Iz priručnika Put Prosvjetljenja (.pdf ovdje) prenosim o umjerenosti. Umjerenost je jedna od stožernih kreposti (uz razboritost, pravedenost i jakost). Ne utječe samo na nas nego na čitavo društvo.
Umjeren je onaj čovjek koji postojano drži na uzdi sjetilne težnje kako to traže razum i vjera. Umjerenost ima pred očima sve sjetilne nagone. Umjerenost ne ide za tim da sjetilne nagone iščupa ili posve ukloni iz naravi, jer je to nemoguće, jer su sjetilni nagoni sastavni dio ljudske naravi. Umjerenost samo nadzire sjetilne nagone i pazi da budu u redu, da ne skrenu na zlo.
Kod jela i pića traži umjerenost da se uzima toliko koliko je potrebno radi zdravlja. Ako se uzima previše ili premalo hrane, stradat će zdravlje, a kad se izgubi zdravlje, nemoguće je vršenje dnevnih dužnosti. A savjesno vršenje staleških dužnosti Bogu za ljubav je redoviti put kojim se dolazi do vremenitoga blagostanja i do spasenja duše. Bog ne traži od nas ništa nemoguće, ništa što nadilazi naše sposobnosti. Nego, naprotiv, da vršimo zdušno naše dnevne poslove - svaki u svom zvanju. A da se dužnosti mogu vršiti potrebno je zdravlje, a zdravlja nema bez hrane. Koliko će tko hrane uzimati, kada i na koji način, neka mu bude mjerilo njegovo zdravlje.
Sveti oci kažu da su osjetila prozori naše duše. To naročito vrijedi za oči. Preko očiju dolaze slike u maštu. Slike mogu biti lijepe, pa oplemenjuju dušu i dižu čovjeka k Bogu. Ali mogu biti i prljave, ružne, pa su na propast duši. Kad se za nekoga čuje u društvu da je solidan, to je pohvalno priznanje. To mu služi na čast i ponos. Međutim, solidnost i nije drugo nego umjerenost. Solidan je jer u svemu pazi na mjeru, nigdje ne pretjeruje, čuva se krajnosti, pazi što je u skladu s razumom i vjerom. Umjerenost bdije da čovjek ne ide u krajnosti, a to znači da ne ide u grijeh. Ona je stražar koji ne dopušta da se srlja u zlo i čini teške grijehe. Ona je među osnovnim uvjetima da se napreduje i u drugim krepostima, jer bez reda i mjere nijedna krepost nije krepost nego mana ili nastranost. Umjerenost donosi mir i pokoj duši.
O kreposti umjerenosti Crkva ovako uči: „Umjerenost je moralna krepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima i drži želje u granicama čestitosti. Umjerena osoba vlastite osjetne težnje usmjeruje prema dobru, čuva zdravu moć rasuđivanja, ne ide za vlastitim »nagonom« i vlastitom snagom »slijedeći strasti svoga srca« (Sir 5,2) . Stari zavjet često hvali umjerenost: »Ne idi za svojim strastima, kroti svoje požude« (Sir 18,30). Novi zavjet je naziva »uzdržljivost« ili »trijeznost«. Mi moramo živjeti »trijezno i pravedno i pobožno (...) na ovome svijetu« (Tit 2,12).
Dobro živjeti ne znači ništa drugo nego ljubiti Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim djelovanjem. Njemu se daje potpuna ljubav (po umjerenosti) koju nikakva nesreća ne može pokolebati (što očituje jakost), ljubav koja samo njega sluša (to je pravednost), koja bdije da bi razlikovala sve stvari, u strahu daje ne bi zatekla lukavost i laž (a to je razboritost)“. (KKC 1796 -1799)
Umjerenost je moralna nadnaravna krepost koja uređuje sklonost čovjeka na sjetilne užitke, osobite užitke okusa i opipa i i koja drži tu sklonost u granicama poštenja.
Njezin je predmet je uređenje svakog sjetilnog užitka, ali posebno onog koji je povezan s dvije osnovne funkcije organskog života: jelo i pilo, koje čuva život pojedinca i spolnih čina, koji imaju za cilj održanje vrste. Umjerenost nam pokazuje kako ćemo zadržati užitak u dobrom, poštenom i nadnaravnom cilju i stoga ona uređuje upotrebu tog nagnuća prema propisima zdravog razuma i vjere. A upravo zato što je uživanje zamamljivo i što nas lako odvuče iza dopuštenih granica i duša pada u neuredne strasti, umjerenost nas pripravlja i na mrtvenje, pa i u nekim dopuštenim stvarima, da tako osigura pobjedu razuma nad strasti u našoj nutrini.
Umjerenost dakle ima zadatak posebno upravljati upotrebom naših osjetila i moći, te ih držati u pravednim granicama. Činjenica je da su često ljudski duh i čovjekova nutrina nalik konju, koji ne podnosi nikakve uzde. On se vrlo lako otima, plaši, biva obijestan, ako nema kočijaševe ruke, te sve vodi u propast. Da ga zauzdamo, držimo u pravoj mjeri, stišamo hirove i zle sklonosti, služi upravo krepost umjerenosti.
Ova se krepost obično shvaća u smislu se da se njezina djelatnost ograničava na umjerenost u jelu i piću. Ne, kršćanska umjerenost ima puno veću važnost. Ona je otporna snaga, na koju se moraju oslanjati svi oni, koji žele da razum nadvlada nagon, savjest požudu, dužnost strast. Drugim riječima: to je krepost, koja nam nalaže pravu mjeru i trezvenost u onim stvarima koje privlače naša osjetila i imaju veliku snagu za sobom povući naš razum. To znači, da je umjerenost krepost koja nas uči kako zagospodariti svim svojim osjetilnim nagonima, da ne bi nadvladali razum.
Da se uvjerimo o važnosti kreposti umjerenosti, dovoljno bi bilo naglasiti, kako je ona osobiti dio kreposti mrtvenja i pokore. Ove nam je kreposti naš Gospodin u Evanđelju vrlo naglašavao. On nam ih je isticao kao neophodno potrebno sredstvo za očuvanje čistoće duše, što je prijeko potrebno da bismo išli putem spasenja. Jasno nam je rekao: «Ako ne budete činili pokoru, svi ćete propasti» (Lk. 13, 5).
Ipak nam se uzvišenost ove kreposti jasno očituje, kad prije svega promatramo njezine blagotvorne učinke. Ona uistinu čini čovjeka suzdržljivim, štedljivim, trijeznim, umjerenim, stidljivim.
Ona zauzdava pohotu, ublažava u nama neobuzdane osjećaje, povećava svete želje, mrtvi grešne sklonosti, stavlja u ispravan red sve što je u nama neuredno, uklanja zle misli, progoni mlakost i vodi nas do potpune pobjede nad nama samima i nad našim strastima.
Tko dobro razmisli o strahovitim poticajima na zlo koje nam dolazi od osjetila i od svega, što nas privlači iznutra i izvan nas, taj će lako shvatiti svu važnost i uzvišenost ove kreposti. Ona čini da zadobijemo vlast nad nama samima sobom, osjetni nagon drži podvrgnut razumu, te priječi da postanemo robovi sjetila, nagona i strasti.
Ali se uzvišenost umjerenosti još bolje očitava, ako je usporedimo s protivnom opačinom. Sv. Toma kaže, da je neumjerenost jedna od najružnijih opačina i to zbog dva razloga. Prvo: što se neumjeren čovjek, iako je stvoren na sliku i priliku Božju, pada dotle da postaje sličniji životinjama koje nemaju razum: «Sličan je stoci, što ugiba» (Ps. 48). Što naime radi životinja, koja nema razuma? Slijepo slijedi svoje osjetilne nagone. Drugi razlog je: po neumjerenosti, tj. po zloporabi osjetila razum čovjeka toliko duhovno otupi, te ga učini donekle bezumnim i smušenim.
A što naprotiv čini krepost umjerenosti? Sasvim suprotno. Ona čovjeka uzdiže iznad materije i osjetila, oplemenjuje ga, razlikuje ga od životinje, koje nemaju razum. Umjeren čovjek postaje na neki način produhovljen i u tijelu. Neumjerenost malo pomalo čovjeku zamračuje razum. Umanjuje u njemu njegovu humanost, čini ga nesposobnim za djela, koja su čovjeku vlastita.
Doista, onaj koji razvratno živi, na kraju se potpuno upropasti i intelektualno i fizički. Intelektualno, jer se u zlorabi naslade razum zamračuje, pamet zaglupljuje, mašta otupljuje, volja slabi, a radinost opada. Fizički, jer se sam organizam troši i postaje podložan strastima koji njime ovladaju. Neumjeren čovjek kojim ovladaju neuredne strasti ne osjeća se sposobnim niti za znanost, niti za umjetnost, niti za vojsku, niti za trgovinu, niti za sebe, niti za obitelj. Još je manje osjetljiv za duhovne stvari: ne može moliti, ne shvaća stvari koje se odnose na život duše, jer je njime strast ovladala. Iz ovoga se vidi uzvišenost kreposti umjerenosti. Ona usavršava razum, oživljava maštu, na dobro pokreće volju, čisti dušu te je diže iznad neurednosti. Dušu na neki način oslobađa od smetnji osjetila, te je čini sposobnijom dizati se do kontemplacije i posjedovanja vječne istine.
Ona čak i tijelo čini i uzdržava zdravim i jakim. Naprotiv, trijeznost, umjerena i jednostavna ishrana, vedar i skroman život produžuje čovjekovu egzistenciju. To svjedoči stara i suvremena medicina. Veliki dio bolesti, koje muče ljudski rod imaju korijen u neumjerenim strastima, koje su u bilo čemu prevršile zdravo razumsku mjeru.
Mrtvenju i kršćanskoj umjerenosti je upravo cilj zauzdati strasti i spriječiti im neumjerenost. Tako pred susreću moralnu razvratnost a također i fizičku, te čuvaju zdravlje duše i tijela.
---
Pogledajmo kako možemo vršiti krepost umjerenosti.
Zadaća je umjerenosti – kako smo rekli – da u pravednim granicama drži upotrebu bilo materijalnog ili moralnog užitka. Ona nema za program, kako neki misle, da uvijek i pod svaku cijenu odstranjuje užitak niti da mu se protivi samo zato što je užitak. Užitak ili ono dobro, što čovjeku godi, po sebi nije zlo, čak je dobro. Pa Bog ga je stavio u svojoj mudrosti i providnosti pokraj svoga stvorenja kao sredstvo da ga privuče, kako bi ono lako i oduševljeno vršilo najvažnija i najpotrebnija životna djela.
Umjerenost stoga nema namjeru potisnuti užitak, nego jedino upravljati tako, da ne prelazi ni u kakvu pretjeranost, koja bi ga u sebi mogla učiniti grešnim i štetnim za čovjeka. Ona dopušta da užitak živi uz čovjeka. Ali ga u nekom smislu drži pod svojom vlašću kao svog naravnog podanika. Drži užitak u područje, koje je točno za njega označio razum i razboritost. Vodi njegove korake, stišava njegove ushite, svodi na pravu mjeru drhtaje i uzlete, tako da on nikada ne gubi ravnotežu, niti jadno pada u kal.
Zadaća umjerenosti stoga je eminentno zadaća reda, koji obuhvaća čovjeka, tj. tijelo s njegovim osjetilima i dušu s njezinim moćima, jer u čovjeku sve mora biti na svom mjestu, uređeno i uredno. Otuda možete zaključiti, u kojoj se mjeri moramo prepustiti vodstvu ove kreposti, da nas vodi u upotrebi bilo tjelesnih, bilo duhovnih moći.
Umjerenost prije svega upravlja uporabom tjelesnih osjetila. Ona pazi na oči i nalaže im da se ne naslađuju promatrajući pogibeljne predmete. Stoga, tko s nasladom promatra zavodljive osobe, tko uživa u gledanju ružnih stvari, nemoralnih prizora, tko se radoznalo zadržava promatrajući tuđa djela i stvari, čitajući pokvarene knjige, promatrajući opasne slike, zaista zatvara dušu poticajima ove kreposti. Stoga se izlaže vrlo teškoj opasnosti da sagriješi, te da ide sigurnim putem propasti.
Umjerenost pazi na sluh i nalaže mu, da nikada ne postane sredstvo zlih osjećaja za dušu. Prema tome, tko rado sluša sramotne razgovore, nepristojne pjesme, beskorisne, dvoznačne, besramne riječi, ogovaranja, govore protiv vjere, bez daljnjega sluša zloduha, okreće leđa ovoj kreposti i upropaštava svoju dušu.
Umjerenost pazi na okus, da ne pretjeruje, ne skreće s cilja, koji mu je Bog označio, da ne kljuka tijelo više nego je to potrebno i prikladno. Imamo dvije vrste potreba – naglašava sv. Toma. Jedna se odnosi na uzdržavanje a druga na prikladnost. Umjerenost hoće da bude udovoljeno ne samo prvoj potrebi da damo tijelu ono što je neophodno nužno da ne bi oboljelo i postalo nesposobno za životna djela, nego dozvoljava i da mu damo ono što zahtijeva prikladnost našeg staleža.
Međutim oni, koji prelaze granice prikladnosti i umjerenosti u jelu i piću, odnosno koji jedu i piju jedino iz užitka, da zadovolje okus a nije im cilj uzdržati život, zdravlje, snagu organizma, kako hoće Bog, takvi griješe neumjerenošću i idu stazom koja ih vodi do fizičkog i moralnog sloma.
Umjerenost pazi još i na opip. Ovaj je od svih osjetila najopasniji. Njemu nalaže da se uzdržava od svega, što može izazvati opačinu, grijeh. Opip je osjetilo koje ima sjedište u čitavom tijelu. Stoga je opip neprijatelj koji opsjeda tvrđavu ne s jedne strane nego sa svih. Užitak, koji se nalazi u drugim osjetilima – veli jedan crkveni otac – možemo usporediti s nožem, koji reže korijenje sad jednoj, sad drugoj kreposti te čini da istrunu. No zadovoljenje opipa je vatra, koja ulazi u dušu, da suši i uništi sve kreposti zajedno: «Požar, što proždire do uništenja i iskorjenjuje klice života i kreposti» (Beoc. o Jobu 31, 12).
Stoga izvjesna prijateljstva, izvjesne slobode, izvjesne šale nisu samo povreda umjerenosti, nego upravo povreda stida, poštenja, čistoće, kojom mora sjati naša duša i tijelo.
Umjerenost konačno pazi i na njuh te mu brani pretjerano biranje mirisa, miomirisa osobe, odijela, koji su također pobuda za raznježenost, koja vodi do uništenja. Pazi na jezik te mu nalaže mjeru u govoru. Nitko se nije naime od nas nikad pokajao, što je šutio, a naprotiv mnogi su se pokajali, kada su govorili. Jezik je izvor tisuće grijeha, skup svih opačina (usp. Jak. 3, 6). Jednom riječju, pazi na sva osjetila, da im postavi uzde i drži ih u onom području, koje im je Bog odredio. Prema tome svaki put, kad se njima služimo u svrhu zla, griješimo protiv vrlo oprezne kreposti i idemo strminom, koja vodi u propast.
Umjerenost ne ravna samo upotrebom tjelesnih osjetila. Ona uređuje i duševne moći. Mi imamo razum stvoren za spoznaju, za znanje. Ali kako on lako pretjeruje u svojoj zadaći! Kako ponekad postaje ohol u istraživanju dubokih i neshvatljivih istina naše vjere! S obzirom na bližnjega, kako je nepromišljen u stvaranju sudova na tuđi račun, nepromišljenih, lakoumnih sudova, a u najmanju ruku nastranih i beskorisnih.
A evo, obdržavajući umjerenost, dužni smo izbjegavati maniju za znanjem bez trijeznosti, ispraznu radoznalost, znanost koja nadima i ne vodi Bogu. Zatim se moramo čuvati prevelike lakoće u osuđivanju drugih, jer – veli Apostol – u onome, u čemu sudimo druge, sami sebe osuđujemo (usp. Rim. 2, 1)
.Mi imamo pamćenje. I ono mora biti pod ravnanjem kreposti umjerenosti. Ne smijemo se stoga zaustavljati na sjećanju svojih dobrih djela, koja sva treba pripisivati pomoći Božjoj. Niti se ne smijemo drsko i sa zadovoljstvom sjećati počinjenih grijeha, nego smo ih dužni dozivati u pamet samo zato da se ponizimo, da se za njih kajemo i obnovimo odluku, da ih više nećemo činiti. Isto se tako ne smijemo sjećati uvreda koje su nam drugi nanijeli, jer bismo mogli doći u opasnost da u duši pobudimo osjećaj osvete.
Mi konačno imamo i volju! Oh, kako je potrebno da nam umjerenost drži volju na uzdi! Sebeljublje nas često potiče u pretjerivanju zahtijeva i u držanju do samih sebe, te ljubimo svoje naravne pa i nadnaravne darove a da rado bacimo zastor na svoje nedostatke i samo želimo da nas drugi ljube, hvale, poštuju, laskaju nam. Ovo pak samoljublje moramo staviti u red, ako želimo biti umjereni. Inače bi nas moglo odvesti do velikih bezumnosti i žalosnih posljedica.
Evo u nekoliko redaka smo kazali o vršenju kršćanske umjerenosti. Svakako, ona zahtjeva savladavanje sebe i neprestanu žrtvu, jer se u biti oslanja na odricanje.
