Mladi ne znaju što bi sa svojim životima - BGC

Ako pitate suvremene mlade ljude što žele sa svojim životom oni vam ili neće biti u stanju dati odgovor ili će vam dati odgovor koji otkriva da nemaju stvarni odgovor.

Nedostatak stvarnog odgovora uključujuje "putovati", imati "kul posao", raditi u inozemstvu, uzeti "godinu za sebe", ili ići dalje s obrazovanjem (bez posebne želje da se upuste u neko zvanje ili profesiju).

***

Uglavnom je želja provoditi vrijeme na što je ugodniji način moguće – druženja s prijateljima, izlaženje na večere, partijanje (opojna glazba, pića i droge), seksualne avanture i psihodrame, usvajanje različitih popularnih životnih stilova i ciljeva, "kul" praznici i hobiji ... takve stvari.

Drugim riječima, ne postoji nikakav odgovor.

***

Još važnija, najvažnija, je ona negativna strana; suvremeni mladi ljudi se NE žele vjenčati, i oni NE žele imati djecu.

Ne isključuju tu opciju, ne radi se o tome. Oni žele imati opciju da se odluče za to, u nekom trenutku – ali ne žele to učiniti za sada...

Radio bi to odgodili jer... pa... zato što imaju sve te druge stvari (koje smo nabrojali) – niti njih zapravo ne žele posebno raditi (nije vrijedno žrtvovanja) ali te stvari su stvari koje svi drugi rade, pričaju o njima, hvale se na društvenim mrežama itd.

Seksualna tjeskoba kao javna politika - BGC

Koliko je važan seks – i koliko jednostavan?

Šezdesetih godina prošlog stoljeća ideja je bila da je seks istovremeno najvažnija stvar na svijetu – ništa joj nije smjelo stati na put. Ljudi svih doba (uključujući djecu... to je bila važna ideja u šezdesetima) trebali su biti slobodni raditi što god su željeli, kada god su to željeli, gdje su to željeli i s kime (ili s čime) su željeli...

A ipak, istovremeno, seks je bio potpuno nevažan. Dobra bi stvar bila ukloniti sva ograničenja i granice u području spolnosti jer seks nema stvarnu važnost – seks je tek zabavan oblik tjelovježbe, još jedna vrsta opuštanja s prijateljima, na istoj razini kao pijenje piva ili pušenje marihuane.

Poanta je bila; seks treba biti bezbrižan.

Pa... to nije dugo potrajalo, čak niti pola desetljeća. Čim su seksualni revolucionari pobijedili u prvoj bitki, otkrili su nam da je bezbrižni seks bio samo mamac za nešto vrlo drugačije – i tada je seks, seksualnost i seksualni identitet – čitava stvar – postala, i jest, sve više, izvor tjeskobe.

Dakle koja je agenda kada se radi o seksu. Niti ga favoriziraju niti ga žele iskorijeniti, nego koriste istovremeno oba pristupima, ili izmjenično. Oni nisu niti za biološki spol, niti za izabrani rod – nego oboje; oni nisu za istospolnu privlačnost niti za promjenu spola – nego za oboje; ne smatraju da je seksualnost i identitet fiksna kategorija, ali istodobno to smatraju – ne misle da je seksualnost stvar izbora, ali istovremeno će reći da jest (sami životni izbori su u jednom trenutku trivijalni, u drugom važni)...

Koji je zaključak? Zaključak je da stvarno žele tjeskobu. Žele da se ljudi usredotoče na seks, ali da budu egzistencijalno nesigurni oko toga. Žele da rade niz kontradiktornih stvari, a to znači da će stalno sumnjati čine li ispravnu ili najbolju stvar.

Žele stvoriti skupinu žrtvi i prezrene agresore – ali stalno ih mijenjaju, miješaju redoslijed tako da nitko ne zna što bi trebao činiti, svatko je nesiguran i uplašen oko vlastitog statusa; i što god da trenutno osjećaju, nadaju se, ili čine, mora biti izloženo stalnoj sumnji.

Stalna zabrinutost, endemski sukobi, nesretna opsesija ... upravo je to bio cilj seksualne revolucije, to je uvijek bio cilj i krajnja točka.

Otuda imamo višestruke inicijative da postignemo seksualnu konfuziju kod školske djece – posebno kod onih koji su premali da bi brinuli, ili čak bili zainteresirani, oko seksa. Žele osigurati da čitavo područje seksa bude problematizirano, ugrađuju egzistencijalnu tjeskobu u temelj ljudske osobnosti tako da je seksualnost intrinzično nesigurna.

Skupina trajnih neurotika – očajnih za uvjeravanje i u žudnji za olakšanjem... to je cilj. I postigli su ga!

Autor je Bruce G. Charlton, izvorni post Sexual angst as public policy. (Ne znam je li opisano namjeravani cilj, ali odgovara konfuziji modernog poimanja.)

Jedan stariji post Ako nistereligiozni, onda ste ovisnik o seksu – BGC

Imanje cure/dečka i zabava kao smisao života - BGC

Odrastajući u kasnim šezdesetima i sedamdesetima, dojam koji sam stekao o svrsi života jest da morate, u svakom trenutku – od razdoblja od oko 10 godina, "imati curu" – i da je u tome smisao životu(takav život su prezentirali na televiziji, u filmovima, u knjigama).

Život se mora fokusirati oko dvije stvari; (I). imati curu, i (II) činiti zabavne stvari.

***

Ideja (implicitna) je bila imati više, iako ne previše, djevojaka, možda jednu godišnje? Kako bi demonstrirali da mislite "ozbiljno" oko "veze" – a samo jednu istovremeno kako bi demonstrirali da ste u stanju biti pošteni i vjerni.

To je bio temelj za sve ostalo – primjerice obrazovanje, posao ili hobije; Zapravo, obrazovanje, posao i hobiji su sami po sebi bili implicitno usmjereni prema većem dugotrajnom uspjehu s djevojkama i zabavom.

***

Sjećam se kada sam, kao sedamnaestogodišnjak, nazočio (obveznom) predavanju pastora Škotske crkve koji je odgovarajući na pitanje rekao da bi seks trebao biti samo u okviru braka. Smatrao sam da je takva ideja bizarna i luda – zapravo da negira život, jer sam upio prevladavajuću kulturu da je vanbračan odnos dečka-djevojke jednostavna glavna stvar u životu; to je bila tema gotovi svih televizijskih programa, filmova i knjiga koje sam ikada pročitao, uključuju i one najbolje čije likove sam želio oponašati.

***

Nisam vidio smisao u braku, i posebno ne u imanju djece – to su bile "nepromjenjive" odluke, a odgovorna osoba ne bi se dovela u situaciju da bude "vezana" "trajnom" situacijom – ideal je bio da se život mijenja ovisno o situaciji. To se činilo očitim.

Poanta nije da sam bio u krivu, iako očito jesam, nego da tada nisam uopće bio u stanju shvatiti brak i obitelj – činile su se kao proizvoljne, okrutne i restriktivne stvari.

Što bi zaustavilo demografski pad (Europe)? - BGC

1. Želja da ga zaustavite.

Takve želje nema. Programi i politika su stoga nebitni.

2. Dakle, pitanje je ovakvo - Zašto su Europljani ravnodušni na demografski pad?

3. Zašto Europljani ne smatraju da je imanje djece glavni prioritet?

4. Zašto Europljani ne smatraju trajni brak i obitelj glavnim prioritetom?

Ovo je sve bliže...

Pojedinci... Zašto bi pojedini europljanin stavio brak i obitelj kao prioritet? Jasno je da razlog nije taj što se radi o kratkoročnom putu prema maskimiziranju sreće.... 

Dakle, radi se o dugoročnom i kozmičkom i supra-individualnom... Govorimo o Religiji

5. Odgovor na ono što bi zaustavilo demografski pad Europe je Religija; ozbiljna i s glavnom ulogom.

6. Sljedeće pitanje je kakva religija?

Ali nam je barem jasnija priroda pravog odgovora.

O Plitkoj (pri)učenosti Ljevice – BGC

Velika većina modernih intelektualaca sklona je malo razmišljati, ali nikada promisliti sve zaključke. Razmatrati će, ali nikada vlastite pretpostavke. Ukratko, oni su poput studenata druge godine [eng. Sophomore]. Odnosno, mudre budale, ili, stvarne budale koje površno izgledaju, i vjeruju za sebe, da su mudri.

Oni mogu vidjeti što je pogrešno sa status quo ali ne i što je pogrešno s njihovim rješenjima; Znaju koje su prepreke ostvarivanja njihovih ciljeva, ali ne znaju zašto te prepreke postoje, ili zašto su njihovi ciljeve nekoherentni ili zli; mogu vidjeti zbog čega su neki ljudi kratkotrajno nesretni; ali ne vide razloge zbog kojih su životi većine ljudi ispunjeni.

Ljevica pridaje puno pažnje egalitarnoj ekonomiji redistribucije – uzimanje manjini i davanje masovnoj većini; ali nikada ne izračunaju koliko bi ta većina zapravo dobila sredstava. Socijalizam kao internacionalni projekt 19. stoljeća utemeljen je na želji da se ublaži siromaštvo kojeg su elite prvi put primjerite nakon industrijske revolucije (nakon što je industrijska revolucija objektivno ublažila to siromaštvo – ali je također dovele siromašne u gradove) – ali socijalizam se temeljio na razmišljanju koje vjeruje kako će redistribucija riješiti siromaštvo; ali nitko nije izračunao i shvatio da to nije moguće, i da će egalitarni socijalizam sigurno i matematički dovesti ne do općeg izobilja nego općeg siromaštva.

Danas se ljevica usredotočuje na tobožnji položaj skupina "žrtvi" koje kroz posljednjih pedeset godina imaju sustavno i eksplicitno odobrene posebne preferencije i privilegije kroz različite zakone i regulacije - i u birokratskom i privatnom diskurzu.

Sve to kako bi se odgovorilo na određenu nejednakost (možda osobnu možda statističku) koja je obično posljedica zdravorazumske pravednosti – prema tome potrebno je redefinirati pravednost. Potrebno je nametnuti "jednakost ishoda" na grupnoj razini – kvotama – neovisno o individualnim razlikama. Posljedice izjednačivanja kvotama na grupnoj razini lako je vidljiva, lako ju je primijetiti – ali Ljevica ne želi priznati ono što je očito niti će promisliti o implikacijama onoga što zagovara.

Ljevica (čija je krajnja motivacija zla, i čija je vladajuće elite namjerno angažirane u vrlo uspješnoj strategiji subverzije, destrukcije i inverzije svega što je Dobro) dobro zna što radi. Ljude koji ne razmišljaju tako proglašavaju glupim, a za svakoga tko stvarno rigorozno razmisli o zaključcima kažu da se bavi "besmislenom metafizikom" i ideološki je apologet fašizma.

O zapadnjačkoj adolescenciji i životnim fazama

George Stanciu, u The Four Stages of Human Life objašnjava;

Za razliku od puberteta koji je biološka činjenica i stoga univerzalna; konfuzija, pobuna i potrga za identitetom koju smatramo prirodnom za američke tinejdžere je proizvod kulture. U vrijeme kolonijalne amerike, mladost nije bila čudno razdoblje konfuzije i ranjivosti. Prije kontakta sa Zapadom, Kinezi nisu prepoznali adolescenciju kao razdoblje razvoja, i nisu imali riječ za nju. Studenti komperativnih kultura iznenadili su se što je najturbulentnije razdoblje njihova života kulturni fenomen, a ne izravni rezultata hormonskih promjena.

U nezapadnim, predmodernim kulturama, mlada osoba je lagano slijedila roditeljske stope, učila je radne vještine i stekla vrline imitirajući starije. Primjerice, u tradicionalnoj Kini, otac koji bi podučavao svog šestogodišnjaka poslovanju bi ga vodio na sastanke. Sin je svjedočio i kasnije sudjelovao u pregovaranju. Općenito, roditelji su bili ponosni što se dijete ponaša odraslije no što je po svojoj dobi, to je bio znak da dijete postaje dio društva. U svim životnim situacijama, roditelji se nisu trudili sakrivati svoje probleme od djece, u sretnim trenucima, djeca su slavila s odraslima, u nesretnim; najmlađi su tugovali s njima.

U dobi od dvanaest ili četrnaest, većina kineske djece su već bili punopravni članovi društva, upoznati s radostima i razočarenjima življenja s drugim ljudima; bez problema su ušli u svijet odraslih. Sigurni u svoje mjesto u društvu, znajući da se mogu osloniti na druge i emocionalno i financijski, mladi nisu imali veliku želju pridružiti se bandama.

U americi, odnos između gradskog dječaka i njegova oca je potpuno drugačiji od odnosa seoskog dječaka i njegova oca. Prvo, gradski dječak obično nije imao ekonomsku ulogu u obitelji, posebno nakon drugog svjetskog rata. Drugo, otac je radio u uredi ili tvornici, daleko od doma sociološki, ako ne fizički. Dječak nije iskusio posao svoga oca, imao je nejasno razumijevanje što njegov otac uopće radi. Dijete nije imalo razloga pretpostaviti da će njegov posao ikako sličiti poslu njegova oca. Zbog toga je gradski dječak nesiguran, zbunjen nizom mogućnosti koje mu nudi moderna ekonomija; nije znao što će postati tako da je "identitet" postao problem.[...]

