Osam kćeri pohote

U prethodnom postu sam [Feser] identificirao tri aspekta seksa koje mu očito daju posebnu moralnu važnost; radi se o sredstvu kojim nastaju nova ljudska bića; radi se o sredstvu kojim smo fiziološki i psihološki kompletirani qua muškarci i žene; i radi se o području života u kojem se životinjska strana naše prirode najneumornije bori protiv racionalne strane naše prirode. Kada teoretičari prirodnog prava i moralni teolozi govore o prokreativnim i ujedinjujućim funkcijama seksa, ono na što misle su zapravo prva dva navedena aspekta. Osnovna ideja tradicionalne teorije prirodnog prava u području spolnosti je da, s obzirom da je ono što je dobro za nas određeno prirodnom namjenama naših sposobnosti, ne može biti dobro za nas da ih koristimo na način koji frustrira prokreativne i ujedinjujuće namjene. Treći moralno važan aspekt seksa, odnosno činjenica da nas jedinstveni intezitet sekusalnog užitka može navesti na iracionalno ponašanje, nije toliko spominjan u naše vrijeme pa recimo nešto o tome.

Akvinski pruža korisne smjernice o toj temi u diskusiji (Summa Theologiae) osam "kćeri" ili efekata pohote. Treba imati na umu da "Pohota", kad je pogrdno koriste Akvinski i drugi teoretičara prirodnog prava i moralni teolozi ne znači seksualna uzbuđenost. Ne postoji ništa pogrešno sa seksualnom uzbuđenošću, čak niti intenzivnom seksualnom uzbuđenošću, samoj po sebi. "Pohota" se koristi u teoriji prirodnog prava i moralnoj teoriji kao tehnički termin za seksualne želje koje su na neki način neuredne. Na koji način mogu biti "neuredne"? Akvinski zapisuje:

"Grijeh je, kod ljudskog čina, ono što je protivno redu razuma. Red razuma se sastoji od uređenosti svega prema odgovarajućim namjenama na prikladni način."(Summa Theologiae II-II.153.2)

Dakle, razumno ili dobro-uređena seksualna želja je seksualna želja koja je "uređena... prema svojim namjenama" i to "na prikladan način". Prema tome, seksualna želja je nerazumna ili neuređena ako po njoj djelujete na način koji frustrira njene prirodne namjene, odnosno ako po njoj djelujete na neprikladan način.

Neuređenost na način koji uključuje frustraciju prirodnih namjena seksualne želje bi prema Akvinskom postojala kada bi primjerice takva želja bila usmjerena na nešto drugo osim ljudskog bića suprotnog spola, ili kada bi seksualni čin bio spriječen pri postizanju svog prirodnog kraja inseminacije. Primjer seksualne želje koja je neuređena bi bila preljubnička seksualna želja. Pretpostavite da smatrate neku osobu suprotnog spola koja nije s vama u braku privlačnom. Za sada, nema grijeha; Ali pretpostavite da umjesto da se odupirete tim mislima i slikama te posvećujete svoju pažnju nečemu drugome, vi voljno i aktivno razmišljate o njima. Tu dolazi do grijeha požude. Smatrati da je druga osoba privlačna je samo po sebi prirodno, i u pravim okolnostima (da ste u braku sa tom osobom) ne bi bilo ništa pogrešno u upuštanju u seksualnu fantaziju i intenzivnu uzbuđenost; ali kada niste u braku s tom osobom odnosno u braku ste s nekim drugim, zbog okolnosti takve fantazije i uzbuđenost su neuređene i grešne.

Ipak, za potrebe ovog posta, ostavit ću po strani pitanja o tome kakva specifična vrsta želja i ponašanje se smatra požudnom ili neuređenom. Kontroverze oko pozicije prirodnog prava oko vanbračnog seksa, homosekualnosti, kontracepcije itd. nisu ono o čemu sada pišem. (o tome sam pisao na drugim mjestima, primjerice ovdje). Ono o čemu pišem nije sama požuda nego "kćeri" ili efekti požude – način na koji seksualna želja koja je neuredna obično rezultira s drugim modernim neuređenostima.

Još jedna napomena: Reći da je neka daljnja moralna neuređenost učinak požude ne znači reći da uvijek i potpuno proizlazi iz požude. Govorimo o tendencijama. Što su duže i jače nečije seksualne želje neuređene, to je izglednije da će upasti u druge moralne neuređenosti o kojima govori Akvinski; Ali ako su seksualno želje manje neuređene, ili je na njihovu neuređenost odgovoreno pokušajima da ih se ispravi, onda je manje izgledno da će uslijediti sekundarne neuređenosti, ili barem neće biti u istoj mjeri u kojoj bi bile.

Kćeri pohote

Od osim "kćeri pohote"; prvih četiri se odnosni na intelekt, a posljednjih četiri na volju. Prva "kćer" ili efekt je ono što Akvinski zove "sljepoća uma", kojom "jednostavni [čin] razumijevanja, koji shvaća neku namjenu kao dobru... je ometen pohotom". Ono o čemu Akvinski govori možemo shvatiti ovako; Intelekt ima kao svoju prirodnu namjenu ili finalni uzrok shvaćanje istine. Međutim, istina je "transcendental", kao što je i dobrota, a transcendentali su konvertabilni jedno prema drugome. Drugim riječima, istina i dobrota su zapravo ista stvar promatrana iz drugačijih točaka gledišta. Stoga je intelekt u istom mjeri prirodno usmjeren prema shvaćanju dobra kao što je usmjeren i prema shvaćanju istine. (Za diskusiju o transcendentalima vidi knjigu Aquinas.)

Kada, iz bilo kojeg razloga, uživamo u nekoj stvari ili aktivnosti, skloni smo želji da mislimo kako se radi o dobroj stvari – čak i ako nije dobra; i kada, iz bilo koje razloga, smatramo da je neka ideja privlačna, skloni smo želji da mislimo kako se radi o stvari koja je istinita i razumna – čak i ako nije ništa od toga. Svi to znaju; ne morate biti tomist da bi to shvatili. Netko tko se voli opijati ili uzimati kokain toliko uživa u svojem poroku da odbija slušati one koji ga upozoravaju da će se naći u ozbiljnoj nevolji. Ideolog je toliko zaljubljen u svoju najdražu ideju da će tražiti bilo koji dokaza za koji se čini da potvrđuje tu ideju, istodobno odbacujući sve upadljive dokaze protiv nje. Glumac ili pisac bez talenta je toliko zaljubljen u ideju bogatstva i slave da odbija vidjeti kako bi mu bilo bolje potražiti neku drugu karijeru. I tako dalje. Činjenica da uživanje u onome što je zapravo loše ili lažno može narušiti kapacitet intelekta da vidi što je dobro i istinito je poznata činjenica iz svakodnevnog života.

Ne postoji razlog zašto bi mislili da su stvari različite kada govorimo o seksu. Zapravo – i to je dio poante Akvinskoga – upravo zato što je seksualni užitak tako neobično intenzivan, zbog toga je vjerojatnije da će takav užitak, nasuprot drugim užicima, oštetiti našu sposobnost da prepoznamo što je dobro i istinito kada je ono u čemu uživamo zapravo nešto što je loše. Konkretnije, zbog redovnog djelovanje po željama da se upuštate u seksualne čini koje su neuredne, bit će vam sve teže i teže vidjeti da se radi o neurednim činima. Kao prvo, užitak kojeg osoba ostvaruje u takvim činima će im dati lažni dojam dobrote; a kao drugo, osoba će biti sklona tražiti razlog da promatra te čini kao dobre ili barem bezopasne, odnosno bit će nesklona tražiti, ili poslušati, razloge zašto su loši. Stoga upuštanje u neuređeno seksualno ponašanje ima tendenciju umanjivanja sposobnost da vidimo što je dobro i istinito, posebice u stvarima seksualnog morala. Ukratko, zbog seksualnih poroka postajete glupi.

Ne morate biti tomist da bi to uvidjeli. Svi znaju da pretjeranost u seksualnih užicima može zaslijepiti nekoga na loše učinke upuštanja u takve stvari. Konkretnije, svi smo upoznati sa primjerima poput onog u kojem se razvratni šef ili učitelj upušta u potragu za seksualnim odnosima sa svojim podređenim ili studentima unatoč riziku po svoju obitelji ili karijeru, primjerom žene koja se zavarava u razmišljanju kako će oženjeni muškarac s kojim ima aferu ostaviti svoju ženu i oženiti nju, korisnikom pornografije koji odbija priznati da je ovisan, i tako dalje.

Naravno, postoji puno stvari koje tomist smatra seksualno neurednim a koje mnogi ljudi danas ne smatraju neurednim. To je djelomice, iz tomističke perspektive, posljedica raširene intelektualne pogreške; Jer kada ispravno shvatite opći metafizički okvir koji podržava tradicionalnu teoriju prirodnog prava – esencijalizam, teleološki realizam, itd; onda je poprilično očito da je pristup prirodnog prava prema seksualnom moralu razuman, i zapravo ga je vrlo teško izbjeći s obzirom na taj metafizički okvir. Osim toga, sam okvir nije samo savršeno obranjiv nego ga je također (kao što sam detaljno argumentirao) poprilično teško izbjeći kada ga ispravno shvatite. Problem je što u suvremenom intelektualnom životu većina ljudi ne zna ništa, ili u najboljem slučaju zna neke karikature, o toj metafizici i tradicionalnoj teoriji prirodnog prava koja se oslanja na njega. Posljedica toga je da ne shvaćaju racionalne temelje tradicionalnog seksualnog morala.

Ali tomist ne smatra da je jedini problem obična intelektualna pogreška jer nije istina da se ljudi u suvremenom zapadnjačkom društvu često ne slažu, na intelektualnoj razini, s teoretičarima prirodnog prava oko toga što je neuredno; radi se o tome da se obično ponašaju na način za koje teorija prirodnog prava kaže da je neuredno. Ako takvo ponašanje ima tendenciju umanjivanja kapaciteta da prepoznate što je istinito i dobro, posebno po pitanjima seksa, onda iz toga slijedi da rašireno odbacivanje tradicionalnog seksualnog morala ima veze s onom vrstom kognitivne iskvarenosti koju Akvinski naziva "sljepoća uma" (kao što ima veze sa iskrenom intelektualnom pogreškom.) Činjenica da ljudi koji se ne ponašaju u skladu sa tradicionalnih seksualnim moralnim normama ujedno i ne vjeruju da te norme imaju ikakav čvrsti intelektualni temelj dakle nije nimalo iznenađujuća. Naprotiv, upravo bi takav razvoj događaja teoriji prirodnog prava predvidjela.

U svijetlu te činjenice moramo ocijeniti odbijanje nekih suvremenih akademskih filozofa da uopće uzmu u obzir argumente obrane tradicionalnog seksualnog morala. Oni koji to odbijaju tvrde da te argumente ne treba uzimati ozbiljno jer se radi samo o izražavanju "bigotizma". Za početak, jedan od problema s takvom pozicijom je da je očito pogrešan. Ili se radi o samoreferenciranju (jer pitanje je li tradicionalni seksualni moral stvarno "bigotan", a ne racionalno opravdan, je upravo ono o čemu se raspravlja); ili je pogrešni ad hominem prigovor (pokušaj odbacivanja argumenta na temelju navodne loše namjere onih koji daju takve argumente).

Međutim, još jedan problem je što na takvu strategiju odbacivanja argumenata za tradicionalni spolni moral kao običnu racionalizaciju "bigotizma" možete odgovoriti protuoptužbom da oni koji odbacuju tradicionalni spolni moral pate od onoga što je Akvinski nazvao "sljepoća uma." Tradicionalni moralist može odgovoriti: "Naravno da ćete vi odbaciti argumente kao obični bigotizam! To je zato što je vaš intelekt toliko zamagljen seksualnim porokom da ne možete vidjeti što je dobro i istinito u pitanjima seksa, tako da čak ne želite nit pokušati vidjeti to!"

Naravno, ako bi tomist tu prestao, i samo optužio drugu stranu zbog sljepoće uma, onda bi i on bio kriv zbog samoreferenciranja ili ad hominem napada. Ipak, to pokazuje da ne postoji racionalni način izbjegavanja rasprave s onima s kojima se ne slažete po pitanju seksualnog morala. Ako branitelj tradicionalnog seksualnog morala želi izbjeći samoreferenciranja ili ad hominem onda mora dati argumente za svoju poziciju i odgovoriti na argumente druge strane; a ako kritičar tradicionalnog seksualnog morala želi izbjeći samoreferenciranje i ad hominem, onda on također mora dati argument za svoju poziciju i odgovoriti na argumente druge strane.

Dosta digresije. Ostale tri "kćeri pohote" koje se dotiču intelekta slijede iz sljepoće uma. Druga je ono što Akvinski naziva "brzopletosti" koje se dotiču načina na koje neuredna seksualna želja ometa "naum o onome što treba učiniti zbog cilja." Akvinski tu misli da kao što nas užitak u onome što je neuredno može oslijepiti na istinske ciljeve naših seksualnih sposobnosti, tako nas može zaslijepiti i na sredstva postizanja tih ciljeva.

Treća kćer požude je ono što Akvinski naziva "nepromišljenost", time misli na neuspjeh intelekta da se uopće pozabavi ciljevima i sredstvima. Drugim riječima, dok "sljepoća uma" podrazumijeva da se intelekt pita o ciljevima seksa no pogrešno odgovara, a "brzopletost" podrazumijeva da se pita o sredstvima postizanja tih ciljeva no pogrešno odgovara; "nepromišljenost" podrazumijeva da se intelekt uopće ne pita koja su sredstva i koji su ciljevi prikladni. "Nepromišljeni" čovjek jednostavno slijedi neuredne užitke o kojima je postao ovisan na određeni sub-racionalni način, "bezumno". Njegova intelektualna aktivnost po pitanju seksa se čak ne bavi niti racionalizacijom.

Četvrta kćer pohote je "nestalnost". Čini se kako je tu ideja da čak kada pohotna osoba nije potpuno potonula u "sljepoću uma", "brzopletost" i "nepromišljenost", odnosno još je u stanju shvatiti ispravne ciljeve i sredstva po pitanju seksa, to shvaćanje je dosta slabo. Užitak neurednog seksualnog ponašanja stalno odvlači pozornost intelekta tako da ono što je istinski dobro nije stalno prepoznato ili mu se ne teži.

Za Akvinskog, volja dolazi nakon intelekta, tako da , neiznenađujuće, kćeri požude uključuju i četiri neurednosti volje. Akvinski opisuje petu i šestu kćer požude:

"Jedna je želja za ciljem, koju nazivamo 'samo-ljubav' koja smatra užitke koje čovjek želi pretjeranim, a s druge strane postoji "mržnja prema Bogu", jer je On zabranio željeli užitak."

"Samo-ljubav", čini mi se, možemo shvatiti ovako; "Nepromišljena" osoba je potpuno potonula u svojim neurednim seksualnim užicima. Osoba koja pokazuje "sljepoću ima" i "brzopletosti" je također potonula u neurednim seksualnim užicima, ali je uspjela isplesti mrežu racionalizacija svoje potrage za tim neurednim užicima. Ipak, bilo kako bilo, fokus požudne osobe je okrenut prema unutra, prema sebi i prema vlastitim užicima i intelektualnim konstrukcijama, a ne izvan, prema onome što je stvarno dobro i istinito. Um koji je iskvaren pohotom želi stvarnost prilagoditi sebi, umjesto da sebe prilagodi stvarnosti. Stoga sama ideja da postoji takva stvar poput prirodnog, objektivnog moralnog poretka, posebno kada govorimo o seksu, postaje nepodnošljiva pohotnoj osobi.

Nastavak je naravno ono što Akvinski naziva "mržnja prema Bogu"; jer Bog je Sam Bitak, i s obzirom da je bitak, poput istine i dobrote, transcendental, slijedi da je Bog također Sama Istina i Sama Dobrota. Radi se samo o različitim načinima poimanja istine božanske stvarnosti. Prema tome, mrziti ono što je zapravo istinito i dobro znači ipso facto mrziti ono što je zapravo Bog. Naravno, osoba koja je izgubljena u neurednoj seksualnoj želji može tvrditi da voli Boga; ako takva osoba zna da je izgubljena u neurednoj želji i traži oslobođenje od toga, onda je ta ljubav iskrena. Još uvijek ima neko razumijevanje što je istinski dobro i želi ojačati svoje shvaćanje istog, i svoju mogućnost traženja dobra. Ali pretpostavimo da osoba voli svoje neuredne želje, mrzi one koji ga odgovaraju od slijeđenja takvih želja, i odbija se ozbiljno pozabaviti prijedlogom da takva predanost užicima suprotna Božanskoj Volji. Onda je njegova navodna ljubav prema Bogu lažna, on zapravo ne voli Boga, nego idola svoje vlastite konstrukcije.

Posljednje dvije kćeri požude su ono što Akvinski naziva "ljubav prema ovome svijetu" i "očaj budućeg svijeta". Za Akvinskoga, ljudska bića qua racionalne životinje imaju i tjelesne moći (odnosno naše životinjske moći prehrane, rasta, reprodukcije, senzacije, apetita, motorike) i netjelesne moći intelekta i volje. Potonje, više moći, čine naše duše besmrtnim i određenim za život poslije ovoga. S obzirom da su naše životinjske moći, i užici povezani s njihovim izvršavanjem, prirodni za nas, ne postoji ništa pogrešno s time što volimo te stvari; Ali pod "Ljubav prema ovom svijetu" Akvinski misli na pretjeranu ljubav prema tim stvarima. Neuredni seksualni užici, svojim intezitetom, imaju tendenciju odvraćati nas od dobara intelekta. Djelomice je to zato što nas takvi užici osljepljuju na ono što bi intelekt inače uvidio kao istinito i dobro, ali također djelomice i zato što, iako požudna osoba može još uvijek uvidjeti istinu i dobrotu, njihovo dostizanje je teško jer užitak koji donosi može biti manje intenzivan od onog neurednih seksualnih užitaka kojima robuje.

Prema tome, naravno da će požudna osoba biti nezainteresirana za sljedeći život, i neće biti sklona osiguranja svoje buduće dobrobiti u njemu. Činiti će joj se hladno, apstraktno i dosadno u usporedbi sa onima što želi u ovome životu; stoga ne čudi da su kršćanski teolozi tradicionalno naglašavali opasnosti seksaulnih grijeha za besmrtnu dušu. Ne radi se o tome da su takvih grijesi najgori grijesi – nisu – nego se radi o tome da užici povezani s njima olakšavaju upadanje u njih, a ukoliko postanu navika, vrlo im se teško otrći. (Svećenici koji žele umanjiti važnost seksualnih grijeha u ime suosjećanja time djeluju na način koji je sve samo ne suosjećajan.)

Suprotni ekstrem

Do sada smo govorili o grijehu pretjerivanja u seksualnim užicima, ali je vrlo važno imati na umu da postoje i druga područja ljudskog života u kojima postoji neurednost pomanjkanja i neurednost pretjerivanja. Pišući o užitku općenito, Akvinski zapisuje:

"Što god je suprotno prirodnom poretku je izopačeno. Priroda je uvela užitak u djelovanje koje je nužno za život čovjeka. Zato prirodni poredak zahtijeva da čovjek koristi te užitke, u mjeri u kojoj su nužni za dobrobit čovjeka, s obzirom na očuvanje bilo pojedinca ili vrste. Prema tome, ako bi netko odbacivao užitke propuštajući stvari koje su nužne za očuvanje prirode, on bi griješio, djelovao bi suprotno poretku prirode. To se odnosi na porok neosjetljivosti (Summa Theologiae II-II-132.1)"

Akvinski odmah zatim napominje kako je moguće odreći se užitaka na način koji nije izopačen, kao kad netko izabire celibat zbog svećenstva ili vjerskog života. Također postoje slučajevi u kojima supružnici mogu pristati na apstinenciju od seksa zbog duhovnih razloga; ali ti slučajevi nisu (ili barem ne smjeli biti) slučajevi kada se seksualni užitak odbacuje kao loš, nego slučajevi gdje se smatra dobrim, ali je svejedno zaspostavljen radi nečega još boljeg. Normalni tijek života je da se ljudi vjenčaju, i kada se vjenčaju da imaju seksualne odnose. To znači da je seksualni užitak jednostavno normalni dio običnog ljudskog života. To je neizbježno s obzirom da smo, po prirodi, podjednako tjelesna i životinjska stvorenja kao i racionalna.

"Porok neosjetljivosti" u pitanju seksualnih užitaka bi se mogao očitovati u braku u kojem jedan supružnik odbija voditi ljubav, ili to čini nevoljko, ili to čini bez ikakvog interesa, na način kao što bi netko mogao bez protesta pristati da opere suđe ili baci smeće. (Naravno, supružnici su ponekad bolesni, ili umorni, ili pod stresom, ili iz nekog razloga ne bi ranije imali odnos. Ne postoji ništa pogrešno s time, problem je kada jedan supružnik pokazuje stalnu averziju ili nezainteresiranost za seks.)

Baš kao što volja može biti nedovoljno privučena prema seksualnom užitku, tako i intelekt može imati previše negativan stav prema njemu. Primjerice, neki kršćanski teolozi ranijih stoljeća su bili sumnjičava prema seksualnom užitku, i pogrešno su smatrali da se radi o nečemu što prisustvuje spolnom odnosu samo kao rezultata istočnog grijeha. Akvinski odbacuje takvo razmišljanje, i u stoljećima nakon njega, teoretičari prirodnog prava, moralni teolozi, i Učiteljstvo Katoličke Crkve je imalo sve pozitivniji stav prema seksualnom užitku kao načinu kojim priroda olakšava prokreativne i ujedinjujuće namjene seksa.

[... na kraju se Feser pita zašto smo skloni ekstremima i kako pomiriti sve te probleme.]

Ljudska bića su racionalne životinje, nismo netjelesni ni aseksualni - kao anđeli, ali nismo niti poput ne-ljudskih životinja potpuno tjelesni, uzdižemo se iznad senzacija i apetita. To je, metafizički, jednostavno vrlo čudna pozicija; jedva je stabilna i zbog seksa ju je posebno teško održavati. Jedinstveni intezitet seksualnih užitaka i želja, i naša tjelesna nepotpunost qua muškaraca i žena, stalno nas podsjećaju na tjelesnu i životinjsku prirodu, kao da nas vuku "dolje". Istovremeno, naša racionalnost nam neprestano nastoji nametnuti svoju kontrolu i povući nas natrag "gore". Konflikt je toliko zamoran da ga pokušamo izbjeći tako što se priklonimo jednoj od strana.

Dakle, bihevioralno, imamo tendenciju upasti ili u čistunštvo ili u seksualnu neumjerenost. Intelektualno, upadamo ili u pogreške platonizma – tretiramo čovjeka kao netjelesnog, dušu zatočenu u tijelu – ili u suprotne pogreške materijalizma, tretiramo ljudsku prirodu kao da je svodljiva na tjelesno. Feser tvrdi da aristotelijansko-tomistička pozicija predstavlja ispravnu ravnotežu, točnije aristotelijansko-tomistička filozofska antropologija koja utvrđuje da je čovjek jedna supstanca s tjelesnim i netjelesnim aktivnostima: te aristotelijansko-tomistička teorija prirodnog prava koja podupire tradicionalni seksualni moral, istodobno potvrđujući esencijalnu dobrotu seksa i seksualnog užitka.

Napisano prema What’s the deal with sex? Part II, autor je filozof Edward Feser. (Pri prevođenju sam koristio, nerazmišljajući, i "pohota" i "požuda", nisu iste stvari, ali jasno je iz konteksta o čemu se radi.)

PS

Svi navedeni poroci su u određenoj mjeri prisutni u društvu, a to znači da mnogi - ili ponekad svi- ljudi upadaju u njihove zamke.

Nije stvar u tome da se ljudi ne slažu s tradicionalnim moralom, odnosno odgovorima na bitna pitanja o seksu, nego im nije jasno zašto bi uopće netko postavljao takva pitanja. Osim toga, često možete čuti izjave u kojima ljudi eksplicitno tvrde da su tradicionalisti u krivu što se tiče X jer oni osjećaju ugodu prilikom upuštanja u X. Ili, možda X i je pogrešno, ali zašto se odreći takve ugode. Dosta ljudi misli da možete nešto odbaciti samo zato jer vam se ne sviđa zaključak. (Dakle, ne tvrde da je nešto pogrešno u premisama ili logici, nego jednostavno ne prihvaćaju zaključak.)

Feser također ispravno napominje da oni koji u ime suosjećanja ne žele govoriti o seksualnim grijesima, ili čak negiraju takvo što, zapravo pokazuju lažno suosjećanje – ne pridonose istinskom dobru drugoga.

Završit ću Anscombinim citatom;

"Oni koji pokušavaju pretvoriti seks u običnu ležernu zabavu plaćaju kaznu: postaju plitki. Prije ili kasnije govor koji odražava takvo ponašanje postaje plitak. Obeščašćuju svoja tijela; smatraju beznačajnim ono što je prirodno povezano s nastankom ljudskog života."