ponedjeljak, 5. prosinca 2011.

Podrijetlo znanosti

Kako to da je znanost postala samoodrživa pojava samo na kršćanskom Zapadu?  
... Kao što je Whitehead istaknuo, nije slučajnost da znanost nastala, ne iz jonske metafizike, ne na bramanski-budistički-taoističkom istoku, ne na egipatsko-majanskom astrološkom jugu, nego u samom srcu kršćanskog Zapada. Iako se Galileo sukobio sa Crkvom teško da bi uložio toliko truda u proučavanja Jupitera i tijela u slobodnom padu da stvarnost, vrijednosti i poredak stvari nisu prvotno bili utvrđeni vjerom u Utjelovljenje. (Walker Percy, Izgubljeni u svemiru)
Prema popularnom mišljenju, znanost je u potpunom kontrastu sa religijom: znanost prihvaća činjenice i dokaze dok religija ispovijeda slijepu vjeru. Kao i mnoga druga popularna mišljenja i ovo je pogrešno. Moderna znanost ne samo da je u skladu s kršćanstvom nego ona pronalazi svoje korijene u kršćanstvu. To ne znači da je Biblija znanstveni udžbenik koji sadrži znanstvene istine, iako neki evanđeoski kršćani žele da u to povjerujemo. Kršćanska vjera sadrži dublje istine - istine s filozofskim posljedicama koje nas potiču da istražujemo prirodu; čovjekovo mjesto u Božjem stvaranju, tko je Bog i kako je On slobodno stvorio svemir.

Velikim dijelom moderni um ne razmišlja o takvim stvarima, isto kao što i riba ne razmišlja o vodi u kojoj se nalazi. Svima koji su odrasli u znanstvenom svijetu teško je zamisliti stanje drevnog uma zarobljenog u vječnom i proizvoljnom svijetu. Svima koji su odrasli u postkšćanskom svijetu teško je cijeniti radikalnu novinu i oslobođenje koje kršćanske ideje predstavljaju antičkom umu.

Slijedeći izbor je sažetak najznačajnijih ideja Stanleya Jakia, uglednog povjesničara znanosti, dobitnika Templeton nagrade.


Kako je kršćanska vjera pružili kulturno ozračje za rast znanosti?

U "Kristu i znanosti"(str. 23), Jaki predstavlja četiri razloga zašto je znanost kao jedinstveni fenomen nastala u kršćanskom zapadnom svijetu;
  •  "Još jednom je kršćansko vjerovanje u Stvoritelja dovelo do novih ideja u razmišljanju o prirodi. Samo istinski transcendentalni Stvoritelj može stvoriti prirodu sa nezavisnim zakonima bez da se pritom Njegova moć nad prirodnom umanji. Nakon što su formulirani osnovni zakoni, znanost se mogla razvijati po vlastitim uvjetima."
  •   "Kršćanska ideja stvaranja dovela je do još jednog važnog doprinosa za budućnost znanosti. Sva materijalna bića su postavljana na istu razinu, tek kao obična stvorenja. Za razliku od poganskog Grčkog svemira, u kršćanskom svemiru nema mjesta za božanska tijela. Sva tijela, nebeska i zemaljska, sada imaju istu osnovu, na istoj su razini, to je dovelo do zamisli da kretanje mjeseca i slobodni pad tijela na zemlji mogu bit uređen istim zakonom gravitacije. Takva pretpostavka bi bila svetogrđe u očima svakoga tko pripada grčkoj panteističkoj tradiciji, ili nekoj drugoj sličnoj tradiciji drevnih kultura."
  • "Konačno, u kršćanskoj dogmi o stvaranju pronalazimo da je čovjek posebno biće stvoreno na sliku Božju. Ta slika se sastoji i od čovjekove racionalnost koju nekako dijeli sa Božjom racionalnošću i od čovječeg stanja kao etičkog bića koje ima vječnu odgovornost za svoja djela. Čovjekovo razmišljanje o vlastitoj racionalnosti dalo mu je pouzdanje da bi njegov stvoreni um mogao pojmiti racionalnost stvorene zbilje."
  • "U isto vrijeme, sama stvarnost stvaranja upozoravala je čovjeka na uvijek prisutnu napast da diktira prirodi što bi trebala biti. Razvoj eksperimentalne metode duguje mnogo toj kršćanskoj misli."


Što je s drugim monoteističkim religijama?

Jaki napominje da prije Krista Židovi nisu nikada stvorili veliku zajednicu. U kasnijim vremenima, Židovi nisu imali kršćanski pojam za Isusa kao monogenes ili unigenitus. Jedinorođenoga od Boga. Panteisti poput Grka bili su skloni identificirati monogenes ili unigenitus u samom svemiru, ili nebesima, Jaki piše;
U tome leži ogromna razlika između kršćanskog monoteizma s jedne strane te židovskog i muslimanskog monoteizma s druge strane. To objašnjava i činjenicu da je gotovo prirodno za židovske ili muslimanske intelektualce da postanu panteisti. Spinoza i Einstein su poznati primjeri za takav način razmišljanja. Što se tiče muslimana, dovoljno je sjetiti se Averroista. Imajući to na umu, možemo se nadati da ćemo razumijeti zašto muslimani koji su petsto godina proučavali Aristotelova djela i koji su napisali mnogo komentara o tome nisu nikada postigli nikakav napredak. Napredak je postignut u srednjovjekovnom kršćanskom svijetu unutar sto godina od dostupnosti Aristotelovi djela na latinskom.
Kao što ćemo vidjeti u nastavku, napredak koji je pokrenuo znanost je bilo kršćansko objašnjenje Aristotelovog djela "De Caelo" (O nebesima)


Kako se sve to godilo? Ili se propustilo dogoditi?

Paul Haffner piše:
Moderna eksperimentalna znanost je, kao što je Jaki pokazao, rezultat kršćanske filozofske atmosfere srednjeg vijeka. Iako je talent za znanost bio prisutan i u antičkom svijetu(primjerice prilikom dizajniranja i izgradnje egipatskih piramida), filozofsko i psihološko okruženje je bilo neprijateljski raspoloženo za samoodrživ znanstveni proces. Znanost je bila mrtvorođenče(eng. still-birth) u kulturama drevne Kine, Indije, Egipta i Babilona. Također nije doživjela plodno tlo među narodima Južne i Sjeverne Amerika; Maye, Inke i Asteki. (Jaki uvodi pojam "still-birth science" kako bi opisao začeće ideja znanosti, ali i nemogućnost razvoja odnosno odumiranje ideja, op. prevoditelja). Iako su u antičkoj Grčkoj došli bliže postizanju kontinuiranog znanstvenog istraživanja, bliže od bilo koje druge drevne kulture, znanost nije niti ondje rođena. Znanost nije nastala niti među srednjovjekovnim muslimanima koji su naslijedili Aristotela.

.... Psihološki klima takvih drevnih kultura(sa uvjerenjem da je svemir beskonačan, a vrijeme beskonačno ponavljanje ciklusa) je često bila ili beznadna ili samodopadna(upravo ono što smeta i sprječava znanstveni napredak); u oba slučaja nije moglo doći do vjerovanja u Boga Stvoritelja i u Njegovo stvaranje koje je samim time racionalno i razumljivo. Od tuda slijedi i njihova nesposobnost da razviju samoodrživo znanstveno istraživanje.

Ukoliko je znanost bila mrtvorođenče u drevnim kulturama, kako je došlo do njenog jedinstvenog rođenja? Početak znanosti kao pravog istraživanja je u vezi sa dvije važne definicije Učiteljstva Crkve. Prva definicija je nastala na Četvrtom Lateranskom koncilu 1215. godine, svemir je stvoren iz ničega na početku vremena. Druga važna Učiteljska definicija je dana na lokalnoj razini, dao ju je pariški biskup Stehepn Tempier koji je 7. ožujka 1277. osudio 219 Aristotelovih tvrdnji i tako se odmaknuo od determinističkog učenja o nužnosti stvaranja.

Ove dvije tvrdnje Crkvenih Učiteljskih autoriteta dovele su do atmosfere kojom je vjera u Boga prodrla u srednjovjekovnu kulturu što je dovelo do filozofskih posljedica. Svemir je bio neizvjestan po pitanju svog postojanja i samim time zavisan o Božjem izboru koji ga je stvorio; svemir je također neizvjestan po svojoj prirodi tako da je Bog bio slobodan stvoriti ga u ovome obliku , među beskonačno mnogo drugih mogućih oblika. Prema tome, svemir ne može biti nužan oblik postojanja što znači da mu moramo pristupiti posteriori istraživanjem. Svemir je također racionalan što znači da možemo obaviti dosljednu analizu. Doista, nepredvidljivost i racionalnost svemira su poput dva stupa koja podupiru kršćansku viziju svemira.

Za razvoj i uspon znanosti potrebno je razgranato i stalno širenje(među cijelim stanovništvom, to jest cijelom kulturom) specifičnih doktrina vezanih uz svemir te univerzalnost i apsolutnu razumljivost koja je utjelovljena u načelu osobnog Boga, Stvoritelja svega. Nije slučajno da je prvi fizičar bio John Buridan, profesor na Sorboni 1330. godine, neposredno nakon objave dviju gore navedenih tvrdnji koje nam je dao Nauk Crkve.

Buridanova vizija svemira ima svoj izvor u kršćanskom nauku o stvaranju; posebice, odbacio je Aristotelovu[De Caelo] ideju da svemir postoji oduvijek. Razvio je ideju poticaja(impetus) u kojoj je Bog viđen kao odgovorni za početno pokretanje svih nebeskih tijela koja su od tada ostala u kretanju bez potrebe za Božjom intervencijom. To se razlikuje od Aristotelovog načela po kojemu kretanje nebeskih tijela nema početak i samim time neće imati niti kraj. Buridanov rad je nastavio njegov učenik Nicholas Oresme(oko 1370.), teorija poticaja predvidjela je Newtonov prvi zakon gibanja.

Doktrina da je Bog stvorio svemira iz ničega i da svemir ima svoj početak kasnije je ponovljena i na Prvom vatikanskom koncilu, protiv pogreški materijalizma i panteizma koji su tada doživljavali novi uzlet. Osim toga, Vatikan I je naveo apsolutnu slobodu Božjeg stvaranja i jasno(protiv fideizma) naznačio mogućnost da spoznamo Božje postojanje kroz racionalno promišljanje o stvaranju. Kao što Jaki kaže :"Koncil, u skladu s tradicijom starom gotovo dva tisućljeća, mogao je izistirati na samim temeljima odnosa ljudske mogućnosti da vidi razumnost otkrivenja, što je nezamislivo ukoliko čovjek nije u stanju zaključiti iz svijeta koji ga okružuje postojanje Stvoritelja."

Upravo nemogućnosti mnogih znanstvenika da prepoznaju raskoš Stvoritelja u Njegovim djelima se Jaki vrlo vješto protivi. Izaziva ateističke pozicije R. Dawkinsa u području biologije odnosno Stephena Hawkinga u fizici. Pokazuje da je najbolji način razotkrivanja nevjerujućih znanstvenika tako da pokažemo kako osnovu za njihovo razmišljanje ne možemo znanstveno dokazati. Na neopravdan način napuštaju područje svoje znanstvene discipline i smišljaju apriori filozofske dedukcije protiv kršćanske vjere. Jedan takav primjer je prevladavajuća ideologija "šanse" ili "kaosa" kojom se "objašnjava" nastanak materijalnog svemira, života i ljudskih bića. Stanley Jaki je demantirao takve pristupe svemiru i stvaranju u svojoj sjajnoj knjizi "Smisao svega"("The Purpose of It All").

Originalnost Jakijevih misli leži u vezi koju on postavlja između dogmi Stvaranja i Utjelovljenja. Pokazuje da je razvoj doktrine Stvaranja iz ničega "povezan s pojmovnim usklađivanjem doktrine Utjelovljenja koja je bila tema velikih rasprava unutar rane Crkve". Jaki zatim raspravlja o tome kako je židovski stav o stvaranju promijenjen tijekom prvih stoljeća kršćanstva. Filon, Isusov suvremenik, pokušao je interpretirati prvo poglavlje Knjge Postanka, ali njegovo razmišljanje "pokazalo je da je bliži grčkom eternalizmu nego Biblijskom kreacionizmu." Najraniji midrashim "pokazao je da židovski teolozi više nisu spremni poduprijeti doktrinu potpunog predavanja materije Tvorcu svega". U islamu, tradiciji Mutazalite, postojala je tendencija da se skrene prema emanationizmu i panteizmu što je bio rezultati prihvačanja panteističke nužnosti koju je podučavao Aristotel.

Jaki jasno potvrđuje da u kršćanstvu nije moglo doći do promijene prema panteizmu jer je doktrina o Stvaranju utvrđena vjerom u Utjelovljenje. Panteizam je uvijek prisutan kada prevladava vječni i ciklički pogled na svemir. Jedinstvenost Utjelovljenja i Otkupljenja rastrgala je u komadiće svaku mogućnost vječnog i cikličkog pogleda; jer da je svijet ciklički onda bi (jednom zauvijek) Kristov dolazak bio ugrožen. Jedinstvenost Krista osigurava linerani pogleda na povijest i čini kršćanstvo većim od samo jednog od mnogih povijesnih utjecaja u svijetu. Dogma Stvaranja i Utjelovljenja znači "apsolutni i najrevolucionariji prekid sa prošloću ogrezlom u poganstvo",a izražavanje tih dogmi i njihov povijesni utjecaj je "teška borba koja nikada ne završava".

...

No, svemir i svi zakoni koji upravljaju njime ne čine sustav koji se sam po sebi objašnjava; potrebno je više od znanosti odnosno postoji potreba za metafizičkom utemeljenosti u kršćanskoj doktrini Stvaranja. Prema Jakiu, upravo je ta kršćanska doktrina o Stvaranju bila poticaj za jedinstveno i održivo rođenje znanosti. Kršćanska doktrina Stvaranja pronalazi svoj izričaj unutar Crkve.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove