prvi dio ovdje
To što kršćanstvo može neće
riješiti društvene probleme nije razlog da postanete otpadnik, osim
za one koji su zaboravili da nikada nije ni obećalo njihovo
rješavanje.
Moderno svećenstvo izjavljuje da
kršćanstvo nastoji riješiti zemaljske probleme – time ga miješa
s utopijom.
Da kršćanstvo liječi društvene
bolesti, kao što neki kažu, ili da, nasuprot tome, truje društvo
koje ga usvoji, kao što drugi tvrdi, su teze koje su zanimljive
sociologu, ali nisu interes kršćanina. Obraćenik na kršćanstvo
se obratio zato što vjeruje da je ono istina.
Kršćanstvo ne uči da je problem
riješen, nego da je molitva uslišana.
Čovječanstvu ne treba kršćanstvo da
bi izgradilo budućnost, nego da joj se može suprotstaviti.
Propovjednik kraljevstava Božjeg,
ukoliko to nije sam Krist, na kraju propovijeda kraljevstvo čovječje.
Suvremena Crkva preferira birački
katolicizam. Preferira entuzijazam velike gomile nad konverzijom
pojedinaca.
Moderan čovjek ne voli, nego pronalazi
utočište u ljubavi; ne nada se, nego pronalazi utočište u nadi;
ne vjeruje, nego pronalazi utočište u dogmi.
Bog ne umire, ali nažalost za
čovjeka, podređeni bogovi poput skromnosti, časti, dostojanstva,
pristojnosti su nestali.
Najveća moderna pogreška nije
izjaviti da je Bog mrtav, nego vjerovati da je vrag umro.
Smrt Boga je zanimljivo mišljenje,
ali to je mišljenje kojem ne podliježe Bog.
Čovjek je važan samo ako je točno da
je Bog umro za njega.
Postoje dvije vrste ljudi: oni koji
vjeruju u istočni grijeh i idioti.
Tko god se ispovijedi van
ispovjedaonici samo namjerava izbjeći kajanje.
Iskrenost, osim ako je dio
sakramentalne ispovijedi, je faktor koji dovodi do demoralizacije.
Moderni kršćanin ne traži od Boga
da mu oprosti, nego da prizna kako grijeh ne postoji.
Crkva je bila u mogućnosti krstiti
srednjovjekovno društvo zato što se radilo o društvu grešnika,
ali njena budućnost nije obećavajuća u modernom društvu u kojem
svi vjeruju da su nevini.
Katolici su izgubili čak i onu
dražesnu sposobnost da griješe bez da tvrde kako grijeh ne
postoji.
Nitko, ništa, na kraju ne oprašta.
Osim Krista.
Osuditi samog sebe nije ništa manje
pretenciozno od odrješenja samog sebe.
Kada kršćanstvo nestane, pohlepa,
zavist i požuda izmisle tisuću ideologija da se opravdaju.
Ne znam za grijeh koji nije, za
plemenitu dušu, vlastita kazna.
Grijeh prestaje izgledati kao fikcija
kada nas ošamari estetska vulgarnost.
Ništa očitije ne upućuje na
stvarnost grijeha od smrada duša koji negiraju njegovo postojanje.
Oni grijesi koji sablažnjuju javnost
su manje ozbiljni od onih koje javnost tolerira.
Biti kršćanin, u skladu s
najnovijom modom, ne sastoji se toliko od kajanja zbog naših
grijeha, nego kajanja zbog našeg kršćanstva.
Sekularna važnost religije ne leži
toliko u utjecaju na naše ponašanje nego na oplemenjujuću zvučnost
kojom obogaćuje dušu.
Bez religioznih rutina duša oduči
suptilne i ulaštene sentimente.
Kulture se isušuju kada njihovi
religiozni sastojci ispare.
Kada odbaci obrede, čovjek se reducira
na životinju koja kopulira i jede.
Ceremonija je
tehnička procedura za podučavanje nepokazivih istina.
Suzbijajući određene liturgije
suzbijamo određena uvjerenja. Rušiti svete lugove znači ukloniti
božanske tragove.
Inovacije u liturgijskim pitanjima nisu
svetogrđe nego glupost. Čovjek štuje samo stare rutine.
Ritualizam je diskretni čuvar
duhovnosti.
Kršćanstvo, kada ukine svoj drevni
liturgijski jezik, degenerira u čudnu, neotesanu sektu. Kada se
izgubi dodir s grčkom i latinskim starinom, kada se izgubi
srednjovjekovna i patrističko naslijeđe, bilo koji bedak postaje
njegov egzegeta.
Trenutna liturgija znači službeni
razvod između klera i umjetnosti.
Obredi čuvaju, a propovijedi
potkopavaju vjeru.
Bog ne traži našu "suradnju",
nego našu poniznost.
Oblak tamjana vrijedi tisuću
propovijedi.
Nicolás Gómez Dávila, God & Religion
