Ponavljam par odgovara M. Gormally;
Zašto je crkva doživjela pad u Europi?
Bila su dva strašna rata, a u drugom su obje strane namjerno ubile mnogo nevinih ljudi.
Zatim je došlo do raširenog prakticiranja steriliziranih spolnih odnosa. To je dovelo do očekivanja da se broj članova obitelji treba smanjiti. To je dovelo do prakticiranja i legalizacije pobačaja. Svo to kršenje Božje volje navelo je ljude da ga se potpuno odreknu.
---
Zašto je islam u Europi tako brzo [sic]?
Kršćanstvo blijedi u Europi jer ljudi žele imati spolne odnose bez rađanja djece. To rezultira manjim brojem beba i općom iskvarenošću u seksualnom moralu i vjerovanju u tradicionalno kršćansko učenje. U međuvremenu, muslimani rađaju mnogo djece i vjeruju u svoje tradicionalno učenje.
---
Zašto se ljudi preobraćuju na ateizam, a ne na Kršćanstvo, hinduizam ili židovstvo. Zašto kršćanstvo (broj vjernika) tako brzo opada?
Ljudi se obraćaju na kršćanstvo. Kršćanstvo na Zapadu opada jer su ljudi vezani za grijehe koje čine.
PS
Grijeh dovodi do grijeha.
Prvih trideset sihova Pavlove poslanice Rimljanima navodi sličnu stvar.
Najznačajniji mislioci, još od antike, shvaćali su povezanost raskalašenosti i duhovnog sljepila. Neprimjerene želje odvraćaju ljude od Boga. Oni koji su robovi svoje pohote ne posvećuju se duhovnoj stvarnosti.
Jesu li ovakvi odgovori "prejednostavni"? Iz sekularne perspektive također možete analizirati slične posljedice napuštanja suzdržljivosti.
Rezultat imanja manjeg broja djece nije samo taj da je oko nas manje djece, nego se potpuno preoblikuje društvo. Drugačiji su društveni pritisci, ekonomija, gospodarstvo, društveni život; naše obveze i očekivanja. Drugačiji smo i mi i naše obitelji; način na koji djeca odrastaju i doživljavaju druge, pa i same sebe - imaju li uzore, jesu li oni uzori, imaju li obveze, kakav bi trebao biti njihov život itd. Možda u prvoj generaciji ne dolazi do toliko promjena - samo smo malo proširili "mogućnosti", još uvijek imamo prisutne stare strukture i društveni kapital - ali nakon dvije ili tri generacije dolazi do posljedica, ljudi počinju nastanjivati neki sasvim drugi svijet od prijašnjih generacija.
Možda se neki neće složiti s objašnjenjem (i opisom), ali ponuditi će objašnjenje koje se neće toliko razlikovati. Nesumnjivo, prigovoriti će korištenim izrazima i pojmovima; negirati će grijeh, govoriti će o "napretku" i "oslobođenju", ali će zapravo ponuditi opis koji se nužno ne razlikuje previše.
Naravno, razlikuje se jer će potpuno izokrenuti što je dobro, a što loše; što je poželjno, a što bi trebali izbjegavati, ali same promjene neće.
Upozorenje je to koje također pronalazimo u Pismu, primjerice Izaija. ("Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim! Jao onima koji su mudri u svojim očima i pametni sami pred sobom!" ... "Zato, kao što plameni jezici proždiru slamu i kao što nestaje suha trava u plamenu, tako će korijen njihov istrunuti, poput praha razletjet’ se pupoljak njihov, jer odbaciše zakon Jahve nad vojskama i prezreše riječ Sveca Izraelova.")
Odgovori su sadržajniji no što bi se na prvu moglo činiti. Sekularni antropolog Unwin u svojim istraživanjima i usporedbi velikog broja civilizacija je došao do zaključka da napuštanje čednosti dovodi do napuštanja mnogamije, deizma i racionalnog mišljenja kroz tri generacije.
---
Možda će netko reći da je to sve rezultat promjena shvaćanja kroz prošla stoljeća. No, čega su rezultat te promjene? Primjerice često je mišljenje – i danas svojevrsna propaganda - da je empirijska znanost ponudila naturalistička objašnjenja svih fenomena pa je zbog toga religija nepotrebna. Iako je takvo objašnjenje popularno u određenim krugovima, ono je pogrešno.
"Posezanje" za nadnaravnim nije rezultat našeg nerazumijevanja naravnog. Unatoč tvrdnjima nekih, Biblija se sigurno ne oslanja na "argumente praznina", baš kao što to ne čini ni (klasični) teizam.
Jesu li oni ateisti stalnostanjci koji su se oslanjali na vječnost svemira odjednom bili prisiljeni prihvatiti vjeru jer su nove znanstvene spoznaje u 20. stoljeću pokazala da su u krivu? Možda je netko mogao početkom prošlog stoljeća živjeti u očekivanju da će usljediti utopijska društva i da ćemo steći toliko novih znanja i odgovora u korist njihovih pretpostavki, ali takvo što se nije dogodilo, nadanja raznih pozitivista se nisu ostvarila.
Naše trenutno shvaćanje prirodnog svijeta ne ide toliko u korist sekularistima kao što se često predstavlja. (Miješati će to sa znanstvenim znanjem, ali zapravo će se držati naturalističkih metafizičkih pretpostavki zbog kojih će negirati – točnije ignorirati i odbacivati bez propitivanja - sve što se ne uklapa u njihov sustav. Dokazi ili argumenti su nebitni, neće ih niti uzimati u obzir.)
(No, iz psihologije znamo da postoje ljudi koji imaju problema s percepcijom stvarnosti, s percepcijom osjećaja i motivacija - svojih ili tuđih, dakle poznato nam je da postoje ljudi koji nisu u stanju – iz kojeg god razloga – percipirati stvarnost koja postoji. Bez polemiziranja oko psihologiziranja, primjetimo samo da česti pokušaj optužbe protiv vjernika o pogrešnoj percepciji stvarnosti možete okrenuti protiv onih koji se upuštaju u takve optužbe.)
Društvene promjene vezane uz (napuštanje) kršćanstva nisu rezultat nekih novih informacija, nismo saznali ništa (relevantno) što već nismo znali i prije.
Smatra li netko da je primjerice razlika društvenih vrijednosti na Zapadu koje su vladale prije 1960ih i sadašnjih vrijednosti rezultat novih spoznaja o biologiji ljudske vrste? (Ako uspoređujete ponašanje konzervativnog sveučilišnog profesora i njegova buntovna sina, nećete reći da je razlog taj što sin ima bolje shvaćanje svijeta. Dobro, neki će reći upravo to, ali objašnjenje razlika ponašanja se krije negdje drugdje.)
---
Pretpostavljam da je distrakcija u raznim oblicima danas posebno značajan faktor. Već je spomenuto da ljudi žive u manjim obiteljima, izolirano. (Od djetinjstva nisu okruženi ni starijom ni mlađom braćom, ni tetama ni bratićima – male obitelji dovode do toga da neki doslovno u životu nisu vidjeli ili držali dijete.) Ipak, nije im dosadno. Ili,možda bolje reći, toliko im je dosadno da se stalno moraju "zabavljati" s nečime, bilo čime.
Uz svu tu distrakciju tko još ima vremena za religioznost.
Ipak, distrakcija kroz zabavu ili posao nije novost. O tome je pisao i Pascal, ali i puno raniji autori koji su shvaćali da provođenje vremena u raznim distrakcijama (zabavama itd) ne potiče duhovnost.
Još jedan razlog bi mogao biti taj što živimo u izobilju i relativnom miru zbog čega postoji određeni neopravdani osjećaj naše "samodostatnosti". Čini se suvišnim osjećati zahvalnost. Netko bi mogao pomisliti; "Zašto bih se pomolio i zahvalio Bogu na hrani koju imam kada je imam u izobilju, i stalno mi je dostupna. Mogao bih se isto tako zahvaljivati i na zdravlju".
Spominjem primjer zdravlja jer ilustrira fenomen. Upravo oni koji nemaju zdravlja često posežu za molitvom ili barem promišljanjem o toj činjenici. Često se dogodi da ljudi žive na određeni način dok mogu tako živjeti, i tek ih neki događaj – često bolest, natjeraju da stanu i promisle. Možda čak i otkriju ono što su tako često zanemarivali.
Distrakcija je oduvijek bila problem, ali danas je distrakcija sveprisutna u našim životima. Kako bi se netko mogao moliti ujutro ili navečer kada je stalno pod utjecajem buke raznih medija - glazba, radio, internet, društvene mreže, itd. (Buka medija bi bila dovoljan problem, ali sadržaj tih medija je još veći; već su i najmlađi izloženi sadržaju za "odrasle" zbog čega im je teško razviti odrasle umove i ponašanje.)
Pa ipak, iako o tome neće razmišljati, ljudi i danas imaju iste probleme i pitanja kao i uvijek, ljudi i danas umiru kao što su uvijek umirali.
---
Netko će pak reći da jednostavno ne može povjerovati. Živimo u skeptično doba. Doba relativizma. (Zapravo iracionalnosti.)
No, unatoč tome što su tako skeptični, u velikoj većini slučajeva ljudi ne pokazuju istu razinu "skeptičnosti" prema bilo kojoj drugoj ideji ili povijesnoj činjenici. Isti ti ljudi koji "jednostavno ne mogu vjerovati", vjeruju u mnoštvo drugih stvari stvari i tu im njihov skepticizam nije prepreka.
"Ne možemo znati što je istina pa ćemo odbaciti X i prihvatiti Y". Dobro, ali zašto ne bi bili podjednako skeptični prema Y?
(Kao što je primjetio TD, Možemo se pitati zašto je danas toliko puno Descartesa u svijetu kada je u 17. stoljeću postojao samo jedan, zar je svijet danas stvarno pun takvih genija? "Radikalni skeptik, barem danas, nije u potrazi za istinom, nego za slobodom – najvećom zamislivom slobodom koja bi omogućavala zadovoljavanje svih njegovih hirove. "; "Takvi skeptici vjeruju da će se svijetlo upaliti kada pritisnu prekidač, iako nemaju dobro razumijevanje rada struje. Međutim, obuzme ih bijesan i nezasitan duh istraživanja u trenutku kada shvate da su njihovi interesi u pitanju – odnosno sloboda, ili odobrenje, da se ponašaju prema svojih hirovima. Tada su odjednom oboružani svom filozofijom, koju koriste za potkopavanje moralnog autoriteta običaja, zakona i stoljetne mudrosti.")
Nekako se argument u praksi često svodi na, "želim činiti Z, ili ugodno mi je činiti Z, pa ću prihvatiti bilo koji razloga da odbacim ono što bi pokazivali da je Z pogrešno". (Sve što bi se ispriječilo ostvarivanju volje biti će odbačeno.)
Nekada je rezultat toga odbacivanje teizma, ponekad je rezultat prihvaćanje svojevrsnog terapeutskog deizma u kojemu boga oblikujemo na svoju sliku. U svakom slučaju dovodi do odbacivanja tradicionalnog kršćanstva.
---
Možete primjetiti da danas postoje pritisci u sekularnom smjeru, ali pitanje je zašto su se javili baš ti pritisci. Ljudi poput Taylora su posvetili poveći broj stranica temi "sekularizacije" tako da vjerojatno ne možete ponuditi kratki odgovor koji bi bio svima prihvatljiv. Ipak, grijeh (i njegove posljedice) se čini kao očit odgovor.
Ili je barem očit onima koji su u stanju prepoznati grijeh kao grijeh. Nekima njihova oholost (grijeh) dodatno zasljepljuje um.
PPS
O povezanim temama sam već objavljivao, MG me samo podsjetila na neke od ranijih postova i potaknula na par komentara.
Vidi ranije postove; Zašto je toliko puno ljudi kroz posljednja dva stoljeća zaključilo da kršćanstvo nije odgovor?, O propuštanju odlaženja u crkvu; odnosno; Društveni fenomeni bezreligijskog svijeta – BGC, Zašto imati religiozna uvjerenja?, Je li religija za slabe?, Imago Dei, Naturalizam i psihologiziranje, Psihoanaliziranje seksualnih revolucionara , Tko želi biti ateist?, Što o vjeri podučavaju oni koji ne podučavaju; O Mržnji Prema Bogu, Argumentiranje i navođenje razloga; Transformacija Lebenswelta, Osam kćeri pohote, Druga demografska tranzicija, kategorija grijeh, seksualna revolucija, teizam, Anscombe; i mnoštvo drugih.
