Pjevaj hvale, Magdaleno

Jedna verzija u izvedbi tamburaša;  

PATRIA - Pjevaj hvale Magdaleno (yt)

Tekst (sa svim strofama);

1. Pjevaj hvale, Magdaleno,
jer uskrsnu Janješce,
trgnu iz sna ljudstvo sneno,
svlada tmine, moći zle.

Zdravo, zdravo, spasa cijeno,
zdravo Janje pomirbeno! (2x)

2. Svršila se krvna žrtva,
Krist pobijedi svijeta grijeh;
obnovi nam carstva mrtva,
pade pakla bijes i smijeh.

3. Svim uskrsnu život duše,
usta Gospod, mira car;
potoci se krvi suše,
otkad grije njegov žar.

4. Suza sreće nek ti reče,
Magdaleno, s oka tvog,
usta Gospod kako reče,
usta s groba velji Bog.

5. Srce ljudsko, gore gore,
jer uskrsnu Isus spas,
nek u njegve rajske dvore,
naše pjesme dopre glas!

6. Sinu duši uskrnsuće,Kriste 
Kriste, daj nam žrtve plod, 
o ispuni to čeznuće:
uskrisi ljudski rod!

Možete pronaći snimke raznih izvedbi (yt); 

• Mješoviti pjevački zbor ''Camerata vocale Split'' 
• Katedralni zbor Mostar
• Oratorijski zbor crkve sv. Marka Zagreb
• Mješoviti vokalni sastav "Schola cantorum"
• Na kanalu Luka Cosic kao dio playliste uskrsnih pjesmi
• itd.

Jedina verzija sa svim strofama koju sam pronašao je na kanalu pulherissimus. (Na kanalu se svakodnevno objavljuje časoslov, misna čitanja itd.)

***

Postoji još lijepih uskrsnih pjesama koje možda nisu toliko poznate, posebno u usporedbi s pjesmama nekih drugih razdoblja. Nažalost nema toliko ni snimki i koncerata.

Tamburaši Patria; Uskrsnu Isus doista, Isus usta slavni, Kraljice neba raduj se itd.

Radujte se kršćani!

PS

Ranije objavljeni tekst na blogu Značenje Uskrsnuća. 

Još starije; Uskrs u Svetoj Zemlji, Situacija kršćana u Svetoj Zemlji .

Živimo u najbizarnijem i najluđem svijetu – ikad

Davno sam zabilježio jedno BGC-ovo razmišljanje; 

Mislim da biste trebali shvatiti da se radi o činjenici - pogotovo mlađi čitatelji koji ne poznaju ništa drugačije i koji ne čitaju stare knjige.

Ljudima je postalo vrlo teško, naizgled nemoguće, osvjestiti krajnju neobičnost onoga što se sada uzima zdravo za gotovo. Prije četrdeset, pedeset godina ljudi su još bili svjesni toga – posebno vezano uz čovjekov odnos prema prirodi – ali, unatoč službenom i medijskom brbljanju o 'okolišu', sadašnja kultura nije uopće svjesna te očite činjenice.

Suvremeni čovjek niti ne zna što želi ili treba - do te mjere da se veliki napori ulažu u ismijavanje, podmetanje ili uništavanje onih preostalih nekoliko aktivnosti i stvari koje pružaju stvarnost, dobrotu i povezanost.

Već sredinom dvadesetog stoljeća došlo je do neobične stvari; ljudi provode toliko slobodnog vremena čitajući novine i magazine, slušajući radio ili gledajući televiziju; a danas pak takve aktivnosti ispunjavaju svaki trenutak... izgleda da smo prešli granicu kada više niti ne primjećujemo da je nešto s time neobično.

Zapravo, čini nam se da je nešto neobično u onim trenucima kada NISMO uključeni u medije, kada moramo odložiti mobitel na nekoliko minuta ili sati; čudno je normalno, a normalno se izbjegava.

No ljudi su društvena bića, spolna; naši društveni i (posebno) seksualni životi su danas gotovo potpuno umjetni, zasićeni umjetnim – ono što je normalno se smatra bizarnim, zapravo zlim.

Pretpostavka je - omogućuje ju naše veliko neznanje i prezir prema prošlosti i drugim društvima – da smo točno shvatili što je ispravno, da napokon shvaćamo što znači biti čovjek (a to primjerice znači niti muškarac niti žena); svi drugi kroz povijest su bili slijepi.

Ovo pišem, sjedeći za računalom, spojen sa svijetom putem interneta, spojen s njime na neki način – očekujem neku vrstu odgovora ... kakva bizarna stvar. Kakav čudan, otupljen, otuđen život živimo – čak su i naši odgovori na takvo stanje moderni, tehnički i umjetni – masovne distrakcije i zabave, masovna glazba, farmakalogija, opojna sredstva, putovanja, sudjelovanje u masovnim online razgovorima, druženje s gomilom neznanaca i sve što ide uz to.

Nije pretjerano zvati ovaj svijet ludim, u prilično strogom značanju psihotičnog – odnosno živimo odvojeno od stvarnosti. Ali kada su svi psihotični – tko može dati dijagnozu?

Radi se o Najbizarnijem. Svijetu. Ikad.

Nemojmo to zaboraviti.

Razlika između "pozitivnog" čina i čina propusta – G.E.M. Ancombe

U radu pod nazivom "Sins of Omission? The Non-Treatment of Controls in Clinical Trials" Anscombe odgovara na nešto vezano uz etiku ne-tretiranja u kliničkim studijama.

Prenosim razmišljanje iz rada koje nije toliko vezano uz samu temu;

***

Možda je korisno primjetiti uporabu uvjerenja da razlika između pozitivnog čina i propusta nije nikada "moralno značajna". Prvo, čini se kako se misli da propustiti nešto znači jednostavno nešto ne učiniti; ili ne učiniti to kada bi to mogao učiniti. Drugo, ako razlika između čina i propusta nije "moralno značajna"; mi smo odgovorni za sve što se dogodilo što se ne bi dogodilo da smo učinili nešto što nismo učinili, iako smo to mogli učiniti [...]

Zapanjujući zaključci se izvodi iz takvih početnih točki. Primjerice ako sam na zabavu potrošio neki novac koji sam mogao dati u dobrotvorne svrhe; a da sam taj novac tako dao, spasio bi se neki život, onda sam ubio nekoga pojednako kao da sam prerezao nekome grkljan.

Svrha takvih argumenata čini se nije pobuditi nemoguću savjesnost u našem ponašanju nego olabaviti našu savjest vezano uz ono što bi se normalno nazivalo ubojstvom.

PS

Kao što primjećuje Anscombe, često cilj nije navesti nekoga da stalno opsesivno računa i pokušava optimizirati svoje odluke u skladu s nekim rezultatom koji se smatra poželjnim – kao da je takvo što uopće teoretski moguće izračunati ili da znamo koji bi to točno cilj trebao biti; nego pokazati da postojeće dužnosti ili zabrane nisu opravdane. Oni koji daju ili slušaju takve argumente neće (u pravilu) promjeniti svoje ponašanje da bi takvo što postigli, nego samo kako bi mogi činiti nešto što žele činiti (a zabranjeno je), odnosno ne činiti ono što ne žele činiti (a dužni su činiti).

Prenio sam ranije o Anscombinu radu Moderna Moralna filozofija

"Jasno je kako Anscombe smatra da je utilitarizam Benthama i Milla fatalno manjkav zato što zagovara najveću sreću najvećeg broja bez da je (prema njoj) adekvatno određeno što se misli pod sreća i bez shvaćanja (prema njoj) da "najveća sreća najvećeg broja" nema smisla.

Još jedan problem s konzekvencijalizmom je da ignorira namjere, bez kojih ne možemo shvatiti ljudsko ponašanje. To znači da, iako možemo prosuđivati djelovanja na konzekvencijalistički način, ne možemo dosljedno živjeti kao da je konzekvencijalizam istinit. Odnosno, ne možemo živjeti naše cijele živote kao da namjere nisu bitne, iako se možemo pretvarati da nisu važne kada odlučujemo što ćemo učiniti ili iskazujemo ne/odobravanja nekog ponašanja. Konzekvencijalisti onda gotovo neminovno djeluju mala fides. Prave se da vjeruju ono što ne mogu, i što stvarno ne mogu, vjerovati."

Ili povezano, iz njenog govora Kvari li sveučilišna moralna filozofija mladež?;

"Naravno, potrebno je biti sveučilišni nastavnik da bi formulirali ideju koju sam čula; naime; [Ako], ukoliko vi ne učinite A netko drugi će učiniti B, [onda] ako vi ne učinite A, za vas se može reći da ste učinili B (vi ste doveli do toga da je B učinjeno, jer drugi čovjek to ne bi učinio da ste vi učinili A.) Zvuči prilično čudno u slučaju preljuba, ali generalna ideja je prilično česta."

---

Vezano uz razmišljanja o etici kliničkih studija, problem je što autor kojeg Anscombe komentira izbjegava čitavu problematiku svojim pogrešnim rezoniranjem o djelovanju i propustu. (Spominje se slučaj kada su pacijenti koji su primali "lijek" zapravo oštećeni, primjerice prerano rođena djeca kojima je davan kisik.)

Neki liječnici će govoriti o razlici između usmrćivanja i "dopuštanja da umre", ali ono što nazivaju "dopuštanjem da umre" jest trovanje i izgladnjivanje.

O "stručnjacima" i bioetici – G.E.M. Anscombe

Prenosim par početnih razmišljanja iz Anscombina rada "Commentary on John Harris's 'Ethical problems in the management of some severely handicapped children'". 

***

Radi se o poznatom prizoru; liječnik odlučuje da je u najboljem interesu djeteta umrijeti. [...] Način na koji donesete odluku je sljedeći: što mislite o prijedlogu da bi trebali zamijeniti svoj života za takav (na neki način) život. Ukoliko je ideja strašna, ako bi radije umrli, onda je umrijeti u najboljem interesu bića o kojem promišljate – naravno ne radi se o medicinskoj odluci, ona se provodi zamišljajući prijedlog. Koliko je mnoštvo bića koje imate razloga ubiti prema takvoj metodi izračuna. Samo da su nesposobni pristati, i vi već imate dovoljan razlog.

"Ali ne", može se odgovoriti, "To mora biti vaš zadatak; a ovdje je taj zadatak na liječniku jer to su njegovi pacijenti". Da ponovimo, ne radi se o medicinskoj odluci, čak i ako se doktor prilikom odlučivanja poziva na neke medicinske činjenice. U ovome slučaju radi se o drevnoj ljudskoj sklonosti da ubijamo neželjenu djecu. Zaogrnuto je jezikom moralne zabrinutosti; ali to je odluka o korisnosti [eng. worthwhileness] ili vrijednosti života, a medicina se time ne bavi. Doktor Lorber je bio u poziciji moći zbog svoje profesije, ali on nije bio ništa opravdaniji u odluci da ubije djete zanemarujući ga i izgladnjujući nego što bih ja imala pravo ubiti nekog nesposobnog koji bi bio meni na brizi, i za kojeg bih mislila da mu je bolje umrijeti.

PS

Kasnije ukratko analizira kako je u takvim slučajevima mala razlika izazivate li smrt izgladnjivanjem ili nekim aktivnijim postupkom. Naravno potrebna je šira rasprava kada postoji obveza da krenete s određenim procesima lječenja itd. Postoji razlika između uobičajene brige (hranjenje, grijanje itd) i kiruruških mjera, itd.

Nisam upoznat sa slučajem ni radom kojeg komentira, ali pretpostavljam da se autor zalagao za "pozitivnu" eutanaziju, ne samo onu "propustom".

---

Dobro formirana osoba će znati da morate njegovati i hraniti svaku osobu (normalno skrbiti o svakoj osobi) za koju ste zaduženi, ali danas će se takva stvar "medikalizirati" pa će se govoriti o prestanku "artificijalne nutricije i hidratacije", kao da se ne govori o običnom izgladnjivanju ljudi.(Ljudsko biće u ranoj fazi razvoja nije ni "osoba", ono je samo "fetus". Ili ljudsko biće koje nije više u stanju nešto činiti - ono je izgubilo svoje svojstvo "bivanja osobom".)

---

Usmrćivanjem ljudskog bića u nekoj "teškoj" i "kompliciranoj" situaciju ćemo rješiti problem. Naravno, time nismo rješili nikakav problem nego smo jednostavno ubili ljudsko biće.

"Ali da ga mi nismo ubili, on bi umro od X". Dobro, ali u nedostatku X, ono što ga je ubilo je vaše ubijanje. (Svaki ubojica bi se inače tako mogao braniti na sudu -"ionako bi umro.")

Policija i Anscombe prilikom
provjeda protiv pobačaja

Ubojstvo i Moralnost Eutanazije – G.E.M. Anscombe

Anscombe je bila član skupine autora koji su radili na izvještaju koji je 1982. god. objavljen pod nazivom "Euthanasia and Clinical Practice: Trends, Principles and Alternatives", bila je glavni autor trećeg poglavlja pod nazivom "Murder and the Morality of Euthanasia". (Nije jedina autorica svih dijelova kao što se ponekad pretpostavlja.)

Možete ga pronaći u već spomenutom dokumentu Harvard Anscombe Symposium Reading Packet (pdf 25MB). U nastavku prenosim dijelove iz spomenutog poglavlja, uz minimalne izmjene.

***

Ubojstvo je kompleks različitih elemenata, nije samo usmrćivanje jednog ljudskog bića od strane drugog. Postoji također i mentalni element namjere. Ipak, 'ubojstvo' se ne može objasniti samo namjernim usmrćivanjem; jer civilna vlast uvodi mogućnost da postoji usmrćivanje koje je legitimno iako namjerno – u borbi sa nasilnim kršiteljima zakona, ili možda u smrtnoj kazni. Ispravan opis je onaj u kojem je ubojstvo usmrćivanje koje uključuje posebni stupanj i vrstu odgovornosti za smrt, a odgovornost je krivnja.

Odgovornost ima tri razine. (1) Primarna razina je ona na kojoj je sam uzrok (na primjer, udar munje) ili doprinosni uvjet (poput temperature atmosfere) odgovoran što se nešto dogodilo. (2) Na višoj razini, gdje je uključen racionalni agent, odgovornost također uključuje poziv na odgovornost. Netko odgovoran u ovom smislu možda će morati odgovoriti na pitanje krivnje. (3) Treća razina je ona same krivnje.

Kad otmičari kažu da 'neće biti odgovorni' za smrti ako dignu u zrak avion jer njihovi zahtjevi nisu ispunjeni, oni žele reći da neće biti krivi; oni ne neigraju razinu (2) odgovornosti, nego tvrde da imaju oslobođajući odgovor. Onaj tko je pozvan na odgovornost možda nije ni kriv iako je uzrokovao smrt, jer postoji oslobađajući odgovor. Raspon takvih odgovora vrlo je širok: 'Mjesečario je"; ‘Spotaknuo se’; 'Nije znao da daje otrov", 'Nije namjeravao smrt nego nešto drugo što je bilo sasvim legitimno’;'Postupao je s legitimnim ovlastima; 'Nije imao dužnost djelovati da spriječi smrt'. Najteža vrsta odgovornosti za usmrćivanje jest da je netko počinio ubojstvo; određeno je znanjem i voljom s kojom netko djeluje.

Treba primjetiti da prednost koju netko stekne namjernim usmrćivanjem se ne smatra opravdavajućom. Ukoliko bi netko smatrao da ga opravdava, to bi značilo da opravdavate ubojstvo kao takvo.

Morate li slijediti svoju (pogrešnu) savjest?

U zabilješkama predavanja pod nazivom "Must One Obey One's Conscience?" Anscombe analizira što znači slijediti svoju savjest, posebno kada se radi o pogrešnoj savjesti. Scan razmišljanja možete pronaći ovdje (pdf, 1.3MB). Obavljen je u knjizi Human Life, Action and Ethics.

***

Započinje sa;

Ukoliko učinite nešto za što ste uvjereni da je pogrešno, iako zapravo nije pogrešno, jeste li u krivu? Ili ako odlučiti ne učiniti nešto za što vjerujete da ne postoji obveze za vas da ne učinite – iako je to zapravo ono što morate učiniti – djelujete li pogrešno?

Možda bi bilo jasnije upitati, je li vaša "volja" pogrešna u ovim slučajevima?

---

Anscombe analizira o čemu se radi. Razmišljajući o tome, mogli bi reći da vaša slaba volja zajedno s pogrešnim principima u konačnici znači da nije ništa pogrešno, ali netko tko bi takvo što tvrdio bi se zasigurno šalio.

Dakle pitanje je obvezuje li vas vaša pogrešna savjest?

Možete reći znam da je učinio nešto pogrešno, ali s obzirom da je vjerovao kako čini ispravnu stvar onda nije pogriješio? To se onda svodi na ispriku, odnosno pitanje opravdava (ispričava) li vas vaša pogrešna savjest?

Netko će pak reći da ne možete bez savjesti, nema pogrešne savjesti, savjest je savjest i morate je slušati. No što je sa slučajevima poput onih djelatnika u nacističkoj vlasti.

---

Prenosim samo zaključak;

Mislim da možemo modificirati ovo i reći da ukoliko je vaša pogrešna prosudba o tome što morate činiti osnovana na nedužnoj pogrešci o partikularnim činjenicama slučajeva, onda vaša pogrešna prosudba o tome što bi trebali učiniti je sama po sebi nedužna i vaše djelovanje u skladu s njome je opravdana činjenicom da djelujete u skladu sa savješću koja je pogrešna.

No, izuzev toga, čini se da nema izlaza, nema načina da djelujete ispravno. Ukoliko djelujete protivno vlastite savjesti, činite pogrešno jer činiti ono što mislite da je pogrešno, odnosno voljno činite pogrešno; A ukoliko djelujete u skladu sa svojom savješću onda činite ono što jest pogrešno što vaša savjest dopušta, ili neuspješno izvršavate obvezu za koju vaša savjest kaže da nije.

Postoji izlaz iz situacije, ali morate znate da vam je potreban i za njega je potrebno vrijeme. Izlaz je otkriti da je vaša savjest pogrešna.

PS

Možete čuti savjet ili uputu o slijeđenju vlastite savjesti.

Nažalost, često se davanjem takvog savjeta poručuje osobi (i namjerava se takvo što poručiti), ne moraš činiti ono što si dužna činiti, odnosno možeš činiti ono što je zabranjeno činiti. Umjesto da se poduči osobu o ispravnoj odluci, poručuju joj se da čini što god želi – da slobodno čini pogrešno.

Anscombe ovdje ne govori o tome, analizira što znači slijediti svoju savjest kada je ona pogrešna. Ipak, ukoliko oni ljudi koji daju takav savjet (s namjerom kako sam prethodno opisao) djeluju po svojoj vlastitoj savjesti, onda je nešto pogrešno s njihovom savješću.

Povezani raniji postovi; O djelovanju u dobroj namjeri (i slijeđenju vlastite savjesti), Moral, itd.

Kvari li sveučilišna moralna filozofija mladež? - G.E.M. Anscombe

U nastavku prenosim izlaganje kojeg je Anscombe održala 1957. godine na BBC radiju pod nazivom "Does Oxford Moral Philosophy Corrupt Youth?". U njemu se bavi optužbom odnosno pitanjem kvari li moralna filozofija koja dominira Oxfordom mladež?

Rad je kasnije objavljen u The Listener. Scan članka možete pronaći ovdje (pdf, 2.1MB), ili kao dio dokumenta ovdje Anscombe Reading Packet(pdf, 25MB) (Nisam siguran koliko sam uspio prenijeti ironični duh njenog promišljanja, ali u kontekstu čitavog izlaganje je vjerujem jasno i onih par kontroverznijih primjedbi.)

***

Recenzija u časopisu Mind jednom je izvjestila da postoje ljudi koji misle da je moralna filozofija u jednom od njezinih pomodnih oblika 'kvari mladež'. Moralna filozofija o kojoj govorimo je ona povezana s lingvističkom analizom, koji ima različite eksponenti na engleskom govornom području. Možda im nije drago što ih svrstavamo sve zajedno, ali njihov rad izvana gledajući izgleda otprilike slično, i ništa od toga se ne izdvaja ili odvaja. Neki oblici aktualni su na Oxfordu, a posebno je suvremena Oxfordska moralna filozofija koju su me zamolili da ovdje razmotrim.

Odmah ću reći da ne mislim da je optužba točna. Kasnije ću objasniti zašto. Prvo ću, međutim, primijetiti jednu primjedbu tog istog recenzenta, koji je raspravljajući o knjizi gospodina Harea, napomenuo da ga nitko ne može smatrati pokvarenjakom s obzirom na njegovu očitu moralnu iskrenost [eng. Moral earnestness – strogost, ozbiljnost, iskrenost].To se ne čini kao dobar dokaz. Postojao je nadbiskup našeg vremena - nadbiskup Temple - koji je uvijek govorio stvari poput toga da kršćani koji su poslovni ljudi i političari moraju "kompromitirati" svoje ideale jer bi ih inače istjerali s njihovim područja koje bi tada bilo prepušteno ljudima koji nisu imali ideale; 'stvarno pročišćavanje poslovanja ovisi o nastavku poslovanja onih koji imaju ideale'; a to, objasnio je, znači griješiti - 'sve je grijeh što nedostiže Božju slavu’. A njegova moralna iskrenost jest nenadmašna. Ako bi stvarno htjeli pokvariti ljude izravnim podučavanjem ideja, moralna bi iskrenost zapravo bila važan alat. Ali također sumnjam da je izravno podučavanje ideja u današnje vrijeme najbolji način pokušaja mijenjanje ljudi; javno djelovanje je mnogo učinkovitije. Puno toga je ostvareno, primjerice, organiziranjem suđenja ratnim zločincima koji su bili s loše strane dok su suci bili s dobre i pobjedničke strane te su izmišljali zakone tijekom procesa; time su odučili ljude od zastarjelog pre-legalističkog poimanje pravde. Postoji moralni zakon koji je iznad svih pozitivnih akata, i inspirativna je stvar bila što su užasni grešnici protiv toga dovedeni pred sud - tako mi je to objasnio jedan mladić s Oxforda koji je, činilo mi se, iz toga naučio više nove moralne teorije nego od bilo kojeg podučavanja moralne filozofije.

Međutim, kao što sam istaknula, ako želite direktno iskvariti ljude propagiranjem ideja, moralna iskrenost je prilično neizbježna. Još jedna važna stvar je držati se podalje od činjenica osim od onih koje je standardna praksa spominjati - za razliku od primjerice komunističkog svjedoka koji je pred Kraljevskom Komisijom o trgovini oružjem pročitao udio vlasništa u industriji pojedinih članova komisije. Irelevantnost činjenica, (kako je to tom prilikom naglasio predsjednik komisije) je nešto s čime bi se složili moralni filozofi za koje je uobičajena dogma da nijedna činjenica ne može podrazumijevati etičku propoziciju, i da se ljudi mogu slagati o svim činjenicama ( i pretpostavljam o njihovu spominjanju), ali se svejedno ne slagati o etici. Pretpostavljam da bi se mogli, ali radi se o idealnoj poziciji; logičkom modelu, kako se to kaže. Treća točke metode koju bih preporučila onome koji iskrivljuje bi bila ova; koncentrirajte se na primjere koji su ili banalni: obećali ste vratiti knjigu, ali... i tako dalje; ili fantazija: što morate učiniti ukoliko morate zakoračiti, a zakoračenje desnom nogom bi značilo ubiti dvadeset pet dobrih mladih ljudi dok bi zakoračenje ljevom nogom značilo ubiti pedeset starih ljudi (Očito, ispravna stvar bi bila skočiti i preletjeti čitavu parcelu.)

Dostojanstvo Ljudskog Bića – G.E.M. Anscombe

Živimo u društvu – ili društvima – gdje postoji obvezna strast za jednakošću. Prestiž demokracije vezan je uz to.

Marksisti, i mnogi drugi, smatraju "nejednakost" otpužbom svakog sustava. Zapravo, kod marksista, primjetila sam da se različite naravne nejednakosti među ljudskim bićima ne naziva "nejednakost" nego "razlike". Stoga za marksiste, nejednakost je "razlika" što je za osudu. Nazvati nešto nejednakošću znači reći da to trebamo eliminirati.

Postoji istina koju ovo na iskrivljeni način reflektira. Postoji samo jedna nepokolebljiva [eng. impregnable] jednakost svih ljudskih bića. Leži u vrijednosti i dostojanstvu ljudskog bića.

Kada kažem da je ova jednakost nepokolebljiva, ne mislim da ju je nemoguće prekršiti. Odnosno, ne mislim da ju nije moguće povrijediti. Moguće je. Zapravo, često ju se povređuje. Povređena je bila u ropskim sustavima gdje robovi nisu imali prava – čak ni na brak u kojem muževi i žene ne bi mogli biti prodani odvojeno ili njihovu mladu djecu prodati od njih. Povređuje ju se svaki put kada se ubijaju ljudi zbog udobnosti drugih kao što su nacisti ubijali mentalno defektne; ili kada se u ratovima bombardiraju civili, ili kada bilo tko ubije čovjeka, ne u ljutnji jer zaslužuje smrt, nego kako bi postigao nešto za sebe. Krši ga se se kada se očito ljudski fetus namjerno ubija u pobačaju. Krši ga se kada netko baci svoju mrtvu ili umiruću majku u smeće. Mogli bi još nabrajati, ali nema potrebe.

Što onda želim reći kada tvrdim da vrijednosti i dostojanstvo ljudskog bića nije moguće pokolebati? Želim reći da ga je nemoguće oduzeti.

Ukoliko postoje pravo glasa za neke ljude, moguće ga je uzeti nekima. To znači da više nemate pravo glasa ako spadate među njih, ne radi se o tome da još uvijek imate prvo glasa, ali ga ne možete koristiti. Pričam o situaciji u kojoj su vam takva prava oduzeta.

Jednakost ljudskih bića u vrijednosti i dostojanstvu ljudskog bića je nemoguće oduzeti, koliko god da ih se krši. Kršenje je i dalje kršenje.

Znanje i poštovanje ljudskog života – G.E.M. Anscombe

Prenosim par misli iz Anscombina predavanja "Knowledge and Reverence for Human Life" (1981., Marquette Univerity). Rad možete pronaći primjerice u ovom pdf dokumentu - Anscombe Reading Packet (.pdf, 25MB). Objavljen je i u knjizi Human Life, Action and Ethics.

***

Naslov me navodi na razmišljanje o dva tipa znanja. Prvo, znanje (spoznaja) dostojanstva ljudske naravi, ne znanje o indiferentnoj istina (radi se o primjeru znanje po konnaravnosti [eng. connaturality]). Drugo, ono što se češće naziva znanjem; matematika i prirodne znanosti, logika i psihologija, povijest i stvari koje su se dogodile nedavno itd. Takvo znanje možemo nazvati znanje indiferentnih istina. Još od vremena Humea, obično se u filozofiji (barem engleskog govornog područja) govori da su sve istine "indiferentne". "razum je i mora biti rob strasti"; ne postoji takva stvar poput toga da razum diktira kako bi se trebali ponašati, osim što vas može informirati na koji način možete postići određeni cilj. Ali razum vam ne može dati cilj ili suditi u korist ili protiv ciljeva. Takva ideja je toliko utjecajna da samo poimanje ne-indeferentntih istina djeluje opskurno. Možda isto vrijedi za ideju konnaravnosti kako sam je navela.

---

U nastavku rada Anscombe objašnjava o čemu se radi; radi se o karakteru znanja, konnaravno znanje je znanje koje ima netko tko posjeduje određenu vrlinu;

Konnaravno znanje je vrsta znanja koju ima netko tko ima određenu vrlinu: to je sposobnost da se prepozna koja će akcija biti u skladu s vrlinom, a koja će biti u suprotnosti s njom. Osoba koja u sebi nema podlosti, već velikodušnosti, sklona je izbjeći ili odbaciti neki postupak, bez poteškoća da ga shvati kao nevelikodušan. Ili joj to jednostavno neće pasti na pamet kao mogućnost. … Onaj s konnaravnim znanjem sklon je djelovanju i ta sklonost je sama po sebi neka vrsta percepcije podlosti djelovanja čak i bez formuliranja prosudbi. … Ako se presuda formulira, formulacija je izraz onoga što je već izraženo u odbijanju.

Riječ "konprirodno" naravno ima veze s 'prirodom'. Koliko sam mogla primijetiti kod Tome, kopajući okolo po leksikonu, njegova glavna upotreba za njega je govoriti o onome što je lako poznato bićima određene prirode. Materijalne supstance su nam prirodni cilj znanja. Pretpostavljam da je to zato što smo mi sami materijalna bića, utjelovljene inteligencije. Kada Platon kaže da je duša 'srodna formama', on izražava istu ideju. Nisam uspjela pronaći kod Sv. Tome koji daje izrazu primjenu koju sam opisala. Doista, ne znam izvor te primjene. Ali nije teško opravdati; jer vrlina čestite osobe je njoj kao druga priroda.

Dalje objašnjava Anscombe da se radi o zanimljivoj temi, nije poput onog drugog znanja koje je arhivirano u knjižnicama. Ono se nalazi u takvim knjigama, ili njihovi plodovi, a samo ako ga posjedujte ili ga gotovo posjedujete, ćete ga prepoznati u takvim knjigama.

[...] Još jedna zanimljiva primjedba o Aristotelu;

Jedan od način da pokažemo kontrast između dvije vrste je ovaj; netko može misliti da je druga vrsta – poput bogatstva, zdravlja, života pod nerepresivnom vladom, imanje djece itd – nešto što su "dobara sreća"[eng. goods of fortune]. Uzimam tu frazu od Aristotela koji je primjetio da većina ljudi traži "dobra sreće" i moli se za njih, ali da bismo "trebali" tražiti ono što je dobro za nas, i moliti se da "dobara sreće" budu dobra za nas. Ili pak kaže [Eudemian Ethics] da dobara sreće ne vrijede ništa osim utoliko što nam pomažu da štujemo i kontempliramo Boga.

Moralno okruženje djeteta – G.E.M. Anscombe

Što je "moralno okruženje" djeteta? Sve u njegovoj okolini što mu se obraća i na što ono samo reagira inteligencijom i osjećajima.

Kad kažem "sve što mu govori" ne mislim samo na sve što se obraća djetetu, već na ono što mu išta poručuje. Što dijete dobiva čisto od postojanja svojih osjetila i svoje ljudske inteligencije u prirodi ne možemo procijeniti. U svakom slučaju ono što dobiva od prirode modificira njegova ljudska kultura. Uglavnom razgovarajući s njim, okolni ga ljudi uče ljudskom govoru. I ostalo njihovo ponašanje djetetu mnogo govori i to prije svega na isti način kao i govor, pokazujući mu oblike ponašanja koje će ono razumjeti, a neke od njih i oponašati. Baš kao što dijete ima urođenu sposobnost da nauči bilo koji jezik koji redovito čuje, tako je također sposobno naučiti unutrašnjost svih mogućih načina djelovanja. Hranjenja životinja, na primjer, pozdravljanja ljudi, davanja darova, čišćenja stvari; skrivanja, spremanja, bacanja; plesa; mnogih gesta; žurbe ili odgađanja. Popis je beskrajan; a svi ovi opisi tumačenja su ponašanja, ili bolje rečeno elementarnih pokreta i zbivanja koja sačinjavaju ponašanje.

Sve je ovo prirodna povijest. Možemo reći: prirodno je povijesti čovjeka da ima moralnu okolinu. Nitko nije mogao odlučiti da u određenom slučaju ljudskog djeteta to nije tako. U svakom slučaju nije, ako predlaže da se dijete odgaja. Pretpostavljam da bi se dojenče, jednom odbijeno od sise, moglo držati u kutiji, s hranom i vodom na dohvat ruke, ali bez ljudske komunikacije; postalja se mijenja i hrana i voda se pojavljuju automatski. Ali to ne bi bilo odgajanje djeteta i ono bi sigurno umrlo. Takvo je barem sadašnje mišljenje; jer tako zao eksperiment se ne pokušava.

"Poručivanje" koje se neizbježno provodi u odgoju djeteta tako da ima jezik i da se može kretati u vlastitom društvu - tako da, grubo govoreći, zna kako se snalaziti - ovo minimalno komuniciranje nije ono što bi itko nazvao moralnim odgojem. Stoga bi se moglo postaviti pitanje zašto to nazivam dijelom moralnog okruženja djeteta. Razlog tome je što opskrbljuje sirovinu, čija je etika oblik. Pogledajte, na primjer, deset zapovijedi, pojmove koji su u njih uključeni. Sve se one odnose na aktivnosti ili činjenice koje nisu samo prirodni događaji ili stanja stvari; poželjeti što je tuđe; svjedočiti protiv koga; počiniti preljub; počiniti ubojstvo, ukrasti; poštovati nekoga; uzeti ime uzalud; držati svetim; praviti idole i klanjati im se; imati boga. Svaki kurzivni izraz ovdje označuje, kao riječi za fizičke procese, karakteristike i odnose, ili neposredna iskustva ili osjećaje. Svi opisi su interpretacije onoga što se događa na visokoj razini. Vidjeti će se da sam uputila na zapovijed protiv ubojstva ne u obliku u kojem se tako često navodi: ‘Ne ubij’, nego u ispravnijem obliku ‘Ne čini ubojstvo’. Hebrejska riječ znači ubojstvo, a ne ubijanje. Inače bi ta zapovijed bila protuprimjer onome što sam govorila; ubijanje ne mora biti čak ni ljudski čin, budući da lav ili stijena mogu ubiti. "Ubiti" je relativno nizak opis radnje, bez mnogo specifičnog ljudskog spominjanja toga.

Nitko ne bi mogao imati koncepte koji odgovaraju riječima upotrijebljenim u zapovijedima, da nije živio u okruženju u kojem uči nutrinu svakojakih načina djelovanja: mora živjeti specifično ljudski život s ljudskim postupcima.

Opisi moralnih radnji nisu opisi prirodnih događaja. Ali dio je prirodne povijesti čovječanstva da mladi ljudi stječu pojmove koji im odgovaraju, ili u nekim slučajevima, barem pojmove u kojima su ukorijenjeni, kao što je preljub u braku ili krađa u vlasništvu. Nekakav pojam vlasništva svatko će pokupiti tijekom svog odgoja, a gotovo sigurno i neki pojam o krađi. Sasvim općenito: odrastati kao dijete normalne inteligencije u ljudskom društvu je eo ipso biti opremljen nizom koncepata koji čine sirovi materijal za opis moralnog djelovanja, a u mnogim slučajevima i njih steći, barem u grubom početnom obliku.

Reći ovo ne znači reći da odrastati na ljudski način znači steći moralna uvjerenja i osjećaje. To je nešto drugo. Lako možemo zamisliti nekoga s punim razumijevanjem ljudskog jezika, ali tko ne sudjeluje u mnogim moralnim predodžbama, čak ne sudjeluje ni u jednoj od određenih raspona: onih koji su povezani s osudom.

Ovo je bez sumnje neobično. Kako kaže sveti Pavao, ljudi otkrivaju ono što im je zapisano na srcu svojim načinom iznošenja optužbi i izgovora. Zamišljam nekoga tko ne traži opravdanje niti traži od drugih da se opravdaju. On nije defektan u razumijevanju jezika. On mentalno funkcionira kao porotnik, koji može reći što je učinjeno; nikada kao sudac, koji osuđuje ili oslobađa optuženu osobu.

Ukratko, ljudsko biće normalne inteligencije ne može odrasti bez mogućnosti korištenja niza opisa koji su ili već moralni opisi ili osnova za moralne opise. Ali on to može činiti bez stjecanja navike da osuđuje ili oslobađa, optužuje ili opravdava sebe ili bilo koga drugoga. Obično nauči raditi te stvari; ali ne treba. Njegovu subjektivnost ne treba pozivati osim kao subjektivnost bića s osjećajima i ciljevima.

Ova podjela je važna. To znači da se ljudska subjektivnost trenira ili etički oblikuje na dva različita načina. Jedan od načina je formiranje volje i odgoj emocija. Drugi je obuka u opravdanju, u prosuđivanju dobra i zla u ljudskom djelovanju, u onome što se naziva "savjest". Odvojivost ovih je izvor mnogih filozofskih problema, koji me ovdje ne zanimaju. Ali ona, a dijelom i sami ti problemi, također su izvor današnjeg raširenog uvjerenja da je čovjekova etika čisto subjektivna, u smislu da je na njemu da odluči što će nazvati ispravnim, a što pogrešnim. To je čak i temelj nekih obrazovnih teorija u Engleskoj.

Na razvoj volje i odgajanje emocija uglavnom se djeluje bez ikakve jasne namjere od strane odraslih koji su odgovorni za odgoj djeteta. Dijete se rađa s voljom koja je isprva usmjerena na potrebe te na udobnost i pažnju. Kasnije, kada se pojave individualne razlike, čini se da one nisu naše djelo. Još kasnije, stavovi odraslih, a ponekad i povezivanje s odraslima u njihovom promicanju i ostvarivanju, dijete mogu potaknuti da ima određene ciljeve i brige. To se može učiniti s namjerom; kao što je obuka u manirima, koji barem sugeriraju određene stavove.

Kontracepcija, čistoća i bračni poziv – G.E.M. Anscombe

Dopustite mi da se prepustim maštanju; Godina je 1968. Enciklika [Humanae Vitae] je upravo izdana. Svugdje gdje je kontracepcija uzela maha, biskupi govore hrabro i opetovano. Njihova poruka glasi otprilike ovako: "Kršćani! Sveti je Otac zatražio da se o ovom pitanju ne raspravlja u posljednje četiri godine. U tom vremenu neprijatelji crkvenog nauka nisu šutjeli. Učinili su sve da vas, dragi ljudi, uvjere da se predomislite, zaboravite dosadašnji nauk i u tom se pitanju potpuno prilagodite svijetu. No, ne možete se tako prilagoditi. Ponovno su došla vremena, vremena antičkog svijeta, kada je svima jasno da vas sam kršćanski poziv odvaja od svijeta iako vas ostavlja u njemu. U stoljećima kršćanske povijesti, Crkva je odgajala vaše pretke da barem priznaju Božje zakone. Tada se otvorena izopačenost rijetko pretvarala da je sama vrlina, i, ono što je utjecalo na sve, brakovi su obično bili kršćanski brakovi. Ne čudi stoga što se u tim vremenima kršćanski poziv nije shvaćao kao "ne biti od ovoga svijeta". Nije ni čudo što su kršćane općenito smatrali nekom vrstom kršćanskog lumpenproletarijata. Nije ni čudo da je ulazak u monaški život okarakteriziran kao gotovo drugo krštenje. Nije ni čudo da se brak smatrao dijelom običnog svjetovnog života. Ali sada, u ovim desetljećima dvadesetog stoljeća, sve se to promijenilo. Svima je postalo vidljivo da se kršćanin katolik zove ne prilagođavati se svijetu i, iako je vjerski život i dalje viši, ne morate ući u samostan da biste to očitovali. Gdje se nečednost sa svih strana preporučuje kao norma, vi morate prihvatiti drugačiju normu. Zakon čistoće, koji svijet mrzi, znate, je ovaj: samo u braku tražiti zadovoljenje genitalne želje; izvan braka tvoje ponašanje je biti slobodan. Jer konvencije genitalnog traženja su neka vrsta ropstva u svijetu, truju mnoge odnose, čine nas nesposobnima za mnoge geste i osjećaje, a od svega toga trebate biti slobodni. Oženite se ako ste voljni imati djecu; zatim, bez tjeskobe radujte se jedni drugima u tijelu. Izvršavajući istinske bračne radnje prema uzajamnoj sklonosti, normalno ćete imati djecu, a da ne morate posebno usmjeravati svoju namjeru da ih dobijete; jer oni će normalno doći iz ovog oblika života. Nemojte biti neumjereni; ali tada vam je dopušteno što god ne šteti i što obostrano želite, sve dok je ejakulacija muškarčevog sjemena samo u ženinoj vagini, a vi ne činite ništa da ta djela učinite neplodnima, ako bi inače bila plodna. Ne smijete se vjenčati s namjerom da nemate djece, jer to nije brak nego samo dogovor o konkubinatu. Ako kasnije budete imali opravdan razlog da izbjegavate djecu, još uvijek imate prava u obliku bračnog života, prava na tijelo jedno drugoga i možete tražite neplodna vremena za snošaj. Ali pazite da razlog bude opravdan , a ne lijenost, ljubav prema ugodi ili puka svjetovnost.

‘Protiv tih zakona braka svijet bjesni, posebno vičući da je to dopuštenje apsurdno, ako vam nije dopuštena umjetna kontracepcija. Ali sam bijes svijeta dokaz je razlike: jer oni su ljuti na zakon svetosti, na drugačiji ideal života koji imate pred sobom. Prema ovom zakonu, opsesivna vatra senzualne preokupacije ne mora vas spaliti, teče beskorisno u vašim venama. Erotska će vatra gorjeti na domaćem ognjištu: ukroćena, grijat će vas, a vi možete zahvaliti Bogu na njoj, jer tako pomaže u stvaranju veze prvoga, i dalje najčvršćeg društva ljudskog roda. Ali nećete živjeti kao vaši susjedi, prljajući svoje brakove, a iznad svega rado ćete dočekati djecu ako ih budete mogli imati.’

Ova poruka, koliko ja znam, nije data. Biskupi su na mnogim mjestima bili vidno zatečeni enciklikom. Jadni ljudi, i oni su bili pogođeni velikim napadom putem medija i na druge načine. A najbolje što je rečeno bilo je ‘Ipak nema promjena. Zato branite i živite u skladu s pravilima koliko god možete.’

Kontracepcija i (prirodno) planiranje obitelji – G.E.M. Anscombe

U prethodnom postu "O Humanae Vitae" prenio sam nekoliko razmišljanja iz Anscombina predavanja na konferenciji u Melbourneu, ovdje prenosim dodatno izlaganje na istoj konferenciji kojeg se prenosi pod naslovom "Address to the Clergy: On Contraception and Natural Family Planning". Dostupno u knjizi Faith in Hard Ground. (Pojam čednosti i čistoće u tekstu koristim kao sinonime.)

***

Anscombe motivirana pitanjem i odgovorom drugog izlagača o tome koja je razlika između prirodnog planiranja i planiranja obitelji (općenito) dodaje nekoliko komentara. Naravno, slaže se s katoličkim naukom o tome, razlikuje te stvari (bitan je način postizanja određenog učinka, i namjere), ali shvaća da je postavljač pitanja možda imao nešto drugo na umu, mogao bi reći; Vidim razliku, ali ne vidim kakvu razliku čini ta razlika [za moralnost "Planiranja Obitelji"].

[...] Prije nego što elaboriram ovaj odgovor, reći ću koju riječ o ovoj karakterizaciji "neprirodnog poroka" za homoseksualni odnos, uzajamnu masturbaciju, bestijalnost itd. Tako opisujemo prepoznatljivu lepezu grijeha. Ne radi se o tome da su drugi grijesi u "skladu s prirodom" u smislu da ne postoji ništa problematično za prirodu. Svi grijesi su u suprotnosti sa Zakonom prirode. Ali ta se posebna etiketa pridaje nekim oblicima grijeha jer poredak prirode koji je u njima narušen takvim obrazcem korištenja tjelesnih dijelova i funkciju nije specifičan za čovjeka, nego općenito za životinje. "Neprirodnost" o kojoj govorimo je (pozitivno) biološka, nije kršenje nekog specifično ljudskog poretka kao što je to u slučaju laganja, krađe ili preljuba. Preljub je također grijeh protiv prirode, ali protiv prirode kao specifično ljudske, a ne kao općenito životinjske, pa se tako ne naziva.

Ovo nije potpuno objašnjenje jer svi grijesi koji su tako označeni imaju veze s generacijom ili upotrebom ljudskog generativnog aparata. Liječnik me jednom upitao; ‘Nije li namjerno spremanje obroka od potpuno nenutritivne hrane oblik neprirodnog poroka?’ Mogla sam shvatiti njegovu poantu, ali takva se djela ne nazivaju tako, niti se nužno osuđuju. Radi se o zanimljivoj stvari, ali ne bih sada u to ulazila.

Da se vratim na svoju temu: tvrdila sam da ako je u redu promijeniti karakter vašeg namjeravanog seksualnog čina iz čina generativnog tipa u nešto drugo, čineći ga neplodnim (ako bi inače bio plodan), upravo radi snošaja, onda je vrlo teško vidjeti nešto loše u tim drugim činovima, činovima zajedničke masturbacije, recimo, ili homoseksualnog snošaja. Samo bi bili nešto devijantniji. Mislila sam da bi barem katolicima - kojima je argument bio upućen - bilo prilično jasno da su ta djela bila djela velike nečednosti, te da bi mogli zaključiti da su ta djela kontracepcijskog odnosa bila, u namjeri, obilježena istom vrstom nečednosti.

Mnogi su to prihvatili; to je više-manje poznati argument. No, na moje zaprepaštenje, naišla sam i na sljedeću reakciju: "Da, argument je dovoljno čvrst; pokazuje da je cijela slika 'protuprirodnog grijeha' povezana. Ali zašto bismo prihvatili bilo što od toga?’ Netko tko tako razmišlja će vjerojatno smatrati homoseksualne aktivnosti, i zapravo svaki obostrano prihvatljiv oblik seksualnog zadovoljstva između dvoje ljudi (nisam siguran zašto bi to zapravo trebalo biti samo dvoje) prihvatljivim dok se radi o "izrazu ljubavi". To je ono što bi dr. Billings nazvao ljudima "superzvijerima"; ali bi sam njegov opis bio odbačen.

Naravno, ovdje se susrećemo sa potpunim odbacivanjem čitave katoličke doktrine čednosti. [...] Ako je to protivno čistoći, zašto bismo uopće trebali imati obzira prema čistoći?

Mislim da je Humanae Vitae ponudila odgovor na općenito pitanje o čistoći, iako su njena razmatranja bila ograničena na kontekst braka i kontracepcijskih odnosa unutar braka. Razmatranja imaju u sebi sjeme odgovora duž cijele fronte. U tom će se odgovoru ocrtati obilježje čistoće koja je u drevnim poganskim vremenima bila jedna od odlika dobrog kršćanskog života: ne rijetka, gotovo nemoguća vrlina, već nešto što je izvedivo običnim ljudima.

Par misli o Humanae Vitae – G.E.M.Anscombe

Anscombe je održala predavanje "On Humanae Vitae" na konferenciji u Melbourneu (1978.). Konferencija se bavila spomenutom enciklikom i ovulacijskom metodom prirodnog planiranja obitelji. (Rad je objavljen u Human Love and Human Life, Melbourne: The Polding Press, 1979. Dostupan je i u knjizi Faith in Hard Ground.)

***

Anscombe napominje važnost namjera. Ovdje napominje i egalitarnost Pavlova učenja, muškarac ima podjednako prava kao i žena u tom području, iako u praksi to povjesno vjerojatno nije bilo tako, posebno u nekršćanskim društvima.

Napominje da bračni čin ima svoj "prokreativni značaj" i "ujedinjujući značaj", dopušteno je ono što ne bi mijenjalo taj čin i njegov značaj. (Čin je prokretivan u svojoj vrsti, ne mora biti u svom rezultatu.)

Prenosim tek nekoliko završnih napomena;

---

Sam papa Pavao je u ovoj enciklici učinio puno kako bi pridonio 'uvažavanju odnosa bračnih čini prema bračnoj ljubavi'. Glavni način je bio tako što je govorio o 'značaju' takvih djela. Naučavao je da bračni čini imaju "prokreativni značaj" i "ujedinjujući značaj" koji se ne mogu odvojiti jedan od drugoga. O ovome treba dobro razmisliti. Prvo, jasno je da "prokreativni značaj" ne znači da je čin zapravo [ostvaren u rezultatu] prokreativan. Ima značaj te vrste čina, bilo da rađa ili ne: te činove nazivamo 'generativnim činima'. Ista je poanta reći da je žir sjeme hrasta — iako većina žireva ne izraste u hrastove. Poduzeti korake da učinite čin neplodnim u slučaju da bi trebao biti plodan znači denaturirati ga u vašoj namjeri.

[...] Nemojmo se zavarati: cijela katolička kršćanska ideja čednosti je na udaru kritika u modernom svijetu. Također je na udaru onih katolika koji odbacuju Humanae Vitae. Nekad sam mislila da možete tvrditi, dovoljno da uvjerite katolika, da nijedna vrsta spolnih radnji ne može biti isključena ako jednom priznate kontracepcijski odnos. Ali čini se da neprijatelji Humanae Vitae sada prihvaćaju taj zaključak. Ne doista bez ikakvih ograničenja, ali barem što se tiče seksualne aktivnosti između dvoje ljudi; pretpostavljam odraslih ljudi. Jer iako poznajem katolike koji ozbiljno brane i hvale homoseksualne aktivnosti, ne poznajem nijednog koji propagira bestijalnost, grupni seks ili pedofiliju. Nema sumnje, međutim, sve će se to dogoditi kada svijet u cjelini počne prihvaćati ove stvari. Stoga moramo dobro razmisliti o tom 'unitivnom značenju' o kojem je Humanae Vitae govorila. Jasno je da jedinstvo ima veze s brakom, da dobiva svoj karakter iz braka. Ali o tome treba više reći kako bismo predstavili snažnu i blistavu krepost čistoće kako je shvaća Katolička Crkva. Ne mogu reći više o ovome ovdje. To je nešto o čemu treba razmisliti. Ukratko ću završiti ukazujući na njegovu povezanost s ljudskim dostojanstvom. To je shvaćanje na koje smo svakodnevno upozoravali na misi:

Deus, qui humanae substantiae dignitate m mirabiliter condidisti et mirabilius reformasti …

i voljela bih da molitva nije prebačena samo na Božić. Jer ideja ljudskog dostojanstva danas je popularna, pro tem. Moj mladi afrički prijatelj (koji nije katolik) kad je Humanae Vita izašla, izjavio je ‘Papa je napravio veliku stvar za ljudsko dostojanstvo!’ i bilo mi je drago to čuti od njega.

Postoje dvije slike toga. Ona Crkve i ona svijeta. U slici svijeta, međutim, ljudska bića mogu biti sve više i više ubijena kako bi drugi mogli imati život kakav misle da žele: ljudsko dostojanstvo nije činjenica zbog koje bi se ponašali s poštovanjem prema bilo kojem ljudskom životu, već standard koji život treba postići. Dostojanstvo i čast ljudske seksualnosti koja se ispravno provodi jednako ne ulazi u svjetovnu sliku ljudskog dostojanstva: ona nije, za svijet, mjesto za postavljanje standarda. Tako su svijet i Crkva upravo suprotni u svojoj tendenciji. Crkva ne zahtijeva standarde prije nego što poštuje ljudski život; i postavlja standarde kojima se moramo prilagoditi u našoj seksualnosti ako ih želimo koristiti da odražava, a ne da huli, dostojanstvo ljudske prirode. Svijet će pak postaviti standarde, dijelomice standarde zadovoljstva (gdje?), a ukoliko ih ne ispunjava ljudski život ne zaslužuje poštovanje; dok štuje seksualnost neobuzdanu standardima, kao što mi to činimo sa životom.

PS

I prije nego što je enciklika objavljena, Anscombe je branila tradicionalni nauk iako to nije bilo popularno. Postojalo je očekivanje da će enciklika nekako promijeniti shvaćanje. Bila je poznata i po svojoj filozofskoj originalnosti i po obrani nauka Katoličke Crkve tako da je održalo više predavanja u kojima se bavi takvim temama.

Već sam ranije prenio njen poznati rad Kontracepcija i čednost koji je izazvao dosta pažnje – i reakcija; neke pristojne, neke nimalo pristojne. Ipak, Anscombe je bila u stanju obraniti se i odgovoriti na svakakve provokacije.

Božić u Korizmi – M. Pakaluk

Najraniji dan kada Pepelnica može pasti je 4. veljače. Prema nekim tumačenjima božićno vrijeme traje do Svijećnice, blagdana Prikazanja, 2. veljače. Stoga bi bilo moguće da božićno vrijeme uđe izravno u korizmu sa samo jednim danom između, fašnikom. Ovo nije uobičajeno. Posljednji put se to dogodilo 1818., a sljedeći put će biti 2285. U svakom slučaju, vidimo da je moguće da se Božić i korizma spoje, ali je njihovo preklapanje nemoguće.

Mislim da se radi o važnoj činjenici, i mislim da je namjerna jer takav raspored odvaja ali i daje zasluženo mjesto dvama velikim otajstvima naše vjere: otajstvu utjelovljenja i otajstvu muke – otajstvu Gospodinova rođenja sa svim njegovim posljedicama i otajstvu njegove smrti, koje je naše otkupljenje.

Ako promišljamo o liturgijskoj godini sažetoj na ovaj način, tada nam Crkva daje oko dva mjeseca za razmišljanje o utjelovljenju, nakon čega sljede još dva za razmatranje muke – a zatim ostatak godine, nakon slavljenja Uskrsa, da živimo u novosti života u Kristu. Doba Božića i Uskrsa stvorena su jedno za drugo, čak i kada ih razdvaja nekoliko tjedana običnog "vremena kroz godinu"

Ovako protumačena liturgijska godina predstavlja nam ono što bismo mogli nazvati “sakramentalnim evanđeljem”. Sakramentalno evanđelje smatra Radosnu Vijest nečim što je Bog učinio ljudskoj naravi i cijelom ljudskom rodu. Božanstvo je bilo u interakciji s čovječanstvom i nije ga ostavilo istim. On je uzeo našu narav. Uzevši našu narav, svojom smrću platio je cijenu u naše ime.

Ovo sakramentalno evanđelje je antiteza "Isusa, velikog učitelja morala". Može se propovijedati bez propovijedanja bilo kakvih "velikih moralnih učenja", kao što imamo u Vjerovanju: koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se ... od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. Vjerovanje u jednoj rečenici utvrđuje Utjelovljenje, a u sljedećoj Muku, spojena otajstva, ali ipak odvojena. Ljudsko je tijelo ono koje je u utrobi, ljudsko tijelo je ono koje je pokopano.

Što je s Kristovim životom? Pokazuje li sličnu strukturu, podijeljenu između dva misterija? Na prvu bi se reklo da nije. Trideset godina proveo je u skrovitom životu, a tjedan dana predao se patnji i smrti. Jednostavno u smislu duljine vremena, u Kristovu životu, utjelovljenje se čini dominantnim otajstvom.

Pa ipak, metafizički, Utjelovljenje je bilo radi Muke: "Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih." (Mt 1,21) Doista, jedan pisac evanđelja, Marko, počinje s Ivanom Krstiteljem, izostavljajući sve o Rođenju, nakon čega njegovo pripovijedanje požuri do uhićenja i smrti našeg Gospodina.

Ali Matej vidi podjelu i komplementarnost. Petrovo priznanje, "Ti si Krist", ako se računaju grčke riječi ili stihovi, nalazi se gotovo točno na pola puta. Kao da je prva polovica Matejevog evanđelja argument da "Krist" znači utjelovljeni Bog - sa svojim različitim izvještajima o anđelima, magovima, iscjeljenjima i autoritativnom davanju zakona - dok druga polovica objašnjava što znači biti Krist.

Njegova uloga nije ostvariti utopiju ("Nosi se od mene, sotono!"), nego, kako kaže Matej: "Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne." (Mt 16,21) Otada, ne prije. Sakrio je od njih otajstvo muke. Ali sada on to podučava i pokazuje.

Pronicljivi protestantski komentator primjećuje: "Evanđelje se može podijeliti na dva dijela, iz kojih je vidljiv Božanski plan. Prva tvrdnja je, Isus je Krist; druga, Krist mora patiti, umrijeti i ponovno uskrsnuti."

Je li Mateju pomoglo njegovo iskustvo prikupljanja poreza da vidi stvari na ovaj način? Tako tvrdim u svojoj posljednjoj knjizi, objavljenoj ovaj tjedan, Be Good Bankers: The Economic Interpretation of Matthew’s Gospel.

Pretpostavimo da je bio ambiciozan poreznik srednje razine, upoznat s najboljim praksama rimskog računovodstva i bankarstva, a svako rimsko domaćinstvo u to vrijeme vodilo je knjigu pod nazivom codex accepti et expensi, čija je prva polovica bila posvećena prihodima, a druga rashodima.

Ako je Kristova smrt plaćanje, otkupljenje ili "otkup"; ( "[Ot]Kupljeni ste velikom cijenom" uče i sveti Pavao i sveti Petar) tada utjelovljenje izgleda kao polog: božanstva u ljudski rod. I tada Matejevo evanđelje postaje svojevrsna (knjigovodstvena) knjiga za kućanstvo Božje. Prva polovica daje obračun pologa božanstva, pripisanog na račun ljudske rase, dok druga daje obračun kako je to bogatstvo potrošeno, kako bi nas otkupilo iz ropstva grijeha.

Na Čistu srijedu, kad smo moja supruga i ja objasnili našem najmlađem djetetu da obitelj počinje sa svetkovanjem korizme, razdoblja koje vodi do Uskrsa, on je skočio u zrak s likovanjem, visoko podigao ruku i udario šakom, i povikao: "Jupi! Još samo sedam tjedana do Uskrsa!" Mogao je učiniti isto na početku adventa.

Dječaku u kršćanskom kućanstvu lako je nositi radost Božića sa sobom u svakom trenutku. Stariji kršćani to možda teže čine. No, kako bi nam pomogli – tu su liturgijska godina, vjerovanje i Matejevo evanđelje, koji se slažu: Božić nas pokreće u radosti ususret Uskrsu.

Michael Pakaluk, Christmas in Lent

PS

Prošli smo sredoposnu nedjelju pa je možda bilo prikladno da podsjetim na razdoblje u kojem se nalazimo. U skladu je i s prethodno objavljenim postovima u kojem prenosim Anscombina razmišljanja o grijehu i otkupljenju.

Podsjetiti ću na ranije prenesenu Feserovu meditaciju Križ i Božić u kojoj raspravlja na koji način je Križ prisutan u Božiću; slično razmišljanje u Značenje Pasije i Značenje Uskrnuća. (Memento, homo, quia pulvis es et in pulverem reverteris.)

---

Nisam posvetio previše pažnje prijevodu. Nisam se u stanju upuštati u analizu što bi bilo naprikladnije za stih "You have been bought at a great price"; "Jer kupljeni ste otkupninom", "Skupo ste otkupljeni", neprocjenjiva itd.

---

Nisam upoznat s Pakalukovim knjigama, spominje najnoviju o "bankarstvu". Koliko sam shvatio piše o "bankaru" u smislu skrbitelja, maniri dobrog gospodara, ali i doslovno bankara. Inače predaje i kolegije koji se tiču etike (i poslovnog svijeta), izdao je knjigu o etici knjigovodstva pa se radi o temama o kojima je duže razmišljao. (Uz to se bavi klasičnom filozofijom i jezicima, odnosno komentarima Evanđelja.)

Općenito sam skeptičan prema "novim" uvidima u Pismo, ali s obzirom na autora ovdje se vjerojatno ne radi o takvim "inovacijama" koje su same sebi svrhom. Ono o čemu piše jest ideja da trebamo gledati kako je Matej možda izabran ne unatoč svojem znanju i životu, nego baš zbog njega. Odnosno pokušava protumačiti što njegova pozadina i razumijevanje svijeta znače za njegovo razumijevanje onoga čemu je svjedočio.

It's beginning to look a lot like Lent

Grijeh [3/3] Izgnanstvo Boga i otkupljenje čovjekovo - G.E.M Anscombe

Anscombe je održala predavanja (McGivney Lectures, 1989.god, na Institutu Ivana Pavla II, Washington) u kojima se bavila temom grijeha. (Teks predavanja objavljen je u knjizi Faith in Hard Ground) Prenio sam prethodno post Grijeh [1/3] u kojem se bavi definicijama, grijehom propusta i uvjetima teškog grijeha, te post Grijeh [2/3] u kojem se bavi Božjom uzročnosti. Ovdje prenosim posljednji dio koji se bavi onime što naziva Božje izgnanstvo i otkupljenje čovjekovo. ("God’s Exile and Man’s Redemption")

Radi se o teološkim razmatranjima, prenosim tek par zaključaka. (Zanimljiviji su mi njeni uvidi o filozofiji odnosno o kulturi i kršćanstvu, ali ako govorimo o otkupljenju očito ćemo govoriti o teologiji."Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu").

***

Dio IV. Izgnanstvo Boga i otkupljenje čovjekovo

1. Božje izgnanstvo

Uče nas da je Bog posvuda, a opet da je Bog prisutan na neke posebne načine na nekim mjestima ili da postoji takva stvar poput bivanja u Božjoj prisutnosti. Vjerujemo da je Isus, Sin koji je Bog, na našim oltarima. Anđeo Gabrijel je rekao: "Ja sam Gabrijel, koji stojim pred Bogom". Zaharija je, hvaleći Boga za rođenje svoga sina Ivana, govorio o služenju Bogu "u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje." Mogli bismo nastaviti s primjerima.

[...] Moguće je na neki način vjerovati u božanstvo, a ne vjerovati da božanstvo zna ili da mu je stalo što radimo. (Poznavala sam takvo vjerovanje.) Ali postoji drevnije i jasnije vjerovanje koje nalazimo kod Ksenofana: "Jedan bog, najveći među bogovima i ljudima, ni oblikom ni mislima kao smrtnici... On u potpunosti vidi, u potpunosti misli, u potpunosti čuje". I "Bez muke sve ljulja mišlju svoga uma... i ostaje uvijek na istom mjestu; niti mu priliči ići sad ovamo, sad onamo’ . Bez ikakvog razloga - ili ikakvog dobrog razloga- engleski povjesničari antičke filozofije ne mogu podnijeti ideju da su Ksenofan, Anaksagora i Aristotel vjerovali u postojanje tog božanstva čije je ime "Ja jesam", vladar svih stvari i cilj svih stvari, čija je kontemplacija i štovanje konačna svrha mudrosti. Mogu samo pretpostaviti da postoji neki razlog: ‘Mi smo ateisti i ponosni smo na to. Ne želimo se rugati nikakvim antičkim misliocima. Stoga su sigurno bili materijalisti." Čini se da se tekstovi ne podudaraju. Čini se da je Aristotel od svih ovih drevnih ljudi bio najizrazitije skroman i najodlučniji. U Nikomahovoj etici, knjiga 10, on citira drugog filozofa koji kaže: "Budući da smo smrtni, trebali bismo misliti smrtne misli". Ali on kaže Ne - "koliko god je to moguće za nas, trebali bismo biti na strani besmrtnog - "dei athanatizein". Ovo "koliko je moguće" (1177b 33-4) izražava skromnost o onome što je moguće.

[...] Ono što je izvanredno kod ovih filozofa je to što nisu imali lažnu sliku božanstva, osim ako se to ne može naći u Aristotelovom poricanju da Bog izdaje zakone za svijet. Jer, kao što sam već napomenula, Aristotel svoju etiku ne izvodi iz božanskog zakona.

[...] Ova vrsta "svijesti" je ovdje znanje o stvarnosti ako je praktičar "Božje prisutnosti" iskren kada govori o praksi toga. Budući da je znanje o stvarnosti, ono nije poput zamišljanja prijatelja koji sluša: ono je samo po sebi oblik božanske prisutnosti koju bi razuman um uvijek trebao imati. Njegov nedostatak, koji je sve samo ne univerzalan u ljudskom rodu, je ono što ja nazivam "Božjim progonstvom". Izgnanstvo iz onoga što postoji, čak i u paklu, za Boga je nemoguće. Egzil o kojem pokušavam govoriti nije egzil iz naše fizičke ili mentalne egzistencije: to je također nemoguće. To je izgnanstvo iz naše duhovne egzistencije i temelj je svake istinske optužbe za isušenu i praznu dušu.

---

2. Čovjekovo otkupljenje

Gotovo svi koji sebe nazivaju kršćanima i pod tim misle nešto drugo osim da su dobri ugledni ljudi, govorit će o svome Gospodinu kao o svome otkupitelju; i njegovog otkupljenja svih drugih ljudi svojom patnjom i smrću. Mogli bi konkretno reći: žrtvom koju je prinosio Ocu na križu. To je svakako nauk katoličke vjere. Iako se pojam "iskupljenje" i srodni glagol ne pojavljuju u apostolskom ili Nicejskom vjerovanju, pojavljuju se u spisima svetog Petra i svetog Pavla; Sveti Petar govori "niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane" (1Pt 1,18-19), a sveti Pavao kaže: Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu. (Gal 3,13). Prokletstvo Zakona je prokletstvo krivnje pod Zakonom, ali se ne poništava plaćanjem kazne Zakona.

Poslušajmo njihove priče... - A. Esolen

Visokopozicionirani prelat američke Crkve kaže da trebamo slušati priče ljudi koji su, kako ću ja reći a on neće, svoje živote usredotočili na sodomiju. To moramo učiniti, kaže on, prije nego što prosudimo o njima.

Naravno, kao što bi mu mogao reći svatko upoznat s moralnom teologijom ili filozofijom, moramo razlikovati između osoba i djela. Bog jedini vidi u srce. Mi sudimo o djelima i kategorijama djela; trajna dispozicija osobe je druga stvar.

Što se tiče srca, tko će od nas pouzdano reći da poznaje svoje? Srce je čovječje zlo od mladosti njegove. To nije nešto što ja kažem. Bog tako kaže u Knjizi Postanka. Grešan čovjek je češće sentimentalan nego strog, sklon opravdavanju grijeha drugih ljudi pod uvjetom da i oni zauzvrat opravdavaju njegove.

Što se tiče priča, svi ih imamo, svi mi grešnici. Prelat ne objašnjava zašto bismo trebali poštivati priče koje pričaju sodomiti, ali ne i priče koje pričaju preljubnici, pornografi, voajeri, zavodnici, bigamisti, silovatelji, pederasti i dobri stari bludnici prema iskonskom putu prirode, bilo da vjeruju da su zaljubljeni, ili su samo student i djevojka koji traže noćnu utjehu od samoće, samo kako bi se probudili usamljeniji no ikada.

Zar oni nemaju svoje priče? I zašto bismo se ograničili na jednu podskupinu jedne podskupine grešnika? Što je s lažljivcima, pljačkašima, bogohulnicima, izdajicama, pronevjeriteljima, klevetnicima, piromanima, nasilnicima, rasipnicima, klevetnicima, proždrljivcima, licemjerima, kamatarima, ubojicama u naletu strasti, ratnim huškačima, aborcionistima i ubojicama? Siguran sam da imaju priče.

Zašto bih vjerovao priči koju sodomit priča o sebi, bilo više ili manje nego što vjerujem preljubniku, pornografu, voajeru, zavodniku, bigamistu, silovatelju, pederastu ili neoženjenom paru iz ulice koji su jedno dijete možda ugušili u maternici, a drugo donijeli u svijet izvan bračne luke koju su mu mogli lako pružiti, budući da su mu dužni po pravima?

Zašto bih se klanjao u čast nekome tko mi govori kako njegov grijeh uopće nije grijeh? Ako sam iskren prema sebi, znam koliko mogu biti veličanstveno kreativan kada moram smisliti opravdanja za pogrešku koju sam učinio.

I uglavnom ta opravdanja dolaze odjevena u priče. Priča vas uvodi u svijet prije nego što se snađete i lako možete sudjelovati u vlastitoj manipulaciji, bilo da pletete priču kao gazu oko sebe kako biste sakrili istinu od vlastitih očiju ili netko drugi plete priču kako bi vas uvukao u nju.

U srcu svakog grijeha, na kraju krajeva, leži laž. Sjedi kao sjeme otrova. Ono radi svoj posao bez obzira što tko o njemu mislio, a ako ga njegujete i zalijevate svojim sentimentalnim suzama, može izrasti u prilično bujno i rastuće stablo.

Razmislimo o tome. Čovjek koji je ubio svoju ženu i njezinog ljubavnika govori sebi laž, da su oni to zaslužili i da je bio uhvaćen u bijesu - dok je zapravo dio njega bio zadovoljan što ih je otkrio, kako bi se mogao prepustiti svojoj osveti.

Pronevjeritelj kaže da je ono što je bilo tuđe stvarno pripadalo njemu, jer nije bio dovoljno plaćen, ili zato što mu je novac više trebao, a ionako nikome neće nedostajati. [...]

Bogohulnik kaže da nema Boga. On laže. Bludnik svojim tijelom govori: "U potpunosti se predajem tebi i djetetu koje možemo začeti." On laže. Prevarant kaže da su budale stvorene da ih se vara. On laže. Ratni huškač kaže da brani svoju zemlju. On laže. Sodomit kaže da muškarac nije stvoren za ženu, a žena nije stvorena za muškarca. On, kao i drugi, zna bolje, ali neće priznati. On laže.

Ali ne znamo li barem kakvi su naši osjećaji? Ne, ne znamo. Nikada nismo pouzdani suci u vlastitom slučaju. Zamišljale su da su zaljubljene, dok su samo dokoličarile - tako Johnsonova Nekayah, u Rasselasu, govori o djevojkama u obitelji koje posjećuje kako bi otkrila tajnu istinski sretnog života.

U međuvremenu smo namjerno slijepi za loš primjer koji drugima dajemo. Svaki grešnik koji javno slavi svoj grijeh postavlja zamku na put svojih bližnjih. Opet, ovo je istina bez obzira o kojem je grijehu riječ.

Ipak, gdje je u naše vrijeme položena većina zamki, ako ne u području seksualnih odnosa? Zašto prelat neće učiti iz ruševina oko nas?

Što je s mladima konfuznih osjećaja, ili usamljenima? Što je s onima koji pokušavaju živjeti po moralnom zakonu u svijetu koji ih ismijava kao čistunce ili lude? Što je s mladim katolicima koji se žele vjenčati, ali ne nalaze nikoga oko sebe tko bi bio prikladan? Što je s djecom koja su planski lišena majke ili oca?

Zar oni nemaju priče? Ili su te priče one koje nas ne zanimaju? Ili te priče prokazuju laž u pričama koje on želi da slušamo?

Anthony Esolen, Telling Us a Story

PS

Vidi ranije postove; Pakaluk o "Ekumenizmu načina življenja", Zašto toliko govoriti o (isto)spolnosti?, Što je tako posebno kod seksa?, Osam kćeri pohote, Znate li tko ste u priči o Isusu i grešnicima?, Zagovaranje grijeha, Može li se mrziti grijeh, ali ne i grešnika? itd.

Grijeh [2/3] Božja uzročnost - G.E.M. Anscombe

Anscombe je održala predavanja (McGivney Lectures, 1989.god, na Institutu Ivana Pavla II, Washington) u kojima se bavila temom grijeha (objavljeno u Faith in Hard Ground). U postu Grijeh [1/3] sam prenio neka njena uvodna razmatranja o definicijama i grijehu propusta odnosno uvjetima teškog grijeha. Ovdje se bavi pitanjem Božje uzročnosti. (Kako se išta može dogoditi suprotno božanskoj volji?)

Možda na prvu nije najlakše popratiti što Anscombe tvrdi, ali vjerujem da će otprilike biti jasno o čemu se radi. 

***

Dio III: Božja uzročnost

Drugi razlog za mišljenje da je grijeh nemoguć bio je taj što je protivan Božjoj volji, a Božja se volja ne može osujetiti. Sve što postoji ili se događa dolazi od Boga; dakle, grijeh je nemoguć.

Čini se da ovo nije uvjerljiv argument, poput Platonova, da se grijeh ne događa. Budući da, nakon što smo odgovorili Platonu, možemo nastaviti s našim pouzdanim uvjerenjem da postoji takva stvar kao što je namjerno pogrešno činjenje, argument predstavlja problem koji treba riješiti: kako je to moguće? Zagovaranu nemogućnost prihvaćaju, barem u odnosu na bol i nesreću, ljudi koji koriste stvarnost tih stvari kako bi tvrdili da ne može postojati božanstvo, ili da, ako postoji, božanstvo nije dobronamjerno ili je relativno nemoćno. Ovo je poznati argument, davno formuliran, a favorizirali su ga anglo-američki filozofi u prilog ateizmu. Filozofi ove tradicije rijetko se kada pitaju što je stvarno kršćansko vjerovanje.

Obično pretpostavljaju, primjerice, da svemoguće božanstvo mora stvoriti najbolji od svih mogućih svjetova, ne znajući da se samu ideju svijeta od kojega nijedan ne može biti bolji odbacuje (odbacio ju je, primjerice, Akvinski) kao apsurdnu. I također pretpostavljaju da zlo ili patnju, koju bi svemogući bog mogao spriječiti, takav bog mora spriječiti ako nema zle volje. Zaključak je jednostavan: ili nikakvo božanstvo ili neko koje nije svemoćno ili nije dobronamjerno.

Ovdje je mjesto za neka opažanja o antropomorfizmu. Tijekom mog obraćenja na katoličku vjeru i poučavanja o njoj, znala sam čitati upozorenja da ne antropomofiziram Boga. Takva upozorenja mi nisu bila jasna; nisam mogla vidjeti tu opasnost, niti što bi to uopće bilo. Ali neki današnji filozofi engleskog govornog područja pokazali su mi o čemu se radi. Napisati će rečenice poput: 'Bog mora biti u najboljoj mogućoj poziciji da stvori mišljenje o tome-i-tome'. Teško mogu vjerovati da je stvarni um smislio tu misao; ali čini se da barem jedan jest.

Grijeh [1/3] Definicija, Dobrovoljnost i grijesi propusta - G.E.M. Anscombe

Anscombe je održala četiri predavanja (McGivney Lectures, 1989.god, na Institutu Ivana Pavla II, Washington) u kojima se bavila temom grijeha. Odlučio sam prenijeti nekoliko ideja i sažetaka, podjeljeno u tri dijela. U prvom se bavi definicijama koje će kroz predavanje analizirati, a u drugome se bavi grijehom propusta i uvjetima grijeha.

***

I. Dio: Dvije definicije

A. Što je grijeh? Obično se smatra djelovanjem, ali ne smijemo zaboraviti da postoje i grijesi nemara i propusta, njih sve ne nazivamo djelovanjima. Možemo reći da postoje dvije definicije grijeha:

1. To su ponašanja protiv [pravog] razuma.

2.  To su ponašanja protiv božanskog zakona.

B. Razmišljajući o grijesima pod opisom "pogrešno činjenje", pritom imajući na umu djelovanja, dolazimo do problema: kako je moguće činiti-pogrešno? U Platonovoj Protagori nalazimo da Sokrat kaže: ‘Prilično sam siguran kako nitko među mudrima ne misli da netko griješi ili svojevoljno čini podla i zla djela’ Za ovo mišljenje mudrih potreban je argument koji nam Platon daje na drugom mjestu. Uvjerio je Aristotela, a preko njega i mnoge druge, da postoji problem: Kako netko može dobrovoljno učiniti ono što misli da je loše?

Definicija (2) pripada vjeri u Boga kao zakonodavca. Bog je uzrok svih drugih stvari pa kako se išta može dogoditi suprotno božanskoj volji? Ne mora li se ostvariti u svemu, uključujući i u djelovanju stvorenja koja imaju razum i volju?

C. Iz Platonove citirane misli, i iz njegova argumenta proizlazi da je pogrešno činjenje nešto što uključuje volju. Što je dobrovoljnost? Da su grijesi, ili pogrešno ponašanje, u biti dobrovoljni, vodi ili do platonističkog gledišta da se ne mogu dogoditi, ili, ukoliko je to neispravno, takva izjava pokazuje važnost razumijevanja dobrovoljnosti.

D. U katoličkoj kršćanskoj tradiciji postoji razlika između smrtnih i lakih grijeha. Razlikuju li se po vrsti? Kriteriji za smrtnost grijeha koji su najviše prihvaćeni potječu od svetog Alfonza Liguorija. Čini se da je zbog toga vrlo upitno mogu li postojati smrtni grijesi propusta koji nisu namjerno odabrani.

E. Svako kažnjavanje grijeha od strane Boga postalo je nepopularno vjerovanje u mnogim krugovima, ponajviše u obliku u kojem uključuje vjerovanje u pakao.—Ali Thomas More je rekao svojoj kćeri: Ako bih otišao u pakao zbog svojih grijeha, i dalje bi služio slavljenju Božje pravde.

F. Pala ljudska narav i istočni grijeh. Nemogućnost izbjegavanja stvarnih grijeha za one koji su postali razumni i nasljednici su istočnog grijeha. Kako je otkupljenje zamislivo? Što je to?

Definicija grijeha

Započnimo s našim A. [Ansombe naglašava da propust nije samo nečinjenje nečega - kao što se to pretpostavlja u nekim modernim moralnim filozofijama, nego nečinjenje nečega što bi trebali činiti, npr. neispunjavanje neke dužnosti.]

[...] Dvije definicije su ekvivalentne što se tiče onoga što pokrivaju. Govoreći ovo, imam određene pretpostavke. Prvo, da je razumno govoriti o radnjama u svakom slučaju kao o nečemu što je nekada "protiv razuma". I drugo, taj razum nalaže štovanje jedinog istinskog božanstva.

Obje pretpostavke su suprotstavljene Davidu Humeu. On je smatrao da je glavna uloga razuma u djelovanju izbjegavanje pogrešaka (o onome što bismo sada nazvali "činjenicama") u odabiru sredstava za postizanje naših ciljeva. ("Razum jest i treba biti samo rob strasti’") Time je bacio rukavicu Sokratu, koji je bio užasnut idejom da se razum, misao, intelekt iskorištavaju kao robovi u službi strasti.

Moral – G.E.M. Anscombe

U nastavku prenosim Anscombine izlaganje iz 1982. god kojeg se prenosi pod nazivom "Morality" u knjizi Faith in Hard Ground. (Objavljeno u C. Marnea, Pro Ecclesia et Pontifica.)

***

Stariji koji su ovdje prisutni sigurno se sjećaju buke koja se digla oko govornice po imenu Margaret Knight, koja je na radiju objavila [1950.god] da je moguće imati moral bez religije. Digla se ogromna buka oko toga; novine su to tretirale kao da se radi o velikom izvanrednom događaju, a neki od nas bili su prilično zbunjeni zašto bi to učinili. Jedino objašnjenje kojeg sam se mogla sjetiti bilo je da je to bilo na radiju; jer mišljenje sigurno nije bilo neobično. No, moguće je da lord Reith [urednik] prije nije dopustio da se takve stvari emitiraju.

U raspravama koje su usljedile nije se previše govorilo o zabuni koja postoji u ovoj misli: znači li to da (osim onog dijela morala koji je povezan s dužnostima prema Bogu) postoji logična neovisnost, i da pristojna osoba može shvatiti pravi moral ako je prisebna, i sposobna je jasno razmišljati, bez pozivanja na religijsko otkrivenje; primjerice da ne morate vjerovati u Boga da biste se usprotivili laganju. To je jedno potencijalno značenje. Druga stvar koju je to moglo značiti, a to je ona na koju se ovdje želim usredotočiti, iako to nitko tada nije spomenuo, jest: "odustanite od religije, pustite da religija potpuno nestane, (čak i više nego što je u to vrijeme- a uvelike jest, u to vrijeme) i još uvijek će biti morala". Sjećam se da nitko uopće nije pitao: ‘Pa, naravno, ljudska bića su oduvijek imala moral, ali pitanje je kakav moral?’

Prijedlog da biste trebali pitati ‘kakav moral?’ nije izrečen ni u jednoj raspravi koju sam čula. Činilo se da se uvijek pretpostavljalo da ako možete imati moral, to bi bio... pa, moral! Postoji samo jedan! Pretpostavljam da su do neke mjere i sami katolici slično razmišljali; Sjećam se da je Frank Pakenham zauzimao to stajalište kada je govorio o svom prijateljstvu s Margaret Knight i o tome kako je ona bila dobra osoba, kakav je dobar stav zauzela... Siguran sam da je mislio da bi to bio pravi moral kakav uči Katolička crkva, ili ako nije, da bi postojale vrlo periferne točke neslaganja.

Sjećam se da sam ušla u raspravu (samo da vas podsjetim koliko su se brzo stvari promjenile nagore u desetljećima od tada) na zabavi u Oxfordu, o kontracepciji, tada već široko prihvaćenoj, i primijetila sam da bi to sigurno dovelo do pobačaja - mislim na to da bi pobačaji bili općenito prihvatljivi - a moji kolege, Warnockovi, filozofi, bili su apsolutno ogorčeni na taj prijedlog. Rekli su da je to bila potpuno nepoštena tvrdnja; da ako vjerujete u kontracepciju da ćete povjerovat i u pobačaj, ili da će ljudi ići prema pobačajima. Naravno, činjenice su sada dokazale da sam bila u pravu što se tiče onoga što će se zapravo dogoditi. Nepostojanje logične veze može biti istinito; doista, imam prijatelje nekatolike koji odobravaju kontracepciju i ne odobravaju pobačaj (ne znam zamaraju li se time koje su metode kontracepcije zapravo pobačajne!). Dakle, to je moguća pozicija, ali nije psihološki vjerojatna pozicija.

U današnje vrijeme, kada se činjenica da je nešto povezano s neodobravanjem pobačaja navodi - recimo u London Review of Books - kao dokaz o tome koliko je to ludost, ili koliko je to potpuno prezira vrijedna stvar, možda je teško sjetiti se kako se, još 1950., moglo smatrati da je netko bio apsolutno nesraman kada je rekao nešto poput: "To je prvi korak, ići će na pobačaj, ići će odatle do čedomorstva i raznih drugih oblika ubojstava.’ Netko bi mogao pomisliti da sada govorim o velikom klizanju nizbrdo u onome što je javno prihvaćeno od Drugog svjetskog rata. Nije tako; već smo prije toga krenuli znatno kliziti nizbrdo: svi su odobravali mjere masakra civilnog stanovništva kao metode ratovanja. Bio je to veliki korak koji je već učinjen i na koji je bilo relativno malo primjedbi. A katolici, bojim se (žao mi je što to moram reći; sada govorim staromodnim katolicima, ljudima koji su odgajani na toj izvrsnoj stvari, Katekizmu, kako su ga proglasili biskupi Engleske i Walesa) oni su, bojim se, imali vlastitu promjenu nagore već u doktrini koja se može naći u tom katekizmu [zapravo drugom dokumentu]: da su potpuno znanje i potpuni pristanak potrebni za počinjenje smrtnog grijeha. Ova doktrina - a to je vrlo važna doktrina - čini se pogrešnom i dvosmislenom. Moglo bi se pomisliti da je to istina, ali upozorite na dvosmislenost i recite:‘Gledajte, to je kao doktrina mens rea u zakonu; doktrina mens rea ne kaže "Moraš se osjećati krivim da bi bio kriv"; kaže da morate biti krivog uma, a to znači da ste morali znati da stavljate otrov u juhu svog muža - da ako niste znali da stavljate otrov u juhu svog muža, uistinu niste znali, i nije se moglo očekivati da znate, pa onda, nemate mens rea o tome da ste otrovali svog muža, iako jeste".