nedjelja, 13. svibnja 2012.

Naša kultura, što je preostalo: Intervju sa T.D.


Gost intervjua je doktor Theodore Dalrymple, engleski pisac i umirovljeni psihijatar koji je svoj radni vijek proveo u zatvorima i bolnicama. Izdvojio sam par pitanja iz njegovog intervju za Front Page Magazine, izvorni intervju možete pročitati ovdje.

FP: Teško je odlučiti gdje početi jer vaši eseji obrađuju toliko bitnih tema. Mislim da možemo krenuti sa vašim opažanjima o uzrocima tolikih bolesti u društvu. Pišete kako se u svojoj doktorskoj praksi sve češće susrećete sa patologijom u našoj kulturi koja pretpostavlja kako je nečije stanje uma, nečije raspoloženje neovisno od načina kako netko živi svoj život. Povezujete to sa ljudima koji su pomiješali nesretnost sa depresijom. Možete li reći nešto više o tome?

Dalrymple: Primijetio sam da ljudi više ne koriste riječ "nesretan", ta riječ je zamijenjena sa riječi "depresija". Nesretnost je stanje uma i očigledno je rezultat okolnosti u kojima živimo, bilo da se radi o okolnosti za koje smo krivi sami ili okolnostima koje nisu pod našom kontrolom, ali depresija je bolest i na doktoru je obaveza da je izliječi. Međutim, do toga dolazi ovisno o tome kako netko živi svoj život; a doktor, kojemu je zabranjeno suditi pacijentu jer bi to smatrali moraliziranjem, nema druge mogućnosti nego pristati na liječenje. Rezultat takvog ponašanje je pretjerano prepisivanje lijekova, bez ikakvog smanjenja nezadovoljstva.

Kao što ste i sami rekli, dolazi do potpunog prekida veza između stanja uma i načina na koji živite svoj život. Štoviše, prema tome ne samo da imate pravo na potragu za srećom, nego imate i pravo na samu sreću.

Na temelju iskustava sa pacijentima sam zaključio kako je takvo ponašanje iznimno destruktivno i (nimalo iznenađujuće) dovodi do velike bijede u kojoj doktor ne može nikako pomoći, barem ne bez ikakvog osuđivanja.

FP: U raspravi o zlu, primjećujete središnji fenomen: Uzdizanje vlastitih prolaznih užitaka iznad dugotrajnih obaveza prema bližnjima. Možete li nam pojasniti malo taj fenomen.

Dalrymple: Time želim reći kako razmišljanje da je trenutni užitak jedina stvar koja je bitna dovodi do antisocijalnog ponašanja. Dopustiti mi da spomenem jedan malen i naizgled trivijalan primjer.

Oko polovice britanskih domova više nema stol za objed. Ljudi više ne objeduju zajedno – oni su kao na ispaši, pronalaze ono što žele u hladnjaku i jedu sami kada god to žele(a žele često), neovisno o ostalim ukućanima.

To znači da nikada ne nauče kako je objedovanje društvena aktivnost(mnogi zatvorenici u zatvoru u kojem sam prije radio nisu u životu nikada objedovali sa nekim); nisu nikada naučili kako se suzdržavati; nisu nikada naučili da njihova trenutna glad nije jedini faktor u odlučivanju trebaju li jesti ili ne. Drugim riječima, njihovo trenutno stanje je najvažnije u odluci kada će jesti, takav model ponašanja pokazuju na svim područjima.

Mladi pacijenti danas jedu u doktorskim ordinacijama; jedu svugdje po ulici, pritom ispuštajući smeće kao što bi i životinja učinila. Iako antisocijalno, to nije zlo, ali lagano je shvatiti kako ljudi koji pridaju svojim željama toliku veliku važnost, pritom zanemarujući sve ostale faktore koji bi im pomogli u odlučivanju kako se ponašati, počnu činiti zlo.

FP: Vaša opažanja o ljudima koji se oduševljavaju opasnošću i načinom na koji je to povezano sa samodeskruktivnim ponašanjem i samovoljnim odabirom bijede su izuzetno pronicljiva, možete li to prokomentirati?

Dalrymple: Jasno je kako ljudi često žele nespojive stvari; žele opasnost i uzbuđenje, a žele i sigurnost i zaštitu. Često te stvari žele istovremeno. Kontradiktorne želje znače da život nikada neće biti zadovoljavajući odnosno da neće biti bez frustracija.

Mislim da je Dostojevski rekao; čak i ako bi vlast bila potpuno dobronamjerna i sve uredila kako mi želimo, prema racionalnim kriterijima, mi bi i dalje željeli ostvariti svoju slobodu i borili se protiv nje.

Jedan od razloga za epidemiju samodestrukcije koja je pogodila britansko, ako ne i sva Zapadna društva, je pokušaj izbjegavanja dosade. Ljudi koji nemaju transcendentan smisao u svom životu i ne mogu osmisliti jedan primjerice putem doprinosa kulturnoj tradiciji, drugim riječima oni koji nemaju vjerska uvjerenja i nemaju intelektualnih interesa koji ih zanimaju; za njih je samodestrukcija i stvaranje kriza u vlastitom životu jedan od načina kako izbjeći beznačajnost. Primjerice, primijetio sam kako žene koje biraju loše muškarce – dakle one muškarce koji su očito neodgovorni, pijani, ovisni o drogama, kriminalci, ili su nasilni, ili sve to istodobno – su često imale iskustvo sa pristojnim muškarcem koji su ih tretirali dobro, sa poštovanjem: i upravo sa takvim njihove veze traju najkraće, dosadila im je pristojnost. Bez vjere ili kulture(pritom mislim na višu kulturu) zlo je vrlo privlačno. Nije dosadno.

FP: Spomenuli ste kako je vaš otac bio komunist. Ispričajte nešto o njegovom svjetonazoru i kako je to utjecalo na obitelj i vaš vlastiti intelektualni razvoj.

Dalrymple: Moj otac je bio komunist, iako je također bio i poduzetnik. Kuća je bila puna komunističke literature iz 1930'ih i 40'ih godina, sjećam se autora poput Plekhanova, Mauricea Hindusa i Edgara Snowa. Uvijek je bilo jasno kako očeva zabrinutost za čovječanstvo nije bila popraćena brigom za čovjeka, često je iskazivao prezir prema pojedincima, da se izrazim tako blago. Bilo mu je teško stupiti u odnos gdje bi bio ravnopravan, više je volio izigravati Staljina svojim Molotovima. Jedna od mojim omiljenih knjiga(koju sam prolistavao kao dijete) je bila opširna knjiga sa slikama Sovjetskog Saveza.

Mislim da je razlaz između očevih ideja(ideala) i njegovog svakodnevnog ponašanja imao utjecaja na mene, zbog toga sam sumnjičav prema ljudima koji nude velike planovima općeg unapređenja.

FP: Spomenuli ste kako Lenjin nije želio slušati Beethovena jer zbog toga osoba želi potapšati djecu po glavi, ponašanje koje nije u skladu sa vođenjem kulta(smrti). Uvijek me zanimalo što glazba zastupa i na koji način predstavlja veliku opasnost za totalitarizam?

Dalrymple: Glazba ne prati ideološku obojanost. Kao što postoje neki društveni znanstvenici koji vjeruju da ono što ne možemo izmjeriti ne postoji, i neki psiholozi koji su vjerovali kako svijest ne postoji zašto je ne možemo promatrati instrumentima, tako i ideolozi misle da je opasno sve što nije unutar njihovog konceptualnog okvira – zato što ideolozi žele jednostavan princip, ili nekoliko jednostavnih principa, prema kojem možemo sve suditi. Kada sam bio student, živio sam sa tvrdokornim dijalektičkim materijalistom koji je rekao da je Schubert bio tipičan malograđanski pesimist čije će glazba nestati kada prestanu postojati objektivni razlozi za pesimizam.(No prepostavljam da nije bio potpuno sretan sa tom formulacijom.)

FP: Napisali ste kako politička korektnost uzrokuje zlo zato što se radi o nasilju nad dušama ljudi koje tjera da kažu ono što ne misle(ali to ne smiju ispitivati). Možete li malo tome ispričati?

Dalrymple: Politička korektnost je (prikrivena) komunistička propaganda. U svojem proučavanju komunističkih društava, došao sam do zaključka kako smisao komunističke propagande nije nagovoriti ili uvjeriti, niti informirati, cilj je poniziti; samim time, što manje odgovara stvarnosti to bolje. Kada su ljudi prisiljeni šutjeti dok im govore najočitije laži, ili čak gore, kada su prisiljeni ponavljati te laži, gube svoj osjećaj za čestitost. Pristati na očite laži znači surađivati sa zlom, i na jedan maleni način postati zao, prestajete se odupirati bilo čemu. Društvom oslabljenih lažaca je lagano kontrolirali. Mislim da ako istražite političku korektnost da ćete shvatiti da ima isti učinak i da joj je to cilj.

FP: Islamisti i ljevičari imaju puno stvari zajedničkih. Komentirali ste kako je prihvaćanje inherentnih ograničenja neophodno za sreću. Možete li to pojasniti i povezati sa toksičnom prirodom islamizma i ljevičarstva?

Dalrymple: Mislim da je očito kako će osoba koja ima kontradiktorne želje uvijek biti podložna frustracijama, čak i kada je sretna. Primjerice, želimo i avanturu i sigurnost, kada imamo jedno od toga onda želimo drugo. Svi oblici ljudske sreće u sebi sadrže i sjeme vlastitog raspadanja.

Suvremeni je čovjek posebno(ili se barem tako meni čini) loš u prepoznavanju kako je veliki dio njegovog nezadovoljstva i nesreće uzrokovan time. Ipak, one će rađe kriviti strukturu društva i misliti kako je moguće postići savršenstvo - koje bi razriješilo sve kontradikcije i eliminiralo sve frustracije – samo ako ukinemo privatno vlasništvo ili slijedimo primjer proroka Muhameda. Pokušaji da natjeraju ljude da ih poslušaju daje značenje njihovom postojanju, naravno i dosta sadističkog užitka.

FP: Spomenuli ste kako je Alfred Kinsey probio svoj prepucij i postavio metalne žice u uretru, o tome sam čuo više puta, ali nisam nikada istraživao. Zašto je to učinio, tko bi normalan to učinio, što mu je bio cilj?

Dalrymple: Alfred Kinsey je bio vrlo čudan čovjek. Do dosta kasne dobi je potiskivao seksualnost, a onda ju je počeo iskazivati na sve bizarnije načine. Bio je klasičan slučaj apetita koji se povećavaju sa hranjenjem. Jednom kada vam senzacija postane ključ zadovoljstva onda morate isprobavati sve ekstremnije stvari. Mislim da to objašnjava i logiku umjetničkog stvaranja i kako je "transgresivno" postalo izraz pohvale.

FP: Napisali ste i zanimljiv esej "Tko je ubio djetinjstvo?" U njemu osvjetljavate "egotističnu nesposobnost osjećanja koju kompenzira površnost". To povezujete sa smrću djetinjstva. Možete li ispričati o tome?

Dalrymple: Djetinjstvo je u velikim djelovima suvremene Britanije zamijenjeno sa preranom odraslošću, odnosno adolescencijom. Djeca rastu jako brzo, ali ne i jako daleko; zato je moguće da se četrnaestogodišnjaci druže sa dvadesetšestogodišnjacima – do 14. godine nauče sve što će ikada i znati.

U takvom okruženju je važno da pokažete poznavanje, odnosno uličnu mudrost, inače će misliti da ste slabić i u skladu s time će vas iskorištavati. Zbog toga se osjećaju za druge ne razvijaju. Štoviše, zbog potpunog raspada obitelji promijenio se model discipliniranja kod kuće(u mojoj bolnici, da nema indijskih imigranata, stopa vanbračne djece bi bila 100 posto). Djeca odrastaju u okolnostima gdje je disciplina pitanje nametanje volje jedne osobe nad drugom, sirova snaga lišena principa. Lejinovo pitanje – Tko koga ili tko radi što kome – je temelj ljudskih odnosa.


Predavanje Theodorea Dalrymplea pod nazivom: "Our Culture, What's Left of It" možete pogledati na youtubu.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana