filma Inherit the Wind.

Mit "objektivnog čovjeka razuma" mogao bi objasniti nevoljkost liberala da obrate pozornost na to koliko je "oslobođen" bio Kinsey u vlastitom životu. Čak i PBS-ov dokumentarac priznaje kako su Kinseye metode bile kontroverzne, ali samo neodređeno aludira na jezivije detalje doktorovih seksualnih navika. Neki tvrde kako je Kinsey i sam bio pedofil, ali takve optužbe su kontroverzne. Sigurno je da je bio promiskuitetan biseksualac. Privolio je svoje muško osoblje i njihove žene da redovito spavaju s njime, kao i međusobno, sve kao dio eksperimenta u homoseksualnosti i zamjeni žena. Snimao ih je, baš kao i sve volontore koje je mogao pronaći, stvarajući veliku kolekciju pornografije kako bi mu pomogla u "istraživanju".

Njegov mazohizam nije imao granicu. Imao je naviku guranja četkice za zube u svoju uretru, četkastim krajem prvo. Obrezao se sa nožićem u svojoj kadi. Volio je visjeti o konopcu vezanom za svoje testise, aktivnost zbog koje je jednom završio u bolnici. Probušio je svoje genitalije na toliko mjesta da su se izobličile do kraja njegova života. Razumljivo je zašto je Neeson odlučio da neće prikazati sve takve trenutke u životu "Drugog Darwina", ali takvi propusti znače da prikaz i nije toliko realističan.

Činjenice da liberali odbacuju takve uznemirujuće detalje kao nevažne za procjenu Kinseyeva rada samo pokazuje njihovo licemjerje. Ako je neki konzervativan znanstvenik religiozan, liberali će refleksivno zaključiti da je to dovoljan razlog za sumnju u objektivnost njegova rada. Ako je bijelac i piše o rasnim pitanjima, ili muškarac i piše o ženama, onda uzimaju zdravo za gotovo kako ne može biti nepristran. Takav znanstvenik ima "agendu", liberal će nas uvjeriti, i zbog toga sve što objavi je sumnjivo. A ukoliko se ikad pokaže neka slabost u njegovoj argumentaciji, onda je to nepogrešna demonstracija kako je njegov pravi cilj uvijek i bila racionalizacija predrasude, a ne potraga za istinom.

Unatoč svemu, mi bi trebali povjerovati kako Kinsey nije nikada bio ništa drugo nego znanstvenik. S obzirom da je osobno bio toliko van seksualnih normi (koliko god da je to moguće za neku osobu), Kinsey je imao poticaja da namjesti svoje rezultate tako da se čini kako opravdavaju dozvolu za sve. Danas mnogi priznaju ozbiljne mane u njegovim metodama, a njegovi rezultati su se našli u problemima. Ali ništa od toga nije bitno. Bio je, kako stalno čujemo, u pravu što se tiče bitnih stvari; On je pionir, osloboditelj, zbog njega smo zdraviji i sretniji.

U stvari, Kinsey nije bio ništa drugo nego američki Lišenko, njegov rad je ideološki potaknut i znanstveno beznačajan kao i onaj neslavnog sovjetskog prevaranta, koji je znanstveno "dokazao" kako se stečena obilježja mogu nasljeđivati, a time i da komesari mogu stvoriti "Novog Čovjeka". Jedini ljudi koji su imali "koristi" od Kinseyeve revolucije su ljudi poput njega: muškarci opsjednuti seksom, sada slobodni da koriste druga ljudska bića kao seksualne igračke koje mogu odbacivati kada kreću u sljedeći pohod, nesputani bilo kakvim pravnim, financijskim ili moralnim obavezama prema objektu svoje požude. Svako nerođeno dijete postrugano iz majčine utrobe, svaki AIDS pacijent, svjedoče o Kinseyevu stvarnom naslijeđu. A među živima, upravo oni kojima liberali navodno pomažu – siromašni, posebno afroamerički tinejdžeri bez očeva; nevjenčane majke; usamljene žene koje su napustili muževi jer su se odlučili za neku mlađu – su oni koji su pretrpjeli najviše u Kinseyevoj promjeni vrijednosti.

***

Za razliku od liberalnog zapada, u Hrvatskoj nas seksualna revolucija nije potpuno obuzela, odnosno koliko god da imala utjecaja, nismo je postavili kao temelj svoga života. (Doduše, sada smo je postavili kao temelj odgoja svakog djeteta kroz obavezno školstvo). Također nismo usvojili Kinseyev pogled na seks, da se radi samo o uzbuđivanju genitalija, gdje je orgazam cilj, a partner je tek sredstvo kako doći do njega.

Nismo niti prihvatili neizbježni zaključak Kinseyizma; primjerice da ne postoji u principu nikakva razlika između heteroseksualnog i homoseksualnog spolnog odnosa, da ne postoji razlika između čiste i perverzne želje, da je čednost mogući izbor – ali nije vrlina, i da je jedino moralno pitanje vezano uz spolni čin vezano uz pristanak i sigurnost. Naravno, jedan dio stanovništva je prihvatio te vrijednosti i sada ih nameće djeci onih koji se ne slažu sa time.

Kao što navodi Scruton, prvi rezultat revolucije nije bila promjena ponašanje ljudi nego njihove koncepcije seksa. "Oslobođeni" ljudi više ne vode ljubav nego se seksaju. To ne uključuje nikakve emocionalne veze ili dugotrajnu obavezu, uključuje samo ugodne senzacije. Kada promatrate seks na taj način, mijenjate i moral. Čovjek koji godišnje ima odnose sa 365 partnera koji su mu svi nepoznati, nije ništa pokvareniji od čovjeka koji se posvećuje svojoj ženi, koju voli. Za oslobođenog čovjeka, oni rade istu stvar.  

Drugi rezultat je uklanjanje ženske obrane. Ako je seks samo uzbuđivanje genitalija zašto ljudi dižu toliku galamu? Zašto stid, čestitost i oklijevanje? To je bila zlokobna poruka dr. Kinseya, muškarci su je odmah prihvatili, a žene sa manje entuzijazma. Od žena se danas očekuje da se ponašaju kao homoseksualci iz sauna. Unatoč tome, kada se žene prepuste takvom ponašanju, probude se i shvate što su učinile, često osjete neobično retrospektivno povlačenje pristanka što dovodi do nove vrste ženskih optužbi. Takozvani "date rape" je za feministice još jedan dokaz iskorištavajuće prirode muškaraca, ali to je zapravo dokaz destruktivnosti seksualnog oslobađanja koje je ugrozilo sve što ženi daje samopouzdanje u seksualne osjećaje, ljubav, predanost, brak i obitelj. Treći rezultat je nestajanje erotskog sentimenta. Fokus više nije na nekom određenom nego na općenitom, sve se svodi na životinjsku funkciju. Seksualni partner više nije objekt seksualnih osjećaja nego je njegovo sredstvo. (Naravno, navedeno je rezultiralo sa nizom drugih društvenih promjena.)

Liberali promatraju seks kao silu koja mora biti "oslobođena", sila koja nam šteti ukoliko je "potisnuta". Promatrajući seks na taj način, liberali mijenjaju njegovu prirodu. U prirodnim ljudskim društvima, seks je egzistencijalan izbor, izvor najdubljih želja i najdugotrajnijih obaveza. Sile koje potiču naše seksualne avanture su potisnute zato što je to potrebno za funkcionirajuće društvo.

O sličnim pojavama sam već pisao, točnije objavio sam tekst psihijatra Dalrymplea koji je analizirao neke posljedice seksualne revolucije. Osim toga, analizirao je i seksualne revolucionare (Ellis, Comfort, Mead, Kinsey). Esej možete pročitati ovdje prvi dio, odnosno ovdje drugi dio. U nastavku sam izdvojio dio o Kinseyu;

***

Još jedna retorička tehnika koju koriste seksualni revolucionari(osim apeliranja na fantaziju neograničenog eroticizma) je pokušaj uklanjanja svih seksualnih granica. Propovijedali su da je svo seksualno ponašanje, po prirodi, kontinuirano. Mislili su, ako mogu pokazati da seks nema prirodnih granica, onda bi i sve zakonske zabrane ili društvena ograničenja postala proizvoljna i umjetna odnosno moralno neodrživa: jer jedino razlika u prirodi može dati legitimitet pravnim i društvenim tabuima.

Glavni zagovornik tog razmišljanja bio je Alfred Kinsey, autor slavnog izvješća, čovjek koji je prvu polovicu svog profesionalnog života proveo proučavajući ose, a drugu polovicu proučavajući i klasificirajući orgazme: iako se pokazalo da je taksionomija pčela bila puno složenija od orgazma, jer je došao do zaključka da su svi orgazmi stvoreni jednakim i stvoritelj im je dao određena neotuđiva prava i slično.

Kinseyev program temeljio se na dva stupa, osmišljen kako bi oslobodio ljude seksualnih ograničenja koja je on smatrao uzrokom svih njihovih nesreća. Prvo je odlučio pokazati iscrpnim istraživanjem da je seksualno ponašanje amerikanaca drugačije od onoga koje pretpostavljamo na temelju tradicionalnog morala. Bez ikakve sumnje, iskrivio je istraživanje kako bi dobio željeni rezultat. Naravno vođen je osobnim ciljevima: sam je bio čovjek sa perverznim seksualnim apetitima, a kao i većina seksualnih revolucionara kasno se razvio. Probušio je svoj prepucij i stavio metalne žice u uretru, a njegovo snimanje preko 2000 muškaraca kako se samozadovoljavaju sigurno je jedan od većih podviga voajerizma u povijesti.

Nakon što je na svoje veliko zadovoljstvo utvrdio da je 37% američkih muškaraca imalo homoseksualno iskustvo koje je dovelo do orgazma, nakon što je posvetio tri puta više prostora homoseksualnom nego heteroseksualnom ponašanju i nakon što je zaključio da su sve seksualnosti tek dio spektra, a ne odvojene, diskretne aktivnosti, Kinsey je počeo graditi drugi stup svoje seksualne filozofije: ono što bi mogli opisati kao argument "40 Milijuna francuza ne mogu biti u krivu". Rekao je da naš seksualni moral ne smijemo temeljiti na težnji prema dobru, prema idealu, nego prema onome što se stvarno događa sada i ovdje. Sve drugo je tek prazno maštanje. Činjenica da takav moral nadilazi doseg onoga što se trenutno događa jer pruža opravdanje svima da rade što god žele kada to žele, izgleda da nikada nije pala Kinseyu na pamet; ali da i je, ne bi ga previše brinula.

Kada bi primjenili Kinseyev argument na financijsko poštenje odmah bi vidjeli da je besmislen. Slično istraživanje po pitanju financija bi pokazalo da jedva postoji osoba koja nikada nije bilo nepoštena - primjerice nikada nije uzela niti spajalicu ili pretjerala u troškovima prilikom povrata poreza. Niti jedna razumna osoba ne bi iz toga zaključila da je težiti prema poštenju sramotno, da nema smisla imati ikakve zakone vezane uz financijsko poslovanje, da je potpuno pravedno kada trgovci varaju kupce, ili da kupci potkradaju trgovce. Upravo su to, predvođeni Kinseyem, tvrdili seksualni revolucionari po pitanju spolnosti.

Stalno se nastavlja uništavanje granica, nikada nismo zadovoljni do koje je mjere došao taj proces – kao da bi prihvaćanje ograničenja ili tabua značilo priznati legitimitet svih granica. Nedavno sam pročitao u kriminološkom časopisu da je jedini uvjerljivi argument protiv sodomije sa pilićima bilo to što pilići nisu dali pristanak i tako se krše njihova(ljudska? ptičja?) prava.

...

12 priča o Svetom Tomi Akvinskom

Za one koji vole lupat po poveznicama; 12 Stories About St. Thomas Aquinas - by Peter Kreeft. Na yt možete pronaći niz Kreeftovih predavanja. Nešto ozbiljnija rasprava Anthony Kenny on Medieval Philosophy:

Zanimljiv je nedavni intervju sa Johnom Haldaneom: Aquinas amongst the analytics.

Jožekov (nepročitani) govor na "Skupu razuma"

Dobio sam mail od svog prijatelja Dicka (skraćeno od Richard, po njegovom idolu) – zapravo se zove Josip, svi ga zovu Jožek, ali njemu je hrvatski jezik i kultura "onak, bezveze" pa je uvijek u nekim projektima koji će ga lansirat na međunarodnu scenu. Misli globalno, djeluj lokalno je njegov moto pa je krenuo na "Skup razuma" da pročita istomišljenicima svoj govor. Dogodilo se očekivano, pao snijeg, kaos u gradu, Jožek propustio skup – naravno "kriv je onaj primitivni 'ercegovac koji nije stigao pojest snijeg. Da je samo zapalio onu svijeću koju vuče po procesijama od topline bi se sav snijeg otopio." Da ne duljim, govor je na kraju ostao nepročitan. No, zna Jožek da moj blog prate desetine ljudi pa me zamolio da objavim njegov govor. Ne slažem se baš sa sadržajem, ali zašto ne? Slijedi govor;  

I

Drugarice i drugovi,

Uspješno smo uveli obavezni zdravstveni odgoj za svako dijete koje će se roditi u Hrvatskoj, time smo ispunili davni Štulhoferov plan "Smatrao sam da se revolucija u društvu može pokrenuti jedino ako promijenimo klince već u vrtiću"; ali ne smijemo na tome stati. Kao što je mudri profesor napisao u svom članku "Euroskepticizam u HR, s onu stranu racionalnosti?" potrebno je provesti "Marginalizaciju [negativne] vizije u Hrvatskoj" što "pretpostavlja proces redefiniranja povijesnih i književnih kanona uvrštenih u školsku literaturu tijekom 1990-ih godina te strateško promoviranje “redizajnirane”, osuvremenjene, nacionalne kulture..." U skladu sa time ja predlažem da izbacimo knjigu "Vlak u snijegu" iz popisa školske lektire zbog promoviranja sramotnih i nazadnih stavova kakvim nije mjesto u naprednoj, sekularnoj i liberalnoj državi koja je pred vratima europske unije. Nevjerojatno, ali hrt je započeo i ovu godinu sa puštanjem istoimenog filma u popodnevnom terminu kad su budna djeca koja nekritički upijaju sve stereotipe koji postoje u društvu. (Pogledajte samo ovu zaostalu scenu!)

Slika 1. Prikaz djece koja se igraju "svadbe" – patrijahalni obred podređivanja žena, ispunjen stereotipnim rodnim ulogama u kojima je naglasak na bijeloj odjeći kao simbolu čistoće žene, mladenka je pokrivene glave, kao i gošće sa rupcima – pokrivala za glavu, kako ne bi uznemiravale muško oko. (Žena – socijalni konstrukt izmišljen kao kontrast muškarcu sa ciljem njegovog uzvišenja.) Obred je relikt srednjeg vijeka, prenosio se zatucanim vjerovanjima iz generaciju u generaciju, i održao se do početka 21. stoljeća kada su ga otkrili znanstvenici sa Kinsey instituta i preodgojili svu djecu plemena 'rvata. Unatoč početnom otporu plemenskih starješina, kroz par generacija pleme će shvatiti civilizacijsku sramotu koju takvi obredi predstavljaju i potpuno ih napustili kako bi prihvatili novu filozofiju - Kinseyizam.

Djeca koja to gledaju (i čitaju) su samo korak od toga da počnu mlatiti ljude po tramvajima, možda su se tako mogli igrat u srednjem vijeku, ali ne i danas u 21. stoljeću. Sramotno je da država i danas dopušta roditelja da odgajaju svoju djecu. Kao što izjavljuje predsjednica Protagore; " pravo djeteta na obrazovanost jače je od prava roditelja na zatupljivanje djeteta predrasudama", ili zastupnica Sobol koja poručuje kako se nada "da neće poslušati vaš glas, jer to nije glas pameti.". Ne znam zašto mi progresivci uopće pričamo sa tim ljudima, očito je asimetrija u komunikaciji, baš kao i ona između tete u vrtiću i petogodišnjaka. Ta homofobna djeca iz filma nisu niti svjesna koliku štetu nanose svima drugačijima, igra svadbe je ugnjetavanje svih koji odbijaju takve rodne uloge i promoviranje zatucanih stavova. Pa pogledajte samo te scene, djevojčice čak nose rupce (valjda zato jer tako piše u Bibliji) - to je jednostavno nedopustivo. Ne možemo mi prosvijećeni i inteligentni ljudi dopustiti nekakvim nazadnjacima da odgajaju svoju djecu bez našeg uplitanja, pa takvi ognjištarci i primitivci misle da se život sastoji od obitelji, rada i mise; slobodno vrijeme provode zidajući i ulažući u cigle, voze se u golfu jer mu ne pada cijena i slušaju "cedeje" onog šta zavija – takvi nas samo sramote pred europom i obrazovanim svijetom.

Slične knjige treba izbaciti iz lektire, ali neke druge je potrebno samo bolje objasniti. Iako niti sadašnje objašnjenje kako je "Svoga tela gospodar" knjiga koja se bavi lošim položajem žena u društvu - posebno na selu, nije pogrešno, potrebno je objasniti djeci koja je simbolika radnje. Sasvim je jasno kako Ivino puštanje krave u djetelinu predstavlja njegovo rušenje društvenih stereotipa i tabua – Iva pušta kravu da jede sa polja tolerancije, ali s obzirom da živi u okolini koja nije toliko otvorena za široki spektar mogućnosti koje ljudsko tijelo pruža, nailazi na osudu okoline koja zbog svog straha oštro reagira i kažnjava mladog Ivu.

Hrvatska je danas sekularna država, jedine dogme koje su dopuštene su dogme ljevičarske "religije". Mi smo se ovdje okupili zbog odvojenosti države i crkve, ali svima je jasno da "crkva" ljevičarstva nije nikakva crkva nego znanost i razum. Crkva se nema što uplitati u naše uplitanje u odgoj. Upravo u ime sekularizma potrebno je da se državu uplete u svaku obitelj i spriječi da se razni nazadni stavovi, posebno vjerski, prenose na slijedeću generaciju. Zdravstveni odgoj će objasniti kroz vježbe djeci kako da se suprotstave svojim roditeljima i društvu, rodnim ulogama i stereotipima koje promoviraju nazadne okoline. Nadajmo se da će svaka desetogodišnjakinja doći poslije škole doma i ošamariti svoju majku kućanicu jer je izdala ženski rod, umjesto da je otišla studirati ekofeminizam ili ženske studije ona je rodila i ostala prat zmazane gaće nekom muškarcu i brinut o njegovoj djeci.  

No, kao što sam rekao, sav taj odgoj neće biti dovoljan ako ne promijenimo ostalo gradivo, udžbenike i popis lektire. Kao što je zaključila pravobraniteljica za jednakost spolove, potrebno je promijeniti i sadržaj udžbenika povijesti; "U udžbenike za peti i šesti razred trebalo bi uvesti više sadržaja vezanih za pitanja ravnopravnosti spolova. Nadalje, ono na što se također može izravno utjecati bez obzira na povijesno determiniran sadržaj jest inzistiranje na dosljednom korištenju rodno osjetljivog jezika u svim udžbenicima. " Kroz kurikulum svih predmeta potrebno je objasniti djeci da su slobodna, napokon slobodna u ovom 21. stoljeću. Mogu primjerice uživati u seksualnim odnosima bez bilo ikakvih nepotrebnih društvenih ili psiholoških posljedica kakve su postojale u prošlosti i koje su komplicirale i umanjivale uživanje u životu. Nema više krivnje, srama, ljubomore, frustracija, tjeskobe, licemjerja i zbunjenosti. Djeca su napokon slobodna.

Jednog dana će naša djeca opjevati ovaj trenutak kada se Jovanović ukazao na političkoj sceni;

Dvijetisućetrinaeste počinje seks u Hrvata,

više nitko ne brine tko mu je tata.

Moralne norme su se i tako uvijek činile labave,

zašto si ne dopustiti malo slobodne zabave!

II

Ipak, čak i kada to sve ostvarimo, dio roditelja i dalje će misliti da imaju pravo utjecati na uređenje nastave i da to što plaćaju porez odnosno financiraju obavezno javno školstvo znači da mogu zahtijevati da vjeronauk bude u okviru obrazovanja njihove djece. Sramotno je da mi u 21. stoljeću još uvijek uopće spominjemo nekakvoga boga, pa još su prije gotovo sto godina naši ruski drugovi u školama učili kako je bog izgubio. Kao što je svojevremeno sovjetska Pravda izvještavala;

U učionici u Kremenčuku učiteljica upita: "Koliko vas vjeruje u Boga?"

Četiri, pet, sedam ruku digoše se zrak, ali dvije se brzo spustiše.

"Koliko vas je protiv Boga?"

Podigla se čitava šuma ruku.

"Hura", povikaše djeca, "Bog je izgubio!"

Slika 2. Prekojadranski klerofašisti napadaju našu djecu. Tko će im se suprotstaviti?

Tada su učitelji pod mikroskop stavljali kapljice blagoslovljene vode kako bi djeci pokazali odvratne bacile i gadili se na njih. A što mi radimo da spriječimo "vjersku zarazu" najmlađih? Nitko se od nas nije sjetio predložiti Jovanoviću da ubaci takve vježbe svoj kurikulum zdravstvenog odgoja, a potreba je velika. Moramo se boriti protiv vjerskog praznovjerja i zastupati znanost, pa ovo je 21. stoljeće, ne srednji vijek. Zar je danas tako teško provesti stare sovjetske članke; "Podučavanje djece ili maloljetnika osnovnim vjerskim načelima u javnim ili privatnim školama i kršenje obaveznih pravila bit će kažnjeno popravnim prisilnim radom u trajanju do godinu dana." Kazna ne mora biti zatvor, ali takve stvari su nedopustive u sekularnoj državi.

Neka slabići kleče i mole se!

Mi, snažni, imamo znanost koja nas podupire i ne trebamo Boga.

Krajnji je čas da izbacimo taj vjeronauk iz škola. Sad ili nikad! Naša djecu su u opasnosti, lutaju po hodnicima dok su ostala djeca praznovjernih roditelja na indoktrinaciji kod popova i časni: Za to vrijeme nitko ne čuva našu djecu od napada katoličkih bandi. Ja već tri mjeseca nisam malom stavio petkom komad salame u sendvič jer su ga svaki put pretukli jer ne posti. Prošle godine, u srijedu pred Uskrs mi je mali došao doma sav zamusan pepelom. Recite vi meni je li to normalno? Ne, drugovi to više tako neće ići. Prošlu subotu, moj stariji sin srednjoškolac, zabavljao se u parku sa svojim prijateljima (miješali ribara i skaj kolu u vrećici), kad je na njih nasrnula katolička banda koja se baš vraćala sa mise. Cijeli njihov razred nasrnuo grudama na njih (bio je još sa jednim prijateljem koji isto nede na vjeronauk), jedva je nekako pobjegao i dovukao se do doma.

Krajnji je čas da izbacimo vjeronauk iz škola i da svoj djeci objasnimo da napuste sve vrijednosti svojih predaka. Možda je Vlak u Snijegu sniman prije pedeset godina, ali mjesto mu je u srednjem vijeku, a ne u naprednom 21. stoljeću. Možda su u vrijeme vlaka u snijegu djeca pomagala obitelji oko uzgoja krastavaca, ali danas znamo kakva je uloga takvih plodova u zdravstvenom odgoju i životu.