Kasnije opisuje tradicionalno hinduističko shvaćanje životnih faza i uspoređuje ih s modernim zapadnjačkim. (Prema hindusima, u prvoj fazi čovjek-dijete stječe sve potrebne vještine i vrline koje mu omogućuju da bude član društva, zatim se u bračnom stanju posvećuje obitelji, nakon toga dolazi u fazu u kojoj se posvećuje društvu, a u posljednjoj fazi se posvećuje duhovnoj pripremi.). Četiri suvremene zapadnjačke faze su dosta drugačije;

Ukratko, četiri faze ljudskog života slijede oscilirajući luk slobode, počevši od bespomoćnog djeteta koje potpuno ovisi o odraslima i nema kontrole nad svojim životom. Adolescent koji nema društvene ili ekonomske dužnosti je potpuno slobodan živjeti u svome svijetu, provodeći svoje vrijeme upijajući masovne medije, povezujući se s drugim adolescentima kroz društvene mreže i mobitele. U odrasloj dobi, gubitak slobode i neovisnosti zbog posla, pojedinac mora djelovati suprotno svojim željama, mora se pojaviti na poslu i ispunjavati šefove zapovijedi. Kada se umirovi, osoba ponovo stječe slobodu adolescencije, može činit što želi. Konačno stanje je smrt, potpuna anhilacija sebstva.

Četiri stanja života prema drevnim hinduističkim mudracima slijede sve veći krug dužnosti. Učenik mora razviti svoje unutarnje darove kako bi mogao služiti svojoj budućoj obitelji i društvu. Nakon dvadeset pet godina obiteljskog života, osoba bi se trebala povući i služiti društvu. U konačnoj fazi osoba bi se trebala povući od ovosvjetskih vezivanja i meditirati , tražiti prosvjetljenje, i pripremati se za budući život.

Naravno, ne možemo postati drevni hindusi, ali imamo izbor; bilo da oblikujemo svoje život prema slobodi i želji da posjedujemo sve više i više materijalnih dobara ili da oblikujemo svoje živote prema dužnostima i s ciljem duhovne slobode, oslobođenja od kulturnih diktata.

PS

Pitanje različitog shvaćanju faza ljudskog života sam se već dotaknuo u Odškolovanje Društva, Ivan Illich objašnjava da je koncept "djetinjstva" novost u ljudskom društvu - i nije to promatrao kao pozitivnu stvar, iz više razloga.

(Inače, s obzirom da je prethodnih nekoliko postova kritično prema "adolescentima" i njihovim odlukama, ne radi se o tome da djeca i mladi ne mogu donositi dobre odluke, nego upravo suprotno, da su oni u stanju činiti puno više no što se danas očekuje od njih, odnosno bili bi u stanju to činiti kada bi živjeli u društvu koje bi ih pravilo usmjeravalo, društvu koje ne bi "prerano" guralo djecu u svijet "odraslih stvari" i koje bi mladima omogućilo da postanu stvarno odrasli članovi društva sa svim obvezama i privilegijama.)

Kinezi, prema autoru, nisu imali riječ za "adolescenciju", ali koji jezik poznaje taj pojam? Naravno da su mladost i njeni problemi bili poznati, primijećeni i kritizirani još od prvih zapisa, ali ipak se radilo o drugačijem shvaćanju i odgovoru na te mladenačke izazove.

Stanciu navodi neke socioeonomske razloge koji su doveli do razdvajanje mladih od roditelja, ali ta razlika je sve veća, povećava se indoktrinacijom kojom su mladi izloženi u medijima i školi.

Još jedan povezani post; Kako suditi o zdravlju kulture?- A. Esolen

Dalrymple o preranoj Adolescenciji i zaostalom razvoju u suvremenom društvu

"Djetinjstvo je, u značajnom dijelu suvremene Britanije, zamijenjenom preranim odraslim razdobljem, odnosno adolescencijom. Djeca jako brzo odrastaju, ali ne i daleko. Zbog toga je danas moguće da četrnaestogodišnjakinja prijateljuje sa dvadesetšestogodišnjakom jer sa četrnaest godina znaju sve što će ikada znati. "

T. Dalrymple

Jedna od čestih tema u Dalrympleovu radu je upravo prerana adolescencija koja postaje trajno stanje kojeg veliki broj nikada ne preraste. Čak i službena kultura i politika danas promovira adolescenciju kao idealno stanje.

Ovdje se konkretno TD više fokusira na činjenicu da djecu prerano izlažemo određenim stvarima, i da nikada ne sazrijevaju, ali podjednako je bitan taj drugi dio (o ljudima koji prožive čitav život u adolescenciji). Primjerice možete često naići na razmišljanje odraslih – točnije starijih – žena koja se ne razlikuju od razmišljanja adolescentica. Zapravo, ponekad će reći upravo to da se i danas drže odluka koje su donijele u tom razdoblju. Drugim riječima, da se i danas vode savjetima četrnaestogodišnjakinje. Slično vrijedi i za muškarce, ali žene biološki brže odrastaju i za neke odluke imaju imaju kraće razdoblje nakon kojeg ne mogu nadoknaditi propušteno.

---

Komentirajući Burgessa i njegov roman Clockwork Orange u kojem mlade djevojčice umjesto u školi vrijeme provode slušajući neprikladnu glazbu TD zapisuje da ne bi iznenadilo Burgessa;

"Što su časopisi za desetogodišnjakinje ili jedanaestogodišnjakinje danas puni savjeta kako biti atraktivan, a djevojčice od šest ili sedam godina majke oblače u kostime koje podsjećaju na prostituciju; ili da je došlo do sažimanja generacija tako da je moguće prijateljstvo između četrnaestogodišnjakinja i dvadesetšestogodišnjakinja."

Osim preranog razvoja, često kritizira i dugu fazu zaostalosti u razvoju. O onima koji žele ostati vječni adolescentni, ili se barem tako oblače (it milijarderi, rock zvijezde itd.);

"Još od pedesetih, adolescencija se smatra vrhuncem ljudskog iskustva, nakon nje sve ide prema gorem. Prema takvom razmišljanju ako se adolescenti oblače na određeni način, onda ćete vi i odijevanjem na određeni način biti adolescent."

---

Općenito je u svome radu kritizirao adolescentni pristupu umjetnosti (šokiranje buržoazije, težnji ka transgresivnosti itd.) i religiji (iako on sam nije religiozan).

