Poglavlje 1. O Bogu Stvoritelju svih stvari,
Poglavlje 2. O objavi
Pogavlje 3. O vjeri
Poglavlje 4. O vjeri i razumu
Ovdje (.pdf) sam pronašao verziju hrvatskog prijevoda dokumenta na koju se oslanjam u ovome postu. (Nisam uspoređivao prijevode, ali s obzirom da iza svake izjave i rečenice stoji puno promišljanje, potrebno je ispravno shvaćanje. Primjerice je li nešto dokaz u korist, ili nužno sljedi itd.)
---
Prenosim iz 2. poglavlja; (O Objavi)
"Ista sveta majka Crkva drži i uči, da se svjetlom naravnog ljudskog razuma, iz stvorenih stvari, sigurno može spoznati Bog, početak i cilj sviju stvari; "
[...]
"Ovoj pak božanskoj objavi treba pripisati, da ono što u božanskim stvarima nije po sebi dostupno ljudskom razumu, i u sadašnjim prilikama ljudskog roda, mognu spoznati svi: brzo, s čvrstom sigurnošću i bez ikakve primjese zablude. "
---
3.poglavlja (O vjeri)
Za tu pak vjeru, koja je početak ljudskog spasenja, Katolička crkva izjavljuje da je nadnaravna krepost, kojom, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti, vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, ne zbog unutarnje istine stvari shvaćene svjetlom naravnog razuma, nego radi autoriteta samoga Boga, koji se ne može prevariti niti može varati [kan. 2]. Prema svjedočanstvu Apostola “vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.
Kako poslušnost naše vjere ne bi bila manje u skladu s razumom [usp. Rim 12,1], Bog je htio s unutarnjom pomoći Duha Svetoga povezati vanjske dokaze svoje objave, to jest Božja djela, u prvom redu čudesa i proroštva, koja su, budući da obilno ukazuju na Božju svemogućnost i beskrajno znanje, najsigurniji znakovi božanske objave, prilagođeni shvaćanju sviju [kan. 3 i 4]. Zbog toga su kako Mojsije i proroci, tako ponajviše i sam Krist Gospodin, učinili mnoga i vrlo očita čudesa i proroštva; i o apostolima čitamo: “Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima” [Mk 16,20]. I opet je napisano: “Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu” [2 Pt 1,19].
Premda naime pristanak vjere nipošto nije slijepi čin duše, ipak nitko “ne može prihvatiti evanđeosko propovijedanje”, kao što je to potrebno za postizanje spasenja, “bez prosvjetljenja i nadahnuća Duha Svetoga, koji svima daje radost u prihvaćanju i vjerovanju istini” [Arauzikanska sinoda II: *377]. Zbog toga je vjera u sebi, makar ona i ne djelovala po ljubavi [usp. Gal 5,6], Božji dar, a njezin čin je djelo koje spada na spasenje, kojim čovjek iskazuje slobodnu poslušnost samome Bogu, pristajući i surađujući s njegovom milošću, kojoj bi se mogao oduprijeti [usp. * 1525sl; kan.5].
Nadalje, božanskom i katoličkom vjerom treba vjerovati sve ono što se nalazi u pisanoj i predanoj Božjoj riječi, i što Crkva, bilo svečanom odlukom bilo redovitim učiteljstvom, predočuje da treba vjerovati kao nešto što je od Boga objavljeno.
Budući pak da je “bez vjere nemoguće omiljeti Bogu” [Heb 11,6] i stići u sudioništvo njegove djece, zbog toga nitko nikada bez nje neće biti opravdan, niti će itko, ako u njoj ne “ustraje do svršetka” [Mt 10,22; 24,13] postići život vječni. Kako bismo pak mogli udovoljiti obvezi da prihvatimo pravu vjeru i da u njoj čvrsto ustrajemo, Bog je po svom jedinorođenom Sinu ustanovio Crkvu, i obdario je očitim znakovima svoje ustanove, kako bi ju svi mogli prepoznati kao čuvaricu i učiteljicu objavljene riječi.
Naime, samo na Katoličku crkvu spada sve ono što je tako mnogostruko i tako divno božanski određeno za jasnu vjerodostojnost katoličke vjere. Crkva je također sama po sebi, naime, zbog svoga čudesnog širenja, izvanredne svetosti, neiscrpne plodnosti u svemu dobru, zbog katoličkog jedinstva i nepobjedive postojanosti, jedan veliki i vječni razlog i nenadvladivo svjedočanstvo vjerodostojnosti i svog božanskog poslanja.
Po tome biva, da je ona sama uzdignuti znak među narodima [usp. Iz 11,12], da k sebi poziva one koji još nisu povjerovali, a svoje sinove čini sigurnijima, da se vjera koju ispovijedaju oslanja na najčvršći temelj. A po višnjoj snazi tom svjedočasntvu pridolazi učinkovita pomoć. Naime, najdobrostiviji Gospodin svojom milošću potiče i pomaže zabludjele kako bi mogli “doći do spoznanja istine” [1 Tim 2,4], a one koje je iz tame prenio u svoje divno svjetlo [usp. 1 Pt 2,9; Kol 1,13] učvršćuje svojom milošću da ustraju u tom svjetlu; on (naime) ne ostavlja ako nije ostavljen [usp. *1537].
Zbog toga, nipošto nije isto stanje onih koji su se po nebeskom daru priključili vjeri katoličke istine i onih koji vođeni ljudskim mišljenjem slijede krivu religiju; oni naime, koji su prihvatili vjeru pod vodstvom crkvenog učiteljstva, nikada ne mogu imati opravdan razlog mijenjati ili dovoditi u sumnju tu vjeru [kan. 6]. Budući da je tome tako, “s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti” [Kol 1,12], ne zanemarimo takvo spasenje [usp. Heb 2,3], nego “uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa” [Heb 12,2], “čuvajmo nepokolebivu vjeru nade” [Heb 10,23].
---
Iz 4. poglavlja (O vjeri i razumu)
Vječna suglasnost Katoličke crkve držala je i drži također i to, da postoji dvostruki red spoznaje, različit ne samo po izvorištu (spoznaje) nego i po objektu; po izvorištu: na jedan (način) naime spoznajemo naravnim razumom, na drugi pak božanskom vjerom; po objektu pak, jer osim onoga do čega može doprijeti naravni razum, za vjerovanje nam se predočuju otajstva skrivena u Bogu, koja ne mogu biti spoznata ako ih Bog ne objavi [kan. 1].
Zbog toga Apostol svjedoči da su pogani spoznali Boga “po djelima” [Rim 1,20]; raspravljajući pak o milosti i istini, koja je postala po Isusu Kristu [usp. Iv 1,17], kaže: “Navješćujemo mudrost Božju, u Otajstvu skrivenu: onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. A nama Bog to objavi po svom Duhu, jer Duh sve proniče, i dubine Božje” [1 Kor 2,7 sl 10]. A sam jedinorođeni govori Ocu, jer je sakrio to od mudrih i pametnih a objavio malenima [usp. Mt 11,25].
[...] Božja naime otajstva po svojoj naravi toliko nadilaze ljudski razum, da i uz ostvarenu objavu, i uz prihvaćanje vjerom, ona ipak ostaju zastrta velom same vjere, i kao obavijena tamom, dok god u ovom smrtnom životu “hodamo (daleko) od Gospodina; ta u vjeri hodamo ne u gledanju”
[...] nikada ne može biti prave suprotnosti između vjere i razuma [usp. *2776 2811]: budući da je isti Bog, koji objavljuje otajstva i ulijeva vjeru, stavio u ljudsku dušu svjetlo razuma; Bog pak ne može nijekati samoga sebe, niti ikada može proturiječiti istina istini.
Ne samo da vjera i razum nikada ne mogu biti međusobno u suprotnosti, nego si međusobno i pomažu [usp. *2776 2811], budući da pravi razum dokazuje temelje vjere, i obasjan njezinim svjetlom njeguje spoznaju božanskih stvari; vjera pak oslobađa i štiti razum od zabluda i obogaćuje ga mnogostrukošću spoznaje. Zbog toga bila daleko (misao), da se Crkva protivi ljudskim vještinama i njegovanju znanosti, nego ih na mnogo načina pomaže i unapređuje. Ona naime ne niječe niti omalovažava prednosti koje iz njih proizlaze za ljudski život; štoviše izjavljuje da one, kao što su proizišle od Boga Gospodara znanosti [usp. 1 Sam 2,3], tako, ako se pravilno s njima bavi, vode k Bogu uz pomoć njegove milosti. I zaista, ona (vjera) ne zabranjuje da se takve znanosti, u svom području služe vlastitim principima i vlastitom metodom; ali, pošto joj je priznata ta pravedna sloboda, neka se brižno čuva, da ne primi u sebe zablude protiveći se božanskoj istini, ili da prelazeći vlastite granice, zauzima i muti ono što spada na vjeru.
Ne smije se naime nauk vjere, koji je Bog objavio, iznositi kao filozofski pronalazak koji bi trebalo usavršavati ljudskim duhom, nego kao božanski poklad predan Kristovoj zaručnici, da ga vjerno čuva i napogrješivo tumači. Zbog toga, kod svetih dogmi treba trajno zadržati onaj smisao koji je jednoć izjavila sveta majka Crkva, niti se ikada smije odstupiti od tog smisla pod prividom i u ime boljeg razumijevanja [kan. 3]. “Dakle, neka raste i neka tijekom godina i vjekova mnogo i jako napreduje shvaćanje, znanje i mudrost, kako pojedinaca tako i svih, kako jednog čovjeka tako i čitave Crkve: na isti naime način, u istoj naime dogmi, u istom smislu i shvaćanju”1
PS
Napomenuo bih samo, ukoliko je nekome promaklo, da se osuđuje fideizam;
Tko kaže da Boga, jednoga i pravoga, našeg Stvoritelja i Gospodara, nije moguće sigurno spoznati naravnim svjetlom ljudskog razuma, preko onoga što je učinjeno: neka bude kažnjen anatemom [usp. *3004]. .[...]
Tko kaže da božanska objava ne može biti vjerodostojna po vanjskim znakovima, te da zbog toga ljudi moraju biti pokrenuti k vjeri samo unutarnjim privatnim iskustvom ili nadahnućem svakoga: neka bude kažnjen anatemom. )
