utorak, 28. svibnja 2013.

O gubitku vjere

... To ne znači da kod religije nema ništa više od povezanosti članstvom. Također postoji i doktrina, ritual, bogoslužje i molitva. Postoji vizija Boga stvoritelja, potraga za znakovima i objavom transcedentalnog. Postoji osjećaj svetoga, neprikosnovenog, sakramentalnog i svetogrdnog. Sve navedeno nastaje iz iskustva socijalnog članstva, nadopunjuje ga, tako da religiozna zajednica snabdjeva sama sebe sveobuhvatnim Weltanschauungom, zajedno sa ritualima i ceremonijama koje potvrđuju njeno postojanje kao socijalnog organizma, polaže pravo na svoje mjesto u svijetu...

Njihov [poznatih viktorijanskih sumnjičavca] gubitak vjere dogodio se u okolini još uvijek religiozne zajednice, čije običaje nisu poremetili. Nastanjivali su isti Lebenswelt kao i vjernik, promatrali su svijet označen institucijama i očekivanjima koja su nasljeđe religije.

Vidljivo je to u djelima sekularista devetnaestog stoljeća poput Johna Stuarta Milla, Julesa Micheleta ili Henrya Thoreaua. Njihov svijet je obilježen pečatom zajedničke religije; ljudska forma je za njih još uvijek božanska; slobodni pojedinac još uvijek sjaji u njihovu svijetu više od zemaljskim svjetlom, a prikriveni cilj svih njihovih pisanja je oplemeniti ljudsko stanje. Takvi autori nisu doživjeli gubitak vjere kao gubitak, jer u vrlo stvarnom smislu nisu izgubili religiju. Odbacili su različite metafizičke ideje i doktrine, ali su još uvijek živjeli u svijetu kojeg je oblikovala vjera – svijetu sigurnih obvezivanja, braka, sahrana i krstitki, stvarne prisutnosti u svakodnevnom životu i uzvišene vizije u umjetnosti. Njihov svijet je svijet u kojem je koncept svetog, svetogrdnog i sakramentalnog, prepoznat i društveno podržan.

... Gubitak vjere uključuje radikalnu promjenu Lebenswelta, kako je to Husserl nazvao. Najobičnije stvari dobiju novi aspekt, a koncepti koji nastanjuju dušu vjernika i oblikuju njihova najintimnija iskustva – koncepti poput svetog i profanog, zabranjenog i sakramentalnog – nemaju nikakve veze sa svijetom kakav se javlja osobi koja je izgubila uporište u trascendentnom.

Kao odgovor možemo težiti, kao što su težili ljudi viktorijanskog doba, održavanju i obnavljanju religiozne zajednice, nadati se da će se proces ponovnog posvećivanja nastaviti, renovirati sliku čovječanstva kao otkupljenog. Odnosno ukratko, mogli bi krasti od crkvi. Ali to ne funkcionira – ne danas. Prikladnije našem vremenu je odgovor Rilkea i Eliota. ...

Elitovo otkupljenje kod Little Giddinga podrazumijeva zamišljeni oporavak stare kršćanske zajednice. Rilkeovo samo-stvoreno otkupljenje kroz društvo Anđela podrazumijeva pronalazak zajednice koja nije od ovoga svijeta. Oboje su tipični moderni odgovori na gubitak religije – pokušaji da se oporavi transcendentalno i sveto iz sirova iskustva samotnog sebe. Ali ne možete kompenzirati onaj drugi i veći gubitak, odnosno gubitak same religiozne zajednice. Ta zajednica je pohranjivala vitalno moralno znanje – znanje koje se kolektivno generiralo i kolektivno raspoređivalo.

Moralna spoznaja na koju mislim manifestira se u našim odgovorima na druge ljude, u našim društvenim projektima i u našem shvaćanju nas samih. Također se manifestira u našoj mogućnosti da spontano shvaćamo i djelujemo prema ljudskoj stvarnosti. Moralno znanje je praktična, a ne teorijska akvizicija. Ne sastoji se od spoznaje istina. Ali unatoč tome može otvoriti puteve prema takvoj spoznaji jer postoje određene istine o ljudskom stanju koje je teško formulirati i prema kojima je teško živjeti, i koje zbog toga imamo motiva negirati. Moralna disciplina je možda potrebna kako bi prihvatili te istine i kako bi živjeli prema njima.

Primjerice, postoji istina da smo samosvjesna bića, i da nas to razlikuje od ostatka životinjskog carstva. Postoji istina da smo slobodni, odgovorni i predmet prosuđivanja u svojim vlastitim očima i u očima drugih. Postoji istina da smo motivirani ne samo željom i apetitom nego i poimanjem dobra. Postoji istina da nismo samo objekti u svijetu objekata, nego i subjekti, koji su međusobno povezani. Postoje sve ostale vitalne istine...

... strah od hereze počinje zahvaćati države Europe – ne hereza kako ju definiraju Kršćanske crkve, nego hereza koju definira post-kršćanska politička korektnost. Izvanredan sustav polu-službenih oznaka nastao je kako bi spriječio izražavanje opasnih stavova; a neki stav se smatra opasnim ako pripada staroj judeo-kršćanskoj kulturi. ...

Rasprave o istraživanju embrija, kloniranju, pobačaju i eutanaziji – temama koje su u srcu religioznog poimanja naše sudbine – vode se u nekoć katoličkoj Europi kao da pričamo samo o proširivanju nečijeg izbora. Malo je toga preostalo od stare kršćanske ideje kako su život, njegov postanak i njegov kraj, svete stvari, u koje se možemo petljati uz veliki rizik po nas. Pobožnost i poniznost koje su nekoć bile prirodni osjećaj pred činjenicom stvaranja ustupile su svoje mjesto potrazi za užitkom koji zanemaruje odsutne generacije. ...  

Izvorni tekst Regaining my Religion. Autor je filozof Roger Scruton. Izostavio sam značajne dijelove eseja (označeno sa "...") tako da možda nije potpuno razumljivo na što se referencira u svakom trenutku, ali unatoč tome mislim da su jasne neke ideje o kojima piše.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove