Kad je netko tjeskoban kolebao između straha i nade, te jednog dana pritisnut žalošću kleknuo pred oltarom u crkvi na molitvu, ovako je razmišljao u sebi: »O, kad bih znao da ću ustrajati!« I odmah je čuo u nutrini božanski odgovor: »Kad bi to znao što bi onda htio činiti? Čini sada što bi onda htio činiti, i bit ćeš posve umiren.« I odmah se, utješen i ojačan, predao u volju Božju; i prestalo je mučno kolebanje. I nije više htio znatiželjno istraživati da dozna što ga čeka u budućnosti; nego je više nastojao istražiti što je sveta i savršena volja Božja pa da svako dobro djelo počne i dovrši.
---
Drugi se pridržavaju, dragi Isuse ja ću se tebi darovati ako... i onda stavljaš Isusu uvjete, Isus učini ovo ili ono... Znači to samodarivanje mora biti neprekinuto i potpuno, bez ikakvih uvjeta, bez ikakve nutarnje pridrške za sebe. Treće, to samodarivanje mora se često obnavljati. Bilo koje nutarnje raspoloženje će se ukorjenjivati u duši samo po ove dvije dinamike, često obnavljanje toga čina, a drugo molitva za to. Mnogo sam puta pitao časne ili druge, kada se kaže da nemaju povjerenje, da li se mole Isusu da poraste njihovo povjerenje u Njega, i odgovor je uvijek nikada. To su zamke koje je još sv. Ignacije Lojolski opisao, neprijatelj napada dušu u njenim slabim stranama i onda samoj duši zatvori da se za to ozbiljno ne moli, oko toga ozbiljno ne trudi, i onda nikakvoga puta daljnjega nema. To isto vrijedi za predanje, ja nemam predanja u ruke Isusove, prvo se moraš moliti da sve predaješ u ruke Isusove, a onda da poraste tvoje predanje. Prvo moraš ga svaki dan obnavljati, predajem se Isuse tebi, sve predaješ u ruke Isusove, onda moraš se moliti, Isuse daj da moje predanje poraste. To su te dvije temeljne dinamike za svaki nutarnji stav. To sam naučio u francuskoj školi duhovnosti, oni su uglavnom u tome nastojali, znači kada su oni odgajali duše, na tome su nastojali. Isto kod sv. Terezije Avilske imate sličnih citata. Znači to je bio prvi stav oko kojeg se duša mora truditi da bi ušla dublje u duhovni put, da bi ušla u IV. odaje.
Preuzeto iz priručnika Put Prosvjetljenja (.pdf ovdje).
PS
Naišao sam na savjet onima koji bi se možda molili, ali jednostavno ne znaju kako (ili im je teško internalizirati određene molitve), da se mole za dar molitve. (Čini se očitim, ali pretpostaviti ću da se mnogi toga ne bi dosjetili.)
Možda nekima odgovor ne pomaže, strana im je takva terminologija. Nešto jednostavniji odgovor sam čuo od benediktinca Wette, koji je uz dozu svog humora usput poručio onima koji vele kako ne osjećaju toliku želju, da bi za početak trebali reći odnosno moliti "želim Te željeti". (Pretpostavljam da postoje prikladnije strelovite molitve.)
Radilo se o neformalnom odgovoru u radio emisiji, ali slična molitva je svakodnevna i prožima duhovni život. Primjerice katolici koji mole krunicu mole "[Isus] koji neka nam" (I) umnoži vjeru, (II) učvrsti ufanje, (III) usavrši ljubav; ili u poznatoj marijanskoj pjesmi "umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje". Naravno, slični zazivi prisutni su u gotovo svim oblicima pobožnosti.
(U spomenutom priručniku možete se informirati o bogoslovnim krepostima vjere, ufanja i ljubavi.)
No, kada je već spomenuta krepost vjere, istaknimo još jednom što ona jest; Vjera znači pristanak uz istinu, imamo povjerenje da se radi o istini zbog autoriteta u kojeg smo (razumom) uvjereni. Odnosno, prihvaćamo Evanđelje jer ga je propovijedao Krist, pristajamo uz objavljene istine porade Božjeg autoriteta u kojeg imamo puno povjerenje.
---
No, ovaj blog je daleko od dobrog mjesta za informiranje o molitvi, bilo teološkom bilo praktičnom promišljanja.
Prenio sam ranije jedno Wettino neformalno razmišljanje o molitvi (i pobožnosti). Ponavljam iz posta Zašto prati zube ako će se opet zaprljati hranom? - Wetta o Ispovijed);
[...] svi smo svjesni da ne možete biti dobar košarkaš bez vježbe, ali kada govorimo o molitvi, često možete čuti; "ne molim se jer nemam rezultate"; Ali isto tako ne biste imali nikakve koristi ni od košarke ako je ne trenirate. Ako ne trenirate molitvu, ako ne trenirate svoju vjeru, nije ni čudo da nemate koristi. Ljudi očekuju da će odmah biti vrhunski u njoj, za molitvu je potrebna vježba baš kao i za bilo koju drugu aktivnost. Možda ponekad doživite milost i poseban trenutak, ali poput svih drugih aktivnosti, potreban je znoj i trud.
Poznati su zapisi svetaca o duhovnom životu koji govore o tome. (Pretražujući neke citate, iznenadio sam se koliko je domaćih prijevoda dostupno za preuzimanje. S obzirom da se radi o starijim knjigama pretpostavljam da nema ništa problematično u preuzimanju istih.)
Jednu poetski bogatiju molitvu, inspiriranu Pismom, pronalazimo primjerice u Filoteai (Glava četrnaesta, o Duhovnoj suhoći i neplodnosti, sv. Franjo Saleški); "Odlazi, neplodni sjevernjače, osuši mi dušu. Zapiri prijatni vjetre utjehe, duni po mome vrtu pa će milo zamirisati njegova čuvstva."
---
Prenio sam ranije nekoliko povezanih razmišljanja; Zašto moliti?, O okladi – Pascal, Pensées, Na vama je dakle zadatak da počnete - Pascal, Potrudite se (vezano uz kršćanstvo), kategorija postova put provjetljenja, tri puta duhovnog života itd.
(Prethodni post Pobožnost i krepost štovanja Boga objašnjava da je štovanje Boga stvar pravde. Nešto što smo dužni činiti, ne nešto što činimo samo zbog sebe - jer se tako "osjećamo" u nekom trenutku.)
 |
| Neću te pustiti dok me ne blagosloviš |
