Rat i Ubojstvo - G.E.M. Anscombe

U nastavku prenosim još jedan Anscombin rad, War and Murder (1961 god.). Anscombe se u više navrata bavila pitanjem opravdanog ratovanja, najpoznatije u slučaju dodjeljivanja počasnog doktorata predsjedniku Trumanu kada je protestirala jer je bila zgrožena činjenicom da osobi koja naredi bacanje atomske bombe na civile može biti dodijeljena takva čast.

U eseju Anscombe brani bitnu doktrinu dvostrukog učinka. Također odbacuje pacifizam, kritizira ga jer osuđuje uporabu sile neovisno o tome protiv koga se ona koristi, smatra i da dugoročno donosi više štete jer onemogućuje ljudima da postave ograničenja jednom kada odluče ratovati. Doktrina Dvostukog Učinka upućuje na to da postoje dvije vrste predviđenih učinaka: namjeravanih i nenamjeravnih (samo predviđenih). Ako se upuštate u pravedni rat, borite se pravedno, (s namjerom) napadate samo legitimne vojne mete onda niste ubojica ukoliko dođe do kolateralne štete. (Inače, njen najvažniji doprinos je monografija Intentions tako da je u svom radu dosta pažnje posvetila namjerama.)

Esej donosi kritiku pacifizma, objašnjava pravedni rat, samoobranu privatne osobe, doktrinu dvostrukog učinka (i njene iskrivljene verzije), osvrće se na neke česte prigovore te općenito iznosi zanimljive detalje. Možete ga pročitati u izvornoj verziji (War and Murder.pdf) ili prijevod u nastavku (uređenja oblika teksta moja).

***

Upotreba nasilja od strane Vladara

S obzirom da uvijek postoje lopovi, prevaranti, ljudi koji nasilno napadaju svoje susjede, ubojice; i s obzirom da bez zakona kojeg podržava odgovarajuća sila obično postoje bande razbojnika; i s obzirom da u većini mjesta zakonima upravljaju ljudi koji zapovijedaju nasilje kako bi proveli zakone nad onima koji ga krše, javlja se pitanje; koji je pravedan stav prema iskazivanju nasilničke prisilne moći od strane vladara i njihovih podređenih časnika?

Moguća su dva stava; jedan, da je svijet apsolutna džungla te da je korištenje nasilne moći od strane vladara samo manifestacija te činjenice; i drugi, da je i nužno i ispravno da postoji korištenje moći, da je kroz nju svijet puno manja džungla nego što bi bio bez nje, tako da bi trebali u principu biti zadovoljni što postoji takva moć, osim u iznimkama kada se nepravedno koristi.

Jasno je kako je svijet manje džungla zbog vladara i zakona, i kako je iskazivanje prisilne snage bitno za te institucije u postojećem obliku – sve je to toliko očito, da vjerojatno samo Tennysonianski koncept napretka omogućuje ljudima (koji se ne žele odvojiti od svijeta) da misle kako je unatoč tome takvo nasilje neprimjereno, da će jednoga dana, u ovoj trenutnoj razdiobi, moći bez nje, i da je pacifist čovjek koji vidi i pokušava pratiti idealni smjer kojeg buduća civilizacija jednog dana mora ostvariti. Radi se o iluziji, koja bi bila fantastična da nije tako poznata.

U mirnoj zemlji, u kojoj se poštuje zakon, poput Engleske, možda nije odmah očito da vladari moraju narediti nasilje sve do borbe na smrt protiv onih koji mu se protive; ali kratko promišljanje pokazuje da je to tako. Oni koji se protive sili koja podržava zakon se neće uvijek prestati boriti do smrti, i ne može ih se uvijek zaustaviti bez takve borbe.

Samo ako je (po sebi) nasilno gušenje volje otpornika zlo, onda može i iskazivanje prisilne moći od strane vladara biti kao takvo loše. Ali takvo poimanje nema smisla osim ako ga ne prati teorija povlačenja iz svijeta kao jedinog spasa čovjeka, a to je u svakom slučaju pogrešno. Učeni smo kako Bog zadržava zlu volju vraga unutar svojih granica nasiljem: nemamo sliku Boga koji dopušta đavlu da čini sve što može. Postoji trenutno poimanje Kršćanstva koje kao da je otkrilo kako poraz zla mora uvijek biti čistom ljubavi, bez prisile; to se barem pokazalo pogrešnim prethodnim razmatranjem. I bez navodne objave ne bi moglo biti razloga da vjerujemo takvo što.

Mišljenje da je prisilni autoritet društva zlo je slično mišljenju da je tijelo zlo i da je obiteljski život zlo. Te stvari pripadaju trenutnoj konstituciji čovječanstva; i ako je prisilna moć manifestacija zla, a ne pravedno sredstvo njegova obuzdavanja, onda je ljudska priroda potpuno izopačena na način kakav Kršćanstvo nikada nije podučavalo. Društvo je neophodno za ljudsko dobro; a društvo bez prisilne moći je općenito nemoguće.

Ista vlast koja guši unutarnje razdore, proglašava zakone i sprečava one koji ih krše kada može, mora se podjednako tako suprotstavljati vanjskim neprijateljima. Tu se ne radi samo o onima koji napadaju granice naroda kojima vlada ta vlast; nego primjerice i pirate, pustinjske razbojnike, i općenito one van granica države koji su svojim aktivnostima zlobno štetni prema njoj; Rimljani, kada su uspostavili svoju vladavinu u Galiji, bili su opravdani u napadima na Britaniju, gdje su se odgajali Druidi čiji su učenici pustošili sjevernu Galiju i čije su prakse Rimljani smatrali "dira immanitas". Osim toga, s obzirom da postoji opća dobrobit čovječanstva, i vidljivi kriminalitet protiv njega, kako možemo sumnjati u postupke poput nasilnog suzbijanja porobljavanja ljudi [1] od strane Britanske vlade u vrijeme Palmerstona? Sadašnje poimanje "agresije", poput mnogih drugih utjecajnih poimanja, je pogrešno. Zašto mora biti pogrešno zadati prvi udarac u borbi? Jedino pitanje je, tko je u pravu, ako itko je. [Napomena – 1. Ignorancija je pretpostaviti kako je potreban moderni liberalizam da bi to mrzili i osudili. Prokleto je, i podliježe smrtnoj kazni, po Mojsijevu zakonu. Također pod tim zakonom, odbjegli robovi drugih nacija imali su azil u Izraelu.]

Međutim, ljudski ponos, zloba i okrutnost su toliko uobičajeni da je točno reći kako su tu ratovi većinom bili čista opačina s obje strane. Baš kao što će pojedinac stalno smatrati da je u pravu, neovisno o tome što radi, a ipak postoji takva stvar kao biti u pravu; tako će i nacije konstantno pogrešno misliti da su u pravu – a ipak i dalje postoji takva stvar kao biti u pravu. Palmerston nesumnjivo nije imao sumnje oko provođenja opijumskog rata protiv Kine, koji je bio dijaboličan; baš kao što je trijumfirao pobjeđujući trgovce robljem. Ali nema sporo oko toga da je bio čudovište u jednoj stvari, a pravedan čovjek u drugoj.

Vjerojatnost je da je ratovanje nepravda, da je život u vojnoj službi loš život "militia ili radije malitia", kao što ju je Sv. Anselm nazivao. Ova vjerojatnost je veća nego vjerojatnost (koja također postoji) da će pripadništvo policiji uključivati zlobu, zbog karaktera ratovanja; izvanredne prilike koju pruža za zlobno nepravedne postupke od strane vojnih zapovjednika i zaraćenih vlada, koje tada privlače pohvale, a ne pokude, od svojeg naroda. Podjednako vrijedi da je život vladara obično zloban život; ali to nam ne pokazuje da je vladanje kao takvo zlobna aktivnost.

Glavna izopačenost koja je napast za one uključene u ratovanju je ubojstvo nevinih, što često može biti učinjeno nekažnjeno, pa čak i na slavu onih koji to čine. Puno puta je na raznim mjestima uzeto zdravo za gotovo, kao dio prirodnog djela vođenja rata: da zapovjednik, posebno osvajač, masakrira tisuće ljudi; bilo da je to dio njegove slave, mjera teroriziranja, ili dio njegove taktike.

Nevinost i Pravo da Ubijate Namjerno

Potrebno se zadržati na pojmu ne-nevinosti kojeg ćemo iskoristiti. Nevinost je pravni pojam; ali ovdje, optuženi nije proglašen krivim na temelju postojećeg pravnog kodeksa, pod kojim mu je suđeno pred nepristranim sucem, da bi time postao meta napada. Teško da postoji mogućnost za to; administracija pravosuđa je nešto što se događa pod okriljem suverene vlasti, ali u ratovanju – ili gašenju nasilja građanskog nemira – suverena vlast je sama uključena kao stranka u sukob i nije podložna daljnjim zemaljskim i trenutnim vlastima koje bi mogle prosuđivati o pitanju i izreći presudu protiv optuženih. Što je društvo stabilnije, rjeđe će biti za suverenu vlast da ima išta drugo osim privođenja unutarnjeg neprijatelja i njegova suđenja; ali čak i u najstabilnijim društvima postoje prilike kada se vlast mora boriti s unutarnjim neprijateljima sve do ubojstva, kao što je to slučaj u borbama s vanjskim zaraćenim snagama u međunarodnom ratovanju; i tada karakterizacija njezina neprijatelja kao ne-nevinog nije ratificirana pravnim procesom.

Međutim, to ne znači da pojam nevinosti propada u ovoj situaciji. Ono što je potrebno, da bi napadnuti ljudi bili ne-nevini u relevantnom smislu, je njihova uključenost u objektivno nepravedan postupak oko kojeg napadač ima pravo biti zabrinut; ili – najčešći slučaj - da ga nepravedno napadaju. Onda ih on može napasti s ciljem zaustavljanja; kao i njihove linije opskrbe i tvornice naoružanja. Ali oni ljudi koji tek žive i njihove aktivnosti kojima podržavaju svoju egzistenciju; uzgajanjem usjeva, proizvodnjom odjeće i slično, predstavljaju izuzetak za njega – takvi ljudi su nevini, a napasti ih bi bilo ubojstvo, ili označiti ih metom za napad jer netko misli da će mu to pomoći u krajnjoj pobjedi. Ubojstvo je namjerno ubijanje nevinog, bilo zbog sebe ili kao sredstvo nekog daljnjeg cilja. Pravo na napadanje s ciljem ubojstva normalno pripada samo vladarima i onima kojima to narede. Tvrdila sam da to pravo pripada vladarima upravo zbog prijetnje nasilne prisile korištene od strane onih na vlasti koja je neophodna za postojanje civilnog društva. Ne smije se pretvarati da vladari i njihovi podređeni ne odabiru [2] ubojstvo svojih neprijatelja kao sredstvo, kada dođe do borbe u kojoj su odlučili pobijediti, i kada se njihovi neprijatelji odupiru sve do potrebe ubojstva: to vrijedi čak i u unutarnjim nemirima. [Napomena 2. – Postoje prijedlozi da mogu zakonito raditi ono što rade, ali ne smiju namjeravati smrt onih koje napadaju. Kada tu ideju prikladno iznesu ona se može činiti plemenita, ali netko tko je u stanju prihvatiti takvo zbrkano razmišljanje može se na isti način uplesti u opravdavanje bilo čega, koliko god grozno bilo.]

Kada se (privatni) čovjek bori s neprijateljem nema pravo ciljati da ga ubije, osim u okolnostima napada na njega u kojima se može smatrati kako mu je predan autoritet zakona, i ako borbe dođe do te točke. Pod "privatni" čovjek, mislim na čovjeka u društvu; ne mislim na čovjeka na vlastitom imanju, bez vlade, na udaljenim mjestima; jer takvi ljudi nisu niti javni službenici niti "privatni". Prizivanje na samoobranu (ili obranu nekog drugog) privatnog čovjeka koji je ubio nekoga drugoga mora u savjesti – čak i ako ne zakonski – biti prigovor kako smrt drugog nije bila namjeravana, nego je nuspojava poduzetih mjera kako bi se obranili od napada. Pucati kako bi ubili, postaviti smrtonosne zamke, ili primjerice, otrovati nekog od koga dolazi opasnost za život, je zabranjeno. Namjerni izbor usmrćivanja u borbi je pravo samo vladajućih tijela i njihovih podređenika. (Ali ovdje se ne bavim pravednom pobunom i borbom protiv uzurpirane vlasti.)

Kada kažemo da privatni čovjek ne smije izabrati ubiti, mislimo na princip "dvostrukog učinka". Negiranja principa je korupcija ne-katoličke misli, a njegova zloupotreba korupcija Katoličke misli. Oboje ima katastrofalne učinke što ćemo i vidjeti. Ovaj princip nije prihvaćen u engleskom pravu: zakon obično ne razlikuje predviđene i planirane posljedice čina. Prema tome, ako gurnem čovjeka s litice kada prijeti mom životu, njegova smrt se smatra namjeravana od moje strane, ali namjera je opravdana zbog samoobrane. Ipak, teško da bi odvjetnici postavljanje otrova smatrali dopuštenim činom samoobrane, samo ubojstvo nasilnim činom u nasilnom trenutku. Kršćanski moralni teolozi su podučavali da čak niti ovdje ne smijete tražiti smrt napadača, ali možete u postojećim mogućnostima samoobrane iskoristiti nasilje koje će zapravo rezultirati njegovom smrću. Razlika je očito mala u određenim slučajevima: može se pitati što može biti namjera, ako se može reći da je nema u ovom slučaju, osim puke želje ili žudnje?

Ipak, u drugim slučajevima je razlika vrlo jasna. Ako odem u zatvor radije nego da izvršim neki čin, nijedna razumna osoba neće smatrati da je slučajna posljedica mog odbijanja – primjerice gubitak posla – namjerna samo zato što sam znala da se mora dogoditi. U slučajevima propisivanja lijekova protiv boli kod smrtno bolesnih, u kojima doktor zna da lijek može izgledno ubiti pacijenta ako smrt to ne učini prva, razlika je očita; nedostatak te razlike je doveo do toga da engleski suci pričaju gluposti o tome kako propisivanje lijekova nije stvarni uzrok smrti u takvom slučaju, iako je post mortem pokazano da je. Svi razumiju da postoji velika razlika između propisivanja lijekova, i propisivanja lijekova s namjerom ubijanja. Princip dvostrukog učinka ima važnije primjene u ratovanju, i na to ću se kasnije vratiti.

Utjecaj Pacifizma

Pacifizam postoji kao bitan pokret u engleskom govornom području još od prvog svjetskog rata. Prema mojem razumijevanju; doktrina pacifizma je da je eo ipso pogrešno boriti se u ratovima, ne doktrina da je pogrešno biti prisiljen, ili da bilo koji čovjek, ili neki ljudi, mogu odbiti; Iz razloga koji su već dani smatram da je doktrina netočna. Ali sada želim razmotriti izvanredne učinke koje je pacifizam imao jer vjerujem kako je učinak bio ogroman, puno veći od samog utjecaja na svoje sljedbenike. Prvo bi trebali primijetiti da pacifizam ima kao svoju pozadinu novačenje i prisilnu vojnu službu za sve ljude. Bez novačenja, pacifizam je privatno mišljenje koje će odbiti od vojske one koji ga se drže, a toj vojsci se nisu niti obvezni pridružiti. Univerzalno novačenje, osim zbog najvanrednijih razloga, tj. kao redovita navika među većinom nacija, je takvo grozno zlo da njegovo odbijanje automatski nalaže određenu količinu poštovanja i simpatije. Ovdje se ne bavimo pacifizmom neke određene sekte koja se u određenoj mjeri povlači od svijeta, nego s pacifizmom ljudi u svijetu, koji se ne žele povući iz njega. Za neke od njih, pacifizam nije samo obično teoretsko ponašanje zato što su podložni novačenju, i spremni su se odupirati; ili su u stanju izravno utjecati na ponašanje nekih koji su podložni.

Snažan sastojak u ovom pacifizmu je prevladavajuća slika Kršćanstva. Ova slika nalaže sentimentalno poštovanje među ljudima koji nemaju vjere u Kršćanstvo, odnosno, u kršćanske dogme; ali ipak imaju određenu vjeru u ideju koju si zamišljaju kao dio "istinskog Kršćanstva". Zato je bitno shvatiti tu sliku Kršćanstva i znati koliko je pogrešna. Takvo razumijevanje je bitno, ne samo onima koji žele vjerovati u Kršćanstvo, nego i svima onima koji bez ikakve želje da vjeruju, su svejedno duboko pod utjecajem takve slike. Prema toj slici, Kršćanstvo je idealna i prekrasna religija, neizvediva, osim za nekoliko rijetkih karaktera. Propovijeda Boga ljubavi od kojeg ne postoji razlog za strah; označava bijeg od poimanja predstavljenog u Starom Zavjetu, od osvetničkog i ljubomornog Boga koji će strahovito kazniti svoje neprijatelje. "Kršćanski Bog" je roi faineant, čiji je jedini trijumf na Križu; njegov poziv na dobrotu i nesebičnost, slijediti ga znači ponašati se prema Govoru na Gori – okrenuti drugi obraz i ne pružiti nikakav otpor zlu. Prema takvom opisu, neki od evanđeoskih savjeta su odabrani kao da sadrže čitavu Kršćansku etiku: odnosno, pretvoreni su u pravila. (Samo neki od njih; nije izgledno da će se netko tko zaključuje o dužnosti pacifizma iz Govora na Gori i prijekora Petru, složiti u prihvaćanju savjeta "Tko od tebe što zaište, podaj mu!" kao podjednako univeralno obvezujućeg pravila.)

To pretvaranje savjeta u zapovijedi rezultira pretencioznim principima. Pogrešno visoki i strogi principi su zamka; mogu lagano na kraju dovesti izravno ili neizravno do opravdanja monstruoznih stvari. Tako da ako evanđeoski savjet oko siromaštva pretvorimo u propis koji zabranjuje vlasništvo, ljudi bi ga hvalili kao ideal, dok bi u praksi varali. "Apsolutno poštenje!" govorilo bi se: "Mogu to poštovati – ali naravno to znači nemati nikakvo vlasništvo; i iako poštujem one koji slijede taj put, ja moram napraviti kompromis s nepoštenim svijetom." Ako netko mora "napraviti kompromis sa zlom" posjedovanjem vlasništva i uključivanjem u trgovinu, onda će količina varanja te osobe ovisiti o praktičnosti. Ovaj imaginarni slučaj ima paralelu u onome što se često čuje: apsolutni pacifizam je ideal; nemoguće ga je slijediti, i zbog "kompromisa sa zlom", potrebno je ići do kraja i ratovati à outrance.

Istina o Kršćanstvu je da je to teška i provediva religija; a ne prekrasni, ali neizvediv ideal. Njegovi moralni propisi (osim strožih zakona oko braka koje Krist donosi, ukidanjem nekih dozvola Starog Zakona) su iz Starog Zavjeta; a njegov Bog je Bog Izraela.

Nepoznavanje Novog Zavjeta skriva ove činjenice od ljudi. Karakteristika je pacifizma oklevetati Stari Zavjet i uzvisiti Novi: nešto sasvim suprotno učenju samog Novog Zavjeta, koji se stalno osvrće natrag i oslanja na Stari. Tipično je da se Kristove riječi "Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem..." uzimaju kao poništenje Starog Zavjeta! Ljudi rijetko traže pojavu ove fraze u pravnom kodeksu Starog Zavjeta, gdje pripada, i pohvalan je princip zakona za kažnjavanje određenih kaznenih djela. Ljudi često citiraju frazu da opravdaju privatnu osvetu; nema sumnje da se podjednako često "čulo da je rečeno" kada je Krist govorio o tome. Ali opravdanje za to ne postoji u osobnoj etici koju podučava Stari Zavjet. Naprotiv. Što pronalazimo? "Ne osvećuj se!" (Lev 19,18) i "Kad nabasaš na zalutalo goveđe ili magare svoga neprijatelja, moraš mu ga natrag dovesti. Ako opaziš magarca onoga koji te mrzi kako je pao pod svojim tovarom, nemoj ga ostaviti: zajedno s njegovim gospodarom moraš mu pomoći da se digne." (Izl 23, 4-5) I "Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga kruhom, i ako je žedan, napoji ga vodom."(Izr 25: 21). Ovo je samo jedan primjer; uz malo više prostora, bilo bi lagano pokazati pogrešnost poimanja Kristova učenja kao popravljanja religije starih Izraelaca, i zamjenjivanja njihove religije s višom i "duhovnijom". Pogrešna slika koju sam opisala ima važnu ulogu u etici pacifista i etici mnogih ljudi koji nisu pacifisti ali su pod utjecajem pacifizma.

Izdvojiti pacifističku doktrinu – odnosno osuđivanje uporabe sile od strane vladajućih tijela, vojske kao profesije – iz evanđeoskih savjeta i ukora Petra, znači zanemariti ostalo u Novom Zavjetu. To znači zaboraviti upute Svetog Ivana vojnicima da ne ucjenjuju ljude i da budu zadovoljni svojim plaćama; i Kristovo hvaljenje centuriona koji je usporedio svoju nadležnost nad svojim vojnicima s Kristovom nadležnošću. Prema pacifističkom svjetonazoru, to je poput toga da madam u bordelu kaže: "Znam što je nadležnost, kažem ovoj curi da to učini, i ona to učini..." i da Krist pohvali njenu vjeru. Rimski vojnik je bio prvi poganin koji se krstio; nema nigdje sugestije u Novom zavjet da se vojna služba smatrala nespojiva s Kršćanstvom. Martirologij sadrži puno imena vojnika čija prilika za mučeništvo nije bio prigovor vojnoj službi, nego odbijanje idolopoklonstva.

Jedno od najvažnijih i najponavljanijih učenja judeo-kršćanske tradicije kaže kako je proljevanje krvi nevinih zabranjeno božanskim zakonom. Nijedan čovjek ne smije biti kažnjen osim za svoj zločin, i oni čije noge "zlo hitaju i brze su da krv nevinu proliju" su uvijek predstavljeni kao Božji neprijatelji.

Dugo vremena glavni obrisi ovog učenja su se činili očitim moralom: tako sam primjerice pročitala odlomak Tonalda Knoxa koji se žali na "beskrajno moraliziranje", protkano zapisima bijede, kukavičluka, zlobe, okrutnosti, izdaje i ubojstvo, koje ispunjava Stari Zavjet. I doista, da je strašno ubiti nevine je vrlo očito; moral koji to tako strogo zabranjuje se mora pozivati na čovječanstvo, posebno na ugrožene žrtve. Zašto je potrebna grmljavina sa Sinaja i patnja i propovijedanja proroka da bi proglasili takav zakon? Ali ljudski ponos i zloba su svugdje toliko snažni da se sada, nestajanjem Kršćanstva sa Zapada, ovaj moral opet ističe kao zahtjev koji se ljudima vođenim ponosom i strahom čini beskompromisnim. Za Knoxa, to se činilo tako očito da je dosadno; propustio je prepoznati krvave i zvjerske zapise koji dolaze s time zbog istinitosti o ljudskim bićima što je toliko karakteristično za Stari Zavjet. [3] [Napomena - 3. Možda je potrebno napomenuti da ovdje ne mislim na potpuno istrebljenje određenih plemena u Kanaanu koje prema Starom Zavjetu zapovijeda Bog. To je nešto sasvim izvan odredbi Mojsijeva Zakona za ponašanje u ratu.]

Pacifizam uči ljude da ne prave razliku između prolijevanja krvi nevinih i prolijevanja ikakve ljudske krvi. Na taj način pacifizam je iskvario ogroman broj ljudi koji neće djelovati u skladu sa svojim načelima. Postaju uvjereni kako je puno stvari zlo, iako te stvari nisu zle; i stoga ne vidjevši način izbjegavanja opačina, ne postavljaju nikakvu granicu na nju. Pacifisti neprestano tvrde da svaki rat mora biti a outrance! Da oni koji se upuštaju u rat moraju ići koliko god to tehnologija dopušta u uništavanju neprijateljskog naroda. Kao da su napoleonski ratovi imali više pokolja od ratova Henrika V. To nije točno: obrnuto se dogodilo. Tehnološki napredak također nije posebno relevantan; sama gadljivost odvraća one ljudi koji bi pristali na bombardiranja područja od velikih masakara rukom koji su nekoć biti počinjeni.

Politika uništavanja gradova je usvojena od strane saveznika u posljednjem ratu; taj korak nisu trebali poduzeti, i uvelike je poduzet iz zločinačke mržnje, i kao nužna posljedica politike, sada univerzalno kritizirane, traženja "bezuvjetne predaje". (Sama politika je bila vidno zla, i moglo ju se je osuditi kao takvu u tom trenutku; nije iznenađujuće da je dovela do katastrofalnih posljedica, čak i ako nitko nije bio tako pametan i dovoljno ravnodušan da to tada predvidi.)

Pacifizam i poštivanja pacifizma nije jedini stvar koja je dovela do općeg zaborava zakona protiv ubijanja nevinih; ali imala je svoj udio u tome.

Princip Dvostrukog Učinka

Međutim, katolici mogu teško izbjeći barem usmeno pridržavanje tog zakona. Dakle moramo se pitati: kako je moguće da je bilo relativno malo pozivanja na savjest po tom pitanju? Odgovor je: dvomisao o dvostrukom učinku.

Razlika između namjeravanih i samo predviđenih učinaka dobrovoljnog čina je doista aposlutno neophodna u Kršćanskoj etici. Kršćanstvo zabranjuje niz stvari jer su loše same po sebi; Ali ako sam odgovorna za predviđene posljedice čina odbijanja, baš kao i za sam čin, onda se ta zabrana ruši. Prema takvom stavu, ako netko nevin umre osim ako ja ne učinim neku izopačenu stvar, onda sam ubojica zbog odbijanja: i jedino što mi preostaje je da odvažem zla. Ovdje dolazi teolog s principom dvostrukog efekta i kaže: "Ne, ti nisi ubojica ako smrt čovjeka nije bila niti tvoj cilj niti tvoje izabrano sredstvo, i ako si se morao ponašati na način koji je ili doveo do toga ili učiniti nešto drugo što je apsolutno zabranjeno." Bez shvaćanja ovog principa, bilo što se može – i tak obično bude – opravdati, a Kršćanski nauk da se ni u kakvim okolnostima ne smije izvršiti, primjerice ubojstvo, preljub se zaboravlja. Ove apsolutne zabrane Kršćanstva nikako ne iscrpljuju njegovu etiku; postoji veliki prostor gdje se ono što je pravedno odlučuje djelomice razumnom procjenom posljedica. Ali zabrane su kamen temeljac, i bez njih se Kršćanska etika raspada. Stoga postoji nužnost pojma dvostrukog učinka.

Istodobno, princip je opetovano zloupotrebljivan od sedamnaestog stoljeća do sada. Uzroci leže u povijesti filozofije. Od sedamnaestog stoljeća do sada, mislima filozofa i teologa dominirala je psihologija koju možemo nazvati kartezijevom. Prema toj psihologiji, namjera je unutarnji čin uma koji se može voljno proizvesti. Ako je namjera tako bitna – kao što i je – u određivanju dobrote ili pokvarenosti čina, onda se, prema takvoj teoriji o namjeri, otvorio čudesni put da svaki čin proglasite dopuštenim. Bilo je potrebno samo da "usmjerite svoje namjere" na prikladni način. U praksi je to značilo da sebi održite jedan govor: "Ono što mislim napraviti je..."

Ovakva perverzna doktrina doživjela je opetovane osude od strane Svete Stolice u tom periodu. Nekoliko primjera će biti dovoljno da se pokaže kako stvari idu. Tipična doktrina od sedamnaeastog stoljeća je bila da je ispravno da sluga drži ljestve kriminalnom gospodaru sve dok tako izbjegava otkaz; ili da čovjek može željeti i veseliti se smrti svojih roditelja sve dok na umu ima vlastiti dobitak; ili da nije simonija ponuditi novac, ne kao cijena za duhovnu korist, nego samo kao povod da ga se da. Osuđena doktrina današnjeg dana je kako je praksa coitus reservatus dopuštena: takva doktrina je mogla nastati samo povezana s "usmjerenošću namjera" zbog koje sve postaje ispravno neovisno o tome što netko radi. Muškarac obavi praksu povlačenja, rekavši sebi kako nema namjeru ejakulirati; naravno (ako je to njegova praksa) obično to učini, ali onda je događaj slučajan i praeter intentionem: ukratko, to je slučaj "dvostrukog učinka". Ova ista doktrina se koristi za sprečavanje bilo kakve sumnje oko žestokog bombardiranja grada. Odani katolik bombarder osigurava "usmjeravanjem namjera" da je bilo kakvo prolijevanje krvi nevinih do kojeg dođe "slučajno". Znam katoličkog dječačića koji se začudio kada mu je učitelj rekao da su se ljudi u Hiroshimi i Nagasakiju slučajno tamo našli i poginuli; u stvari, koliko god da se čini apsurdno, takve misli su česte među svećenicima koji znaju da im je zabranjeno božanskim zakonom opravdati izravno ubijanje nevinih.

Besmisleno je pretvarati se da ne namjeravate učiniti ono što je sredstvo koje izabirete kako bi postigli svoj odabrani cilj; inače nema aposolutno nikakve supstance u Pavlovom učenju da ne smijemo učiniti zlo iz kojeg može proizaći dobro.

Neki Česti Argumenti

Postoji puno sofističkih argumenata koji se često, ili ponekad, koriste u raspravama oko ovih tema, na njih treba odgovoriti.

Gdje povući crtu. Kao što je Dr. Johnson rekao, činjenica sumraka ne znači da ne možete razlikovati dan od noći. Postoje granični slučajevi, gdje je teško razlikovat, što je učinjeno, između sredstva i slučajnoga u okolnostima koje su neodvojive od tih sredstava. Namjerno uništavanja gradova bombardiranjem nije granični slučaj.

Stari "uvjeti za pravedni rat" su nebitni za uvijete suvremenog ratovanja, tako da to moramo odmah osuditi: Ljudi koji to kažu uvijek predviđaju samo velike ratove između Velikih Sila, Sila zbog kojih je nezamislivo da dođe do rata između njih bez da ujedno dođe i do ogromnih pokolja civilne populacije. Ali to nisu jedini ratovi. Zašto je Finska slobodna? Barem djelomice zbog "državne vojne pripremljenosti" zbog koje bi, s obzirom na lik zemlje, podjarmljivanje Finaca bio težak i nezahvalan zadatak. Ofenziva izraelaca protiv Egipćana 1956. godine nije uključivala civilno stanovništvo kao metu vojnih napada.

U suvremenom ratu razlika između boraca i ne-boraca je beznačajna, tako da je napad na bilo koga s neprijateljske strane opravdan: Ovo je obična besmislica; čak i u ratu, veliki broj stanovništva neprijatelja je uključen u održavanje života zemlje, ili su bolesni, stari ili djeca.

Mora biti legitimno držati se mišljena – viz. da je razaranje gradova bombardiranjem dopušteno – ako je to ono što kompetentni teolozi tvrde, a Sveta Stolica nije proglasila: Argument iz šutnje Svete Stolice je sam osuđen od Svete Stolice.(Denzinger, 28th Edition, 1127). Kako bi to mogao biti razuman nauk s obzirom na beskrajnu izopačenost ljudskog uma?

Je li rat pravedan ili nije, nije na privatnom čovjeku da prosuđuje: on mora poštivati svoju vladu:

Ponekad je to možda točno; posebno što se tiče uzroka rata. Ali pojedinac koji se uključi uništavanju grada, poput nacističkih masakara stanovništva sela, je također očito označen kao neprijatelj ljudskog roda, ne može se skrivati iza poslušnosti.

Naposljetku, koliko god da je strašno što to moramo primijetiti, moramo primijetiti da čak i argumenti o dvostrukom učinku – koji barem pokazuje da čovjek nije voljan otvoreno opravdavati ubojstva nevinih – sada počinju izgledati staromodno. Neki katolici ne oklijevaju reći da je sve opravdano u obrani daljnjeg postojanje i slobode Crkve na Zapadu. Strašan strah od komunizma potiče ljude da govore takve stvari. "Naš Gospodin nam je rekao da se bojimo onih koji mogu uništiti tijelo i dušu, a ne da se bojimo uništavanja tijela", blasfemično je rečeno mome prijatelju, što znači "moramo se bojati Ruske dominacije više nego destrukcije ljudskih tijela pretjeranim bombardiranjem."

Ali što nam je Naš Gospodin rekao koga da se bojimo kada je rekao: "Pokazat ću vam koga vam se bojati" i "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu."? Rekao nam je da se bojimo Boga Oca, koji može i hoće uništiti nepokajničke neposlušnike, tijelo i dušu, u paklu. Katolici koji su u iskušenju misliti onako kako sam opisala bi trebali zapamtiti da je Crkva duhovni Izrael: odnosno, da su Katolici ono što su bili stari Židovi, sol zemlje i narod Božji; i što je bilo točno za neke odane Židove starih vremena može podjednako biti točno za nas sada: "Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe." Misle li katolici nekad da su imuni na takvu mogućnost? Da su Farizeji – koji su sjedili na Mojsijevu mjestu i koji su bili toliko revni pravoj religiji – bili loši na način na koji mi ne možemo biti ako smo revni? Vjerujem da misle. Ali naša vjera ne podučava toliko imunitet, podučava suprotno. "U opasnosti smo cijelog našeg života." Tako da se moramo bojati Boga i držati se njegovih zapovijedi, i računati što je najbolje samo u granicama te poslušnosti, znajući da je budućnost u Božjoj moći i da nitko ne može oteti one kojima je Otac dao Krista.

Vjerujemo kako Crkva ne može propasti, ali ne zbog nejasne vjere u trijumf duha nad silom (postoji malo jamstva za to) nego zbog definitivne vjere u božanska obećanja. Dakle oni koji misle da se moraju pripremiti za rat sa Rusijom uključujući namjerne pokolje gradova, moraju biti spremni reći Bogu: "Morali smo prekršiti tvoj zakon, kako tvoja Crkva ne bi propala. Nismo mogli poslušati tvoje zapovijedi, jer nismo vjerovali u tvoja obećanja."