III

Nevjerojatno je koliko smo mi pametniji od svih drugih. Razmislite samo o tome; tisućama godinama, u svim civilizacijama, ljudi nisu shvaćali ono što mi prosvijećeni sada shvaćamo, bolesni umovi su još prije pedeset godina promovirali takve sramotne prizore u kojima se desetogodišnjaci igraju svadbe umjesto da im se objašnjava sva sramota za ljudsku civilizaciju koja se time prenosi u sljedeću generaciju; pa što ti zatucani iz srednjeg vijeka misle, pa ovo je 21. stoljeće.

Drugovi i drugarice, dalje više tako nede, potrebno je brzo nešto promijeniti. Sada imamo političku podršku i moramo je iskoristiti. Prekrasno je pratiti zadnje zakonske promjene te slušati izjave naših političara; primjerice zastupnik Kolman; "Nemojte nasjedati na šuplje argumente o pravu djeteta da ima oca i majku.To je čak i morbidno jer bi značilo da dijete koje nema oba roditelja ne zaslužuje da se rodi.", ili bivše ministrice Holy "Neću brak jer ne želim da me itko posjeduje", pa razne izjave ministrice Opačić, ili Ostojića i Milanovića o pobačaju... Nemojmo ni zaboraviti ministricu Pusić koja je pozvala žrtve silovanja (ratnog zločina) da otiđu na rivu pjevat u zagrljaju sa aktivistima iz Srbije i Crne Gore stihove "Ne mogu nam bombe ništa. Ni oluja niti kiša", (naravno uz obećanje gost aktivista da će se vratiti i dogodine kako bi uređivali naše društvo, svaka pomoć je dobrodošla). O Jovanoviću ne treba ni govoriti, srce mi se ugrije samo kad pomislim; a svi znamo tko nam je glavni neprijatelj protiv kojeg smo se ovdje okupili, dobro ga je prokazao jedan ministar. Obračunat ćemo se mi sa njim - zbog njegove "političke aktivnosti".

Slika 3. Moramo iskoristiti postojeću političku podršku. Svakakve zmije samo čekaju svoju priliku!

Eto drugovi i drugarice, ja nisam ništa više mislio reći za današnji "Skup razuma" pa predlažem da se raziđemo do sljedećeg sastanka, vidjet ćemo kako će proći naše akcije, ako bude dobro kao sa zdravstvenim odgojem, imamo i druge planove – planove za 21. stoljeće, a ne srednji vijek. U svijetu bez sigurnosti, jedino je sigurna pravednosti, neizbježnosti i neopozivosti našeg smjera za ovo društvo.

Ne bojte se, naša koalicija za sekularizam napreduje svakog dana!

Politička Korektnost i jezik

Politički kaos povezan je sa propadanjem jezika... vjerojatno se može postići neko poboljšanje ukoliko krenete sa verbalnog kraja.

G. Orwell

Odnos između riječi i stvari je za Tolkiena suprotno od onoga što mislimo.

Zato što njegov jezik nije samo uređaj za komuniciranje misli i osjećaja, ili za njihovo poticanje, riječi nisu samo oznake za koncept, nego u riječima stvari žive i kreću se i imaju svoj bitak. I u riječima dolaze k nama.

Heidegger definira jezik kao "kuću bitka". Mislim da bi se to Tolkienu svidjelo. Ne tvrdim da znam što Heidegger misli većinu vremena, ali mislim da je ovo poprilično jasna rečenica iz njegovog Uvoda u Metafiziku;

"Riječi i jezik nisu omot u kojem su stvari zapakirane kako bi njima trgovali oni koji pišu i govore. U riječima i jeziku prvo nastaju stvari i jesu. Iz tog razloga zloupotreba jezika, u praznoj priči, u sloganima i frazama, uništava naš autentičan odnos prema stvarima."

Ako su riječi kuća bitka, onda ono što učinite riječima, činiti stvarima – zato je propaganda tako moćna. Sjetite se, u 1984. najmoćnije oružje totalitarne države je novi rječnik, izmijenjeni jezik. Ako više nemate riječ, poput slobode, onda više nemate niti koncept. Koncept je kao osoba. Ako ste beskućnik i nemate kuću u kojoj možete živjeti, nećete živjeti dugo; umrijet ćete. Dakle ako nemate riječ, koncept će vrlo brzo umrijeti. Kada koncept umre, stvarnost umre. Tako da napadi na metafizičku stvarnost dolazi kroz napad na jezik.

Konfucije, najuspješniji reformator u čitavoj povijesti svijeta koji je transformirao najveću svjetsku naciju iz razdoblja kaosa, razdoblja zaraćenih država, u povijest zajedništva i mira i stabilnosti, imao je šestotinjak principa reformi. Netko ga je pitao, ukoliko bi mogli provesti samo jednu reformu, koju bi proveli? Rekao bi reformaciju jezika – obnovu pravilnih riječi.

