Korupcija milosrđa

U nastavku prenosim razmišljanje pod nazivom The Corruption of Charity , autor je filozof Michael Pakaluk. (objavljeno u Crisis magazinu – za katoličku publiku, 1988.)

Najveći poganski filozof Aristotel smatrao je da je nemoguće voljeti vlastitog neprijatelja ili voljeti opaka čovjeka. U ovome zadnjemu je iskren i jasan: nemoguće je voljeti ono što nije moguće biti voljeno; dakle nije ga moguće voljeti.

Možemo smatrati da se radi o grubom, ne-kršćanskom stavu, ali Sv. Toma Akvinski nije tako mislio. Složio se s Aristotelom, nije moguće, ljudski govoreći, voljeti neprijatelja ili opaka čovjeka. To postaje moguće samo kroz teološku vrlinu milosrđa [charity], koja nam omogućuje da volimo oboje... Takve osobe je nemoguće voljeti izravno, nego samo poradi Boga.

Moramo izbjeći jeftinu milost ili razmišljanje da je milost jeftina. Voljeti neprijatelja ili zlu osobu nije nešto što se uzima zdravo za gotovo. Radi se o nečemu izvanrednom. Jer zašto se ljubav ranih kršćana tako isticala u antičkom svijetu? Njihova ljubav se činila čudesnom, van običnih ljudskih sposobnosti ili razloga.

Ipak, ako bi nekog ne-vjernika danas pitali moramo li, moralno govoreći, voljeti vlastitog neprijatelja ili voljeti one za koje mislimo da su zli, on bi bez oklijevanja odgovorio potvrdno; moramo to činiti. Radi se o ilustraciji važne razlike između pred-kršćanina i post-kršćanina. Pred-kršćanski čovjek imao je dobru ideju o ljudskim sposobnostima i ograničenjima jer ljudsko je sve što je iskusio. Posljedično, nadnaravno mu je bilo odmah očito: premašilo je ono što je već znao i ono što mu je bilo poznato.

S druge pak strane, post-kršćanski čovjek je izgubio smisao za ljudsko zato što je izgubio smisao za božansko. Njegova glava je ispunjena maksimama i idejama koje su smislene samo ako postoje nadnaravne stvarnosti: on prati iste natrag u ljudskoj prirodi pa ih na kraju pogrešno shvaća. Sklon je uzvišivanju ljudske prirode jer joj pridodaje karakteristike koje joj pripadaju samo kroz zajednicu, u Utjelovaljenju, Boga s ljudskom prirodom.

Mislim da tu pronalazimo ključ shvaćanje današnjeg Zapada. Naša kultura i naša moralnost se sastoje od različitih pokušaja pridržavanja određenih kršćanskih ideja koje su privlačne zbog njihova visoka idealizma, ali bez vjerovanja u nadnaravne stvarnosti zbog kojih su te ideje moguće. To se jasno dogodilo u slučaju teološkog milosrđa. Naša kultura je zaželjela zadržati ideal voljenja svih osoba, čak i neprijatelja i onih koje smatramo zlima. Ali pretpostavimo da je Aristotel bio u pravu? Kako to možemo učiniti? Kako netko tko ne vjeruje u Boga može uspjeti u voljenju nekoga koga je, ljudski govoreći, nemoguće voljeti?

Jedini način da to netko postigne je da negira, na osnovnoj razini, kako ima bilo kakvog neprijatelja ili da postoje ikakve opake osobe. Upravo je to i učinjeno. Post-kršćanski čovjek je preosmislio ljubav kao mentalni sklop koji se sastoji od toga da promatrate druge na takav način da ne smatrate da su zli ili da su neprijatelji – čak i ako su stvarno zli ili su stvarno vaši neprijatelji.

Mentalni sklop koji negira opakost drugih je moralni relativizam. To je temelj površne tolerancije koja, u naše doba, služi kao sekularni opunomoćenik kršćanskog milosrđa. Njegovo glavno obilježje je "ne-osuđivati". To znači: ne smijete misliti ili reći kako je nešto što netko radi moralno zlo. Prema tome ljubav postaje sinonim s prihvaćanjem iskrivljenog mentalnog sklopa koji pokušava pronaći dobre razloge i racionalizaciju za svaki oblik grijeha i perverzije.

Baš kao što sekularizirano milosrđe uklanja opakost, tako uklanja i neprijateljstvo. Neprijateljstvo je uklonjeno pod izgovorom da su osobe koje imaju razmišljanja koja ih praktički govoreći postavljaju u direktni međusobni sukob zapravo ujedinjene na neki uzvišeni način. Primjerice filozofija pro-choice [izbora o pobačaju] je produkt sekulariziranog milosrđa. Pokušava neigrati stvarno i praktičko protivljenje između onih koji brane dostojanstvo svakog ljudskog života i onih koji podržavaju uništavanje nevinih ljudskih života.

Neprijateljstvo je također uklonjeno u području misli kroz vrstu ravnodušnosti koja ignorira vjerovanja koja bi, ako bi po njima djelovali, dovodila do razdora. Sekularizirano milosrđe nam u takvim slučajevima daje ovo pravilo: ako bi podržavanje ili propovijedanje doktrina uzrokovalo razdor ili svađu, onda ju ne treba podržavati ili propovijedati. Neprijateljstvo je uklonjeno samo površno, kroz studiozno izbjegavanje svake prilike u kojoj bi se već postojeće neprijateljstvo moglo pojaviti.

Za one koji znaju samo sekularizirano milosrđe, svatko tko kaže da postoji objektivno dobro i zlo, ili tko ukazuje na važne istine o kojima postoji stvarno neslaganje, postaje neprijatelj milosrđa. Takva osoba je dogmatična, netolerantna, ratoborna, osuđuje. Unosi razdor, podjelu i loše osjećaje.

Ipak, kako netko kome je ideal sekularizirano milosrđe – površna dobrota i mir pod svaku cijenu – može imputirati zle motive drugima i tretirati ih kao neprijatelje? Nije li to protiv srži pozicije koju zastupaju? Doista i jest, i zato je uobičajeno da zagovornici sekulariziranog milosrđa zauzimaju stav kojeg psiholozi nazivaju "pasivno-agresivnim." Izvana, oni su ljubazni i dobronamjerni prema onima zagovaraju objektivnu ispravnost i lažnost, i koji zagovaraju doktrine o kojima postoji neslaganje, ali iznutra i u praksi, u onim konkretnim odlukama svakodnevnog život koje čine razliku, oni bez ikakve iznimke promoviraju one stavove s kojima se slažu i potišću one stavove s kojima se ne slažu.

Drevna maksima kaže da je "kvarenje najboljeg najgore." Aristotel je smatrao da je prijateljstvo najbolja od svih stvari koje netko može imati, a Akvinski je smatrao da je nadnaravno milosrđe, koje je on opisao kao prijateljstvo između Boga i čovjeka, najveća i najbolja od svih vrlina i dobara. Sekularni ekvivalent milosrđa predstavlja kvarenje opisanog, i možda najpodmukliji porok. Lišava nas posvećenosti onome što je dobro: čini nas ravnodušnim prema istini; ostavlja sebičnost i individualizam netaknutim (za razliku od prave ljubavi); A istodobno uvjerava sve u njihovu dobronamjernost i pravednost, vrlinu neosuđivanja; Uzrokuje da osobe toleriraju neopisivu izopačenost, poput pobačaja.

Da, u modernome svijetu možete imati sve. Možete se držati svoje izolirane samocentričnosti, možete šutjeti i ništa raditi dok drugi čine najteže zločine, možete biti ravnodušni prema istini, možete biti zadovoljni situacijom dok drugi slijede ono što je protivno njihovom vječnom spasenju – i to sve možete činiti dok savršeno živite ideal sekulariziranog milosrđa.

PS

Ovo je sjajno. Još jednom ponavljam poveznicu na izvorni članak The Corruption of Charity, vrijedi pročitati više puta.

Nakon prvog brzinskog čitanja kroz članak prisjetio sam se nekoliko primjena za izrečeno, ali tek sam kasnije prepoznao o čemu sve govori Pakaluk (napisano prije skoro trideset godina). Današnji "postkršćanski" čovjek drži se mnogih kršćanskih ideja, ali ako ga pitate za opravdanje istih, odgovara dobiti nećete, iako ćete izgledno dobiti neke druge stvari.

Svaki pravi postkršćanin se voli hvaliti da on voli sve ljude. (Ako se ne varam, kod nas posebno prisutno u sloganu kojim negiraju mržnju.) Ali, kao što ističe Pakaluk, teško je, odnosno nemoguće voljeti nešto što ljubavi nije vrijedno; Tu dolazimo do jednostavnog rješenja. Zadržat ćemo ideal voljenja svih tako što ćemo negirati da postoje ljudi za koje to nije moguće, odnosno osmisliti ćemo različita objašnjenja i opravdanja za njihova ponašanja. (Tako primjerice čak i terorist koji nevinim ljudima odsijeca glave postaje neshvaćena žrtva kojoj sustav nije pružio priliku.)

Ipak, koliko god promovirali relativizam, o samom relativizmu nisu nimalo relativni. Čim se netko usudi reći da postoji objektivno zlo i dobro, odmah postaje neprijatelj milosrđa i ljubavi. Nema popusta za one koji se s njima ne slažu. Čini se paradoksalnim, ali tako je. S jedne strane će zagovarati relativizam, a s druge će činit sve da ostvare upravo ono što žele. Sama izjava da postoje dobro i zlo postaje "govor mržnje". (Iako, još jednom, oni dobro znaju što je "dobro" i "zlo".)

Pakaluk kaže da, zbog moralnog relativizma, "ljubav postaje sinonim s prihvaćanjem iskrivljenog mentalnog sklopa koji pokušava pronaći dobre razloge i racionalizaciju za svaki oblik grijeha i perverzije." Upravo se to događa. Najočitije u primjeru onih koji se zalažu za različite seksualno libertinske prakse; upotrebljavati će riječi "ljubav", ali pritom misle na "relativizam".

Vrijedno je ponoviti da (pravo) milosrđe podrazumijeva govoriti istinu.

Tek prilikom objavljivanja (prijevoda) palo mi je na um da današnja uporaba riječi "ljudsko" ili "humano" često puta ilustrira Pakalukova zapažanja. Postkršćanin će reći da je neko ponašanje "ljudski", ali zapravo misle na nešto sasvim drugačije, nešto što nema opravdanje u "ljudskom", van je ljudskih sposobnosti ili razloga. (To možda i je "ljudsko", ali ne prema onome kako postkršćanin promatra čovjeka.)

Moram priznati i da uvijek volim pročitati o usporedbi pre/post/kršćanskog, pogotovo kada je ovako lijepo sažeto i sadržajno. (Jedan sličan primjer, Anscombe o spolnosti; "Kršćanstvo je naučavalo da muškarci moraju biti čisti kao što su pogani vjerovali da žene moraju biti čiste; a kontraceptivni moral uči kako žene moraju biti toliko malo čiste kao što su pogani mislili da muškarci moraju biti.")

Još je puno toga izrečeno u ovome kratkom tekstu, ali nema potrebe ponavljati.