srijeda, 8. veljače 2012.

Seksualna Revolucija - Bilo kuda seks svuda [2/2]

Jedan od najranijih seksualnih revolucionara, engleski doktor i pisac, Havelock Ellis, imao je upečatljivo mišljenje o braku i općenito o vezama između spolova. Godinama je taj iznimno čudan i odbojan, ali ipak učen čovjek – koji je izgledao kao kombinacija Tolstoya, Rasputina i Bernarda Shawa; koji je bio jedan od mnogih polupoganskih ideoloških nudista koje je Engleska proizvela krajem 19. stoljeća; i koji nije nikada nije doživio potpuno seksualno uzbuđenje sve dok u njegovim kasnim srednjim godinama njegova druga žena nije po njemu urinirala – stekao je poštovanje sa obje strane Atlantika kao seksualni mudrac. Njegova djela uživala su ogromni prestiž i širok utjecaj u prvoj trećini dvadesetog stoljeća. Prirodao je vrhovnu, gotovo mističnu važnost seksualnom činu(možda ne iznenađujuću uzevši u obzir koliko je problema imao sa time); njegov koncept idealne veze između muškarca i žene bio je u potpunosti nepovezan sa sviješću o ljudskoj prirodi, istodobno je bio implicitno pogan i odvratan. Mnogi su poštovali njegovo razmišljanje i na njemu izgradili cijelu životnu filozofiju, primjerice D.H. Lawrence, još jedan engleski seksualni poganin.

Ellis je vjerovao u potpuni spoj dviju duša koje bi tijekom seksualnog čina postigle jedinstvo sa stvoriteljem svemira(kojeg s obzirom da je bio moderan poganin nije nazivao Bogom). No kako bib došlo do tog mističnog spajanja, odnos između muškarca i žene je prvo potrebno osloboditi svih nečistoća sitničavog razmišljanja; poput zakona, običaja i onoga što se tada smatralo moralom. "Naše misli o dužnosti, dobroti i kreposti moramo promijeniti i staviti po strani; to su prepreke pravoj dobroti, " zapisao je Ellis. "Predviđam pozitivno poricanje svih pozitivnih morala, uklanjanje svih ograničenja. Mislim da ne poznajem dozvolu, ako je tako možemo nazvati, koja bi pripadala savršenom stanju Čovjeka." Jednom oslobođen svih ograničenja – društvenih, moralnih, pravnih i političkih – čovjek bi povratio svoju prirodnu ljepotu i velikodušnost karaktera. Opet bi postao plemeniti seksualni divljak. Ellisu i njegovim istomišljenicima nikada nije palo na pamet da bi čovjek umjesto toga mogao postati prototip špiljskog čovjeka iz stripa, vukući svoju trenutnu partnericu za kosu.

Ellis nije bio osamljen u tom adolescentskom utopijskom snu o neograničenom seksu bez suza kao ključu ljudskoj sreći i dobroti. Još jedan engleski doktor postao je svjetski slavan kao seksolog više od pola stoljeća nakon Ellisa, Alex Comfort, čiji su se seksualni priručnici prodavali u desecima milijuna primjeraka, imao je otprilike isto mišljenje. Iako je navodno imao velikih problema u objašnjavanju života svojem sinu, savjetovao je svim 15-godišnjacima – opet, s iznimkom svog sina- da uzimaju kondome sa sobom kada idu na zabave, i objasnio je adolescentima u svojem priručniku "The Facts of Love" da je pornografija "dugačka riječ za svaku vrstu knjige ili filma o seksu koje netko želi zabraniti." Anarhist i pacifist koji je sve institucije promatrao kao iskazivanje moći, za koju je on vjerovao da je vrhovni neprijatelj ljudske sreće, protivio se oružanom otporu nacizmu tijekom drugog svjetskog rata. U Barbarizmu i Seksualnoj Slobodi(dva fenomena koja je smatrao dijametralno suprotnima) zapisao je: "Normalnost biološke vrste ... isključuje vjerske prinude, ekonomske pritiske i društvene običaje. Institucije koje se temelje na državi i sličnim tijelima, civilnim ili vjerskim, nemaju mjesta u biološkoj seksualnosti." Drugim riječima, seks bi trebao biti oslobođen svih razmišljanja osim seksualne privlačnosti u pojedinom trenutku.

