O štovanju svetaca – J. Kuničić

U radu "Hagiodulija u privatnom i u javnom životu" Jordan Kuničić se bavi pitanjem igra li štovanje svetaca ulogu u povijesti spasenja kako se ona danas [1974.] odvija. 

Prenosim par misli; 

Štovanje svetaca je prije svega zahtjev sinovske odanosti, ljubavi djeteta prema svome nebeskom Ocu. Može li se zamisliti vjernik koji bi u načelu odbio štovanje svetaca? Zanijekao opravdanost toga štovanja? Ne bi im se htio moliti, niti uzimati za životni uzor? Postupak bi takvog »vjernika« bio više nego dogmatski sumnjiv, s moralne strane riskantan, prudencijalno posve neispravan, možda i javno sablažnjiv. Jednostavno rečeno: jer su sveci od Boga određeno sredstvo ili faktor preko kojega se odvija otajstvo spasenja.

Bio čovjek sam ili u društvu, vezan je totalitetno, cjelinom svoga JA uz Boga. Uz tu ontološku povezanost nalazi se i korelatna dužnost štovanja Boga pa i u njegovim svecima. I doista u životu vjernika se nalaze mnoge pobožnosti prema svecima. Te pobožnosti mogu podržavati kultualni odnos prema Bogu. U njima se može osjetiti blizina Duha. Te pobožnosti u Božjem narodu spajaju vremena. Predavaju se iz generacije u generaciju. Očituju najdublje osjećaje srca. Projiciraju se u budućnost spasenja. U njima počesto govori jedna duša i jedno srce vjernika. Koncil nije mogao drugo nego preporučiti pobožne prakse vjernika, razumije se, koliko nisu u suprotnosti s autentičnim kultom, s liturgijskim propisima (SC br. 13).

Nema sumnje da se ponekad može iskusiti, osjetiti, kako javno i svečano štovanje svetaca djeluje na psihu vjernika, Tu se osjeti neko jedinstvo, puls zajedničkih osjećaja, potreba i želja. Te svečanosti zbližuju narod, obitelji, One pružaju neko vjersko svjetlo, utjehu, snagu. Tu se s nekog gledišta prenosi povijest jednog naroda. Doživljaj tih svečanosti lako se ne zaboravlja. Sjetimo se npr. raznih hodočašća.

Taj psihološko-komunitarni moment dolazi više do izražaja ako se štovanje iskazuje svecima cijele Crkve, koji imaju »momentum univer- sale« (SC br. 111). Tu se u prvom redu nalaze Kristovi suradnici: Ivan Krstitelj, čiji se spomen 24. VI nazivao ljetni Božić, njegova muka 29. VIII. Također u te spadaju ona Tri Kralja, Marija iz Magdale, sv. Josip, pastiri, starac Šimun, Tim štovanjem kao da nastavljamo komunicirati sa životom i radom Kristovim u ovozemnoj egzistenciji. Združujemo se s cijelom Crkvom. Time držimo budnom svijest pripadnosti sa svima koji su neposredno radili na stavljanju u pokret otajstva spasenja.

Ispovjedajte se dobro; O isprikama i izgovorima

Nedavno sam naišao na jednu od onih lako dostupnih duhovnih knjižica jednostavnog izgleda i sadržaja koje ponekad možda ne djeluju toliko privlačnim, ali ako im pristupite na prikladan način možete prepoznati mudrost koju prenose i naučiti vrijedne lekcije. Namjenjene su vjernicima, ali vjerujem da svi koji im otvoreno pristupe mogu naučiti nešto.

Radi se o knjižici Ispovijedajte se dobro (dijalozi – primjeri i priprava za ispit savjesti), autor je svećenik Luigi Chiavarino. Možete je pročitati u pdf izdanju ovdje.

Slične duhovne knjižice možete povoljno kupiti ili naručiti u knjižarama, mnoge su dostupne i online za besplatno preuzimanje ili čitanje. Monfortanci na svojim stranicama imaju mnoštvo sadržaja, uključujući i neke od takvih knjižica. (Izdaje ih apostolski centar "sav tvoj", ali postoje mnoge druge koje bih ubrojao u tu kategoriju.)

Predgovor knjižice "Ispovijedajte se dobro" navodi kako je cilj da kao čitatelji upoznamo ; (a) Svu uzvišenost sv. Ispovijedi; (b) najveću važnost; da se njome dobro služimo; (c) nužnost, da je mnogo više posjećujemo, i mnoge druge stvari veoma lijepe u vezi s njom.

Prenosim dio vezan uz isprike i izgovore koje često možemo čuti o Ispovijedi. Pisano je u obliku dijaloga; u-učenik, s-svećenik).

***

Isprike i izgovori

U: Što se mene tiče, potpuno sam uvjeren u sve one prekrasne stvari, koje ste do sada kazali o izvrsnim koristima dobre i česte Ispovijedi. No, ima ih također i takvih, koji se ispričavaju i izgovaraju, da ne idu često ili da nikada ne idu. Molim vas, savjetujte mi, kako da ih pobijam i pobijedim?

S: Vrlo rado i to. Samo mi reci isprike i izgovore prvih i drugih.

---

U: Neki govore: Ja nemam grijeha za ispovjediti.

S: Da li je istina? … Duh Sveti veli, da i pravednik pada sedam puta na dan. Sv. Ivan Evanđelist piše: «Ako tvrdimo da nemamo grijeha, varamo sami sebe i istine nema u nama.» Oni koji kažu, da nemaju grijeha za Ispovijed, jadni su slijepci, koji ne poznaju svoju bijedu, a ne poznaju je upravo zato, jer se ne ispovijedaju dosta često. Čiste osobe ne trpe ni najmanje mrlje, ali onima, koji se ne čiste ne smetaju ni velike mrlje, ni blato.

Neki elegantan časnik upita nekog svećenika:- Velečasni, recite mi: da li se mora ispovijedati onaj tko ne griješi? … Ja se ne ispovijedam jednostavno zato, jer nikada ne griješim.

Na to mu svećenik spremno odgovori:

-Gospodine časniče, ja poznajem samo dvije vrste osoba koje ne griješe: djecu koja još nisu došla k razumu i luđake, koji su ga nesrećom izgubili. Časniku je bilo dosta za onaj dan.

---

U: Ja ne znam, što bih rekao ispovjedniku.

Prepoznavanje granica ljudskog razumijevanja – M. Adler

"Postoje istinski misteriji koji označavaju granice ljudskog znanja i razmišljanja. Mudrost se jača, a ne uništava, razumijevanjem njezinih ograničenja. Neznanje ne čini budalom u mjeri u kojoj to čini samoobmana."

Mortimer J. Adler, How to read a Book

---

"Ne moramo znati sve o nečemu da bismo to razumjeli; previše činjenica često je podjednako velika prepreka razumijevanju kao i premalo činjenica. Postoji osjećaj u kojem smo mi moderni ljudi preplavljeni činjenicama na štetu razumijevanja."

Mortimer J. Adler

---

"Sigurno ne bih mogao definirati ni pojam "hrasta" ni "slona"; ali to ne ukida moje pravo da tvrdim da nijedan hrast nije slon."

Peter Geach,  O zahtijevu za stalnim "definiranjem" pojmova

Cjelovitost euharistijskog štovanja - J. Kuničić

U radu "Cjelovitost euharistijskog štovanja" (1969.) J. Kuničić;

Ušao sam u jednu katoličku crkvu. Jedva sam otkrio gdje se nalazi svetohranište s Presvetim, a po mjestu i veličini, kao i po prostoru, naglasak je postavljen na prazan oltar. Govore mi da se euharistijsko štovanje svelo jedino, ili gotovo jedino, na misu. Adoracije nema, a razumije se, još manje se može govoriti o procesijama. Tijelovo se ne slavi ništa više nego svaka nedjelja itd.

Došla mi je na pamet ona opće priznata istina izražena u rečenici: "Lex credendi – lex orandi". Ako tražimo dogmatsku pozadinu za stanje u toj crkvi, mogli bismo jednostavno uzeti crkvenu nauku izraženu npr. na tridentskom saboru. Tu bismo lako uočili da takva praksa ide donekle za osuđenom naukom vlastitom protestantima. [...]

PS

U spomenutom radu kojeg možete pronaći na poveznici Kuničić piše o Euharistijskom štovanju, ali još jednom mi je već sam uvod zanimljiv. Kuničić sigurno nije jedini koji se iznenadio posjetom "modernoj" katoličkoj crkvi.

Samarijanac u suvremenom svijetu i milosrđe – J. Kuničić

Komentirajući knjigu Sedam glavnih problema Crkve (Sept problèmes capitaux de l'Eglise, 1969.) koja se bavi problemima u postkoncilskoj Crkvi i poznatim teološkim imenima tog vremena, Jordan Kuničić primjećuje (iz članka Sedam glavnih problema Crkve); 

Prethodno treba reći što je glavnije. Namjera je tih istaknutih pisaca odlična. Zasluge su velike. Ne žele prolaziti pokraj čovjeka današnjice te ga pustiti u ranama neznanja i dvoumica poput onoga svećenika i levita iz evanđelja, nego žele postupati kao pravi Samarijanac. Pristupaju čovjeku današnjice, današnjem vremenu, da mu operu rane uljem i vinom te ih zaviju. Muče se kako bi predočili tajnu spasenja u dostupnom jeziku. Dakle, iskazuju čovjeku današnjice milosrđe. Prema tome, iz te same činjenice moglo bi se zaključiti. "Idi te i ti čini tako" (Lk 10,37). To je obveza svih učitelja znanosti spasenja.

PS

Recenzija donosi pregled ideja raznih teologa, ali meni je zanimljiv uvod neovisno o samoj knjizi s kojom nisam upoznat.

Protumačio sam ga u skladu s nekim razmišljanja koje sam prenio u ranijem postu Tko će moliti sa siromašnima? (Ili Usmjerenost na drugi svijet – C.S. Lewis, Liberalna želja za smrću, itd.)

Kada imate duhovno osiromašenu populaciju koja gladuje i žeđe za smislom, potrebno je biti dobar samarijanac i pobrinuti se za njezine duhovne potrebe. (Odgovoriti na duhovno siromaštvo i nedaću.)

***

Nisam upoznat s većinom autora iz knige, Jordan navodi neka njihova idejna zastranjenja koja izazivaju na razne reakcije, od čuđenja do žaljenja. Ipak, prema njemu, njihovim čitanjem shvaćamo problematiku današnjeg [1969.] mentaliteta.

Citati iz recenzije;

"Interesi društva traže da religija prožima njegovu strukturu. I interesi čovjeka. Bez odnosa prema Bogu nema pravilnog odnosa prema čovjeku. Recimo da bi u tom slučaju odnos prema čovjeku bio plitak, djelomičan. Religija i bogoštovlje spadaju na integralno shvaćenu strukturu čovjeka. Bez bogoštovlja čovjek je nekaka nepotpun. Sakat."

Neki od autora opisanih u knjizi se bave ekumenizmom, citiram;

"Svratimo pažnju na deformaciju ekumenizma. A ima ih napretek. Da se Crkva odreče onoga što zna da je istinito? Ne bi ostala vjerna Kristu, ne bi ostala vjerna niti čovjeku. Nema danas tragičnije činjenice do mišljenja nekih da je sve relativno, a naša je dužnost da naglašujemo kako postoji jedna istina i da je možemo spoznati."

[...]

"Danielou konstatira kako su se neki teolozi izražavali u pitanju pripadnosti Crkvi. Isticali su da je pripadnost čovječanstvu, oživljenom od Krista, redoviti put spasenja, a pripadnost Crkvi da je izvanredni put spasenja. Što iz ovoga slijedi, ili može slijediti? Očigledno, da je indiferentno ili manje važno kojoj Crkvi pripadaš, i uopće da li ijednoj pripadaš. Takva se nauka, i izvod iz takvih premisa, najjasnije mogla konstatirati u Americi. On je svojim očimao vidio kako je popustio dinamizam Katoličke Crkve u Americi i to u razmaku od dvije do tri godine. Zašto? Jer se katolicizmu zanijekao socijalni moment, a nastojalo se zatvoritit ga u nutrinu ili ga izjednačiti s ostalim religija."

---

O ekumenizmu sam prenio nešo ukratko; Osvrt na ekumenizam odnosno Jesu li sve religije iste?, Pakaluk o "Ekumenizmu načina življenja", Zašto liberalni kršćani ne priznaju da razaraju svoje crkve?, Korupcija milosrđa  itd.

Nekoć se tako vjerovalo... – A. Esolen o nekim posljedicama koje vezujemo uz Drugi koncil

A. Esolen mi se čini kao jedan od zanimljivijih autora, ali kada god bih pokušao izdvojiti nekoliko njegovih misli iz eseja ili knjige shvatio bih da same za sebe nisu toliko efektne. Ipak, nedavno sam pročitao par objavi na društvenim mrežama koje sažeto prenose ideje. U nastavku prenosim razmišljanje o vremenu nakon Drugog vatikanskog koncila.

"Sjećam se raznih stvari koje su uznemirivale obične katolike nakon 1969. kada im se ponavljalo da je sve to propisano Drugim vatikanskim koncilom. Od drugih ljudi sam čuo za još neke.

Ono čega se sjećam:

Uklanjanje (pričesne) pregrade. Bila je izrađena od talijanskog mramora, s mozaičnim intarzijama u uspravnim dijelovima, s euharistijskim simbolima: kruhom, dvije ribe, grozdom grožđa, Jaganjcem Apokalipse.

Uklanjanje velikog glavnog oltara. Veličanstveni bijeli mramor... zamijenjen je monotonim, ali nesumnjivo skupim predsjedavajućim stolicama, tako da bismo gledali pored stola ne u oltar, već u svećenika i dva ministranta. Zašto?

Samo bi nam Merton još falio

Filozof Vallicella nedavno je promijenio adresu bloga iz tehničkih razloga. Na svome dosadašnjem blogu je prenosio razne zanimljive citate i komentirao društvenu situaciji iz konzervativne perspektive. U pitanjima teologije ima svoj pristup (moto mu je "istraži sve, ali ne pridružuj se ničemu") pa možda ne čudi što se u više navrata osvrtao na Thomasa Mertona, trapista i duhovnog autora.

Ranije je (na starom blogu) prenio jedno razmišljanje u kojem autorica opisuje svoj problem s Mertonom;

"Sonya Roberts tvrdi o Mertonu, 'možemo se lako poistovjetiti s njegovim vjerskim putem.'

Oh, možemo li? Pa, ja se zasigurno ne poistovjećujem s onima koji iskazuju Mertonovu razinu mentalne zbrke i čistu erotomaniju. Radi se o klaunu koji je u dobi od pedesetjedne godine, zavjetovan monaškim zavjetima, razvio neodoljivu žudnju prema medicinskoj sestri koja je bila upola mlađa (s kojom je gotovo sigurno imao seksualne odnose: zašto bi inače uništio prepisku između njih?). Prije toga je već napravio vanbračno dijete. A možda i najgore od svega: u razdoblju kada je poginuo u suretu s električnim uređajem, čini se da je imao samo najmanju nejasnu svijest da bi se katolicizam mogao razlikovati od budizma.

Vjerojatno će uvijek postojati tržište za Mertona, baš kao što uvijek postoji tržište za majice s likom Che Guevarae. Ali svetoj Crkvi u 2015. godini treba Merton (i Che) otprilike onoliko koliko joj treba poslovična rupa u glavi."

***

Prilično strogo razmišljanje koje je prenio o njegovoj konfuziji i životu, ali Vallicella je prenio i zapise koje nude drugačiju sliku. Iz Mertonova Dnevnika (13. travnja 1965.) na Veliki Četvrtak,

"Na Cvjetnicu je sve teklo kako treba, uživljavao sam se u napjeve Mise kada je odjednom Muka, umjesto da je svečano pjevana na starom latinskom, pročitana u izuzetno banalnoj i dosadnoj engleskoj veziji koju su odobrili američki biskupi. Rezultat je katastrofalan. Potpuni nedostatak uzvišenosti, svečanosti ili bilo kakvog stila. Trivijalni čin – liturgijski vaudeville. Nisam se mogao riješiti dojma blasfemične komedije. "

Merton je imao ambivalentan odnos prema Drugom Koncilu, ali u gornjem opisu promjena koje su ga pratile Valicella prepoznaje tradicionalističku crtu.

PS

Toliko o Mertonu. Prva misao je stara deset godina, mislim da vrijedi i dalje. Ipak, popularizirao je trapiste, to ne može biti loše. (Iako možete postaviti pitanje što je točno popularizirao.)

Prenio sam ranije na blogu više Vallicellovih razmišljanja, vidi kategorija Vallicella, 2. dio, 3.dio. Pretpostavljam da je njegov stil uređivanja - citiranja i prenošenja tekstova uz poneki vlastiti komentar - utjecao i na stil ovog bloga, iako ga posljednjih godina nisam pratio. (Vallicella je ozbiljan mislioc sa zanimljivim uvidima, ali s vremenom mi je pristup vođen njegovim motom postao prezamoran.)

Ponavljam poveznicu na neka razmišljanja koja sam prenio;  Zašto imati religiozna uvjerenja?, Vallicella o (ponovnim) odlascima na misu, V. o V.II,  Idolatrija i Ateizam, Naturalizam i psihologiziranje, Mogli li puke misli biti moralno pogrešne itd.

Budziszewski o onima koji izjavlju da ih ne zanima religioznost

U kratkom razmišljanju The meaning of "I’m not religious", profesor filozofije i prava Budziszewski primjećuje vezano uz one koje tvrde da "nisu religiozni" (odnosno u njegovom tumačenju oni koji tvrde da nisu zainteresirani za religiozna pitanja); 

Nećete se iznenaditi da se religija često spominje na mojim predavanjima. Bilo bi iznenađujuće da se ne spominje budući da obrađujemo teme poput religije i politike u američkoj misli (zaključno s kulturnim ratovima), intelektualnih utjecaja na osnivanje Amerike (što je uključivalo puno više teologije nego što mislite) i Tome Akvinskog (značajnog srednjovjekovnog teologa i filozofa).

Potičem studente da izraze svoja stajališta, pa čak i da budu spremni ne slagati se sa mnom i jedni s drugima, sve dok su pristojni i obrazlažu svoje stavove.

Neki studenti vjeruju u Boga. To mi je jasno, iako ih mogu pitati kako su došli do svog uvjerenja.

Neki studenti misle da Bog ne postoji. To mi je jasno, iako ih mogu pitati koja bezuvjetna predanost, koja krajnja briga, koji "bog" zauzima mjesto Boga u njihovom životu.

Neki studenti nisu sigurni postoji li Bog. I to mi je jasno, iako ih mogu pitati žive li kao da On postoji ili kao da ne postoji i zašto.

Ali drugi studenti kažu da o tome ne razmišljaju. "Nisam religiozan."

E to mi nije jasno.

Možda mislite da takvi studenti jednostavno ne žele otkriti što su mislili. Takvo objašnjenje bi bilo uvjerljivo da sam ih prozvao pred svima. Obično se međutim izjava "Nisam religiozan" dobrovoljno iznosi u raspravi, od strane ljudi koji su bili slobodni ništa reći.

"Nisam religiozan" ne izražava ni vjerovanje, ni nevjerovanje, ni nesigurnost. Što onda izražava?

Izražava li nedostatak interesa? Pretpostavimo da se prema Zemlji kreće veliki asteroid koji bi mogao uništiti sav život pri udaru. Pitate me: „Što mislite?“, a ja odgovorim: „Nisam baš astronomičan.“ Moglo bi se raditi o tome.

Izražava li ukus? Pretpostavimo da sam slučajno progutao otrov. Ponudite mi protuotrov, koji je slučajno aromatiziran, a ja odgovorim: „Ne volim baš okus višnje.“ Možda se radi o takvoj stvari.

Izražava li to neku preferenciju? Pretpostavimo da slušam Cardi B, a vi se spremate ići na Handelov koncert. Pitate: „Želite li poći s nama?“, a ja odgovorim: „Više volim drugačiju vrstu glazbe.“ Možda je takvo što.

Ili izražava crtu osobnosti? Pretpostavimo da je sezona gripe. Pitate: „Misliš li da ćemo je dobiti?“, a ja odgovorim: „Prema Myers-Briggsovom testu osobnosti, ja sam INTP, pa nije vjerojatno da tako mislim, zar ne?“ Možda je to.

Ali takvi odgovori bi propustili najbitnije. „Bog postoji“ je tvrdnja o istini. Ono što vjernici misle pod Bogom jest ono o čemu sve ostalo ovisi, ono za što sve ostalo postoji, ono u čemu potječe svako drugo značenje: Onaj u Kome leži naša jedina šansa za konačno ispunjenje. On nije hobi. On nije ukus. Možda ne vjerujete da je Najvažnija stvar stvarna - ali kako je moguće da vas nije briga ni za jedno ni za drugo?

Možda nije moguće ne mariti. Već prva rečenica Metafizike poganskog filozofa Aristotela kaže: „Svi ljudi po prirodi žele znati.“ Toma Akvinski smatra da je želja za traženjem istine stvari utkana u naše biće, uz želju da dijelimo svoje živote s drugima na način koji ima smisla. Biljke se same održavaju. Muške i ženske životinje ujedinjuju se kako bi nastavile vrstu. I ljudska bića čine te stvari, ali mi smo više od toga. Mi smo racionalne životinje. Ne možemo ne htjeti znati što je istina i što sve znači, a najveća istina je istina o Bogu.

Ako su ovi mislioci u pravu, onda izjava „Nisam religiozan“ može odražavati neku vrstu lažne savjesti. Osoba koja je izgovara doživljava isti impuls da sazna istinu o stvarima kao i svi mi. Ali ona potiskuje poriv, nastoji ga odvratiti, pokušava ne razmišljati o tome.

Kakvog smisla ima potiskivati našu najsnažniju želju, želju da znamo Najvažniju Stvar, i vođeni tim znanjem, da posjedujemo Najveće Dobro - potiskivati upravo onu želju koja neizbrisivo ostavlja pečat na našoj ljudskoj prirodi?

PS

Kao što sam uvodno napomenuo i kao što ste vjerujem sami prepoznali, pod izjavom "nisam religiozan" ne misli na one koji ne vjeruju nego na one koji misle da se ne radi o bitnoj stvari odnosno nije nešto o čemu bi razmišljali.

---

Raniji postovi; Poznavati Božju opstojnost najbitnija je stvar o nama i svijetu, Što o vjeri podučavaju oni koji ne podučavaju, Jesu li sve religije iste?, Zašto imati religiozna uvjerenja?, Koliko ozbiljno ulažete u vjeru?, Potrudite se (vezano uz kršćanstvo), Bog je dokaziv!; Tražimo li istinu, jer u pitanju je sve - Pascal, odnosno kategorija Pensées, itd.

Dovoljno je vjere kao zrno gorušice da se promijeni život čovjeka.

"Amoralni" Spolni odgoj - Von Hildebrand

Filozof Dietrich von Hildebrand objašnjava u "Sex Education: The Basic Issues I" što je pogrešno s "amoralnim" spolnim odgojem kakvog su počeli uvoditi šezdesetih godina u američkim (katoličkim) školama. Prenosim u nastavku;

***

Želimo li procijeniti štetu koju takozvani spolni odgoj (u učionicama) nanosi dječjim dušama prvo moramo shvatiti samu narav seksa. Šteta je to ne samo s moralnog glediša, već i s gledišta ljudskog integriteta i duhovnog zdravlja.

Nepristrana analiza fenomena seksa jasno otkriva njegovu radikalnu razliku od drugih instinkta. Ima svojevrsnu dubinu koju ne posjeduje nijedan drugi instinkt – ni žeđ ni glad, ni potreba za spavanjem, ni bilo kakva želja za drugim tjelesnim užicima.

Seks je tajanstven i jedinstven

Iako svi naši instinkti utječu na naš osobni život, potpuno je drugačiji utjecaj kojeg ima čar drugog spola, tjelesna seksualna želja i seksualna požuda. Ovi seksualni entiteti imaju tajanstven karakter; oni obasjavaju naš psihički život kvalitetom koja se jednostavno ne nalazi u želji za jelom ili u užitku koje zadovoljavanje te želje pruža. Iznad svega, seksualna ekstaza ide do same dubine našeg tjelesnog postojanja. U svojoj ogromnoj moći, to je nešto izvanredno, nešto s čijom se dubinom mogu usporediti samo strašne tjelesne boli.

Jedinstvena dubina seksa u tjelesnoj sferi može se pokazati jednostavnom činjenicom da je čovjekov stav prema njemu od neusporedivo većeg moralnog značaja od njegovog stava prema drugim tjelesnim apetitima. Predavanje seksualnoj želji radi nje same onečišćuje čovjeka na način na koji proždrljivost, na primjer, nikada ne može. A adekvatan odgovor na ovu sferu, čistoća, puno je važnija od umjerenosti.

Ali seks nije važan samo s moralnog gledišta. Čovjekov stav prema seksu ima značaj i za cijelu njegovu osobnost; to je, zapravo, jedna od glavnih karakteristika njegove osobnosti. Ovaj središnji položaj seksa posljedica je dvaju čimbenika. Prvi je taj što se ovdje tijelo i duša susreću na jedinstven način. Drugi je osebujna intimnost seksa.

Osim svoje dubine, seks posjeduje jedinstvenu intimnost. Intimne stvari zahtijevaju veo; one privlače stidljivost. Ali trebali bismo shvatiti da stidljivost nije identična sramu. Sram je ispravan odgovor na ružne stvari. Sramimo se određenih postupaka koji nisu samo moralno zli, već i specifično podli i sitničavi. Izbjegavamo poniženje koje podrazumijeva izlaganje tih mana pred drugim ljudima. Isto vrijedi i za stvari koje su specifično smiješne. Sramimo se pokazati ih jer se bojimo da sami sebe učinimo smiješnima i da nam se ne smiju. Zdrava i pristojna osoba također želi privatnost za određene stvari koje su drugima neestetske i neugodne. Sram joj zabranjuje da određene stvari čini u javnosti. Samo životinjska grubost ili ponos i perverzija cinika mogu ukloniti ovaj zdravi sram i želju za privatnošću.

Sveta Stidljivost

Potpuno suprotan ovom sramu pred negativnim stvarima je plemeniti sram ili, bolje rečeno, sveta stidljivost poniznosti. Ona potiče čovjeka da pokuša sakriti svoje vrline i da se ustručava da ga drugi hvale. Što je osoba poniznija i pobožnija, to će u njoj biti razvijenije. Tada pokušava prikriti svoje zasluge velom. Postojanje ovog plemenitog stida pokazuje koliko je pogrešno pretpostaviti da se nešto treba smatrati negativnim jer se čovjek ustručava to javno izložiti ili to na bilo koji način obznaniti. U ovom slučaju pokušava sakriti ne nešto negativno, već nešto izvanredne vrijednosti. Vrsta posramljenosti radikalno se razlikuje u ovim slučajevima.

Moderni spolni odgoj i rizik iskorištavanja

Pretražujući referencu o von Hidebrandu, naišao sam na članak Comprehensive Sex Education Undermines Students’ Moral Development koji se pita o ulozi sveobuhvatnog spolnog odgoja i seksualnog iskorištavanja djece; osvrće se na ideju da normalizacija (maloljetničkih) odnosa izlaže djecu i mlade riziku seksualnog iskorištavanja.

Govoreći o zlostavljanjima u Rotherhamu primjećuje;

Vlasti u Rotherhamu bile su popustljive prema seksualnim aktivnostima maloljetnika jer su pretpostavljale da se radi samo o životnom stilu mladih. Istraga Rotherhama istaknula je da se "za djecu od samo 11 godina smatralo da imaju konsenzualni spolni odnos, dok su ih zapravo odrasli silovali i zlostavljali." Vlasti su odbacile zabrinutost koju su izrazili neki roditelji. "U dva slučaja... očevi su pronašli svoje kćeri i pokušali ih izvući iz kuća u kojima su bile zlostavljane, samo da bi i sami bili uhićeni kada je policija pozvana na mjesto događaja."

Socijalni radnici smatrali su da zabrinuti roditelji nisu mogli prihvatiti odrastanje svoje djece. Prema Wellsu, „sveobuhvatni spolni odgoj“ stvorio je kod mladih ljudi očekivanje da će imati niz neobaveznih seksualnih veza. Unutar takve kulture, seksualno iskorištavanje je neotkriveno, a ranjivi mladi ljudi su lišeni zaštite.

U predgovoru Wellsove knjige, profesor David Paton s Poslovne škole Sveučilišta Nottingham zaključuje:

"Pojavljuje se jasna slika kulture u kojoj se maloljetnička seksualna aktivnost smatra normalnim dijelom odrastanja i relativno bezopasnom sve dok postoji pristanak. U kombinaciji sa službenim programima koji potiču diskretno pružanje kontracepcije maloljetnicima, postaje jasno da su trenutni pristupi usmjereni na poboljšanje seksualnog zdravlja tinejdžera često olakšavali i održavali seksualno zlostavljanje ranjivih mladih ljudi."

Paton tvrdi da „kreatori programa i stručnjaci koji rade u području seksualnog zdravlja više nemaju izgovor za ignoriranje dokaza“. To su ozbiljne optužbe. Ali što točno Paton i Wells osuđuju? Što je tako loše u sveobuhvatnom spolnom odgoju?

Ulica i internet predstavljaju manju opasnost od progresivnih aktivista – O spolnom odgoju, još jednom

Prije godinu dana Zagreb je bio obljepljen plakatima koji pozivaju na uvođenje spolnog odgoja. Iako su ih mnogi primjetili, nisu tada privukli toliko pažnje. Naravno, većina je odmah primjetila neprimjerenu vulgarnost ("Koga treba poj***ti u Gradu kako bi se djeca obrazovala o seksualnosti?", "Hoćemo ili koji ku*ac?",) i pomislila, kao što bi svaka normalna osoba pomislili kada pročita nešto takvog, da ljudi koji obljepljuju grad takvim porukama nisu ljudi koje želite postaviti da odgajaju vašu djecu u osjetljivom području spolnosti. Ne samo da to nisu ljude koje bi autorizirali da takvo što čine, nego bi ukoliko to pokušaju, učinili sve što je u vašoj moći da to spriječite.

Već na temelju poruka plakata je vidljivo da se radi o grubim, površnim i vulgarnim ljudima s iskrivljenim shvaćanjem spolnosti i intimnosti, ljudima koji vašoj djeci nisu u stanju ponuditi odgoj koji im je potreban. Nisu u stanju ponuditi formaciju u zrelu osobu sposobnu za ispravno shvaćanje i življenja ciljeva spolnosti. Radi se o ljudima koje ne želite pokraj svoje djece; odnosno iz perspektive mnogih mladih osoba, pokraj sebe.

Teško je zamisliti da bi primjerice udruga fizičara nezadovoljna statusom gradiva fizike i nastavnika obljepila grad sa sličnim porukama. Očito, odgoj, obrazovanje i informacije koje se zagovaraju nisu nešto što bi bilo gradivo usporedivo s gradivom fizike ili nekog drugog predmeta. Ideja da postoje stručnjaci za "seksualnost" koji će "znanstveno" i "objektivno" podučiti Vašu djecu je pogrešna i apsurdna. Ne radi se o temi u kojoj je netko stručnjak kao što bi netko mogao biti stručnjak u određenom području fizike.

Ipak, ljudi koji vode grad su drugačijeg mišljenja. Ljudi koji vode grad dijele ciljeve i poruke takvih plakata, pa uvode "traženi" spolni odgoja. Krajnje je vrijeme da se uvede, nema se što čekati - moramo ponuditi "činjenice" i sve javno (raz)otkriti djeci - navodno postoji univerzalni entuzijazam oko toga, ali taj entuzijazam zasigurno ne dolazi od roditelja. Iako neki roditelji i sami nisu sigurni kako pristupiti svemu tome, svjesni su da ta poduka i razgovor nije poput razgovora o najdužoj rijeci u europi ili glavnim gradovima država .

***

Scijentizam: Nova Univerzalna Crkva - A.Grothendieck

U dokumentu The New Universal Church (pdf) pronalazimo engleski prijevod razmišljanja matematičara Alexandera Grothendiecka o scijentizmu, novoj ideologiji povezanoj s uspjesima eksperimentalno-deduktivne metode. 

Za početak prenosim mitove Scijentizma kako ih je nabrojao (kasnije ćemo se vratiti na uvodna razmatranja koja inače prethode popisu);

***

Vjerovanje Scijentizma

Mit 1: Samo znanstveno znanje je istinito ili stvarno znanje; to jest, samo znanje koje se može kvantitativno izraziti, formalizirati ili po volji ponoviti u laboratorijskim uvjetima može biti sadržaj istinskog znanja. „Istinsko“ ili „stvarno“ znanje, ponekad nazvano „objektivnim“ znanjem, može se definirati kao univerzalno znanje koje vrijedi u svim vremenima, mjestima i za sve ljude, neovisno o društvima i određenim oblicima kulture.

Komentari. Osjećaji i iskustva poput ljubavi, emocija, ljepote ili čak osnovnih iskustava užitka i boli prognani su iz područja istinskog znanja, barem u onoj mjeri u kojoj nisu podvedeni pod znanstvenu teoriju. Ni Isus ni Sapfa nisu ništa znali o ljubavi!

To ograničava „istinsko znanje“ na nekoliko milijuna znanstvenika na planetu. Bebe i djeca nemaju znanje vrijedno spomena, kao ni bilo koja osoba bez znanstvene obuke. Pravo znanje počinje posljednjim semestrima sveučilišnog obrazovanja.

Druga posljedica ovog mita je da, ukoliko je etika predmet znanja, može se istraživati ​​znanstvenim metodama: iz toga slijedi da znanost postaje temelj etike.

---

Mit 2: Sve što se može izraziti kvantitativno ili ponoviti u laboratorijskim uvjetima, predmet je znanstvenog znanja i ipso facto valjano i prihvatljivo. Drugim riječima, istina (sa svojim tradicionalnim vrijednosnim sadržajem) identična je znanju, odnosno znanstvenom znanju.

Komentari. Rat i mnogi njegovi aspekti mogu se smjestiti unutar različitih znanstvenih teorija, na primjer ekonomije, strategije (kao poglavlje u teoriji vjerojatnosti ili teoriji optimizacije), psihijatrije, medicine, sociologije. Nova znanost, „polemologija ili znanost o ratu“, čak je stvorena od strane dobronamjernih pacifista. Rat tako postaje prihvatljiv kao objekt znanstvenog promatranja. Štoviše, djeluje kao važan regulatorni faktor za demografske i ekonomske procese, kao i poticajni element za znanost i tehnologiju. Subjektivno značenje rata za one koji ga podnose ili vode ignorira se, osim kao objekt „znanstvenih“ istraživanja čiji su ciljevi često manipulativni, a čiji je konačni cilj svođenje životnog procesa na statistiku.

---

Mit 3: „Mehanistički“ ili „formalistički“ ili „analitički“ pogled na prirodu: San znanosti. Atomi i molekule i njihove kombinacije mogu se u potpunosti opisati u smislu matematičkih zakona fizike čestica; stanični život u smislu molekula; viši organizmi u smislu njihovih sastavnih stanica; misao i um (uključujući sve vrste psihičkog iskustva) u smislu neuronskih krugova; ljudska ili životinjska društva i ljudske kulture u smislu njihovih sastavnih članova.

Otkuda Bol i Koja je korist od čovječih boli – Jordan Kuničić

"Otkuda bol" naslov je još jedne dojmljive propovjedi Jordana Kuničića koju možete pročitati na portalu vjera i djela što svakako preporučam. Kao poticaj prenosim nemali dio (uređenje oblika teksta moje); 

Zar ne čuješ? – upitah anđela. – Čujem, odvrati anđeo, to su patnje smrtnika što se penju do Boga. Da sam ja Bog, zaključio sam, veli taj umišljeni pjesnik — rastopio bih se u suzama na tako jezovit prizor. Još više, nadoda isti, radi samo jedne predviđene suze dojenčeta, ne bih bio stvorio svijet. Bol me uvijek tako rastužuje da sam spreman vratiti Bogu ulaznicu u raj, jer se veoma skupo plaća.

Gdje je izvor čovječjih boli i patnja? Ako nađemo izvor, hoćemo li naći i lijek?! U toj su nadi smrtnici neprestano tražili odgovor na to potresno pitanje. Nijesu li se, međutim, o taj „kamen smutnje“ razbile tolike glave filozofa? Nije li se mnogo lađica ljudskoga srca razbilo o hridi toga tvrda i oštra pitanja? Hoćemo li mi izvući zdravu glavu? Ne ćemo li se izgubiti u tom labirintu pameti i srca?

---

Legendarni se dosjetljivac izvukao iz labirinta držeći se konca. Mi ćemo se držati skuta Kristove haljine. Držala ga se ona žena iz evanđelja i ozdravila je (Marko 5, 25–29). Uvjeren sam da ne ćemo zalutati. Krist posjeduje i ona sredstva, koja pomažu snositi bol, zato nas obuzima i neka sveta nada da smo jedino tako na pravom putu prema rješenju toga zamršena pitanja.

Neka od nas odstupe nestvarni optimisti, stoički umišljenici, kojima je bol iluzija, i koji se usuđuju reći: Ugasi sve želje, utrnuo si i bol. Ne zanimaj se za bol, prezri je, kao što prezireš magarčevu sjenu. Uostalom, ako trpiš, promisli da će na tvojim patničkim kostima rasti cvijeće sretne budućnosti. Iz tvoga će praha izniknuti viši ljudi budućnosti, nadljudi, kojima je potrebita tvoja bol, kao što je lozi potreban gnoj.

Neka nam se ne približe ni zloguke ptice iz tamne noći pesimizma. Ovi nariču, kako je svijet bolnica s primarijem smrti, mračni Tartar, mučilište. Život je za njih trajna bolna čežnja, lanac boli, blesavi san idiota, gangrena u zadnjem stadiju, klupko besmislica. Čovjek je za njih vječni Hamlet, miljenik grobova, Prometej, vječni patnik bez svrhe i nagrade. 

Optimisti zaboravljaju da su ljudi. Mi toga ne zaboravljamo, zato nam se njihove riječi pričinjaju kule u zraku, nestvarne tlapnje, koje ranama ne mogu pružiti ni najmanji melem. – Optimisti pretjeruju. Ako njihove riječi nijesu plod nezdrava ustrojstva ili mode ili momentalna neraspoloženja, onda mogu biti odraz nepodložnosti Bogu, pa ih odbijamo, jer tko će se boriti sa Svemogućim?!

---

Prvi odgovor na pitanje: otkuda bol, glasi: moj grijeh. Onaj lupež s desne strane Kristove priznaje: „Pravedno trpimo, jer primamo što smo zaslužili svojim djelima“ (Luka 25, 41). [...]

Malo toga treba da otvorimo izvor boli. Iz jedne zle misli razvije se zla želja, pa namjera, slijedi djelo te se za časak radosti plaća godinama žalosti. Jedan pogled, jedan osmijeh, jedna nepromišljenost, naglost, pretjeranost, strast – i eto nam lanca boli kroz godine i desetljeća. Nije potrebito ni to, dosta je propust, i olovni zakon stupa na snagu: „ Nevolja i tjeskoba doći će na svakoga, koji čini zlo“ (Rimljanima 2, 9).

---

Otkuda dakle bol? Iz naše krivnje. Krivnja je pak zarazna. Lako postajemo krivi za boli drugih ljudi.

Grijeh je roditelja često izvor boli za djecu, za bližnje i dalje potomstvo. Čitao sam kod staroga Aristotela kako je neki okrutni sin povlačio svoga oca po dvorištu. Nazočni su se zgražali nad okrutnosti sina i sažalijevali patničkoga oca, ali ovaj im je odgovorio: Ne krivite njega što tako sa mnom postupa, jer sam i ja tako činio svomu pokojnomu ocu. Prestat će kada me dovuče do praga kuće, jer sam i ja do kućnoga praga potezao svoga vlastitoga oca (Ethicorum, br. 1392)

[...] Kakvo stablo, takav rod; kakav rod, takav plod. Jabuka ne pada daleko od stabla. „Po rodovima njihovim poznat ćete ih“ (Matej 7, 16). Taj je zakon nasljedstva mnogo jači od svih zakona koje izdaje ljudska vlast. Proglasio ga je Tvorac naravi i prirode. Po njemu razumijemo zašto neki jadnici pred očima svijeta samom svojom pojavom propovijedaju zločinstva svojih roditelja. Snagom istoga toga zakona neke obitelji postaju mučilište, skupina degeneriranih tipova; rasadnici trajnih boli i patnja. Taj nam zakon tumači, zašto mnogih obitelji nestaje s lica zemlje.

O kad bi mladi naraštaj ozbiljno shvatio zamašitost dužnosti oca i majke! Slatka je to dužnost, ali je to i velik teret. Očinstvo i materinstvo znače odgovornost pred djecom, pred narodom, pred čovječanstvom i pred Bogom. Na neurednu životu roditelja niknu zakržljala i opterećena djeca, koja će biti i sebi i drugima na teret. Tko želi spriječiti mnogo suza, očaja i boli smrti, neka nastoji da obiteljsko stablo bude moralno, zdravo, jer jedino će tada rađati dobre plodove, koji će biti na ukras svijeta.

---

Zakon se solidarnosti proteže i dalje. Nije čovjek čovjeku vuk ni Bog, ali mu je brat koji čini da on trpi. Ni geografski položaj ni vremenske neprilike ne donose čovjeku toliko boli, koliko mu ih prouzrokuje njegov suputnik na zemlji, drugi čovjek. Bračni je drug često izvor boli drugomu bračnomu drugu, oci djeci, gospodari slugama, jaki slabima, bogati siromasima, učeni neznalicama.

O Grijehu – J. Kuničić

Na portalu Vjera i Djela su prenijeli tekst pod nazivom "Grijeh", autor je Jordan Kuničić, dominikanac i teolog. (Iz knjige Propovijedi, 1957.) Preporučam pročitati ovo kratko, ali impresivno razmišljanje. 

Prenosim dio (oblikovanje teksta moje);

***

Kada bi danas Sotona morao podnijeti izvještaj Svemogućemu, mogao bi po prilici reći ovako: obišao sam sve kutove zemlje i konstatirao, da ljudi posvuda krše Tvoje zapovijedi (Job 1, 6-13). Sv. Ivan bi ponovio, što je pisao: „Sav svijet leži u nečastivome“ (Prva Ivanova 5, 19). Dublji bi poznavalac mentaliteta čovjeka današnjice nadodao: čovjek današnjice trpi od bolesti djetinjenja i podjetinjavanja, pa i grijeh smatra djetinjarijom. Tko je pak svjestan odgovornosti i težine stanja, morao bi sa žalošću utvrditi da čovjek današnjice drži nešto do pravila bontona. Taj čovjek nastoji upoznati pravila gramatike i umjetnosti. Nastoji cijeniti, boji se prekršiti građanske i državne zakone, ali „najveći grijeh naše epohe jest taj što počinje gubiti smisao grijeha“ (Pijo XII. u govoru 28. listopada 1946.).

Zašto taj čovjek današnjice gubi smisao grijeha? Napredak mu civilizacije olakoćuje mišljenje, zato ga umaraju ozbiljna pitanja života. On radije ide u hram XX. stoljeća, u kino, da drugi pred njegovim očima prevrće slike i prizore, a on da udobno sjedi i gleda. Pitanja duše i vječnosti? Rado ih upisuje u utopije, ali zato najvećom ozbiljnošću smatra, da je Švrča idejni prvak dana. Zar se taj čovjek današnjice nema čim ponositi? Rado osluškuje zaglušni šum aviona i motora, tih djela svoga genija, pa kako će do njega doprijeti tihi, nečujni glas Božje istine?! Ohol je taj čovjek današnjice, ponosi se atomskom bombom, zato ne cijeni silu duha Božjega koji se ne nameće silom. Kada se ljudi zarate ili potuku, pobjednik, makar bio patuljak, misli, da nad njim nema gorostasa, nadasve Svemogućega. Čovjek današnjice gradi Babilonsku kulu veličine bez Boga, zato se teško razumije s drugim ljudima današnjice, i ako ima na pretek raspravljanja. Zabavljen je bušenjem zdenca tehničke civilizacije, ali ti zdenci puštaju vodu, zato je taj jadnik uvijek nemiran. Robuje tijelu, klanja se materiji, u pandžama je nagona, zato životari, boluje od anemije duše, mrtav je, a misli da živi.

Budimo na čistu! Glas je savjesti preveć jak, da bi ga tko mogao lako ušutkati. Bez sumnje čovjek bi današnjice želio izbrisati pojam grijeha iz popisa faktora sreće-nesreće, ali to ne može. Što mu preostaje? Uzeti na sebe advokaturu sama sebe, naći opravdanje. To mu se čini lako. Ako i griješim, veli, nijesam ja kriv: priroda je kriva, kriv je ambijent, takvim me Bog stvorio, takvim me majka rodila, tako sam odgojen.

To sredstvo za uspavljivanje ne djeluje odmah, ni kod svakoga jednako. A zašto, misli čovjek današnjice, čovjek ne bi imao pravo griješiti? Ta on je svjestan svoje veličine, svjestan je napretka. Stari su bogovi umrli. On dakle misli, da ima pravo griješiti, jer je sam sebi bogom.

Ovaj mu se izlaz pričini presmionim, zato radije umanjuje težinu Božjih zapovijedi, grdobu grijeha ne smatra tako velikom. Što je velikomu Bogu stalo za sitne misli i želje crva-čovjeka koji se vuče po zemlji? Bog je previsok, da bi ga se ticalo, što taj zemljani patuljak misli, želi i snuje. Zar bi se Svemogući natjecao u borbi s tim „prahom“? Zar je potrebna sila Svemogućega, da svlada toga slabića-čovjeka?[...]

***

Čovjek je na razmeđu između čistih anđela i nerazumnih bića. Dodiruje jedne i druge. Položaj je samim tim već kritičan. Svaki ga grijeh udaljuje od anđela, približuje životinji. Možete li doista u pijanici, proždrljivcu, ubojici, otimaču razabrati sliku anđela ili životinje? Grijeh je Nabukodonosora pretvorio u životinju: išao je četveronoške, na glavi je imao perje kao oštrice, na rukama nokte kao pandže (Daniel 4). To nas dovoljno uči da je grijeh degradacija čovjeka, silazak sa stupnja specifično-ljudske kulture i padanje u stanje polučovjeka ili životinje.

Evangelizacija postkršćanske kulture - A. Esolen

"Pepeo pepelu, prah prahu", rekao je propovjednik na mahovinom obraslom groblju pored oronule crkve. Nekoliko ljudi stajalo je okolo u svojoj svečanoj odjeći. "Predajemo našu sestru u grob", rekao je, "u sigurnoj i čvrstoj nadi", i ovdje je zastao u blagom iščekivanju vrhunca, "da ćemo je uvijek čuvati u našim sjećanjima. Amen."

„Amen“, odgovorili su okupljeni.

Nada? To nije nada. To nije čak ni optimizam. To je samo priča o ljudskom životu. Ljudi koji su vas poznavali umiru, i nitko vas se ne sjeća, čak i ako je vaše ime još uvijek poznato i ljudi još uvijek pričaju stvari o vama. Nitko se ne sjeća Shakespearea. Nitko se ne sjeća Michelangela.

Opisana scena je iz jedne epizode Zvjezdanih staza, stare otprilike četrdeset godina. Ne znam jesu jesu li scenaristi htjeli uvrijediti kršćanstvo i inteligenciju kršćana. Možda se radilo o lošem scenariju i bedastom razmišljanju. Toga nikada nije nedostajalo, niti nedostaja sada. Podsjetilo me to na drugu scenu kojoj sam svjedočio u glavnom gradu.

Ogranak Kolumbovih vitezova (Knights of Columbus) postavio je prekrasne božićne jaslice na mjestu koje je otvoreno za sve, za takve izložbe. To je iritiralo ljude u lokalnoj "Zakladi za slobodu od religije". Stoga su postavili konkurentske jaslice, s Georgeom Washingtonom, Thomasom Jeffersonom i Benjaminom Franklinom koji stoje pokraj jaslica koje u sebi nemaju dijete nego kopiju američkog ustava.

To je trebalo biti uvredljivo, ali šala je sigurno bila na račun "Zaklade za slobodu od religije" jer su nesvjesno pokazali koliko su oni i drugi postkršćanski sekularisti parazitski. Kao što pisci jadne i glupe scene iz televizijske serije nisu mogli zamisliti istinski religiozni pokop bez pljačkanja vjere koju su odbacili ili koju su se nadali ostaviti iza sebe u ruševinama, tako ni oni koji su slavili lokalna pravila nisu mogli mirno sjediti i pustiti kršćane da slave u javnosti, niti su mogli smisliti vlastitu svečanost ili stvoriti vlastitu radost.

George Orwell i Aldous Huxley uvidjeli su fenomen i satirizirali ga; Orwell je to činio tmurno i nemilosrdno, a Huxley sretno i nemilosrdno. Bilo je to Dvije Minute Mržnje umjesto Angelusa. Bila je to Orgija [Orgy-Porgy]  sa sladoledom začinjenim somom umjesto euharistije. Ni u jednom distopijskom svijetu ne dobivamo nikakvu veliku umjetnost, pa čak ni nikakvu istinsku narodnu kulturu. To je pozicija u kojoj se mi u zapadnom svijetu trenutno nalazimo.

Spominjem ovo sve zbog strategije koju je, tijekom mog života, Crkva prihvatila prema evangelizaciji suvremenog svijeta. "Strategija" je, u tom smislu, ružan izraz. Ali ako morate biti proračunat političar, trebali biste barem moći kalkulirati. Ako ćete evangelizaciju svesti na reklamnu kampanju, trebali biste barem znati kako privući pažnju ljudi. Bili smo poput taktičara koji nikada nisu čuli za bočni napad; koji igraju križić-kružić, i to ne baš dobro, dok neprijatelj igra poput šahovskog velemajstora.

Naša je strategija bila prilagoditi se kulturi, preokrećući riječi svetog Pavla; prilagođavajući se svijetu. Dopustite mi da ovo viknem s krovova. Postoji ogromna razlika između prave poganske kulture koja čeka reformaciju, pomlađivanje i krštenje te bivše kršćanske kulture - ili bolje rečeno bivše kršćanske stvari koja je nekoć bila kultura.

J. Budziszewski o evangeliziranju postkršćanskih naroda i neopogana

U postu This Time Will Not Be the Same (part 1) i part 2, filozof J. Budziszewski komentira modernu situaciju u kojoj je potrebna evangelizacija drugačije od prijašnje. Ne radi se o naviještanju Dobre Vijesti među poganima, nego među postkršćanskim narodima. (Neopoganima kako ih on naziva). Prenosim;

Je li reevangelizacija potpuno i radikalno drugačija od evangelizacije? Ne. Isti Krist kuca na vrata istog ljudskog srca, iako srca s drugačijom poviješću. Je li teže? U nekim aspektima. Lakše? U nekim aspektima. Ali drugačije.

Evo jedne velike razlike: Poganin je pronalazio izgovore za kršenje moralnog zakona. Nasuprot tome, neopoganin se pretvara, kada mu odgovara, da morala nema ili da možda svatko od nas ima svoj vlastiti moral. Budući da su imali Zakon i Proroke, ne čudi da su Židovi uzimali moral zdravo za gotovo. Ali uvelike, i unatoč svojim prijestupima, tako su činili i pogani.

Ne radi se o tome da je skepticizam bio nepoznat među njima: „Što je istina?“, upitao je Pilat, ne čekajući odgovor. Ipak, razmotrite sve poganske pogreške na koje sveti Pavao aludira u svojim poslanicama: Je li relativizam bila jedna od njih? Ne. Tada ga je mogao izostaviti, danas to ne bi mogao.

S tom prvom velikom razlikom povezana je i druga. Poganin je želio da mu se oprosti, ali nije znao kako pronaći oprost. Njemu je Evanđelje došlo kao poruka oslobođenja. Ali neopoganin ne želi čuti da mu treba oproštenje, pa mu Evanđelje dolazi kao poruka krivnje.

Ova inverzija čini se nevjerojatnom, jer neopoganin zasigurno osjeća težinu svojih grijeha. Ali on misli da put do mira nije u tome da se teret skine, već da se nauči ne shvaćati ga ozbiljno. Čuvši Kristovo obećanje oprosta, pomisli: "Svi ti krivi kršćani!" Nakon što je odlučio najslobodnije ljude smatrati najopterećenijima, on prirodno smatra i najopterećenije najslobodnijima. "Svatko je učinio stvari zbog kojih žali. Svi lažu. Preboli to!"

Feser o izazovima za apologetiku kršćanstva u suvremenom svijetu

Filozof Ed Feser osvrnuo se u Point of contact [2012] na BGCova razmišljanja o izazovima za kršćansku apologetiku koja sam spomenuo u prethodnom postu. Iako BGC spominje moderno kršćanstvo (koje je osiromašeno u mnogim aspektima), ono što primjećuje Feser vezano uz uvjete i izazove shvaćanja kršćanstva podjednako vrijedi i za tradicionalno kršćanstvo. 

Bruce Charlton identificira šest problema za moderne kršćanske apologete i predlaže rješenje. Njegove su primjedbe zanimljive, ali želim se usredotočiti na prvi i najosnovniji od problema koje on identificira, a to je da se metafizičko i moralno znanje koje su čak i pogani imali u antičkom svijetu više ne može uzimati zdravo za gotovo:

Kršćanstvo je mnogo veći skok od sekularne modernosti nego od poganstva. Kršćanstvo se činilo kao dovršenje poganstva - korak ili dva dalje u istom smjeru i nadogradnja na ono što je već postojalo: duše i njihov opstanak nakon smrti, intrinzična narav grijeha, djelovanje nevidljivih sila itd. Kod modernih ljudi nema se na čemu graditi (osim možda sjećanja iz djetinjstva ili alternativnih stvarnosti nazretih kroz umjetnost i književnost).

Iz ovog problema slijedi nekoliko drugih. Bruce nastavlja:

Moderno[!] kršćanstvo kako ga doživljavaju obraćenici obično je nepotpuno - upravo zato što moderno kršćanstvo nema na čemu graditi. To znači da modernom nepotpunom kršćanstvu nedostaje objašnjavajuća moć, čini se da ima malo toga ili ništa za reći o onome što se čini glavnim problemima života. Na primjer, čini se da moderno kršćanstvo nema nikakve veze s politikom, pravom, umjetnošću, filozofijom ili znanošću; da nastanjuje sićušno, smanjivajuće područje odvojeno od svakodnevnih zabrinutosti.

i

Moderno kršćanstvo često se čini plitkim - čini se da se oslanja na diktat Svetog pisma i Crkve - to je zato što modernim ljudima nedostaje osnova u spontanim percepcijama Prirodnog zakona, animizma, osjećaja aktivne nadnaravne moći u svakodnevnom životu. Moderno kršćanstvo (nakon prvog naleta iskustva obraćenja) se stoga čini suhoparnim, apstraktnim, legalističkim, zabranjujućim, neuključujućim, kao da nema svrhe.

Mislim da ima mnogo istine u onome što Bruce ima za reći. Svakako, ni na trenutak ne mislim (i pretpostavljam da ni Bruce ne misli) kako je kršćanstvo doista "plitko", "nepotpuno", "suho", "bez svrhe", lišeno "objašnjavajuće moći", bez "ičega na čemu bi se moglo graditi" putem zajedničkog temelja sa sekularnom modernošću itd. Upravo suprotno. Ali slažem se da se mnogim modernim ljudima to može tako činiti. (Manje-više mi se tako činilo u mojim ateističkim danima, prije nego što sam otkrio što kršćanstvo i posebno katoličanstvo zapravo govori – odnosno, što su njegovi najbitniji predstavnici kroz povijest tvrdili, za razliku od iskrivljenja kršćanstva, bilo liberalnih ili fundamentalističkih, koja su ga zamijenila u većem dijelu javnog mišljenja.)

Izazovi kršćanske apologetike u modernom svijetu - BGC

BGC u postu Six problems for modern Christian apologists - and a solution? [2011.] spominje razliku izazova za kršćanstvo u antičkom svijetu i izazova u suvremenom svijetu. Kršćanstvo se tada našlo u već religioznom svijetu i radilo je na obraćenju židova i pogana. Obraćenje sekularnih hedonista je drugačija stvar.

Prema BGC-ovu tumačanju, ne možemo se osloniti na nekoć zajedničke teme jer dominira materijalizam i materijalističko uvjerenje. Eventualno se možemo nadati da je netko nazreo drugu stvarnost kroz umjetnost. Osim toga, moderni obraćenik nema iza sebe stoljeća židovske tradicije, ne može shvatiti kršćanstvo jer u njegovu materijalističkom poimanju svijeta nema shvaćanja naravnog zakona i nadnaravne stvarnosti.

***

Između ostalih problema, ističe;

Zbunjenost;

Moderni život je hedonističan i rastresen - često drogiran. Posljedično, ljudima je često nejasna narav života. Uz to, u posljednjim desetljećima prevladavajuća kultura aktivno je protiv Dobra. Moderna umjetnost je protiv ljepote, moderne filozofije su protiv istine, moderni moral je inverzija Prirodnog zakona. Propaganda (implicitna i eksplicitna) usađuje da su spontani ideali ljudi (religija, spolne razlike, obitelj, nacija, odanost, hrabrost) pogrešni. Ukratko, moderni ljudi su izrazito (namjerno) zbunjeni oko najdubljih stvari. Stoga, moderni kršćanski apologeti moraju objasniti ljudsko stanje, osnovnu prirodu života; prije nego što objasne kako je kršćanstvo odgovor.

---

Antikršćanska inokulacija

Vladajuća kultura inokulira (cijepi) posebno protiv kršćanstva i preduvjeta kršćanstva. Pruža unaprijed pripremljene argumente utemeljene na modernom materijalističkom hedonizmu koji se mogu koristiti protiv svih dokaza ili koraka u argumentaciji koji bi mogli dovesti do kršćanstva ukoliko se strogo sljedili. Kršćanska apologetika ne može napredovati bez izazivanja ovih slogana, a moderna nestrpljivost, rastresenost i nemogućnost pažnje rezultira ostalim. Činjenica da su ovi hedonistički materijalistički argumenti cirkularni, nekoherentni i neutemeljeni nebitna je u praksi; jer oni učinkovito blokiraju razvoj alternativne metafizike iz koje bi njihova nevaljanost bila očita.

---

Apologet koji pokuša pružiti dubinu i cjelovitost kršćanstva otkriti će da to ne može učiniti; Ako pokuša biti točan i sveobuhvatan, suočava se s modernom nemogućnošću praćenja dugog i složenog niza argumenata; a ako pokuša predstaviti kršćanstvo odjednom, ono što se može prenijeti neizbježno je grubo pojednostavljenje: nepotpuno i plitko.

Seksualna permisivnost i kolaps civilizacije – J.D. Unwin

"Svako ljudsko društvo slobodno je birati hoće li pokazati veliku energiju ili uživati u seksualnoj slobodi. Dokazi govore da ne može činiti oboje dulje od jedne generacije." (J.D.Unwin)

Društveni antropolog J.D. Unwin u knjizi Sex and Culture (objavljena 1934.) nudi sažetak svojih istraživanja u kojima je analizirao i usporedio podake o 86 društava i civlizacija kako bi utvrdio postoji li veza između seksualne slobode i procvata kulture. Nisam toliko upoznat s knjigom, ali sam pročitao neke sažetke;

Knowland je u par kratkih predavanja predstavio ideje iz knjige; Unwin's Sex and Culture: Why Monogamy Matters (1/7).

***

Neki od Unwinovih zaključka su mi se učinili zanimljivim i općenito točnim. U nastavku prenosim sažetak, prema J.D. Unwin and Why Sexual Morality May be Far More Important than You Ever Thought; 

Unwin je Opisao četiri "obrasca ljudske kulture" i stupnjeva procvata mjereno u smislu arhitekture, umjetnosti, inženjerstva, literature, agrikulture itd. Podjelio ih prema tome kako se odnose prema prirodnom svijetu; zoistički, monistički, deistički, racionalistički.

Seksualno suzdržavanje je podjelio na predbračno i postbračno.

Predbračne kategorije su;

1. Potpuna seksualna sloboda - bez ikakvih predbračnih ograničenja
2. Neredovito ili povremeno suzdržavanje - kulturni propisi zahtijevaju povremeno razdoblje apstinencije.
3. Striktna čednost - ostati djevac do braka.

Postbračne kategorije su:

1. Modificirana monogamija: jedan supružnik istovremeno, ali vezu može prekinuti bilo koja strana.
2. Modificirana poligamija: muškarci mogu imati više od jedne žene, ali žena je slobodna napustiti svog muža.
3. Apsolutna monogamija: samo jedan supružnik dopušten doživotno (ili do smrti u nekim kulturama)
4. Apsolutna poligamija: muškarci mogu imati više od jedne žene, ali žene moraju "ograničiti svoje seksualne kvalitete (tj. aktivnost) na svog muža do kraja života".

***

Nekoliko njegovih najznačajnijih otkrića;.

• Učinak seksualnih ograničenja: Povećana seksualna ograničenja, bilo prije ili poslije braka, uvijek su dovodila do povećanog procvata kulture. Suprotno tome, povećana seksualna sloboda uvijek je dovodila do sloma kulture tri generacije kasnije.

• Najutjecajniji faktor: Iznenađujuće, podaci su otkrili da je najvažnija korelacija s procvatom kulture bila je li predbračna čednost bila potrebna ili ne. Imala je vrlo značajan učinak.

• Najveći procvat kulture: Najmoćnija kombinacija bila je predbračna čednost u kombinaciji s "apsolutnom monogamijom". Racionalističke kulture koje su zadržale ovu kombinaciju najmanje tri generacije nadmašile su sve ostale kulture u svakom području, uključujući književnost, umjetnost, znanost, arhitekturu, inženjerstvo i poljoprivredu. Samo tri od osamdeset šest proučavanih kultura ikada su dosegle ovu razinu.

• Učinak napuštanja predbračne čednosti: Kada stroga predbračna čednost više nije bila norma, apsolutna monogamija, deizam i racionalno razmišljanje također su nestali unutar tri generacije.

• Potpuna seksualna sloboda: Ako je kultura prihvatila potpunu seksualnu slobodu, ta se kultura urušila unutar tri generacije na najniže stanje procvata - koje Unwin opisuje kao "inertno" i na "mrtvoj razini koncepcije" , karakteriziraju ga ljudi koji imaju malo interesa za išta drugo osim vlastitih želja i potreba. Na ovoj razini kulturu obično osvaja ili preuzima druga kultura s većom društvenom energijom.

• Vremenski pomak: Ako dođe do promjene u seksualnim ograničenjima, bilo povećanja ili smanjenja ograničenja, puni učinak te promjene ne ostvaruje se do treće generacije.

Zašto je crkva doživjela pad u Europi?– MG

Ponavljam par odgovara M. Gormally; 

Zašto je crkva doživjela pad u Europi?

Bila su dva strašna rata, a u drugom su obje strane namjerno ubile mnogo nevinih ljudi.

Zatim je došlo do raširenog prakticiranja steriliziranih spolnih odnosa. To je dovelo do očekivanja da se broj članova obitelji treba smanjiti. To je dovelo do prakticiranja i legalizacije pobačaja. Svo to kršenje Božje volje navelo je ljude da ga se potpuno odreknu.

---

Zašto je islam u Europi tako brzo [sic]?

Kršćanstvo blijedi u Europi jer ljudi žele imati spolne odnose bez rađanja djece. To rezultira manjim brojem beba i općom iskvarenošću u seksualnom moralu i vjerovanju u tradicionalno kršćansko učenje. U međuvremenu, muslimani rađaju mnogo djece i vjeruju u svoje tradicionalno učenje.

---

Zašto se ljudi preobraćuju na ateizam, a ne na Kršćanstvo, hinduizam ili židovstvo. Zašto kršćanstvo (broj vjernika) tako brzo opada?

Ljudi se obraćaju na kršćanstvo. Kršćanstvo na Zapadu opada jer su ljudi vezani za grijehe koje čine.

PS

Grijeh dovodi do grijeha.

Prvih trideset sihova Pavlove poslanice Rimljanima navodi sličnu stvar.

Najznačajniji mislioci, još od antike, shvaćali su povezanost raskalašenosti i duhovnog sljepila. Neprimjerene želje odvraćaju ljude od Boga. Oni koji su robovi svoje pohote ne posvećuju se duhovnoj stvarnosti.

Jesu li ovakvi odgovori "prejednostavni"? Iz sekularne perspektive također možete analizirati slične posljedice napuštanja suzdržljivosti.

Blago narodu kojemu je Jahve Bog – A. Esolen

"Blago narodu kojemu je Jahve Bog", poručuje psalmist (33,12). Što taj stih može značiti za nas u Sjedinjenim Državama ili u bilo kojoj zapadnoj naciji čiji su zakoni utemeljeni ili na vjerskoj neutralnosti ili na nereligioznosti?

Nema smisla reći psalamistu: "Svaki narod ima svoje bogove, kao što i ti imaš svoje." On to već zna. Zapravo, on bi teško mogao zamisliti bilo koji narod bez boga. Mislim da bi bilo pogrešno pripisati to samo njegovom vremenu i okolnostima.

Svaki će narod imati boga ili bogove, ono što ljudi cijene iznad svega, čemu se zapravo klanjaju u štovanju. "Jedni se hvale kolima bojnim, drugi konjima" kaže psalamist, a "mi imenom Jahve, Boga našega! (20,8)

Neki ljudi vjeruju političkim moćnicima, ali, kaže Izaija, "Zaklon faraonov bit će na [vašu] sramotu," Ezelkiel je vidio žene Izraela kako sjeđaše u hramu i " oplakivahu Tamuza", sumerskog Adonisa, boga plodnosti, koji svake godine umire da bi se ponovno rodio.

Tako su i muškarci iz Judeje slijedili neljudski kult plodnosti Moloha, kada je čak i kralj Manaše proveo svoje sinove kroz oganj; i kada su postavili svete prostitutke, i žene i dječake, kao dio kulta Baala i Ašere, kanaanskih bogova i božica plodnosti (vidi Drugu knjigu o Kraljevima, 23)

Obilježja čovjekovog štovanja mogu se promijeniti, ali njegovo srce se ne mijenja. Kada okrene leđa Gospodinu, vraća se istim starim lažnim bogovima, odjevenim u novo ruho: vojna sila, politička moć, bogatstvo, seks.

Ljudi će se klanjati nečemu. Klanjat će se u znak poštovanja osobi ili stvari; možda nekom idolu samih sebe. Biti će poslušni, i bit će još podlije poslušni, ulizivati će se i laskati još više jer je njihov bog lažan i budalast.

Pohvala Dokolici – Josef Pieper

Prenosim nekoliko ideja iz knjige Pohvala Dokolici. Odabrani hrvatski prijevod te riječi (njem. Musse) mi ne djeluje najsretnijim jer nisam baš znao čuti da se pojam "dokolice" koristi u pozitivnom kontekstu, ali nemojmo se previše opterećivati time.

---

Na početku se Pieper bavi antičkim shvaćanjem "dokolice" (slobodnog vremena, razonode) i samim izrazom. Prenosim nekoliko nasumičnih misli, uvodni dio možda nije najlakše razumijeti; 

Uostalom, u doslovnom prijevodu ona glasi ovako "Lišavamo se dokolice kako bismo stekli dokolicu." "Ne dokoličariti" kod grka znači upravo zaposlenost za radnog vremena – ne naprosto rad bez stajanja, nego samo posao u radnim danima. Za to stanje grčki jezik ima samo negativni izraza "ne-dokolica", baš kao i latinski (neg-oti-um).

Dakle, kontekst u kojemu se nalazi Aristotelova rečenica o dokolici, kao i tvrdnja (iz Aristotelove Politike) po kojoj je dokolica glavna os oko koje se sve okreće, pokazuje da je ovdje rečeno nešto gotovo samorazumljivo; može se pretpostaviti da Grci sigurno ne bi mogli razumijeti našu maksimu o radu radi rada samoga.

Nije li nam sada već posve jasno kako više nismo u stanju neposredno pristupiti izvornomu pojmu dokolice?

Pieper je predvidio one koji će se upitati što nas briga za Aristotela i antičku grčku; odgovara da se na njegovu misao o dokolici nadovezalo zapadno kršćansko učenje o "vita contemplativa". 

Moglo bi se reči; razlikovanje između artes liberales i artes serviles, između "slobodnih" i "služinskih" vještina, svoj izvor ima upravu u aristotelovskom mišljenju.

["Sloboda" u "slobodnim" vještinama leži u tome što one ne služe nekoj svrsi, u tome što ne moraju dobiti svoj legitimitet iz društvene funkcije, iz toga što bi bile rad.]

Dakle, Piper shvaća da se naš odnos prema radu i dokolici razlikuje od stava koji bi bio samorazumljiv čovjeku antike, ali i čovjeku srednjeg vijeka, toliko se razlikuje da mi više uopće ne možemo neposredno spoznati što se nekada podrazumijevalo pod tvrdnjom kako "radimo radi dokolice". 

---

Mišljenju da je trud dobro, Toma Akvinski je u Summa theologica suprostavio tezu: "Bit je krjeposti više u dobroti nego u težini." Dakle, ne mora sve ono što je teže biti i zaslužnije. Nego mora biti na takav način teško da u isti mah bude na uzvišeniji način dobro. [...]

Zaista, obilježje je najviših ostvarenja moralno dobroga da se događaju bez truda – jer po svojoj biti proizlaze iz ljubavi.

[...] Također vrijedi: bit spoznaje ne leži u misaonom naprezanju, nego u dohvaćanju postojećega, u otkrivanju zbilje.

O umirovljenju – D. Stove

Filozof David Stove u Living Retired komentira ideju umirovljenja;

Bing Crosby i Louis Armstrong, u dobi kada su već zaradili svoje milijune, snimili su pjesmu pod nazivom "Gone Fishin" [Otišao na pecanje]. Tema pjesme je prepoznatljiva, ali i nevjerojatna; pjevaju o tome kako bi radije sjedili na nekoj obali nego što bi željeli biti uključeni u grozničavu potragu za novcem i slavom. Pjesma je bila ogroman uspjeh, što je pjevače učinilo još bogatijim i slavnijim nego što su bili prije: a upravo im je to i bila namjera. Ne moramo ni spomenuti da se nijedan od njih nije odrekao karijere kako bi otišao pecati; i zapravo, da su to stvarno i učinili, doživjeli bi neuspjeh u tom poduhvatu, baš kao što se to često događa.

Odricanje od položaja bogatstva, utjecaja ili poštovanja, a zatim otkrivanje da i dalje želite biti bogat ili utjecajni ili cijenjen (ako zbog ničega drugoga onda zbog vašeg odricanja) je jedna od najstarijih tema povijesti i književnosti. Kralj Lear najpoznatiji je primjer u književnosti. Karlo V, kad mu je bilo pedeset i pet godina, predao je svoje ogromne odgovornosti na svog sina Filipa II, obećavši da će se posvetiti satovima koji su mu bili hobi; Ali zapravo se nastavio uplitati u Filipovo upravljanje i svakodnevno je opterećivao njegovo vođenje. U 4. stoljeću prije Krista, naredba o "umirovljenom životu" je bila dio epikurejske filozofije, a Plutarh je primjetio da se Epikur nadao - i da je uspio u tome, steći slavu zbog te upute. Kada su Rousseau proganjali, zamolio je svoje britanski prijatelje da mu pronađu mirno ruralno mjesto gdje bi se povukao; Ali kad su to uspjeli omogućiti, pa su čak dogovorili i da od kralja dobije mirovinu, zaključio je da je žrtva zavjere protiv njegova imena i slave.

Za neke ljude umirovljenje nije samo neugodna stvar nego je i opasna. To je nekada bila situacija kraljeva, kao što je Lear saznao u predstavi, i kao što je Richard II saznao u stvarnom životu. U današnje vrijeme to je situacija vođa kriminalaca: nijednom od njih ne bi bilo dopušteno preživjeti šest mjeseci u mirovini. Isto tako, svaki pripadnik ruskog Politbiroa zna da je prvo pravilo opstanka biti tamo kad god se sastanči.

Ali takve situaciju nisu uobičajene, za većinu ljudi nisu vanjske okolnosti te koje dobrovoljno umirovljenje čine problematičnim stanjem nego su to njihovi vlastiti unutarnji neskladi. Beznadno smo očarani sukobljenim željama. Kao i Karlo V, mi želimo i užitke privatnosti i užitke moći, bez obzira na to koliko je njihova kombinacija nevjerojatna ili nemoguća. Poput Bing Crosbyja i Louisa Armstronga, mi želimo i u mirni ribolov i novac koji tamo ne možemo zaraditi.

"Zabrana" (kontracepcije) nije proizvoljni diktat katolika – MG

MG odgovara na pitanje; 

Koji dokazi postoje da katolička zabrana kontracepcije služi maksimiziranju broja vjernika?

Ne postoji "katolička zabrana kontracepcije". Crkva prepoznaje da određene radnje poništavaju narav bračnog čina, čineći ga, ne bračnim činom, već njegovom nečistom imitacijom. Crkva ne zabranjuje kontracepcijski spolni odnos: Bog to čini.

PS

Konkretna tema zaslužuje pažnju, ali prenosim zbog isticanja ideje da je Crkva ta koja nešto zabranjuje. Iako u mnogim temama čujete da "Crkva zabranjuje X", "Crkva se protivi Y" itd. ne radi se o proizvoljnom diktatu Crkve, nekoj apstraktnoj odluci kojom se nešto zabranjuje iz neosnovanih razloga.

Ne radi se niti o nekom utilitarnom razmišljanju. (Postoje različite stvari kojima se Crkva protivi – odosno koje prepoznaje kao zabranjene - iako bi u nekoj samozaintereiranoj računici očekivali suprotno.)

Crkva samo prepoznaje naravni zakon - nešto što se danas tako često pogrešno shvaća.

Crkva zna, kao što je veliki broj ljudi znao kroz povijest, da su dobro i zlo objektivna obilježja svijeta, možemo ih prepoznati i moramo djelovati po njima. Podjednako možete reći da "Crkva zabranjuje ubojstvo" – ne možete to predstavljali kao proizvoljnu stvar koju Crkva čini iz nekih svojih razloga.

(Naravni zakon ne iscrpljuje sve vezano uz moral.)

---

Ukoliko analizirate samu riječ kontracepcija lako ćete uvidjeti da se nešto izmjenjuje – iz plodnog čina po svojoj vrsti u neplodan, da upuštanjem u takvo ponašanje činite nešto drugo, denaturirate čin. (Čak i govor o "zaštiti" postavlja slična pitanja.) Kao što je primjetila jedna liberalna filozofkinja koja ne djeli katoličko shvaćanje, njezini studenti doslovno ne shvaćaju kada se upuštaju u odnose da se radi o činu koji u svom tipu ima posljedice koje ima. Iako koriste "zaštitu", jednostavno o tome ne razmišljaju i tako ga ne doživljaju, imaju potpuno iskvareno shvaćanje što zapravo rade.

(No, ne radi se samo o liberalnim sekularnim studentima, toliko ljudi danas uopće nije u stanju ni razmotriti da bi nešto moglo biti pogrešno. Nažalost tu spadaju i neki "katolici".)

O svemu tome sam već pisao, vidi primjerice kategoriju postova kontracepcija.

Nema potrebe ponavljati , MG me samo podsjetila na čestu tvrdnju da katolici nešto zabranjuju, kao da se radi o "diktatu", nečemu bez svrhe. Istina je upravo suprotna.

---

Naravno, kao i svaka druga insitucija Crkva ima svoju disciplinu i administrativna pravila pa postoje stvari u kojima možete opravdano reći da je Crkva ta koja nešto zahtijeva ili zabranjuje, da ima razna pravila, ali ovdje se ne govori o takvim pitanjima.

Ponekad su ljudi neupućeni i nisu svjesni koliko su i na koji način u krivu; a ponekad namjerno pogrešno predstavljaju nauk.

Zašto je čistoća važna? - MG

• Zašto je čistoća važna Bogu?

Jer nas voli i ne želi da iskvarimo svoje umove i srca lišavajući se osjećaja smisla naše seksualnosti, koja postoji za vrstu odnosa u kojem se stvaraju [generiraju] ljudska bića. Izbjegavamo da se iskvarimo na ovaj način tako što se upuštamo samo u seksualne činove generativnog tipa i samo u braku.

---

• Zašto kršćanima nije dopušteno zadovoljavati se?

Ako mislite na masturbaciju, to je zato što spolni čin ima smisao u bračnom odnosu. Ako ga učinimo besmislenim zloupotrebom, to će nam poremetiti umove, lišavajući nas osjećaja smisla samog ljudskog života, koji se generira bračnim činom.

---

• Što mislite i vjerujete o čednosti?

'Čednost' je riječ pod kojom se ponekad misli na celibat, a ponekad na značenje vrline koja se odnosi na spolnost, kao što je hrabrost vrlina koja se odnosi na teškoće i opasnosti. Čednost je u ovom smislu važna vrlina. [...] Imati ovu vrlinu ne znači samo izbjegavati preljub: morate imati naviku da se ne upuštate u seksualne misli i radnje, osim u bračnim činovima. Ako ne steknete ovu naviku, vaša seksualnost vam ne ostavlja slobodu da formirate ispravan stav, a to vrijedi i za muškarce i za žene. Važno je imati ovu slobodu, koja je dio te čistoće srca koja vam omogućuje da vidite Boga. Kada su ljudi vrlo nečedni, to ih čini ludima i tada mogu činiti potpuno strašne stvari.

Marry Gormally, Quora odgovori

Anscombe o plitkoći i površnosti (onih koji obezvređuju početak života)