O zahtijevu za stalnim "definiranjem" pojmova – P. Geach

Filozof i logičar P. Geach u knjizi Reason and Argument (poglavlje Definition) ;

U neakademskim raspravama, usmenim razgovorima ili u novinarskim kolumnama; "Definirajte korištene pojmove!" nešto je što se često zahtijeva; "Prvo se dogovorimo o definiciji naših pojmova" je pristojniji i manje zapovjednički zahtijev, ali logički nije drugačiji potez. Očito je da takav zahtijev ne može uvijek legitimno postaviti. Ako se definicija daje riječima, ponovno bi se mogao postaviti zahtjev da se te riječi definiraju - i tome ne bi bilo kraja, ili bolje rečeno, rasprava nikada ne bi mogla započeti. "Definirajte korištene pojmove!" jednako je učinkovit za prekid rasprave kao i Beamishov način da na svaku premisu koju mu ponude odgovori sa "To je nešto što ti kažeš!" Jednako je nerazumno jer naravno naša sposobnost razumijevanja bližnjih i naše pravo da se složimo s onim što govore ne može ovisiti o stvaranju formalnih definicija riječima za korištene pojmove. Naravno, naše međusobno razumijevanje vrlo često je nesavršeno; ali stvaranje formalne definicije riječima nije nužno ni jedini ni najbolji način za uklanjanje nesporazuma.

Sokrat je tvrdio da nitko nema pravo prihvaćati tezu osim ako nije spreman (ako ga se izazove) dati definiciju ključnih riječi korištenih u iznošenju teza. nemogućnost da to učinite znači da niste znali o čemu govorite iznoseći tezu. Dobro bi mu došlo da mu je neka od njegovih žrtava odbrusila: 'Hajde, Sokrate, molim te, definiraj 'definiciju'!' pa bi tako dobio što je zaslužio. ; 'Dakle, ne možeš zadovoljavajuće definirati 'definiciju'? Vrlo dobro onda: ne znaš o čemu govoriš kada kažeš da moramo biti u stanju dati definicije - pa ne moram dalje obraćati pažnju na tvoju dijalektiku koja samo troši vrijeme.' U konkretnim slučajevima, Sokratov zahtjev je apsurdan. Svakako ne bih mogao definirati ni pojam 'hrasta' ni 'slona'; ali to ne ukida moje pravo da tvrdim da nijedan hrast nije slon, niti će moji čitatelji smatrati ovu tezu teško razumljivom ili će je osporiti.

Sokrat je zahtijevao ne samo definiciju, već onu koja bi omogućila odlučivanje o marginalnim i sumnjivim slučajevima. Ovaj zahtjev je još nerazumniji. Da se vratim na svoj primjer: sasvim je moguće da postoje životinje i biljke oko kojih ne bih mogao odlučiti jesu li slonovi ili hrastovi, ovisno o slučaju; ali sve što se iole vjerojatno može smatrati hrastom sigurno nije slon, a sve što se iole vjerojatno može smatrati slonom sigurno nije hrast.

Sokratska dijalektika se u to vrijeme smatrala moralno štetnom. Doista se lako može zamisliti da bi čovjek mogao biti moralno oštećen ako bi odlučio da mora odgoditi prosudbu o tome je li prijevara nepravedna dok ne dobije čvrste definicije 'prijevare' i 'nepravednosti'. U moralnoj filozofiji našeg vremena mogu se naći argumenti u sokratskom stilu. Rezultat toga je prilično dobro iskazan sljedećim razmišljanjima; 'Što je život? Možemo li definirati trenutak smrti? Možemo li, nadalje, definirati razliku između stvarnog ubijanja i jednostavnog neuspjeha u očuvanju života? I što je beba? Bi li se zdravi štenci koje je rodila ljudska majka smatrali bebama? — Ako ne možete odgovoriti na ova pitanja, nemate pravo s pouzdanjem tvrditi da je pogrešno ubijati bebe, budući da ne znate što mislite pod "ubijanjem" ili "beba". „Zahtjev 'Definirajte svoje pojmove!' nije štetan samo u teoriji.

Argumentiranje i navođenje razloga – P. Geach

Filozof i logičar P. Geach primjećuje u knjizi Reason and Argument (poglavlje Arguing and Giving Reasons)

Ovdje se, međutim, može pojaviti sumnja: je li naš dolazak do teorijskog zaključka, zaključka o tome kako stvari stoje, doista nešto o čemu sami odlučujemo? O ovom pitanju zauzeta su izrazito suprotstavljena stajališta; Descartesa i Shelleyja možemo smatrati tipičnim pristašama suprotstavljenih stajališta. Čini se da je Descartes mislio da je vjerovanje jednostavno i izravno stvar izbora: barem u trenutku i u stanju mira, možete prestati vjerovati u bilo koju od stvari u koje sada vjerujete. Čini se da su neki ljudi tvrdili da imaju moć usvojiti uvjerenja u trenutku: poput Bijele kraljice koja je (doduše, s vježbom) mogla povjerovati u čak šest nemogućih stvari prije doručka.

[...] Prema Shelleyju, ako razmatramo je li nešto istinito, to je samo pitanje spontanog osjećaja slažemo li se ili ne slažemo ili odgađamo prosudbu; osjećajima se ne može zapovijedati, tako ni vjerovanju.

[...] Čini se da se istina nalazi između ove dvije krajnosti. Uvjerenja se ne mogu odmah uključiti ili isključiti po volji; ali su donekle pod našom kontrolom. Možemo stvoriti navike mišljenja koje će promijeniti naša uvjerenja, a stvaranje takvih navika je svakako dobrovoljno.

***

Ovdje možemo prirodno uvesti trostruku razliku: motivi za vjerovanje, razlozi za vjerovanje, uzroci vjerovanja. Radi praktičnosti, u ovom kontekstu ograničavam 'razloge za vjerovanje' na: navodljive razloge iz istine kojih bi proizašlo - sa sigurnošću ili vjerojatnošću - da je uvjerenje istinito. Naša dva ljubavnika imala su snažan motiv za uvjerenje u nevinost voljene osobe: suprotno uvjerenje, ako bi se prihvatilo, donijelo bi ljubavniku mnogo nesreće. Ali taj motiv ne pruža razlog za to uvjerenje.

[...] Sve vrste stvari mogu uzrokovati uvjerenja: uvjerenje da su crni psi posebno opasni može se povezati sa zaboravljenim strahom iz djetinjstva, ili uvjerenje da je neki čovjek vaš neprijatelj može biti posljedica bolesti mozga. Jasno je da ovdje nemamo ni motiva ni razloga za uvjerenje.

Ponekad se uvjerenje usvoji iz motiva koji ne pružaju razloge ili proizlazi iz nekog psihološkog ili fiziološkog uzroka, neovisno o bilo kakvim razlozima, ali uvjerenik kasnije izmišlja razloge koji podupiru to uvjerenje. Taj se proces naziva racionalizacija. Međutim, na prvi pogled, shvaćanje razloga koji bi, ako su istiniti, učinili stvar za koju se vjeruje sigurnom ili barem vjerojatnom ponekad zapravo proizvodi uvjerenje; nije svako razmišljanje racionalizacija. Neki su mislioci smatrali, ili su barem bili optuženi da smatraju, da je svako navođenje razloga za vlastita uvjerenja stvar racionalizacije: navedeni razlozi nikada nisu odredili uvjerenje do kojeg se došlo, već su izmišljeni nakon događaja. Ako netko doista zastupa ovo stajalište, glupo je od njega navoditi bilo kakve razloge ili dokaze za svoje stajalište; jer ako je u pravu, onda je pristanak ili neslaganje drugih ljudi s njegovim stajalištem samo po sebi nešto što bi se dogodilo neovisno o njihovom razmatranju bilo kakvih razloga koje je on naveo. Ova je knjiga napisana u suprotnom uvjerenju da razmatranje razloga za mišljenje o nečemu istinitom ponekad rezultira odgovarajućim uvjerenjem; ako netko ne dijeli to uvjerenje, teško može tražiti razloge zašto bi ga trebao usvojiti.

PS

Geach piše općenito vezano uz formiranje mišljenja i uvjerenja, ali mene je podsjetilo na primjenu takvih razmišljanja na vjerska uvjerenja i "mišljenja".

Podsjetilo me na razne Pascalove Misli poput Na vama je dakle zadatak da počnete i Želimo li Boga steći, vanjština se mora spojitit s nutrinom  međuostalom i njegovu "okladu". Tu je i raniji post Pa što onda ako i jest istinito?,  Čini sada što bi onda htio činiti, itd

Nekoliko citata o logici i rezoniranju – P. Geach

Iako je razumno tražiti [upitati] razloge, nije uvijek razumno tražiti razloge. Rasprava između A i B će očito biti osujećena ako B nastavi tražiti [zapitkivati] razloge zašto bi trebao prihvatiti ono što je A zadnje rekao.

***

"Definirajte korištene pojmove!" nešto je što se često zahtijeva; "Prvo se dogovorimo o definiciji naših pojmova" je pristojniji i manje zapovjednički zahtijev, ali logički nije drugačiji potez. Očito je da se takav zahtijev ne može uvijek legitimno postaviti. Ako se definicija daje riječima, ponovno bi se mogao postaviti zahtjev da se te riječi definiraju - i tome ne bi bilo kraja, ili bolje rečeno, rasprava nikada ne bi mogla započeti. "Definirajte korištene pojmove!" jednako je učinkovit za prekid rasprave kao i Beamishov način da na svaku premisu koju mu ponude odgovori sa "To je nešto što ti kažeš!" Jednako je nerazumno.

***

Ad hominem argumenti. Ovaj latinski izraz označava da su to argumenti upućeni određenom čovjeku - zapravo, drugom čovjeku s kojim raspravljate. Počinjete od nečega u što on vjeruje kao premisu i izvodite zaključak koji on neće priznati kao istinit. Ako niste varali u svom razmišljanju, pokazali ste da je sadašnji skup uvjerenja vašeg protivnika nedosljedan i na njemu je da ga negdje modificira. - Ovaj argumentacijski trik je toliko nepoželjan žrtvi da će ga vjerojatno smatrati varanjem; loše stare knjige o logici čak govore o ad hominem zabludi. Ali ad hominem argument može biti sasvim pošten.

PS

Preuzeto iz knjige Reason and Argument, P. Geach.

Nažalost veliki broj drugih Geachovih knjiga i radove nije baš lako pronaći. Reason and Argument je nastala na temelju kolegija za brucoše koji kasnije neće studirati srodna područja. Pisana je jednostavnim stilom i nije ju teško razumijeti.

Na portalu konzervativac.com su objavili Feserovu analizu Što je pogreška ad hominem?

O grijesima kršćana – bl. Henrik Susone, Devet Hridina

Prenosim iz Devet Hridina (.pdf ovdje), autor bl. Henrik Susone;

Knjiga Devet hridina je duboko označena osobnim duhovnim putem svoga autora, a pisana je u 14-tom stoljeću, pa je kao takvu treba i shvatiti poglavito kada govori o grijesima kršćana toga doba. [...]

Tko želi čitati knjigu Devet Hridina koja je ovdje ispisana, neka počne od početka i čita do kraja, jer će je samo tako moći shvatiti. A ako nakon toga ne počne mijenjati svoj život treba se bojati da će ga Bog pustiti da padne u vječnu propast. Neka nas od toga sačuva vječna Istina. Amen.

***

Čovjek: Ja čvrsto vjerujem kad bi kršćani znali da je loše ono što čine, ne bi to više činili.

Odgovor: Time ne mogu biti opravdani od grijeha jer svaki čovjek kad dođe do dobi razbora i upotrebe razuma, dužan je poznavati i opsluživati kršćanske zapovijedi.

Čovjek: Upravo je strašno ono što Ti govoriš o stanju ljudi u ovom vremenu.

Odgovor: Ti sam trebaš vidjeti na koji uznemirujući način danas stoje stvari u kršćanstvu i kako narod u ovom vremenu živi protiv svih zakona, a strah Božji je potpuno zaboravljen.

Čovjek: Ljubavi moja, ako je moguće, poštedi me da to vidim jer već previše znam. Kada na to mislim osjećam se tako loše da ne želim više znati.

Odgovor: Ti trebaš vidjeti ne samo bezumne ljude, nego također na koji način su uhvaćeni oni prividno dobri i dobre volje, i na što su još navezani tako da ne napreduju.

Čovjek: Ljubljeni moj, u svemu čini što želiš.

***

Učitelji

Odgovor: Pogledaj učitelje, gdje su oni koji se s propovjedaonice usuđuju otvoreno kazati istinu i razotkriti kriminalne grijehe koji se danas čine među kršćanima, koji opominju narod i izlažu svoj život zbog Božje časti?

Čovjek: Učitelji možda žele reći da i kada si Ti bio na zemlji, Riječ je bila tako skrivena ponekada.

Odgovor: To je istina, ali to se događalo jer moj čas još nije bio došao, čas u kojemu sam želio podnijeti smrt. A kad je čas došao, otvoreno sam propovijedao istinu. Bog želi da se otvoreno propovijeda istina.

Čovjek: Ljubljeni moj, učitelji možda vjeruju da kada bi govorili čistu istinu, narod bi pobjegao vjerojatno zbog tih riječi te bi izgubili i jedno i drugo.

O povezivanju zanatskog i teološkog obrazovanja – J. Imam

U "Embracing the Trades at the College of Saint Joseph the Worker" Jacob Imam objašnjava (svoju) ideju programa s kojim je povezan.

Neprestano susrećem ljude koji vjeruju da odgajanje studenata u katoličkoj intelektualnoj tradiciji i zanatima nije samo paradoks (što priznajem), već kontradikcija. Često čujem da su "Neki ljudi stvoreni za fakultet; a drugi za zanate". Ipak, u ovoj naizgled bezopasnoj izjavi postoji nešto duboko antikršćansko. To je opravdanje za veliki razvod između glave i ruku - između aktivnog i kontemplativnog. Ovo nije samo sociološki problem. To je teološki problem. I to je teološki problem koji je bio prisutan u kulturnom kontekstu u kojem se Krist pojavio.

Grci su vjerovali da njihovi bogovi rade. Atena je tkala odjeću. Apolon je čuvao ovce. Posejdon je gradio bedeme. A Hefest je gradio palače i kovao oklope. Nisu bili transcendentni - i Grci su toga bili savršeno svjesni. Herodot, starogrčki povjesničar, na primjer, izričito je napisao da Grci vjeruju „da su bogovi ljudske prirode“ (Herodot, 1.131). Ali to nije značilo da je rad dobar; pokušavali su ga izbjeći kada god su mogli. Za Grke je rad bio prokletstvo. Herodot je napisao:

Znam da se u Trakiji, Skitiji, Perziji, Lidiji i gotovo svim stranim zemljama oni koji uče zanate manje cijene od ostalih ljudi i onih koji imaju manje veze s obrtničkim radom... Ono što je sigurno: da to mišljenje... zastupaju svi Grci. (Herodot, Perzijski ratovi 2.167.1–2)

Takav prezir naveo je razne grčke države da građanima zabrane fizički rad. Spartanska vlada zabranila je svojim građanima bavljenje fizičkim radom. Teba je naložila da muškarci budu u mirovini najmanje deset godina prije nego što se mogu baviti politikom. Prezir prema radnicima bio je toliko visok u atenskoj kulturi da je vlada zapravo stvorila zakon kojim se građanima zabranjuje da se međusobno ismijavaju zbog zanimanja. Jedan od najdražih atenskih sinova bio je Aristotel, koji je u svojoj Politici napisao: „Građani ne smiju voditi život obrtnika... jer je takav život nečastan i nespojiv s vrlinom.“

Razmišljanja rimljana se nisu puno razlikovala.. Rimski konzul i odvjetnik Ciceron jednom je primijetio da se svi radnici „bave vulgarnim poslovima; jer radionica ne može imati ništa ugledno u sebi“. Plutarh je promovirao spartanski sustav u kojem nitko nije mogao raditi za život. A Livije, Dionizije i Gelije nam svi kažu da „nijednom Rimljaninu nije bilo dopušteno posvetiti se trgovini ili rukotvorinama“.

O izazovima života zanatlija (radnika i drugih klasa)

Filozof Vallicella prisjetio se nekih svojih "radničkih" poslova (grobar, poštar, fizički radnik, drvosječa itd.) i zaključuje;

Pet razloga za izbjegavanje takvih poslova; (1) Radnika se ne poštuje; (2) plaća je često loša; (3) posao je dosadan; (4) radnici su često grubi, neuki, ogorčeni, zavidni i neprijateljski raspoloženi prema svima koji se pokušavaju poboljšati; (5) radnik riskira svoje zdravlje, iz dana u dan, i često osjeća posljedice: nedostajuće palčeve, gubitak sluha itd.

Budući da dolazim iz radničke klase i da sam radio takve teške poslove, trajno sam cijepljen protiv te fantazije marksističkih intelektualaca koji obično ne pripadaju radničkoj klasi, fantazije prema kojoj radnici, siromašni, 'potlačeni' imaju neku posebnu vrlinu koja nedostaje ostalima. Ništa se ne može očekivati od bilo koje klase kao klase: pojedinci i samo pojedinci su središte vrijednosti i nada čovječanstva.

***

Budziszewski primjećuje u "The Best People"; 

Jedan mladić na mome predavanju naivno je predložio da su obrazovani i imućni kreposniji od siromašnih. Nije me iznenadilo što je imao tako samozadovoljan stav, već samo to što ga je tako otvoreno izrazio. Takvo razmišljanije nije neuobičajeno, ali danas se smatra neprimjerenim pokazivati ga.

Takvi stavovi imaju svoju povijest. Većina političkih mislilaca u većini vremena i na većini mjesta vjerovala je da je dobar karakter prisutniji među imućnima. Možda se nisu slagali oko toga tko više zaslužuje divljenje, bogati ili srednja klasa, ali su se slagali u svojoj sumnji prema siromašnima i radnicima.

Aristotel je smatrao da velikodušnost zahtijeva bogatstvo jer siromašni nemaju s čime biti velikodušni. Rimljani su se oslanjali na bogate ljude i dobre obitelji jer su oni imali slobodnog vremena za brigu o zajednici. Thomas Jefferson je glavni oslonac republike pronašao u snažnim farmerima-zemljašima, koji su imali dovoljno imovine za neovisnost duha, ali nedovoljno da ugnjetavaju one koji su imali manje. Alexander Hamilton bio je impresioniraniji „gospodom iz biznisa“, koje niste mogli pritiskati i koji su imali iskustva u obavljanju stvari. S vremena na vrijeme čujem ljude kako kažu da se tajkunima više vjeruje nego radnim ljudima, jer su prebogati da bi ih se podmitilo.

Nije sve navedeno pogrešno. Svakako postoje razlike među klasama i društvenim skupinama, zaista postoje prednosti iskustva i obrazovanja. Ipak, postoji puno manje razloga za samozadovoljstvo no što se čini. Bogati nisu manje skloni porocima od siromašnih i radnih ljudi, ali su skloni drugačijim porocima.

Status zanatlija i Dekadencija

U jednoj Fraddovoj podcast epizodi s Jacobom Imamom spomenuto je da suvremeni odnos prema fizičkom i zanatskom radu pokazuje našu dekadenciju. Nisam potpuno shvatio ideju, ali učinila mi se zanimljivom.

Imam je jedan od osnivača škole Sv. Josipa Radnika (College of St. Joseph the Worker) koja podučava polaznike katoličkoj intelektualnoj tradiciji, ali ih ujedno obučava i raznim zanatskim vještinama. Kao što navode; uče ih razmišljati, moliti, ljubiti i graditi.

U američkom kontekstu je zanimljivo što tijekom studija mladi ujedno i rade pa na taj način isplaćuju školarinu, ne preuzimaju nikakav dug. Ne znam postoji li išta slično u našoj blizini, salezijanci u bosni imaju neku tehničku školu, možda se radi o sličnoj formaciji (prilagođenoj dobi učenika).

Nisam dublje istraživao tu ideju, ali sam na slična razmišljanja iznenađujuće naišao kod drugih komentatora koji također govore o našem odnosu prema radu pa me to motiviralo da nešto napišem o tome. Prikladno i s obzirom na nedavni blagdan Sv. Benedikta.

(U snimci Love of Labor Imam ukratko objašnjava kakav je bio odnos prema radu u antičkom svijetu.)

***

Kao što primjećuje jedan francuski matematičar, Europa koja odbacuje svoje kršćansko nasljeđe odbacuje i (ručni) rad i tehničku obuku; to je za nižu društvene slojeve, za imigrante, za one koji su "neuspješni u školi". Drugim rječima, za one koji nemaju drugog izbora. Ponovno se vraćamo na stav antičke Grčke i Rima koju su smatrali da je fizički rad primjeren samo robovima. Treba li onda čuditi nestajanje obrtništva i industrije?

Ipak, biblijska Objava upućuje na nešto drugo. Sv. Benedikt i njegovi redovnici živjeli su pod motom "Ora et Labora", molitva i rad. Rad nije samo nešto ljudsko nego je i božansko. Čovjek njime pokazuje da je stvoren na sliku i priliku Božju, sudjeluje u stvaranju.

Krist je radio uz sv. Josipa, drvodjelju.

Djecu je potrebno podučiti da rade svojim rukama, svojim tijelima. Da njima mogu mijenjati svijet, da mogu izrađivati prekrasne stvari, pa i stvari koje će imati uporabu u najvišim stvarnostima, služenju i štovanju Boga.

O Zanatlijama – bl. H. Susone

Bl. Henrik Susone, živio je u turbolentnom povijesnom razdoblju (14. st.), opisao je grijehe kršćana, problematično stanje duha koje je stalna prijetnja kršćanima. (Prenosim što je zapisao o zanatlijama, pisano u obliku dijaloga).

Zanatlije:

Odgovor: Vidi kako opasno žive zanatlije, kako su puni škrtosti i pohlepe u ovom vremenu i kako traže što više mogu da se izjednače s onima kojima bi trebali biti podložni po Božjim odredbama. U prošlosti mnogi zanatlije su bili ponizni i jednostavni u duhu i ponašanju u svim svojim djelima tako da je Bog bio ljubazan prema njima. A sada se oholo uzdižu tako visoko da Bog ni na koji način ne može boraviti u njima. Bog ni na koji način ne boravi u oholima.

Čovjek: Ljubljeni moj, smiluj se tome! Ja sam vjerovao da su to jednostavni ljudi.

Odgovor: Oni skupo naplaćuju svoj zanat, i jedan provocira drugoga kako bi dobili veću cijenu, pa ipak zavide jedni drugima, uzajamno se mrze i uvijek nastoje da potpuno ocrne djelo drugoga.

Čovjek: Ljubljeni moga srca, smiluj se kršćanstvu!

PS

Naravno da se blaženik bavi bitnijim stvarima, ali kada se sjetim nekih reakcija zanatlija i korisnika usluga zanatlija u svojoj okolini teško mi je ne nasmijati se.

Unatoč stilu zvuči prilično suvremeno, gotovo kao citat iz razgovora koje danas vode ljudi o uslugama zanatlija, ili možda citat zanatlija koji opisuju svoja iskustva s korisnicima. Ne bih razrađivao dalje. (Zanimljivo mi je i kao kritika zanatlija, ali postoji prostor i za kritiku kritičara zanatlija. Postoje oni koji će se hvaliti svojim egalitarnim stavovima, ali u stvarnosti će živjeti nešto drugo.)

---

Bl. Henrik naravno ne piše o političkoj filozofiji ili ekonomiji, zabrinut je za stanje duša. (Ništa manje nije kritičan prema drugim staležima i pozicijama u društvu.)

Preneseno iz priručniku Put Čišćenja (pdf). Inače iz djela Devet hridina - pdf , (Sav Tvoj, Zagreb 2015.)

---

Već i osrednji zanatlija može do 8000 € mjesečno.

Na Thompsonovim koncertima je uvijek takva gužva...

...da više nitko nede na njih.

To je najnovija verzija kritika usmjerenih protiv "kontroverznog" pjevača koje sam pročitao od strane anonimnih komentatora. Nisam pratio službene medije, ali prema onome što sam vidio, njihovo upozorenje je da ljudi toliko obožavaju Thompsona da ne mare za sigurnost onih oko sebe u nastojanjima da mu budu bliže.

---

Napadi i osporavanja – bili opravdani ili ne - iz različitih perspektiva su odavno prisutni; od otvorenih napada na ono što predstavlja (ili što neki misle da predstavlja) do pokušavanja izazivanja razdora kod onih koji se slažu s njime (ili s onime što neki misle da on predstavlja).

Koliko god bilo važno ili nevažno, veliko ili beznačajno, ticalo se njegova privatnog ili javnog života, sve je pokušano; Članci, kolumne, prilozi, emisije, isključivanja, postupci, zabrane...

Zadnjih godina ni njegova djeca nisu isključena. (Prilično su agresivno bivala u vlastitoj kući dok su na terasi mediji obavljali svoje važne zadatke.)

I sve to, čitava ta povijest, rezultira ovakvim interesom za njegovim koncertom. Najgore od svega – ili najbolje, ovisno o tome koga pitate - nesretni mediji su prisiljeni izvještavati o svemu tome. (Nešto slično kao kada moraju izvještavati o uspjesima nogometaša.) Predložio bih medijima koji svakodnevnu potiču grijehe i poroke, a napadaju stvarnu dobrotu i herojstvo da počnu djeliti medalje s natpisom "Vade retro Satana! Nunquam suade mihi vana! Sunt mala quae libas. Ipse venena bibas!", ali navodno su to već učinili.

Kakve li sudbine biti naprednjački medij ovih dana.

Mogu se utješiti pretpostavkom da veliki dio mnoštva nije toliko zainteresiran za hodočasnički put nego je zainteresiraniji za spektakl. Pa, ipak... ne možete nikada biti sigurni.

(U svakom slučaju, nekima je to dobra priprema za prvenstvo sljedeće godine kada se Lukica vraća iz amerike s trofejem.)

---

Prolazio sam pokraj skupine osnovnoškolske dječice (koja se vjerojatno ne sjećaju ni 2021.), komentirali su svu tu pažnju, jednome dječaku nije bilo jasno o čemu se radi, izjavio je "on ionako ima samo tu jednu pjesmu" koju svi znaju.

Ipak, sudeći prema interesu, izgleda da se mnogi, barem stariji, postovjećuju s njime i njegovom glazbom, u njoj pronalaze i s njome su proživljavali bitne događaje od osnutka države. Moglo bi nekome zvučati pretjeranim, ali reakcije Ljevice idu tome u prilog.

Prema našim naprednim sugrađanima; Thompsona slušaju siromašni i neobrazovani, ljudi s dna društva, oni koji si ne mogu platiti ni zubara. Što takvi ljudi uopće imaju slušati glazbu ili voljeti svoju domovinu (i kititi svoje sirotinjske domove zastavama), trebali bi živjeti u očaju i očajavati.

(Pravi napredni građanin je toliko ispunjen ljubavlju prema svima da mu jednostavno ne preostaje dovoljno ljubavi da bi još volio i svoj narod, svoju zemlju, svoju obitelj. On nije hrvatski ljevičar nego ljevičar u Hrvatskoj, slučajno se tu našao.)

Ne samo da ljudi slušaju takvu glazbu, nego čitave obitelji slušaju takvu glazbu. Kakva je to glazba koju djed može pustiti unuci i u kojoj mogu imati zajedničko iskustvo, prava glazba je ona koju mogu konzumirati samo opijeni mladići i djevojke u potrazi za zadovoljavanjem najnižih strasti.

---

Iz beznađa kojeg promovira moderan svijet, prema nekima, može nas spasiti samo poezija.

Thomposonova poezija se čini kao iznenađujući izbor za takvu ulogu, ali ne bi bio prva nesavršena osoba na takvom zadatku.

---

Nisam upoznat s fenomenom koncerta i navodno jedinstvenim uspjehom u svjetskim okvirima, ali jedan sekularni poznanik je prokomentirao iznenađujuće rasprodani koncert s citatom; "Uzalud vam sav tisak i sve radiopostaje..."

No, s obzirom na moj opis njega kao "sekularnog", nisu to riječi i upute koje je toliko prihvatio k srcu.

S druge pak strane, jedan pobožni fratar je svima zabrinutima za svoj život preporučio da pristupe svetim sakramentima (ispovijedi, bolesničkom pomazanju) i molitvi.

Vrijedan savjet neovisno o koncertu i pjevaču.

---

Iz nekog razloga sam mislio da se preziva Thompson.
Clarence, ako čitaš, sretan ti dan nezavisnosti!

Mladomisnik - José Alcázar Tejedor

Iz homilije nadbiskupa Kutleše; 

U rukama današnjih ređenika promatramo više od tijela i krvi: vidimo instrumente milosti koje će od danas služiti Božjemu narodu na posve nov način. Te će ruke blagoslivljati, podizati posrnule, dijeliti svete sakramente, prikazivati euharistijsku žrtvu i pružati Kristov dodir svijetu. One će, poput Kristovih ruku, postati znak Božje prisutnosti među nama. [...]

Oltar je mjesto na kojem prestaje vaša svakodnevica, a započinje vječnost. Mjesto gdje svećenikove ruke postaju posuda nevidljivoga Boga. Zato vas Crkva danas posvećuje. Zato vam biskup pomazuje ruke - jer ćete ih koristiti za ono što ni anđelima nije dano: prinositi na oltaru, iz dana u dan, beskrvnu žrtvu Sina Božjega... Bili za oltarom u velikoj katedrali ili u maloj župnoj kapelici, uvijek će se jednako, na vašu riječ, nebesa otvarati da prigrle zemlju. A vi? Dok sve to budete činili, često nećete ništa osjećati. Često ćete biti umorni; često pritisnuti brigama. No, svejedno, vaše će ruke pred očima naroda podizati Krista. Prinosit ćete njegovu Žrtvu. Vaše ruke držat će Tijelo koje se predaje za život svijeta. To je čudo Euharistije. Bog bira ostati među nama preko posvećenih čovjekovih ruku.

***

Los padres del celebrante después de la misa nueva

 autor José Alcázar Tejedor