Što je preostalo osim osobne ćudi koja određuje seksualno ponašanje? Upravo je ograničenja odnosa(i svih ostalih prirodnih funkcija) s aurom dubljeg značenja ono što nas ljude razlikuje od ostatka prirode. Uklonivši to značenje, svesti seks na biologiju, kao što su to svi seksualni revolucionari praktički učinili, značilo bi vratiti čovjeka na razinu primitivnog ponašanja o kakvom nemamo zapise u ljudskoj povijesti. Sve životinje upražnjavaju seks, ali samo jedna vodi ljubav. Kada seksu oduzmemo značenja vezano uz društvene konvencije, vjerske tabue i osobna ograničenja tako prezirana od strane seksualnih revolucionara poput Ellisa i Comforta, sve što je preostalo je neprekidna – i na kraju dosadna i beznačajna – potraga za transcendentnim orgazmom. S obzirom da je upoznat sa lažnim proročanstvom o postizanju sreće putem neograničenog seksa, moderni čovjek zaključuje; ako nije sretan sa svojim životom, onda njegov seks nije dovoljno neograničen. Ako socijalna skrb ne sprječava obiteljsku rascjepkanost onda nam je potrebno još socijalne skrbi; ako nam seks ne donosi sreću, onda nam je potrebno još seksa.

Zanimljivo je kako takvo djetinjasto razmišljanje zamijenjujemo sa ozbiljnom razmišljanjem, ali činjenica ostaje da je Ellisov i Comfortov pogled o temeljima odnosa između muškarca i žene sada potpuno prihvaćen, čak ga smatraju i pravovjernim. Moji pacijenti mi redovno objašnjavaju svoju odluku da se rastave od majke ili oca svog djeteta riječima kako ne osjećaju sa njima blaženstvo kakvo očito očekuju, i da njihov odnos nema kozmičko značenje kakvog ga opisuje Ellis. Mogućnost da njihovo zajedništvo može služiti drugim; svjetovnim i različitim svrhama u životu nikada im ne pada na pamet. Pomisao kako je dubina osjećaja barem podjednako važna kao i intezitet(i na duge staze važnija), je nešto njima potpuno strano. Bez društvenog pritiska koji bi ih držao zajedno, bez vjerskih uvjerenja koja su im potpuno strana, i u državi sa zakonima i socijalnom pomoći koja potpomaže rascjepkanost obitelji, veze postaju pokazatelj njihove promjenjivosti, ali začudo i jednoličnosti raspleta takvih situacija.

Vidio sam Comfortovu utopiju, i ona nije moguća.

Potrebno je samo usporediti pisanja seksualnih revolucionara sa jednim Shakespearovim sonetom(samo jedan od bezbroj primjera razmišljanja o ljubavi u književnosti) kako bi shvatili koliko je strašno nerazumijevanje situacije koju nam nude ti zapisi;
Kad se draga kune da istinu živi,
vjerujem joj zdušno, mada znam da laže;
kad mi se ko mladom, prostodušnom divi,
k'o nekom ko svijeta ne poznaje lâže...

Privid povjerenja ljudsku ljubav snaži:
u strasti se nikad godine ne broje.
Jedno s drugim tako ležimo u laži,
dok laskanjem slasnim laž nam sumnju blaži.
Suptilnost ovog razumijevanja ljudskog srca, a da ne govorimo o ljepoti kojom je izraženo, nikada nije nadmašena. Sve je opisano; ljudska potreba za dubokim druženjem kroz život, neizbježnost kompromisa u takvim druženjima, i prihvaćanje inherentnih ograničenja našem postojanju koje je nužno za našu sreću. Shakesperovo razmišljanje nudi nam odgovor na potrebe čovjeka kao fizičkog, društvenog i duhovnog bića – i nitko tko je imalo upoznat sa njegovim radom ne može ga optužiti da je antiseksualan.

Još jedna retorička tehnika koju koriste seksualni revolucionari(osim apeliranja na fantaziju neograničenog eroticizma) je pokušaj uklanjanja svih seksualnih granica. Propovijedali su da je svo seksualno ponašanje, po prirodi, kontinuirano. Mislili su, ako mogu pokazati da seks nema prirodnih granica, onda bi i sve zakonske zabrane ili društvena ograničenja postala proizvoljna i umjetna odnosno moralno neodrživa: jer jedino razlika u prirodi može dati legitimitet pravnim i društvenim tabuima.

Glavni zagovornik tog razmišljanja bio je Alfred Kinsey, autor slavnog izvješća, čovjek koji je prvu polovicu svog profesionalnog života proveo proučavajući ose, a drugu polovicu proučavajući i klasificirajući orgazme: iako se pokazalo da je taksionomija pčela bila puno složenija od orgazma, jer je došao do zaključka da su svi orgazmi stvoreni jednakim i stvoritelj im je dao određena neotuđiva prava i slično.

Kinseyev program temeljio se na dva stupa, osmišljen kako bi oslobodio ljude seksualnih ograničenja koja je on smatrao uzrokom svih njihovih nesreća. Prvo je odlučio pokazati iscrpnim istraživanjem da je seksualno ponašanje amerikanaca drugačije od onoga koje pretpostavljamo na temelju tradicionalnog morala. Bez ikakve sumnje, iskrivio je istraživanje kako bi dobio željeni rezultat. Naravno vođen je osobnim ciljevima: sam je bio čovjek sa perverznim seksualnim apetitima, a kao i većina seksualnih revolucionara kasno se razvio. Probušio je svoj prepucij i stavio metalne žice u uretru, a njegovo snimanje preko 2000 muškaraca kako se samozadovoljavaju sigurno je jedan od većih podviga voajerizma u povijesti.

Nakon što je na svoje veliko zadovoljstvo utvrdio da je 37% američkih muškaraca imalo homoseksualno iskustvo koje je dovelo do orgazma, nakon što je posvetio tri puta više prostora homoseksualnom nego heteroseksualnom ponašanju i nakon što je zaključio da su sve seksualnosti tek dio spektra, a ne odvojene, diskretne aktivnosti, Kinsey je počeo graditi drugi stup svoje seksualne filozofije: ono što bi mogli opisati kao argument "40 Milijuna francuza ne mogu biti u krivu". Rekao je da naš seksualni moral ne smijemo temeljiti na težnji prema dobru, prema idealu, nego prema onome što se stvarno događa sada i ovdje. Sve drugo je tek prazno maštanje. Činjenica da takav moral nadilazi doseg onoga što se trenutno događa jer pruža opravdanje svima da rade što god žele kada to žele, izgleda da nikada nije pala Kinseyu na pamet; ali da i je, ne bi ga previše brinula.

Kada bi primjenili Kinseyev argument na financijsko poštenje odmah bi vidjeli da je besmislen. Slično istraživanje po pitanju financija bi pokazalo da jedva postoji osoba koja nikada nije bilo nepoštena- primjerice nikada nije uzela niti spajalicu ili pretjerala u troškovima prilikom povrata poreza. Niti jedna razumna osoba ne bi iz toga zaključila da je težiti prema poštenju sramotno, da nema smisla imati ikakve zakone vezane uz financijsko poslovanje, da je potpuno pravedno kada trgovci varaju kupce, ili da kupci potkradaju trgovce. Upravo su to, predvođeni Kinseyem, tvrdili seksualni revolucionari po pitanju spolnosti.

Stalno se nastavlja uništavanje granica, nikada nismo zadovoljni do koje je mjere došao taj proces – kao da bi prihvaćanje ograničenja ili tabua značilo priznati legitimitet svih granica. Nedavno sam pročitao u kriminološkom časopisu da je jedini uvjerljivi argument protiv sodomije sa pilićima bilo to što pilići nisu dali pristanak i tako se krše njihova(ljudska? ptičja?) prava. I dok je Kinsey želio izjednačiti sva seksualna ponašanja, psiholog i seksualni terapeut John Money je išao i dalje od toga, inzistirao je na plastičnosti onoga što je nazvao "rodni indentitet". Zapisao je: "Osim četiri osnovne reproduktivne funkcije[oplodnje,trudnoće, menstruacije, dojenja], ne postoji – ne postoji ništa što bi uvjetovalo razliku između spolova ... sve dok dopuštamo te četiri reproduktivne funkcije ... niti jedan stereotip vezan uz spolove nije nepromjenjiv. Društvo ima gotovo neograničeni izbor dizajna uloga, ili barem redizajna." Dakle ne postoji normalno ili abnormalno: sve što odaberemo je dobro, ili barem nije loše.

Ne moramo ni reći da je Money postao heroj radikalnog feminizma koji je ustvrdio da je ženska "spolna uloga" proizvoljno nametnuta od strane društva. Samoprozvani "seksualni misionar", koji zagovara sav seks, svo vrijeme, ostavio je svakom pojedincu da odluči i stvori svoj seksualni indentitet. Niti jedna perverzija mu nije bila strana, uključujući pedofiliju, koju bi, kako on veli, samo oni u stanju "moralnog neznanja" osuđivali. Money je postao seksualni multikulturalist: gdje je polimorfna perverzija zamjenila kulturnu raznolikost kao dobro samo po sebi.

Money nije bio samo teoretičar nego i praktičar, voditelj klinike za spolni indentitet pri John Hopkinsu. Bio je toliko uvjeren u promjenjivost ljudske seksualnosti pa je u slučaju po kojem je najpoznatiji, savjetovao roditeljima djeteta čiji je ud gotovo u potpunosti odsječen tijekom neuspjelog obrezanja, da bi ga trebali ubuduće odgajati kao djevojčicu. Na kraju krajeva, što je djevojčica ako ne dječak u suknji? A što je dječak ako ne djevojčica kojoj smo dali pištolj kao igračku? Izvršite operaciju na nesretnom djetetu kako bi završili ono što je neuspjelo obrezanje započelo, i sve će biti dobro.

Dječak koji je odgojen kao djevojčica nastavio je pokazivati dječačke osobine koje su poznate svakoj majci. On/ona borio se kao vojnik, bio je zainteresiraniji za aute i vlakove nego lutke, bio je avanturističan i bučan, i kada su mu dali uže za preskakanje iskoristio ga je kako bi zavezao svog brata blizanca. Kada je on/ona odrastao nije iskazivao nikakav spolni interes za dječake. Profesor Money je nastavio opisivati slučaj kao bezuvjetni uspjeh, i dugo vremena znanstveni i novinarski svijet je bio prevaren. Da, bilo je moguće pretvoriti dječake u djevojčice, od strane treće osobe. Ne, spolni indentitet nije određen biologijom nego je društveni konstrukt, rezultat konvencija i običaja. Moneyevo razmišljanje je nekritički prihvaćeno kao istinito i uskoro je postalo pravovjerno(sjećam se da su me učili o slučaju dok sam bio student medicine).

Kada su sa 14 godina subjektu Moneyevog eksperimenta rekli što mu se dogodilo njemu/njoj ranije u životu, on/ona je odmah odlučio postati muškarac, jer je on/ona depresivan i neprilagođen kroz djetinjstvo, cijelo vrijeme je znao da nešto nije u redu: sa još par rekonstruktivnih operacija, postao je muškarac i sada je sretno oženjen sa ženom. To je dio priče kojeg Money nikada nije ispričao, jer proturječi filozofiji kojoj je posvetio svoj cijeli rad. Slučaj nam sugerira da ne možemo stvoritit seksualnu utopiju o kakvoj je, nekoć ugnjetavani farmerski diječačić sa Novog Zelanda, sanjao.

Takve teorije mogu samo dozvoliti i ohrabriti još bizarnije ponašanje i apetite. Eskalacija apetita kojeg je doživio Jeffrey Dahmer, dovela je do toga da je mogao doživjeti seksualno zadovoljenje samo u prisutnosti utroba svojih mnogobrojnih žrtava, a to se može dogoditi i na masovnoj skali, kao što svjedoči i nedavni film kojeg sponzorira Kanadsko umjetničko vijeće, "normalizacija" nekrofilije. 

I tako danas, kada susrećem pacijente lezbijke koje su iskoristile sjeme muškog prijatelja kako bi se oplodile, izazivaju me da ih pokušam osuditi. Jer tko sam ja da osuđujem što je prirodno ili neprirodno, normalno ili abnormalno, dobro ili loše? Transeksualci, prema mom iskustvu, pokazuju moralnu superiornost, svjesni su da su prisili okolinu da prihvate ono što se prije činilo neprihvatljivim. Možda ako nisu pročitali Johna Moneya, su čitali jezivo slično razmišljanje Havelocka Ellisa da je seksualna perverzija(što on naziva "erotičnim simbolizmom") ono što najviše razlikuje čovjeka od životinja, i to je njegovo najveće postignuće: "Od svih manifestacija seksualne psihologije ... naročito su ljudske. Više od svih ostalih zahtjevaju silu imaginacije. Zbog njih pojedinac može, ne samo neovisno od drugih nego suprotno od njih, stvoriti svoj mali raj." One predstavljaju trijumf idealizma.

Radi se o gnostičkom preokretu dobra i zla po pitanju područja seksualnost, tehnika koju su Sartre i Mailer iskoristili za kriminalitet, pretvarajući Jeana Geneta i Jacka Abbotta u egzistencijalne heroje. Naravno istina je da se ljudska spolnost razlikuje od zvjerske, ali sigurno ne zato jer čovjek može težiti odnosu sa kokošima dok kokoši ne mogu činiti recipročnu stvar. Moramo se okrenuti književnosti, a ne seksolozima, ako želimo razumjeti razliku.

Naravno, nije nužno da ljudi čitaju originalne izvore tih ideja da bi ih privatili kao svoje. Ideje i senzibilnost seksualnih revolucionara su toliko temeljito prožele naše društvo da smo jedva svjesni u kojoj mjeri su to učinili. Nema više milosti, sudržanosti, nema mjere, nema dubine, a granice nisu prihvatljive. Sreću i dobar život zamišljamo kao dugotrajnu senzualnu ekstazu i ništa više. Kada kroz svoj rad u Engleskim siromašnim četvrtima promatram učinke seksualne revolucije sjetim se riječi zapisanih u pod Katedrale Sv. Pavla; si monumentum requiris, circumspice.

Autor teksta je psihijatar Theodore Dalrymple.


PS

Ako vam se čini da Theodore pretjeruje i da ljudi danas nisu vođeni takvim razmišljanjem, evo što veli Vuk Perišić u svom skupu riječi(koji se svidio mnogima) na tportalu o oplodnji;
Potreba da se zametak i fetus proglase živim bićima, uz proračunato zanemarivanje posljedica takvog pothvata po ljudsku seksualnost i pravo izbora – dakle upravo po ono što čovjeka i čini čovjekom – prikriva želju da čovjek, barem simbolički, ostane na razini zametka ili fetusa. Iza slatkorječive brige prema životu i zloupotrebe liberalne retorike krije se dubok prezir prema slobodi i užitku, tim uporišnim točkama ljudskog identiteta. Proglasiti tvar koja je nesposobna za autonomno i neovisno razmišljanje neponovljivom i jedinstvenom slatki je san svakog tiranina.
I naravno u tipično ljevičarskom stilu završava;
Takav život nije veličanstvena avantura raznolikih izbora, nego vječni incest svoga na svome odakle zametak sa strahopoštovanjem zuri u roditelje, nastavnike, časnike, dočasnike, župnike, parohe, hodže i vrhovnike, plaća porez, odaziva se na poziv u rat, lupa petama, kleči, drži ruku na srcu i to poniženje naziva ljubavlju.

I tako danas, 2012. Godine Gospodnje, u Hrvatskoj možemo uživati u rezultatima seksualne revolucije gdje svatko misli samo na sebe i svoju slobodu; kao što veli Perišić, nerođeno dijete postaje prepreka uživanju u ljudskoj seksualnosti koja je uporišna točka ljudskog indentiteta. Prema njemu, ništa ne govori više u prilog posebnosti ljudske vrste od dvoje(ili više) ljudi koji se vide i odmah sparuje, kao psi. To je vrhovna manifestacija naše slobode i najveći životni užitak, jer kao što završava Perišić; vjera, ljubav prema obitelji i ljubav prema svom domu i domovini nije nikakva ljubav, to je obično poniženje; izgleda da pravu ljubav i slobodu pronalazimo u "klinikama" za pobačaj gdje danas kao na tvorničkoj traci "liječnici" proizvode sreću, užitak i čovječnost. 

Ljevičarska ideologija koja dominira djelom hrvatskog društva(posebno medija) ima vrlo jasan stav da je razmišljanje poput Perišićevog moralni imperativ i jedino razumno rješenje, a svako suprostavljanje je tek rezultat religiozne zatucanosti i drugih iracionalnih predrasuda. Možda bi djelovali uvjerljivije(iako treba priznati tužnu činjenicu da imaju utjecaja) kada svoju filozofiju ne bi temeljili na pseudoznanstvenim istraživanjima ispunjenim ljevičarskim perverzijama.

Perišić svojim pisanjem pokazuje da ne mari(da se tako blago izrazim) za ovo društvo i državu, ali ipak očekuje od katolika da se pokore toj istoj državi i prepuste caru carevo. No pasaran! Tijela nerođene djece ne pripadaju caru.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove