Podučavati neodgojene ljude

Moglo bi se pretpostaviti da ljudi žive loše živote samo zato što im misli nisu ispravno uređene. Prema tome, ukoliko im popravite razmišljanje sve će biti u redu.

No, to je tek pola problema. Ljudi pogrešno razmišljaju jer im životi nisu ispravno uređeni. Postoje određene stvari koje je nemoguće smatrati uvjerljivima osim ako ste u sukobu s očito ispravnim stvarima u koje se ne usuđujete vjerovati.

Možda je to još jedan razlog zašto je Aristotel smatrao besmislenim pokušavati podučavati etiku ljude koji nisu dobro odgojeni. On je očito imao mogućnost izbora, oni koji ga nemaju moraju pronaći drugi način.

J.Budziszewski, Luxuries forbidden to the teacher

O lažnim bogovima – S. Weil

Simone Weil nas u uvodnim riječima svog djela Pensées sans ordre concernant l'amour de Dieu (Thoughts without order concerning the love of God) podsjeća na lažne bogove, podsjeća da nas stvari kojima težimo na ovome svijetu ne mogu zadovoljiti.

Zapisuje (Faux Dieux);

Prije svega, ne treba vjerovati da je budućnost mjesto koje nas može ispuniti. Budućnost je sazdana od iste stvari kao i sadašnjost. Svjesni smo da ono što imamo – bogatstvo, moć, ugled, znanje, ljubav onih koje volimo, blagostanje onih koje volimo i tako dalje – nije dovoljno da nas zadovolji. Ali vjerujemo da ćemo biti zadovoljni onoga dana kada budemo imali još malo više. U to vjerujemo zato što sami sebe obmanjujemo. Jer, ako o tome doista razmislimo, znamo da to nije istina. Ili, pak, ako trpimo neku nevolju, vjerujemo da ćemo biti zadovoljni onoga dana kada ta patnja prestane. I tu znamo da to nije istina: čim se naviknemo na prestanak patnje, poželimo nešto drugo.

PS

Weil nastavlja s primjedbom da uvijek želimo nešto drugo, nešto više. Ističe da si moramo prestati lagati. Prema njoj, dovoljno je zamisliti ispunjenje svih naših želja i, nakon nekog vremena, bili bi nezadovoljni. Željeli bi nešto drugi i bili bi nesretni jer ne bi znali što željeti.

Imaginarno i stvarno zlo – S. Weil

Imaginarno zlo je romantično i raznoliko, puno šarma; imaginarno dobro je zamorno i bezlično. Međutim, pravo zlo je tužno, monotono, neplodno. Pravo dobro je uvijek novo, čudesno, opojno.

  Simone Weil

PS

Podsjetio me citat na medijsku prezetanciju životnih izbora, načina na koji prikazuju "tradicionalne" i "progresivne" vrijednosti.

Uzmimo za primjer lik iz nekoć popularne serije; šarmantni bogataš koji svakodnevno mijenja djevojke i "uživa" u životu slijedeći želje i nagone trenutka. Žene žele biti s njime, a muškarci žele biti on. Ipak, usporedimo ga sa istoimenim glumcem koji ga je glumio i koji je ogrezao u ovisnosti, nije se u stanju brinuti ni za sebe ni za svoje bližnje, o njegovoj djeci se drugi moraju skrbiti, nije u stanju normalno funkcionirati, plaća partnericama (raznih "rodova") za "druženje", zaražen smrtonosnim spolnim virusima zaražuje druge, uhvaćen u raznim nezakonitim aktivnostima, optužen za nasrtaje i gledanje snimki, neke navodno uključuju i osobe prije punoljenosti itd.

Ili način na koji određeni filmovi prikazuju prostituciju, usporedite to sa stvarnošću takvog života; prisile, nasilje, zlostavljanja, trgovina, robovanje, ovisnosti itd. Kako mediji izvještavaju o raznim naprednjačkim vrijednostima, i usporedite to sa statistikama odnosno realnošću takvog života.

---

Likovi (stvarni ili fikcionalni) koje nam mediji nude kao uzore su oni s kojima ne bi htjeli proživjeti svoje živote – bili bi nepodnošljivi, a likove koje mediji preziru, ili koje u najboljem slučajevu ismijavaju i prikazuju kao dosadne su oni koji obogaćuju živote ljudi oko sebe.

No, ne radi se samo o medijskoj slici, ili lažnom životu "bogatih i slavnih". Sjetite se imaginarne slike nekog "divljeg" izlaska ispunjenog "zabavom" u usporedbi s nekom "dosadnom" aktivnošću u koje bi se neki "čistunac" upustio, a zatim usporedite posljedice (a to znači stvarnost) jednog i drugog.

Sjetite se neke mlade osobe koja bira između onoga što joj mediji savjetuju i onoga što joj savjetuju da ne izabire. "Zabava" i "raznolikost" takvog života nasprem "zamornog i bezličnog" života kojeg se ocrnjuje. No, što kada s vremenskim odmakom uspoređujemo posljedice takvih izbora.

---

Pretpostavljam da društvene mreže dodatno uvećavaju poziv ljudima da sudjeluju u raznim zlima koje predstavljaju na pozitivan način unatoč njihovoj stvarnosti.

Naravno, svaki katolik zna da govorimo o "zavodljivosti zla" koje se moramo odreći. (Kao što je se odriču krštenici – tzv. "pompa diaboli", "glamour of evil".)

Odricanje od zavodljivosti zla (i odbijanje da grijeh ovlada čovjekom).

Što sve mora žrtvovati hedonist - JB

"Pretpostavljam da to jednako vrijedi za dušu, Kalikle; kada se čovjek liši tijela, sve prirodne ili stečene sklonosti duše postaju vidljive." - Sokrat

Oni koji odbacuju Boga ne odbacuju bogove općenito. Svakome od njih nešto drugo zauzima mjesto boga.

Neki prave bogove od okrutnih ciljeva, poput fašizma, komunizma i islamskog terorizma, ali čini se da daleko više njih teži bogovima užitaka, bogatstva, moći, seksa ili toga da drugi imaju dobro mišljenje o njima.

Radi li se o tome da ljudi traže bogove koji ne traže ništa zauzvrat? Možda misle da je to slučaj, ali svaki bog osim istinskog Boga je gonič robova; bog koji bičuje.

Razmislite o bogu hedonista. Razmislite o svemu što morate žrtvovati da biste bili lojalni užitcima. Razmislite o svim stvarima kojih se morate odreći. Razmislite o svim čežnjama koje morate iskorijeniti. Razmislite o svim živcima koje morate umrtviti.

Budziszewski, Gods of the lash

PS

Postoje razne ličnosti (stvarne ili fikcionalne) koje nam predstavljaju kao uzore, uživaju u životu, često žive glamurozne živote. No, kada pogledate njihove stvarne živote nerijetko otkrijete puno mračnije stvari. (Sjetite se primjera starleta i njihovih iskustava iz prošlosti, ili glumaca ovisnika, ili skandala poput onih na otoku moćnika, ili studentskih zabava čiji polaznici završavaju na optuženičkoj klupi, itd.)

Često ćete danas čuti da se svećenik (ili časna) – kao i kršćani općenito - odriču raznih ovosvjetskih užitaka, ali koliko toga se odriču oni koji žive samo za prolazne užitke?

CS Lewis je jednom primjetio; "Mi smo poput mlakih stvorenja koja se zadovoljavaju pićem, seksom i ambicijama, dok nam se nudi beskrajna radost. Poput neukog djeteta koje želi nastaviti praviti kolačiće od blata jer ne može ni zamisliti što znači provesti praznike u luksuznom odmaralištu. Tako lako pristajemo na premale stvari."

---

Netko je primjetio, kada ga pitaju o životima ljudi koji su uspješni po sekularnim kriterijima, sve ovisi koliko posjeduju vrlinu umjerenosti. Ukoliko im ona nedostaje, uz druge tradicionalne vrline, teško je govoriti o uspješnim životima i stvarnom zadovoljstvu.

(Filozofski) Hedonizam – JB

Filozofski hedonisti misle da, u konačnici, dobro nije ništa drugo doli ono što mi želimo, a jedino što mi zapravo želimo jest užitak. Mislite da želite ljubav, znanje, smisao, prijateljstvo ili prijateljstvo s Bogom? Ne, vi želite samo užitak tih stvari.

Većini mojih studenata taj argument je neodoljiv.

Svi su gledali filmove poput Matrixa pa sam ih znao upitati „Pretpostavite da je netko izumio sustav iluzija u koji se možete priključiti, sa slikama, zvukovima, osjetima i sjećanjima tako fotorealističnim da mislite kako volite stvarne ljude, mislite da je život smislen, mislite da uživate u prijateljstvu s Bogom – zapravo, što god želite – ali sve te dojmove vam zapravo šalju elektronika. Izumitelj vam nudi da vas priključi na svoj uređaj do kraja života. Prihvaćate li tu ponudu?“

Tijekom godina broj onih koji odgovaraju „Ne, to ne bi bilo stvarno“ se smanjio, a broj onih koji kažu „Naravno! Što je uopće stvarno?“ se povećao.

Zato sam povisio ulog. Izbacio sam distrakciju virtualne stvarnosti. Sada kažem: „Pretpostavite da vam kirurg nudi da vas priveže na nosila i implantira sićušnu elektrodu u centar za užitak u vašem mozgu. Ostat ćete na nosilima zauvijek, ali s samo nekoliko mikrovolti pažljivo kontrolirane struje doživljavat ćete najveći mogući užitak, a infuzija glukoze će vas održavati na životu tako da to traje i traje dok ne umrete od starosti. Nećete misliti da volite nekoga. Nećete se pitati ima li išta smisla. Nećete misliti da uživate u prijateljstvu s Bogom. Jedino čega ćete biti svjesni bit će sav taj užitak. Prihvaćate li sada ponudu?“

Hedonizam i udaljavanje od vjere – JK

Kuničić u knjizi Smjer u životu, Posebna umjerenost;

Neprijatelji kršćanstva ne prestaju ponavljati da kršćanstvo dezertira život, jer da se odriče njegovih čari, užitaka, naslada. Ta primjedba sa strane neprijatelja kršćanstva proizlazi iz neobuzdane trke za užitcima, iz pomame za iživljavanjem. Današnja je činjenica da moralno rasuđivanje propada: „Pošto je nestalo poštovanja prema cilju života, nestalo ga je i prema njegovu izvoru; ljudi uživaju kao što i ubijaju, prema svojim nagonima ili nastranostima“ (Henri Daniel-Rops). Čovječanstvo doživljava „poživinčeni sud o svijetu“ (isti). Posve logično tvrdi Pijo XII, da su nekada dogmatski i politički motivi čovjeka udaljivali od vjere, a danas ga udaljuju hedonistički motivi. S vjerom se kida prečesto stoga jer se iz neobuzdane seksualnosti sklapa nedozvoljen brak. Isto tako se lako prekine s vjerom, da se iz motiva sjetilnosti ili udobnosti poluči bolje namještenje ili viša karijera. Hedonizam ili mit naslada uistinu drma životom.

Kršćanski integralizam kliče: „Vama pripada sve… sve je vaše“ (Prva Korinćanima 3, 22). Onima koji su u Kristu Isusu, „više nema nikakve osude“ (Rimljanima 5, 1). Ali taj integralizam poštuje podređenost vrjednota; osuđuje život prema tjelesnim prohtjevima, zastupa život prema duhovnim zahtjevima (Rimljanima 8, 5–8). To znači da razum odobrava užitke ukoliko su spojeni s naređenim dužnostima, npr. s uzimanjem hrane, pića, realizacijom spolne moći u zakonitom braku u vidu rađanja i odgajanja djece. Time je kršćanstvo doista integralno humanističko, jer stoji na braniku onoga specifično ljudskoga faktora: razuma.

Osim toga kršćanstvo zna da nijesu za svakoga isti užitci, jer poseban položaj pojedinaca određuje mjeru za jednoga, koja je za drugoga prekomjerna. Ženidbeni stalež može doživljavati spolne užitke, a ti užitci izvan ženidbe nijesu dopušteni. I opet odskače mudrost života: užitci su sredstva, oni su kao čari razasute po stvorovima ili raznim djelatnostima, da ljudima olakote obavljanje tih čina ili djelatnosti. Tko bi sredstvo uzeo kao cilj, poremetio bi red, ogriješio bi se o zakone razuma, sagriješio bi.

Konačno, kršćanstvo i u pitanju užitaka zastupa takvu slobodu te ostavlja mogućnost da se neki odreknu i dopuštenih užitaka, npr. ženidbe, poradi kraljevstva nebeskoga. To se mnogima čini nemoguće, neshvatljivo, ali ponovit ćemo s Kristom: „Tko može shvatiti, neka shvati“ (Matej 19, 12).

---

Nešto ranije;

Zašto razne teorije izvan vjere ne uspijevaju dati dovoljan razlog niti naći ispravne lijekove za reguliranje nagona? Jer ne priznaju očitu činjenicu, opću neravnotežu, poremećaj reda između tijela i duše, nižih i viših moći u čovjeku, drugim riječima: ne priznaju iskonski grijeh. Poganski humanisti modernoga vremena čeznu za „oslobođenjem“ čovjeka, a pri tome misle na oslobođenje od zakona morala. Kršćanstvo također govori o oslobođenju i to ne samo u nadnaravnom smislu, nego i u naravnom, jer zbog opće neravnoteže osjeća da „sva stvorenja zajedno uzdišu i da se sva skupa nalaze u porođajnim mukama“ (Rimljanima 8, 22). Taj nesklad najbolnije osjeća čovjek u kojemu se bore zakon grijeha i zakon Božji (Rimljanima 7, 14–23).

Konačno, kršćanstvo pruža čovjeku sakramente, osobito sakrament ženidbe, u kojem dokazuje kako se seksualno može uzdignuti, podrediti višoj ljubavi, integrirati u sakramentno, milosno. Razni stupnjevi ljubavi, različiti spolovi integriraju se u jedno, djeluju harmonično u duhu općega sklada svemira, na sve veću slavu Božju, u duhu čovjekova dostojanstva.

PS

Više u već spomenutoj knjizi Smjer u Životu. 

Neki raniji postovi; O Važnosti umjerenosti i opasnosti neumjerenosti, Shvaćanje slobode – klasično i moderno, O redu i slobodi – R. Kirk, Sloboda Svijeta, Zašto je crkva doživjela pad u Europi?– MG, O propuštanju odlaženja u crkvu, Kontracepcija, čistoća i bračni poziv,  Kontracepcija i (prirodno) planiranje obitelji, Anscombe o plitkoći i površnosti (onih koji obezvređuju početak života) itd.

O Idolopoklonstvu – JK

U nedavno spomenutoj knjizi Smjer u Životu, poglavlje Ne obeščašćuj svetinje, dominikanac Kuničić ističe;

Štovanje bilo kojega stvorenja Božjega kao boga predstavlja grijeh idolopoklonstva. Idolopoklonik raznih kumira, mjeseca, novca, tijela, spola, države, stranke itd. spreman je učiniti sve, pogaziti sve zapovijedi Božje, dakle detronizirati pravoga Boga, a na njegovo mjesto metnuti krivoga boga. Pravoga Boga divno prikazuje sv. Pavao u govoru na Areopagu (Djela apostolska 17, 22–32).

Otkud izvire idolopoklonstvo? Ljudska je duša po svojoj naravi religiozna, pa je shvatljivo: tko ne zna za pravoga Boga, klanja se krivomu. Svatko se naime nečemu klanja „oltaru, ili peći“ (narodna). Ili: „Tko ne vidje nikad tornja, taj se lud i peći klanja“ (August Šenoa). – Osim toga, u čovjeku se nalaze vrlo jaki afekti ili osjećaji prema roditeljima, pokojnicima, domovini, prirodnim silama, pa je razumljivo da ti osjećaji neke zavedu, te se počnu klanjati ili obožavati prirodne sile, duše pokojnika i slično. – Nadalje, plitke duše lako se zanesu za simbolima, slikama, stoga neuki počnu obožavati napadno izražajne slike ili kipove. – Konačno, treba imati na umu, da se etničke, historijske i druge stečevine  prenose na generacije, pa tako se prenosi i idolopoklonstvo. Stoga se dogodi, da komu se klanja otac, tomu se klanja i sin. Moderno je idolopoklonstvo obilježeno humanistički, jer se danas širi kult ličnosti, filmskih zvijezda, stranica, država, sporta.

Reći ćeš da mnogi postupaju idolopoklonski, ali da svoje „ideale“ ne smatraju bogovima. Da, ali netom su spremni pogaziti zapovijedi Božje radi svojih kumira, postupaju kao idolopoklonici. Kad bi netko iz straha pred smrću iskazivao idolu božanske časti, npr. palio tamjan, iako ne bi imao nakane častiti idol kao Boga, ipak bi sagriješio protiv zapovijedi o izvanjskom ispovijedanju vjere (br. 76); možda bi sablaznio druge; svakako bi lagao.

Idolopoklonstvo je vrlo težak grijeh. Ono je kao crimen laesae majestatis divinae ili zločin povrjede Božjega veličanstva. Taj se grijeh u prvo doba kršćanstva nije opraštao, nego samo ako je idolopoklonik bio na smrti ili je prijetilo progonstvo vjernika.

PS

Ranije objavljeni postovi Idolatrija i Ateizam, Treba nam odvojenost Države i [crkve] Ljevičarstva, Poganstvo, Praznovjerje i Filozofija itd.

Posljednje počivalište - vidljivo i opipljivo otajstvo

Filozof Pakaluk na američkom portalu u eseju To the place of the Dead ističe;

Neke dijelove Kristova života nije lako nasljedovati. Ipak, dobri kršćani pronalaze način kako to činiti. Ne možemo doslovno svakoga dana umirati s Kristom. ali možemo "mrtviti" samog sebe, odnosno usmrtiti neku svoju želju, ili vlastitu volju.

Isto tako, ne možemo svakoga dana biti položeni u grob. Pa ipak, svakoga dana moramo prihvatiti poniznost sna. Ako je dan poput života, a noć poput smrti, tada je lijeganje u vlastiti krevet nalik polaganju u grob. [...]

Ponekad nekoga nasljedujemo ili pokazujemo svoju želju da mu budemo slični tako što smo u njegovoj blizini. Marija je stajala uz svojega Sina i Otkupitelja podno Križa. Biti pokraj Njega bilo je najbliže što je mogla biti. A takva se blizina prenosi i na druge: ako se postavim uz Mariju, tada se i sam nalazim što bliže mogu biti Križu. Jednako tako, ako se približim svojoj kršćanskoj braći i sestrama na njihovu počivalištu, što bliže njihovim smrtnim ostacima, tada se nalazim što bliže mogu biti svojemu Gospodinu u grobu.

Crkva je započela na grobljima, u katakombama. Hodočasnici koji dolaze u Rim smatraju da moraju posjetiti katakombe. Ali zašto? Je li ondje pokopan veći broj svetaca? Prošećite danas bilo kojim kršćanskim grobljem i posjetit ćete grobove mnogih svetaca. Ili katakombe zaslužuju posebnu ljubav zato što potječu iz vremena "rane Crkve"?

No, koliko ste sigurni da se i mi danas još uvijek ne nalazimo u vremenu "rane Crkve"? Kao i druge, i mene zabrinjava prividna blizina posljednjih vremena, ali naš nam je Gospodin jasno rekao da ne znamo "kada" će ona nastupiti. Što ako je, prema Božjoj providnosti, Crkvi namijenjeno postojati još 20.000 godina, a mi upravo sada zanemarujemo posjećivati grobove "prvih kršćana"?

Mogu zamisliti malo toga što bi za jednu obitelj bilo korisnije od posjeta groblju. Nedjelja bi za to mogla biti najbolji dan, "dan počinka". Dok drugi odlaze u kupnju ili gledaju utakmice na televiziji, kao da otac i majka govore: "Djeco, ovdje svi mi završavamo. Sjetite se da ste prah i da ćete se u prah vratiti. Razmišljajte o svojemu posljednjem času. Ono što najviše želimo za vas jest da vaš život dobro završi. U vječnosti smo povezani s drugima. Neka oni budu oni pred kojima živite svoj život."

Izabirati beznađe - JB

U objavi Choosing Hopelessness, jedan mladi čitatelj se požalio američkom filozofu Budziszewskom;

Čini mi se da mi više nije stalo do ničega. Prepustio sam se prevladavajućem duhu našeg vremena, a to je apatija, koja se kod mlađih generacija očituje kao nihilizam.

Ne sumnjam da je ta potištenost postojala i u prošlosti, ali čini se da su tada okolnosti bile bolje. Mogao si zasnovati obitelj, pripadati nekoj naciji, a postojalo je i nešto što se zvalo „budućnost”. Danas se budućnost čini samo kao još više istoga.

Suvremeni kulturni kršćani poput mene nisu isti kao kršćani prijašnjih razdoblja. Nismo ponizni i pobožni te jednostavno ne razmišljamo na isti način na koji su razmišljale starije generacije.

Je li itko ikada posjedovao znanje i mudrost?

---

Budziszewski odgovara;

Kažeš da ti više nije stalo, ali očito ti je još uvijek stalo do toga što ti nije stalo; inače mi ne bi niti pisao.

Kažeš kako se čini da su stvari u prošlosti bile mnogo bolje. Ljudi su mogli zasnovati obitelj, imali su naciju kojoj su pripadali i imali su budućnost. Razmislimo malo o svakoj od tih tvrdnji.

Sportaši koji priznaju zasluge Bogu - MP

Filozof Pakaluk u Athletes Acknowledging God (ožujak 2026.)  primjećuje;

Kada su Bama Adebaya prije dva dana zamolili da opiše trenutak u kojem je postigao 83 poena u jednoj NBA utakmici, (što je drugi najbolji učinak u povijesti) izjavio je:

"Čovječe, kakav je to jedinstven trenutak. Zasluge pripisujem Bogu, svojoj obitelji, svojim suigračima, ovoj publici."

Jedan je šaljivac komentirao da je odmah nakon Boga trebao zahvaliti Washington Wizardsima, momčadi koja ga je trebala čuvati.

Ali zasluge pripadaju i Bamu. Prvo pitanje koje sportski novinari najčešće postavljaju jest: "Kako si se osjećao?" Prema klasičnom shvaćanju strasti, to je kao da pitate nekoga da opiše uznemirenost svoje utrobe, bilo svojih unutarnjih organa bilo srca. "Opiši mi kako si se osjećao u utrobi kada si to učinio."

Koga briga? Ali Bam je razumno preusmjerio pitanje prema nečemu izvan sebe i najprije se okrenuo Bogu.

Drugi su zasluge pripisivali Bamovu napornom radu, prepričavajući koliko je sati kao dječak provodio vježbajući. Drugi su isticali činjenicu da je upravo nadmašio rekord Kobea Bryanta od 81 poena. Ipak, Bam je odmah brzinski odbacio četiri vrste oholosti koje je identificirao papa Grgur. Svoju je izvrsnost pripisao Bogu, a ne sebi. Nije tvrdio da ju je zaslužio. Nije je preuveličavao. I nije se uspoređivao s drugima.

Poput svih nas, i on će se kasnije morati boriti protiv oholosti. Ali upravo tada, kada su reflektori bili upereni u njega, a kamere snimale, govorio je s poniznošću.

Primijetili ste da sportaši često najprije pripisuju zasluge Bogu. Fernando Mendoza, osvajač Heismanova trofeja i quarterback koji je predvodio Indianu do naslova prvaka sveučilišnog američkog nogometa, rekao je, dok je bio u središtu pozornosti: "Ovaj je trenutak veći od mene. Prije svega, želim zahvaliti Bogu."

Svaka čast Mendozi, za kojeg kažu da je pobožni katolik. Time što je Boga spomenuo prvoga, zapravo je, iako mu to nije bila namjera, dodatno uzveličao samoga sebe. Da je u takvom trenutku naglas rekao ono što mnogi privatno misle — "Prije svega, želim slaviti koliko sam velik" — ponizio bi samoga sebe u očima drugih, i to s pravom.

"Ja sam čovjek ispunjen vjerom. Vjerujem u Stvoritelja. Vjerujem u Isusa. U konačnici, mislim da me to najviše određuje." To je rekao Scottie Scheffler nakon što je osvojio Masters 2024., još jedan sportaš koji je zaobišao četiri vrste oholosti.

Novinar ga je potom pritisnuo pitanjima o njegovim osjećajima. Scottie je odbio zavirivati u vlastitu utrobu i umjesto toga promijenio temu, vrativši se objektivnoj poruci koju je želio prenijeti: "Teško je opisati taj osjećaj. Mislim da me najviše određuje moja vjera. Vjerujem u jednoga Stvoritelja, da sam pozvan doći ovamo, dati sve od sebe, natjecati se i proslaviti Boga."

Poučavao sam mnoge sportaše i mogu posvjedočiti da je sukob kojeg neki vide između sporta i akademskog obrazovanja lažan. Ozbiljno bavljenje sportom može sportaša učiniti boljim studentom. Na isti bi način ozbiljno bavljenje nekim sportom trebalo od nas učiniti bolje kršćane.

Možemo li usporediti druge uspješne ljude sa sportašima? Tijekom posljednje tri sezone Oscara što obuhvaća gotovo 70 govora, samo su dva dobitnika spomenula Boga, ali način na koji su to učinili bio je ispod razine sportaša.

Smjer u životu – J. Kunićić

Ranije sam istaknuo nekoliko dojmljivih propovijedi dominikanca Jordana Kuničića (O grijehu i Otkuda Bol i Koja je korist od čovječih boli).

Na jednostavan i sažet način objedinjuje ono što je kroz stoljeća oblikovalo kršćansku misao Zapada – "Jeruzalem i Atenu"; ali i druge utjecaje koji su oblikovali našu civilizaciju i kulturu. Kad se tome dodaju narodne izreke i reference na domaće autore, sve to, u kombinaciji s njegovim životnim iskustvom, rezultira jedinstvenim i impresivnim propovijedima. ("All killer no filler with this guy" bi se to danas stručno opisalo.)

Naišao sam na opis njegove teologije; "Logika, strogo obrazlaganje tvrdnji, posvemašnja autentičnost u vjernosti Crkvi i primjena tomističkih načela na probleme današnjice." (Izuzev pojedinih nadahnutih duhovnih autora, zar postoji neki drugi način?)

Kuničić nije nepoznat autor, ali sigurno nisam jedini koji ga nije čitao tako da mi se čini korisnim još jednom skrenuti pozornost na njega, točnije na njegovu knjigu Smjer u život (kratak prikaz katoličke moralke).

Radi se o knjizi koju sam "tražio", ali nisam znao da postoji. Rado bih da sam je još davno pročitao.(Koliko bi mi koristila i koliko bih je shvatio u pojedinoj dobi je drugo pitanje.)

Ne bih ipak želio pretjerivati i stvarati prevelika očekivanja, zasigurno sličnu obradu možete pronaći kroz druge knjige i autore, ali korisno je što postoji ovakav sažeti pregled.

Možete pronaći scan izdanja knjige iz 60-ih što nije toliko čitljivo, ali su se zato na portalu Vjera i Djela potrudili i objavili cijelu knjigu (po poglavljima) u obliku članaka. Možete je pronaći na poveznici; 

 Jordan Kuničić, Smjer u život.

U članku su navedene sve poveznice na pojedina poglavlja knjige pa im možete jednostavno pristupiti.

Krist nije napisao knjigu nego utemeljio Crkvu

Michael Pakaluk u "Bible-Only Christianity?"(1989.) se bavi poznatom protestantskom doktrinom "sola scriptura". Opisuje raspravu između katolika i protestanta. Prenosim dio;

[...] Pogrešan razlog je taj što su katolici upali u neku vrstu apatije glede evangelizacije. Ne shvaćaju kako dar prave vjere podrazumijeva obvezu dijeljenja tog dara s drugima. ... Izrecitiraju vjerovanje "u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu", a ne shvaćaju da je katoličanstvo u svojoj biti apostolsko. Ukoliko i shvaćaju, zbog loše kateheze to ne ostvaruju.

Katolik bi svoj odgovor mogao započeti upozorenjem da protestant rabi pojmove "Riječ Božja" i "Pismo" kao sinonime, ali Isus Krist jest Riječ Božja koja je tijelom postala, a Pismo ima izvedeni autoritet jer Ga predstavlja. Ako je Crkva Tijelo Kristovo, kako Pismo kaže, onda ona prima facie također može predstavljati Krista i stoga može polagati pravo na određeni autoritet.

Krist je bio potpuna i savršena objava Boga. Pitanje tada glasi: Kako je Krist namjeravao da se Njegova objava sačuva za buduće naraštaje — po Crkvi, uz pomoć Pisma, ili po Pismu samom? Ako je Krist želio da se Njegova objava sačuva samo po knjizi, zašto je onda utemeljio Crkvu, a zanemario napisati knjigu? Ako je međutim Krist namjeravao da se Njegova objava sačuva ponajprije po Crkvi, onda ima smisla što je pisanje o Njemu prepustio članovima Crkve.

---

Zapravo, nigdje nije zapisano da je Krist ikada apostolima naredio da pišu o Njemu, niti je bilo koji pisac Novoga zavjeta kazao da piše jer mu je Krist to rekao. Prilično čudno ako bi Pismo trebalo imati primarnu ulogu u očuvanju Kristove objave.

Očito je da Pismo ne može biti jedini autoritet za kršćanina, jer postoje pretpostavke koje se daju kada se Pismo smatra takvim autoritetom, pretpostavke koje "samo Pismo" ne može pružiti. Primjerice pismo ne uspostavlja vlastiti kanon, niti to može učiniti. Novi zavjet ne nabraja vlastite knjige govoreći da su nadahnute, i da su samo te nadahnute. Ranokršćanska Crkva je to učinila. Pretpostavimo da je Novi zavjet sadržavao takav popis, recimo u Knjizi Otkrivenja. Tada bi taj popis bio konačan samo ako bi taj dio Pisma bio nadahnut. Knjiga može navesti samu sebe, ali taj popis ima autoritet samo ako ga knjiga već ima; knjiga ne može sama sebi uspostaviti autoritet.

O napojnicama i njihovoj ulozi, ukratko

Ne znam postoji li mjera rasprostranjenosti, ali viđao sam da se i kod nas sve više spominju napojnice. (Nedavno svjetsko prvenstvo je također podsjetilo na fenomen "kulture napojnica".)

Napojnice, odnosno kultura napojnica, odnose se na sustav u kojem izvršitelji usluga (zaposlenici) dobivaju značajan udio svojih prihoda kroz financijsku kompenzaciju koja je očekivana (iako dobrovoljna), ali ovisi o korisniku usluge, ne o poslodavcu.

Iako smo kroz popularnu kulturu upoznati s napojnicama u drugim državama, one povijesno nisu bile toliko rasprostranjene kod nas pa se mnogi možda pitaju čemu uopće služe u ekonomskom modelu.

Prema objašnjenju ekonomista, takav sustav prepušta gostu - a ne poslodavcu - da prosuđuje o tome koliko je kvalitetna usluga. Javlja se onda kada poslodavac nije u stanju procijeniti niti saznati sve detalje o usluzi, korisnik usluge je jedini koji je u stanju procijeniti pruža li, primjerice konobar u restoranu – ili u gužvi nekog noćnog kluba, dobru uslugu. (Problem lokalnog znanja i raspršenosti informacija.) Poslodavac ne može nadgledati svaki stol u svakom trenutku niti bi takvo što bilo poželjno. Uvjeti i iskustvo mogu se razlikovati od stola do stola i od gosta do gosta, svatko ima svoju mjeru kvalitete usluge i na pružatelju je da to prepozna i ostvari. (Problem nalogoprimatelja i nalogodavca.) Napojnica je poticaj u situacijama kada poslodavac ne može stalno nadzirati rad zaposlenika, kupac postaje nadzornik.

Dakle, kod takvih usluga ne postoji objektivna mjera koju bi poslodavac mogao lako provjeriti i na koju bi se mogao osloniti. Kod nekih usluga postoji objektivna i mjerljiva informacija, primjerice brzina isporuke, i kod takvih usluga ne postoje napojnice. Upravitelj restorana želi da konobar pruži najbolju moguću uslugu, a napojnicama se sustav sam regulira, nitko ne mora njime "upravljati". Konobar ima jasnu motivaciju pružiti što bolju uslugu gostu, i odmah dobiva izravnu informaciju koliko je dobar u tome, treba li nešto promijeniti i je li taj posao nešto što bi on trebao obavljati.

Naravno, "kultura napojnica" podrazumijeva još puno toga, pogotovo tamo gdje je prisutna generacijama. U SAD-u se podrazumijeva da određene usluge zahtijevaju napojnice. Očito, to ostavlja puno prostora za druge ne-ekonomske faktore: Hoćete li ostaviti napojnicu samo kako bi se pokazali kao velikodušna osoba? Kako bi ostavili dojam? Ostavljate li napojnicu kako bi nekome pomogli? Zašto biste ostavili napojnicu ako ste tamo turistički i više se nikada nećete vratiti? Ostavljate li veliku napojnicu da bi se pokazali kao osoba koja si to može priuštiti? (Istraživanja pokazuju da ljudi ostavljaju veće napojnice kada ih drugi promatraju.) Mnogo je tu društvene dinamike; koliko ćete ostaviti ukoliko vas osobno poslužuje vlasnik restorana, ili neki student, ili možda neka poznanica koja je u oskudici, itd.

No, kao što je spomenuto, u "kulturi napojnica" postoji i očekivanje da će se napojnica "dati". Svi prihvaćaju da neki poslovi imaju nisku plaću, a prava plaća su napojnice koje dobijete. Gosti znaju da je očekivanje da će, kao što su platili hranu, platiti i one koji su im tu hranu poslužili. Gost je taj koji plaća uslugu kroz napojnicu, ako ne ostavi napojnicu kao da nije platio uslugu. Mogli bismo reći da je "pobjegao" bez da je platio uslugu.

Prema mome shvaćanju; kod nas će netko opravdano reći "zašto bih mu ostavio napojnicu, samo je radio svoj posao", a u SAD-u će netko opravdano reći "zašto mu ne bih ostavio napojnicu, samo je radio svoj posao". (Čak i kada ta usluga nije na najvišoj razini.)

Horoskop je odredio naš sportski (ne)uspjeh

Mislite da horoskop određuje uspjeh u životu? 

Naravno da ne određuje. Radi se o pogrešnoj ideji. Još su antički (kršćanski) mislioci primijetili da ljudi rođeni na isti dan žive potpuno drugačije živote, odnosno doživljavaju drugačije sudbine tako da takva naklapanja nemaju osnove. (Osim toga, takva vjerovanja krše Božje zapovijedi i nije nešto u što bi se trebali upuštati.)

Ipak, ima određene istine u izjavi da horoskop može utjecati na vaš uspjeh. Naravno, ako pod horoskopom mislite samo na datum rođenja. Njegov utjecaj je vidljiv u više područja, a ovdje ću se kratko fokusirati na sportske uspjehe.

***

Djeca koja počinju trenirati grupirana su po godištu rođenja. Djeluje pošteno i primjereno. Jednostavno ne bi imalo smisla stavljati djecu različite zrelosti u istu skupinu.

Ipak, iako je takva podjela po godinama primjerena, ona još uvijek nije idealna. Dječak rođen u prvom mjesecu ima gotovo cijelu godinu rasta prednosti nad nekim tko je rođen krajem godine. Razlika postaje još značajnija i važnija kada dječaci prolaze različitim tempom kroz fizičko sazrjevanje prema odrasloj dobi.

Pretpostavljam da je opisano svima poznato, često možete čuti "narast će on", "kada ojača, onda će" ili nešto slično što bi naslućivalo da svi dobivaju istu priliku uspjeti u sportu. Ipak, iako svi "znaju" da i oni (relativno) mlađi imaju potencijal, u stvarnosti te razlike dovode do različitih ishoda. Razvijenija djeca, rođena ranije tijekom iste godine, imaju prednost: više igraju, dobivaju više prilika i zato brže napreduju. Rezultat je da više takve djece uspije ostvariti profesionalnu karijeru.

Prvi put sam se susreo s tom idejom na primjeru hokeja. U SAD-u posvećuju dosta pozornosti statistikama, pa su prepoznali da djeca koja su ranije rođena odnosno koja zbog toga u prosjeku ranije sazrijevaju imaju prednost – više igraju, ranije ih selektiraju, dobivaju prilike, bolje uvjete, odlaze na pripreme s vrhunskim trenerima, kampove, napreduju, dobivaju ugovore itd.

Ispostavilo se da to vrijedi i za nogomet na našem kontinentu. U selekcijama dominiraju igrači rođeni u ranijim mjesecima. Ponekad podjela nije početak kalendarske nego školske godine (primjerice 9. mjesec), i u tom slučaju dominiraju oni rođeni početkom školske godine.

Prema svemu navedenome, lako je prepoznati da datum rođenja utječe na sportski uspjeh. Ne u smislu iskrivljenih vjerovanja, nego činjenice da djeca koja su "starija" (iako isto godište) imaju prednost nad "mlađima". Datum rođenja stvarno utječe na vaš uspjeh.

Nisam detaljnije analizirao, ali na stranicama nogometnog saveza možemo pronaći popis reprezentativaca mlađih nogometnih selekcija i prepoznati da potpuno dominiraju igrači rođeni u prva tri mjeseca, u jednoj selekciji nema niti jednog iz posljednja tri mjeseca.

U selekcijama U15, U16, U17, U18 nema nijednog igrača koji bi bio rođen u posljednjem mjesecu i tek ih je par iz 10 ili 11. mjeseca. Tek u U19 imamo igrača rođenog u prosincu, ali čak i u U21 dominiraju sportaši rođeni u prvim mjesecima. (U pojedinim selekcijama postoji nekolicina igrača koji su mlađi čitavo godište, ali sukladno teoriji, pretpostavit ću da su pozvani jer su prije toga dobili priliku i pokazali se dobrim u ranijim selekcijama kada jest vrijedila prednost ranije zrelosti.)

Tema me ne zanima toliko da bih detaljnije popratio klupsku ili međunarodnu statistiku, ali na temelju ovih podataka naslućujemo da postoji prednost ranijih mjeseci. Radi se o općepoznatom efektu.

***

Vrijedi li isto i za seniore?

Otkuda dobro? - JB

 U Answering a question with a question, Budziszewski komentira;

"Ako Bog doista postoji, što je izvor zla? Ali ako ne postoji, što je izvor dobra?" - Boetije, Utjeha filozofije.

Neki ljudi smatraju da je prvo pitanje značajnije, a neki smatraju da je drugo pitanje značajnije. Ipak, drugo pitanje bi trebalo imati prioritet jer dobro ima prioritet pred zlom.

Spomenuta tvrdnja se naziva teorijom uskraćivanja [eng. privation theory of evil]. Da bi netko izgubio (raz)um prvo mora imati um što je dobro; da bi netko obolio, prvo mora imati tijelo što je dobro. Općenito, jedini način da postignete neko zlo jest da uzmete neko dobro i uništite ga.

Dakle, Boetije ne odgovara na pitanje protupitanjem, nešto što bi mogli odbaciti kao običan debatni trik. On je odgovorio na dobro pitanje još boljim pitanjem.

PS

Budziszewski je nedavno gostovao kod Fradda - Nietzsche, Nihilism, and the Return of God (Dr. J. Budziszewski )

---

Neovisno o Budziszewskom i Boetiju (koji ovo pitanje postavlja u određenom kontekstu), pitanje je puno bolje no što se mnogima čini na prvu. Ne radi se o debatnom "triku" iz antičkog ili modernog vremena, nego stvarnom pitanju s kojim se potrebno suočiti. 

Ne radi se o tome tko će prvi izložiti argument, nego o tome kakav je svijet kojeg opisujete, što u njemu postoji i što ga opravdava. Mnogi, posebno danas, inzistiraju da je svijet takav da ne postoji nikakvo dobro ili zlo u njemu; da ne postoji razlika između ispravnog i pogrešnog, dobra i zla.

Mnogi danas prihvaćaju teorije prema kojem u svijetu ne postoji nikakva narav ili cilj, odnosno ne može postojati išta što bi samo po sebi bilo dobro ili zlo. Pa ipak, unatoč svemu tome, stalno će prozivati neke stvari kao zle, iako su prethodno rekli da je takvo što nemoguće.

---

Govoriti o zlu u takvom shvaćanju znači podrazumijevati stvarnost dobra, zlo je suprostavljeno dobru, podrazumijeva se da je neko stvarno dobro prekršeno, da nije ostvaren neki standard Dobrote. (Ali od kuda dolazi taj standard, što je on?)

Nešto se "trebalo dogoditi" - ali zašto se to "trebalo" dogoditi? Nije trebalo doći do kršenja nekog dobra, ali zašto nije trebalo doći, zašto bi smatrali da se radi o kršenju. Ne postoji nikakvo "kršenje" ako ne postoji nikakvo dobro.

---

Raniji postovi Prirodna Zla – izazov (ne)vjeri?, Teizam, Ateizam i opravdanje pridržavanja morala itd. (Religija i metafika modernog čovjeka, itd.)

Piti vino tijekom pričesti i slična neobična pitanja o Euharistiji – GM

U nastavku prenosim nekoliko Gormallyinih quora odgovora. (Prethodno sam prenio o drugim temama.)

Ideje koja smatra upečatljivim ponavlja kroz nekoliko odgovara (koji su dani s vremenskim odmakom), ali kao što kažu, ukoliko nešto niste više puna izrekli, kao da niste nijednom.

---

• Pitanje: Kakav je stav katoličke crkve o pijenju vina tijekom pričesti?

Odgovor: To nije nešto što bi trebali činiti. Zašto bi netko ponio vino u crkvu? Ako mislite na pijenje iz kaleža, ne radi se o vinu, to je Kristova krv.

• P:Prema katolicima, koji je biblijski temelj "transupstancijacije"?

O: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu." To je i mislio, kada su ga ljudi zbog toga napuštali, nije rekao da to ne misli.

• Piju li katolici vino samo tijekom pričesti?

Upravo tada ne pijemo vino. Ono što tada pijemo nije vino, ono je promjenjeno stvarno, esencijalno, aktualno i supstancijalno u Predragocjenu Krvi našeg Gospodina Isusa Krista. Izuzev toga, katolici piju vino, ovisno o prilici.

• Što je transupstancijacija? Zašto katolici vjeruju da se to događa tijekom pričesti? Kakve dokaze imaju za to?

Transupstancijacija je promjena kojom pri pretvorbi kruh postaje Kristovo tijelo, a vino njegova krv. Dokazi su da je Isus rekao: "Ovo je moje tijelo", a isto tako i za čašu... i rekao nam da činimo isto. Također je rekao "Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko". Nije umanjivao svoju izjavu kada su Ga ljudi napuštali zbog toga.

• Kakav je stav Katoličke crkve o pijenju vina tijekom mise?

Kao što je sova zaslijepljena suncem - O O tajstvima

 "Može se dogoditi da ono što je samo po sebi sigurnije [izvjesnije] nama izgleda manje sigurno zbog slabosti našega uma, koji je zaslijepljen najočitijim stvarima u prirodi, kao što je sova zaslijepljena svjetlošću sunca. Stoga činjenica da neki sumnjaju u članke vjere ne proizlazi iz nesigurne naravi tih istina, nego iz slabosti ljudskog razuma. Ipak, i najmanje znanje koje se može steći o najuzvišenijim stvarima poželjnije je od najsigurnijeg znanja o manje važnim stvarima."

Tako Toma Akvinski komentira istinu "članaka vjere" i naše shvaćanje istih.

Iako nemamo potpuno razumijevanje nekih stvari, ne znači da one same po sebi nisu sigurne. Teškoća nije u svjetlu istine, nego u ograničenosti onoga tko promatra. (Niti sova nije u stanju "vidjeti" Sunce.)

---

Planirao sam prenijeti citat drugog mislioca koji se krstio tek pod kraj svog (intelektualno ispunjenog) života, ali nisam uspio pronaći potvrdu izvora citata u tom obliku.

U njemu objašnjava da, kada je odabrao kršćanstvo, neshvatljivost otajstva mu nije predstavljala problem, upravo suprotno jer kada bi otajstva bila potpuno shvatljiva, radilo bi se o običnoj filozofiji. (Prepoznavanje granica shvaćanja ne umanjuje mudrost.)

Objava sadrži istine koje nadilaze naše (potpuno) shvaćanje.

---

U današnjem svijetu postoji puno konfuzije oko toga što možemo spoznati o Bogu. Mnoge istine koje su rezultat racionalne spoznaje i filozofijskog znanja proglašavaju se nečim drugim. (Bilo u njihovu obranu, ili češće, kao kritika.)

Danas se često zaboravlja da "jedan istiniti Bog i Gospodin mogu biti spoznati sa sigurnošću prirodnim svijetlom ljudskog razuma pomoću stvari koje su stvorene". Ipak, to očito ne isključuje postojanje otajstva. Ona nisu suprotna razumu, ali mi ih ne razumijemo potpuno i nikada ne bismo znali da su istiniti da ih Bog nije otkrio. Ne možemo ih izvesti čisto naravnim razmišljanjem, ali možemo ih obraniti od kritika, pokazati da su prigovori pogrešni ili neuvjerljivi. Možemo ih obraniti i pokazati da su "prikladni". (Postoje razne analogiji i razjašnjenja koja nam pomažu pri shvaćanju, usporedbe s onime što nam je poznato, ali radi se o jedinstvenim stvarima)

Netko bi mogao očekivati da će kršćani "skrivati" takva otajstva, stavljati po strani, da ih neće isticati, da će negirati njihovu otajstvenost ili umanjivati njihovu važnost, ali upravo je suprotno slučaj. Njih se postavlja u samo središte vjerovanja, u samo središte liturgije.

PS

Analogija iz znanosti (filozofije znanosti) bi mogla poslužiti; Postoji toliko toga što smo naučili o stvarnosti i što nam je teško razumijeti – čak nam djeluje kontradiktorno, ali unatoč tome znamo da je "istina". Temeljni aspekti našeg svijeta su na određeni način "otajstveni". (Razne kvantne pojave, brzina svjetlosti, različiti rezultati teorijske fizike i matematike – o vremenu, prostoru, beskonačnosti; itd.)

Naučilo smo, iz toga, da su naši umovi slabašni i da je stvarnost "čudna". Prema tome, s obzirom da nismo u stanju "shvatiti" svijet oko sebe, zašto smatramo da bi nam Objava trebala biti tako lako razumljiva. Točnije, sama činjenica da je nešto "otajstveno" odnosno da mi nismo u stanju potpuno shvatiti ne znači da samo po sebi nije istinito.

Stvorena stvarnost je "neobična", ne treba onda iznenađivati slična neobičnost i otajstvenost Stvoritelja i njegova odnosa s nama.

---

Raniji postovi; O Trojstvu, transupstancijacija, Obrazloženje nade koja je u vama - O branjenju Vjere, Bog je dokaziv, klasični teizam, Dei Filius – Prvi Vatikanski koncil, Koju bi dobro teološku knjigu preporučili? R. Smith, itd.

Smrtna kazna i Pravda - MP

Prenosim iz Till Death Do UsPart: Does the Death Penalty Satisfy Christian Standards of Justiceand Compassion? (1989. god.), autor je filozof M. Pakaluk.

Dvadesetosmogodišnji Mark Chicano zavapio je u očaju. Vijeće sudaca Connecticuta ga je upravo osudilo na 260 godina zatvora — zapravo doživotnu kaznu — zbog ubojstva tri osobe. U veljači 1987. Chicano je prisluškivao ispred prozora spavaće sobe svoje djevojke dok je ona imala odnos s drugim muškarcem. Chicano je tada provalio u kuću i, nakon što je čekao 40 minuta, napao ih je i ubio. Kad se na vratima spavaće sobe pojavio jedanaestogodišnji posinak njegove djevojke, Chicano je ubio i njega.

Chicano se bacio pred sucima i zavapio kad je izrečena presuda, ali ne zbog njezine strogoće, nego zbog njezine blagosti. "Mora me se ubiti", vikao je, "mora me se kazniti za ono što sam učinio." Chicano je ponavljao: "Duboko, duboko mi je žao. Morate me ubiti." A zatim je dodao zlokobnu prijetnju: "Ako me ne osudite na smrt, ja ću to, na ovaj ili onaj način, učiniti sam." Sedmorica policajaca morala su ga oboriti na tlo kako bi ga mogli iznijeti iz sudnice.

Patnja ovog čovjeka i njegovo brutalno kajanje podsjetili su na Kantovu poznatu raspravu o smrtnoj kazni. Kant je tvrdio da je doživotni zatvor nužno ili preblaga ili prestroga kazna za ubojstvo, ovisno o duševnom stanju krivca. Ako se krivac ne kaje, rekao je Kant, onda je doživotni zatvor preblag, jer ubojica može uživati u mnogim godinama života bez ikakvih grižnja savjesti; dok je, ako se osuđenik kaje, doživotni zatvor prestrog, jer je tada prisiljen živjeti sa svojom tugom. Kant je primijetio da je, suprotno tome, smrtna kazna prilagođena pružanju najprikladnije kazne u oba slučaja. Osuđenik koji se kaje prepoznaje da zaslužuje umrijeti zbog onoga što je učinio, pa smrtna kazna odgovara njegovoj vlastitoj prosudbi; a nepokajani osuđenik kažnjen je oduzimanjem vlastitog života, kojeg je cijenio više nego činiti ono što je ispravno.

Možda je Mark Chicano bio emocionalno poremećen na način koji ga djelomično oslobađa krivnje za njegove zločine, a njegov ispad na izricanju presude bio je znak trajne neuravnoteženosti. Ili možda Chicanovo samooptuživanje ima temelja, a budući da to nitko drugi ne priznaje, doveden je u stanje frustracije. U svakom slučaju, lako je zamisliti posve razumne ubojice koji, poput "časnog čovjeka" o kojem Kant govori, smatraju prikladnim da budu pogubljeni za svoje zločine.

Postoje katolici koji vjeruju da "nijedan zločin ne zaslužuje smrtnu kaznu". Ako bi oni primjerice bili prijatelji krivca optuženog na smrtnu kaznu, smatrali bi da im je zadatak podnositi žalbe i raditi pritiske s ciljem ublažavanje kazne, inzistirajući da je smrtna kazna neopravdana, barbarska ili okrutna. Vjerojatno bi podrazumijevali da im se i drugi katolici trebaju pridružiti u nastojanju da spriječe pogubljenje. Vjerojatno bi posljednje što bi očekivali ili željeli bilo da se njihov prijatelj pridruži onima koji se zalažu za smrtnu kaznu i kaže: "Prestanite s tim; zaslužujem umrijeti zbog onoga što sam učinio."

Ipak, ovaj stav - "Zaslužujem umrijeti zbog svog grijeha" - duboko je kršćanski. Čini se da je to nužan dio istinskog kajanja za počinjenje bilo kojeg teškog grijeha. Nakon što je Natan prekorio Davida zbog preljuba i ubojstva Urija, David je uskliknuo: "Sagriješio sam protiv Jahve!", na što mu Natan odvrati : "Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti " Natan je time implicirao da je David, prepoznavši svoj grijeh, prepoznao i da zaslužuje kaznu smrću. [...]

Uskrsno vrijeme, Uzašašče i važnost tijela – M.P

Pakaluk u "The Easter Season is the fleshly season";

Uskrs je proslava važnosti tijela za kršćansku vjeru jer se radi o proslavi uskrsnuća Gospodinova. Mi kršćani ispovijedamo uskrsnuće tijela, primjerice u vjerovanju: "Vjerujem u... uskrsnuće tijela."

Kršćani ne vjeruju da je vječni život duhovan, osim privremeno. Kada uskliknemo: "Krist je uskrsnuo!", ne kažemo da je njegova duša pobjegla ili da eterična tvar živi dalje ili da je "u duhu" još uvijek s nama. Sva ta "egzistencijalistička" tumačenja uskrsnuća - u stilu "kada su učenici rekli da je Krist uskrsnuo, govorili su da im je iskustvo njegovog novog života promijenilo srca" - jednostavno pogrešno predstavljaju kršćanstvo. Ako ste potajno takvo što mislili, provjerite što znate o tome jer to nije ono što Crkva naučava. Naše uvjerenje je puno smjelije.

Katekizam Katoličke Crkve navodi: "»Tijelo je stožer spasenja.« (Tertulijan, De res. 8, 2: PL 2, 852). Mi vjerujemo u Boga koji je stvoritelj tijela; vjerujemo u Riječ koja je postala tijelom da otkupi tijelo; vjerujemo u uskrsnuće tijela, dovršetak stvaranja i otkupljenja tijela."

John Updike u svojoj pjesmi „Seven Stanzas at Easter, “ rekao je: "Let us not mock God with metaphor." Jasno opisuje:

"Make no mistake: if he rose at all

It was as His body;

If the cell's dissolution did not reverse, the molecule reknit,

The amino acids rekindle,

The Church will fall."

Osjećajući da je uskrsno vrijeme doista vrijeme slavljenje obnove "tijela", kršćani su tradicionalno nastavili na vrlo tjelesan način, odijevajući svoje "uskrsno odijelo", pokazujući svoju prirodnu ljepotu i slaveći Boga, provodeći vrijeme na otvorenom po lijepom vremenu i uživajući u dobroj hrani i društvu. [...]

Pakaluk o važnosti blagdana Uzašašća

Pakaluk u A World Without the Ascension;

Blagdan Uzašašća čini se važnim kao i sam Uskrs. U "Vjerovanju" mu je posvećena jednaka pozornost: "treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa." Radi se o prvoj doktirna koju je Isus propovijedao nakon svog Uskrnuća. Rekao je Mariji Magdaleni; " idi mojoj braći i javi im", ne "uskrsnuo sam" nego - "Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu." (Iv 20,17) Svjedočila je da je uskrsnuo. Gospodin joj to nije trebao reći. Ali joj kaže, kao najvažniju stvar, da će uzaći.

Da Gospodin nije uzašao na Nebo, da Nebo nije bilo Njegov cilj i dom, onda bi njegovo uskrsnuće bilo isključivo "za ovaj svijet", baš kao i uskrsnuće Lazara, i on bi ponovno umro. Odnosno, uskrsnuće koje slavimo na Uskrs po definiciji je uskrsnuće za neko drugo mjesto.

Istočne Crkve koriste prikladan jezik kako bi označile narav otajstva. Nazivaju ga episôzomenê, "dan u koji naše spasenje postiže svoje savršenstvo". Ako poricanje savršenstva nečega znači poricanje dobrote te stvari, onda poricanje Uzašašća znači poricanje dobrote Uskrsa.

Crkva je stoga blagdanu davala najveću važnost. "To je jedan od blagdana koji se, uz blagdane Muke, Uskrsa i Duhova, ubraja među najsvečanije u kalendaru", piše Katolička enciklopedija. Sveti Augustin zapisuje "ovaj se dan slavi diljem svijeta", što je znak njegove drevnosti.

Uzašašće se smatralo prevažnim da bi se Duhovi izjednačili s njim: Elvirski sabor (oko 300. godine) osudio je tada izgleda uobičajenu praksu slavljenja Duhova zajedno s Uzašašćem četrdesetog dana nakon Uskrsa, umjesto da se to čini odvojeno pedesetog dana.

Egzegeti su istaknuli da devet dana tijekom kojih je Marija molila s apostolima između Uzašašća i Duhova predstavlja prvu devetnicu. Blagdan Uzašašća, stoga, obilježava početak posebnog vremena molitve u crkvi.

Papa Lav XIII. "odredio je i naredio" da se „u cijeloj Katoličkoj Crkvi, ove i svake sljedeće godine, održi devetnica prije Duhova, u svim župnim crkvama, a također, ako lokalni ordinariji smatraju prikladnim, u drugim crkvama i oratorijima.“

To je razdoblje bogato vrijeme milosti Stoga je „zauvijek, iz Riznice Crkve“, odobrio potpuni oprost svima koji tijekom tog vremena, bilo javno ili privatno, izmole molitve Duhu Svetomu (uz ispunjavanje uobičajenih uvjeta: enciklika, Divinum illud munus).

Sveti Augustin održao je nekoliko poznatih propovijedi o Uzašašću. Koje značenje on u njemu vidi?

Kaže da je to blagdan koji najviše odgovara Utjelovljenju. (Propovijed 262) Kao što je Krist postao ljudima sličan [Krist se "oplijeni"] (Fil 2,6), tako ga Bog sada uzvisuje. [...]

Najčešći razlozi uznemirenosti na vjerničkom putu - JB

Filozof J.Budziszewski na svome blogu u objavi That Mourns in Exile Here odgovara(2015.) čitateljici koja u posljednje vrijeme ne osjeća radost i cjelovitost koju je nekoć osjećala vezano uz svoju vjeru, Osjeća se kao da je "jednom nogom u Crkvi, a drugom vani."

***

Prenosim Odgovor[J.Budziszewski]

Budući da se nismo osobno sreli, oprostiti ćete mi što govorim općenito, ali mislim da bi bilo dobro razmotriti neke od najčešćih razloga koji dovode do vjerskog stanja u kojem se nalazite. Po mojoj procjeni, postoji sedam većih; 

Prvi je normalno kolebanje osjećaja. Spominjem ga prije svih ostalih jer niste opisali nikakve intelektualne probleme vezane uz vjeru; čini se da problem leži u vašem osjećaju povjerenja. Sama vjera nije osjećaj, iako mnogi ljudi misle da jest. Vjera je jednostavno prijanjanje uz Boga slobodnim pristajanjem na istinu koju je On otkrio. Drugim riječima, vjera je nešto što čine um i volja, a ne nešto što čine emocije. Budući da su naše emocije nestabilne, sasvim je normalno da naši osjećaji pouzdanja kolebaju gore-dolje, čak i ako dosljedno i snažno pristajemo uz Boga. Ako ne razumijemo razliku između vjere i osjećaja, normalno kolebanje moglo bi dovesti do paničarenja odnosno pomisli da gubimo vjeru. Zbog toga takvo stanje može trajati puno dulje no što bi inače trajalo.

Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme – F. Hadjadj

Vjera u Boga uključuje vjeru u to da je biti rođen u ovakvo vrijeme i usred ovakva stradanja blagodat. Ona iziskuje nadu koja nadmašuje svaku nostalgiju i svaku utopiju. Tu smo gdje jesmo, dakle Stvoritelj želi da budemo tu. Živimo u vrijeme bijede, dakle savršen je trenutak za milosrđe. Trebamo ostati gdje jesmo i biti sigurni da nismo mogli bolje proći. Ne trebamo se pouzdavati u budućnost ni žaliti za prošlošću, nego služiti Božjoj prisutnosti u svemu, otkriti Vječnoga u vremenitom, živjeti na zemlji ljubav koja je već – aunque es de noche, premda tama vlada – nebeska ljubav.

Pozvani smo na krajnje jednostavne stvari - F. Hadjadj

Konačno, pozvani smo na krajnje jednostavne stvari. Neka vas privlači što je ponizno kaže Sveti Pavao (Rim 12,16). Nisam pokušao reći ništa drugo. Međutim, iako je jednostavnost prvi od Božjih atributa, ona je i ono najteže što postoji. I to je poteškoća ovoga doba. Za apostole više nije dovoljno da čine čudesa, oni moraju podsjećati na temeljne i bjelodane istine: da je žena žena, a muškarac muškarac; da je brak nešto između muškarca i žene; da dijete dolazi na svijet od oca i majke; da krave nisu mesojedi; da prirodna činjenica nije konvencionalna konstrukcija; da bitak nije ništavilo... Podsjećanje na te bjelodanosti teže je od znanosti, teže je čak i od čuda. Jer temeljna bjelodanost nije spektakularna kao čudo i ne može se dokazati kao znanstveni zaključak. To je pomalo kao kad bi netko išao objašnjavati, pomalo se izvrgujući ruglu – osobito ako se nalazi usred požara ili poplave – da vatra gori i da je voda mokra...

Krist nas je upozorio u Evanđelju: Od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima (Mt 25, 29) Onaj tko odbacuje milost na kraju gubi i prirodu. Onaj tko zanemaruje Stvoritelja na kraju zaboravlja i stvorenje. Onaj tko prezire nevidljivo više ne umije vidjeti ono što vidi: počinje tražiti drugdje, više ne vjeruje da je ono što mu je dano vidjeti, pa i na najprizemnijoj razini, velikodušno dano za njegovo uzdignuće. Stoga, u vrijeme najraskošnijeg glamura moramo biti mistici da bismo prepoznali ono što je očito...

Chesterton je na kraju jedne svoje knjige opisao tu osobitu misionarsku borbu:

"Vatra će planuti kako bi se svjedočilo da su dva i dva četiri. Mačevi će se isukati kako bi se dokazalo da je lišće ljeti zeleno. Morat ćemo braniti, samo nevjerojatnu vrednost i razumnost ljudskoga života, već nešto još nevjerojatnije: ovaj golemi nemogući svemir koji nas gleda ravno u oči. Boriti ćemo se za vidljiva čuda kao da su nevidljiva. Gledat ćemo u nemoguću travu i nebesa i obuzimat će nas neobična hrabrost. Biti ćemo oni koji su vidjeli i svejedno povjerovali"

Upravo se to zahtijeva od nas danas. Jer na kraju krajeva, što je kršćanstvo? Promatrati poljske ljiljane (Mt 6,28), hraniti se radom svojih ruku, pjevati pjesmu staru i novu, sa svojom ženom kao plodnom lozom, sa sinovima svojim kao mladicama masline oko stola svojega (Ps 128) biti zajedno postojani u nauku ljubavi, vjerni u bratskom zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama (Dj 2,42) To su djela jednostavne stvari, ali za svoju obranu zahtijevaju krv mučenika.

F. Hadjadj, Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme

Položaj katolika u medijskoj raspravi - F. Hadjadj

Položaj kršćanina osobito je klaunovski kada se zatekne u situaciji koja podsjeća na licitaciju s drugim dobavljačima "mudrosti". Razmotrite ovaj školski primjer (govorim iz iskustva): u televizijskom ste studiju gdje raspravljate s filozofom, budistom, muslimanom i zvijezdom te morate igrati ulogu dežurnoga katolika. Osobno, puno biste više voljeti započeti tako da pronađete pjesmu koju ćete zajedno zapjevati, zaigrati tombolu ili slijepoga miša, spomenete svoje žene, roditelje, djecu ili podijelite recept za neko jelo (jamačno vegetarijansko) koje bi svima bilo po ukusu. Prije no što iznesete sve što čuči u vama, bilo bi dobro upoznati se, zar ne? Priznati da smo prvenstveno braća, a tek ona suparnici, upriličiti nešto poput medenoga mjeseca.... Ali ne! Bez predigre se morate baciti jedni na druge, poput pijetlova na seoskoj zabavi!

Filozof iznosi doktrinu, nudi pravila mudrosti, govori o univerzalnom moralu i svi mogu raspravljati u skladu s tim općenitostima. Budist predlaže meditaciju, otvara put prema nutrini, govori o univerzalnoj praksi i svi mogu zauzeti zen položaj i disati na drugačiji način. Musliman predstavlja Kuran, spominje izvornu religiju, pojednostavljenju, oslobođenu židovskih ili kršćanskih komplikacija, govori o knjizi koju treba recitirati, koju svako može čitati i imati u kući. Naposljetku, zvijezda govori o sebi, o svojim uspjesima, ona gledateljima ne će ponuditi nijedan drugi susret osim onoga što ga imaju s njom, filmskom polubožicom; čak i ako je riječ o grdobi, u redu je, zato što je odabrana za to kao televizična grdoba. Red je zatim na vama. I što biste mogli reći?

Kao filozof, i vi biste se voljeli zadovoljiti općenitostima i općim imenicama s velikim početnim slovom: Dobrota, Pravda, Istina, Božansko... No morate iznijeti i jednu vlastitu imenicu: Isus Krist. Gledatelji bi na to mogli reći: "Zašto taj Isus, a ne ja, na primjer? Zašto nam ovaj govori o nekomu koga ne možemo vidjeti, a mogao bi govoriti o nečemu što je svima poznato? Dajete, netko tko je umro pa usksnuo! Nemojte!"

Poput budista, voljeli biste se zadovoljiti iznošenjem tehnike uranjanja u prazninu, položaja lotosova cvijeta, rezonanciji oma, onim što svatko može sam učiniti. No vi prije svega morate govoriti o susretu s božanskom osobom, susretu u kojemu mi ne preuzimamo inicijativu. Gledatelji bi vam zato mogli uzvratiti: "Dobro, vi ste ga susreli, ali mi nismo. Kod lotosa barem vidimo o čemu je riječ, možemo ga izvesti vlastitim nogama. Ali taj susret, znate, malo vam zavidimo, no to ne ovisi o nama..."

Poput muslimana, i vi biste voljeti mahati knjigom, reći kako je dovoljno recitirati je napameti i doslovno je primjenjivati. No vi morate ustvrditi prvenstvo Duha, kao u nužnost tradicije, odnosno određene povijesne zajednice, skupa siromašaka poput vas, posebno svećenika, koji su manje ugodni od ostalih, a ipak imaju moć prenošenja milosti. [...]

I konačno, voljeli biste, poput filmske zvijezde, imati lice koje izgleda dobro pod svjetlima reflektora pa istupiti, svima reći kako je stvar u susretu s vama, u raspolaganju svim adutima zavođenja slikama. No dobro znate kako zadaća i u svom slučaju nije trijumf slika nego trijumf života te da vaš cilj nije zavesti (odnosno navesti prema sebi), nego usmjeriti prema Drugome koji je istodobno i Isti i od kojega zamuckujete. Gledatelji tada mogu potpuno zanemarivati vaš kukavan nastup: "poslušajmo lijepu glumicu. Ona je barem vidljiva i puno šarmantnija i manje pretenciozna!"

Hodočasnici smo u razdobljima korizme i Uskrsa

Prenosim iz Easter People, Pilgrim People;

Nekoliko mjeseci prije no što sam obukao dominikanski habit, bio sam u šetnji po kampusu Notre Dame s jednom dominikancem. Mučilo me već neko vrijeme jedno pitanje; "Oče", rekao sam, "mislim da ne razumijem Uskrs."

Nasmijao se zbog načina na koji sam započeo raspravu, ali je zatim poslušao dok sam pokušavao bolje objasniti na što sam mislio; "Svake Korizme činim pokoru, više molim i trudim se izbjegavati grijeh. Ali kad završi proslava Uskrsa, i kada dođu tihi dani uskrsnog vremena, pogledam se i vidim istu osobu koju sam vidio na Pepelnicu. Kako da se radujem Uskrsu a da se ne vratim starim navikama?"

Odgovorio mi je razumijevajućim, ali i opreznim tonom: „Uskrs ne znači da smo gotovi, da je rad kršćanskog života završen. To je vrijeme novog života, vrijeme rasta.“

O njegovim riječima razmišljam svake Korizme i Uskrsa. Pomogle su mi da bolje razumijem ta liturgijska vremena i omogućile mi da ih proživljavam s više mira i više radosti.

Kad se osvrnem vidim da sam od Uskrsa očekivao i užitak i duševni mir. Nakon korizmenog odricanja želio sam se odmoriti i opustiti svoje inhibicije, želio sam se prepustiti uživanju bez ograničenja. No takav prijelaz od pokore do uskršnje radosti više je sličio skoku iz rehabilitacije u recidiv. Kao što mi je dobri dominikanski otac istaknuo, Uskrs nije kraj kršćanskog života. Barem ne ovaj Uskrs, ne moga kršćanskog života. Uskrs je vrijeme rasta, što znači da još nismo gotovi – još nismo dostigli ono što moramo. Čak i nakon tako velike svetkovine, još smo hodočasnici.

Uvijek sam bio vjernik – F. Hadjadj

Uvijek sam bio vjernik. Što je posve razumljivo: potječem iz prilično ateističke obitelji. Ispočetka vjerovao sam u svoje roditelje kao u bogove (te idole i nisam trebao srušiti; prilično su brzo pali sami od sebe). Zatim, vjerovao sam u Chantal Goyu, koja je pjevala Jutros je zec ubio lovca. Vjerovao sam i u Acarusa, u princa Euphora, koji je pilotirao Goldrakom. Vjerovao sam u Charlesa Ingallsa i njegovu Malu kuću u preriji (kratko vrijeme, nažalost: živio sam okružen neboderima u La Defense, u poslovnomu dijelu Pariza). Zatim, vjerovao sam u svakomjesečnu playmate, u Playboyu (Ili Newlooku, što znači "novi pogled"). Vjerovao sam da hrana raste na policama supermarketa (još uvijek teško mogu zamisliti vrijeme koje je potrebno da se uzgoji puran ili da na stablu dozri jabuka). Bilo je vrijeme kada sam vjerovao da je moj spol samo gramatički muški rod i privid (no uskoro počeh opažati kako prolazi neka zgodna cura i privid mi posta tako stvaran kao što je to voćka u proljeće.) Vjerovao sam i u Francusku revoluciju, i u socijalističku revoluciju, premda mi otac bijaše član umjerenog radničkog sindikata, barem po francuskim mjerilima...

Naskoro, povjerovao sam u Nietzshea, zacijelo da bi bio Onkraj dobra i zla, i u libertinskoga pisca Georgesa Bataillea, iako sam bio pomalo prebojažljiv da bih se posvema uključio u igre orgijanja. Zatim sam povjerovao u Hegela, da konačno pokušam rekaputilirati sve prethodne trenutke svojih vjerovanja pa sam, stigavši do "apsolutnog znanja", povjerovao u Celinea koji propovijeda evanđelja Putovanja nakraj noći. Istodobno, vjerovao sam sam u zen budizam – priznajem to – i da se dokopam divova svoje nutarnje praznine, sjedio sam na podu s direktorom tvrtki i menopauzalnim učiteljicama. U svim tim fazama, dakako, nadasve sam vjerovao u sama sebe i, više od svega, vjerovao sam da nisam vjernik.

Pa jednoga lijepoga dana, tras! Sav taj misticizam nestade pometen olujom života. Iznova sam otkrio činjenicu da sam Židov i Francuz da bih uskoro, u starim knjigama na francuskome, otkrio da je sam Bog postao Židovom. Tako sam dakle ja postao kršćaninom. Čak katolikom. Bio je to svršetak vremena kada sam bio tako lakovjeran. I početak jedne vrlo duboke – i ponižavajuće – objektivnosti.

Moja vjera u stanovitoga galilejskog tesara imenom Isus, koji je umro i uskrsnuo u Jeruzalemu "pod Poncijem Pilatom" – što će reći u jednoj maloj provinciji Carstva, kojom je upravljao taj niži službenik rimske administracije – bila je tako učinkovita da me spustila na zemlju. Ta je vjera odviše detaljna da bi čovjeka pustila da neodređeno lebdi među apstrakcijama "znanosti" ili "duhovnosti". Nadasve, veoma je ozbiljno počelo stvarnosti činjenica uskrnuća. Oni koji su povjerovali u uskrnuća bili su ribari koji su znali pokrpati mreže, zidari sposobni podići katedrale, redovnici kadri raskrščiti šikare i obrađivati polja, drugim riječima, sve krajnje praktični i prizemljeni ljudi.

PS

Radi se o početnim razmatranjima iz Hadjadjove knjige "Uskrsnuće, uputa za uporabu".

Nastavlja opisujući da su trenuci nakon uskrnuća bili praktični i "prizemni". Marija Magdalena pomislili je da je vrtlar, učenici iz Emausa da je neuki Jeruzalemski žitelj, apostoli na obali jezera da je ribar itd. Lomio je kruh, jeo pečenu ribu, dijelio s njima obrok. (Naravno, sve navedeno ima svoje i simboličko i dublje značenje; učenici ga prepoznaju nakon što blagoslovi i razlomi kruh itd.)

Ipak, ideja koju ovdje ističe Hadjadj, barem koliko se sjećam, jest ta da se ne radi o nikakvoj "apstrakciji" i "misticizmu" nego da je pravovjerno kršćanstvo religija koja podrazumijeva konkretne stvari, kao što je i objasnio u gornjoj kratkoj povijesti svog života. (Prenio sam ranije Sheena koji slično objašnjava da su apostoli viđali Krista ne u nekom religijskom transu nego u najobičnijim svakodnevnim situacijama; u šetnji, za večerom, dok su lovili ribu.).