ponedjeljak, 30. lipnja 2014.

Što dugujemo novim ateistima? [2/3]

Ukoliko već niste, za bolje razumijevanje pročitajte i prvi dio. Prijevod teoloških i filozofskih pojmova je možda malo nestandardan, ali vjerujem da je iz konteksta jasno na što se misli. Naravno, možete pogledati i izvornu verziju ovdje. (Kao i inače, koristim izraze "prirodno", a ne "naravno".)
[...] Ostatak predavanja ću odgovarati na to pitanje [čemu se moramo vratiti kao odgovor na trenutnu situaciju], ali mogu početi sažimanjenjem odgovoraz u jednoj riječi: Skolastika. To je riječ koja će uznemiriti neke katolike, i to ne samo liberalne. Prije nekoliko godina, sjedio sam na večeri poslije konferencije pokraj kolege katoličkog akademika, izrazio sam mišljenje da je bila pogreška katoličkih teologa udaljiti se od argumenata prirodne teologije koji su tako snažno zagovarani do neo-skolastičkih autora. Reakcija je bila nešto poput bijesnog grča, uslijedila je bujica poznatih kritika neo-skolastike. Zatečen ovom naglom promjenom tona razgovora, pokušao sam ga uvjeriti da ne negiram kako njegov pristup ima svoje mjesto, i podsjetio sam ga da je vjerovanje u filozofsku pokazivost Božje egzistencije dio katoličke doktrine; ali nije bilo koristi. Ništa što sam rekao nije ga moglo umiriti. Kao da je vidio duha za kojeg je mislio da je davno otjeran, i nije se mogao othrvati napadu panike.

Potrebno je naglasiti da nije bio teološki ili politički liberal. Daleko od toga. Niti je njegov odgovor, iako ekstreman, tako neobičan. Postoji nešto kod tomizma, općenito skolasticizma, i "racionalističkog" ili filozofskog pristupa religiji, i općenito moralu, što određena vrsta religioznog senzibiliteta, čak i određenog konzervativnog senzibiliteta, jednostavno smatra odbojnim. Mislim da je to djelomice zbog neke vrste fideizma koji je uvrijeđen samom idejom da postoji teološko ili moralno znanje neovisno o milosti i božanskoj objavi – a možda i posebno uvrijeđeno samom idejom da bi poganin poput Aristotela i Plotina mogao znati nešto o tim temama što obični jednostavni kršćanin sa svojom Biblijom ili krunicom ne zna. Također mislim da je to djelomice zbog zabrinutosti da su filozofski argumenti precerebralni, prehladni i beskrvni da bi bili relevantni za vjerski ili moralni život.

Ne moram napominjati da je iz katoličke perspektive, moguće otići predaleko u smjeru racionalizma. Primjerice, tretirati teologiju kao običnu intelektualnu igru, uz ignoriranje duhovnih i moralnih implikacija bi, nepotrebno je reći, promašilo poantu. I bilo bi heretično negirati da postoje istine spoznatljive samo kroz božansku objavu, ili negirati da je prihvaćanje tih istina vjerom slobodan čin kojem nas privlači milost. Stoga Katolička Enciklopedija kaže u članku o "vjeri":
U umovima mnogih, vjera se smatra manje više nužnom posljedicom pomnog proučavanja motiva vjerodostojnosti, stav kojeg Vatikanski Koncil izričito osuđuje: "Ako itko kaže da pristanak kršćanskoj vjeri nije slobodan, nego da nužno slijedi iz argumenata koje ljudski um može pružati u svoju korist; ili ako itko kaže da je Božja milost jedina nužna za tu živu vjeru koja je djelotvorna po ljubavi, neka bude anatema."
Međutim, Crkva također uči da je moguće otići predaleko u suprotnom smjeru, i osuđuje fideizam kao i ekstremni racionalizam. Isti članak Katoličke Enciklopedije u nastavku kaže;
S druge strane, ne smijemo minimizirati stvarnu dokaznu snagu motiva vjerodostojnosti unutar njihove istinske sfere – "Razum objavljuje da je od samog početka učenje Evanđelja bilo uočljivo znakovima i čudima koji su dali, tako reći, definitivni dokaz definitivne istine. (Lav XIII, Æterni Patris)."
Vrijedno je citirati što članak u istoj enciklopediji kaže o "Fideizmu";
Što se tiče [fideističkih] stavova, potrebno je napomenuti da autoritet, čak niti autoritet Boga, ne može biti vrhovni kriterij sigurnosti, a čin vjere ne može biti primarni oblik ljudskog znanja. Doista, taj autoritet, kako bi bio motiv pristanka, mora prethodno biti prepoznat kao sigurno valjan; prije nego što povjerujemo u propoziciju kao objavljenu od Boga, prvo moramo znati sigurno da Bog postoji, da On objavljuje takve propozicije, i da je Njegovo učenje dostojno priznanja, sva ta pitanja se mogu i moraju u konačnici odlučiti samo činom intelektualnog priznanja utemeljnog na objektivnim dokazima. Prema tome, fideizam ne samo da negira intelektualno znanje, nego kvari samu vjeru.  
Stoge ne iznenađuje da je Crkva osudila takve doktrine ...Godine 1840. [katolički fideist] Bautain je morao prihvatiti nekoliko propozicija koje se izravno protive fideizmu, prva i peta su bile: "Ljudski razum može sa sigurnošću dokazati Božju egzistenciju; vjera, nebeski dar, slijedi poslije razuma, i stoga je ne možete prikladno koristiti protiv ateista da bi dokazali Božju egzistenciju"; i "Korištenje razuma prethodi vjeri, i uz pomoć objave i milosti, vodi do nje." ... [Prvi] Vatikanski Koncil podučava kao dogmu Katoličke vjere da "jedan istiniti Bog i Gospodin mogu biti spoznati sa sigurnošću prirodnim svijetlom ljudskog razuma pomoću stvari koje su stvorene"..."
Što se tiče mišljenja onih koji smatraju da je naš nadnaravni pristanak pripremljen motivima vjerodostojnosti tek vjerojatan, očito je da logički uništava sigurnost takvog pristanka. To razmišljanje je osuđeno od Inocenta XI i Pija X.... Doista, Objava, je vrhovni motiv vjere u nadnaravne istine, ali ipak, postojanje tog motiva i njegova valjanost mora biti utvrđena razumom.

Ukratko, Katolički nauk da nas milost vodi do vjere ne podrazumijeva da u određenom trenutku jednostavno moramo čvrsto zatvoriti oči i usmjeriti se da povjerujemo u neku propoziciju za koju imamo nedovoljno racionalnih razloga. To bi bio fideizam u stilu Wiliama Jamesa, a ne katolicizam. Kada netko kaže: "Ali milošću Božjom jesam što jesam", ne misli da nije slobodno odabrao izbjegavati grešni život i da ga je Bog nekako programirao da ga izbjegava, kao što bi On mogao programirati robota. Slično tome, kada kažemo da nas je do života vjere dovela Božja milost, to ne znači da istodobno nismo vođeni razumom. Kao što je Toma Akvinski zapisao:
S obzirom da, dakle, milost ne uništava prirodu nego je usavršava, prirodni razum bi trebao služiti vjeri kao što prirodna volja služi ljubav ... Stoga svete doktrine koriste autoritet filozofa u onim pitanjima u kojima mogu spoznati istinu prirodnim razumom..."(Summa Theologiae I.1.8)
Tu bih se osvrnuo na ispravni odnos između prirode i milosti, razuma i vjere, filozofije i objave. Prirodna teologija i prirodni zakon, koje oboje imaju ključnu ulogu u apologetici, su poput kostura, a moralni i teološki nagovještaji iz božanske objave su poput tijela na tom kosturu. Baš kao što vam ni same kosti ni samo meso ne mogu dati potpuno ljudsko biće, tako ni sama priroda ni sama milost ne mogu dati potpunu priču o ljudskom stanju.

Pod prirodna teologija i prirodni zakon mislio sam na filozofsko znanje o Bogu i moralu utjelovljeno u onome što se ponekad naziva "trajna filozofija" – tradicija koju predstavljaju klasični (dakle, platonisti i aristotelijanci) filozofi te koja je usavršena od strane velikih skolastika. Sama za sebe, prirodna teologija i prirodni zakon, razvijeni unutar ove tradicije, su poput kostura: upečatljivi, čvrsti i trajni, ali također suhoparni, hladni i mrtvi. Drugim riječima, središnji argumenti prirodne teologije i prirodnog zakona su (kada ih se ispravno shvati, što često nije slučaj) impresivni i racionalno uvjerljivi, ali se također mogu činiti udaljenima od svakodnevnog života jer su ponekad teški za shvatiti i donose poimanje Boga i morala koje se može činiti apstraktnim. Mislim da su "hladnoća" i "apstrakcija" prirodne teologije i prirodnog zakona često preuveličani, ali ne negiram da ima nešto istine u toj standarnoj karikaturi.

Pod nagovještajima božanske objave naravno mislim na ono što znamo o Bogu i moralu na temelju Pisma, iz vjerovanja, koncila, i općenito tradicije, i iz Učiteljstva. Sami za sebe, ti nagovještaji su poput tijela bez kostura: topla i ljudska, ali i čudno izobličena te u nemogućnosti da stoje sama za sebe ili da pružaju otpor. Drugim riječima, s jedne strane teološki i moralni nagovještaji su potpuniji od bilo čega što nam prirodna teologija i prirodni zakon mogu dati, i govore nam na pristupačniji i osobniji način; Ali također se može činiti (kada ih se krivo shvati, što je često slučaj) da im nedostaje objektivnog racionalnog temelja, i da odražavaju kulturno i povijesno parohijski pogled na ljudski život kojeg se ne može primijeniti na sva vremena i sva mjesta. Ovi navodni nedostaci kršćanske teologije su također, blago rečeno, uvelike precijenjeni, ali postoji određena istina u toj karikaturi, s obzirom na utjecaj prirodne teologije, prirodnog zakona i općenito filozofije u kršćanskoj teologiji.

Naravno, bilo je vremena kada je značaj prirode, razuma i filozofije bio prenaglašen – kada su tvrdnje milosti, vjere i objave bili umanjene, a religija reducirana na racionalistički kostur; ali danas opasnost dolazi iz suprotnog smjera. Razgovor o "vjeri" je iskrivljen, mnogi vjernici i mnogi skeptici koriste izraz tako da se zapravo odnosi na subjektivni osjećaj ili iracionalnu volju za vjerovanjem. Previše popularnog propovijedanja i pobožnost je reducirano na jeftinu sentimentalnu samopomoć ili nejasno moraliziranje. Previše je filozofa religije predugo igralo obranu – tvrdeći,, ne da je pozicija teizma racionalno i dokazno superiorna ateizmu, nego priznavajući rašireno mišljenje oko dokaza, i tražeći da se religiozna vjera ne smatra manje racionalna zbog toga. Previše je teologa svoju pažnju preusmjerilo s pitanja objektivne, metafizičke istine na estetiku, moralne sentimente, psihologiju, kulturu ili povijest.

Ukratko, religiozni vjernici su pobjegli u ne-kognitvni geto brže nego što su ih skeptici mogli tamo otjerati. Često su poput hipohondra iz znanstveno fantastičnoj priči "Skeleton" koji se patološki boji svojih vlastitih kostiju pa ih na kraju izgubi – u strašnom klimaksu reducira se na bespomoćnu, amorfnu mrlju. Zbog toga su ih Novi Ateisti uspjeli pretvoriti u boksačke vreće za udaranje. Zbog toga se mnogim ljudima čini da optužba kako je religija samo emocija i priželjkivanje, odvojena od objektivne stvarnosti i bez racionalnog temelja, održiva. Ono što kršćanskoj teologiji treba više no ikad je njena tradicionalna kralježnica, njena skolastička kičma.

[...]


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove