četvrtak, 24. travnja 2014.

O prihvaćanju heliocentrizma i Bruni

Naslov ["Šok! Horor! Nečuveno! Religija ometa napredak znanosti" je izvorni naslov s bloga RM] bi vas trebao podsjetiti na tipičan članak u najantipatičnijim (britanskim) novinama. Predstavlja jednu od dominantnih reakcija od strane članova Gnu VojskeTM na aferu Bruno iz Cosmosa. Prema ljudima poput Jasona Rosenhousea i PZ Myera, progon znanstvenika poput Giordana Bruna i Galilea od strane Katoličke Crkve je definitivno kočio napredak znanosti, a uz to oni i njihove pristaše citiraju mudre riječi Über-gurua Neila deGasse Tysona da bi bez religije znanost bila tisuću godina razvijenija. Kakav skandal, doista užasno, čini se da Crkva mora za puno toga odgovarati, iako je čudno što nisu mogli pronaći još primjera osim jadnog Giordana i univerzalnog simbola Crkvene opresije Galilea. Siguran sam da kada bi ponovno pročitali Draper-Whitea mogli bi pronaći neka nova imena kojima bi mogli napasti neuke povjesničare. Spominjem neuke povjesničare jer su se upravo oni žalili na crtić o Bruni u prvoj epizodi Cosmosa.


Pretpostavimo prvo na trenutak da su Rosenhouse-Myer u pravu i da je Katolička Crkva stvarno progonila Brunu i Galilea kako bi blokirala znanstveni napredak, znači li to da je u tome bila uspješna? Je li stvarno uspjela prekinuti, usporiti ili omesti usvajanje, prihvaćanje ili priznanje heliocentrične hipoteze ili vjerovanje u beskrajni svemir ili percepciju da je sunce zvijezda? Nesumnjivo se radi o ozbiljnoj optužbi koju bi trebalo definitivno razjasniti.

Myer i Tyson su oboje znanstvenici, a Rosenhouse je matematičar, svi rade u disciplinama koje zahtijevaju da osoba, ukoliko tvrdi nešto, ponudi prikladne dokaze koji podržavaju tu tvrdnju. Što s njihovom tvrdnjom da je religija kočila razvoj znanosti, odnosno u slučaju Bruna i Galilea prihvaćanje moderne astronomije i kozmologije? Jesu li naši znanstvenici pružili potrebne dokaze za svoju tvrdnju? Jesu li ponudili strogo argumentiranu povijesnu tezu utemeljenu na solidnim dokumentiranih dokazima kako bi potkrijepili svoju tvrdnju? Mogu li demonstrirati da bi moderna astronomija bila ranije prihvaćena u slučaju da Crkva nije intervenirala. S obzirom na njihovu glasnu potporu "znanstvenoj metodi", što god da to je, očekivali bi da to učine, zar ne? Naravno da ništa od toga. Na to nisu potrošili niti jednu riječ. Nema nikakvih dokaza, nikakvih akademskih argumenata, samo obične neutemeljene tvrdnje u stilu žutih novina. Poprilično loše to izgleda za branitelje znanstvene vjere.

No jesu li oni ipak u pravu? Čak i ako se nisu potrudili ponuditi povijesne dokaze da podrže svoju tvrdnju, može li biti točno da su Crkvine akcije protiv Bruna i Galilea stvarno imale negativan učinak na prihvaćanje heliocentričnosti i drugih aspekata moderne astronomije i kozmologije? Ispitajmo povijesne činjenice i odgovorimo na pitanje na koje izgleda pokušavaju odgovoriti Rosenhouse-Myer i Tyson - istina je izgleda toliko očita da njihov odgovor nije niti potreban.

Započnimo s jadnim Giordanom, Bruno je bio jedan od onih koji su zagovarali kopernikovu heliocentričnu astronomiju još u šesnaestom stoljeću. Međutim, išao je dalje od njega u nizu kozmoloških spekulacija kojima je Cosmos posvetio jedanaest od četrdesetipet minuta svoje epizode. S prihvaćanjem helicentričnosti ću se kasnije pozabaviti, za sada ću odgovoriti samo na Bruninu kozmologiju. Sam Kopernik je ostavio filozofiji pitanje je li svemir konačan ili beskonačan, i za to je imao dobar razlog. Pitanje je bilo čisto spekulativno i nije se moglo na njega (znanstveno) odgovoriti s obzirom na dokaze i mogućnosti renesansnih astronoma. Sve je ukazivalo kako je svemir konačan, a renesansni učenjaci nisu imali načina da pokažu drugačije. Brunina spekulacija naravno nije bila ništa novo.

