... To ne znači da kod religije nema
ništa više od povezanosti članstvom. Također postoji i doktrina,
ritual, bogoslužje i molitva. Postoji vizija Boga stvoritelja,
potraga za znakovima i objavom transcedentalnog. Postoji osjećaj
svetoga, neprikosnovenog, sakramentalnog i svetogrdnog. Sve navedeno
nastaje iz iskustva socijalnog članstva, nadopunjuje ga, tako da
religiozna zajednica snabdjeva sama sebe sveobuhvatnim Weltanschauungom, zajedno sa ritualima i ceremonijama koje
potvrđuju njeno postojanje kao socijalnog organizma, polaže pravo
na svoje mjesto u svijetu...
Njihov [poznatih
viktorijanskih sumnjičavca] gubitak vjere dogodio se u okolini još
uvijek religiozne zajednice, čije običaje nisu poremetili.
Nastanjivali su isti Lebenswelt kao i vjernik, promatrali su
svijet označen institucijama i očekivanjima koja su nasljeđe
religije.
Vidljivo je to u djelima sekularista
devetnaestog stoljeća poput Johna Stuarta Milla, Julesa Micheleta
ili Henrya Thoreaua. Njihov svijet je obilježen pečatom zajedničke
religije; ljudska forma je za njih još uvijek božanska; slobodni
pojedinac još uvijek sjaji u njihovu svijetu više od zemaljskim
svjetlom, a prikriveni cilj svih njihovih pisanja je oplemeniti ljudsko
stanje. Takvi autori nisu doživjeli gubitak vjere kao gubitak, jer u
vrlo stvarnom smislu nisu izgubili religiju. Odbacili su različite
metafizičke ideje i doktrine, ali su još uvijek živjeli u svijetu
kojeg je oblikovala vjera – svijetu sigurnih obvezivanja, braka,
sahrana i krstitki, stvarne prisutnosti u svakodnevnom životu i
uzvišene vizije u umjetnosti. Njihov svijet je svijet u kojem je
koncept svetog, svetogrdnog i sakramentalnog, prepoznat i društveno
podržan.
... Gubitak vjere
uključuje radikalnu promjenu Lebenswelta, kako je to Husserl
nazvao. Najobičnije stvari dobiju novi aspekt, a koncepti koji
nastanjuju dušu vjernika i oblikuju njihova najintimnija iskustva –
koncepti poput svetog i profanog, zabranjenog i sakramentalnog
– nemaju nikakve veze sa svijetom kakav se javlja osobi koja je
izgubila uporište u trascendentnom.
Kao odgovor
možemo težiti, kao što su težili ljudi viktorijanskog doba,
održavanju i obnavljanju religiozne zajednice, nadati se da će se
proces ponovnog posvećivanja nastaviti, renovirati sliku
čovječanstva kao otkupljenog. Odnosno ukratko, mogli bi krasti od
crkvi. Ali to ne funkcionira – ne danas. Prikladnije našem vremenu
je odgovor Rilkea i Eliota. ...
Elitovo
otkupljenje kod Little Giddinga podrazumijeva
zamišljeni oporavak stare kršćanske zajednice. Rilkeovo
samo-stvoreno otkupljenje kroz društvo Anđela podrazumijeva
pronalazak zajednice koja nije od ovoga svijeta. Oboje su tipični
moderni odgovori na gubitak religije – pokušaji da se oporavi
transcendentalno i sveto iz sirova iskustva samotnog sebe. Ali ne
možete kompenzirati onaj drugi i veći gubitak, odnosno gubitak same
religiozne zajednice. Ta zajednica je pohranjivala vitalno moralno
znanje – znanje koje se kolektivno generiralo i kolektivno
raspoređivalo.
Moralna spoznaja na koju mislim
manifestira se u našim odgovorima na druge ljude, u našim
društvenim projektima i u našem shvaćanju nas samih. Također se
manifestira u našoj mogućnosti da spontano shvaćamo i djelujemo
prema ljudskoj stvarnosti. Moralno znanje je praktična, a ne
teorijska akvizicija. Ne sastoji se od spoznaje istina. Ali unatoč
tome može otvoriti puteve prema takvoj spoznaji jer postoje određene
istine o ljudskom stanju koje je teško formulirati i prema kojima je
teško živjeti, i koje zbog toga imamo motiva negirati. Moralna
disciplina je možda potrebna kako bi prihvatili te istine i kako bi
živjeli prema njima.
Primjerice, postoji istina da smo
samosvjesna bića, i da nas to razlikuje od ostatka životinjskog
carstva. Postoji istina da smo slobodni, odgovorni i predmet
prosuđivanja u svojim vlastitim očima i u očima drugih. Postoji
istina da smo motivirani ne samo željom i apetitom nego i poimanjem
dobra. Postoji istina da nismo samo objekti u svijetu objekata, nego i
subjekti, koji su međusobno povezani. Postoje sve ostale vitalne
istine...
... strah od hereze počinje
zahvaćati države Europe – ne hereza kako ju definiraju Kršćanske
crkve, nego hereza koju definira post-kršćanska politička
korektnost. Izvanredan sustav polu-službenih oznaka nastao je kako
bi spriječio izražavanje opasnih stavova; a neki stav se smatra
opasnim ako pripada staroj judeo-kršćanskoj kulturi. ...
Rasprave o istraživanju embrija,
kloniranju, pobačaju i eutanaziji – temama koje su u srcu
religioznog poimanja naše sudbine – vode se u nekoć
katoličkoj Europi kao da pričamo samo o proširivanju nečijeg
izbora. Malo je toga preostalo od stare kršćanske ideje kako su
život, njegov postanak i njegov kraj, svete stvari, u koje se možemo
petljati uz veliki rizik po nas. Pobožnost i poniznost koje su nekoć
bile prirodni osjećaj pred činjenicom stvaranja ustupile su svoje
mjesto potrazi za užitkom koji zanemaruje odsutne generacije. ...
Izvorni tekst Regaining my Religion. Autor je filozof
Roger Scruton. Izostavio sam značajne dijelove eseja (označeno sa "...")
tako da možda nije potpuno razumljivo na što se referencira u
svakom trenutku, ali unatoč tome mislim da su jasne neke ideje o kojima piše.