Sažimanje generacija je za njega jedan od najočitijih društvenih trendova u modernoj Britaniji. Djeca postaju prerano odrasla, a odrasli ostaju trajno podjetinjeni.

Prema njemu, malo je što danas konformistički, predvidljivo i dosadno kao "buntovna adolescencija".

Budziszewski o adolescenciji i odbacivanju odgovornosti

Budziszewski  u postu The prolongation of adolescence objašnjava (prenosim kao sažetak, dio je citat); 

Sve donedavno adolescencija je bilo kratko razdoblje između biološke spremnosti za zasnivanje obitelji i moralne spremnosti preuzimanja obveza; Kratka šetnja kroz koridor djetinjstva i zrelosti. Razdoblje između puberteta i braka je bilo puno kraće, ljudi su većinom radili u poljoprivredi, neki su bili zanatlije ili trgovci, oni višeg staleža su dobivali različite vrste poduke, ali obično ne sveučilišne. Malo je bilo onih koji su išli na sveučilišta, započinjali su ga puno ranije nego što je danas slučaj, i često su pili predodređeni za redovničke pozicije, a to je značilo ne brak, nego celibat.

Adolescencija u današnjem smislu je jedva postojala, ljudi su brzo prelazili iz faze djetinjstva u zrelost, nije se očekivao duži period. Postojali su različiti rituali kojima je mlada osoba postala odrasla. Takva društva imala su svojih problema, ali dugo razdoblje između spremnosti na ženidbu i ulaska u brak nije bio jedan od njih.

Danas djeca ulaze sve ranije u pubertet, točni razlozi nisu poznati, ali unatoč sve nižoj granici puberteta, dob braka je sve viša. Postoji više razlika, neka nova zanimanja podrazumijevaju puno dužu izobrazbu, škole su postale neučinkovite pa im je potrebno duže vrijeme da nešto poduče, ono što se učilo u srednjoj danas se uči na fakultetima, ono što se nekoć učili na fakultetima sada se uči na postdiplomskim studiju. Postoji dugo razdoblje ekonomske ovisnosti.

Branitelji kasnih brakova smatraju da je to dobro jer ljudi nisu zreli do sredine dvadesetih, rano vjenčana osoba će se tada naći u braku s osobom koja se promijenila,,

Budziszewski  završava;

Trebamo primijetiti kako se postiže zrelost. Muškarci i žene ne postaju prvo zreli pa onda prihvaćaju odgovornost; nego upravo kroz prihvaćanje odgovornosti oni postaju zreli. Odgovornost ih transformira, bračna odgovornost više od drugih. Brak i odgoj djece spajaju muškarca i ženu u jedan organizam s dvije osobnosti. Ako se vjenčate sa dvadeset, onda se i očekuje da ćete biti drugačija osoba s dvadest i pet godina – i morate se zajedno promijeniti. Nažalost, što smo stariji to nam je teže transformirati se, što se više mijenjamo sami, to nam je teže mijenjati se zajedno.

Neprirodno produljenje adolescencije predstavlja niz moralnih problema. Normalna erotska želja umjesto poticaja na brak postaje poticaj za promiskuitetnost. Promiskuitet potkopava postizanje moralne mudrosti, zbog njega bračna ljubav postaje neprivlačnom. Osim toga, prolongirana neodgovornost je samo po sebi vrsta odgoja, i to lošeg odgoja. Uskoro čitava kultura postaje zatočenik sindroma Petra Pana, boji se napustiti djetinjstvo. U tom trenutku čak i odgovornost braka i obitelji gube transformativni karakter. Muškarci u četrdesetima koji imaju djecu od dvadeset godina znaju reći još uvijek se ne osjećam odraslim", "još uvijek ne mogu vjerovati da sam otac". Sam kapacitet suočavanja s moralnim životom je oštećen.

O nametnutoj adolescenciji i nemogućnosti odrastanja – BGC

BGC objašnjava da u agrarnim društvima poput Europe Srednjeg Vijeka, je većina djece, barem se tako opisuje, bila prisiljena raditi (repetitivni poljoprivredni posao) od najmlađe dobi tako da je moguće da nisu niti imali djetinjstvo. Bili su "mali odrasli" prije nego što su mogli znati što propuštaju. Prema BGC-u, radilo se o fizičkom zlostavljanju; normaliziranom, obveznom i društveno odobrenom.

Danas također imamo gadan prijelaz u adolescenciju – koji se gura sve ranije i ranije u obliku seksualiziranja djece; ne samo od strane medija, nego i političara i vlasti; od strane obrazovnog sustava.

Radi se o sustavnom seksualnom zlostavljanju – dječje umove se nasilno hrani seksom, i to pogrešnim; u svakom trenutku, sve više, normalizirano i obvezno – društveno odobreno.

Adolescencija; treba biti (prema uzorima koje prikazuju mediji, i podrazumijeva službena politika.) razdoblje promiskuitetnog seksa, drogiranja i opijanja; mentalna bolest koju tretiramo indoktrinacijom ("psihoterapijom") i lijekovima ( većinom sedativima i sredstvima za smirenje, eliminatorima emocija, antipsihoticima, antikonvulzivima itd.)

Adolescente se priprema da se osjećaju kao žrtve, priprema ih se za zamjeranje i očaj; priprema ih se, naravno, za ponos [oholost].

Ipak, sve te adolescentne stvari izazivaju ovisnost tako da ljudi ne žele odrasti – odnosno vjenčati se i osnivati obitelji. Ostaju poput adolescenata.

Ljudima se ne sviđa činjenica da postaju stariji (ne i odrasliji) jer jer život bez religije i bez duhovnosti nužno i po definiciji besmislen i bez svrhe.

(Dakle pristojni ljudi teže djetinjstvu, kojeg ne mogu imati jer je s druge strane adolescencije.) Zaglavili su, očajavaju- žele umrijeti, bezbolno, kada distrakcije i užici nestanu.

Izvorni post Not Growin Up, autor je Bruce G Charlton. BGC smatra da postoji rješenje u dva dijela; religija i napuštanje otuđenja kojeg donosi materijalizam koji sve predstavlja mrtvim (ljudi su prema toj filozofiji, kao dio stvarnosti, samo materija, a to znači mrtvi.)

Sindrom "zaključanosti u adolescenciji": individualno i kolektivno - BGC

Jedan od razloga zašto ne postoji mogućnost značajnog društveno političkog poboljšanja sve dok ne dođe do masovne vjesko-duhovne obnove; jest taj što su gotovo svi moderni pojedinci zastali u adolescenciji (odgovor na to varira od regresije u djetinjstvo, ili opijene neosjetljivosti) i gotovo nitko ne prolazi kroz to stanje kako bi došao do psihološke (i duhovne) zrelosti.

Adolescencija je, ili bi trebala biti, faza – idealno faza koja traje jako kratko vrijeme, možda i moment, ili par dana. Duhovno, adolescenciju bi trebala promatrati kao stanje koje se tek dodirne, ili koje se preskoči, u procesu rasta iz djetinjstva do autonomnog odraslog braka i roditeljstva; nužno ali i loše.

Suprotno tome, naša masovna kultura je posljednjih pedeset godina (i elitna kultura kroz posljednjih dvije stotine godine) stalno slavila adolescenciju kao stanje, ne fazu, i ohrabrivala ljuda da zastanu u tom stanju: Izruguju se, skrivaju i uništavaju sredstava kojima su ljudi prolazili kroz adolescenciju i konačno sazrijevali.

Psihološki problem je puno veći od propadanja braka i roditeljstva; podrazumijeva "zaglavljivanje" – faza postaje stanje – između dvije legitimne situacije djetinjstva i odrasle dobi. [...]

Vječni adolescent je ciničan jer pokušava dobiti najbolje od oba svijeta, fizikalnog i duhovnog, bez da se obveže prema ijednome; Zapravo, ako je intelektualac možda će čitav život provesti uspoređuju i suprotstavljajući dva pola fizikalnog i duhovnog. Upravo zato jer je emocionalna privlačnost jednog uravnotežena drugim, njegove emocije će atrofirati i njegov um će postati odsječen – fokusiran na analizu i apstrahiran od djelovanja; paraliziran neodlučnošću i nesposoban pokrenuti se iz straha da ne izgubi nešto što želi.

Jednom uspostavljena, ovu fazu-koja-je-postala-stanje je teško napustiti, teško ju je nadvladati – ojačava ju društvo koje trivijalizira i odbacuje religioznost-duhovnost; To dovodi, u nedostatku ičega boljeg, do idealiziranja "mladosti" i prikazivanja zrelosti kao dosadnog, otupljujućeg, poražavajućeg, zapravo zlog, represivnog, reakcionarnog stanja.

(Jedina "dobra" odrasla ili starija osoba je, u modernoj kulturi, napredanjak čija je "vitalnost" iskazana njezinim poštovanjem prema hegemoniji mladosti; mora prihvatiti seksualnu revoluciju, različitost, kulturu narcisizma, distrakcije i intoksikacije – i sve ostale nihilističke i prolazne aktualne trendove.)

Jedini konstruktivan način izlaska iz "zaključanosti u adolescenciji" je duhovniji život, a to se može dogoditi samo unutar okvira religije kao stvarnosti: No naravno, sile zla dominiraju Zapadnim kulturnim vodstvom, a one sigurno ne žele taj bijeg; žele društvo beznadnih, stalno starećih ljudi koji žele biti mladi.

Na svakome pojedincu je da isplanira i ostvari svoj bijeg iz onoga što moramo prepoznati kao zatvor idealizirane vječne adolescencije.

Izvorni post Locked-in adolescence syndrome:individually and collectively, Bruce G Charlton (Preneseno uz nešto više izmjena, BGC govori o stanju "locked in adolescencije"" koristeći usporedbu s "locked in" medicinskog stanja.)

Adolescenti vladaju društvom - BGC

Adolescentna društva određuju moderni svijet.

Kod zemalja u razvoju, postoji više od četrdeset nacija gdje je medijalna doba manja od dvadeset godina, većina su adolescenti. Primjerice u Ugandi je prosječna dob petnaest godina.

U Zapadnom svijetu prosječna dob je dvostruko viša, u Britaniji četrdeset, u Japanu četrdeset pet itd. Radi se o najstarijim društvima ikada na svijetu – ali ipak, adolescentni vladaju tim društvima.

Adolescenti koji vladaju Zapadom su Masovni Medij; masovni mediji su primarni društveni sustav na Zapadu, glavni fokus i izvor dominantne ideologije sekularnog Ljevičarstva, i domena onih koji su gotovo-isključivo psihološki adolescenti.

Zapadni Masovni Mediji su nastanjeni većinom mladim, nevjenčanim ljudima bez djece koji imaju tipično adolescentne brige oko društva; lifestylea, unutargrupnih fraza, seksualnog "oslobođenja", pravila odijevanja, žrtvenih jaganjaca i samopravednosti.

Ako su u braku, onda se radi o kasnim, neozbiljnim i slobodnim brakovima koji rijetko kad potraju.

Ako i imaju djece, onda imaju jedno ili maksimalno dvoje, rijetko kada ih odgajaju, često ih napuštaju.

Tipično za adolescente, masovni mediji pokazuju impulzivnost i nestabilno raspoloženje, izmjenjuje se hedonizam i okrivljavanje; agresija i kukavičluk, sarkazam i sentimentalnost; nemogući idealizam i ogorčena optužba za licemjerje; divlja nepromišljenost i paralizirajuća krivnja; podrugljiva arogancija i obožavanje heroja; opsjednuti su novitetima, modom i odobravanjem vršnjaka; ekstrovertirani su (potreban im je stalna vanjska stimulacija); i emocionalno su hladni, sebični i manipuliraju; istodobno puni zamjeranja, pršte od osobnih prava, skloni samosažaljenju i revnom zagovaranju apstraktne "pravde" koju drugi ljudi nisu u stanju ostvariti.

Zaključno, gotovo svatko je danas pod vlasti, na različite načine, adolescenata – a to objašnjava puno...

Autor je Bruce G Charlton, izvorni post The Adolescent Society - Uganda to the UK, (Jedan raniije objavljeni post o Adolescentnim Intelektualcima - T. Sowell)

Đavlu je dovoljna jedna laž – J.C.Wright

Đavao kaže samo jednu laž, a mi smo joj zbog naše pale naravi skloni povjerovati, nije mu potrebna druga. Izgovorio ju je majci naše vrste u Edenu, kada joj je lukavo poručio da Bog ne želi da postigne dobrotu i božanstvo koje bi joj dala jabuka Znanja Dobra i Zla. ...

Đavao ima samo jednu laž: Bog nije izvor dobrote (kaže Đavao). Bog je prepreka između tebe i dobrote Kako bi dosegli dobrotu, uništimo Boga i odbacimo Ga. ...

Progresivci u svojoj usiljeno samopravedničkoj pobožnost i groteskno samonametnutom neznanju su poslušnici Đavla. Neki su toga svjesni, većina nije. Stoje između žene i njene ljudske naravi, njene sreće, njene djece i ponavljaju istu laž. Izvor tvoje sreće je prepreka sreći. Uništi izvor svoje sreće, odbaci je i biti ćeš sretna.

John C. Wright, Warren Defies the Empire of Lies

O Moralnoj Inverziji, razvodu i promiskuitetu – BGC

Moralna inverzija se temelji na hedonističkoj računici – moral je stvar sreće i patnje, užitka nasuprot patnje. Prema takvom razmišljanju, ne postoji stvar koja bi sama po sebi bila dobra ili zla – postoje samo posljedice za ljudsku sreću ili patnju.

Možda je sve započelo razvodom. Tvrdili su da nema ništa intrinzično pogrešno s razvodom kao takvim (radi se o pravnoj proceduri – očito, jer brak nema božansku dimenziju, jer nema Boga); prema tome jedino što bi bilo pogrešno s razvodom je što su ljudi zbog njega nesretni.

Iz toga slijedi da ne postoji ništa pogrešno s razvodom jer su ponekad ljudi nesretniji ako ostanu u braku nego ako se razvedu. Zapravo (prema takvom razmišljanju), ako su ljudi zbog razvoda sretniji onda je razvod dobar.

A ako nema ništa loše s razvodom, osim ne-sreće, i ako ponekad razvod rezultira ljudima koji su sretniji onda oni koji su stvarno zli su oni zbog kojih se razvedeni ljudi osjećaju krivim i jadnim.

Prema svemu tome, moramo se zalagati i promovirati razvode, slobodni i laki i prihvaćajući stav prema razvodu – jer tada bi život bio sretniji (a sreća je ultimativno "dobro").

Jedine izopačene ideologije su one koje snažno obeshrabruju li sprečavaju razvod (jer nameću bijedu), jedini zli ljudi su oni zbog kojih (njihovih stavova, riječi i ponašanja) se razvedeni osjećaju krivima i jadnima. Prema tome, kršćanstvo i kršćani su (kao i neki drugi) zli; a oni koji promoviraju nekomplicirane, jednostavne, jeftine, brze i lake, vesele razvode su čestiti ljudi.

Tu dolazimo do fenomena – moralne inverzije; ono što je bilo zlo (razvod) sada je dobro; ono što je bilo dobro (kršćanstvo) je sada zlo.

BGC o Inverziji i skretanju gotovo svih ljudi i institucija Ulijevo

BGC u postu "The saddest thing of the past 25 years - the unthinking, unrepented, almost universal drift Leftward of once-decent people and institutions into a whirlpool of the inversion of Good, opisuje;

Sve je u naslovu; kroz posljednjih dvadeset pet godina, zgroženo sam promatrao kako gotovo svaka osoba i institucija koju sam nekoć poštivao i divio joj se, čak i volio, prelazi na tamnu stranu. Radi se o jako tužnoj stvari.

Ne radi se samo o tome da ti ljudi i skupine nemaju ništa dobro u sebi, naravno da imaju; radi se o ravnoteži – nekoć su proizvodile više dobre nego zla, srce im je bilo na pravom mjestu; a sada čine više štete nego koristi, srce im je usmjereno na laži.

Ljudi i institucije podlegle su inverziji Dobra, vrline opisuju kao izopačenost, a poroke kao novo dobro; postali su nepošteni, sustavno preuveličavaju svoje pozitivne stvari i namjerno skrivaju svoje negativne; ružnoću proglašavaju lijepom; darivaju nagrade groznom i dušegubnom anti-estetskom svijetu kojeg stvaraju.

Ljudi koji su nekoć bili razumni i pošteni, organizacije koju su imale smislene i pristojne ciljeve su postepeno kapitulirali pred prevladavajućim sekularnim Ljevičarskim zlima; Ideje koje su površno samo pogrešne, ili besmislene, ili su "stvar mišljenja", uskoro – kada ih prihvatimo – se razotkrivaju kao zloćudni tumori, aktivno i sveprisutno uništavaju Dobrotu u svim njenim manifestacijama.

Stvar nalikuje (i možda se ne radi samo o tome da "nalikuje") demonskom opsjednuću; nekoć dobre crkve, sveučilišta, bolnice, škole, udruge, profesije poput medicine i zakona... sada izbacuju različite verzije štetnih stvari oko Različitosti, Društvene Pravde, Globalnom Zatopljenju, Uključivosti...

Ljevičarstvo je univerzalna kiselina - BGC

Daniel Dennet je jednom rekao kako je Prirodna Selekcija univerzalna kiselina – utječe na sve s čime dođe u kontakt – uključujući svaku posudu u kojoj se odvija.

Ipak, bio je u krivu – evolucionisti su u praksi jako selektivnu pri primjene evolucijske teorije, posebno nerado slijede Darwina kada ga treba primijeniti na razumijevanje povijesnih i zemljopisnih razlika između ljudi. Rado će se praviti da Prirodna Selekcija empirijski provjereno objašnjava sve oblike života na zemlji, istodobno negirajući dokaze prilagodbe unutar ljudske vrste.

Evolucionisti selektivno primjenjuju evolucijsku teoriju jer su Ljevičari – njihovo Ljevičarstvo određuje kako će se prirodna selekcija koristiti.

Ljevičarstvo je univerzalna kiselina – ili barem najbliže toj mitskoj stvari

Ljevičarstvo utječe na svaku posudu u kojoj se nalazi – bilo da se radi o religiji, znanosti, obrazovanju, pravnom sustavu, vojsci ili bilo čemu drugome. Počinje od male količine, a u konačnici se raspline u Ljevičarstvo.

Ljevičarstvo stvarno jest poput kiseline – uništava funkcionalnost svih društvenih sustava, pretvara ih u područja Ljevičarstvo, ali time ih ne ujedinjuje. Religije mogu dominirati društvenim sustavima, uskladiti ih oblikom kojeg nameće religija; ali Ljevičarstvo podriva društvene sustave tako da se spajaju bez koherentnosti; udružuju se u kaosu, brownovo gibanje nasumičnih radikalnih ideja.

Stalnom sam tome svjedočio – vidio sam mnoge pojedince koje je postepeno nagrizlo Ljevičarstvo – počeli su kao znanstvenici, liječnici, učitelji, knjižničari ... ali kroz desetljeća pod utjecajem Ljevičarstva kojeg su njegovali postali su su rutinski-nepošteni, brbljavi trgovci sloganima.

Istovremeno se to odvilo u svim važnim društvenim sustavima Britanije – sve ih je teže razlikovati, sve ih je nagrizla kiselina Ljevičarstva, svoju temeljnu energiju troše na identični skup subverzivnih Ljevičarskih Ciljeva.

Ljevičarstvo je to koje je univerzalna kiselina.

Autor je Bruce G Charlton, izvorni post Leftism is universal acid.

PS 

O fenomenu ljudi koji smatraju da evolucija objašnjava sve što jest, čak i da je potrebno ukloniti iz javnog života sve koji ne "vjeruju" u evoluciju, a istodobno zagovaraju niz političkih uvjerenja koja ne samo da nisu u skladu nego su često u kontradikciji sa evolucijom sam već pisao na blogu. Npr. Vjerovanje u Evoluciju i istraživanja javnosti, ili ovdje..., općenito kategorija evolucija.

Naša elita čak nije niti osrednja - BGC

Službena kultura je oduvijek bila u određenom smislu drugorazredna tako da su se najveća imena, najmoćnija i najslavnija određenog perioda dugoročno ispostavila kao mediokriteti – osrednji.

Međutim, sada se nalazimo u situaciji u kojoj najveća imena, najmoćniji i najslavniji vladari, intelektualci, umjetnici i slični nisu čak niti osrednji – ne mogu niti dostići razinu osrednjosti; na nižoj su razini – nesposobni su, nisu čak niti adekvatni.

To vidim u područjima s kojima sam upoznat; religija, znanost, medicina, poezija... manje-više svugdje u javnom životu. Radi se o uobičajenom obrascu.

***

Neki od primjera za takvu suvremenu niti-osrednjost: političke vođe Zapadnih nacija, Papa i Nadbiskup Canterburya, vodeća lica "znanosti" poput medicinskih istraživanja i klime, vođe bitnih sveučilišta – poput Harvarda, doktori koji imaju visoke administrativne položaje, i "bitni" pisci poput onih službenih [Poet Laureate.]

Ne radi se samo o tome da su ti ljudi kvalitetno lošiji nego prije; radi se o ljudima koji nemaju niti osnovne kompetencije, koji nisu u stanju obavljati temeljne poslove.

***

Istina, oni niti ne pokušavaju ispuniti svoje temeljene zadaće – nego redefiniraju svoje uloge kroz političku korektnosti (kao kada je Američka vojska ili NATO redefinirao kao svoju primarnu misiju Različitost) – ali činjenica da takva moderna elita vodstva ne bi bila u stanju obavljati svoj posao čak niti kada bi to željela – radi se jednostavno o neadekvatnim ljudima.

Autor ovog razmišljanja je Bruce G Charlton (radi se o usputnom razmišljanju na blogu). Nažalost ne mogu više pronaći izvorni tekst, ne znam je li uklonjen ili je moj prijevod toliko promijenio tekst da pretraživanjem ne pronalazim odgovarajući original.(Inače mi se često čini da BGC pretjeruje, ali u zadnje vrijeme, suočeni s nekim događajima, zaključak da je i preblag se ne čini potpuno neopravdan.)

BGC o "napuhanim" institucijama, birokraciji i Ljevici

BGC u Universal institutionalbloating, the British Disease (caused by micro-managing bureaucracy =totalitarianism), 2017., opisuje;

Korupcija svih značajnih britanskih institucija, njihova subverzija i inverzija, fokus na antikršćanskim, materijalističkim Ljevičarskim ciljevima (nešto što se danas eksplicitno navodi, jedina istina u inače nepoštenim "izjavama o ciljevima") popraćena je velikim napuhavanjem institucija. Danas je sve puno veće no što je nekoć bilo.

Tri primjedbe:

1.Stvaranje jedinstvene, povezane birokracije koja obuhvaća sve institucije. Drugim riječima, totalitarizam: prožimanje svog života, svo vrijeme, činovništvom [birokracijom].

2. Usklađivanje te birokracije s Novim Ljevičarstvom: Institucije koje su u potrazi za (namjerno) nekoherentnim opozicijskim stanjem trajne revolucije (npr. stalno rastuća, stalno mjenjajuća seksualna revolucija); utemeljena na metafizici negiranja duhovnog i materijalnom; i na etici ovosvjetskog hedonizma/uklanjanja patnje.

3 Proširenje svih ljudskih jedinica u takvu povezanu, zlo motivaranu birokraciju; I izolacija pojedinca. Individualno rasuđivanje je zamijenjeno odborom – uklanjanje rasuđivanja; Moral je zamijenjen glasovanjem – uklonjen moral; Potraga za lijepim je zamijenjena legalizmom; Istinitost je zamijenjena poslušnošću.

Jer Vrline i vrijednosti su ili individualne, ili ih nema.

(Birokratski mikro-menađment je totalitarizam – odnosno, jedini cilj je totalna kontrola ljudske motivacije, ponašanja i razmišljanja.)

Ukratko, destrukcija ljudskog u javnom diskursu; jedini bijeg je instinktni privatni - većinom seksualni- hedonizam.

Primarna meta je naravno obitelj; ali meta su i sve profesije, savezi, sindikati, radna mjesta, volonterske organizacije, neformalne udruge. Sve malo je uništeno regulacijama i sve što ima vlastitu motivaciju je određeno "socijalnom pravdom" (svaki klub, aktivnost, obitelj mora se uskladiti s najnovijim revolucionalnim projektom Nove Ljevice – mora postati agent pozitivne propagande za taj projekt.)

Sustavi orijentirani na "funkcionalnost" su povijesna iznimka - BGC

 U prethodnom postu objavio sam neka BGC-ova razmišljanja o tome da su institucije u današnje vrijeme napustile svoju funkciju i posvetile se drugim ciljevima – Ljevičarskoj Ideologiji. U nastavku prenosim još par povezanih razmišljanja, izvorni post Functional systemswere a blip - secular Leftist ideology is the current reality -religion is the default. (Citati su isprepleteni s mojim sažecima); 

Odrastao sam u svijetu u kojem se podrazumijevalo da funkcionalni sustavi moraju biti fokusirani na svoju funkciju – ukoliko to ne čine onda su iskvareni.

Dakle, škola se morala baviti obrazovanjem, novine točnim informacijama, bolnica unapređenjem zdravlja, policija održavanjem mira i poretka, vojska vojnom učinkovitošću i tako dalje.

Takva su bila očekivanja, a to znači da je to i vrijedilo – radilo se o temelju industrijske revolucije i uvećanja ljudskih sposobnosti – kulminiralo je čovjekovim odlaskom na mjesec.

***

BGC napominje da se u "moderno doba", do 1960-ih, stavljanje religije ili ideologije kao važnije od funkcije smatralo iskrivljenjem. Objašnjava da su, prema njemu, prije "modernog doba" društva bila religiozna, institucije su imale religijsku funkciju jer je religija bila temelj socijalne kohezije. [U svome opisu se oslanja na McIntyrea. Ne znam koliko je točan opis motivacije, ne bih se baš složio s njegovim povijesnim pregledom ali to nije bitno za poantu posta.]

Društvom je vladao Mač – vojska, i Knjiga – religijski stručnjaci: vojnici i svećenici. Društvom nisu vladali funkcionalni specijalisti; poduzetnici, znanstvenici, učitelji, obrtnici ili tko god.

Dakle iz perspektive takvih društava, funkcionalni fokus bi se smatrao "iskrivljenim" – korumpiranim. Bio bi protivan društvenoj koheziji. Prema tome, društvo BGC-ova djetinjstva je prema povijesnim standardima vrlo neobično.

Komunizam, i socijalizam ili nacionalni socijalizam, također predstavljaju određeni povratak na pred-moderni oblik organizacije jer se sve institucije bave ideologijom (ateistička ideologija zamjenjuju religiju u prijašnjim sustavima.)

Ako je modernost određena specijalizacijom i diferencijacijom, onda je Ljevičarstvo neizbježno i intrinzično anti-moderno jer je zahtijeva da su sve institucije Ljevičarske.

Kao što se, primjerice, tvornica metalnih cijevi u Sovjetskom savezu bavila širenjem i nametanjem komunizma - proizvodnja metalnih cijevi bila je podređena toj ideologiji (same cijevi mogle su biti i neiskoristive) - tako danas imamo mnoge škole i sveučilišta koja se fokusiraju na "identitetsku politiku"[rasna, rodna i sl. "nejednakost"], ne na stvarno obrazovanje.

To je svijet u kojem sada živimo – svijet Novog Ljevičarstva i Političke Korektnosti – svijet u kojem se sve društvene institucije primarno bave Ljevičarskom ideologijom (koja ima svoje mutirajuće i evoluirajuće oblike.) Sve škole, bolnice, policija, pravne institucije, vladini uredi, vojska i mediji imaju primarni i obvezni cilj ostvarivanje Ljevičarske Ideologije – seksualne revolucija, različitosti, jednakost itd.

Sve institucije na Zapadu se primarno bave Ljevičarskom Ideologijom. Mogu se baviti ostalim funkcijama, ali moraju se prilagoditi tom fokusu.

Ideologija je preuzela sustave i institucije - BGC

Bruce G Charlton je u više navrata pisao o sustavima i njihovoj funkcionalnosti i/ili ideološkoj predanosti. (Primjerice u postu iz 2015. god. The Leftare right - in practice and over the long haul, ideology/ religiontrumps effectiveness/ efficiency (or Moralizing beats Modernizing) objašnjava svoje viđenje iskrivljavanje zadataka -nekoć funkcionalnih - sustava. U nastavku prenosim sažetak njegovih razmišljanja;

Funkcionalna učinkovitost podrazumijeva predanost osnovnim funkcijama i zadacima. Znanstveni sustav ima znanstvene kriterije, zakon pravne itd.

Institucije i sustavi vođeni funkcionalnom učinkovitošću postavljaju najbolje ljude na određene pozicije.

U različitim okolnostima i društvenim uređenjima mnoge institucije kroz povijest su imale i druge zabrinutosti (komunistički, fašistički sustavi itd.), ali mnoge institucije u 19. i 20. stoljeću na Zapadu su bile predane ostvarivanju svojih funkcija.

Ipak, posljednjih desetljeća (od 1960-ih) Nova Ljevica se žestoko usprotivila idealu funkcionalne učinkovitosti, prihvatili su novu ideologiju – feminizam, antirasizam, različitost itd. Prema Novoj Ljevici, funkcionalnost je obična maska, prikriva klasne interese, patrijarhat, rasizam itd.

Primjerice znanost je bila vođena znanstvenim kriterijima, ali posljednjih desetljeća je vođena vanjskom "ideologijom" – antikršćanskom ideologijom Ljevičarstva.

---

Znanost je bila moralno neutralna, nadvladavala je politiku; ali sada u praksi i u idealu, znanost je vođena ideologijom Ljevičarske politike.

Moraliziranje je zamijenilo funkcionalni fokus modernizacije. Prestižni poslovi, promocije, počasti ili nagrade daju se na moralističkim osnovama, slavi se što je dobitnik žena ili pripadnik manjine. Znanstveno opravdanje može se dati post hoc, ali takvo što nije primarno.

Slično vrijedi i za evaluaciju znanosti. Hoće li se nešto smatrati "istinitim" ili ne, ovisi o tome je li u skladu s prevladavajućom Ljevičarskom ideologijom. U slučaju da nije, onda "nije točno" – radi se o nekompetentnom ili nepoštenom radu.

---

Modernizacija, koja je porazila kršćanstvo, nije porazila moraliziranje. Širenjem i profesionalizacijom znanosti vratilo se i moraliziranje.

Sada je takvo stanje, u znanosti, i u svim drugim velikim i moćnim društvenim institucijama; ideal funkcionalne učinkovitosti je odbačen i moderno društvo se vratilo primatu religije/ideologije.

Svijet ljudi i institucija koje nepokolebljivo griješe u svemu važnome, u svakome trenutku

Ono što smatraju važnim je trivijalno i pogrešno. Ono što pretpostavljaju dokazano pogrešnim, ne samo da je ispravno nego je i zasljepljujuće očito i najpodlijem umu. Ono što smatraju utemeljno na dokazima je jednostavno pogrešno pretpostavljeno...

Svaka njihova nova ideja je pogrešna i štetna; sve što žele ukinuti je bolje od onoga s čime to pokušavaju zamijeniti...

Ljudi kojima se dive su isfabricirani lažnjaci – među ljudima koje preziru su sveci i kreativni geniji.

Njihova ideja ljepote je visceralno ružna – ulažu velika sredstva i trud kako bi podigli odvratne beskorisne zgrade i konstruirali bezuspješne tehnologije.

Rugaju se zdravim vrlinama i nazivaju ih licemjernim jer su nesavršene; A darivaju medalje, nagrade i laskave titule onima koji su pohlepni, pohotni i nepošteni – posebno kada se hvale svojom izopačenošću.

Dok je čitav njihov svjetonazor teorija zavjere izmišljene paranoje, oni zdravorazumske zaključke na temelju činjenica prozivaju teorijama zavjere.

Sebe smatraju anti-autoritativnim, ali vjeruju u svakojake stvari čisto na temelju onoga što smatraju uglednim izvorom i podrijetlom.

Najvažnije, preziru i izruguju vjeru – smatraju je lakovjernom, izmišljotinom; ali svoju vlastitu vjeru ne prepoznaju, paradoksalno će je negirati – a upravo je ona odgovorna za sve navedeno.

"Bruce G. Charlton, A world of people and institutions who are unshakeably wrong about everything important, all of the time"

PS

Odlično sažeto.