Ranije sam istaknuo nekoliko dojmljivih propovijedi dominikanca Jordana Kuničića (O grijehu i Otkuda Bol i Koja je korist od čovječih boli).
Na jednostavan i sažet način objedinjuje ono što je kroz stoljeća oblikovalo kršćansku misao Zapada – "Jeruzalem i Atenu"; ali i druge utjecaje koji su oblikovali našu civilizaciju i kulturu. Kad se tome dodaju narodne izreke i reference na domaće autore, sve to, u kombinaciji s njegovim životnim iskustvom, rezultira jedinstvenim i impresivnim propovijedima. ("All killer no filler with this guy" bi se to danas stručno opisalo.)
Naišao sam na opis njegove teologije; "Logika, strogo obrazlaganje tvrdnji, posvemašnja autentičnost u vjernosti Crkvi i primjena tomističkih načela na probleme današnjice." (Izuzev pojedinih nadahnutih duhovnih autora, zar postoji neki drugi način?)
Kuničić nije nepoznat autor, ali sigurno nisam jedini koji ga nije čitao tako da mi se čini korisnim još jednom skrenuti pozornost na njega, točnije na njegovu knjigu Smjer u život (kratak prikaz katoličke moralke).
Radi se o knjizi koju sam "tražio", ali nisam znao da postoji. Rado bih da sam je još davno pročitao.(Koliko bi mi koristila i koliko bih je shvatio u pojedinoj dobi je drugo pitanje.)
Ne bih ipak želio pretjerivati i stvarati prevelika očekivanja, zasigurno sličnu obradu možete pronaći kroz druge knjige i autore, ali korisno je što postoji ovakav sažeti pregled.
Možete pronaći scan izdanja knjige iz 60-ih što nije toliko čitljivo, ali su se zato na portalu Vjera i Djela potrudili i objavili cijelu knjigu (po poglavljima) u obliku članaka. Možete je pronaći na poveznici;
Jordan Kuničić, Smjer u život.
U članku su navedene sve poveznice na pojedina poglavlja knjige pa im možete jednostavno pristupiti.
---
Iako mi je Kuničićev pristup osvježenje za naše govorno područje, navedeno ne znači da knjiga nema mana, ili da će svima odgovarati. Kratkoća nužno znači da mnoge stvari nisu razjašnjene i samo su iznesene, nisu argumentirane .
Kao što navodi u predgovoru; "Tko želi opširniju dokumentaciju pojedinih tvrdnja, primjenu na mnoga pitanja sadašnjice, neka konzultira uvažene moraliste ili stručnu literaturu o pojedinom pitanju". Odnosno u Pogovoru; "Ovaj kratki prikaz katoličke moralke, pod naslovom Smjer u život, nije neka lagodna, pučka propagandna knjiga. Nije doista znanstveno argumentirana, nema znanstvenoga „aparata“, šume citata, ali su za tvrdnje izneseni razlozi, pa makar to bilo u upitnoj formi, što neposrednije djeluje. Zato se za razumijevanje knjige traži prethodno ipak neka intelektualna kultura".
Određena poglavlja mi djeluju slabije obrađena, i sigurno će netko prigovoriti raznim (ne)izrečenim stvarima, ali ovdje ne bih pisao recenziju nego bih samo preporučio knjigu unatoč eventualnim nedostacima. (Prva polovica knjige mi općenito djeluje na nešto višoj razini od ostatka.)
Iako bi mogli očekivati s obzirom na godinu izdavanja da će dio komentara o tehnologiji, popularnoj kulturi i intelektualnim trendovima djelovati zastarijelo, zapravo je još aktualniji zbog većeg utjecaja medija i promjena koje su se odvile u desetljećima nakon izdavanja knjige. (Ipak, korisno je imati na umu okolnosti u kojima piše; postratno društvo, političke okolnosti tadašnjeg društvenog uređenja, urbanizacija stanovništva, kulturne revolucije, intelektualna previranja, vrijeme "koncila", razne društvene promjene itd.)
---
Prenosim par misli iz jedne recenzije knjige (1963. I. Kozelj,.pdf)
U potpunoj životnoj dezorijentiranosti, koja zahvaća sve šire krugove Dr Kuničić poklanja svome narodu, napose našoj mladeži i njezinim katehetima opet jedno malo, ali dragocjeno i kao naručeno djelo. Na nepunih 180 stranica oktav-formata on perom stručnjaka, koji savršeno vlada svojim predmetom, kratko i jezgrovito izlaže cjelokupnu kat. moralku, tj. nauku, kako nam je kao slobodnim bićima pravilno usmjeriti i oblikovati naš život i djelovanje, da on dosegne svoj puni smisao i konačni cilj. [...]
Dr Kuničić nam izlaže staru, vjekovima prokušanu, solidnu životnu mudrost, kako ju je već upoznao zdravi praktički um poganskih genija: Platona, Aristotela, Cicerona; kako ju je ispravljenu, produbljenu i popunjenu naučavao svjetlom evanđelja ojačani um sv. Tome i ostalih velikih kršćanskih moralista pod vodstvom i nadzorom neprevarljivog učiteljstva Crkve. Uzimajući u ruke njegovo djelo, možemo biti sigurni, da nemamo pred sobom neke originalne i lične, pomalo smione, a svakako nedostatno prokušane poglede na zamršene životne probleme nego pravu, prokušanu i autentičnu nauku Crkve.
[...] Slažem se dakako s autorom, da se upravo zato za razumijevanje knjige traži prethodno ipak neka intelektualna kultura. Predavač kateheta trebat će najprije sam, nesamo pročitati, nego i dobro razmisliti o tekstu, da ga uzmogne prikazati u punom njegovom sadržaju.
[...] Dakako, da ovakve i slične izreke, kakvih ima u knjizi mnogo, ne mogu biti svakome i na prvi mah shvatljive. Unatoč toga, a možda baš i radi toga, knjiga vjerojatno ne će sve zadovoljiti. Obradba pojedinih problema učinit će im se prekratka, odveć sumarna i zbijena, i zato za prosječnog čitaoca preteška, Dr Kuničić je bio toga svijestan. On se — vagnuvši sve — ipak odlučio da na ovaj i ovakav način obuhvati i prikaže sve, što je inače u četiri sažeta sveska učinio u djelu »Katolička moralka«.
Tko se potrudi, da ga slijedi, uvjereni smo, da se ne će pokajati i da će mu se trud bogato isplatiti.
PS
Slažem se s recenzijom, posebno s njenim zaključkom. (Jordan koji daje dobre savjete u duhu pravovjernog katoličkog nauka, zašto onda tražiti druge Jordane po svijetu?)
Obilato referenciranje na druga djela obično zna djelovati dekoncentrirajuće, ali ovdje ima svoju ulogu.
Ipak, sve je toliko sažeto i ispunjeno referencama da ćemo često propustiti važnost. Primjerice ovaj kratki odlomak kao ilustracija;
Vječna sreća je bez sumnje dar Božji, jer nadilazi proporciju ljudske naravi, ali i za nju se čovjek mora boriti, naime krjeposnim, zaslužnim djelima. "Što moram činiti da postanem savršena?" pitala je sestra svoga brata svetoga Tomu. Svetac joj odgovori: "Htjeti." Čovjek ne voli toliko dar koliko nagradu za svoj trud. U trudu ili borbi čovjek afirmira sama sebe. U borbi za vječnu sreću ne samo afirmira nego i nadilazi sebe, jer osvaja i nebo (Matej 11, 20). Za čovjeka htjeti znači živjeti. Krjeposnim htijenjem čovjek izmiče prolaznosti i "ništavilu", on se nekako neprestano "stvara".
Sveti Toma kojeg spominje je Akvinski. Poznat po svojoj učenosti, jedan je od najvećih filozofa u povijesti, autor impresivnog broja stranica rigorozne filozofije i teologije. Jednom su ga sestre pitala što moraju učiniti da budu svete, pripremile su navodno papire, očekivale opsežan odgovor, ali su ostale iznenađene kada je on samo ukrako odgovorio "Htjeti."
Lako je "preletjeti" preko ove kratke rečenice, ali ona u sebi skriva efektnu zgodu i tisuće stranica analize. Neki skeptik će odbaciti odlomak bez da je uopće svjestan što se skriva iza ideje.
Samo sam želio istaknuti da je lako propustiti sve na što se knjige osvrće. U nastavku nekoliko citata kao motivacija;
***
Ne zaboravimo da je Aristotel nijekao mladosti sposobnost da se ona okoristi naukom o moralu, i to zbog strasti koje joj smetaju mirno prosuđivanje. Istina je da "takvim ljudima znanje o moralu uopće ne koristi, jer mu nijesu dorasli"(Aristotel), ali znajmo da iskrena poučljivost i ljubav prema istini osposobljuju i mladost da se okoristi poučavanjem o moralu.
---
Posve je očito da se u nedostatku autentičnoga proizvoda traže surogati. "Ne ćemo odricanja, dajte nam užitka"(Heine). "Jedini je bog čovjekov sâm čovjek"(Feurebach). Cilj čovječjega života nije u osobnoj sreći, nego u "vraćanju čovjeka sebi samomu kao društvenomu biću"(Marx). "Nadčovjek je cilj čovjeka"(Nietzsche). Općenito recimo ovako: cilj je čovjeka prema nekim modernim piscima u posvemašnjoj slobodi, u trajnom nastajanju, u punom ostvarenju sebe, u moći, u zabacivanju prošlih ideala, u revoltu. Konkretni pak ciljevi za kojima smrtnici trče, jesu: naslade, korist, novac, moć ili vlast, znanost, napredak i slično.
---
Budimo realisti. Ovozemna dobra: novac, zdravlje, jakost, slava, moć itd. posjeduju atraktivnu ili privlačnu snagu. Bog im je dao tu privlačnost. Mnogi će u konkretnosti života reći s Faustom "zastaj, trene, ovako krasan i ovako slastan“, te će im zapisati dušu, ići u propast, samo da ih se domognu. Čovjek ide još dalje. Ima ih koji teorijski nastoje opravdati svoje idolopoklonstvo te ta dobra smatraju zadnjim ciljem života, kako smo rekli u br. 7.
---
A mit tjelesnih užitaka? To je područje animalnoga zadovoljavanja, dakle silaženja do stupnja životinje. Ne traži li to "priroda“? Da, ali ne ona specifična čovječja narav: razumska. Tjelesni su užitci dopušteni ukoliko su spojeni s dužnostima, kao što je dužnost prihrane. Razum mora upravljati strastima, jer on je čovječji specificum, ono, što ga čini čovjekom. Kako su površni oni koji apeliraju na narav, na "prirodu"da opravdaju proturazumsko postupanje, što bi značilo da zovu u obranu životinju u čovjeku, da svađaju čovjeka. Zar prevlast tjelesnih užitaka ne napučuje bolnice bolesnicima? Zar je malo čemera na dnu pehara tjelesnih strasti?
---
O deterministima, koji niječu da je čovjek sposoban slobodno se odlučiti na htjeti – ne htjeti, rekao je Aristotel – da ne zaslužuju dokaze da su na krivom putu, nego batine. Ako čovjek nije slobodan, nije ni odgovoran. Oni bi morali biti logični pa ukinuti kazne, nagrade, savjete, poticaje. Ne znači li to poremetiti mir i red u ljudskim odnosima?
14. To je prometejski revolt, buna, Luciferova oholost. Otrgnuti dužnost čovječje slobode od Božjih zakona znači dati luđaku nož u ruke. Koji učinak polučuje pas time što laje na mjesec? Tko pljuje na nebo, ne pada li pljuvačka natrag na njega? Pokušaj ohole autonomije urodio je gorkim plodovima uvijek, a tako će biti do konca svijeta. Tragedija se iz Edena ponavlja bez prestanka, bilo u životu pojedinca bilo u životu pojedinih naroda, epoha, sistema. Zar za tom autonomijom sanjaju samo umišljeni "nadljudi“? Ne, nego i onaj novi tip čovjeka koji danas prevladava u svijetu: čovjek-masa, jer "njegovo je glavno obilježje u tome, što, znajući da je običan, proglašava pravo na vulgarnost, i ne će da prizna više autoritete"(José Ortega y Gasset).
---
Bolna je konstatacija da doista ima mnogo materijala, o kojemu je Berdjajev pisao kao o modernim pojavama ropstva. Ne robuje li čovjek javnom mnijenju, ljudskom obziru, parolama, modi? Ne slijedi li čovjek današnjice slijepo sve što mu se prikaže? Tehnička sredstva, propagande kao da ga dispenziraju od mišljenja i samoodlučivanja. Kino, štampa, televizija, radio ubacuju ideje, uvjeravaju, prisiljavaju "peru, mozak“, te se čovjek pita: nije li vika čovjeka za slobodom vika bolesnika za izgubljenim zdravljem?
Ne krije li se paradoks u činjenici, da oni koji su čovjeka u ime slobode otrgli od Boga, kao da se natječu da utrnu zadnju iskricu te slobode u čovjeku? "Nesvjesno"za nas je kao "otuđenje"čovjekovo, njegovo nenormalno stanje. Pretvoriti to stanje u kriterij postupanja, u normu stvarnosti, znači čovjeka lišiti njegova "specificuma“, lišiti ga naslova plemstva duha. To bi značilo ubiti čovjeka u čovjeku. "Nesvjesno"ne može imati prvenstveno vodstva u životu, ono je svojstveno i životinjama.
---
Razumljivo da svatko želi opravdati svoj postupak kad mu ga drugi ne odobravaju, zato izmišlja razloge sebi u prilog. Semiramida je, kako piše Herodot, izdala zakon po kojemu je svakomu bilo "dopušteno činiti što mu se prohtije“, jer je željela da ne bude sama u blatu pokvarenosti. – Ima i zlobnih duša koje ne trpe dobre, rugaju im se, proglašavaju ih idiotima, progone ih. Svijet će uvijek imati razne Mefiste, Jage. U atmosferi kriminala dobro stoji glas onih triju usudnica iz "Machbetha“, koje pjevaju: "Lijepo je gadno, a gadno je lijepo."
---
Zadržavaj vlast nad svojim čuvstvima, tj. "budi svoj“! Ne hrani čuvstva nedozvoljenim objektima, jer čuvstvom možeš začiniti samo ono što smiješ i činiti. Raspaljena čuvstva postaju vatra, požar, ludilo. Osjećaš li žar ljubavi? Prenesi je na široko polje zdrave, kršćanske, stvaralačke ljubavi. Strah te vodi? Bez sumnje bi te strah pred paklom morao tresti. Nada te vuče naprijed? Mnogo ti ostaje do osvajanja vječne sreće. Pokazuješ revnost u srdžbi? Tjeraj oskvrnitelja svetišta svoga "Ja“, tjeraj grijeh. Želiš li postati velik? Obuzdaj u sebi demone strasti, da oslobodiš genija plemenitih čuvstava. Težiš li za spokojstvom sređenih čuvstava? Sjeti se da su čuvstva izvrsni sluge, nepodnošljivi gospodari. Često se događa da se obistinjuju riječi: "Mi smo samima sebi demoni. Tjeramo sami sebe iz svoga vlastitoga raja"(Goethe). Izgradnja čovjeka počinje odgojem čuvstava. Pazi da te čuvstva ne zaskoče! Kad te probude, drži ih na uzdi! Njihovu snagu upotrijebi kao sredstvo pomoću kojega će odvažnije, ustrajnije, predanije stvarati zaslužna djela za nebo.
---
."Ispred krjeposti Bog je postavio znoj"(Heziod). Zar je lako obuzdati srdžbu? Oteti se privlačnosti hrane, pića, spola? Obuzdati jezik? A ipak je sve to potrebito. Tako se stiče krjepost: ponavljanjem istoimenih čina da na taj način zavlada u čovječjim djelatnim moćima kao neka adaptacija, neka nova narav koja će biti kao izvor krjeposna djelovanja.
"Kap dube kamen ne silom nego čestim padanjem“, govori stara poslovica. Zaustavljaj jezik, obuzdavaj oči, niječi tijelu nedopuštene užitke, priskači bližnjemu u pomoć, privikavaj se na red, disciplinu, pa ćeš postupno steći krjepost, postat ćeš umjeren, duhovno jak, razborit, pravedan, ljubazan i slično.
Osobito pazi na to da se krjepost najuspješnije stječe tako da se čovjek privikava na ono što je protivno zlim sklonostima, npr. privikavati se na post protiv proždrljivosti, na trijeznost protiv sklonosti na pijanstvo, na često kontroliranje sama sebe protiv nesmotrenosti, na blage postupke protiv tvrdoće ili okrutnosti, na uslužnost protiv egoizma. Jer, što je krjepost? Ona je kao stalna dispozicija za stabilno ispravno djelovanje, tj. postupanje u skladu s pravilima morala: razumom, naravi, Božjom voljom.
---
Ni škrtac ni rasipnik nije krjepostan, nego pametno darežljiv čovjek. Niti krjeposno postupa onaj koji postupa naglo ni onaj koji sporo, nego krjepostan je samo razborit čovjek. Ni okrutnik ni plašljiv, nego duhovno jak čovjek uzor je krjeposna čovjeka. Griješiš preuzetnošću i očajem, a ufanje je krjepost. Nisi krjepostan ako se oholo uzdižeš niti ako se samopodcjenjuješ, nego ako si pametno ponizan. Krjepost je ekvilibrij između ekscesa i defekta. Tada krjepost ostvaruje onu narodnu: "Način je najbolji začin." Životni mudrac nalazi uvijek tu zlatnu, krjeposnu sredinu, ravna se npr. po onoj narodnoj: "Ne budi med da te muhe raznesu, niti čemer da se od tebe otruju." Sebe cijeniti, ali do neke mjere (Rimljanima 12, 3); brinuti se i za zemaljska dobra, ali ne tjeskobno (Matej 6, 25).
---
Čovjek sadašnjice govori o prijestupcima za koje odgovara u školi, pred zakonom, ali o prijestupcima pred sudcem savjesti, pred Bogom, ne će da govori. Za autonomna čovjeka sadašnjice grijeh je samo gramatički izraz ili neko zastarjelo strašilo. Možda neki grijesi zaslužuju kaznu, jer su i socijalni neredi, npr. ubojstvo bližnjega, ali ako grijeh nema gorkih plodova za društvo, do njega se i ne drži. Dapače, nametanja, laktaštvo, bludnost i drugi grijesi nastoje se opravdati raznim endogenim i egzogenim faktorima, koji čovjeka lišavaju, kako neki misle, ubrojivosti i odgovornosti. Najveći je grijeh sadašnjice taj što ljudi gube smisao i pojam grijeha, kako je rekao Pijo XII. Za kršćanina pak pojam grijeha, dosljedno ekonomija Utjelovljenja i Otkupljenja, označavaju temeljne pojmove života.
---
Tko se odreče borbe za krjepostima, taj je dezerter života. Još više: on je društveni štetočina, jer krjepostan život društvu ili zajednici donosi neprocjenjiv kapital. Krjepost je herojstvo. Krjeposni ljudi su svetci. A što više svijetu treba nego li heroja duha, svetaca?
---
Iako je vjera kao milosni dar s neba kod svakoga ista, ipak ne zaboravimo da kršćanin prolazi kroz razne etape života. Vjera je život, život nadzemaljskoga znanja, teženja i ljubavi, a svaki život pozna krize, uspone, zastoje, sukobe, stupnjeve. Vjera se u ranom djetinjstvu hrani samo simbolima, jer to pristaje stupnju psihičkoga razvoja ranoga djetinjstva. Vjera je dječaka, mladića i zrela čovjeka razvijenija, temeljitija, prema stupnju razvoja. U doba puberteta vjera upada u "krizu“, jer pobescentu smeta svaki autoritet, osobito vjera, koja mu nastoji staviti mjeru mislima, željama, ekspanziji. U zrelo doba života možda čovjeka povuče za sobom realizam te čovjek kao da živi samo za zemlju, ali starost redovito čovjeka upravlja prema nadzemaljskim vrjednotama, jer starost najbolje pozna život, razgolićuje ga, a osjećaj ograničenosti, prirodno, starca i staricu vodi u naručje Božje.
---
Kao što je već spomenuto, knjiga je dostupna na poveznici.