Gornje razmišljanje preuzeto od filozofa Petera Kreefta, iz članka The Language of Beauty - part 4:Words and Things.

***

Nedavno su ga pitali što misli o trenutnim raspravama oko "gay brakova", odgovorio je;

Kao filozofa, najviše me impresionira briljantna strategija pokreta za gay brakove. Poput Orwella u 1984., pokret shvaća da je glavno bojište jezik. Ukoliko mogu redefinirati ključan pojam kao "brak" oni pobjeđuju. Kontroliraj jezik pa ćeš kontrolirati misli; kontroliraj misli pa ćeš kontrolirati ponašanje; kontroliraj ponašanje pa kontroliraš svijet. Mussolini je bio svjestan toga pa je promijenio način tradicionalnog pozdravljanja, nakon toga nitko ne bi mogao pozdraviti bez da se pritom otkrije kao protivnik ili zagovornik pokreta.

U Americi su feministkinje uspjele na isti način. Označile su tradicionalni uključivi jezik, jezik svih najvećih knjiga Zapadne civilizacije napisanih engleskim, kao isključiv zato što koristi riječi "on" i "čovjek" (man) kako bi obuhvatio i ženu; a nazvali su tu novu umjetnu ideološku izmišljotinu, koja inzistira, suprotno povijesnim činjenicama; kako "on" i "čovjek" isključuje ženu – i to su nazvali "uključivim" jezikom. Nevjerojatno, gotovo svi to prate kao ovce! Stoga mislim da će im biti lagano redefinirati brak. Dovraga, već su redefinirali "ljudsko biće" ili "osobu" tako da mogu ubijati najmanje kada god to požele. Zašto bi osjećali ikakvu krivnju zbog nepoštenja ako ne osjećaju nikakvu krivnju zbog ubojstva?

Mislim da ćete pronaći jaku vezu između tri agende: gay brakova, feminizma i pobačaja. Rijetko nalazite ljude koji su za jedno, ali ne i drugo, odnosno protiv jednog ali ne i drugog. Ono što im je zajedničko je ponašanje prema jeziku: radi se o onome što je najmoćniji i najpodmukliji propagandni film u povijesti nazvao "trijumf volje". U Kanadi je zločin, kažnjivo novčanom kaznom ili čak zatvorom, govoriti protiv homoseksualnosti u javnosti. Politički nekorektne ideje, poput biblijskog morala, danas su definirane kao "govor mržnje".

***

Kreeft spominje tri agende, ali samo ću jednu ovom prilikom prokomentirati – feminizam. Prigodan je jedan Pinkerov citat kako bi razlikovali pojmove;

Feminizam pravičnosti je moralna doktrina o ravnopravnom tretmanu koja ne ovisi o otvorenim empirijski problemima u psihologiji ili biologiji. Rodni feminizam je empirijska doktrina koja se temelji na tri tvrdnje o ljudskoj prirodi. Prva je kako razlika između muškaraca i žena nema nikakve veze sa biologijom nego je u potpunosti rezultat socijalnog konstrukta. Druga je da ljudi posjeduju samo jedan društveni motiv – moć – a društveni život možemo shvatiti samo u terminima ostvarivanja te moći. Treća je da ljudska interakcija nije motivirana time da se ljudi bave jedno sa drugim kao pojedinci nego se radi o odnosu grupe prema drugim grupama – u ovom slučaju, muški rod koji dominira ženskim rodom. 

The Blank Slate: The Modern Denial of Human Nature 

Iako je (meni) očita netočnost rodnog feminizma, to ne mijenja previše razvoj događaja jer mnogima nije. Ono što je sigurno, lingivistički vandalizmi političke korektnosti su sveprisutni. Primjerice vezano uz pitanje uvođenja spolnog odgoja, oglasila se i udruga "Forum za slobodu odgoja" koja, zanemarimo ime, tvrdi kako roditelji nemaju pravo birati odgoj. Udruga je to koja kao svoje temeljne vrednote navodi pravednost, samosvijest, toleranciju i dijalog. U njih je implicitno ugrađeno pozitivno vrijednosno značenje tako da uspješno utječu na javnost - nije teško uvesti što god želite dokle god koristite takve izraze, neovisno o tome što ste im potpuno promijenili značenje. (Nije čudno da su se komunističke diktatore nazivale narodnim demokracijama).

Iz epizode sa odgojem očito je kako se radi samo o hrpi politički korektnog žargona, ne postoji nikakva bitna različitost u politički korektnim glavama. Naravno, pluralizam pruža ozbiljan politički problem za društvo. No rješenje problema nije ono liberalno - predložiti da toleriramo sva razmišljanja u pluralističkom društvu, ali samo ako se pokore liberalnim spornim konceptima pravde. (Koristim riječ liberalno onako kako njima paše, vjerojatno bi točnije bilo reći nešto poput "totalitaristički-elitistički-diktatori" .)

***

Za kraj, Dalrympleovo razmišljanje, iz Naša kultura, što je preostalo: Intervju sa T.D.

FP: Napisali ste kako politička korektnost uzrokuje zlo zato što se radi o nasilju nad dušama ljudi koje tjera da kažu ono što ne misle(ali to ne smiju ispitivati). Možete li malo tome ispričati?

Dalrymple: Politička korektnost je (prikrivena) komunistička propaganda. U svojem proučavanju komunističkih društava, došao sam do zaključka kako smisao komunističke propagande nije nagovoriti ili uvjeriti, niti informirati, cilj je poniziti; samim time, što manje odgovara stvarnosti to bolje. Kada su ljudi prisiljeni šutjeti dok im govore najočitije laži, ili čak gore, kada su prisiljeni ponavljati te laži, gube svoj osjećaj za čestitost. Pristati na očite laži znači surađivati sa zlom, i na jedan maleni način postati zao, prestajete se odupirati bilo čemu. Društvom oslabljenih lažaca je lagano kontrolirali. Mislim da ako istražite političku korektnost da ćete shvatiti da ima isti učinak i da joj je to cilj.

Lingvistički vandalizam i Homofobija

Jedan od najčešćih načina kršenja intelektualnih standarda u "javnim raspravama" je stalno pripisivanje emocija (npr. ksenofobije, homofobije) onima koji drugačije razmišljanju, umjesto da se odgovori na njihove argumente. Kao i većina toga u rječniku ljevice, radi se o načinu da se izbjegne suštinska rasprava. Jezik je bitan, a bitke u kulturnom ratu se često dobivaju ili gube na lingvističkom terenu. Konzervativci se ne smiju pomiriti sa jezičnim vandalizmom Ljevice.

Uzmimo za primjer "homofobiju".

Fobija je strah, ali nije svaki strah fobija. Fobija je iracionalni strah. Netko tko argumentira protiv moralnosti homoseksualnih praksi, ili daje razloge protiv istospolnih brakova radi upravo to – predstavlja argumente, ne iskazuje nikakvu fobiju. Argumenti možda jesu, možda nisu, uvjerljivi, ali radi se o razumskim argumentima kojima je cilj apelirati na razum sugovornika. Odbaciti argumente jer se radi o fobiji pokazuje nedostatak poštovanja prema razumu i prema osobi koja daje argument.

Ljudi koji koriste takve izraze pokušavaju ugušiti svaku raspravu, pokopati legitimno pitanje pod hrpom politički korektnog žargona. Korištenje riječi "homofobija" u raspravama ne samo da ne daje nikakav odgovor, nego i guši svaku raspravu.

Cilj je uništiti, ili barem odbaciti, samo pitanje moralnosti homoseksualnih praksi. Sam pojam podrazumijeva da se svako protivljenje takvim praksama može javiti samo zbog iracionalnog straha - fobije. Pojam podrazumijeva da ne može postojati racionalno utemeljeno protivljenje homoseksualnim praksama.

Ovdje ne želim reći da su homoseksualne prakse nemoralne, ili suprotno. Želim istaknuti ono što bi svakoj racionalnoj osobi trebalo biti potpuno nekontroverzno, postoji istinsko moralno pitanje vezano uz homoseksualne prakse, problem kojeg nitko nema pravo uništiti nekim verbalnim manevrom.

Nazivanje nečijeg stava "homofobijom" svodi se u pravilu na cirkularno argumentiranje jer ne postoji nikakav dokaz za takvu fobiju osim samog stava.

PS

Iako je samo riječ besmislena, polako ulazi u zakone tako da je primjerice eu prije par godina izdala rezoluciju o "homofobiji" koja bi s vremenom trebala natjerati sve članice da se ponašaju onako kako to očekuju aktivisti.

Čak i ako neka osoba koja homoseksualne prakse smatra nemoralnim nije u stanju ponuditi sofisticirani i uvjerljivi argument protiv njih, to ne znači da takvi argumenti ne postoje odnosno da nisu dani. (Dodatno, sama činjenica da nekome homoseksualne prakse mogu biti odbojne ne znači da je iracionalan i da ne postoje racionalni razlozi njegove moralne osude, baš kao što i nekoj drugoj osobi mogu biti odbojne drugačije seksualne prakse, koje neću navoditi.)  

Nažalost, danas će vas i samo spominjanje pitanja moralnosti homoseksualnih praksi (i opravdanosti zahtjeva aktivista) dovesti do optužbi za "govor mržnje" i "homofobiju", a sve češće te optužbe nisu samo primjer lingvističkog vandalizma Ljevice nego i povod sudskog procesa.

Donekle povezano (ali nebitno za poantu posta);

• O "zakonskom nametanju morala": Anti-Konzervativna Zabluda
• Kako miješati religiju i politiku?