U svoje vrijeme, Nikola Kuzanski se već bavio tim pitanjem, a još ranije u prvom stoljeću prije nove ere, Lukrecije, Brunina inspiracije, spominje to u De rerum natura. Lukrecije naravno nije izmislio koncept nego je tek ponavljao vjerovanja grčkih atomista. Sve to pokazuje kako je ideja beskonačnog svemira bila poznata početkom sedamnaestog stoljeća i ništa što je Crkva rekla ili učinila nije moglo spriječiti nikoga da spekulira o tome. Stvar koje je priječila druge da se upuste dublje u takve spekulacije je bio nedostatak nužne znanstvene aparature pri istraživanju pitanja, slično današnjoj situaciji teoretičarima struna i multiverzuma.

To ne znači da se astronomi nisu bavili problemom veličine svemira i udaljenosti od zvijezda. Među ostalima Galileo, Jeremiah Horrocks, Christiaan Huygens i Isaac Newton su pokušavali odrediti/izračunati udaljenosti unutar solarnog sustava, odnosno prema zvijezdama. Tek sredinom osamnaestog stoljeća mjerenjem tranzita Venere su takvi pokušaji postigli minimalne učinke. Prva mjerenja stelarne udaljenosti, pomoću zvjezdane paralakse, su se pokazala uspješnim tek početkom devetnaestog stoljeća. Sva ta kašnjenja nemaju veze s nečime što je Crkva učinila nego s nužnošću razvoja potrebnih znanstvenih teorija i aparata.

Brunina sljedeća kozmološka spekulacija je da su sunce i zvijezde ista stvar. Još jednom, ništa novoga u tome, Anaksagora je već imao istu ideju u petom stoljeću prije nove ere, i John Philoponus u petom stoljeću nove ere. Još jednom, problem s tom idejom nema veze sa nekim religioznim prigovorom nego nedostatkom znanstvene teorije i ekspertizom kojom bi to ispitali. Takvo što je postalo moguće tek u devetnaestom stoljeću razvojem spektroskopije; a to je naravno prvo zahtijevalo razvoj nove teorije materije kroz sedamnaesto i osamnaesto stoljeće, proces koji je uključivao različita područja znanosti.

Brunina posljednja spekulacija, i to jedina koja je smetala Crkvu je bilo postojanje nastanjenih planeta osim Zemlje. Još jednom, ništa novo i što god da je Crkva možda mislila o tome, takve spekulacije su generirale rasprave koje još traju. Još uvijek ne znamo jesmo li sami ili nismo.

Uz svo svoje poznavanje povijesti znanost, ne mogu vidjeti gdje je Crkva otežala ili usporili znanstveni napredak u onim stvarima o kojima je Bruno spekulirao u svojim kozmološkim fantazijama. No što s heliocentričnošću, tu su sigurno Crkvini progoni Brune i Galilea kočili znanstvene napore?

U nastavku slijedi kratki prikaz prihvaćanja hipoteza heliocentrične astronomije u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću. Već sam se bavio tom temom, ali neće škoditi ukoliko ponovim jer ovdje postoje neke bitne lekcije za naučiti. Za početak, postoji rašireni mit kako je prihvaćanje "ispravne" znanstvene teorije gotovo trenutno. Da malo pretjeram, Einstein je objavio svoju opću teoriju relativnosti i svijet se odmah promijenio preko noći, ili barem kada je Eddington potvrdio lom svjetlosti. U stvarnosti, prihvaćenost teorije relativnosti je još uvijek bilo tema rasprava nakon pedeset godina, kada sam se ja obrazovao, i to unatoč brojnim potvrđenim testovima. Prije nego što se nova znanstvena teorija prihvati potrebno ju je ispitati, preispitati, testirani, reformirati, modificirati i na kraju pokazati da je superiorna svih ozbiljnim alternativama. U ranom modernom razdoblju kada je komunikacija bila znatno sporija, taj proces je bio još sporiji.

Kopernik je objavio svoje djelo De revolutionibus 1543. godine, tada je samo deset ljudi na cijelom svijetu, uključujući Brunu, ali puno važnije Kepler i Galileo, prihvaćalo njene tvrdnje. Sustav je imao samo jednu stvarnu znanstvenu prednost nad geocentričnim sustavom; mogao je objasniti retrogradno kretanje planeta. Međutim, to se tada nije smatralo baš bitnim. Postojali su neki nevažni religiozni prigovori, ali oni nisu imali značajnu ulogu u vrlo sporom prihvaćanju teorije. Problematični prigovori su bili empirijske naravi, a već u drugom stoljeću ih je spomenuo Ptolomej u Syntaxis Mathematiké. Jednostavno objašnjeno, ako se svijet vrti jako brzo i juri kroz prostor alarmantnom brzinom zašto nismo otpuhani? Kopernik je imao ispravno rješenje problema kada je sugerirao da se atmosfera kreće sa zemljom u obliku svojevrsnog mjehura. Nažalost, nedostajala mu je fizika koja bi objasnili i opravdala takvu tvrdnju. Bila je potrebna većina sedamnaestog stoljeća i kombinirani znanstveni napori Keplera, Galila, Stervina, Borellia, Descartesa, Pascala, Huygensa, Newtona i mnoštvo manje poznatih ljudi da razviju nužnu fiziku kako bi objasnili na koji način gravitacija drži atmosferu dok se zemlja kreće. Taj proces nije ni na koji način kočen od Crkve.

Postojala je i druga razina prihvaćanja Kopernikove teorije, instrumentalna, kao matematičkog modela koji isporučuje astronomske podatke za različite primjene, astrologiju, kartografiju, navigaciju itd. Tu se sustav utemeljen na istim netočnim podacima kao i Ptolomejev nije pokazao posebno dobrim. Ogađen netočnošću oba sustava Tycho Brahe je započeo novi opservacijski program kako bi dobio precizne podatke. U tom procesu razvio je treći model, takozvani geo-heliocentrični model, u kojem planeti kruže oko sunca, koji pak kruži oko zemlje. Ovaj model je imao prednost jer je objasnio retrogradno kretanje bez da se zemlja kretala, situacija u kojoj svi pobjeđuju.

Prvi veći napredak se javio izumom teleskopa 1608. godine i njegovom primjenom pri astronomskim promatranjima. Prva teleskopska otkrića nisu pružala nikakve dokaze niti za Kopernikove niti Braheove modele, ali su pobila i arostotelijanski homocentični model i ptolomejski model. U to vrijeme pojavio se novi kandidat, Keplerovska eliptična astronomija, objavom Keplerovog djela Astronomia nova 1609. godine. Za potpuni popis mogućih astronomskih modela početkom sedamnaestog stoljeća vidi raniji RM post.  

Do 1620. godine vodeći kandidat je bio Braheov model s dnevnom rotacijom. Treba napomenuti da se zbog Galileova i Fosarinova pokušaja da reinterpretiraju Sveto Pismo u korist heliocentričnosti, Katolička Crkva uključila i 1615. godine zabranila heliocentričnu teoriju, ali ne i heliocentričnu hipotezu. Razlika je bitna. Teorija kaže da je heliocentričnost znanstvena činjenica, a hipoteza kaže da je mogućnost. U to vrijeme heliocentričnost je bila nedokazana hipoteza, a ne teorija. Tu se upliću Rosenhouse-Myers i tvrde kako je Crkva kočila znanstveni napredak, ali je li to istina? Odgovor je ne. Astronomi i fizičari su nastavili s traženjem odgovora na otvorena pitanja, odnosno rješenjima za postojeće probleme. Ne postoje nikakvi dokazati usporavanja ili prekidanja u njihovim istraživačkim naporima. [...]




PS

Post je potaknut novim izdanjem Cosmosa – posebno prikazom Brune, ovog puta nije Sagan taj koji iskrivljuje povijest nego Tyson. Novi ateisti vole projecirati vlastite opsesije na različita razdoblja. 




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove