Matematičar katolik o "smislu" bazičnih istraživanja – L. Lafforgue

U nastavku prenosim prijevod predavanja "Does Basic Research Have Meaning? A Few Remarks by a Catholic Mathematician" kojeg je na katoličkom sveučilištu Notre Dame održao matematičar, dobitnik fieldsove medalje, L. Lafforgue.

Pretpostavljam da će iznesene ideje biti strane mnogima, neće ih shvatiti, ali neka barem shvate da ih nisu shvatili, a ne da se nema što shvatiti. Napominjem da govori o tzv. "bazičnim" odnosno fundamentalnim istraživanjima; razina matematike o kojoj govori nije ona koja postoji u općoj kulturi ili s kojom se susreće prosječna osoba u svom svakodnevnom životu i obrazovanju.

(Prijevod u nastavku je uvelike odrađen automatski koristeći gtranslate, uz manje "ručne" izmjene. Uređenje oblika teksta moje.) Možete pronaći i francuski (La recherche fondamentale atelle un sens ? Quelques remarques d'un mathématicien catholiqu) i talijanski tekst (La ricerca ha un senso?  Alcune note di un matematico cattolico) predavanja.

***

Mi istraživači i učenjaci, koji smo posvetili svoje živote proučavanju, produbljivanju i prenošenju znanja, navikli smo misliti da naš rad ima posebnu vrijednost. Ne usuđujući se to otvoreno reći, često vjerujemo da je profesija istraživača ili učenjaka više od običnog posla. Svijet kojem pripadamo, a koji je ujedinjen u svojevrsnom kultu znanosti, znanja i inteligencije, tješi nas u našoj ružičastoj percepciji onoga što radimo. Taj kult znanosti obuhvaća nekoliko sada već legendarnih povijesnih ličnosti koje pružaju snažne primjere stoljetne potrage za znanjem.

Međutim, naš ponos i samopouzdanje se raspadaju kada shvatimo da većina ljudi izvan akademske zajednice pokazuje, bilo svojim riječima ili svojim prezirnim stavom, da ne vide nikakvu veliku vrijednost u našem učenju i da ne smatraju težnju za učenjem uopće nužnom za vođenje dobrog života. Naprotiv, za mnoge ljude izvan sveučilišta, akademski život – to jest, život posvećen služenju znanju – nije pravi život.

Zapravo, mnogi akademici su i sami žrtve takvih sumnji. Kada akademici počinju dovoditi u pitanje, barem djelomično, vrijednost znanosti i znanja, ili čak samih mišljenja koja prevladavaju u znanstvenim i akademskim krugovima, izazivaju među svojim kolegama tako žive reakcije da i sami privatno počinju sumnjati u ono što rade i smjer u kojem je njihov život krenuo.

Ipak, ima smisla da se akademici suoče s osnovnim pitanjem koje zaista treba postaviti: je li apsurdno baviti se istraživanjem i prenošenjem znanja? Je li apsurdno posvetiti svoj kratki život strogom proučavanju određene discipline, drugim riječima, znanju koje je nužno parcijalno?

Ima li to ikakvog smisla?

Ljepota matematičkih činjenica – Pruss

Neki matematički dokazi su prekrasni, primjerice dokaz beskonačnosti prostih brojeva (ako postoji samo konačan broj prostih brojeva, pomnožite ih i dodajte jedan; rezultat nije djeljiv ni s jednim prostim brojem, ali to bi bilo apsurdno). Neki matematički objekti su prekrasni, poput određenih fraktala. No, osim toga, zapanjujuće je da su neke matematičke činjenice prekrasne. Često su posebno iznenađujuće. Euklid-Eulerov teorem navodi lijepu i iznenađujuću vezu između Mersenneovih prostih brojeva i parnih savršenih brojeva. Vrlo je iznenađujuće da postoji samo pet Platonovih tijela, a sama činjenica da je to tako je prekrasna.

Ipak, gramatički, nešto je malo čudno s time da bi činjenica bila lijepa. Činjenice se ne čine pravom vrstom stvari da bi bile lijepe. Lijepe su stvari na koje se činjenice odnose. Dakle, možda su ljepi matematički objekti koji čine činjenice istinitima?

Ali neke lijepe matematičke činjenice su činjenice da nešto ne postoji, poput određene vrste postupka odlučivanja ili konačnog nekomutativnog prstena (s dijeljenjem).

Ovdje postoji lijepa teistička priča. Tvorac istine matematičkih istina je Bog (primjerice Božji um ili Božja moć). Dakle, ljepota matematičkih činjenica je točnije ljepota Boga. Nije li zapanjujuće da teističko objašnjenje matematike može objasniti ontologiju, epistemologiju i estetiku matematike?

PS

Izvori tekst; The beauty of mathematical facts, autor je filozof i matematičar A. Pruss.

Navedeni primjeri mi ne djeluju kao najbolji izbor (s nekima nisam ni upoznat), ali nisu toliko bitni za ono što želi istaknuti. Zaključak na koji upućuje mi se čini zanimljivim, i točnim. (Iako bi o samim detaljima mogli puno toga reći.)

NA yt možete pronaći nekoliko Prussovih predavanja o sličnim temama; "God, Beauty, & Mathematics" (1:27:39) odnosno TI - Talk: God, Mathematics, and Beauty,  Did God make the natural numbers? Itd.

Kako je N. Steno, "otac stratigrafije" postao "otac" – i koja je bila uloga Tijelovske Procesije?

U postu Otac & Otac spomenuo sam Nicolasa Stenu kao jednog od onih znanstvenika koje se u literaturi često naziva ocima određenih znanstvenih disciplina. (Uz to je, kao i drugi nabrojani, bio klerik.)

Nicolas Steno (Niels Steensen) povezan je s više disciplina, primjerice paleontologijom što se možda ne čini kao najuzbudjivija stvar. Pisati o povijesti paleontologije se, u skladu s time, također ne čini toliko uzbudljivim, ali postoji više činjenica o Stenu koje su zanimljive. Njegovi znanstveni doprinosi ne tiču se samo paleontologije nego i drugih grana, ponajviše anatomije i geologije (i stratigrafije) tako da je otkrio neke značajne stvari u svojim istraživanjima koje su promjenile naše shvaćanje stvorenoga svijeta. Ovdje ne bih ulazio u njegov znanstveni rad, nego spomenuo što ga je potaklo na obraćenje.

Rođen je u pobožnoj Luteranskoj obitelji, ali je kasnije, kada je već bio ugledni znanstvenik postao ne samo katolik nego se uskoro odlučio i zarediti; i sve to zbog euharistije i Tjelovske Procesije kojoj je svjedočio.

***

Steno je kao maleni dječak obolio od nepoznate bolesti zbog koje je mirovao i provodio vrijeme čitajući knjige. Nakon završetka studija putovao je europom i upoznao se s nizom poznatih znanstvenika i filozofa odnosno njihovim teorijama što mu je omogućilo da i sam da važne znanstvene uvide (i neovisne kritike poznatih filozofa svog vremena).

Putovanja su ga dovela do Padove gdje je dobio poziciju profesora anatomije. Putovao je zemljom, a u Rimu je čak upoznao i Papu. Naravno, krečući se u takvim krugovima susreo se detaljnije s katoličkim naukom i mnoštvom pobožnih katoličkih intelektualaca i znanstvenika čiji je pristup ostavio pozitivan dojam na njega. (Bilo da se radilo o njihovu privatnu životu ili pristupu novim spoznajama kakve je Steno širio.)

Jednom prilikom, u Livornu, svjedočio je procesiji. S posebnom pažnjom i znatiželjom promatrao je Tjelovsku Procesiju i sav žar kojeg je proizvela. Bila je popraćena glasnom zvonjavom. Prisjetio se procesija kojima je ranije svjedočio u Belgiji, ali ovoga puta nešto je bilo drugačije. U procesiji je bilo mnoštvo ljudi, osjetila se radost, pjesma; mnoštvo barjaka i zastava je vijorilo na blagom povjetarcu koji je dolazio s mora. Sudjelovali su i monasi i svećenici, obučeni u svoja odjela ukrašena čipkom, neki su nosili ruha koja su se sjajila na suncu. Naposljetku je pokraj njega prošao zlatni baldahin ispod kojeg se nalazio svečano odjeveni svećenik noseći pokaznicu sa Svetom Hostijom.

Ljudi su kleknuli kada je Blagoslovljeni Sakrament prolazio, oči su im blistale pune ljubavi dok su gledale Hostiju, sve glave pognute u adoraciji. Latice i cvijeće dolazile su iz svih smjerova.

Steno se tada prisjetio isusovca s kojim je raspravljao o Stvarnoj Prisutnosti, on mu je naglasio Isusove riječi na posljednoj večeri "Ovo je moje tijelo", i Pavlovo pismo Korinćanima. Steno je odlučio da mora djelovati.

***

Esolen je ovako dočarao te trenutke; 

Zašto nema više čuda?

Chastek komentirajući jedan Feserov odgovor primjećuje;

Nakon niza prekrasnih analogija koje uspoređuju odnos prirode čuda s odnosom improvizacije i partiture te redateljske verzije i kino verzije, Ed Feser se bavi pitanjem "zašto nema više čuda"? Odgovara rekavši da priroda mora biti dovoljno pravilna da bi se čuda razlikovala, ali njegove metafore možemo iskoristiti da bi kritizirali pitanje, jer ako je čudo poput glazbenika koji improvizira izvan partiture, onda je pitanje „zašto nema više čuda“ savršeno analogno pitanju „zašto glazbenici ne improviziraju više?“ Čini se jasnim da ne postoji opći odgovor na ovo pitanje – nitko ga ne bi postavio u operi, a čak i tamo gdje je improvizacija prikladna, nije jasno kako bismo točno odredili odgovarajuću količinu. Ako je John Coltrane unaprijed napisao sve svoje solo dionice i odbio odstupiti od njih, to bi se moglo smatrati biografskom neobičnošću, ali teško je vidjeti kako bi se to smatralo kritikom njegovog jazza.

Postavljamo pitanje „zašto nema više čuda“ jer prima facie pretpostavljamo da ih nema dovoljno. Ali na temelju čega? Vjerojatno se radi o tome da čuda uzrokuju vjerovanje i da bi Bog trebao uzrokovati da više ljudi vjeruje; ili da su čuda dokazi za vjeru, a vjera treba više dokaza. Ali takvo što samo pomiče cilj – dolazimo do toga da pretpostavljamo da je pitanje koliko je čuda prikladno da bi se osiguralo da odgovarajući broj ljudi vjeruje ili koliko dokaza je prikladna količina dokaza za vjeru. Možemo dati odgovore, ali suočeni s težinom pitanja teško je vidjeti da prima facie vrijedi kako nema dovoljno čuda.

Možda je najprikladniji odgovor istaknuti da isti Sveti spisi koji svjedoče o čudima apostolskog doba također svjedoče da neke nijedno čudo nikada ne bi dalo zadovoljavajuću količinu dokaza. Krist izravno odgovara na pitanje bi li čudo bilo dovoljno da uvjeri nevjernike i otpale da žive vjeru rekavši: "Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane." Možemo poreći da je Krist u pravu u vezi s tim (možda pretpostavljajući čuda koja bi nam bila dovoljna), ali to bi bilo – ironija nad ironijama! – poricati samu vjeru u koju mislimo da bismo mogli biti čudom uvedeni.

PS

Prvi put sam pročitao naslov "Zašto nema više čuda?" te sam nakon pročitanog razmišljanja pomislio kako odgovor nema veze s pitanjem. Zatim sam shvatio da sam pogrešno protumačio pitanje kao "Zašto više nema čuda?" (u smislu nekada ih je bilo puno više), a ne kao "Zašto nema više čuda"? (u smislu trebalo bi ih biti više.)

Zabavila me moja brzopletost, možda će i nekome drugome Chastekove primjedbe biti zanimljive.

Nešto sam sitno objavio o čudima, ali nisam pisao o tome što su čuda, kako ih prepoznati i što znače. Postoji niz drugih izvora i autora za to.

---

Prenio sam ranije Pascalovu misao,

Da od svega ovoga nikad nije bilo ni zrnca istine, ne bi se nikada ništa vjerovalo: i zato umjesto da zaključujemo kako nema pravih čudesa jer ima toliko lažnih; moramo, upravo suprotno, reći da sigurno ima stvarnih čuda, jer postoje i lažna; a da ima lažnih samo zato jer ima istinitih. Ovako moramo rasuđivati i u pogledu religije; jer ne bi bilo moguće ljudima zamisliti toliko krivih religija kad ne bi bila jedna prava. [...]

Kad ne ni bilo lažnih čudesa, bilo bi izvjesnosti [sigurnosti]. Kad ne bi bilo pravila da ih raspoznamo, čudesa bi bila nekorisna, i ne bi bilo razloga vjerovati. Ne, nema, ljudski gledajući, ljudske izvjesnosti, ali postoji razum.

---

I još jednu  drugu Pascalovu misao;

"Čudo bi", vele neki" potvrdilo moje vjerovanje". To vele dok ne vide čudo. [...]

"Kad bih vidio čudo kažu, obratio bih se". Kako mogu tvrditi da bi učinili ono što ne poznaju? Zamišljaju da se obraćenje sastoji od štovanja Boga koje je poput trgovine, ili razgovora s Bogom na način kako oni to sebi predočuju. Istinsko obraćenje zahtijeva da sebe poništimo pred ovim Sveopćim Bićem koje smo toliko puta rasrdili, i koje nas svakog časa može opravdano uništiti; zahtijeva da priznamo kako ništa ne možemo ništa učiniti bez njega, i da nismo od njega drugo zavrijedili do nemilosti. Obraćenje se sastoji u spoznanju da postoji nesavladiva opreka između Boga i nas, i da bez posrednika ne može biti međuosobnog odnosa.

Dogma o (ne)događanju čuda – G.K. Chesterton

Iz nekog razloga javila se neobična ideja da oni koji ne vjeruju u čuda o njima promišljaju mirno i nepristrano, dok ih oni koji vjeruju u čuda prihvaćaju samo vezano uz neku dogmu. No, zapravo vrijedi obratno. Vjernici u čuda prihvaćaju ih (ispravno ili pogrešno) zato što imaju dokaze za njih. Oni koji ne vjeruju u čuda negiraju ih (ispravno ili pogrešno) zato što se drže doktrine protiv njih.

G.K.Chesterton, Pravovjerje

PS

Neki će povjerovati u čudo jer će vjerovati dokazima i svjedočanstvima, a "skeptici" će ih odbacivati jer njihova dogma kaže da su čuda nemoguća. Ukoliko im pokušate skrenuti pažnju na dokaz (i svjedočanstvo) reći će da su protivna (njihovoj) dogmi a to znači da su nemoguća, ne treba niti gledati dokaze.

Dakle, upravo su "skeptici" ti koji se drže svoje filozofije i svoje dogme, a ne činjenica. (Čuda su protivna onome što se obično događa pa, prema njima, možemo odbaciti svaku tvrdnju o njima.)

---

Ponavljem komentar iz jednog ranije objavljenog posta;

Čudo je pak jedinstven događaj, ukoliko ga želite istražiti morati ćete ga istražiti kao povijesni događaj, ovisimo o svjedocima, indirektnim opservacijama, dokazima o okolnostima. [...] pretpostavljam da će ih [čuda] danas povezivati sa znanošću, odnosno reći da nisu znanstveno moguća. No, znanost se bavi kvantitativnim svojstvima materijalnih interakcija, metode znanosti se ne bave čudima u tom smislu. Naravno da neko "čudo" ne odgovara onome što se uobičajeno događa, upravo zato i jesu potencijalno zanimljiva.

Ipak, katolici vjeruju da činjenice, koliko god bile izvanredne, nisu nešto u što trebamo sumnjati na temelju dubioznih ideja.

(Postoje strogi kriteriji utvrđivanja činjenica oko čuda, vezano uz kanonizaciju itd.)

Argument čuda (Krista) – Sheen

U knjizi Život vrijedan življenja, nadbiskup Sheen objašnjava;

Rekli smo da postoje tri motiva vjerodostojnosti, tri razloga zbog kojih jedni vjeruju u Krista, a drugi u nekoga drugoga. Prvo, osoba o kojoj je riječ mora biti nagoviještena i o tome je već bilo riječi; drugo, ako on dolazi od Boga, moraju postojati određeni znakovi, tj. čuda, koja dokazuju da on govori istinu. Recimo, stoga, koju o čudima.

[...] Naš je Gospodin učinio mnoga čuda – evo nekoliko njihovih značajki. Učinio ih je kako bi uvjerio ljude u to da ih čini onaj koji je obećan. Nikada nije činio čuda da bi zadivio mnoštvo. Nije činio čuda da bi utažio svoju glad ili žeđ. Nije ih činio da bi od njih živio. Nikada nije dobio novac za ono što je činio. Odbijao je pretvoriti pustinjsko kamenje u kruh i utažiti svoju žeđ; umjesto toga, zamolio je ženu koja je vadila vodu iz zdenca da mu dade piti.

Gospodin je objasnio zašto čini čuda. Rekao je "Ali ako činim (čuda), sve ako meni i ne vjerujte, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu. " Jednom drugom prilikom rekao je: "Upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene – da me poslao Otac. Ako je Božja volja bila da nam se otkrije u Isusu Kristu, čuda su bila vrlo prikladan način da se potvrdi točnost te poruke. Ako se čuda događaju u vezi s riječju ili djelom osobe koja za sebe tvrdi da nosi poruku od Boga, tada ova podudarnost dokazuje da iza toga učitelja i njegove poruke stoji sam Bog. Čuda su bila pečati kojima je Bog zapečatio svoju objavu Krista kao svoga božanskog Sina. Ako Isus pokazuje da čini čuda vlastitom snagom, to znači da je on Gospodar svemira i da je Bog.

Argument proricanja ili nagovještenja – Sheen

Nadbiskup Sheen u "Testirajte one koji se izdaju za Božje glasnike" (knjiga Život vrijedan življenja) ukratko izlaže svojevrsni argument proročanstva. 

U povijesti se na njezinoj pozornici pojavilo mnoštvo ljudi koji su sebe proglašavali Božjim glasnicima. Svaki od njih imao je pravo da ga se čuje. Ne postoji razlog zbog kojeg bismo više vjerovali Kristu nego bilo kome drugome, ali naše je pravo predložiti neke testove ili standarde koji nam mogu pomoći u ocjeni vjerodostojnosti svakoga pojedinoga od njih. Pa ne možemo valjda nekomu dopustiti da izađe na pozornicu povijesti i kaže "Evo me, Meni vjerujte", ili "Ovo je božja knjiga koju mi je dao anđeo. Želim da je pročitate."

Kada započinjemo razgovor o objavljenoj religiji, ne smijemo se odreći ljudskog razuma niti izgubiti iz vida činjenicu da smo dio povijesti. Stoga bismo jedan od argumenata kojim ćemo se koristiti mogli nazvati argumentom proricanja ili nagovještenja. Je li ijedan od onih koji za sebe kažu da su Božji glasnici najavljen unaprijed, postoji li proročanstvo o njegovu dolasku? Najmanje što Bog može učiniti, ako šalje glasnika k nama na zemlju, jesta da kaže: "Navješćujem ga. Želim vas obavijestiti da on dolazi". Prije nego što nam dođe u povijest, prijatelji nas nazovu; zakazati sastanak uobičajeni su u poslovnome svijetu. Bog bi nas sigurno unaprijed obavijestio o dolasku svojega božanskog Sina na ovaj svijet. [...]

---

"Bog je izabrao objaviti se čovjeku u povijesti koja je tako postala povijest spasenja. Postoje istine koje nadilaze ljudski razum i njih nazivamo objavljenim istinama. Krist je došao najavljen kao utemeljitelj kršćanstva. Nijedan drugi utemeljitelj religije nema takvu esencijalnu važnost za tu religiju kakvu Krist ima za kršćanstvo. Istina, utemeljitelj je nužan za utemeljenje religije, ali vjernik se u određenoj religi ne susreće s utemeljiteljem svoje religije onako kako se kršćani susreće s Kristom u kršćanstvu. Osobni odnos s njim od presudne je važnosti.

Uloga Krista u kršćanstvu uvelike se razlikuje od uloge Bude u budizmu, Konfucija u konfucijanizmu, Muhameda u islamu il čak Mojsija u judaizmu. Budizam ne traži od vas da vjerujete u Budu, već da budete prosvjetljeni i slijedite njegovo naučavanje o obuzdavanju želja. Konfucijanizam ne traži prisan odnos s Konfucijem. Važna su jedino etička pravila i vjeruje se da svatko tko se drži tih pravila postiže mir sa svojim precima. Mojsije nije tražio od Židova da vjeruju u njega, već da se uzdaju u Gospodina, Boga. Nije upirao prstom u sebe. Islam traži vjeru u Boga i u ostala četiri članka vjere, ali ne nužno u Muhameda. Nasuprot tomu, kršćanstvo od kršćana traži osobnu i prisnu povezanost s Kristom. Kršćanin mora biti jedno s Kristom. Ne možemo za sebe reći da smo kršćani ako drugi u našem životu ne vide osobu, um volju, srce i čovjekoljublje Krista.

[...] Argument koji polazi od proročanstva uključuje povijest i osobu. Kršćanstvo je povijesna religija. Kad god u Vjerovanju spominjemo našega Gospodina, uvijek kažemo: "Mučen pod Poncijem Pilatom." Isus Krist živio je u točno određenom vremenu svjetske povijesti. Nijedan drugi utemeljitelj svjetskih religija nije bio tako povezan s poviješću. Ovdje nas ne zanima samo činjenica da je Krist rođen i mučen pod Poncijem Pilatom, već nas prvenstveno zanima cijela pozadina povijesti.

U starome zavjetu čitamo da je Bog sklopio savez, tj. neku vrstu sporazuma s malobrojnom skupinom unutar čovječanstva. Na samom njegovu početku doznajemo da Bog sklapa savez s Adamom, i po njemu, s cijelim čovječanstvom. Adam je bio glava čovječanstva. Sve što je on činio, mi smo činili. Poslije Bog sklapa savez s Noom, koji predviđa obećanja i dogovore na objema stranama. Ostane li jedan od strana, ona ljudska, moralna, druga strana, tj. Bog, dat će joj blagoslov.

Ne može postojati matematički dokaz svih istina – Euler

U sto petnaestom pismu i u onima koja slijede, Euler iznosi najrazboritija i najvažnija zapažanja o različitim vrstama sigurnosti. Postoje tri vrste istina, kaže on, koje su izvori sveg našeg znanja. Prva je istina osjetila, odnosno istine koje otkrivamo putem naših osjetila. Druga je istina razumijevanja, odnosno istine koje otkrivamo rasuđivanjem. Treća je istina vjere, odnosno one u koje vjerujemo na temelju učenja ljudi dostojnih vjere. Teško je reći, primjećuje Euler u sto šesnaestom pismu, „koji od ova tri izvora najviše doprinosi povećanju našeg znanja. Za Adama i Evu, čini se da su svoje znanje crpili samo iz prva dva izvora. Međutim, Bog im je otkrio niz stvari, čije znanje treba pripisati trećem izvoru, budući da ih ni vlastito iskustvo ni rasuđivanje nisu doveli do njega. Tada im je vrag prenio nove ideje i Adam je povjerovao znanju koje mu je dala Eva.“ [Sve ove posljednje rečenice nestale su iz novog izdanja.]

Euler u istom pismu primjećuje da se za istine svake od ove tri klase moramo zadovoljiti dokazima koji su prikladni za prirodu svake od njih i da bi bilo smiješno zahtijevati matematički dokaz iskustvenih ili povijesnih istina. Obično je, nastavlja on, greška slobodnih mislilaca i onih koji zloupotrebljavaju svoj uvid u intelektualne istine, zahtijevati matematičke dokaze kako bi dokazali sve religijske istine koje uglavnom pripadaju trećoj klasi. [Urednici su zadržali ovaj članak, ali su izostavili riječi „To je obično greška slobodnih mislilaca.“ U koju svrhu? Lako je vidjeti.]

PS

Iz dokumenta "A Defense of the Revelation against the objections of freethinkers, by mr. Euler, Followed by thoughts by the author on religion, omitted from the last edition of hist letters to a princess of germany." (pdf). Autor prenosi kao dio komentara uređivačkog prekrojavanja Eulerovih misli, ali o tome sam već objavio pa ne treba ponavljati.

Očito, ne morate biti Euler da biste znali kako je nemoguće geometrijski (matematički) dokazati povijesni događaj ili istinu. Svakome je to očito, ali unatoč tome radi se o prigovoru kojeg svakodnevno možete čuti. Ipak, možda je korisno pročitati iz pera vrsnog matematičara.

***

U još jednom pismu princezi slično primjećuje;

Euler odgovara na prigovor pironovaca o sigurnosti istina koje opažamo osjetilima. Ponekad nas naša osjetila zavaravaju. I tako, primjećuje Euler, ovi suptilni filozofi, koji se hvale sumnjajući u sve, izvode zaključak da nikada ne možemo vjerovati svojim osjetilima. Ali, kaže Euler, dogodilo mi se više puta da, sretnuvši stranca na ulici, pomislim da je netko koga poznajem. Prema tome, budući da se varam, ništa me ne sprječava da se uvijek varam. Posljedično, nikada ne mogu biti siguran da je osoba s kojom razgovaram zapravo onakva kakvom je zamišljam.

Navodi neke druge primjere jednako apsurdnih zaključaka i nastavlja: „Kakvi zaključci! Pa ipak, to su prirodni zaključci izvedeni iz uvjerenja ovih filozofa. Vaša Visost lako će shvatiti da oni ne samo da vode do najvećih apsurda, već da i proturječe svim temeljima društva. [Ono što slijedi neposredno nakon toga i čime se završava pismo nestaje iz novog izdanja.] „Pa ipak, upravo iz tog izvora ovi slobodni mislioci formiraju svoje prigovore protiv religije. Većina tih prigovora temelji se na ovom divnom razmišljanju.“ Postoje primjeri gdje netko zamijeni jednog čovjeka s drugim, pa su i apostoli bili u krivu kada su rekli da su vidjeli Isusa Krista nakon Njegova uskrsnuća. U bilo kojoj drugoj situaciji, ismijavali bi ih zbog njihovog lažnog duha, ali kada je riječ o religiji, imaju previše obožavatelja.

PPS

Prethodno sam objavljivao o sličnim razmatranjima; Vjerovati u Boga ili vjerovati Bogu – G.E.M. Anscombe, Vjera - G.E.M.Anscombe, Hume o Čudima, Autoritet u pitanjima morala – G.E.M. Anscombe, Prigovor "naknadne izvedenosti" doktrine,  Doktrine i običan vjernik – A. Pruss, Objava i svijetlo razuma, Swinburneovi Principi (i racionalnost). Dei Filius – Prvi Vatikanski koncil, Pa što onda ako i jest istinito? itd.

Autor razmišljanja je matematičar Euler, o njemu sam nedavno objavio u postu Ukratko o Eulerovim vjerskim predanostima, kategorija postova euler.

O grijehu, otkupljenju i sreći – Euler

„Zloupotrebom svih ovih putova koji bi nas trebali voditi do vrline, postajemo sve zlobniji i skrećemo s jedinog puta koji nas vodi do sreće.

Tako shvaćamo istinu dogmi naše svete religije, koja nas uči da grijeh udaljava ljude od Boga i čini ih nesposobnima da postignu istinsku sreću.“

„Uvjereni smo da su svi ljudi ogrezli u grijehu i da obični motivi koje pružaju događaji u svijetu ne bi bili dovoljni da nas oslobode njegovih okova. Stoga je bilo potrebno upotrijebiti izvanredne metode kako bi se razbili lanci koji nas vežu za porok, što je učinila beskonačna Božja milost kada nam je poslao našeg božanskog spasitelja. To je misterij predubok za naša slabašna prosvjetljenja.

Ali iako nevjernici pronalaze prigovore, iskustvo nam jasno pokazuje da je to vrlo dobar način da se ljude vrate vrlini. Treba samo pogledati apostole i prve kršćane koji su se u to uvjerili. Njihovi životi, njihove smrti, a posebno njihova patnja pokazuju nam ne samo najuzvišeniju vrlinu, već i najčišću Božju ljubav. Samo to je dovoljno da nam pokaže istinu i božanstvenost kršćanske religije; jer je sasvim sigurno da nas djelovanje i učinak nekih iluzija ili neke ljudske prijevare ne mogu učiniti istinski sretnima.“

Preuzeto iz Eulerovih Pisama, radi se zaključku pisma (CXIII) koje je u Condorcetovu izdanju izostavljeno.

Stariji postovi povezane tematike; Grijeh [1/3] Definicija, Dobrovoljnost i grijesi propusta - G.E.M. Anscombe, Grijeh [3/3] Izgnanstvo Boga i otkupljenje čovjekovo - G.E.M Anscombe, Osam kćeri pohote, Znate li tko ste u priči o Isusu i grešnicima?, itd.

O prigovorima "slobodnomislećih" (novo) ateista – Euler

Euler u svom djelu Obrana (.pdf) odgovara na prigovore slobodnomislećih filozofa, zaključuje;

Ova razmišljanja trebala bi doista uništiti prigovore slobodnih mislilaca; a čini se da su značajnija nego što zapravo jesu. Slobodni mislioci još nisu iznijeli nijedan prigovor koji nije odavno najtemeljitije opovrgnut. Ali budući da ih ne motivira ljubav prema istini i budući da imaju potpuno drugačije gledište, ne bismo se trebali čuditi što najbolja opovrgavanja ne vrijedi ništa i što se najslabije i najridkuloznije razmišljanje, koje se tako često pokazalo neutemeljenim, neprestano ponavlja. Kad bi ti ljudi zadržali i najmanju strogost, najmanji ukus za istinu, bilo bi ih sasvim lako odvratiti od njihovih pogrešaka; ali njihova sklonost tvrdoglavosti to čini potpuno nemogućim.

[...] Bez obzira koliko su očiti i nepokolebljivi principi na kojima smo upravo utemeljili božanstvo Svetog pisma, nema nade da su dovoljno učinkoviti da spase slobodnomisleće i libertine od njihovog glupog ponašanja i da ih natjeraju da se odreknu svojih zlih putova. Naprotiv, Sveto pismo nas uvjerava da će njihova drskost nastaviti rasti, posebno pred kraj, a točno ispunjenje ovog proročanstva još je jedan dokaz božanstva i objave. Međutim, svim srcem se nadam da će ova razmišljanja biti spas nekim ljudima koji nisu potpuno iskvareni i da će vratiti na pravi put one koji su imali nerazumnost i nesreću slušati opasne ideje.

---

U jednom od Pisama Euler zapisuje mladoj princezi;

"Vaša Visost će biti ogorčena kad sazna da takva vjerovanja postoje, a ipak su danas prečesta među ljudima koji vjeruju da su samo oni mudri i koji glasno ismijavaju one koji u svijetu pronalaze najistaknutije znakove Stvoritelja koji je suvereno moćan i pravedan. Beskorisno je upuštati se u raspravu s tim ljudima. Oni ostaju nepokolebljivi u svom uvjerenju i poriču najuglednije istine. Ono što psalmist kaže je istina: 'bezumnik reče u svome srcu da nema Boga'"

O Kontradikcijama u vjeri i u znanosti – Euler

Iz Eulove Obrane (pdf); 

Što se tiče argumenata koje su iznijeli ovi protivnici i prividnih proturječja za koja tvrde da su u Svetom pismu, ne bi bilo beskorisno započeti primjedbom da ne postoji znanost, bez obzira koliko čvrst bio njezin temelj, protiv koje se ne mogu iznijeti jednako snažni ili čak i jači prigovori. Postoje i prividna proturječja koja se na prvi pogled čine nemogućima za riješiti. Ali budući da smo u poziciji vratiti se primarnim načelima tih znanosti, to pruža sredstva za uništavanje tih argumenata. Međutim, kada se ne dovedu do kraja, te znanosti ne gube ništa od svoje sigurnosti. Zašto bi takvi slični razlozi bili dovoljni da uklone svaki autoritet iz Svetog pisma?

Matematika se smatra znanošću u kojoj se ništa ne pretpostavlja što se ne može izvesti na najjasniji način iz primarnih principa našeg znanja. Ipak, bilo je ljudi daleko iznad prosjeka koji su vjerovali da su pronašli velike probleme u matematici, čija su rješenja nemoguća; time su zamišljali da su ovu znanost lišili svake njezine sigurnosti. Doista, ovo razmišljanje koje predlažu toliko je varljivo privlačno da je potrebno mnogo truda i uvida da bi se precizno opovrgnulo. Međutim, matematika nije umanjena u očima razumnih ljudi, čak ni kada ne razjašnjava te probleme u potpunosti. Pa onda kakvo pravo slobodni mislioci misle da imaju pri odbacivanju Svetog pisma zbog nekoliko smetnji koje uglavnom nisu ni približno toliko značajne kao one u matematici?

U matematici se također susrećemo s rigorozno dokazanim tvrdnjama koje, kada se ne ispitaju s najvećim stupnjem pažnje, izgledaju kao da su u međusobnoj suprotnosti. Mogao bih ovdje navesti nekoliko primjera kada njihova složenost ne bi zahtijevala dublje znanje matematike nego što pretpostavljam da ima većina čitatelja. Ali barem mogu sa sigurnošću reći da su te prividne kontradikcije mnogo značajnije od onih koje se navodno nalaze u Svetom pismu. Unatoč tome, nitko ne predlaže odbacivanje sigurnosti matematike. Ta sumnja ne postoji čak ni kod onih koji nemaju sposobnost potrebnu da opovrgnu te kontradikcije i dokažu da one ne vrijede.

O spoznaji Boga (i sreći) – Euler

Matematičar Euler zapisuje u svojoj "Obrani Božanske Objave od Prigovora Slobodnomislitelja";(Prijevod u nastavku je napravljen na temelju eng. prijevoda - pdf ovdje, putem gtranslatea uz minimalno uređivanje.)

Savršenstvo razumijevanja sastoji se u spoznaji istine, iz koje se istovremeno rađa spoznaja dobra. Glavni cilj te spoznaje je Bog i Njegova djela, budući da sve druge istine do kojih razmišljanje može dovesti čovječanstvo završavaju s Vrhovnim Bićem i Njegovim djelima. Jer Bog je istina, a svijet je djelo Njegove svemogućnosti i Njegove beskonačne mudrosti. Dakle, što čovjek više uči upoznavati Boga i Njegova djela, to će dalje napredovati u spoznaji istine, što jednako doprinosi savršenstvu njegovog razumijevanja.

Najveće savršenstvo razumijevanja sastoji se, dakle, u savršenom poznavanju Boga i Njegovih djela. Ali budući da je takvo znanje beskonačno, nije moguće njegovo razumijevanje. Posljedično, suvereno savršenstvo razumijevanja može se pripisati samo jednom Bogu. Čovjek, u svom stanju, može shvatiti to znanje samo u vrlo malom stupnju. Međutim, s obzirom na to, može postojati vrlo značajna razlika koja se temelji na raznolikosti sposobnosti razumijevanja, tako da jedan čovjek može shvatiti mnogo više ovog znanja od drugog. Dakle, da bi se postigla sreća, koja ovisi o razumijevanju, čovjek mora uložiti sve svoje napore da sve više i više širi svoje znanje o Bogu i Njegovim djelima. Što više čovjek može proširiti to znanje u odnosu na intelektualnu sposobnost, to se smatra sretnijim.

---

[...] Doista, sve dok u sebi osjeća otpor prema istinskom dobru, odnosno Božjoj volji, to je samo po sebi siguran znak brige i unutarnjeg nemira od kojeg istinsko blaženstvo mora biti potpuno izuzeto. Dakle, ne postoji ništa što bi čovjeka moglo učiniti savršeno sretnim osim, prvo, dovoljne spoznaje Boga i njegovih djela, i drugo, potpune podložnosti Njegovoj volji i božanskoj volji.

---

[...] Ali mi drugi ljudi nailazimo na najveće poteškoće u postizanju ovog sretnog stanja razumijevanja i volje. Onaj tko je imalo upoznat s poviješću, ne može zanemariti koliko lažnih i potpuno apsurdnih ideja većina ljudi ima o Bogu i božanskim stvarima. Čini se da uzrok ove distrakcije nije bio u razumijevanju samom, jer iako većina ljudi zloupotrebljava to razumijevanje u mnogim aspektima, posebno u spoznaji Boga, čini se da razuzdane želje i strasti imaju primarni utjecaj na njih.

Ukratko o Eulerovim vjerskim predanostima

Nabrojati matematičke doprinose Leonharda Eulera bio bi popriličan zadatak. Ukoliko ste ikada u životu vidjeli matematičku formulu onda ste vidjeli nešto u čemu je imao veliku ulogu. (Uveo je i popularizirao notaciju koja je danas prihvaćena u matematici, ali to je tek manji dio njegove važnosti u povijesti matematike.)

Živio je u 18. stoljeću kojeg neki nazivaju "Dobom razuma". Razdoblju kada je u krugovima u kojima se kretao bilo pomodno negirati da vjera ima ikakvu ulogu u intelektualnom životu (zapravo da je protivna istom), ali upravo je Euler, koji je branio božansko nadahuće Svetog Pisma i Kristova poslanja u svijetu, koji je branio istinu kršćanstva, postao najpoznatijim predstavnikom matematike.

Poznat po svojim vanrednim vještinama, Laplace ga je opisao kao "gospodara sviju nas", a Arago je zapisao da je "računao bez vidljivog napora", kao što obični ljudi dišu, ili kao što orlovi lete nebesima. Netko je opisao kraj njegov života s "prestao je računati i živjeti.".

O Eulerovim vjerskim uvjerenjima saznajemo najviše iz njegovih "Pisama" [Lettres à une princesse d'Allemagne, sur divers sujets de physique et de philosophie] u kojima na pristupačan način njemačkoj princezi objašnjava suvremena znanstvena znanja, ali i njihovu povezanost s filozofijom i teologijom.

Drugi izvor je njegov rad u kojem odgovara na prigovore božanskom nadahnuću Svetog Pisma, Rettung der Göttlichen Offenbarung gegen die Einwürfe der Freigeister [Obrana Božanske Objave od Prigovora Slobodnomislitelja]. Ne bavi se toliko Svetim Pismom nego prigovorima koje su dali tzv. "slobodnomislitelji".

Condorcet, urednik jednog francuskog izdanja Eulerovih "Pisama" odlučio je ukloniti dio razmišljanja (povezanih s filozofijom i religijom) koja je jednostavno proglasio suvišnim. Ipak, uklonjeni dijelovi nisu bili suvišni, i ponekad su bili bitni za dokaze o kojima je govorio, ali u njima je govorio o stvarima koji upućuju na pogrešnost "slobodnomisliteljske" pozicije i prigovora pa su izgledno upravo zbog toga uklonjeni, odnosno promijenjeni. Kao što je i sam primjetio, postoji okruženje ljudi koji ismijavaju religiju s najdrskijom samovažnošću. (Takvo izdanje je služilo kao osnova za prijevode na druge jezike. Prema tome, čak i oni koji su čitali spomenuta Eulerova razmišljanja nisu svjesni koliko je Euler zapravo bio uvjeren u istinu kršćanstva, koliko je žarko živio vjeru i koliko je prezirao "nove filozofe".)

Iz takvih "uredničkih odluka" može se zaključiti da im je cilj bio prikriti Eulerovo kršćanstvo, zaštiti nevjernike, jer teško je osobu poput Eulera odbaciti poznatim optužbama. (Takvo "uređivanje" nije rijetkost i u slučajevima drugih znanstvenika ranijih razdoblja.)

Nisam nikada detaljnije istraživao njegova vjerska uvjerenja i zapise, ali prenosim par citata iz rada "The God-Fearing Life of Leonhard Euler"(pdf) koji donosi kratki pregled njegova života i teoloških razmišljanja. U dokumentu (pdf) "A Defense of the Revelation against the objections of freethinkers, by mr. Euler, Followed by thoughts by the author on religion, omitted from the last edition of hist letters to a princess of germany." možete pročitati jedan engleski prijevod njegove "Obrane" uz komentar suvremenog prevodioca o izmjenama u spomenutom francuskom izdanja "Pisama".

---

Rođen je u švicarskoj obitelji protestanskog propovjednika, studirao je filozofiju te se planirao posvetiti teologiji. Od svoga oca naučio je osnove matematike te je primao poduku od matematičara Bernoullia koji je prepoznao njegov talent pa se na kraju ipak posvetio matematici. Pomoću Bernoullijevi sinova došao je do akademski pozicije u Rusiji, a kasnije se preselio u Prusiju.

Matematičar koji je postao Papa - II

U postu "Matematičar koji je postao Papa" (iz 2013.) prenio sam nekoliko crtica iz života monaha i učenjaka Gerberta Aurillaca(946-1003), matematičara koji je kasnije postao papa Silvestar II. (Ime Gerberta Aurillaca pretpostavljam nije toliko poznato. Općenito ono što je prosječan čovjek čuo ili zna, odnosno što misli da zna o povijesti znanosti je više no upitno.)

U svakom slučaju, zahvaljujući sveprisutnim medijima čuli smo za jednog drugog matematičara koji je ovih dana postao papa, Roberta Francisa Prevosta. Istina, sadašnji papa se nije bavio matematikom, i s obzirom na njegovu novu ulogu teško je vjerovati da će se tome stići posvetiti.(Kada govori o izazovima umjetne inteligencije fokus mu nije na matematičkim modelima, niti bi to itko očekivao od njega.)

Sadašnji papa je dakle primjer "poznatog" vjernika za kojeg nije toliko poznato da je matematičar; a postoji i mnoštvo matematičara za koje možda nije poznato da su bili vjernici.

Cauchy je jednom primjetio;

"Kršćanin sam; a to znači da vjerujem u božanstvo Isusa Krista, zajedno s Braheom, Kopernikom, Descartesom, Newtonom, Fermalom, Leibnitzom, Pascalom, Grimaldijem, Eulerom, Grudinom, Boškovićem, Gerdilom; sa svim velikim astronomima, liječnicima, geometričarima povijesti... Moja uvjerenja nisu 'rezultat naslijeđenih predrasuda', već dubokog ispitivanja… Bilo mi je veliko zadovoljstvo pronaći svu plemenitost i velikodušnost kršćanske vjere u svojim cjenjenim prijateljima."

Cauchy je branio katoličku vjeru, u vrijeme političkih previranja i kaosa kojeg su stvarali njegovi "racionalni" suparnici, zbog svojih lojalnosti imao je problema s dobivanjem pozicije. Njegova stalna obrana vjere, prijateljstvo sa isusovcima, promoviranje katoličkog obrazovanja nije baš najbolje prihvaćena kod svih.

Cauchy je u svojoj vjeri pronalazio inspiraciju za matematičke i znanstvene uspjehe;

 "Kršćanska vjera je toliko povoljna za napredak znanosti i razvoj najplemenitijih sposobnosti našeg inteletkta".

Osuđivao je intelektualnu pomodnost svog vremena i pokušaje da se postavi priroda protiv samog njenog Autora, da se stvorenja dovodu u stanje trajne pobune protiv Stvoritelja, da se čak i znanosti iskoriste protiv Boga Samoga. Prema njemu, jedini stvarni cilj znanosti mora biti potraga za istinom.

---

Naravno, postoje i drugi matematičari koje bi mogli dodati sličnoj listi, od poznatijih koji su djelovali prije današnjeg vremena specijalizacije; Nikola Kuzanski, Napier, Bernoulli/ji, Stokes, Riemnan itd. Također je zanimljivo spomenuti Cantora koji je nekoliko svojih razmatranja namjenio upravo tadašnjem papi Lavu. (Spomenimo samo kako Cantor nije bio preskroman u shvaćanju svoje uluge u istraživanju beskonačnosti za koje je smatrao da ima teoloških implikacija.)

Većina navedenih matematičara je bila upoznata s područjem teologije(i filozofije). Neki su je aktivnije studirali, neki su samo podučeni o njoj. Takvo obrazovanje i uvjerenja su nesumnjivo imala utjecaja na njihovu kreativnost, doprinijela njihovom razumijevanju svijeta i matematike kao vrste jezika kojim opisuju stvarnost, motivirala su njihovu potragu za istinom. (Matematika je bila još jedan način da se dive i da slave Stvoritelja.)

Danas je takvo što pak rijetko. Intelektualna moda današnjeg vremena nije sklona ni filozofiji (i klasičnom obrazovanju), a još manje teologiji (posebno određenim teologijama). Iako će se govoriti o inspiraciji i misteriju, pa i o istini i o ljepoti, pokazivati će ravnodušnost, nezainteresiranost ili čak prezir prema onome što je srž racionalnog znanja.

Brian Holdsworth – yt kanal

Ljudi konzumiraju sadržaj kroz razne servise, s vremenom neki gube, a neki drugi dobivaju na popularnosti. Blogovi primjerice već dugo nisu popularni, određene društvene mreže su također zastarijele, dominiraju neke novi načini stjecanja i širenja informacija. Ipak, uvijek će postojati prostor i potreba za onime što je dominirali stoljećima, ukoliko želite stvarno shvatiti neke fenomene morati ćete im posvetiti više pažnje i vremena, pročitati knjige (ako ne i knjižnice). Naravno, kroz druge umjetnosti komuniciramo mnoge istine koje je inače nemoguće iskomunicirati. Ponekad jednom slikom (ili fotografijom) možemo učiniti puno.

Ne znam gdje ljudi provode vrijeme, jesmo li se vratili na usmenu kulturu, što znači sadržaj od par sekundi, kako utječe na ljude (koji nisu svjesni, niti mogu biti svjesni na koji način im se preporuča sadržaj i kako taj sadržaj utječe na njih), kako utječe na mlade i djecu koja nisu nikada ni upoznala drugi način. U svakom slučaju takva je situacija u kojoj se nalazimo.

Na servisima poput youtube moguće je pronaći mnoštvo kanala, ukoliko vas zanima sadržaj katoličke tematike vjerojatno se već naišli na različite komentatore, bitno.net je u članku Strani katolički podcasti i sadržaji koje vrijedi pratiti nabrojao popularnije. Ne bih ulazio u to što tko tvrdi, ali čini se da u novijim medijima nisu toliko popularni oni glasovi koje glavni mediji vole promovirati. U medijima će dominirati "liberalni" i "progresivni" (zapravo krivovjerni) glasovi, ali neki od najpopularnijih katoličkih glasova u novijim medijima su začuđujuće pravovjerni. (Možda je to samo znak toga da ne postoji drugo mjesto gdje bi mogli izraziti svoje zabrinutosti.)

Iako su određeni oblici cenzuriranja popustili, ili su se ljudi toliko navikli da izbjegavaju koristiti "sporne" izraze i teme, još uvijek će vas ili zabraniti ili umanjiti Vaš doseg ukoliko komentirate stvare na način kojeg netko smatra neprimjerenim.

---

Dakle, postoji mnoštvo kanala, ja bih samo spomenuo jedan yt kanal, onaj Briana Holdswortha, katolika kanađanina. U zadnje vrijeme se više posvetio kanalu pa češće objavljuje, a kroz godine sam znao naići na različita zanimljiva promišljanja. Prije no što sam uopće pogledao ijedan njegov video nije me toliko privlačio njegov kanal, mislio sam da je netko tko pokušava biti "kul" (u onom modernističkom smislu), ali upravo je takav pristup nešto što kritizira (one koji misle da crkva mora biti "kul" i "relevantna" – u takvom modernističkom shvaćanju.)

Objavio je već poveći broj videa, nisam ih sve pogledao, neke teme me toliko ne zanimaju (primjerice razna protestanska pitanja), ali me se dojmilo nekoliko snimki u kojima razrađuje teme koje se rijetko kada spominju, bilo mi je drago čuti da se netko bavi njima iako desetak minuta nije dovoljno da se kaže sve što bi se trebalo reći. Ponekad se radi o temama o kojima se raspravlja, ali mi se sviđa njegov pristup.

Nekoliko snimki me gotovo potaklo da im posvetim poseban blogpost, ali nisam to nikada učinio. Mislim da je, ako se ne varam, izbrisao nekoliko videa tako da nažalost ne mogu pronaći par primjedbi u kojima je sjajno artikulirao neke fenomene. (Primjerice da, iako je istina kako njegova mala djeca ne razumiju latinski, ona ne razumiju niti "sakralni engleski", razumiju samo ono što vide, primjerice u dimu tamjana prepoznaju naše molitve koje se dižu Bogu itd.)

Nema potrebe prepričavati snimke koje i sami možete poslušati, mislim da su zanimljive, s korisnim uvidima ili barem jednostavnom i korisnom prezentacijom. 

Njegov kanal možete pronaći ovdje – Brian Holdsworth.

---

Ipak, nekoliko poveznica na snimke s kanala različite tematike;  Are Christians a Bunch of Posers?; How to Revive theCatholic Church; The Reason Christianity is Dying in the West; Why is Modern Art so Bad?; Lies You've Been Taught About Christianity; What Are Conservatives Thinking!?!, Don't Fall For This Accusation itd. 

Make Church Music Great Again; We Need Better Music for Mass; Keeping Youth in the Church; Attending My First Latin Mass; The Vatican Nativity Scene; Villagers Hear Gregorian Chant For the First Time; Female Altar Servers are a Bigger Problem Than You Think; The Most Striking ChangeSince Vatican II; The Church Can't Go Back to 1950; Projector Screens at Mass - Why not?; Jedna tema koja mi se čini vrijednom istraživanja; Is Worship Supposed to Look Like This? itd.

U videu Exposing our Priests to Embarrassment se bavi kontrastom na koji neke svećenici shvaćaju vlastitu ulogu (razlika "modernističkog" i "tradicionalističkog" shvaćanja). 

Video The Church's Response to Celebrity Converts Needs to Improve skreće pažnju na nešto čemu smo mogli svjedočiti i na našim područjima, potrebno je oprezno pristupiti obraćenicima koji unatoč "iskustvima" koja su imali, nisu odmah u stanju ispravno ih protumačiti. Nuditi ih kao primjer ili vođe često nije razborito jer postoji još puno toga što moraju naučiti i proživjeti. (Najveći "sveci" imaju svojih nesavršenosti, sklonosti lakim grijesima, opasnosti da se vrati teškim grijesima. Za nekog tko je tek na početku svog puta opasnosti i izazovi su nažalost često preveliki.)

Sakrament ispovijedi je nešto što će se često napadati (i prezirati, ismijavati), česti su i zahtijevi da se zakonski zabrani prakticiranje tog sakramenta, u Seal of Confession is Under Threat... Again primjećuje da bi nedostatak anonimnosti jednostavno doveo do toga da osobe ne bi ispovjedale takve stvari.

Još nekoliko snimki; It's Not About Relationship, It's About Religion, The Sin of Being Rigid, The Reason Youth Leave the Church, My Worst Experiences as a Catholic itd.

Što god prigovorili nekim njegovim snimkama, čini mi se kao jedan od najzanimljivih katoličkih komentatora.

PS

Snimke su na engleskome, možete uključiti titlove ("CC") i u opcijama uključiti prijevod na hrvatski što dovoljno dobro funkcionira.

(Pjevana) Krunica Božjeg Milosrđa i Zlatna Krunica

Nisam upoznat s tvrdnjama o ukazanju svetoj Faustini Kowalskoj koja su pak povezana s poznatom "slikom Božjeg milosrđa". Postoje različite verzije te slike koje se dosta razlikuju od izvorne (a i ona je navodno rekonstruirana). Moram priznati da mi mnoge od njih ne djeluju toliko privlačnim, niti se uklapaju na mnoga postavljena mjesta.

Pretpostavljam da nisam jedini sličnog razmišljanja, ali neovisno o tome, ovdje samo želim spomenuti dvije verzije pjevane krunice (yt).

• Pjevana Krunica Božjeg Milosrđa - Stijepo Gleđ Markos
• Božje Milosrđe - pjevana pobožnost u čast Božjega milosrđa (CD), Trnovčica

Možete pronaći druge verzije, neke kvalitetno snimljene i izvedene, ali na mene nisu ostavile najbolji dojam.

Kada sam prvi put čuo dijelove krunice Božjeg milosrđa nisam znao o čemu se radi, vjerojatno ni tu nisam jedini tako da će post možda nekome biti koristan da sazna o čemu se radi.

***

Još jedna drugu "krunicu", pjevanu Zlatnu krunicu (Presvetom Srcu Isusovu) možete poslušati primjerice ovdje; Pobjeda svetih - Pjevana Zlatnakrunica. (Nisam pronašo druge pjevane verzije.)

S njom kao takvom također nisam upoznat, niti s detaljima njene povijesti, ali su mi pojedine molitve poznate.

Štovanje srca Isusova je u određenom obliku prisutno od početaka, ali svoj razvoj započinje u kasnijem srednjem vijeku.

***

Jedna srednjovjekovna pobožnost koju prakticiram (a nisam znao da postoji odnosno da je prakticiram) jest sljedeća;

Neinformiranost o događanjima u Rimu je oblik
srednjovjekovne pobožnosti

Naravno, radi se o svojevrsnoj šali, i nije potpuno točna, ali je dovoljno točno da nemam ništa posebno za dodati uz događanja koji dominiraju medijima ovih dana. 

PS

Iz kojih god razloga i uz koje god objašnjenje, mediji iskrivljuju nauk Crkve i ulogu pape. Jedan domaći teolog je na samom početku mandata pape Franje primjetio da ga koriste kako bi napadali Crkvu (i na određeni način da napadaju ranije pape). Izgleda da je pripremljen teren da se koristeći papu Franju napadaju pape koji dolaze kasnije. (Ionako se spominje jedina "kritika" da je trebao "učiniti i više".)

Nećemo ulaziti u to što je problematično s time, i u to kakvu sliku su mediji stvorili – ponekad suprotno stvarnosti, ali ponovimo upozorenje jednog kardinala da se ne radi o tome tko će biti Franjin nasljednik, nego o tome tko će biti Petrov nasljednik.

Molimo za pastira čiji će "pastoralni" pristup uključivati brigu za svoje stado i koji je spreman sukobiti se s vukovima koji čine zlo. Neće ih puštati među stado, neće ohrabrivati i pozivati javno poznate vukove.

---

Po njegovoj pregorkoj muci, budi milosrdan nama i cijelomu svijetu!

Pjevaj hvale, Magdaleno

Jedna verzija u izvedbi tamburaša;  

PATRIA - Pjevaj hvale Magdaleno (yt)

Tekst (sa svim strofama);

1. Pjevaj hvale, Magdaleno,
jer uskrsnu Janješce,
trgnu iz sna ljudstvo sneno,
svlada tmine, moći zle.

Zdravo, zdravo, spasa cijeno,
zdravo Janje pomirbeno! (2x)

2. Svršila se krvna žrtva,
Krist pobijedi svijeta grijeh;
obnovi nam carstva mrtva,
pade pakla bijes i smijeh.

3. Svim uskrsnu život duše,
usta Gospod, mira car;
potoci se krvi suše,
otkad grije njegov žar.

4. Suza sreće nek ti reče,
Magdaleno, s oka tvog,
usta Gospod kako reče,
usta s groba velji Bog.

5. Srce ljudsko, gore gore,
jer uskrsnu Isus spas,
nek u njegve rajske dvore,
naše pjesme dopre glas!

6. Sinu duši uskrnsuće,Kriste 
Kriste, daj nam žrtve plod, 
o ispuni to čeznuće:
uskrisi ljudski rod!

Možete pronaći snimke raznih izvedbi (yt); 

• Mješoviti pjevački zbor ''Camerata vocale Split'' 
• Katedralni zbor Mostar
• Oratorijski zbor crkve sv. Marka Zagreb
• Mješoviti vokalni sastav "Schola cantorum"
• Na kanalu Luka Cosic kao dio playliste uskrsnih pjesmi
• itd.

Jedina verzija sa svim strofama koju sam pronašao je na kanalu pulherissimus. (Na kanalu se svakodnevno objavljuje časoslov, misna čitanja itd.)

***

Postoji još lijepih uskrsnih pjesama koje možda nisu toliko poznate, posebno u usporedbi s pjesmama nekih drugih razdoblja. Nažalost nema toliko ni snimki i koncerata.

Tamburaši Patria; Uskrsnu Isus doista, Isus usta slavni, Kraljice neba raduj se itd.

Radujte se kršćani!

PS

Ranije objavljeni tekst na blogu Značenje Uskrsnuća. 

Još starije; Uskrs u Svetoj Zemlji, Situacija kršćana u Svetoj Zemlji .

Živimo u najbizarnijem i najluđem svijetu – ikad

Davno sam zabilježio jedno BGC-ovo razmišljanje; 

Mislim da biste trebali shvatiti da se radi o činjenici - pogotovo mlađi čitatelji koji ne poznaju ništa drugačije i koji ne čitaju stare knjige.

Ljudima je postalo vrlo teško, naizgled nemoguće, osvjestiti krajnju neobičnost onoga što se sada uzima zdravo za gotovo. Prije četrdeset, pedeset godina ljudi su još bili svjesni toga – posebno vezano uz čovjekov odnos prema prirodi – ali, unatoč službenom i medijskom brbljanju o 'okolišu', sadašnja kultura nije uopće svjesna te očite činjenice.

Suvremeni čovjek niti ne zna što želi ili treba - do te mjere da se veliki napori ulažu u ismijavanje, podmetanje ili uništavanje onih preostalih nekoliko aktivnosti i stvari koje pružaju stvarnost, dobrotu i povezanost.

Već sredinom dvadesetog stoljeća došlo je do neobične stvari; ljudi provode toliko slobodnog vremena čitajući novine i magazine, slušajući radio ili gledajući televiziju; a danas pak takve aktivnosti ispunjavaju svaki trenutak... izgleda da smo prešli granicu kada više niti ne primjećujemo da je nešto s time neobično.

Zapravo, čini nam se da je nešto neobično u onim trenucima kada NISMO uključeni u medije, kada moramo odložiti mobitel na nekoliko minuta ili sati; čudno je normalno, a normalno se izbjegava.

No ljudi su društvena bića, spolna; naši društveni i (posebno) seksualni životi su danas gotovo potpuno umjetni, zasićeni umjetnim – ono što je normalno se smatra bizarnim, zapravo zlim.

Pretpostavka je - omogućuje ju naše veliko neznanje i prezir prema prošlosti i drugim društvima – da smo točno shvatili što je ispravno, da napokon shvaćamo što znači biti čovjek (a to primjerice znači niti muškarac niti žena); svi drugi kroz povijest su bili slijepi.

Ovo pišem, sjedeći za računalom, spojen sa svijetom putem interneta, spojen s njime na neki način – očekujem neku vrstu odgovora ... kakva bizarna stvar. Kakav čudan, otupljen, otuđen život živimo – čak su i naši odgovori na takvo stanje moderni, tehnički i umjetni – masovne distrakcije i zabave, masovna glazba, farmakalogija, opojna sredstva, putovanja, sudjelovanje u masovnim online razgovorima, druženje s gomilom neznanaca i sve što ide uz to.

Nije pretjerano zvati ovaj svijet ludim, u prilično strogom značanju psihotičnog – odnosno živimo odvojeno od stvarnosti. Ali kada su svi psihotični – tko može dati dijagnozu?

Radi se o Najbizarnijem. Svijetu. Ikad.

Nemojmo to zaboraviti.

Razlika između "pozitivnog" čina i čina propusta – G.E.M. Ancombe

U radu pod nazivom "Sins of Omission? The Non-Treatment of Controls in Clinical Trials" Anscombe odgovara na nešto vezano uz etiku ne-tretiranja u kliničkim studijama.

Prenosim razmišljanje iz rada koje nije toliko vezano uz samu temu;

***

Možda je korisno primjetiti uporabu uvjerenja da razlika između pozitivnog čina i propusta nije nikada "moralno značajna". Prvo, čini se kako se misli da propustiti nešto znači jednostavno nešto ne učiniti; ili ne učiniti to kada bi to mogao učiniti. Drugo, ako razlika između čina i propusta nije "moralno značajna"; mi smo odgovorni za sve što se dogodilo što se ne bi dogodilo da smo učinili nešto što nismo učinili, iako smo to mogli učiniti [...]

Zapanjujući zaključci se izvodi iz takvih početnih točki. Primjerice ako sam na zabavu potrošio neki novac koji sam mogao dati u dobrotvorne svrhe; a da sam taj novac tako dao, spasio bi se neki život, onda sam ubio nekoga pojednako kao da sam prerezao nekome grkljan.

Svrha takvih argumenata čini se nije pobuditi nemoguću savjesnost u našem ponašanju nego olabaviti našu savjest vezano uz ono što bi se normalno nazivalo ubojstvom.

PS

Kao što primjećuje Anscombe, često cilj nije navesti nekoga da stalno opsesivno računa i pokušava optimizirati svoje odluke u skladu s nekim rezultatom koji se smatra poželjnim – kao da je takvo što uopće teoretski moguće izračunati ili da znamo koji bi to točno cilj trebao biti; nego pokazati da postojeće dužnosti ili zabrane nisu opravdane. Oni koji daju ili slušaju takve argumente neće (u pravilu) promjeniti svoje ponašanje da bi takvo što postigli, nego samo kako bi mogi činiti nešto što žele činiti (a zabranjeno je), odnosno ne činiti ono što ne žele činiti (a dužni su činiti).

Prenio sam ranije o Anscombinu radu Moderna Moralna filozofija

"Jasno je kako Anscombe smatra da je utilitarizam Benthama i Milla fatalno manjkav zato što zagovara najveću sreću najvećeg broja bez da je (prema njoj) adekvatno određeno što se misli pod sreća i bez shvaćanja (prema njoj) da "najveća sreća najvećeg broja" nema smisla.

Još jedan problem s konzekvencijalizmom je da ignorira namjere, bez kojih ne možemo shvatiti ljudsko ponašanje. To znači da, iako možemo prosuđivati djelovanja na konzekvencijalistički način, ne možemo dosljedno živjeti kao da je konzekvencijalizam istinit. Odnosno, ne možemo živjeti naše cijele živote kao da namjere nisu bitne, iako se možemo pretvarati da nisu važne kada odlučujemo što ćemo učiniti ili iskazujemo ne/odobravanja nekog ponašanja. Konzekvencijalisti onda gotovo neminovno djeluju mala fides. Prave se da vjeruju ono što ne mogu, i što stvarno ne mogu, vjerovati."

Ili povezano, iz njenog govora Kvari li sveučilišna moralna filozofija mladež?;

"Naravno, potrebno je biti sveučilišni nastavnik da bi formulirali ideju koju sam čula; naime; [Ako], ukoliko vi ne učinite A netko drugi će učiniti B, [onda] ako vi ne učinite A, za vas se može reći da ste učinili B (vi ste doveli do toga da je B učinjeno, jer drugi čovjek to ne bi učinio da ste vi učinili A.) Zvuči prilično čudno u slučaju preljuba, ali generalna ideja je prilično česta."

---

Vezano uz razmišljanja o etici kliničkih studija, problem je što autor kojeg Anscombe komentira izbjegava čitavu problematiku svojim pogrešnim rezoniranjem o djelovanju i propustu. (Spominje se slučaj kada su pacijenti koji su primali "lijek" zapravo oštećeni, primjerice prerano rođena djeca kojima je davan kisik.)

Neki liječnici će govoriti o razlici između usmrćivanja i "dopuštanja da umre", ali ono što nazivaju "dopuštanjem da umre" jest trovanje i izgladnjivanje.

O "stručnjacima" i bioetici – G.E.M. Anscombe

Prenosim par početnih razmišljanja iz Anscombina rada "Commentary on John Harris's 'Ethical problems in the management of some severely handicapped children'". 

***

Radi se o poznatom prizoru; liječnik odlučuje da je u najboljem interesu djeteta umrijeti. [...] Način na koji donesete odluku je sljedeći: što mislite o prijedlogu da bi trebali zamijeniti svoj života za takav (na neki način) život. Ukoliko je ideja strašna, ako bi radije umrli, onda je umrijeti u najboljem interesu bića o kojem promišljate – naravno ne radi se o medicinskoj odluci, ona se provodi zamišljajući prijedlog. Koliko je mnoštvo bića koje imate razloga ubiti prema takvoj metodi izračuna. Samo da su nesposobni pristati, i vi već imate dovoljan razlog.

"Ali ne", može se odgovoriti, "To mora biti vaš zadatak; a ovdje je taj zadatak na liječniku jer to su njegovi pacijenti". Da ponovimo, ne radi se o medicinskoj odluci, čak i ako se doktor prilikom odlučivanja poziva na neke medicinske činjenice. U ovome slučaju radi se o drevnoj ljudskoj sklonosti da ubijamo neželjenu djecu. Zaogrnuto je jezikom moralne zabrinutosti; ali to je odluka o korisnosti [eng. worthwhileness] ili vrijednosti života, a medicina se time ne bavi. Doktor Lorber je bio u poziciji moći zbog svoje profesije, ali on nije bio ništa opravdaniji u odluci da ubije djete zanemarujući ga i izgladnjujući nego što bih ja imala pravo ubiti nekog nesposobnog koji bi bio meni na brizi, i za kojeg bih mislila da mu je bolje umrijeti.

PS

Kasnije ukratko analizira kako je u takvim slučajevima mala razlika izazivate li smrt izgladnjivanjem ili nekim aktivnijim postupkom. Naravno potrebna je šira rasprava kada postoji obveza da krenete s određenim procesima lječenja itd. Postoji razlika između uobičajene brige (hranjenje, grijanje itd) i kiruruških mjera, itd.

Nisam upoznat sa slučajem ni radom kojeg komentira, ali pretpostavljam da se autor zalagao za "pozitivnu" eutanaziju, ne samo onu "propustom".

---

Dobro formirana osoba će znati da morate njegovati i hraniti svaku osobu (normalno skrbiti o svakoj osobi) za koju ste zaduženi, ali danas će se takva stvar "medikalizirati" pa će se govoriti o prestanku "artificijalne nutricije i hidratacije", kao da se ne govori o običnom izgladnjivanju ljudi.(Ljudsko biće u ranoj fazi razvoja nije ni "osoba", ono je samo "fetus". Ili ljudsko biće koje nije više u stanju nešto činiti - ono je izgubilo svoje svojstvo "bivanja osobom".)

---

Usmrćivanjem ljudskog bića u nekoj "teškoj" i "kompliciranoj" situaciju ćemo rješiti problem. Naravno, time nismo rješili nikakav problem nego smo jednostavno ubili ljudsko biće.

"Ali da ga mi nismo ubili, on bi umro od X". Dobro, ali u nedostatku X, ono što ga je ubilo je vaše ubijanje. (Svaki ubojica bi se inače tako mogao braniti na sudu -"ionako bi umro.")

Policija i Anscombe prilikom
provjeda protiv pobačaja

Ubojstvo i Moralnost Eutanazije – G.E.M. Anscombe

Anscombe je bila član skupine autora koji su radili na izvještaju koji je 1982. god. objavljen pod nazivom "Euthanasia and Clinical Practice: Trends, Principles and Alternatives", bila je glavni autor trećeg poglavlja pod nazivom "Murder and the Morality of Euthanasia". (Nije jedina autorica svih dijelova kao što se ponekad pretpostavlja.)

Možete ga pronaći u već spomenutom dokumentu Harvard Anscombe Symposium Reading Packet (pdf 25MB). U nastavku prenosim dijelove iz spomenutog poglavlja, uz minimalne izmjene.

***

Ubojstvo je kompleks različitih elemenata, nije samo usmrćivanje jednog ljudskog bića od strane drugog. Postoji također i mentalni element namjere. Ipak, 'ubojstvo' se ne može objasniti samo namjernim usmrćivanjem; jer civilna vlast uvodi mogućnost da postoji usmrćivanje koje je legitimno iako namjerno – u borbi sa nasilnim kršiteljima zakona, ili možda u smrtnoj kazni. Ispravan opis je onaj u kojem je ubojstvo usmrćivanje koje uključuje posebni stupanj i vrstu odgovornosti za smrt, a odgovornost je krivnja.

Odgovornost ima tri razine. (1) Primarna razina je ona na kojoj je sam uzrok (na primjer, udar munje) ili doprinosni uvjet (poput temperature atmosfere) odgovoran što se nešto dogodilo. (2) Na višoj razini, gdje je uključen racionalni agent, odgovornost također uključuje poziv na odgovornost. Netko odgovoran u ovom smislu možda će morati odgovoriti na pitanje krivnje. (3) Treća razina je ona same krivnje.

Kad otmičari kažu da 'neće biti odgovorni' za smrti ako dignu u zrak avion jer njihovi zahtjevi nisu ispunjeni, oni žele reći da neće biti krivi; oni ne neigraju razinu (2) odgovornosti, nego tvrde da imaju oslobođajući odgovor. Onaj tko je pozvan na odgovornost možda nije ni kriv iako je uzrokovao smrt, jer postoji oslobađajući odgovor. Raspon takvih odgovora vrlo je širok: 'Mjesečario je"; ‘Spotaknuo se’; 'Nije znao da daje otrov", 'Nije namjeravao smrt nego nešto drugo što je bilo sasvim legitimno’;'Postupao je s legitimnim ovlastima; 'Nije imao dužnost djelovati da spriječi smrt'. Najteža vrsta odgovornosti za usmrćivanje jest da je netko počinio ubojstvo; određeno je znanjem i voljom s kojom netko djeluje.

Treba primjetiti da prednost koju netko stekne namjernim usmrćivanjem se ne smatra opravdavajućom. Ukoliko bi netko smatrao da ga opravdava, to bi značilo da opravdavate ubojstvo kao takvo.