Gost intervjua je doktor Theodore Dalrymple, engleski pisac i umirovljeni psihijatar koji je svoj radni vijek proveo u zatvorima i bolnicama. Izdvojio sam par pitanja iz njegovog intervju za Front Page Magazine, izvorni intervju možete pročitati ovdje.
FP: Teško je odlučiti gdje početi
jer vaši eseji obrađuju toliko bitnih tema. Mislim da možemo krenuti sa vašim
opažanjima o uzrocima tolikih bolesti u društvu. Pišete kako se u
svojoj doktorskoj praksi sve češće susrećete sa patologijom u
našoj kulturi koja pretpostavlja kako je nečije stanje uma, nečije
raspoloženje neovisno od načina kako netko živi svoj život.
Povezujete to sa ljudima koji su pomiješali nesretnost sa
depresijom. Možete li reći nešto više o tome?
Dalrymple: Primijetio sam da ljudi
više ne koriste riječ "nesretan", ta riječ je
zamijenjena sa riječi "depresija". Nesretnost je stanje
uma i očigledno je rezultat okolnosti u kojima živimo, bilo da se
radi o okolnosti za koje smo krivi sami ili okolnostima koje nisu pod
našom kontrolom, ali depresija je bolest i na doktoru je obaveza da
je izliječi. Međutim, do toga dolazi ovisno o tome kako netko živi
svoj život; a doktor, kojemu je zabranjeno suditi pacijentu jer bi
to smatrali moraliziranjem, nema druge mogućnosti nego pristati na
liječenje. Rezultat takvog ponašanje je pretjerano prepisivanje
lijekova, bez ikakvog smanjenja nezadovoljstva.
Kao što ste i sami rekli, dolazi do
potpunog prekida veza između stanja uma i načina na koji živite
svoj život. Štoviše, prema tome ne samo da imate pravo na potragu
za srećom, nego imate i pravo na samu sreću.
Na temelju iskustava sa pacijentima sam
zaključio kako je takvo ponašanje iznimno destruktivno i (nimalo
iznenađujuće) dovodi do velike bijede u kojoj doktor ne može
nikako pomoći, barem ne bez ikakvog osuđivanja.
FP: U raspravi o zlu, primjećujete
središnji fenomen: Uzdizanje vlastitih prolaznih užitaka iznad
dugotrajnih obaveza prema bližnjima. Možete li nam pojasniti malo
taj fenomen.
Dalrymple: Time želim reći kako
razmišljanje da je trenutni užitak jedina stvar koja je bitna
dovodi do antisocijalnog ponašanja. Dopustiti mi da spomenem jedan
malen i naizgled trivijalan primjer.
Oko polovice britanskih domova više
nema stol za objed. Ljudi više ne objeduju zajedno – oni su kao na
ispaši, pronalaze ono što žele u hladnjaku i jedu sami kada god to
žele(a žele često), neovisno o ostalim ukućanima.
To znači da nikada ne nauče kako je
objedovanje društvena aktivnost(mnogi zatvorenici u zatvoru u kojem
sam prije radio nisu u životu nikada objedovali sa nekim); nisu
nikada naučili kako se suzdržavati; nisu nikada naučili da njihova
trenutna glad nije jedini faktor u odlučivanju trebaju li jesti ili
ne. Drugim riječima, njihovo trenutno stanje je najvažnije u odluci
kada će jesti, takav model ponašanja pokazuju na svim područjima.
Mladi pacijenti danas jedu u doktorskim
ordinacijama; jedu svugdje po ulici, pritom ispuštajući smeće kao
što bi i životinja učinila. Iako antisocijalno, to nije zlo, ali
lagano je shvatiti kako ljudi koji pridaju svojim željama toliku
veliku važnost, pritom zanemarujući sve ostale faktore koji bi im
pomogli u odlučivanju kako se ponašati, počnu činiti zlo.
FP: Vaša opažanja o ljudima koji se
oduševljavaju opasnošću i načinom na koji je to povezano sa
samodeskruktivnim ponašanjem i samovoljnim odabirom bijede su
izuzetno pronicljiva, možete li to prokomentirati?
Dalrymple: Jasno je kako ljudi često
žele nespojive stvari; žele opasnost i uzbuđenje, a žele i
sigurnost i zaštitu. Često te stvari žele istovremeno.
Kontradiktorne želje znače da život nikada neće biti
zadovoljavajući odnosno da neće biti bez frustracija.
Mislim da je Dostojevski rekao; čak i
ako bi vlast bila potpuno dobronamjerna i sve uredila kako mi želimo,
prema racionalnim kriterijima, mi bi i dalje željeli ostvariti svoju
slobodu i borili se protiv nje.
Jedan od razloga za epidemiju
samodestrukcije koja je pogodila britansko, ako ne i sva Zapadna
društva, je pokušaj izbjegavanja dosade. Ljudi koji nemaju
transcendentan smisao u svom životu i ne mogu osmisliti jedan
primjerice putem doprinosa kulturnoj tradiciji, drugim riječima oni
koji nemaju vjerska uvjerenja i nemaju intelektualnih interesa koji
ih zanimaju; za njih je samodestrukcija i stvaranje kriza u vlastitom
životu jedan od načina kako izbjeći beznačajnost. Primjerice,
primijetio sam kako žene koje biraju loše muškarce – dakle one
muškarce koji su očito neodgovorni, pijani, ovisni o drogama,
kriminalci, ili su nasilni, ili sve to istodobno – su često imale
iskustvo sa pristojnim muškarcem koji su ih tretirali dobro, sa
poštovanjem: i upravo sa takvim njihove veze traju najkraće,
dosadila im je pristojnost. Bez vjere ili kulture(pritom mislim na
višu kulturu) zlo je vrlo privlačno. Nije dosadno.
FP: Spomenuli ste kako je vaš otac bio
komunist. Ispričajte nešto o njegovom svjetonazoru i kako je to
utjecalo na obitelj i vaš vlastiti intelektualni razvoj.
Dalrymple: Moj otac je bio komunist,
iako je također bio i poduzetnik. Kuća je bila puna komunističke
literature iz 1930'ih i 40'ih godina, sjećam se autora poput
Plekhanova, Mauricea Hindusa i Edgara Snowa. Uvijek je bilo jasno
kako očeva zabrinutost za čovječanstvo nije bila popraćena brigom
za čovjeka, često je iskazivao prezir prema pojedincima, da se izrazim tako blago.
Bilo mu je teško stupiti u odnos gdje bi bio ravnopravan, više je
volio izigravati Staljina svojim Molotovima. Jedna od mojim omiljenih
knjiga(koju sam prolistavao kao dijete) je bila opširna knjiga sa
slikama Sovjetskog Saveza.
Mislim da je razlaz između očevih
ideja(ideala) i njegovog svakodnevnog ponašanja imao utjecaja na
mene, zbog toga sam sumnjičav prema ljudima koji nude velike
planovima općeg unapređenja.
FP: Spomenuli ste kako Lenjin nije
želio slušati Beethovena jer zbog toga osoba želi potapšati djecu
po glavi, ponašanje koje nije u skladu sa vođenjem kulta(smrti).
Uvijek me zanimalo što glazba zastupa i na koji način predstavlja
veliku opasnost za totalitarizam?
Dalrymple: Glazba ne prati ideološku
obojanost. Kao što postoje neki društveni znanstvenici koji vjeruju
da ono što ne možemo izmjeriti ne postoji, i neki psiholozi koji su
vjerovali kako svijest ne postoji zašto je ne možemo promatrati
instrumentima, tako i ideolozi misle da je opasno sve što nije
unutar njihovog konceptualnog okvira – zato što ideolozi žele
jednostavan princip, ili nekoliko jednostavnih principa, prema kojem
možemo sve suditi. Kada sam bio student, živio sam sa tvrdokornim
dijalektičkim materijalistom koji je rekao da je Schubert bio
tipičan malograđanski pesimist čije će glazba nestati kada
prestanu postojati objektivni razlozi za pesimizam.(No prepostavljam
da nije bio potpuno sretan sa tom formulacijom.)
FP: Napisali ste kako politička
korektnost uzrokuje zlo zato što se radi o nasilju nad dušama ljudi
koje tjera da kažu ono što ne misle(ali to ne smiju ispitivati).
Možete li malo tome ispričati?
Dalrymple: Politička korektnost je
(prikrivena) komunistička propaganda. U svojem proučavanju
komunističkih društava, došao sam do zaključka kako smisao
komunističke propagande nije nagovoriti ili uvjeriti, niti
informirati, cilj je poniziti; samim time, što manje odgovara
stvarnosti to bolje. Kada su ljudi prisiljeni šutjeti dok im govore
najočitije laži, ili čak gore, kada su prisiljeni ponavljati te
laži, gube svoj osjećaj za čestitost. Pristati na očite laži
znači surađivati sa zlom, i na jedan maleni način postati zao,
prestajete se odupirati bilo čemu. Društvom oslabljenih lažaca je
lagano kontrolirali. Mislim da ako istražite političku korektnost
da ćete shvatiti da ima isti učinak i da joj je to cilj.
FP: Islamisti i ljevičari imaju puno
stvari zajedničkih. Komentirali ste kako je prihvaćanje inherentnih
ograničenja neophodno za sreću. Možete li to pojasniti i povezati
sa toksičnom prirodom islamizma i ljevičarstva?
Dalrymple: Mislim da je očito kako će
osoba koja ima kontradiktorne želje uvijek biti podložna
frustracijama, čak i kada je sretna. Primjerice, želimo i avanturu
i sigurnost, kada imamo jedno od toga onda želimo drugo. Svi oblici
ljudske sreće u sebi sadrže i sjeme vlastitog raspadanja.
Suvremeni je čovjek posebno(ili se
barem tako meni čini) loš u prepoznavanju kako je veliki dio
njegovog nezadovoljstva i nesreće uzrokovan time. Ipak, one će rađe
kriviti strukturu društva i misliti kako je moguće postići
savršenstvo - koje bi razriješilo sve kontradikcije i eliminiralo
sve frustracije – samo ako ukinemo privatno vlasništvo ili
slijedimo primjer proroka Muhameda. Pokušaji da natjeraju ljude da
ih poslušaju daje značenje njihovom postojanju, naravno i dosta
sadističkog užitka.
FP: Spomenuli ste kako je Alfred Kinsey
probio svoj prepucij i postavio metalne žice u uretru, o tome sam
čuo više puta, ali nisam nikada istraživao. Zašto je to učinio,
tko bi normalan to učinio, što mu je bio cilj?
Dalrymple: Alfred Kinsey je bio vrlo
čudan čovjek. Do dosta kasne dobi je potiskivao seksualnost, a onda
ju je počeo iskazivati na sve bizarnije načine. Bio je klasičan
slučaj apetita koji se povećavaju sa hranjenjem. Jednom kada vam
senzacija postane ključ zadovoljstva onda morate isprobavati sve
ekstremnije stvari. Mislim da to objašnjava i logiku umjetničkog
stvaranja i kako je "transgresivno" postalo izraz pohvale.
FP: Napisali ste i zanimljiv esej "Tko
je ubio djetinjstvo?" U njemu osvjetljavate "egotističnu
nesposobnost osjećanja koju kompenzira površnost". To
povezujete sa smrću djetinjstva. Možete li ispričati o tome?
Dalrymple: Djetinjstvo je u velikim
djelovima suvremene Britanije zamijenjeno sa preranom odraslošću,
odnosno adolescencijom. Djeca
rastu jako brzo, ali ne i jako daleko; zato je moguće da se
četrnaestogodišnjaci druže sa dvadesetšestogodišnjacima – do
14. godine nauče sve što će ikada i znati.
U
takvom okruženju je važno da pokažete poznavanje, odnosno uličnu
mudrost, inače će misliti da ste slabić i u skladu s time će vas
iskorištavati. Zbog toga se osjećaju za druge ne razvijaju.
Štoviše, zbog potpunog raspada obitelji promijenio se model
discipliniranja kod kuće(u mojoj bolnici, da nema indijskih
imigranata, stopa vanbračne djece bi bila 100 posto). Djeca
odrastaju u okolnostima gdje je disciplina pitanje nametanje volje
jedne osobe nad drugom, sirova snaga lišena principa. Lejinovo
pitanje – Tko koga ili tko radi što kome – je temelj ljudskih
odnosa.
Predavanje Theodorea Dalrymplea pod nazivom: "Our Culture, What's Left of It" možete pogledati na youtubu.
