Je li materijalno siromaštvo stvarno najveći problem Zapada? - BGC

Stalno fokusiranje na navodno ublažavanje materijalnog siromaštva u modernom Zapadnom društvo (radi se o najvažnijoj stvari otkada je Ljevičarstvo postalo glavno i univerzalno, posebno za intelektualce – uključujući i sve vrste liberalnog kršćanstva; ali također i, u uznemirujućuj mjeri, stvarno kršćanske crkve) je velika pogreška; siromaštvo je manji problem na modernom Zapada no što je to ikada bilo na bilo kojem mjestu u bilo kojem trenutku ljudske povijesti.

Naši primarni problemi su prilično drugačiji – i uvelike zanemareni.

1. Duhovno siromaštvo

Ono je toliko ekstremno na modernom Zapadu da je kod mnogih potpuno – posebno za establišment. Ne radi se samo o tome da većina ljudi pati od duhovnog siromaštva; čitavo duhovno područje se negira – smatra se nestvarnim, imaginarnim, potpuno "subjektivnim".

Ljudi doslovno umiru od duhovnog siromaštva; u svakom smislu umiranja – od samoubojstva (brzog i izravnog, ili sporog i posrednog) do voljne smrti Zapada i njegovih nacija i naroda; do samo-prokletstva (eksplicitnog, namjernog odbacivanja spasenja – čak i ako bi bilo prihvaćeno kao istinito) koje izražavaju toliki u javnom životu.

2. Nepokajana seksualna revolucija

Seksualna revolucija – uništenje braka i obitelji; širenje legitimiteta, poželjnosti, statusa vanbračne seksualnosti, širenje seksualnog identiteta i aktivnosti... Radi se o stvarima koje su postale glavni motiv i fantazija mnogih ljudi.

Živimo u naj psihološki-seksualiziranom društvu ikada; bez premca; seksualnost se potkopava i preokreće više no ikad – postupak kojeg se službeno priznaje i nagrađuje; a opoziciju se obezvrijeđuje, potiskuje i proganja.

3. Nepoštenje

Razina nepoštenja u javnom diskurzu, i cinizam o nepoštenju u osobnoj interakciji, dosegla je zapanjujuće visoke razine.

Postoje mnoge institucije i ljudi čiji je čitav diskurz nepošten sve do najmanje razine (nekoliko rečenica će naravno biti činjenično točno – ali samo kako bi uvjerljivije zvučala strateška nepoštenost šire poruke.)

Ukratko – s tek nekoliko iznimaka, ljudi u javnom životu čak niti ne pokušavaju biti iskreni.

4. Ružnoća

Nije lako postići da sve bude lijepo – ali danas mnogo ljudi namjerno želi poružniti sebe same i svoj okoliš. Ružnoća koja uništava dušu.

Fenomen obuhvaća tetovaže i drugo unakažavanje kože, mnoštvo "trendova" u šminkanju, odijevanju i frizurama, arhitekturi, planiranju i dizajnu gradova i predgrađa, i Umjetnost – većinu drama, filmova, romana, poezije, vizualne umjetnosti, glazbe...

Tim aktivnostima više nije cilj stvoriti ljepotu; nego uništiti ljepotu, rugati se ljepoti, desenzibilitirati nas prema užasu; utvrditi da je dubinski odvratno "zapravo" lijepo.

5. Usamljenost

Tajna, nikada spominjana, endemična bijeda modernog svijeta.

Društvena smo bića, prirodno nam je živjet u obiteljima i među dugotrajnim prijateljima – ali u doba neofilije, nestrpljivosti, laganog zamora i dosađivanja ... toliko ljudi je zapravo samo u svijetu, nevoljeno – oslobođeni osobne odgovornosti pod cijenu činjenice da nitko ne brine o njima osim njih samih.

Za sve više ljudi, društveni život je degenerirao u kombinaciju financijskih transakcija i uzajamnih manipulacija u potrazi za užitkom.

Egzistencijalno su sami – jer oni također negiraju i Božju prisutnost.

***

To je dovoljno primjera za moju poantu. Naglasak na materijalno siromaštvo i njegovo ublažavanje u modernoj politici i u većini crkvi je gore od irelevantnog; radi se o sustavnom skretanju pažnju sa stvarno užasnih problema našeg vremena i mjesta: problema koji su (za razliku od materijalnog siromaštva) gori sada u ovom trenutku i na ovom mjestu no što su bili ikada igdje.

Brice G. Charlton, 

Material poverty is Not the big issue in the modern West

Dawson, katoličanstvo i liberalni humanizam

U Why Did LiberalHumanism Fail? R. Hittinger piše o liberalnom humanizmu i Dawsonu (koji je još 1932. smatrao da je liberalni humanizam na samrti), izdvajam;

Liberalizam je doživio dvostruku krizu. S jedne strane, u ratu je s religijom iz koje je proizašao, i ne samo da nije u stanju shvatiti vlastitu povijest, nego je zbunjen "naravnom" duhovnošću čovjeka. S druge strane, mrska mu je scijentistička racionalnost kojoj je dao kulturnu važnost. Naprotiv objavljene religije, humanizam se arogantno poziva na autonomiju ljudske racionalnosti, a naprotiv znanosti igra ulogu skeptika i negatora. Odvojivši vjeru od razuma, oboje mu je nepodnošljivo. Liberalni humanizam postao je enigma samome sebi.

[...] Ipak, onaj tko čita Dawsonovu knjigu pedeset godina kasnije može posumnjati u to da je suvremeno kršćanstvo spremno popraviti štetu liberalnog humanizma. Dawson je vjerovao da samo Katoličanstvo ima potrebne resurse. U Christianity and the New Age zapisuje da su se civilizirani svjetovi oslanjali na "metafizičke temelje", a ako njih uklonimo nestaje i moralni poredak. Poput mnogih drugih katoličkih intelektualaca svoje generacije, vjerovao je da metafizika Katoličanstva (ne samo kao formule u skolastičkim udžbenicima nego kao filozofija u punom smislu) razlikuje Katoličanstvo od dugih vrsta kršćanstva. Upravo zbog te metafizike Katoličanstvo je sposobno obnoviti kulturu.

[...] Bilo bi zanimljivo čuti što bi Dawson mislio o protekla dva desetljeća Katoličanstva, tijekom kojih je tradicionalna metafizika praktički napuštena u korist onoga što bi mogli nazvati "egzistencijalističkim biblicizmom." Ne iznenađuje da je moralni red Katoličanstva i sam propao. Je li katoličanstvo postalo primitivna religija? Za Dawsonovu generaciju problem je bio ad extram, kako intelektualne i vjerske resurse Katoličanstva iznijeti u dekadentnoj kulturi Zapada – kultura koja je unatoč izgubljenosti promatrana kao duhovno dijete. Drugi Vatikanski Koncil je osmišljen, između ostalog, s misionarskim zadatkom povratka modernosti unutar zdravog humanizma. Danas je pak, nažalost, probleme ad intram. To ne utječe na Dawsonovu nadu, ali pokazuje da nam je uzalud naslađivati se propašću liberalnog humanizma.

Kako suditi o zdravlju kulture? - A. Esolen

U How to Identify a Healthy Culture; Esolen si postavlja pitanje iz naslova. Prenosim završni dio;

Koliko je teško pokrenuti mali biznis? Može li mladić vještih ruku i spremnošću za rad krenuti u život. Je li lako pronaći majstore? Koliko mladića koji neće postati doktori, odvjetnici ili profesori mogu zaraditi dovoljno da započnu obitelj? Koliko se mladih udanih žena može posvetiti intimnom i neophodnom radu obiteljskog života i same kulture?

Kako ljudi provode svoje slobodno vrijeme, ako ga uopće imaju? Jesu li oni sa sklonošću čitanja obučeni da cijene dobre knjige? Koje priče su poznate svima?

Na koji način štuju Boga zajedno? Jesu li njihove crkve pune? Imaju li ljudi dijeljeni osjećaj vlastitog mjesta na svijetu pred Bogom? Jesu li njihovi životi kao roditelja, djece, učitelja, učenika, radnika, poslovnjaka, susjeda i građana povezani s njihovim životima kao ljudskim bićima koji su dio vječnosti? Što se češće čuje, zvuk crkvenih zvona ili policijske sirene? Što potiče srca? Što navodi ljude da zapuste svoja neprijateljstva?

Nabrojano nisu vanredne stvari.

Te stvari su, sve sam uvjerenije, povezane stvari. Ne tvrdim da svaka od njih nužno podrazumijeva svaku drugu. Tvrdim da se radi o karakteristikama ljudske kulture, i da će zdrava kultura uspjeti ostvariti većinu njih većinu vremena.

Dakle kada pitamo, "Zašto su crkve prazne" možemo također pitati, "zašto su naše javne zgrade tako ružne? Zašto više nemamo nikakve umjetnosti? Zašto se susjedi više ne poznaju? Zašto više nema plesova u kojima bi ljudi svih doba mogli uživati? Zašto je prizor mladića i djevojke koji se drže za ruku danas rijedak kao što je nekoć bio prizor javnog nemorala? Zašto su vjenčanja tako rijetka? Zašto su obiteljska stabla postala obiteljski štapići?

Zašto se toliko nekultiviranih mladića i djevojaka, istetoviranih i zapuštenih, šeće šoping centrima ili se vuče dok ne dođe na internet po dozu pornografije? Zašto se toliko starih susjedstva, cesta i mostova, raspada, dok su milijuni mladića nezaposleni, ili još gore, nezaposlivi? Zašto toliko puno učitelja vjeruje da je njihova dužnost ocrnjivati vlastitu civilizaciju, nazivajući to "kritičkim mišljenjem", bez da imalo razmisle što će doći na njeno mjesto? Tko su "vođe" gradova? Postoje li takvi? Tko su oni koje smo zvali "gradskim ocima" Postoje li takvi?

Koju vrline njegujemo osim one koju nazivamo tolerancija, a koja zapravo nije uopće tolerancija nego je "vrlina" zahtijevanja da nikakav ugled ne damo vrlinama.

Moram utješiti vođe moje crkve. Nisu jedini koji su se pokazali nesposobnima. Svi smo upleteni u to. Nismo se pokazali u najboljem izdanju.

PS

Prenio sam kako bih skrenuo pažnju na Anthonya Esolena. Već duže vrijeme nailazim na njegove kolumne, često se spominju i njegove knjige (Out of the ashes, rebulding american culture; Ten ways to destroy the imagination of your child; The politically Incorrect Guide to Western Civilisation itd.) ali više pozornosti sam mu posvetio tek nakon što su ga napali jer je kritizirao "kult" raznolikosti. (My College Succumbed tothe Totalitarian Diversity Cult.) Očekivano, uslijedile su toliko poznate i zamorne optužbe.

Na yt, možete pronaći snimke predavanja o različitim temama, nekoliko zanimljivih intervju itd. Ne mogu reći da dijelim njegov entuzijazam za čitanje Vergilija u originalu, ali čini mi se da je sigurno na tragu ispravnog razmišljanja i pristupa u tom području. Malo je reći da nije zadovoljan stanjem naše kulture.

Zanimljivo je poslušati njegova živopisna izlaganja; Nekoliko snimki;

• How Dark Were the Dark Ages? (Prager Un.)
• Another Professor Refuses to Surrender to the Campus Snowflakes (Tom Woods Show)
• An Interview with Professor Anthony Esolen
• Pillar Webinar #2 with Dr. Anthony Esolen
• On the Importance of Good Relationships Between the Sexes
• itd.

BXVI o ključnoj ulozi obitelji

Ne smijemo ignorirati ili podcjenjivati ključnu ulogu obitelji koja je temeljna jedinica društva s demografskog, etičkog, pedagoškog, ekonomskog i političkog stajališta. Obitelj ima prirodni poziv promicanja života: prati pojedince dok sazrijevaju i potiče međusobni rast i obogaćivanje kroz brigu i dijeljenje. Kršćanska obitelj služi kao sjeme osobnog sazrijevanja prema standardima božanske ljubavi. Obitelj je jedan od neophodnih društvenih subjekata za postizanje kulture mira. Prava roditelja i njihova primarna uloga odgajanja djece u području morala i vjere mora se braniti. Mirotvorci, budući promotri kulture života i ljubavi se rađaju i njeguju upravo u obitelji.

PS

Obitelj je prvo ministarstvo obrazovanja i odgoja, prvo ministarstvo financija i gospodarstva, prvo ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Što jače obitelji, to slabija svemoćna država.

BXVI o prirodnoj strukturi braka

Također postoji potreba priznavanja i promoviranja prirodne strukture braka kao zajednice muškarca i žene s obzirom na pokušaje pravnog izjednačavanja s radikalno drugačijim vrstama zajednice: takvi pokušaji štete i destabiliziraju brak, zamračujući njegovu specifičnu prirodu i nezamjenjivu ulogu u društvu.

Ti principi nisu istine vjere, ne radi se o rezultatu vjerske slobode. Oni su upisani u samu ljudsku prirodu, moguće ih je svatiti razumom što znači da su zajednički svom čovječanstvu. Dakle Crkvino promoviranje istih nije vjerskog karaktera nego je usmjereno svim ljudima, neovisno o njihovoj vjeri. Takva nastojanja su to potrebnija što se više te principe negira i pogrešno shvaća jer se radi o napadu na istinu o ljudskoj osobi, ozbiljnoj šteti pravdi i miru.

Nisbet o svojoj "Potrazi za Zajednicom"

[...] konzervativna stranka (ili neka druga skupina) ima dvostruki zadatak pred sobom. Prvi zadatak, neumorno raditi prema smanjenu centralizirane i svemoćne države; posebno uzimajući u obzir njen sve veći dug i deficit. Drugi, i podjednako važan zadatak, jest štititi, ojačavati i njegovati, gdje je potrebno, različite skupine i udruženja koja tvore istinske temelje društvenog reda. S obzirom na ta dva cilja, uvjeren sam u trajnu važnost knjige "The Quest for Community".

PS

Tako je Robert Nisbet završio esej Still Questing for Community u kojem se osvrće na svoje najpoznatije djelo i njegovu relevantnost. (O knjizi sam već pisao ovdje, kategorija Nisbet ovdje. Ukratko, piše o posredujućim udruženjima, stalnim tenzijama između države i obitelji, individualizmu kao fragmentaciji itd. Jedno od pitanja koje se nameće jest koja je danas uloga države u obnovi tih posredujućih institucija – civilnog društva, prostora koji postoji između pojedinca i Države.)

U spomenutom eseju Nisbet opisuje što ga je dovelo do njegovih ideja; Prvo, proučavajući Rimsko pravo odnosno Povijest Rima, razvoj od Republike do Carstva, shvatio je da se radilo o borbi između obitelji, moćnih u Republici i države ili javne moći koja je uništila Republiku, a obitelj stavila u trajnu ropstvo države. Carska država je apsorbirala sva udruženja, koliko god ona bila tradicionalna ili dobrovoljna.

Drugi izvor njegovih ideja je proučavanje posredujućih udruženja tijekom i poslije srednjeg vijeka. Lako je bio vidljiv sukob obitelji i države, država je razmrvila obitelji i sve druge posredujuće skupine. Shvatljiva su bila nadolazeći radovi Hobbesa, Lockea i Rousseau, i njihova glorifikacija države na štetu pluralističkog društva.

Proučavanje takvih djela osvijestilo je u njemu sukob unitarne države i pluralističke države, ali Roosveltov New Deal je ono što je izazvalo reakciju. Iako New Deal nije ostvario svoje ciljeve, imao je veliki utjecaj na Državnu politiku. Od 1932. nadalje stalno je prisutno povećanje birokracije i nacionalnog duga.

Nisbet komentira poslijeratni razvoj:

Kao da centralizacija i birokracija žive vlastitim životom, neovisno o uvjerenjima onih koji su na vlasti u uredu Predsjednika i Parlamentu. Ratni konsenzus je bio da će organizacija vojnog vremena biti razmontirana i otpisana kao što je to bio slučaj nakon Prvog svjetskog rata. Predviđanje je bilo potpuno pogrešno. Nakon 1945., uz puno truda, ponuđena su retorička opravdanja nastavljanja s poslijeratnom raširenom mrežom agencija, ureda i instituta. Neovisno o filozofiji novog predsjednika ili zastupnika, jasno nam je da će se povećavati nacionalni dug i deficit proračuna. 

O pojedincu i modernoj zajednici

O Robertu Nisbetu i njegovoj knjizi Quest for Community objavio sam već jedan post - Kolektivizam i individualizam prijatelja dva. Časopis Imaginative Conservative objavio je esej The Death of Community? koji se osvrće na Nisbetovu uvide vezane uz modernu "zajednicu". Izdvajam nekoliko razmišljanja;

Nisbet sažima naš individualistički bijeg: "Moralno otuđenje i duhovna izolacija ... prožimlju naše doba." Protiv takvog otuđenja i izolacije, kao što je Nisbet predvidio, pozivamo se na nedefiniranu "zajednicu", nejasno objašnjenu kao "življenje zajedno": Subotnje jutro na tržnici, piće s prijateljima, druženje uz igru...

Ali za vrlo malo nas, "zajednica" znači ono što je izvorno značila: "communitas", pridržavanje stvari – moralnih standarda, liturgijskih tradicija – zajednički; pridržavanje koje podrazumijeva, zapravo zahtijeva, žrtvovanje naših osobnih sklonosti. Suvremeni interes za zajednicu je reakcionarni impuls, odbacivanje tvrdnje devetnaestog stoljeća da je svatko od nas u konačnici sam u svemiru. Međutim, taj impuls ne ozdravljava, jer nije spreman odbaciti tvrdnju da je svatko od nas sposoban za vrhovno ispunjenje samo ako odbacimo obveze morala i tradicije (što obično znači vjerske tradicije).

[...] Istinska zajednica, uzajamno nastojanje plemenitog življenja; ovisi o takvim tradicijama (prepoznavanje znakova nečega višeg) s takvim autoritetom (Bogom). Sve dok ne shvatimo da ulazak u zajednicu zahtjevu žrtvu, ne samo žrtvovanje novca ili vremena nego nas samih – naših sklonosti, mišljenja, čak i (nezamislivo!) naših identiteta – nećemo nikada u cijelosti živjeti u trajnoj zajednici.

Nalazimo se u čudnoj situaciji jer individualizam koji nam je tako drag zahtijeva od nas da odbacimo moralne tradicije, da negiramo i proturječimo, da sami definiramo vlastite funkcije i da sami sebi budemo autoritet. Želimo oboje: odbaciti sve strukture, granice i tradicije koje našim životima daju smisao, ali istodobno sudjelovati u "zajednici". No, što god da nam kultura poručivali, nemoguće je imati oboje. Moramo izabrati; isti onaj izbor koji je stajao pred svim ljudima prije nas: Hoćemo li tražiti sreću kroz neumoljivo pozivanje na sebe samog, ili kroz voljno i žrtveno negiranje sebe u zajedništvu s bezvremenskom moralnom tradicijom?

U duhu individualizma koji nas je doveo do ovdje, izbor je naš.

Nihilizam, sloboda i dozvola

Iz perspektive tradicije Zapada, tradicije koja ima temelje u Ateni i Jeruzalemu, moderni svijet ima pogrešno shvaćanje slobode. Za Sokrata, Platona i Aristotela, glavna je istina, ne sloboda; a u ljudskom životu postoji inherentna opasnost da zapostavimo razum i postanemo robom strasti. Dobar život sastoji se "aktivnog djelovanja [sposobnosti] duše u skladu s racionalnim principom", što je Aristotelov način poručivanja da je sretna osoba ona koja je vođena [raz]umom. Hrabrost nas oslobađa ropstva strahu, velikodošnost nas oslobađa ropstva novcu, umjerenost nas oslobađa od ropstva drogama, alkoholu i seksualnoj požudi. Bez slobode, ne bismo mogli steći dobre navike ili zamijeniti loše navike dobrim, a to bi značilo da smo osuđeni na život u ropstvu. Samosvladavanje je oznaka slobodne osobe, a "ne dozvola da činite što god želite".

George Stanciu, Nihilism, American-Style

PS

Raniji postovi povezane tematike: Feser o liberalizmu u Crkvi i svijetu, Libertarijanci i prirodno pravo,  Kakve veze imaju prirodni zakon, Rousseau i istospolni brak? itd.

O jednostavnoj tranziciji komunista u liberal demokrate – R.Legutko

Rod Dreher, predstavljajući svojoj publici poljskog filozofa R.Legutka zapisuje (u The End Of Liberal Democracy?); Tridesetih godina prošlog stoljeća, sumišljenici boljševika govorili su o komunizmu kao "užurbanom liberalizmu", nekoliko desetljeća kasnije, konzervativni autor Sobran ustvrdio je "ako je komunizam bio užurbani liberalizam, liberalizam je usporeni komunizam". Legutko u svojoj knjizi The Demon in Democracy: Totalitarian Temptations in Free Societies argumentira da je Sobran u pravu. To se čini kao nevjerojatna ideja. Ne tako davno, neki moji prijatelji koji su emigrirali iz Istočnog bloka rekli su mi da ih ono što se događa na Zapadu podsjeća na njihovu mladost pod komunizmom. Iako se radi o inteligentnim ljudima, to mi je bilo neshvatljivo. No, nakon što sam pročitao Legutka, shvaćam o čemu pričaju.

Legutko,danas parlamentarac eu, bio je svojevremeno antikomunistički disident, a danas je postao skeptičan prema liberalnoj demokraciji . Legutko započinje svoju knjigu pitajući se zašto je tranzicija u liberalnu demokraciju od strane bivših članova poljskog komunističkog režima bila tako jednostavna. Zašto su ti komunisti na kraju preuzeli stvari u post-komunističkoj Poljskoj, dok toliko disidenata nije moglo proći tu tranziciiju. Razlog je taj što i komunizam i liberalna demokracija proizlaze iz Prosvjetiteljstva, i puno toga im je zajedničko. Oboje je pogonjeno idejom modernizacije. Prema njemu:

U oba sustava kult tehnologije dovodi do prihvaćanja društvenog inženjeringa kao ispravnog pristupa reformi društva, promjeni ljudskog ponašanja i rješavanja egzistencijalnih društvenih problema. Inženjering u svakom od tih društva možda ima različit doseg i dinamiku, ali općenito govoreći, i društvo i svijet se promatra kao nešto što prolazi stalni proces konstrukcije i rekonstrukcije. U jednom sustavu to je značilo preokretanje smjera rijeka Sibira, a u drugom, formaciju alternativnih obiteljskih modela; neizbježno, radilo se o stalnom unaprjeđenju prirode koja je samo tvar koju morate oblikovati u željeni oblik.

Oba sustava smatraju da je modernizacija krajnje dobro, te demoniziraju sve što se nađe na putu modernizaciji.

Odbacivši obveze i predanosti koje dolaze iz prošlosti, komunist i liberal-demokrat ubrzo gube sjećanje na nju, ili alternativno, poštovanje prema istoj. Oboje želi potpuno ukloniti povijest, ili je barem relativizirati, ismijavati. Komunizam, kao sustav koji je nanovo započeo povijest, morao je biti, i u svojoj esenciji i u svojoj praksi, protiv memorije. Oni koji su se borili protiv režima su se također borili za pamćenje protiv zaborava, znajući vrlo dobro da gubitak pamćenja ojačava komunistički sustav jer ljudi postaju bespomoćni i povodljivi. Nema bolje ilustracije načina na koje politički nametnuta amnezija pomaže oblikovanje novog čovjeka od anti utopija 1984 i Vrlog Novog Svijeta. Međutim, lekcije Orwela i Huxleya su ubrzo zaboravljene. U mojoj zemlji, u samom trenutku pada komunizma i nastanka liberal-demokratskog poretka, pamćenje je još jednom postalo glavni neprijatelj. Apostoli novog poretka su odmah osudili pamćenje kao štetni teret koji otežava napredovanje prema modernosti. U tom anti-memorijskom nastojanju, kao i u drugim nastojanjima, uspjeli su biti prilično uspješni, uspješniji od svojih komunističkih prethodnika.

"Ne možete vratiti vrijeme", govorili su komunisti, a upravo to kažu i naši liberal demokrati. Oba sustava su totalitarna, a to znači da nijedna sfera društva neće biti slobodna od utjecaja njihovih principa; uključujući etiku i običaje, obitelj, crkve, škole, sveučilišta, zajednice, kulturu, pa čak i ljudske sentimente i aspiracije.

Ljudi, strukture, misli koje postoje van liberal-demokratskog uzorka smatra se zastarjelim, zaostalim, beskorisnim, ali istodobno i ekstremno opasnim jer čuvaju ostatke starog autoritarijanizma. Neke od njih još možemo kratko tolerirati, ali kao što svatko imalo inteligentan zna, prije ili kasnije oni će nestati na povijesnim odlagalištima. Njihova egzistencija će vjerojatno ugrožavali liberal-demoratski progres pa ih je stoga potrebno tretirati sa strogošću koju zaslužuju.

[...]

Na određeni način, liberalna demokracija predstavlja podmukliju ideološku mistifikaciju od komunizma. Pod komunizmom bilo je jasno da komunizam mora prevladavati u svakoj stanici društvenog života, i da je Komunistička Partija obdarena sredstvima brutalne prisile i propagande koje joj omogućuju da to ostvari. Pod liberalnom demokracijom takvi službeni čuvari doktrine ne postoje zbog čega, paradoksalno, sveobuhvatna narav takvog sustava nije toliko primjetna, ali zbog toga je još dublja i teže ju je preokrenuti. Ljudi su sami počeli prihvaćati, često na predintelektualnoj razini, da je eliminacija institucija nespojivih s liberal-demokratskim principima nužan i mudar korak.

Moć komunizma i liberalne demokracije je da ljudi unutar takvih sustava ne mogu pojmiti bolji sustav organiziranja društva. Odnosno, akulturirani su prema totalitarnim vrijednostima društva što znači da se svaka devijacija od progresa kojeg obećava sustav smatra nedopustivom – nedopustivom jer će stvari biti gore. Legutko piše.

Jedina promjena koju je moguće zamisliti je ona koja pogoršava stvari, a to u očima pristaša ne znači lagano pogoršanje, nego katastrofu. Komunist je govorio: ako odbacimo ili spriječimo komunizam, onda će društvo biti prepušteno klasnom iskorištavanju, kapitalizmu, imperijalizmu i fašizmu. Liberalni demokrat kaže; ako ne prihvatimo liberalnu demokraciju, onda će društvo biti prepušteno autoritarijanizmu, fašizmu i teokraciji. U oba slučaja, potraga za alternativnim rješenjima je, u najboljem slučaju, besmislena i nedostojna razmatranja; a u najgorem, vrlo neoprezna i neodgovorna igra.

Legutko ne tvrdi da je komunizam jednak liberalnoj demokraciji. Liberalna demokracija jest bolji sustav, ali gledajući iz perspektive antike, i njenih nasljednika na Zapadu – kršćana, liberalna demokracija je fundamentalno nepomirljiva s življenjem Dobrog života.

PS

LibertyLawTalk podcast objavio je jedan razgovor s Legutkom o njegovoj knjizi: Liberal Democracy’s Challenge to Freedom: A Conversation with Ryszard Legutko.

Nakon komunizma, liberalna demokracija – R. Legutko

Ryszard Legutko u The Demon In Democracy piše o komunizmu i liberalnoj demokraciji:

Liberal-demokrat, posebno ako je intelektualac ili umjetnik, nije spreman učiti ali je zato posebno voljan podučavati. Ta crta karaktera je razumljiva kada se sjetimo da je njegova narav uvelike osiromašena njegovim napuštanjem standarda klasične i kršćanske antropologije. Izgubio je, ili kao što bi njegovi apologeti rekli, oslobođen je intelektualnih instrumenata – navodno nepotrebnih – koji bi mu omogućili opisivanje nejasnoće vlastitog postojanja i artikuliranje osjećaja želje. On je, kao što je opisao Ortega, samo-zadovoljan pojedinac, ne u smislu da ponekad propušta osvijestiti svoju bijedu ili strah od smrti, osjećaj besmislenosti.... nego zato što on pretpostavlja i što nikada niti najmanje ne sumnja da je u posjedu cjelokupnosti ljudskog iskustva.

***

O životu pod komunističkom ideologijom:

Sveprisutna ideologija u komunističkim i liberal-demokratskim društvima udaljava ljude sve dalje i dalje od stvarnosti. Jedan od najneugodnijih aspekata života pod komunizmom bila je svijest da smo uvijek okruženi ne-stvarnošću, odnosno artefaktima koji su rezultat propagandne mašine, čiji je cilj bio spriječiti nas da promatramo stvarnost kakva jest.

Često se radilo o prevari ili jednostavno o suzbijanju informacija o, primjerice, stanju ekonomije, ili tko je ubio koga u Katynskoj šumi, ili što su se političari dogovorili. Ali radilo se o nečemu zlokobnijem od toga. Čitava atmosfera je bila zagušljiva jer se nismo mogli osloboditi osjećaja da živimo među fantomima u svijetu iluzija, odnosno deluzija.

***

Legutko opisuje, nakon kraja komunizma u Poljskoj:

Vrlo brzo svijet je poprimio novu ideološku ljusku, a ljudi su postali taoci još jedne verzije Novogovora sa sličnim ideološkim mistifikacijama. Obvezni rituali lojalnosti i osuda su nanovo oživljeni, ovoga puta s drugačijim štovanjem i drugačijim neprijateljem. Pojavili su se novi komiseri jezika i dodijeljene su im velike povlastice, a mediokritet su, baš kao prije, preuzeli svoj samo-proglašeni autoritet da pronalaze ideološko otpadništvo i da osude nevjernike – sve, naravno, u ime slave novog sustava i dobra novog čovjeka. Mediji – profinjeniji nego pod komunizmom – obavljali su sličnu funkciju: predvodili su veliku transformaciju koja vodi u bolji svijet i širi kvarenje jezika na čitav društveni organizam, do svih njegovih stanica.

[...]

Praktički su se svi osjetili prisiljenim ne samo svrstati na pravu stranu, nego i potvrditi svoju pristranost predajući se svim nužnim jezičnim ritualima bez ikakve kritičke misli ili sumnje. Osoba koju bi optužili zbog reakcionarnih stavova u komunizma ne bi se mogla braniti jer podizanje optužbe značilo je odmah i odbacivanje prigovora. Čak i najbolji protuargumenti o tome kako je optužba neosnovana, da sama činjenica kako ste reakcionar ne znači da ste nužno u krivu baš kao što niti činjenica da ste progresivac ne znači da ste nužno u pravu, samo je dublje zakopavala optuženu osobu. Svaki takav argument bio je potvrda pripadanja reakcionarnom kampu, a to je očito sramotno, ako ne i kriminalno. Jedina opcija koju je optuženik imao jest priznati vlastitu krivnju i ponuditi samokritiku kojom se ponizuje što je više moguće, ali čak niti to nije nešto što je uvijek prihvaćeno. Ako je optuženik imao pravo obrane u javnosti – naravno, to pravo nije imao – neposredni rezultat je bila lavina dobro usklađenih osuda i prosvjeda gdje su ogorčeni inženjeri, radnici i autori rastrgali bezobraznog reakcionara na dijelove.

Legutko primjećuje istu stvar u liberal-demokraciji kada se govori o, primjerice, seksualnosti. Ukoliko želite reći išta kritično, morate prvo izraziti svoju predanost progresivnim ciljevima, osuditi reakcionare, a svoju kritiku izreći odgovarajućom retorikom tolerancije, ljudskih prava itd.

Karakteristična značajka oba društva – komunističkog i liberal demokratskog – jest da se mnoge stvari jednostavno ne može raspravljati jer su neuputno zle ili neupitno dobre. Raspravljati o njima jednako je sumnjati u nešto čemu je vrijednosti nedvosmislenost određena ... Jezična disciplina je prvi test lojalnosti pravovjeru baš kao što je i zanemarivanje te discipline početak svog zla.

U ratu protiv Crkve liberalizam je uspješniji od starih komunista – R. Legutko

Da su stari komunisti dovoljno dugo poživjeli da vide današnji svijet, bili bi šokirani kontrastom između svojih malih uspjeha u ratu protiv religije, i nevjerojatnih uspjeha liberal demokrata u istome. Sve ciljeve koje su si zadali komunisti, ciljeve koje su pokušali ostvariti divljačkom brutalnošću, postigli su liberal demokrati koji su, gotovo bez ikakvog truda – jednostavno dopuštajući narodu da slijedi smjer modernosti, uspjeli pretvoriti crkve u muzeje, restorane i javne zgrade; sekularizirali su čitava društva, sekularizam je postao militantna ideologija, religija je pogurnuta na margine, prisiljavajući svećenstvo na docilnost, potičući moćnu masovnu kulturu snažne anti-vjerske pristranosti u kojoj svećenik mora biti ili liberal koji se protivi Crkvi ili gnjusni zlikavac.

Ryszard Legutko, 

The Demon in Democracy: Totalitarian Temptations in Free Societies

Liberalizam i njegov doživljaj neprijatelja – R. Legutko

Liberalizam, unatoč vlastitom hvaljenju, ne želi niti je ikada želio različitost i pluralizam. On teži homogenosti i jednoglasnosti. Liberalizam želi da svatko i sve bude liberalno, ne tolerira ikoga ili išta što nije liberalno. Zbog toga liberali imaju tako snažan osjećaj neprijatelja. Tko god se ne slaže s njima nije samo oponent koji možda ima drugačije stavove nego je potencijalni ili aktualni fašist, hitler, ksenofob, nacionalist, ili – kao što često kažu u EU – populist. Takva bijedna osoba zaslužuje osude, ismijavanje, ponižavanje i zlostavljanje.

Ryszard Legutko, 

The Demon in Democracy: Totalitarian Temptations in Free Societies