Prvi val sekularizacije

Da bi to [1] vidjeli potrebno je razlikovati dva vala sekularizacije. Prvi, karakteriziran Europom 19. stoljeća, uključuje kolebanje religiozne vjere, i povlačenje vjerskih ideja, vjerovanja i simbola iz javnog prostora. Gubljenjem metafizičkog vjerovanje o kojem su ovisili njihove navike pobožnosti i štovanja, ljudi su pokušali ojačati svoj društveni svijet na druge načine – kroz sekularni svijet i izgradnju institucija. Sakrament braka je nanovo osmišljen kao civilni sporazum; stari običaji udvaranja i rađanja djece su opravdani na nove načine, pozivanjem na potrebe društva i patriotske dužnosti.

Crkve su se povukle ili su izbačene iz političkog procesa i iz institucija civilnog društva koje su zauzvrat opremljene sekularnim dignitetom kako bi ojačale svoj stari autoritet. Povlačenjem vjere vanjska forma društva ostala je manje više nepromijenjena; a ljudi su doživljavali svoje društveno članstvo ne kao oblik pokoravanja Bogu nego kao vrstu individualnog predanja, čisto ljudskom ljubavlju posvećene. Matthew Arnold prenosi to u svojim poznatim stihovima u ‘Dover Beach’:

The Sea of Faith

Was once, too, at the full, and round earth’s shore

Lay like the folds of a bright girdle furled.

But now I only hear

Its melancholy, long, withdrawing roar,

Retreating, to the breath

Of the night-wind, down the vast edges drear

And naked shingles of the world.

Nakon što je izrazio povlačanje vjere iz javne sfere, Arnold počinje sljedeću strofu strastvenim zazivom privatne sfere:

Ah, love, let us be true

To one another!

Drugim riječima, zamijenimo Božju ljubav s našom ljudskom ljubavlju, tako da svijet ostaje smislen za nas, na neki sličan način kao što je bio smislen prije, kada je Bog bio na nebesima. [...]

Arnoldov je tipičan viktorijanski pokušaj da se zakrpa društveni svijet nakon povlačenja vjere, koristeći čisto ljudske resurse. Pojedinci mogu izgubiti svoju vjeru unutar konteksta religiozne zajednice, ali i dalje nastavljaju nastanjivati zajednički Lebenswelt, promatrati svijet označen običajima, institucijama i percepcijama koje su naslijeđe religije. Tome svjedočimo u djelima sekularista devetnaestog stoljeća, poput Johna Stuarta Milla, Julesa Micheleta ili Henrya Thoreau. Njihov svijet nosi pečat zajedničke religije; ljudska forma za njih je još uvijek božanska; slobodni pojedinac još uvijek sjaji u njihovu svijetu s više od zemaljskim sjajem, a prikriveni cilj njihovih zapisa je oplemeniti ljudsko stanje. Takvi pisci nisu iskusili gubitak vjere kao gubitak jer u vrlo stvarnom smislu oni nisu izgubili religiju. Odbacili su različite metafizičke ideje i doktrine, ali su još uvijek nastanjivali svijet kojeg je vjera načinila – svijet sigurnih predanja, svijet braka i ljubavi, sahrana i krštenja, stvarne prisutnosti u običnim životima i uzvišene vizije u umjetnosti. Njihov svijet, poput Arnoldova i Wagnerova, bio je svijet u kojem je sveto, zabranjeno i sakramentalno bilo općeprepoznato i društveno podržano.

***

[... Kratki opis gotičkog preporoda ...]

Gotički preporod – i za Ruskina i za ateista Wiliama Morrisa – bio je pokušaj ponovnog posvećivanja grada, kao zemaljske zajednice ujedinjene u zajedničkom priznanju svetih stvari. Napad na gotički preporod od strane modernista – Bauhausa, Le Corbusiera, Pevsnera i drugih – bio je dio drugog vala sekularizacije. Napad je započeo pozivanjem na iskrenosti. Poruka je bila: "Više ne vjerujemo, pa zašto bi se onda pretvarali?" Zašto se pretvarati da je grad sveto mjesto, a ne mjesto koje služi tek ljudskim svrhama? Zašto ukrasiti naše zgrade simbolima transcendentalnog, kada smo potpuno prestali vjerovati?

***

Prije početnog odlomka Scuton zapisuje;

[1] Religiozni ljudi vide svijet na način na koji prosvijetljeni ljudi možda ne vide. Ne samo da oni posjeduju vjeru, vjerovanje u transcendentalno te nade i strahove u vezi providnosti i života nakon smrti. Njihov svijet je parceliran konceptima svetog, zabranjenog, sakralnog, profanog i sakramentalnog. Ti koncepti su možda odsutni u intelektualnom životu bezvjernih ljudi; ali ako protu-prosvjetiteljski stav o religiji ima ikakve istine u sebi, oni su u ukorijenjeni u osjećajima koje i bezvjerni ljudi imaju. Prema tome sekularizacije ne utječe samo na misli i osjećaje religioznih ljudi. Ona utječe na misli i osjećaje svih, uzrokuje radikalne promjene iskustva društvenog članstva, strukture Lebenswelta; utječe na način na koji se ljudsko stanje doživljava i opisuje.

Roger Scruton, TheSacred and the secular

PS

Radi se o predavanju u kojem Scruton analizira Prosvjetiteljske stavove odnosno teorije o religiji te analizira posljedice sekularizacije. Kao što navodi u samom predavanju, nije zagovornik Prosvjetiteljstva, točnije smatra da se radi o vrsti svjetlosnog zagađenja koje nas sprečava da vidimo zvijezde.

Objavio sam već jedno njegovo slično razmišljanje u postu: O gubitku vjere

Često premalo metafizike, ali mislim da Scruton dobro objašnjava promjene, odnosno pomaže nam da shvatimo svijet u kojem živimo, a time i opasnosti koje nam prijete.