Bio sam i sam predan takvom strogom
obliku fuzionizma, ali davno sam napustio njegovu doktrinarnu
libertarijansku komponentu. Konkretno, sada mislim kako se ekstremni
koncept prava na vlasništvo i samo-posjedovanje kakvo pronalazimo
kod Nozicka i Rothbarda ne može pomiriti sa teorijom prava koja
slijedi iz tradicionalne aristotelijansko-tomističke teorije
prirodnog prava.( U članku“Classical Natural LawTheory, Property Rights, and Taxation” izlažem pristup, kojeg
smatram ispravnim, vlasničkim pravima i srodnim temama.)
To nipošto ne
podrazumijeva prihvaćanje socijalizma, skrbničke države, ili neku
drugu vrstu države dadilje. Naprotiv, tradicionalni prirodni zakon i
njegovo shvaćanje prirodnih prava općenito i posebno prava
vlasništva postavlja stroge granice na to što vlast može činiti.
Doktrina supsidijarnosti zahtjeva, na temelju pravde, da ekonomski i
društvene probleme treba rješavati koliko god je to moguće na
razini obitelji, privatnih udruženja i lokalne vlasti. Hayekianski
argumenti za vladavinu prava, decentraliziranu moć i superiornost
tržišnog nad vladinim planiranjem zadržavaju svoju moć neovisno o
tome što mislimo o libertarijanskim teorijama prirodnih prava. Stvar
je u tome da tvrdnje kako je stavljanje (primjerice) heroina van
zakona uvijek i inherentno kršenje prirodnih prava, ili da je čak i
najmanje oporezivanje zbog pomaganja potrebitim uvijek i inherentno
jednako pljački, jednostavno nije održivo. Puno pitanja ekonomije i
javnog morala je puno složenije od toga, i potrebno ih je pažljivo
proučiti s obzirom na niz moralnih i praktičkih problema – obično
vikanje "Oporezivanje je krađa!" ili "Ja posjedujem
sebe!" nisu dovoljni. Niti Meyerovi argumenti pokazuju
drugačije.
Meyerov
glavni argument za tvrdnju kako poštivanje tradicionalnog morala
podrazumijeva i libertarijanski politički poredak je činjenice da
ćemo neko dobro ponašanje shvatiti kao istinski moralno samo ako je
slobodno izabrano – nešto što ponavlja ad nauseam
u svojoj knjizi In Defense of Freedom. Naravno, ima
puno istine u tome. Primjerice, možemo se složiti kako tjeranje
ljudi pod nekom prijetnjom da pohađaju crkvene službe ne bi imalo
utjecaja na promicanje istinskog vjerskog karaktera, sigurno bi imalo
i suprotan učinak. (Negira li to itko?) Ali to jednostavno ne
podrazumijeva radikalno libertarijanstvo kakvo Meyer misli da
podrazumijeva. To ne vidi jer je propustio uvidjeti nekoliko važnih
razlika.
Primjerice, potrebno je povući razliku
između zahtijevanja dobrih radnji i zabranjivanja zlih. Nije
ispravno, bez kvalifikacija reći kako potonje ne može rezultirati
istinskom vrlinom. Naprotiv, kao što svaki aristotelijanac zna,
upravo je to odgajanje djece. Djeca prvo moraju steći naviku
činjenja onoga što je dobro – i bit kažnjena kada to ne učine
– prije nego što mogu razumjeti koji je smisao takvog ponašanja,
samim time prije nego što mogu smisleno izabrati to učiniti. Kada
postanu odrasli, učenje dobrih navika na taj način je puno teže.
Ipak, upravo iz tog razloga- odnosno, upravo zato što su odrasli
odrasli i stoga odgovorni za sebe i barem u nekoj mjeri već
usmjereni u nekim ponašanjima – obično je kontraproduktivno
pokušavati ih natjerati da čine što je dobro u nadi da će
istinski moralno ponašanje biti rezultat toga. Dakle u toj mjeri ima
istine u Meyerovu stavu kako vrlina – barem kod odraslih osoba
– mora biti slobodno izabrana.
Ipak, ovo vrijedi samo kada tjeramo
ljude prema nekom pozitivnom djelovanju. Stvari su drugačije kada
razmišljamo o zabranjivanju nekih ponašanja – kada problem nije
zahtijevanje od nekog da učini nešto nego tek onemogućavanje
određenog ponašanja. Zamislite da ste se u prošlosti borili sa
ovisnošću o drogama i ja nekako osiguram da više nemate pristup
heroinu ili crack kokainu. Jesam li vam otežao da budete čestiti?
Očito nisam. Zapravo sam vam to olakšao, barem u smislu da sam
smanjio mogućnost da opet upadnete u ovisnost koje se teško
riješiti. Naravno, puno libertarijanaca će i dalje tvrditi kako je
zabrana droge loša ideja zbog drugih razloga, ali to nije povezano
sa onime što želim reći, a to je da Meyerova mantra "vrline
moramo slobodno izabrati" nije sama po sebi uvjerljiv
argument za ukidanje svih zakona protiv nemoralnog ponašanja.
To nas dovodi do druge razlike, odnosno
one između vrlina koje postižemo kroz borbu sa napastima da
djelujemo zlobno i oni koje nisu takve. Primjerice, ako se želite
ohrabriti, dobra je ideja dovesti se u situaciju u kojoj ćete biti u
napasti da se ponašate kukavički i da se borite protiv te napasti.
No, ako želite steći vrlinu čistoće, nije dobra ideja da se
dovodite u situacije pune seksualnih iskušenja, a ako se borite sa
ovisnošću o drogama nije dobra ideja da se dovodite u situacije
gdje drugi koriste droge. Dakle bilo bi smiješno pretvarati se kako
će društvo u kojem su droga i pornografija lagano dostupni biti
vjerojatnije društvo u kojem će se slobodno izabirati trijeznost i
čednost. Poprilično je očito kako će takve vrline biti rjeđe u
takvom društvu. Naravno, puno libertarijanaca se neće nimalo smesti
takvim posljedicama, ali fuzionistički libertarijanci hoće, i to je
ono što želim reći. Mantra da "vrline treba slobodno
izabrati" jednostavno nema u svakom slučaju moralnih
izbora, implikacije koje oni misle da ima. (Usput, oni
libertarijanci koje ne bi smela činjenica da bi vrline poput
čednosti i trijeznosti bile rjeđe u libertarijanskom društvu ne bi
se trebali pretvarati – a neki se pretvaraju – kako je
libertarijanski politički poredak "neutralan" između
različitih moralnih i religioznih svjetonazora. U ovom slučaju
takav politički poredak nije nikako neutralniji nego što je to Rawlisanski liberalizam.)
Treća bitna razlika koju moramo
primijetiti je ona između ponašanja koja su inherentno pogrešna i
onda koja nisu inheretno pogrešna, ali su pogrešna pod određenih
okolnostima. Pretpostavimo kako je uvijek pogrešno namjerno se
dovesti do stanja drogiranosti u kojim vaš razum ozbiljno oštećen.
(Svjestan sam da se svi ne slažemo da je to uvijek pogrešno, ali
to nije bitno za ono što želim pokazati – radi se samo o
primjeru.) Ako je to točno, onda je pogrešno prekomjerno piti,
kao što je pogrešno koristiti crack kokain. Ali vrlo je lagano
većini ljudi piti bez da pretjeraju – odnosno do razine gdje će
im razum biti ozbiljno oštećen – bez da razviju ovisnost, ali
nije lagano koristiti crack kokain na način koji ne bi uključivao
ozbiljno narušavanje razuma ili rizik ovisnosti. Dakle čin
konzumiranja alkohola ne možemo uvjerljivo proglasiti inherentno
pogrešnim, ali čin uzimanja crack kokaina uvjerljivo možemo. U tom
slučaju, iako bi nam Meyerova mantra "vrline moraju biti
izabrane slobodno" dala dobar razlog da se protivimo zabrani
alkohola, ne bi nam dala dobar razlog da se protivimo zabrani crack
kokaina. Konzumiranje alkohola može biti umjereno, i kada je takvo
dodaje užitak životu pa bi (prema meni) bilo pogrešno kada bi ga
vlada zabranila. Dakle nije uvjerljivo tvrditi da možemo zabranu
alkohola opravdati promoviranjem vrlina. No, to isto ne možemo reći
za zabranu korištenja cracka. Takva zabrana ne bi (za razliku od
zabrane alkohola) uskratila nikome ništa što je zapravo dobra, ali
bi olakšala mnogim ljudima izbjegavanje određene vrste poroka.
Poanta ovog svega, još jednom, nije
braniti bilo koju vrstu države dadilje, čak niti braniti neku
određenu zakonsku zabranu. Potonjim se moramo, u velikoj mjeri,
pozabaviti "slučaj po slučaj". (Ipak ću
spomenuti da se protivim legaliziranju cracka, ali također mislim
kako se rat protiv droga vodi na predrakonski način.) Kada god
kritiziram neki libertarijanski argument, uvijek se nađe netko tko
zaključi "Feser nam svima želi nametnuti svoj reakcionarni
katolicizam!" - kao da činjenica da nisam više
libertarijanac jednostavno znači da sam autoritarijanac. Ali
kritiziranje nekog argumenta za P ne znači nužno prihvatiti ne-P.
Cilj mi je pokazati kako su problemi
složeniji nego što to mnogi libertarijanci, uključujući
libertarijance fuzioniste, misle. Vikati kako "vrline moraju
biti izabrane slobodno" ne rješava probleme ništa više
nego što ih rješava vikanje "Oporezivanje je krađa!".
Neka oporezivanja su stvarno krađa – zapravo, veliki broj
postojećih poreza vjerojatno spada u tu skupinu, ili su barem
nemoralna kada se sve uzme u obzir – ali oporezivanje kao takvo
nije krađa. (Vidi gore spomenuti članak o vlasničkim pravima.)
Slično tome, iako postoji puno istine u tvrdnji kako istinske vrline
moraju biti slobodo izabrane, ta tvrdnja sama o sebi ne utemeljuje
strogi, Nozickoliki libertarijanizam. Stvari su složenije od
toga. Loša vijest za ljude koji misle kako ozbiljna politička
filozofija mora biti ona koju možete sažeti na auto naljepnicu, ali
tako je to.
Postoje drugi problemi sa Meyerovim
stavom. Čini se kako Meyerovi argumenti u In Defense of Freedom
pretpostavljaju ochamistički koncept slobode kao "slobodne
ravnodušnosti", za razliku od tomističkog stava o slobodi kao
"slobode za izvrsnost." (U nedavnom postu sam pisao o toj
razlici). Meyer također piše kako je jedina alternativa
libertarijanskog individualizmu kolektivizam, ignorirajući
aristotelijansko-tomistički stav prema kojem je razina obitelji, a
ne pojedinca ili države kao cjeline, presudna analiza društvene
analize. Prema A-T stavu, naše pozitivne obveze prema drugima nisu
posve ugovorne, nego djelomice prirodne; a one ne-ugovorne su
najjasnije i najjače na razini obitelji, i sve su slabije kako se
udaljavamo od obitelji. (Kao što sam napomenuo u spomenutom članku
o pravima vlasništva, zbog toga je A-T stav bliži libertarijanizmu
nego što je socijalizmu ili egalitarnom liberalizmu, ali svejedno
nije doktrinarni libertarijanizam Nozicka, Rand, Rothbarda i
sličnih.)
Meyerov stav ima i svojih prednosti.
Služi kao koristan podsjetnik da je glupo, kontraproduktivno, i
opasno misliti da vrline možemo projektirati sa vrha prema niže
putem centralizirane vlasti. Iako je pogrešno misliti da vlada ne
može imati ikakvu ulogu u podupiranju vrlina, također je pogrešno
misliti kako je njena uloga primarna, ili da se može razumno
odnositi na nešto više od određenih negativnih zabrana (a i to je
najbolje odlučiti na lokalnoj razini kada god je moguće). Meyer je
također u pravu kada kritizira konzervativce poput Russella Kirka
jer se protive apstraktnim principima i teoriji. Ljudski život
sigurno ne možemo reducirati na apstrakcije političke filozofije,
ali iz toga ne slijedi da za takve apstrakcije nema mjesta. (Tu nam
opet aristotelijanska tradicija prirodnog prava pruža ispravnu
srednju poziciju, u ovom slučaju između prekomjernog apstrahiranja
Platonovske političke filozofije i Kirkovog opskurantskog
protivljenja općim principima.)
Ima puno toga vrijednog u ideji
spajanja tradicije i slobode. Iz perspektive branitelja tradicije,
možemo je pronaći u klasičnoj teoriji prirodnog prava i njenoj
doktrini supsidijarnosti. Iz perspektive branitelja slobode, možemo
je pronaći u Hayekovom inzistiranju kako sloboda ima svoj prirodni
dom u kontekstu dugotrajnih moralnih tradicija, koje ne možemo
razumno (uvelike) svrgnuti, ali možemo prtljati po njima na način
dosljedan principima koji su implicitni tradicionalnoj praksi.
Nijedan od ovih stavova ne daje vam Meyerov doktrinarni
libertarijanizam, ali pokazuju kako inzistiranje na vrlini nikako ne
znači prihvatiti autoritarizam.
Autor je filozof Edward Feser, izvorni članak.
PS
Nedavno je Feser objavio post The road from libertarianism u kojem objašnjava kako je napustio libertarijansku poziciju.
