Stranice

ponedjeljak, 30. siječnja 2012.

Dijete kao pravo - IVF [2/2]

" Najgori zlostavljač djece u državi je Britanska vlada. Učinili su sve u svojoj moći, putem socijalnih reformi i fiskalne politike, kako bi promovirali okolnosti u kojima se zlostavljanje i napuštanje djece najčešće javlja. Onaj tko se zalaže za samohrane roditelje - barem u Britaniji – zalaže se za moralnu, duhovnu i emocionalnu degradaciju, prljavštinu i deprivaciju. Onaj tko promovira samohrano roditeljstvo je ravnodušan prema sudbini djece.

Još jedan korak na putu prema propasti upravo je predložila predsjednica organizacije Human Fertilisation and Embryology Authority, Suzi Leather(pazite se autoriteta koji koriste deminutive svojih imena). Predložila je da klazulu koja zahtjeva od doktora da uzimaju u obzir i djetetovu potrebu za ocem, prilikom in vitro oplodnje neplodnih žena, treba ukloniti iz zakona. Ideja da su očevi potrebni u životima djece je, po mišljenju gospođe Leather, prestaromodna da bi se njome bavili.

Leather je jedna od onih koji misle da su društveni trendovi koje ona zagovara samoopravdani. "Apsolutno je jasno", rekla je, "ako razmislite o promjenama u društvu i različitim načinima na koje možemo osnovati obitelj, da je anakrono u zakon uključivati izjavu o potrebi za ocem." Drugim riječima, ako dovoljno ljudi radi nešto, onda je to pravo, i zakon bi se tome trebao prilagoditi. Ako razmislite o tome, apsolutno je jasno da je zbog promjene u stopi provala kroz posljednjih 50 godina anakrono zaključavati svoja vrata ili očekivati da će policija učiniti nešto kada vam provale u kuću.

Ono što je tako duboko odvratno kod razmišljanja gospođe Leather je neizrecivo i nepobjedivo buržoazijsko samozadovoljstvo, dostojno Messrs Pecksniffa i Podsnapa. Ako vam je dovoljno stalo pa pogledate situaciju u već velikom djelu zemlje u kojemu očinstvo jedva postoji, osim u strogo biološkom smislu, pronaći ćete ne samo alternativnu, nego puno lošiju vrstu obiteljskog života(s time da termin obitelj koristimo u jako širokom smislu). To je hobsijanski svijet primitivne brutalnosti gdje čovjek sa najvećom šakom ili najvećom mačetom ili najvećim pištoljem vlada, i gdje su djeca uvedena u potpuno egotistički kodeks ponašanja u kojem je ono što radiš određeno samo sa onime za što znaš da te neće kazniti.

To je svijet iz kojeg je sve teže pobjeći. To je svijet u kojem su žene izložene daleko većem nasilju nego ikad prije, i u kojem djeca proživljavaju dijalektiku između prevelike popustljivosti i divlje represije, ovisno o raspoloženju u tom trenutku. Prozvati takav način života samo drugačijim je bijedni kukavičluk i nepoštenje. Živeći i radeći u raznim dijelovima svijeta, i puno putujući, mogu reći da je to najgori način življenja kojeg sam ikad susreo. Reći da bi ga trebali prihvatiti kao neizbježnost, kao povijesnu promjenu, kao neizbježni dio duha današnjeg vremena, značilo bi prihvatiti put ka degradaciji. Nemarno je od nas prihvatiti katastrofu, i zbog pojedinaca koji se moraju nositi sa time i zbog društva u cjelini. Prijedlozi gospođe Leather su još samo jedan prilog našem sporom nacionalnom samoubojstvu.

Za nju je, školski primjer moralne generalizacije – da ne bi trebali diskriminirati između načina života – važnije od stvarnih života milijuna bližnjih, uključujući i djecu. Ono što ona zahtjeva je IVF po želji. Kako bi zadovoljili ženine neobuzdane hirove, djecu ćemo dovoditi na svijet o javnom trošku, a zatim ćemo ih odgajati o javnom trošku. Vi ste, dragi čitatelji, već de facto odgovorniji za uzdržavanje dobrog(ili bih trebao reći lošeg?) dijela djece u Britaniji no što su to njihovi očevi, kojima ne pada na pamet trošiti svoj novac na odgoj potomaka; i tu je još jedan prijedlog kako bi proširili očinsku ulogu države.

U novom vrlom svijetu gospođe Leather, ženama treba omogućiti da imaju djecu samo zato što to žele, kao da je to pravo koje im daje vlada, bez obzira na njihovu sposobnost da ih odgajaju, ili tko će ih financirati, ili posljedicama na samu djecu. Muškarce treba trajno podjetinjiti, njihovi prihodi su zapravo džeparac koji trebaju trošiti na svoj užitak, bez ikakvih ozbiljnih obaveza(osim plaćanja poreza). Ubuduće, država će biti otac djeteta, a otac će biti dijete države.

No, ništa od toga nije predodređeno. Nije zapisano u povijesnim genima; upravo suprotno, to je nešto što su potakle naše vlade, bilo namjerno bilo nehotice. Jednostavno nije istina da je proces nepovratan, u smislu da ne možemo ljude ohrabriti da se drugačije ponašaju putem poreznih olakšica i promjenama u zakonu.

Prijedlog gospođe Leather je neobičan, po mom mišljenju, otrovan spoj neobuzdanog individualizma s jedne strane i uplitanja države – dadilje s druge strane. Kako bi sva djeca u velikom vrtiću, kojeg uobičajeno zovemo Britanijom, dobila upravo ono što žele, državi-učiteljici moramo osigurati ogromne ovlasti oporezivanja, regulacije i preraspodjele. Bez tih ovlasti, žena si ne bi mogla jednostavno priuštiti djecu zbog svog hira, samo zato što ih želi, niti bi muškarci mogli izbjegavati svoju odgovornost.

U svom medicinskom radu, praktički nisam nikad susreo dijete, adolescenta ili mladu odraslu osobu koja ima neki odnos sa svojim ocem. Ne samo da očevi vjeruju da nemaju nikakvu odgovornost prema svojim potomcima, nego ni majke to ne vjeruju. Izrazitu bijedu takvog načina života ne možemo zanemariti ni zbog nepobitne činjenice da relativno maleni broj vrlo sposobnih žena uspješno odgaja djecu bez potpore očeva.

Prijedlogu gospođe Leather dakle u potpunosti nedostaje samilosti, duboko su nemaštoviti i u potpunosti loši zbog svojih učinaka. Društveni trend ne smijemo prihvatiti samo zato što postoji, ne bismo trebali slijediti mnoštvo kako bi činili zlo."

Mi nemamo gospođu Leather, ali zato imamo razne udruge. Autor gornjeg teksta(The fact that there are single mothers doesn't make it right) je Theodore Dalrymple psihijatar i pisac. Theodore je proveo jedno dulje vrijeme putujući afrikom, a svoju karijeru proveo je kao psihijatar u zatvorima i bolnicama u Londonu gdje se upoznao sa sudbinama desetaka tisuća ljudi o kojima možete rijetko kad čitati u medijima. Na temelju teksta možete naslutiti da ga ljevičari ne vole previše i odbijaju povjerovati u slučajeve koje opisuje, ponekad ga optužuju da je pesimist i mizantrop, ali ima i svojih branitelja koji tvrde da je njegova konzervativna filozofija anti-ideološka, skeptična, racionalna i empirijska.

Neizbježno je uplitanje ekonomije u cijelu raspravu o tome tko ima "pravo" na oplodnju i kakve zajednice država treba poticati, u nastavku jedan video u kojem ekonomist Thomas Sowell govori o sustavu socijalne  pomoći u SAD-u, nije o ovoj temi, ali je povezano.


Zanimljivo je pročitati i pismenu izjavu na Vrhovnom Sudu Britanske Kolumbije vezanu uz pitanje poligamnih brakova, dokument protiv tog prijedloga možete pročitati ovdje(25. strana pdfa za sažetak). Pismo podrške ministru Ostojiću je relativno kratko, ali pretpostavljam da su sličnu studiju napravili i u društvu za promociju znanosti i kritičkog mišljenja u kojem iznose relevantne ekonomske, sociološke, psihološke i antropološke podatke utemeljene na evolucijskim principima kako bi dokazali da se njihove tvrdnje temelje na "objektivnim znanstvenim spoznajama". Mislim da već na temelju stoljeća tradicije možemo sa popriličnom sigurnošću tvrditi da je monogamni brak dobar okvir za odgajanje djece, a da drugi oblici življenja nisu nešto što bi društvo trebalo aktivno poticati.

Da biste shvatili zašto Theodore tako reagira na poticanje oplodnje neovisno o bračnom statusu morate biti upoznati sa podacima o zlostavljanoj djeci u Velikoj Britaniji. Uz njegov tekst spominju ovaj članak. Studija se bavi vezom između različitih oblika obitelji i zlostavljanja, ponajviše nepostojanjem braka i prisutnost suživota(kohabitacije nevjenčanih partnera). U nastavku jedan graf iz studije koja je pokazala da je najsigurnija okolina za odrastanje djece u kojoj su biološki roditelji u braku i žive zajedno(što naravno nije garancija sretnog djetinjstva i sreće), ostali oblici suživota imaju veći postotak zlostavljane djece(podaci za "fatal abuse" su još gori).


Gornji podaci vrijede za Britaniju, nemam podatke za Hrvatsku, s obzirom da nam se razlikuje struktura stanovništva pretpostavljam da nam se razlikuje i statistika i da situacija nije tako loša. Ipak, djeca rastavljenih parova imaju veću vjerojatnost za različite probleme(što vrijedi čak i za države sa kvalitetnijim socijalnim sustavom poput Švedske), a problemi vrijede i za djecu koja žive sa nevjenčanim biološkim roditeljima. Sve to naravno ne znači da je život sa vjenčanim roditeljima idealan. Ne znam puno o tematici pa neću ulaziti u analize razloga za takvu statistiku, pretpostavljam da je jedan od razloga u tome zašto uopće dolazi do rastave i života u takvim zajednicama, ono što znamo iz ekonomije je da nevjenčani parovi imaju niže prihode od vjenčanih parova(mislim da ne moram ni spominjati prihode samohranih roditelja), a razina prihoda obitelji je također faktor koji utječe na postotak zlostavljane djece .

Opet ponavljam, ne znam statistiku za Hrvatsku, ali nisam jedan od onih koji vjeruju u superiornost ili inferiornost hrvatskog društva tako da pretpostavljam da i za nas vrijede isti ekonomski zakoni. Kako smo dostigli zapadne države po postotku rastava ne bi me čudilo da ih uskoro dostignemo i po drugim neslavnim statistikama.

Nisam ulazio u bioetičke rasprave oko samih metoda oplodnje, ali naivno je tvrditi da je dijete "pravo" te da su životni stil i bračni status nebitni(prije se radi o egu elite, a ne o "dobrobiti građana Republike Hrvatske"). Izgleda da postoje ljudi koji žele stvoriti sliku kako su liberali samilosni, a da konzervativci ne mare za ljudske sudbine, nadam se da sam uspio pokazati da to nije slučaj i da je pogrešna pretpostavka liberala kako svi oni koji ne vjeruju u njihova politička rješenja ne mare niti za ljude kojima bi ta rješenje navodno trebala pomoći.

nedjelja, 29. siječnja 2012.

Dijete kao pravo - IVF [1/2]

Nisam pratio građanske akcije vezane uz Ostojićeve izjave, iako sam ostao iznenađen njegovom izjavom da svatko može odredit za sebe u kojoj fazi razvoja možemo ubit čovjeka(dok je recimo medicinska marihuana zlo u kojem nam je potrebna odluka države), tako je primjerice fetus od 8mjeseci i par kilograma sasvim prihvatljiva opcija za njega, ne znam što misli o onima koji misle da se to može produžiti i na prvih par godina, ali nije ni bitno za ovaj post. Naravno u tome razmišljanju ga, prema njegovim riječima, podržava znanost 21. stoljeća( očito sam propustio pročitati neke revolucionarne radove o tematici), a podržavaju ga i neke udruge. 

Tportal donosi članak pod naslovom "Ministre Ostojiću ne posustaje pred srednjovjekovnim zahtjevima!" o pismu podrške kojeg potpisuje niz udruga, među njima i akcija nisam vjernik(tko zna možda oni imaju kakve veze sa tportalom). Tekst je manje više ono što bi očekivali, a završava sa izjavom da pismo akcije I ja sam bio embrij koje navodno spominje da se radi o diskriminaciji vjernika "nije ništa doli demagoško razbacivanje frazama", poprilično zanimljiva izjava ako pogledamo naslov članka. Naravno tekst pisma je ono što bi i očekivali kada ga potpisuju antikatoličke, feminističke i homoseksualne udruge. Još ga potpisuje i udruga za promociju znanosti i kritičkog mišljanja, pomalo iznenađujuće jer ne znam što oni imaju reći o ovome(valjda jer nisam upoznat sa znanstvenim radovima koje Ostojić spominje), iako nije teško shvatiti o čemu se radi ako vidimo što oni zapravo promoviraju. No, da skratim priču; katolici-loše, oni protiv-dobro, ili u malo duljoj verziji, svakome tko to želi bi trebali dopustiti oplodnju, svatko tko misli drugačije pripada srednjem vijeku, katolici ne bi trebali sudjelovati u političkim odlukama – i sve to je naravno "objektivna znanstvena spoznaja", a ne ideologija(kao što nam garantira popis udruga).


Kad god čujem da netko ima pravo na nešto(pogotovo kad je to nešto dijete) onda se zapitam par stvari, srećom nisam osamljen pa u nastavku donosim jedno razmišljanje psihijatra Theodorea Dalrymplea (inače ateista) iz eseja "The law of conservation of righteous indignation, and its connection to the expansion of human rights";
Promjena stvari koje odobravamo ne znači samo promjenu našeg razmišljanja nego ima i veliki utjecaj na društvo. Sve što nije zabranjeno postaje pravo, jer očito je da svatko ima pravo raditi ono što mu nitko nema pravo zabraniti. Uskoro svijet postaje pun prava i svaki dan se otkrivaju neka nova, baš kao što istraživači u Amazoni pronalaze stalno nove vrste insekata.

Ljudi koji su svjesni svojih prava(osim onih, sada već tradicionalnih poput prava na pošteno suđenje) stalno razmišljaju o njima i pozivaju se na njih čim naiđu na prve znakove frustracije zbog svojih hirova, iz nekih drugih razloga takvi su ljudi radikalni egotisti. Metafizičko porijeklo njihovih prava zanima ih isto koliko i metafizičko porijeklo njihovog vjerovanja u postojanje Himalaje: "postojanje" njihovih prava i Himalaje smatraju jednakima. Kada su pitala planinara Georgea Mallorya zašto se želi popeti na Everest odgovorio ime je;"zato što postoji". Na isti način i ta prava postoje za ljude koji ih žele iskoristiti.

Prava se razvijaju kako bi zadovoljili ego onih kojima sloboda nije ništa više od neograničenog ponašanja.(Prema Millu, jedino dobro koje zaslužuje to ime je traženje dobra na svoj način.)

Prava se šire na dva načina. Prvo, negativna prava postaju pozitivna prava. Na primjer, pravo žene na djecu, u smislu da je nitko nema pravo u tome spriječiti, postaje pravo da stvarno i "posjeduje" dijete, čak i na teret poreznih obveznika i društva. Neplodnost postaje povreda i prekršaj prava, a ne fiziološka nesreća, i s obzirom da postoje tehnološka sredstva, za sada jako skupa i uspješna tek u malom broju slučajeva, kojima možemo ispraviti neplodnost, pristup tim sredstvima postaje samo po sebi pravo, a negiranje istih je povod za tužbu i (još važnije) gnjev. Ne trebam ni reći da bilo kakva diskriminacija protiv žene na temelju dokaza njene naravi, ponašanja ili životnog stila prilikom zahtjeva za tretmanom je također i kršenje njenog prava na dijete. Želim nešto, dakle imam i pravo na to. Ta izjava nam pokazuje koliko je teško postaviti etičke granice na tehnički napredak u reproduktivnoj medicini; želja je ta koja vlada svime. Zaprepašteni smo feticidom u Indiji, ali kakav prigovor možemo dati ako prihvatimo veličanstvo individualne volje?
U eseju pod nazivom Let's be rational, u kojem se IVF spominje tek kao primjer jednog od tehnoloških napredaka koje bi trebali promatrati kao kompleksniju temu, a ne idealiziranu sliku o napretku znanosti i tehnologije, Theodore zapisuje;
Navodi primjer in vitro oplodnje(IVF) zbog koje su mnogi roditelji iskusili radost roditeljstva što inače ne bi bili u stanju. To je nesumnjivo istina, ali to nije cijela istina koja je zapravo puno kompleksnija.

IVF je uspješna tek u četvrtini slučajeva, vrlo je skupa i vremenski zahtjevna. Zbog svega toga ima različite učinke(osim raspleta u kojoj dolazi do rođenja djeteta).

Kao prvo, čini samo stanje neplodnosti gorim no što bi inače bilo. Ono što ne možemo izlječiti moramo trpiti; nadajući se da se neplodnost može izliječiti, sprječavamo, ili barem odgađamo, prihvaćanje onoga što je trajno stanje i tako nepotrebno produžujemo patnju. Potičemo nadu koju ćemo na kraju, u većini slučajeva, ugasiti. U međuvremenu, ljudi troše veliku količinu novca i usmjeravaju svu pažnju tome cilju, na štetu svojoj psihološkoj ravnoteži. Događa se da parovi prekinu nakon što IVF konačno ili uspije ili završi neuspjehom. Ideja da će život biti savršen ako ostvarimo uvjet X je rijetko kad konstruktivna.

IVF stvara i razne moralne dileme. Tko bi sve trebao imati pravo na nju? Svatko tko izrazi svoju želju? Treba li postojati neki uvjet za buduću majku(ako postupak uspije) koje mora zadovoljiti kako bi smatrali da je dobra, ili barem dovoljno dobra, majka? Za usporedbu, ljudi koji žele posvojiti djecu moraju proći kroz rigorozan postupak kako bi dobili dopuštenje, a pravda zahtjeva da isto tretiramo ljude u jednakim moralnim situacijama; znači li to da bi i ljude koji sudjeluju u IVF postupku trebali također ispitati? Suočeni smo sa dilemom; ili nećemo postaviti nikakve uvjete za ženu koja pristupa IVF što znači da ne pazimo na važne moralne posljedice, ili postavimo neke uvjete što bi značilo ideološki sukob oko toga što to znači da žena može biti majka.

U Europi smo vidjeli neke čudne fenomene, žene u 60tim godinama koje prolaze uspješnu IVF. Naravno, ne znamo da će majka u svojim 70tima biti loša majka; možda će biti sjajna majka, uz pretpostavku da to doživi, jer imaju bogato životno iskustvo.

No, sveukupni kulturni učinak takvih trudnoća je širenje i jačanje pojma života kao egzistencijalnog supermarketa, u kojem možete živjeti kako god želite i odabrati sa police neki od načina života, baš kao što bi odabrali i doručak. U tom novom, hrabrom svijetu, nema intrinzičnih granica koje morate prihvatiti ako želite biti slobodni, uravnotežen i sretni. Prisjećam se poznate Burkeove izjave da su ljudi spremni na slobodu u istoj količini u kojoj su spremi postaviti granice svojim apetitima. Shvatiti da "imati sve" nije realna mogućnost, da svaki užitak podrazumijeva prekid nekih drugih užitaka, da su uvijek potrebne teške odluke i da je na kraju nemoguće izbjeći njihovo donošenje iako ih odgađamo, je bitna faza u postizanju zrelosti. Poprilično neočekivano, ali prihvaćanje frustracija je preduvjet sreće. Jedan od načina kako izbjeći trajnu nesreću je ne zahtjevati od život više no što on može dati.
[1/2] 

O Srednjem vijeku i "Mračnom dobu"?

Uvijek sam mislio da znam odgovor na pitanje do kada je trajao srednji vijek. To je razdoblje od pada Rimskog carstva do modernog razdoblja. Prva polovica tog razdoblja , sve do 1066, je rani srednji vijek(prije zvan i Mračno Doba). Druga polovica je samo Srednji Vijek. U svojoj knjizi, Božji filozofi, u kojoj mi je cilj pokazati kako je srednjovjekovni svijet postavio temelje modernoj znanosti, mislio sam na razdoblje od normanskih osvajanja do otkrića Amerike. Općenito se smatra da je srednji vijek razdoblje do 1500 godine, iako neki predlažu i godine od 1453.(pad Konstantinopola) do 1517. godine(Lutherove teze). Uvijek mi se činilo da je 1492. godina najbolja jer ne samo da je Kolumbo otplovio, nego se i vratio, a posljednje islamsko kraljevsto u Španjolskoj je osvojeno.

No, barem dva recenzenta su se požalili da je srednji vijek zapravo završio ranije nego što sam ja mislio. To bi značilo da svi doprinosi iz 14. stoljeća koje sam označio kao srednjovjekovne zapravo pripadaju renesansi. Moram priznati da sam svjestan toga prigovora. U svojoj knjizi sam napomenuo da postoji navika da nešto što je dobro a dogodilo se oko 1400. godine(primjerice u slikarstvu) naziva rana renesansa, a nešto loše što se dogodilo u tom razdoblju(primjerice stogodišnji rat) nazvali bi srednjovjekovni. Zapravo, sve loše što se dogodilo u bilo kojem razdoblju nazivaju srednjovjekovnim, tako da nas to možda ne bi trebalo čuditi. S obzirom da je znanstveni razvoj kojeg sam zabilježio dobar onda je on dio Renesanse, a ne srednjeg vijeka.

Kao odgovor, moram primjetiti sljedeće. Prvo, među povjesničarima, je općeprihvaćeno da je prva polovica 15. stoljeća dio srednjeg vijeka. Prema definiciji razdoblje završava kada počinje moderno doba. a nemoguće je postaviti taj datum prije 1453. godine. Tek nekolicina pokušava taj datum pomaknuti prije 1492. Drugo, Renesansa nije povijesni period(i nitko se ne može složiti kada počinje i završava). To je samo kategorija izmišljane od strane povjesničara umjetnosti u 19. stoljeću. Možete opisati neku arhitektutu kao renesansnu(za razliku od primjerice gotičke), ali zapravo ne možete opisati neki vremeneski period na taj način.

Konačno, Renesansa u Italiji pojavila se prije nego u Sjevernoj Europi, ako i možete reći da Renesansa u Firenci počinje prije 1400. godine, ne možete tvrditi isto za Francusku ili Nizozemsku(a posebno Englesku). Veliki dio znanosti koji objašnjavam u knjizi razvio se u Oxfordu i Parizu. Nema teorije da razoblje prije Crne Smrti u tim gradovima možemo nazvati Renesansom.

Na kraju, ništa od toga nije bitno. Nisam napisao knjigu da bih rehabilitirao neko vremensko razdoblje, nego ljude koji su tada živjeli. Dosezi Jeana Buridana, Nikole Oresmea i Merton Calculatorsa nisu ništa manji jer neki recenzenti tvrde da nisu živjeli u srednjem vijeku.

Koliko je zapravo mračno Mračno Doba?

Dakle koliko je mračno bilo razdoblje ranog srednjeg vijeka( c. 400AD-c.1000AD)? Postoje dvije škole misli, ovisno o tome istražuje li povjesničar srednji vijek ili klasično razdoblje.

Većina povjesničara ranog Srednjeg Vijeka smatra da razdoblje nije uopće bilo mračno. Spominju prekrasne objekte nađene na Sutton Hoou, mozaike Ravennske crkve, katedrala u Aachenu, mnoštvo pravnih zakona, širenje pismenosti i formiranje područja koji će jednog dana postati europske nacionalne države. Također mogu ukazati na vrhunac bizantske civilizacije pod Bazilijem II u 9. stoljeću, činjenicu da je franački vojskovođa Charles napokon zaustavio muslimansko napredovanje te brzu asimilaciju novih tehnologija poput pluga, stremena, ovratnika za konje, potkova i mlina.

Povjesničari klasičnog razdoblja imaju tendenciju prema tvrdnji da je rani srednji vijek bio mračan, barem u usporedbi sa Rimskim Carstvom. Spominju propast ikakve kontrole na Zapadu zbog barbarskih napada, pad pismenosti i gubitak grčke, smanjenje trgovine, veliki pad u gostoći naseljenosti i veliku količinu besmislenog uništenja od strane raznih plemena koji su napali Carstvo. Nisu Vandali slučajno ostavili svoje ime u sjećanju.

Nijedna strana se ne slaže sa Gibbonom i ne krivi kršćanstvo za "Mračno doba". Zapravo, kršćanstvo se smatra najvažnijom formom u kojoj je kasno-antička kultura uspjela preživjeti. Također je imalo presudan utjecaj u širenju kulture na područje sjeveroistočne Europe gdje Rimljani nisu nikada bili.

Obje strane su djelomice u pravu. Rimsko carstvu je doživjelo pad što je dovelo do ozbiljnog propadanja materijalne i intelektualne kulture. No, carstvo je trebalo pasti ako smo željeli da se razvije moderna Europa. Rimsko društvo je bilo sklerotično, tiransko i vrlo konzervativno. Bez inovacija. Veliki dio tehnologija koji su revolucionalizirali poljoprivredu u razdoblju od petog do trinaestog stoljeća bio je dostupan i Rimljanima, ali je nisu koristili. Nisu imali želju širiti svoje granice i dovesti civilizaciju do Njemaca i Skandinavaca. Dio pritisaka na carske granice je bio jer su okolna plemena pokušavala ući u carstvo.

Dakle rani srednji vijek počeo je kao mračno razdoblje sa velikom kugom, barbarskim prodorima i gubitkom kulture, ali nakon toga su se počeli razvijati bržim tempom nego što su Rimljani uspjeli stoljećima. Mogli bi nazvati Pad Rimskog Carstva epizodom kreativne destrukcije.  

Preuzeto sa bloga Quodlibeta(o srednjem vijeku, o mračnom dobu).

subota, 28. siječnja 2012.

Jesu li Grci radili pravu znanost?

Pitati se jesu li antički Grci bili dobri u znanosti čini se kao smiješno pitanje. Svi znamo da su grci izumili znanost. No, ako malo bolje istražimo izgleda da grčki dosezi i nisu tako spektakulatni kako se misli. Pitajte nekog da vam nabroji znanstvenu teoriju koju su razvili i dokazali grci i teško da ćete dobiti neki odgovor.

Zaparavo ima tek par izvornih grčkih znanstvenih otrića. Najvažniji je Arhimedov zakon pomaka i radovi u statici koji nose njegovo ime. Primjerice, znao je kako izračunati mehanički doprinos poluge. Aristarh iz Samosa predložio je da se zemlja okreće oko sunca, ali ideja nije prihvaćena. Eratostenovo mjerenje opsega zemlje često spominju kao znanstveni doseg iako on nije niti predložio, niti je testirao hipotezu. Pretpostavljam da je dokazivanje Zemljine sferičnosti pravo znanstveno oktriće, posebno jer su rani grčki prirodni filozofi sumnjali u to. 

Sada loše vijesti. Grčka medicina je i općenito i u specifičnim slučajevima bila konceptualno pogrešna i beskorisna u primjeni. Grčka astronomija i kozmologija nije bila ispravna u gotovo ničemu osim da je Zemlja sfera i da je svjetlost mjeseca zapravo odbijena svjetlost sunca. Osnovni principi grčke kinematike i mehanike su bili pogrešni i posljedica toga je da je sve izvedeno iz toga također pogrešno. Grčka kemija je bila lišena bilo kakve istina, a predložene različite teorije atoma nikada nisu razvijene do statusa hipotezi. "Znanstvena metoda" nije postojala i grčka alternativa "demonstracije" nije bila sposoban generirati znanje o prirodi.

Ništa od toga nije krivnja Grka, problem leži u razlozima zašto su se uopće bavili znanošću. Gotovo nitko od grka, a sigurno ne Aristotel, nisu se bavili znanošću radi nje same nego je znanost bila na usluzi filozofiji i sve teorije o prirodi su bile namjenjene kako bi pružale ravnotežu etici. Iako je medicina bila praktična, temeljila se na holističkom konceptu čovjeka, a ne na funkcioniranju (fizičkog) tijela.  

Dakle odgovor je ne. Grci nisu bili toliko uspješni u znanosti i bilo je potrebno jako puno vremena da se riješimo njihovih pogreški. No, imali su sjajne uspjehe u matematici i postojao je dobar razlog za to. Grčki mislioci smatrali su da su čisti brojevi superiorni materijalnom svijetu tako da su im posvetili svu svoju pozornost. Bilo je potrebno kršćanstvo i vjerovanje u nebeski uređenu prirodu kako bi usmjerili znanstvenu pažnju na stvarnost.

utorak, 24. siječnja 2012.

Ron Paul - još jedni izbori

Prošao referendum; EU nas već godinama šalje kvragu pa smo napokon i odlučili ući u tu EU. No, nema veze, baš kao u reklamnim spotovima, napokon ćemo stajati u EU redu sa Bugarima i Rumunjima, a ne Švicarcima i Norvežanima. Možda na ovome referendumu nisam bio na pobjedničkoj strani, ali zato je sljedeći kandidat siguran dobitnik - Ron Paul, a izbori su za predsjednika SAD-a.


Ne ću pisati o njemu, ima bazu obožavatelja na internetu pa nije teško pronaći informacije, izdvojit ću par videosnimki sa njegovim nastupima(iako je uvijek zanimljiv);

Thomas Woods snimio je video o tome koga bi katolici trebali podržati, inače kao što sam već pisao Woods je katolik tradicionalist, ali i libertijanac. Na snimci iznosi neka zanimljiva razmišljanja o braku. Inače, prema nekim anketama čak 50% katolika i dalje podržava Obamu(Woods u 3 minute protiv Obame), i to baš u trenutcima kada federalne vlade tjeraju vjerske organizacije da promoviraju sekularne ciljeve ako žele podršku(kontracepcija, pobačaji...). Ron Paul pisao je još davno o sličnim problemima, u nastavku citat iz kratkog izlaganja Socijalizam utemeljen na vjeri(2001.); 
Osiguravanje saveznih sredstava vjerskim organizacijama rezultati će time da organizacije postanu ovisne o birokratima. Morat će mijenjati svoj vjerski karakter kako bi zadovoljili uvjete saveznih blagajnika. Vjerske organizacije će doživjeti pad privatne podrške jer će ljudi pretpostaviti da sada dobivaju sredstva od poreznika pa nema potrebe za donacijama što će rezultirati time da organizacije postanu sve više ovisne o saveznim sredstvima. Kako onaj tko brine o blagajni određuje sve, uskoro će birokrati i kongres kontrolirati sadržaj takvih programa. [ ... ]  Prihvaćanje saveznih sredstva će iz temelja pokvariti vjerske institucije koje sada pružaju svoje humanitarne usluge jer su potaknuti svojom vjerom. Ipak, kada prihvate državna sredstva vjera će postati sekundarna stvar jer će trebati zadovoljiti sekularne ciljeve političara i birokrata.  [ ... ] Zaključno, zato što H.R. 7 proširuje doseg amoralne, neustavne socijalne države i samim time ugrožava autonomiju i učinkovitost vjerskih dobrotvornih usluga kojima navodno pomaže pozivam svoje kolege da ju odbiju. Nadam se da će mi se kolege priključiti u podršci ustavnim i samilosnim ciljevima kako bi vratili kontrolu nad dobrotvornim organizacijama američkog narodu kroz smanjenje poreza i kreditne olakšice.
Mnogi katolici će glasati za Ricka Santoriuma. Libertijanska razmišljanja nisu baš prihvaćena u katoličkim krugovima što ne čudi ako pogledamo izjave američkih biskupa o zdravstvenom sustavu i usporedimo ih sa Ron Paulovim. Ljudi koji nisu upoznati sa austrijskom školom ekonomije možda neće razlikovati Ron Paula od Alana B'Starda(ako se ne varam napušenog u ovoj sceni). Također postoje i drugi  problemi koje ističu poznatiji intelektualci vezano uz libertijanske poglede, ponajviše uz pitanje droga, brakova i općenito socijalne politike tako da će Ron Paul teško uspjeti mobilizirati veći postotak birača. Razne govore i eseje Ron Paula možete pronaći ovdje. Bilo bi sjajno kada bi imali nekog sličnog u Hrvatskoj.



Za kraj razmišljanje iz 2005. povodom smrti Pape Ivana Pavla II.

Teologija, ne politika

Povodom smrti Pape Ivana Pavla II predstavnici obiju stranaka u Kongresu izrekli su niz pohvala na njegov račun. Mnogi su opširno govorili o njemu u Zastupničkom domu, a neki su čak prisustvovali njegovom sprovodu.

Drago mi je što mogu vidjeti toliko političara koji odaju počast tom Božjeg čovjeku i čovjeku mira, ali problem je što mu je toliko malo ljudi u svom zakonodavnom radu odavalo počast za vrijeme života. Zapravo, većina članova kongresa podržavali su politiku koja je u potpunoj suprotnosti sa katoličkim učenjem.

Prije samo dvije godine konzervativci su prigovarali Papi jer nije podržao našu invaziju na Irak. Neki od vodećh konzervativnih medija čak su odvratno sugerirali da je Papa neprijatelj Sjedinjenih Američkih Država je nije podržao našu agresiju na Bliskom istoku. Papa nije prihvaćao kontradikciju kako se može bit i za život i za rat, niti je mijenjao tumačenje pravila ratovanja kako bi podržao napad na državu koja očito nije predstavljala nikakvu opasnost Americi – konzervativci su mu to zamjerali. Napadi u rujnu nisu promijenili sve, Papa je razumio da je ubijanje i dalje ubijanje. Licemjerni konzervativci koji su zagovarali rat očito imaju kratko sjećanje.

Liberali su također osuđivali Papu jer je smatrao da katolicizam, kao i sve religije, ima pravila koja jednostavno ne možemo odbaciti kako bi zadovoljili trendove vremena. Politička ljevica je bila vrlo kritična prema Papinom razmišljanju o pobačaju, eutanaziji, istospolnim brakovima, feminizmu i kontracepciji. Mnogi liberali smatrali su da je katolicizam prepreka potpuno sekularnom društvu kakvo su željeli stvoriti.

Niti konzervativci nisi liberali nisu razumjeli da su Papini proglasi teološki, ne politički. Jedan je od par ljudi koji se nisu dali zastrašivati ili maltretirati od strane bilo koje vlade. Bio je Božji, a ne državni čovjek. Nije donosio zakone nego utvrđivao dugogodišnji nauk katoličkih doktrina. Njegova misija je bila spasenje duša, a ne služiti političkim ciljevima bilo koje nacije, stranke ili političara.

Za sekulariste to je bio neoprostivi grijeh Ivana Pavla II – prvo je služio Boga, a tek onda državu. Većina političara misli da je država, a ne Bog, vrhovni vladar na zemlji. Jednostavno ne mogu podnijeti teologiju koja ne podržava njihovu viziju neograničene državne vlasti. Upravo su zato konzervativci i liberali odbacivali Ivana Pavla II, njegovi teološki proglasi nisu se slagali sa njihovim ciljevima. No, možda jednostavno njihovi ciljevi nisu bili Božji.

Za razliku od mnogih političkih vođa, Papa je razumio da su i osobne i ekonomske slobode nužne za procvat ljudskih vrlina. Vrline su povezane sa izborom. Politika i vlade pokušavaju uskratiti ljudima slobodu izbora.

Papina predanost ljudskom dostojanstvu, utemeljena na Kristovom učenju, vodila ga je da postane dosljedan zagovaratelj etike života što najbolje vidimo u njegovoj borbi protiv pobačaja, rata, eutanazije i smrtne kazne. Koje institucije diljem svijeta upravljaju pobačajem, ratom, eutanazijom i smrtnom kaznom? Vlade.

Povijesno gledajući, religije su oduvijek predstavljale opasnost vlastima jer su se nadmetali za lojalnost ljudi. Ipak, u modernoj Americi većina vjerskih institucija je davno napustila svoju nezavisnost i služe tek kao navijač raznih državnih politika poput socijalne službe, socijalna skrb i vojne agresije u ime demokracije. Tek nekoliko američkih crkvi osporava državne akcije(pod uvjetom da se zadrži njihov status oslobođenja od poreza). Zato političari u Washingtonu navodno slave religije – više ne prijete njihovoj nadmoći. Vlada je prihvatila religije i obitelj kao osnovne principe organizacije našeg društva. Savezna vlada je glavna i svi to znaju, ali nijedan političar neće proizvesti niti dio ostavštine Pape Ivana Pavla II.

petak, 20. siječnja 2012.

Uskoro će referendum o EU...

Naginjete ljevičarskim(radničkim) idejama pa brinete o pravima radnika(ili mislite da je previše takvih "prava"), desničar ste pa brinete o gubitku dobara nacionalnog značaja(ili vam je dosta da ih domaćini ne/iskorištavaju), libertijanac ste pa ne želite gubitak osobnih i ekonomskih sloboda(kojih to trenutno), sjećate se rata pa brinete o tadašnjoj ulozi EZ(ili mislite da baš zato moramo ući), katolik ste pa se bojite gubitka kršćanskih vrijednosti(koje su to trenutno u postboljevičkoj hr), zabrinuti ste za demokraciju(ili je tek očekujete), grozite se EU 'inovativnosti' i birokracije (ili se grozite hr birokracije) ... muči vas sve nabrojano, ili jednostavno razmišljate; "Neka svi državnici upamte, da se po svjedočanstvu povijesti - u ozbiljnom času svi savezi i paktovi sklopljeni samo sa stanovišta političke probiti, raspadaju u ništa", ili možda imate neke druge dvojbe... ukratko;

Niste još odlučili treba li se kockasta zvjezdica priključiti ostalima ?


Možda Vam pomogne poruka u nastavku, ili Vas barem
motivira da izađete na referendum ...

 karikatura preuzeta sa catholic cartoon.

Jeste li za članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji?

        ZA           PROTIV


Dobar sam boj bio,                                                      
 trku završio,                                                                  
  vjeru sačuvao.                                                                
                       2 Tim 4,7                                                                       

utorak, 17. siječnja 2012.

Udruga Protagora - anticrkveni pamflet

Naišao sam na protucrkveni pamflet koji ponavlja stare mitove tako da sam odlučio odgovoriti na neke iznesene laži, autor pamfleta je udruga Protagora, nisam pročitao izvornu verziju nego onu koju je novinar sa dnevno.hr prenio. Novinar je izdvojio ono što je smatrao bitnim;
Na propovjed vojnog ordinarijata Juraja Jezerinca reagirala je udruga za zaštitu ireligioznih Protagora, upozoravajući da na ratove koje je Katolička crkva stoljećima pokretala i vodila, kao i na štetni ugovor između Svete stolice i Republike Hrvatske.
Zanimljivo je da nigdje ne piše da se udruga ne slaže sa iznesenim mišljenjem(iako sam siguran da je to slučaj), ali je odlučila za svaki slučaj odgovoriti sa 'protunapadom'. Podsjetilo me to na nedavni slučaj Drage Hedla sa čijom se nagradom neki nisu složili jer "U doba komunističkog režima između ostaloga je nazivao blaženog Alojzija Stepinca 'krvnikom među svecima'. U takav kontekst stavljao je i blaženog Ivana Merza". Takva pisanja su "izazivala represiju onih koji drugačije misle i ugrožavala sigurnost nevinih ljudi", ali Drago Hedl u tome ne vidi nikakavih problem, odlučio je odgovoriti sa izjavom; "Prisjetimo se onda i inkvizicije".

Aktivno ste potpomagali represivni sustav do prije 20 godina i vaše klevete su dovodile do zatvorskih kazni? Nema veze, niste vi krivi, prije 800 godina u 1000 kilometra udaljenom mjestu neki popovi su počeli ispitivat i nekad mučit ljude. Kako bi vi mogli biti krivi ako je nekad negdje netko radio i gore stvari? Pa to je osnova pravnog sustava i morala - osoba nije kriva ako je unazad 1000 godina i u radijusu od 2000 kilometara netko učinio goru stvar od vas.
Protagora ističe da nije upoznata niti s jednim zločinačkim pohodom organiziranim ili upravljanim od strane neke organizacije agnostika, ateista i ostalih nevjernika.
Moguće je da Protagora nije upoznata sa takvim slučajevima, ali to nikako ne znači da ih nije bilo(ili da se treba hvaliti svojim neznanjem). Neću govoriti o očitim slučajevima(crna knjiga komunizma) i najpoznatiji, diktatorima, ali ću spomenuti slučaj Španjolske. U samo tri godine građanskog rata ubijeno je 10000 redovnika, časni i svećenika i to upravo zato što su bili katolici. Radi se o masovnom progonu od strane ateista koji su željeli uništiti religiju.
Ali znamo da je prve progone onih koji drugačije vjeruju započela Crkva, a ne ateisti.
Potpuno prihvaćam razmišljanje jednog od najvećih znanstvenika Isaaca Newtona koji je rekao da je "ateizam toliko besmislen da ne čudi što nikada nije imao puno zagovornika" tako da je Protagora ovog puta u pravu, ateisti nisu prvi počeli progone jer ih kroz povijest nije ni bilo(što ne znači da se kroz prošlo stoljeće nisu potrudili nadoknadit propušteno). Ipak, optužujući Crkvu da je prva počela progone nesvjesno optužuju i ateiste za progone jer je jedna od optužbi sa kojom su se susreli kršćani u grčko-rimskom svijetu bila da su ateisti. Naime kršćani nisu vjerovali u poganska božanstva i različite praznovjerne prakse tako da su ih progonili upravo zbog njihovog ateizma.

Ne znam kakav pregled povijesti imaju ljudi u Protagori, ali povijest nasilja, progona i ratova nije počela sa šačicom ljudi koja je odlučila slijediti Kristov nauk. Ljudi su živjeli tisućama godina prije prvih stoljeća(poslije Krista), i ti isti ljudi su živjeli diljem svijeta na svim kontinentima. Ratovali su, progonili neistomišljenike i bili izrazito nasilni...
Naime u 4. stoljeću, istom nakon proglašenja kršćanstva službenom državnom religijom Rimskog Carstva,
Interpretacija koju veliki broj ljudi ima o tom govori o tome kako su biskupi i car sjeli i počeli razmišljati kako bi mogli porobit i zaglupit narod te povećat svoju moć. Naravno da samo proglašavanje kršćanstva državnom religijom nije odmoglo širenju kršćanstva(iako se jasno sjećam kada su mi na vjerojanuku objasnili da je to najveća pogreška u povijesti kršćanstva), ali prihvaćanje kršćanstva u Carstvu nije se dogodilo u par dana. No, počeo sam ovo objašnjavati jer je posljedica te odluke bila sekularizacija države – car nije dobio na moći nego je izgubio. Država i religija više nisu povezane tako, Car više nije Bog, on je običan čovjek koji je također podložan Bogu i njegovi zakonima.
pobjednička frakcija kršćana započinje progon, kako drugih frakcija u okviru kršćanstva (npr. gnostika, a kasnije katara i bogumila), tako i pripadnika drugih religija koje pogrdno nazivaju poganima - piše u priopćenju.
U pravu su da je došlo do sukoba, samo proglašavanje religije službenom nije nikako značilo da je carstvo(ljudi) odjednom postalo kršćansko, ali ovo "započeli progoni" mi je upalo u oko. Svi žive u miru i trče zagrljeni po mirisnim livadama i odjednom dolazi do progona, ne čini se baš smislenim.
Navode se i križarski ratovi, vođeni od 1095. do 1291. godine, koje je pokrenula i vodila Crkva, a ne ateisti, a u kojima je ubijeno desetak milijuna ljudi.
O križarskim ratovima nije lako govoriti bez da ih pojedinačno analiziramo, više je nego naivno reći da je Vatikan iz dosade pokrenuo i vodio ratove. Svakako mi nije cilj opravdavati određene događaje poput razaranja kršćanskog Zadra, ali križarski ratovi su posljedica nove situacije; promjene u strukturi populacije Zapadne Europe i nadiranja muslimanskih napadača. Križarski ratovi na Istoku su bili obrambeni ratovi čiji je cilj bio odgovoriti na islamsku agresiju, obraniti kršćanske zemlje. 

Zapad je pomogao Bizantskom Carstvu koje je pokušavalo zaustaviti Turke. Islamska prisutnost u Španjolskoj i na Balkanu upozoravala je da je Katolička Europa ugrožena i da će ta opasnost biti sve veća sa porastom moći Otomanskog Carstva. Nisam nikad detaljnije proučavao križarske ratove pa neću više o tome, ali nije teško raspoznati stvarnost od izmišljenih priča o krvi do koljena i 10 milijuna ubijenih. Broj žrtvi je pretjeran, toliko ljudi sigurno nije ubijeno. Svatko to je upoznat sa situacijom u tadašnjem društvu zna da su ti pohodi često bili neorganizirani i da je vojsku pratila rulja koja si nije mogla priuštiti takav put pa su ih često morali i nagovarat da ih ne prate. Svatko sa malo mašte može si zamisliti što se dogodi kad mjesecima putujete bez ikakve pripremljene hrane i u lošim uvjetima.
Toliko je poubijala i zločinačka Sveta Inkvizicija, a ne ateisti, do 1808. godine, kad ju je Napoleon Bonaparte konačno zabranio.
Inkvizicija, reče Hedl, pa ponovi Protagora. Kao i razni križarski pohodi niti inkvizicija nije isti proces, razlikuju se međusobno po motivima i metodama, recimo najozloglašenija je Španjolska koja nastaje nakon protjerivanja muslimana i ima dosta "sekularne" ciljeve. Sveta Inkvizicija nije ubila 10000000 ljudi, smrtna presuda je izvršena nekih 2000-5000 puta, često se uzima broj 10000 kao najveći broj žrtava. Opet, ne opravdavam tih par tisuća presuda(nema ih 10 milijuna) koje su izvršene kroz 6 stoljeća, ali ih je zanimljivo usporediti sa novijim pojavama u roku od samo par godina i to na malom prostoru. 

Već sam spomenuo primjer Španjolskog građanskog rata, ali imamo i jedan blizak primjer na našem području. U posljednjim mjesecima(i par godina nakon) drugog svjetskog rata na području Jugoslavije ubijeno je preko 200 tisuća ljudi(u komunističkom vrhu su išli do tog iznosa pa prestali brojati). Jedan od najpoznatijih slučajeva je pokolj na otoku Daksi gdje su stradali i mnogi svećenici.
Inkvizicija, a ne ateisti, piše također, posebno se sadistički okomila na milijune nevinih žena proglašavajući ih vješticama koje bi nakon dugotrajnog, bolnog i ponižavajućeg mučenja žive spaljivala na lomači.
Inkvizicija nije toliko vezana uz spaljivanja vještica jer se veliki broj takvih procesa događao i u protestantskim državama, ali bilo bi pogrešno sve krivnju svaliti na njih. Zanimljivo je da su u Francuskoj takvi procesi bili aktivni, a u Italiji i Španjolskoj(gdje je bila prisutna inkvizicija) su takvi događaji bili dosta rijetki. Naime crkvena inkvizicija je bila blaža od sekularne i imali su puno manje smrtnih presuda. Svi ti procesi dovodili su do velikog broja optužbi koje su osvetoljubljivi ljudi pokretali protiv svojih susjeda što je rezultiralo sa izmišljenim pričama u koje skeptični Inkvizitori nisu povjerovali. Najpoznatiji takav slučaj je oslobođenje 1500 navodnih vještica jer je Španjolska inkvizicija otkrila velike nedostatke i nedosljednosti u dokazima.

Još jednom su ljudi iz Protagore pretjerali u brojevima, ne radi se o nikakvim milijunima žena nego se radi o broju do sto tisuća žena koje su doživjelu tu tragičnu i neopravdanu sudbinu(možda i duplo manje od mog broja, procjena je 35 tisuća za razdoblje 1450–1750). Ipak, polako sam se počeo pitati kako ljudi iz Protagore razmišljaju o broju ljudi u Europi; potpuno pogrešne brojke od desetak milijuna ubijenih u križarskim ratovima, desetak milijuna u inkviziciji, milijuni spaljenih žena, pa koliko je ljudi tada živjeli u Europi?
Katolička crkva time je dala neizbrisiv pečat 'Europskome kulturnom identitetu', jer takve navade ne poznaje niti jedna druga kultura - piše u priopćenju Protagore
Još jedna glupost iz Protagore. Ratovi i nasilje u Europskoj kulturi nisu nikakva posebnost na ovom planetu, jedina je razlika što smo bili dovoljno pismeni i smatrali smo da je potrebno zapisivati našu povijest. Ono po čemu je naša kultura posebna, a što je produkt utjecaj Katoličke Crkve je; razvoj filozofije i moderne znanosti, sveučilišta koja je osnovala, slobodna ekonomija koju počinje razvijati, međunarodno pravo koje nastaje iz kanonskog, naša umjetnost i kultura; razvoj glazbe, jezika i pisma, osnivanje bolnica, ljudska prava, svetost ljudskog života...

Uzmimo za primjer Indiju i utjecaj te zločeste Europe na nju. Prije Engleza tamo su bili razni osvajači, što su im dobroga donijeli mongoli i arapi? Jesu li im ostavili znanost, tehnologiju i demokratski sustav ?
Udruga nastavlja navođenjem prisilnog pokrštavanja američkih urođenika u 16. stoljeću, vjerskih ratova u Francuskoj (od 1562. do 1590. godine), tridesetogodišnji rat između katolika i protestanata od 1618. do 1648. godine.
S obzirom na katoličke pravnike i teologe koji su počeli razvijati međunarodno pravo zbog novonastale situacije očito je da ima istine u onim pismima koje su pisali svećenici o lošem postupanju prema domorocima. Sigurno je bilo osvajača koji se nisu vodili humanim načelima prilikom dolaska do nove zemlje. Tko zna možda su neki bili i gori od kolonizatora Asteka koji su porobili sva okolna plemena, iako sumnjam da su imali iste poganske prakse.

Ne znam zašto ljudi u Protagori misle da je ritualno klanje ljudi i rezanje glava tisućama novorođenčati nešto na što su katolici trebali zapljeskati i diviti se toj kulturološkoj raznolikosti, ali pokrštavanje je donijelo puno dobra tim plemenima. Za razliku od Sjeverne Amerike gdje katolici nisu imali tolikog utjecaja, indijanci su prihvaćeni pa su tako ubrzo postali i istaknuti ljudi u Crkvi(iako su indijanci ponekog biskupa ubili i pojeli). Doduše, sve je to bilo popraćeno sa puno tenzija između isusovaca i sekularnih vlasti, sukoba između Portugala i Španjolske, situacija nije toliko jednostavna...

Moram dodati i jednu napomenu o razlici između katoličkog i sekularnog('pseudoznanstvenog') postupanja prema osobi. Katolici(ne svi, govorim o kasnijim razdobljima) su gledali na ljude kao Božju djecu pa su tako primjerice odlučili i afričke doseljenike tretirati kao takve. S druge strane imate Huxleya, poznatog biologa koji si je sam zadao svetu misiju da otjera sve kršćane iz znanosti propagirajući ideju nekompatibilnosti evolucije i vjere, ali ne spominjem ga zato, nego jer je on smatrao da su crnci niža rasa i kao takve će ih prirodna selekcija uništiti. Bio je to razlog zašto je pisao protiv ropstva, smatrao je da tako spriječavamo prirodnu selekciju da obavi svoj posao. Imao je i slično razmišljanje o inteligenciji žena. Srećom crkva ga nije previše slušala i odlučila je obrazovati crnce te se pokazalo da je Huxley bio u krivu..

Huxleya spominjem jer želim ukazati da je takvo razlikovanje rasa novija pojava, još jedan zanimljiviji i manje poznati primjer su Azijci. Popularno ih nazivamo žutom rasom odnosno žutima, ali kada je to počelo? Tijekom prvih susreta europljana sa Kinom i Japanom, gotovo svi su ih smatrali bijelim. Tako su opisivali njihovo bogatstvo, sofisticiranost i spremnost za trgovinu, ali i pretpostavku da bi mogli postati kršćani. Ipak kroz kasnije razdoblje, posebno u 18. i 19. stoljeću znanstvenici ih u svojim analizama počinju nazivati žutom rasom.

Možda veza između moje priče i Protagorine napomene o Europljanima(i to kršćanima) nije očita, ali procesi kolonizacije se uvijek spominju u svom naivnom obliku kako bi pokazali okrutnost kršćanskih osvajača. Mislim da je jasno da se ne slažem sa takvim pogledom na stvari. Pretpostavljam da kad bi mogli birati Asteci ne bi izabrali da ih Huxley kolonizira, vjerojatno bi za taj cilj žrtvovali svojim bogovima još par tisuća djece.
I 'izabrani narod' sustavno je kroz stoljeća bio na udaru Katoličke crkve, čime su Hitleru bitno olakšali 'konačno rješenje židovskog pitanja'. Hans Kueng tvrdi da je 'nacistički antisemitizam, utemeljen na rasi, bio pripremljen rimokatoličkim i protestantskim antijudaizmom utemeljenim na religiji'. Ne na ateizmu - piše u priopćenju.
Točno je da su i Katolička Crkva i protestanti kroz stoljeća imali negativan utjecaj na status židovske manjine, često su zaboravljali da je Krist kojeg slijede i sam bio židov(kao i njegova Majka). Ipak, sama ideja da su katolici podržavali Hitlera nema temelja jer znamo da je na izborima u katoličkim regijama poput Bavarske dobio samo 25% glasova što bi mu bio kraj političke karijere da u drugim nekatoličkim regijama nije prošao bolje.

Izdvojit ću i dio Poglajenovog razmišljanja iz 1939. o Paktu Staljina i Hitlera;
"Sjećamo se jedne rečenice, koju se već godine 1934. moglo čitati u "Der deutsche Weg", i to u članku "progonitelji crkve pružaju si ruke". Neka svi državnici upamte, da se po svjedočanstvu povijesti- u ozbiljnom času svi savezi i paktovi sklopljeni samo sa stanovišta političke probiti, raspadaju u ništa- i da se sklapaju savezi i aktovi između onih sila koje su vođene idejom. Možda za druge države i nije od tako velike važnosti jesu li vrhovni predstavnici religiozni ljudi ili nisu. U totalitarnim državama svakako je to od vrlo velike važnosti. Nažalost moramo priznati, da je Staljin upravo unio svoje ime u "Zlatnu knjigu" bezbožnika, a Adolf Hitler, ono što je za njega najviše biće, formulira kao "trajna substancija naroda" Shvati li se riječ Bog u tradicionalnom smislu, tada su obojica bezbožnici. Zemlja kojom upravljaju neće poznavati drugih bogova, osim Staljina i Hitlera Bit će zemlja bezbožna kao i ti njeni bogovi. U tim zemljama dosljedno će se ugušiti sve, što čini sadržaj Vesele Vijesti - Evanđelje."

Hitler je pokušavao uskladiti crkve sa nacizmom, ali svi ti pokušaju su bili tek privremena šarada. Prema biografiji Iana Kershawa, Hitler je odlučio uništiti crkve nakon rata;
"Jasno je rekao da u utopiji koju gradi nema mjesta za kršćanske crkve... postoje nepomirljive suprotnosti između kršćanskog i Njemački herojskoj pogleda na svijet. (p 499)"
"Potrebno je, komentirao je Hitler, ne reagirati na buntovne aktivnosti klera, 'obračunat' ćemo se 'u boljoj situaciji nakon rata' kada će se on morati postaviti kao 'osvetnik' (p 509)"
"Odlučio je, nakon podmuklog ponašanja crkvi, potaknut mnogim komplimentima koje su mu dali Goebbels i Gauleiter, uništiti kršćanske crkve nakon rata. (p 516)"
Poneki politički poeni koje je zarađivao na početku političke karijere ulizujući se crkvi padaju u vodu kada znamo da je 2600 svećenika ubijeno u Dachau, preko 3000 svećenika u Poljskoj... Ako nekome brojevi ne govore dovoljno, neka pogleda poznate sudbine nekih svetaca poput Sv.Maximiliana Kolbea ili Sv. Edith Stein.
Naglašava se da se Katolička crkva u pedesetak godina 20. stoljeća šest puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece.
S obzirom da je sve što su do sada napisali bilo istina nemamo razloga sumnjat i da je ovo gore istinito, svakako je logično. Crkva je izvor svih zla, nabrojane stvari su zle, dakle iz toga nužno sljedi da je katolička crkva zaslužna za njih .
Hrvatsku naciju posljednjih dvadesetak godina uvjeravaju kako je bez Katoličke crkve ne bi niti bilo, kako biskupi rade u interesu naroda i sl. Naravno da HBK ne služi Republici Hrvatskoj nego svome poslodavcu, Svetoj stolici, odnosno samoj sebi, koristeći sva prava koja proizlaze iz za RH štetnog ugovora sa Svetom stolicom. Narod gladuje, prekopava po kontejnerima, a HBK raspolaže milijunima i gradi palače od oniksa.
Pročitavši ovo, odlučio sam provjeriti situaciju. Zabrinut zbog problema siromaštva naroda odlučio sam otići u lokalni karitas di sam prije znao viđat nesretnike u potrebi i popričati sa odgovornim ljudima, ali nije ih bilo. Na parkingu nije bilo ni mercedesa od popa, niti audija od časne, mislio sam im pošarat dvorac od onixa, ali kad sam htio preskočit ogradu stresla me struja(izgleda da su shvatili da nas ne mogu sve potrpat u logore pa su odlučili ogradit sebe). Neki siromah koji je pokušavao iščupat dijamantnu tipku za zvonu kako bi je preprodao za hranu mi je rekao da su već 3 tjedna na skijanju. No, ne brinite, kad se vrate provjerit ću sve pa javim na blogu na što se troše pare.
Sveta stolica je među prvima priznala Hrvatsku, ali nas to skupo košta. Do sada nas je olakšala za barem 6 milijarde kuna i svakodnevno uzima dodatni milijun. Udruga ireligioznih Protagora od RH nije nikad tražila ni lipe - zaključuje se u priopćenju Protagore.
Vjerujem da bi veliki broj Hrvata dao svoj glas protagorinoj listi za sabor tako da samo morate izaći na izbore, osvojiti dovoljno mandata i onda možete mijenjati sve zakone i međunarodne ugovore koji vam se ne sviđaju. Samo se nadam da nećete postaviti Dan Browna za ministra obrazovanja.

nedjelja, 15. siječnja 2012.

Kršćansko lice znanstvene revolucije

Jesu li kršćanstvo i znanost uvijek bili u sukobu? Ili vrijedi obrnuto, kršćanstvo je stvorilo znanost? Pitali smo Davida Lindberga, umirovljenog profesora povijesti znanosti i direktora Instituta za istraživanja u humanističkim znanostima na Sveučilištu u Wisconsinu. On bi trebao znati odgovor. Lindberg istražuje povijest srednjovjekovne i rane moderne znanosti, posebno odnos između znanosti i vjere. Njegova knjiga Počeci Zapadne znanosti jedna je od najvažnijih knjiga za svakog tko proučava to razdoblje.  

Veliki broj ljudi misli da je crkva oduvijek gušila znanost. Je li to stvarno istina?
Takav pogled poznat je kao "teza sukoba". Porijeklo joj je u 17. stoljeću, ali pravi procvat doživljava sa određenim radikalnim misliocima Francuskog Prosvjetiteljstva. Ti ljudi su željeli osuditi Katoličku Crkvu i krenuli su u napade na nju. Tako je primjerice matematičar i filozof Condorcet(1743-1794) uvjeravao svoje čitatelje da je kršćanska kultura u Srednjem Vijeku rezultirala u "potpunom propadanju filozofije i znanosti".

Kako se dakle taj mit proširio iz Francuske 18. stoljeća do Sjeverne Amerike u 21. stoljeću?
Najzaslužniji su John Wiliam Draper(1811-1882) i Andrew Dixon White(1832-1918). Utjecajniji je bio White, prvi predsjednik sveučilišta Cornell, koji je izazvao snažne kritike iz vjerskih krugova zbog sekularnog nastavnog plana(sa naglaskom na prirodne znanosti) kojeg je uveo u Cornellu.

White im je odgovorio sa oštrim napadima što je kulminiralo sa njegovim dvosvešćanim djelom "Povijest sukoba između Znanosti i Vjere"(1874.) Whiteova knjiga, koja se i danas izdaje, nastavlja utjecati na razmišljanja ljudi.

Koji su drugi mitovi o znanosti i kršćanstvu i dalje općeprihvaćeni?
Jedan od najpoznatijih je da su prije Kolumba, svi Europljani vjerovali u ravnu Zemlju – vjerovanje koje su navodno preuzeli iz određenih biblijskih izjava i koje im je nametnula srednjovjekovna crkva. Taj mit ima svoje podrijetlo u 18. stoljeću, osmislio ga je i popularizirao Washington Irving koji je izmislio dokaze za svoje četverosvešćano djelo o povijesti Kolumba. Mit su tada preuzeli White i drugi.

Istina je da je gotovo nemoguće pronaći obrazovanu osobu poslije Aristotela(322 pr. Kr.) koja sumnja da je Zemlja sfera. U srednjem vijeku niste mogli završiti bilo kakvo obrazovanje, katedralnu školu ili sveučilište, a da vam nije potpuno jasno da je Zemlja sferičnog oblika, pa čak i približni opseg.

Zašto je taj mit i dalje prisutan?
Zato što predstavlja odličnu ilustraciju ostalih mitova u koje ljudi vjeruju, poput barbarskog neznanja srednjovjekovnih ljudi i teze o sukobu. Teško se odreći najbolje ilustracije onoga u što duboko vjerujete.

Je li postojao sukob između kršćanstva i znanosti prije znanstvene revolucije?
Kršćanstvo i znanosti su bili u kompleksnom odnosu.

Prije Kristovog rođenja, Aristotel, Platon, Ptolemej i Galen su pisali rasprave o znanstvenim pitanjima. Te knjige su došle do srednjovjekovnog kršćanskog svijeta u 12. stoljeća kao latinski prijevodi grčkih i arapskih zapisa. Kršćanski su znanstvenici odmah shvatili da su te knjige nevjerojatno impresivne i vrijedne, i da mogu naučiti o mnogim znanstvenim pitanjima.

No, bilo je i potpuno jasno da ti zapisi(posebno Aristotelovi) sadrže i teološke probleme. Aristotel je vjerovao u vječni svijet. Također je smatrao da je svijet deterministički, bez ikakvog mjesta za Božju providnost i djelovanje. Aristotelova filozofija je bila razvijena unutar racionalističkog razmišljanja da pravo znanje možemo doseći samo putem promatranja i razuma – samim time odbacuje Objavu kao izvor istine.

Jedan od najizdržljivijih mitova o znanosti i vjeri je o tome kako je crkva zbog tih teoloških problema odlučila potisnuti sve Aristotelove zapise, kao i cijelu antičku znanstvenu tradiciju grka.

Što se stvarno dogodilo?
Srednjovjekovni učenjaci(sveučilišni profesori, uključujući profesore teologije) suočili su se sa velikom dilemom. Nisu bili spremni promijeniti centralnu crkvenu doktrinu kršćanske teologije, ali su prepoznali da klasične znanosti imaju veliku moć objašnjavanja.

Željeli su pomirenje, a ne sukob, tako da su tražili načine kako uklopiti tu moćnu tradiciju. Tamo gdje je bilo potrebno su ispravili antičke izvore, a ponekad su promijenili i tumačenje teoloških doktrina. Žestoko su branili korisnost klasičnih znanosti.

Sigurno je bilo i okršaja, uključujući par slučajeva u kojima su učenjaci sa sveučilišta bili osuđeni zbog podučavanja doktrina koje su bile ocjenjene opasnima, ali većina takvih događaja je bila tek lokalnog i privremenog karaktera. Nikada nije postojalo ništa što bi mogli protumačiti kao intelektualni rat između teologa i znanstvenika.

Roger Bacon, izvrstan znanstvenik trinaestog stoljeća je dobar primjer takvog razvoja događaja. Oslanjajući se na Sv. Augustina, tvrdio je da klasična znanstvena tradicija može biti koristan alat teologije i znanosti.

Toma Akvinski i Albert Veliki su također dali svoj doprinos tom pothvatu. Prošli su kroz Aristotelove radove, liniju po liniju, tražeći načine na koje mogu protumačiti njegove ili kršćanske teološke doktrine kako bi ih uskladili

Poanta svega je da se na kraju kršćanski svijet pomirio sa klasičnom tradicijom. Aristotelov zapisi postali su središnje djelo srednjovjekovnog sveučilišnog obrazovanja, a crkva je postala njihov najveći pokrovitelj.

Što je vodilo srednjovjekovne učenjake dok su radili na tom prilagođavanju?
Sv. Agustin(354-430), najutjecajniji teolog Srednjeg Vijeka, dao im je glavni alat. Augustin je upozorio da se kršćani izlažu ruglu kada pokušavaju naučiti astronomiju iz Biblije. Nemojte sramotiti kršćansku vjeru sa takvim pristupom znanosti.

Evo što je Augustin zapisao u svojim komentarima na Knjigu Postanka:
"Obično i nekršćani znaju nešto o Zemlji, nebesima, i drugim elementima ovoga svijeta, o kretanju i orbitama zvijezdi, pa čak i njihovoj veličini i relativnoj poziciji, o predvidljivim pomračinama sunca i mjeseca, godišnjim ciklusima i dobima, o vrstama životinja, grmlja, kamenja i tako dalje, to znanje sigurno posjeduje zbog razuma i iskustva
Sramotna je i opasna stvar da čuje kršćana, vjerojatno objašnjavajući značenje Svetog Pisma, kako priča besmislice o tim temama; trebali bi učiniti sve što možemo kako bi spriječili takvu sramotnu situaciju, u kojoj ljudi prepoznaju veliko neznanje u kršćaninu te ismijavaju i preziru to neznanje."
Radovi koje su pisali Bacon, Toma, Albert i mnogi drugi manje poznati učenjaci rezultirali su sa kristijaniziranim Aristotelom i aristoteliziranim krščanstvom.

Je li takva kristijanizacija ograničila znanost na neki način?
Ovisi o području. U tehničkim područjima – matematičkih znanosti, medicine i drugih znanosti koji nemaju svjetonazorski utjecaj – niti najmanje. Na primjer, u povijesti geometrijske optike(omiljena tema srednjovjekovnih učenjaka i moja osobna povijesna specijalnost), nisam naišao niti na jednu tvrdnju da je istraživanje promijenjeno zbog utjecaja kršćanstva.

Je li kristijanizacija ikada motivirala znanstvena istraživanja?
Definitivno. Primjerice Roger Bacon je tvrdio da ukoliko želite tumačiti Biblijski odlomak koji se tiče nebesa ili nekog drugog predmeta znanstvenog istraživanja, morate poznavati znanost. Poprilično velika količina znanstvenog sadržaja nalazi se u srednjovjekovnim teološkim raspravama.

Uzevši u obzir sve što ste rekli do sada, što možemo zaključiti o uzrocima znanstvene revolucije?
Postoje dvije raširene teorije, obje uključuju religiju. Jedna tvrdi da je znanstvena revolucija produkt sekularizacije Europe jer je kršćanstvo izgubilo utjecaj na obrazovane europljane. Druga teorija kaže da je znanstvena revolucija produkt vjerskih reformi – posebice, Protestantske reformacije.

Prema mome mišljenju, nijednu poziciju nije moguće obraniti. Mnoštvo faktora je pridonijelo znanstvenoj revoluciji, ona predstavlja nastavak i razvoj srednjovjekovnih institucija(sveučilišta) i kristijanizirane klasične znanstvene tradicije Srednjeg Vijeka.

Dakle nisu niti protestanti niti katolici izumili modernu znanost. Njihova teologija nije bila izvor iz kojeg se moderna znanost pojavila; ali su pružali kontekst u kojem se prirodna znanost razvila i procvala.

Preuzeto sa ChristianityToday.com. Naravno, kao što je i sam Lindberg rekao, postoji više razmišljanja vezanih uz zadnje pitanje, a stvari se kompliciraju kada razmišljamo i o razvoju prirodne filozofije koja prethodi modernoj znanosti.

subota, 14. siječnja 2012.

Galileo Galilei - suđenje, sve što ste ikada htjeli znati

Već sam se u par postova dotaknuo teme Galilea, nisam nikada imao namjere pisati o suđenju, ali sam naišao na neka predavanja koja bi bio zgodno podjeliti. Moglo bi se napisati stvarno puno, spomenuti stotine knjiga i članaka, ali vjerujem da će dva predavanja u nastavku biti dovoljna da saznate što se stvarno dogodilo. Radi se o dva vrhunska i cijenjena povjesničara znanosti tako da što se tiče objektivnih informacija o tome slučaju mislim da ćete teško naći nešto bolje.

David Lindberg 
Heretik iz Firence? Galileo, Crkva i Svemir
linkovi za preuzimanje: video 216.9 MB, audio 19.7 MB , trajanje 1:25:54

David C. Lindberg Američki je povjesničar znanosti, istražuje povijest srednjovjekovne i rane moderne znanosti, posebice fizikalne znanosti i odnos između znanosti i religija. Dobitnik je mnogih nagrada među kojima je i ugledna nagrada Sarton medal. Jedan je od najuglednijih znanstvenika svog područja, više na; wiki stranici, faraday institute, osobna stranica, amazon. Predavanje koje možete preuzeti na gornjim linkovima održao je u 2006. godine i bavi se okolnostima i detaljima suđenja Galileu. Ako pogledate predavanje saznat ćete tko su mu bili prijatelji, a tko neprijatelji, tko je napisao pjesmu u njegovu čast, kako je teklo prvo, a kako drugo suđenje, kakve su bile veze između Pape i Galilea, tko je bio u pravu, što su mislili znanstvenici onog vremena, a što teolozi, naravno saznat ćete i kako je sve to završilo. Predavanje je stvarno zanimljivo, a na samom početku predavanja Lindberg spominje u publici jednog od najvećih stručnjaka za Galilea, McMullina čije predavanje o toj temi također možete preuzeti.

Ernan McMullin
Je li Galileo bio kriv?
linkovi za preuzimanje: video 236.7 MB , audio 20.6 MB , trajanje 1:29:41

Ernan McMullin bio je jedan od najboljih poznavaoca Galileovog života. Bio je profesor filozofije na Sveučilištu Notre Dame sa uspješnom međunarodnom karijerom, pisao je o temama u rasponu od odnosa kozmologije i teologije, ulozi vrlina u razumjevanju znanosti do tema poput utjecaja Dawinizma na Zapadnu religijsku misao. Više o njemu; wiki stranica, faraday institute, amazon. Njegovo predavanje je također zanimljivo, ali možda je bolje pogledati prvo Lindbergovo predavanje.

Također je među Faraday člancima dostupan i kratak rad koji donosi pregled slučaja Galileo, možete ga preuzeti ovdje(.pdf)

Oba predavanja su dostupna zahvaljujući Faraday Institutu za Znanost i Vjeru, na podstranici multimedija možete pronaći više stotina sjajnih predavanja koja se većinom bave odnosom znanosti i vjere, ako vas zanima takva tematika onda je to najbolje mjesto na internetu za Vas. Osim gore spomenutih predavanja, postoji još par McMullinovih odnosno Lindbergovih predavanja koje možete pronaći u toj galeriji.

petak, 13. siječnja 2012.

O znanstvenim uspjesima Galileo Galileia

Tijekom svog bavljenja poviješću znanosti uvijek sam izbjegavao Galilea; što se mene tiče postoji puno više zanimljivijih događaja koje mogu proučavati. Naravno, s obzirom da sam povjesničar ranog modernog razdoblja svjestan sam detalja o njegovom životu i znanstvenim aktivnostima. Prošle godine(2009.) obilježili smo Međunarodnu godinu astronomije u kojoj sam bio izrazito aktivan. Proglasili smo je godinom astronomije kako bi proslavili 400. obljetnicu Galileove uporabe teleskopa tako da nisam mogao izbjeći veliki broj popularnih i polupopularnih radova o Galileiu i njegovom radu. Osim toga, jedan pisac me zamolio da mu preporučim literaturu za jedan od takvih članaka tako da sam odlučio pročitati najnovija istraživanja o tome Toskanskom polihistru. 

Tko god sa imalo kritičkim umom čita popularnu literaturu o Galileu brzo će shvatiti da su članci ispunjeni sa nevjerojatnom količinom hiperbola. Ispada da je gospodin Galileo superčovjek. Ako pogledamo neke od izjava u inače solidnom wikipedijinom članku možemo primjetiti niz pretjeranih tvrdnji; Galilea nazivaju "ocem moderne astronomije", "ocem moderne fizike", "ocem znanosti" i "ocem moderne znanosti". Stephen Hawking izjavljuje "Galileo, možda više od bilo koje druge osobe, je zaslužan za rođenje moderne znanosti." Na kraju članka nailazimo na sljedeći naslov: Osoba milenija: Jedinstveni utjecaj Galilea na Svjetsku Povijest. 

Čitajući članke naišao i na sljedeće tvrdnje: "G je izumio znanstvenu metodu", "G je prvi koji je primijenio matematiku u znanosti", "G je otkrio prvi matematički zakon u znanosti" i tako dalje...

Slika o Galileo Galileu napuhana je poput cepelina koji baca sjenu nad ranim modernim razdobljem i umanjuje uspjehe i pokušaje svih ostalih znanstvenika, jedini tko se uz njega uspio istaknuti je ni manje ni više nego bog znanosti Isaac Newton. Nažalost, takva slika je totalna glupost i promoviranje takve slike dovodi do velikih iskrivljenja u našem razumjevanju povijesnog razvoja znanosti. U nastavku ću probušiti taj balon i pustiti sav zrak kako bi mogli razumno prosuditi Galileove uspjehe.

U centru takvog prikazivanje Galilea je njegova navodna jedinstvenost; "genij kakvog čovječanstvo nije još nikad upoznalo", sam je uspio stvoriti modernu znanost, znanstvenu metodu, opservacijsku astronomiju i fiziku. Takvo razmišljanje je čisto smeće i moguće je samo ako potpuno ignoriramo njegove suvremenike. Primjerice Johannes Kepler, Thomas Harriot, Christoph Scheiner, William Gilbert, Christoph Clavius, Francoise Vieta, Isaac Beeckman i Simon Stevin su svi znanstvenici koji su u istoj razini kao Galileo, i po svojim sposobnostima i po svojim znanstvenim uspjesima i doprinosima. Mislim da je svaki pokušaj da sortiramo znanstvenike po nekakvoj tablici čisti gubitak vremena i nije ga moguće ostvariti, ali ako bi me netko natjerao na to, barem trojicu navedenih bih stavio prije Galilea po sposobnostima, i dvojicu po doprinosu razvoju znanosti. Ne postoji apsolutno ništa jedinstveno vezano uz Galilea. 

Što se tiče pojedinih tvrdnji; primjerice moderna fizika se razvila iz radova Galilea, Gilberta, Keplera, Stevina i još puno drugih koji ne dobivaju priznanje koje su zaslužili. Isto vrijedi i za opervacijsku astronomiju koja se razvija zbog doprinosa Galiea, Davida Fabriciusa, Simona Mariusa, Christopha Scheinera i mnogih drugih. Kada ljudi govore o modernoj znanosti najčešće misle na kombinaciju moderne fizike, astronomije i "znanstvene metode". S obzirom da smo obradili fiziku i astronomiju pozabavit ćemo se u nastavku sa znanstvenom metodom.

Tvrdnja da ja Galileo izumio znanstvenu metodu ne samo da je pogrešna nego je i groteskna. Znanstvena metodologija koju je iskoristio Galileo u svom radu o mehanici bila je poznata već i grčkim znanstvenicima poput Ptolemeja i Arhimeda. Također su je koristili i islamski znanstvenici poput Al Haythama, a o njoj su raspravljali i u kasnom srednjem vijeku ljudi poput Roberta Grossetestea i Rogera Bacona. Galileovi suvremenici Gilbert i Stevin oboje su objavili bitne znanstvene radove koristeći znanstvenu metodu, i to dok je Galileo bio još nepoznat profesor matematike u Sjevernoj Italiji, bez objavljenih radova. Gilbertovu De magnete, koja se temelji ne samo na njegovom empirijskom znanstvenom istraživanju nego i na radovima drugih manje poznatih znanstvenika u drugoj polovici 16. stoljeća, smatrali su najvažnijim vodičem za znanstvenu metodologiju u Europi prve polovice 17. stoljeća. I Kepler i Galileo bili su obožavatelji Gilbertovog rada, ali Galileo ga je kritizirao da koristi premalo matematike, to nas dovodi do sljedeće točke; Galileo, znanosti i matematika. 

Danas se većina slaže da je takozvana matematizacija prirode bila ključna za nastanak moderne znanosti, ali pripisivanje tog procesa Galileu je pogrešno. Poput znanstvene metodologije, i uporaba matematike ima svoje korijene u radovima Ptolomeja, Arhimeda i drugih grčkih znanstvenika. Islamski astronomi su se uvelike koristili matematikom, a Grosseteste i Bacon su hvalili matematiku kao temelj dobre znanosti. U modernom poimanju, matematizacija fizike počinje u kasnom srednjem vijeku radovima Oxfordskih Calculatoresa i Pariških fizičara, sa čijim je radovima Galileo bio upoznat i koje je nadograđivao. U 16. stoljeću talijanski matematičari poput Tartaglie i Benedetta postavili su temelje većine Galileovog rada o mehanici, temelje sa kojima je Galileo bio dobro upoznat. I Kepler i Stevin su se bavili modernom matematičkom znanošću puno ranije od Galilea. Obično se Kepleru pridodaju zasluge za prvi matematički zakon prirode, zakon obrnutih kvadrata širenje svjetlosti koji je inspirirao Ismaela Boulliaua da formulira prvi zakon obrnutih kvadrata za gravitaciju.  

Dat ću par primjera doprinosa fizici koji se pogrešno pripisuju Galileu; navodno je prvi primjetio da tijela različitih težina padaju istom brzinom u vakumu, ali zapravo je prvi tu činjenicu zapazio Simon Stevin. Galileu također pripisuju i temelje hidrostatike u modernoj fizici iako su znanstvenici u 17. i 18. stoljeću nastavili razvoj na temelju Stevinovog drugačijeg pristupa. Često se tvrdi i da je Galileo dao prvi Newtonov zakon, zakon inercije. Istina je da je Galileo unaprijedio srednjovjekovni koncept impulsa prema inerciji, ali je i dalje bio hendikepiran vjerovanjem u Aristotelov koncept kružnog kretanja. Tu manu objašnjavaju tako što tvrde da je Descartes modificirao Galileov koncept te ga je onda od njega preuzeo Newton. Iako je Newton preuzeo zakon inercije od Descartesa, Descartes ga nije preuzeo od Galilea nego od Isaaca Beeckmana koji ga je potpuno točno formulirao u obliku kakvog ga je Newton i iskoristio.

Sada kad sam dao realniju sliku Galilea, moram istaknuti da je bio jedan od vodećih znanstvenika na početku 17. stoljeća koji je dao svoj doprinos u više disciplina, ali on je bio samo jedan od više znanstvenika. Naravno, javlja se pitanje kako je uopće nastala takva iskrivljena slika Galilea. U 17. stoljeću je zbog svojih astronomskih otrkića imao status koji bi nalikovao današnjim pop zvijezdama, ali do kraja stoljeća ta je slika izbljedila jer je senzncionalistički pristup astronomiji zamjenjen sa znanstvenijim pristupom astronoma poput Heveliusa i Cassinia. U ostalim znanstvenim pokušajima nije bio tako uspješan. Unatoč uvriježenom mišljenju, Keplerovi radovi su doveli do prihvaćanja heliocentrizma, a ne Galileov Dialogo, koji je inače ignorirao Keplerov rad. Galileovi radovi o mehanici su bili poznati, ali nisu imali neki utjecaj i zasjenjeni su Newtonovim radovima krajem stoljeća. U 18. stoljeću Galileo je postao još manje poznat pa se postavlja pitanje kako je onda nastala ova napuhana slika koja ga prikazuje kao boga znanosti?

Prava je istina da je takvoj slici pridonijela Katolička Crkva! Takva slike je rezultat proglašavanja Galilea mučenikom za znanost u najvećem mitu povijesti znanosti, totalno izmišljenom "Ratu protiv znanosti." Napuhana slika je produkt 19. stoljeća i percepcije da su ga žrtvovali na oltaru religije. Drugi bitan faktor javlja se jer većinu popularne povijesti znanosti ne pišu znanstvenici tako da se ne spominje činjenica da je Galileo bio sjajan pisac. Keplerove radove teško je čitati i njegovim najvećim fanovima. Scheinerov Ursa Rosina je što se tiče opservacijske astronomije daleko bolji rad od bilo čega što je Galileo napisao, ali čak i astronomi smatraju da ga je prezamorno čitati. Mogao bih dati slične komentari za svakog na mojoj listi Galileovih suvremenika, nekoliko njih je pisalo radove koje su mogli čitati samo matematičari. Galileo je pisao sjajne polemičke tekstove koje je i danas zanimljivo čitati ljudima koji nemaju specijalizirano znanje. Isti faktor zanimljivog pisanja doveo je i do davanja prevelikog značaja Baconu i Descartesu u povijest znanosti 17. stoljeća, ali to je već druga priča. Galilea kakvog ljudi slave je upravo slika znanstvenog mučenika a ne pravog znanstvenika iz 17. stoljeća.

S obzirom na to koliko je slika o Galileu pogrešna možemo se zapitati je li sto slučaj i sa Newtonom, Darwinom i Einsteinom? Postoje članci u kojima se Darwina ne postavlja na postolje nego ga se smješta u vodeće biologe 19. stoljeća. Patricia Fara napisala je sjajnu knjigu, Newton: The Making of Genius koja prikazuje kako se napuhavala slika Newtona kroz 18. i 19. stoljeće. Nisam naišao na slične radove o Einsteinu, ali samo je pitanje vremena kada će se i takvi radovi objaviti

Znanost je kolektivni pothvat, čak i ljudi poput Galilea su samo članovi kolektiva i sve što su uspjeli postići izuzetno rijetko zaslužuje natpise kakve se pojavljuju kod pisaca koje više zanimaju senzacije nego spora i nepravilna evolucija znanosti.

Moj prijatelj Pierre koji je za razliku od mene pravi stručnjak za Galilea te je uz to znanstveni publicist i organizator, misli da bi Galileu trebali dati zasluge za jedan originalni doprinos, bio je prvi znanstveni publicist i to jako dobar!


Tekst je preuzet sa bloga The Renaissance Mathematicus  kojeg uređuje povjesničar znanosti amater. Detalji nisu apsolutno točni odnosno nisu dovoljno precizirani jer autor dosta slobodno koristi neke termine. S obzirom da istražuje rano moderno doba, ne treba čuditi da je propustio spomenuti neka ranija imena. Unatoč tome, sama ideja i duh članka su mi se svidjeli i prikazuju realnu, odnosno realniju sliku stvarnosti. Korisno za razbijanje pogrešne slike o povijesti znanosti.