Bez obrazovanja smo u strašnoj i smrtonosnoj opasnost da obrazovane ljude shvatimo ozbiljno.
G.K. Chesterton
"Prije nekoliko godina sam bio na
jednoj filozofskoj konferenciji u Sjedinjenim Državama koja je bila
posvećena potpuno ne-političkim temama. U sesiji o psihološkim
eksperimentima o emocijama predavač je u jednom trenutku napravio
kratku digresiju da bi kritizirao stajalište koje je sâm opisao kao
karakeristično za političku ljevicu. Ali odmah nakon toga je,
gotovo ispričavajući se, dodao: “Da se razumijemo, ja naravno
također pripadam političkoj ljevici, kao i svi vi ovdje.” U
dvorani je bilo 30–40 ljudi i bilo je posve očigledno da predavač
većinu prisutnih nije osobno poznavao.
Ako se čudite kako je on mogao s
takvom sigurnošću pogoditi političku opredijeljenost svojih
kolega, to samo pokazuje da niste baš upoznati sa stanjem na
američkim sveučilištima (posebno u humanističkim i društvenim
znanostima). Naime, odavno je poznato, a i obilno potvrđeno
empirijskim istraživanjima, da su američki profesori snažno
koncentrirani u lijevom dijelu političkog spektra (npr. Ladd i
Lipset, 1975; Redding, 2001; Klein i Stern, 2006; Klein i Western,
2006). Na mnogim sveučilištima desničari spadaju u opasno ugroženu
vrstu. Moram naglasiti da se riječ “desničar” ovdje ne odnosi
na osobe s iskaznicama Ku Klux Klana ili sličnih ekstremističkih
organizacija nego naprosto na obične ljude čiji se jedini
grijeh sastoji u tome što oni, poput desetaka milijuna drugih
Amerikanaca, u važnim političkim pitanjima uglavnom više
podržavaju republikansku nego demokratsku stranku.
Većina istraživanja o tome koji
politički stavovi danas dominiraju na američkim sveučilištima
daje slične rezultate, a radi konkretnosti navest ću samo
nekoliko indikativnih činjenica. Na primjer, prema studiji
baziranoj na popisu registriranih glasača, pokazuje se da je
na odsjecima humanističkih i društvenih disciplina na Stanfordu
omjer između demokrata i republikanaca 14:1, na sveučilištu
Berkeley taj je omjer 20:1 (zbog toga to sveučilište čak i
tamošnji profesori ponekad zovu “Narodna Republika Berkeley”), a
na Cornellu se ta disproporcija penje do impresivnih 28:1. U nedavno
objavljenom tekstu o “sramoti jednopartijskih kampusa u Americi”
(Zinsmeister, 2002) možemo pročitati da, sudeći opet prema popisu
registriranih glasača, na odsjecima za sociologiju na sveučilištima
Harvard, Brown, Cornell, Berkeley i Stanford ima 56 ljevičara, a
samo jedan desničar!
Ali kakve to sve ima veze s
homoseksualnim brakom, temom ovoga teksta? E, upravo sada dolazimo
na to.
2. Znanstvenici
protiv javnog mnijenja
Većina ljudi u Sjedinjenim Državama
se vrlo jasno i konzistentno protivi uvođenju homoseksualnog braka.
Prema istraživanju jedne od najuglednijih agencija za ispitivanje
javnog mnijenja provedenom u srpnju 2006, čak 56% ispitanika se
izjasnilo protiv uvođenja homoseksualnog braka, a samo 35% ih je
podržalo tu ideju. Također, u posljednjih desetak godina otkako se
rasprava rasplamsala, podrška homoseksualnom braku uvijek je bila
ispod 40%, a protivljenje je konstantno bilo iznad 50%. O tomekoliko
se javnost opire predloženim promjenama govori i činjenica da su čak 44 američke savezne države
donijele posebne zakonske propise u cilju zaštite tradicionalnog
braka kao zajednice dviju osoba suprotnog spola .
S druge strane, sveučilišne
elite u Americi (ali i u drugim zapadnim zemljama) ne samo da
obično bezrezervno podržavaju homoseksualni brak nego često
smatraju da je pobjeda u ovoj debati zapravo već postignuta te da
protivljenje onih koji ne dijele njihovo mišljenje može
biti samo rezultat neznanja, iracionalnosti ili vjerskog fanatizma.
Štoviše, agitacija ide toliko daleko da se čak znanstveni
autoritet čitavih akademskih disciplina koristi kao dodatni pritisak
na javnost u borbi da se pojam braka što prije redefinira i time
otvori prostor za vjenčanje homoseksualaca. Već su tri američke stručne udruge (za
psihologiju, sociologiju i antropologiju) objavile deklaracije u
kojima se tvrdi da upravo spoznaje stečene u tim znanstvenim
područjima dokazuju da nema opravdanja za ograničavanje braka na
heteroseksualne veze.
Čini mi se da je tu došlo do
ozbiljnog prekoračenja legitimnog uplitanja znanosti u politiku.
Naime, kada bi politička odluka u pitanju homoseksualnog braka
presudno i bjelodano ovisila o stanovitim empirijskim činjenicama
koje su znanstvenici u stanju utvrditi, onda bi doista psiholozi ili sociolozi ili antropolozi
mogli reći: “Budući da smo upravo otkrili istinu o onim ključnim
činjenicama o kojima jedino ovisi ishod političke debate,
obavještavamo javnost da je u svjetlu tih novih spoznaja uvođenje
homoseksualnog braka jedini ispravan potez.” Ali potpuno je
evidentno da u ovoj političkoj raspravi nema
slaganja čak ni oko toga koji su glavni i najrelevantniji argumenti,
a kamoli oko toga koja je uloga empirijskih spoznaja u nalaženju
najboljeg rješenja. Dakle, ideja da bi znanstvenici kao
znanstvenici, i u ime svojih stručnih udruga, trebali poučavati
javnost o tome kako izabrati između nekoliko prijedloga o zakonskom
reguliranju tako kompleksnog i krajnje kontroverznog političkog
pitanja kao što je homoseksualni brak pokazuje začuđujuću dozu
arogancije, ali i misaone konfuzije.
Sve te deklaracije stručnih
asocijacija nisu ništa drugo nego pokušaj nametanja onih političkih
stavova koje većina članova tih udruženja dijeli, premda se cijeli
taj postupak nastoji lažno prikazati kao rezultat neke tobožnje
“objektivne” i “nepristrane” znanstvene analize. Naravno, ako
imamo u vidu prethodno spomenutu i odlično dokumentiranu apsolutnu
dominaciju ljevičarske ideologije u društvenim i
humanističkim znanostima, onda je lako razumjeti kako se moglo
dogoditi da psihologija, antropologija i sociologija nekom divnom
koincidencijom “znanstveno dokažu” da s homoseksualnim
brakom treba napraviti upravo ono što odavno zagovara najveći
dio intelektualaca na političkoj ljevici. "
3. Što kažu filozofi?
Kako stoje stvari s našom strukom –
filozofijom? Je li i tu došlo do ideološke korupcije?
Nije mi poznato je li Američka
filozofska udruga nastojala pokrenuti slične akcije podrške
homoseksualnom braku kao ranije spomenute znanstvene asocijacije, jer
sam prije nekoliko godina istupio iz te organizacije zbog njezine
neprihvatljive politizacije u jednom drugom slučaju. Bilo kako bilo, postoje mnoge indicije da su
i filozofi već proglasili pobjednika u ovoj debati i da oni također
protivljenje homoseksualnom braku masovno i sa zgražanjem vide kao
puki rezultat primitivizma i netolerantnosti.
Na primjer, kanadski su filozofi
kolektivno podržali legaliziranje homoseksualnog braka u toj zemlji.
Nakon što je peticiju s tim zahtjevom potpisalo čak 324 nastavnika
filozofije na kanadskim sveučilištima i koledžima, ona je bila
podijeljena svim zastupnicima kanadskog parlamenta prije ključnog glasovanja u srpnju
2005. Organizator peticije, Norman Swartz (profesor filozofije na
sveučilištu Simon Fraser), naveo je da su od svih kontaktiranih
filozofa samo dvojica odbila potpisati, i to ne zato što bi
podržavali tradicionalni brak nego zato što su bili protiv braka
uopće. Dakle, dok se prema ispitivanjima javnog mnijenja otprilike
svaki drugi Kanađanin protivi uvođenju homoseksualnog braka,
doslovce nitko od nekoliko stotina kanadskih filozofa nije iskazao
slično mišljenje. Za njih je diskusija očigledno završena.
Štoviše, stvari su ovdje filozofima toliko evidentne da su im
bile dovoljne samo tri kratke rečenice da u peticiji
objasne zašto je odobravanje homoseksualnog braka jedina ispravna
opcija. Na sličan način i autor
nesporno najposjećenijeg filozofskog bloga rezolutno tvrdi:
“Nemoguće je dati racionalno objašnjenje zašto se neki ljudi
protive homoseksualnom braku” Dakle, svako protivljenje je
iracionalno.
Na popularnoj web stranici
“Pitajte filozofe”, koju je organizirala grupa vrlo poznatih
filozofa i koja ima za cilj približiti filozofiju općoj publici,
netko je postavio pitanje: “Ima li ijednog argumenta protiv
homoseksualnog braka koji nije rezultat ili religioznosti ili
netrpeljivosti, ili tih dviju stvari zajedno?” Odgovor koji
je ponudio ugledni britanski filozof i pročelnik Odsjeka za
filozofiju na King’s Collegeu u Londonu bio je vrlo kratak: “Nema
takvih argumenata.” Drugim riječima, ako u potpunosti ne
podržavate homoseksualni brak, to znači da ste ili vjerski zatucani
ili netolerantni (ili oboje). "
Tekst je preuzet iz rada "Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata" (možete ga pročitati u cijelosti ovdje), autor je filozof Neven Sesardić. Iako se rad bavi homoseksualnim brakovima, točnije
pogreškama u argumentima za takve brakove, nije mi bio cilj pisati
o tome nego o dominaciji ljevičara u akademiji. Mislim da tekst
donosi zanimljive informacije i pokazuje koje su posljedice takve
koncentracije ljevičara u akademiji. Mislim da je jasno kako takva
raspodjela ima izuzetno veliki utjecaj na ekonomiju i društvo.
Sesardićevo predavanje pod nazivom
"Philosophers in politics: when reason goes on holiday"
možete pogledati ovdje, a njegova dva članka u kojima opisuje
ljevičarsku taktiku možete pročitati ovdje(Zašto mislite da su desničari glupi i da ste vi pametniji?) i
ovdje(Samo se vi tješite svojom nedokazanom pameću). U gornjem tekstu se spominju istraživanja koja
pokazuju razliku zastupljenosti liberala i konzervativaca na
sveučilištima, prema nekim istraživanjima omjer je 4 prema 1,
odnosno 6 prema 1 za elitnija sveučilišta, a ako gledamo samo
društvene/humanističke znanosti onda taj omjer naglo raste i
ostavlja konzervativce na svega par posto.
Postoji više objašnjenja zašto
dolazi do tog fenomena, o tome sam pisao u prijašnja dva posta;
ovdje(Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?) i ovdje(Opijum profesora), a postoji i narodna mudrost;
Onaj tko zna radi, onaj tko ne zna - podučava. Osim što će
iziritirati članove akademije, teško da će ta poslovica objasniti
cijeli fenomen(možda za neke discipline), ali razumno je
pretpostaviti da će oni koji vjeruju u slobodno tržište bit
skloniji napuštanju akademije i pokretanju svojih poslova, samim
time ostaje više ljevičara na sveučilištu.
"Velik dio društvene povijesti Zapadnog svijeta, tijekom protekla tri desetljeća, je bila povijest zamjene onoga što je dobro funckioniralo sa onime što je zvučalo dobro."
T. Sowell
No unatoč svemu napisanome, još
uvijek nismo objasnili kako se te ideje prošire u
javnost?
Medijska Pristranost
Pogodili ste, najlakše je proširiti
ideje putem medija. Postoje i drugi kanali, primjerice kroz obvezne
javne škole, taj proces je nešto sporiji, ali dobro isplanirani
nastavni program(kojeg pišu gore opisani ljudi) će sigurno
poslužiti svrsi(zato možemo svakodnevno čitati o tome kako će
profesori učiti vašu djecu o spolnom moralu i građanskome odgoju;
S obzirom da su se škole pokazale nesposobnima naučiti djecu
matematiku što im je posao, odlučili su naučiti vašu djecu
stvarima koje im nisu posao, nadajući se ovaj put boljim
rezultatima. Jedno je sigurno, ljudi koji osmišljavaju programe neće
preuzeti nikakvu odgovornost za posljedice na društvo).
No, vratimo se medijima; TimGroseclose autor je knjige "Zaokret ulijevo: Kako
liberalna medijska pristranost iskrivljuje Američki um"(Left Turn: How Liberal Media Bias Distorts the American Mind). Groseclose
je profesor političkih znanosti i ekonomije na sveučilištu UCLA,
proveo je više godina smišljajući preciznu, kvantitativnu mjeru
medijske pristranosti; mjeri politički sadržaj vijesti tako što
pretvara sadržaj u SQ odnosno "kvocijent nagiba"(eng.
Slant quotient"), zatim ga uspoređuje sa PQ-om odnosno
"političkim kvocijentom" glasači i političara.
U svojem istraživanju pokazuje kako
pristranost medija prema ljevici rezultira sa pomakom PQ-a prosječnog
amerikanca za 20 poena na skali od 100 – drugim riječima mediji
uvelike utječu na razmišljanju birača. Groseclose je jedan od
vodećih političkih znanstvenika(i rijedak konzervativac u svom
akademskom okruženju) tako da su ga mnogi optužili za pristranost,
ali njegova istraživanja zadovoljavaju rigorozne akademske
standarde. Demonstrira kako velika većina izvjestitelja glasa i
donira za demokrate(liberale), pokazuje kako se češće citiraju
liberalna mišljenja nego konzervativna te kako uz konzervativne
izvore češće identificiraju i njihovu političku sklonost(nego što
je to slučaj za liberalne izvore). Metode analiza teksta nisu
toliko bitne, ali na izradi samog sustava za analizu
sudjelovali su sa podjednakom zastupljenošću liberali i
konzervativci.
Nimalo ne iznenađuje činjenica da
niti jedna medijska kuća sa SQ-om prema ljevici(više od 50) nije
uopće niti spomenula njegova istraživanja i knjigu, a kada je 2002.
godine prvi put objavio svoj rad izazvao je burne rekacije koje
opisuje u uvodu knjige;
" Rasprava o medijskoj
pristranosti stvarno može rasplamsati strasti. Započeo sam svoj
istraživački projekt sa Jeffom Milyo koji je tada bio profesor na
Sveučilištu Chicago. Naš cilj je bio osmisliti metodu koja bi
objektivno izmjerila pristranost medija jer u društvenim znanostima
postoje precizne, numeričke metode koje mjere koliko je neki
političar liberalan ili konzervativan, namjeravali smo učiniti istu
stvar za medije. Nakon tri i pol godine rada, tisuće sati skupljanja
i analiziranja podataka, uspjeli smo u tome. Za 20 najvećih izvora
vijesti smo procijenili rezultat(0-100) koji opisuje njihovu
pristranost. Ljepota tih rezultata je u tome što ih možemo
usporediti sa Političkim Kvocijentom što znači da možemo
odgovoriti na pitanja poput: "Je li New York Times ljeviji ili
desniji od Hillary Clinton?" ili "Je li Fox News ljeviji
ili desniji od Johna McCaina?".
Rezultati su se u pravilu slagali sa
predviđanjima konzervativaca; primjerice naša metoda je pokazala
kako je 18 od 20 ispitanih medija ljevo od centra, ali postoje par
tvrdnji koje su bile kontradiktorne konzervativnim predviđanjima;
primjerice, ispalo je da su neki veći mediji(izvori vijesti) zapravo
blizu centra, iako još uvijek prema lijevo. Otkrili smo da mnogi od
navodno krajnje lijevih medija zapravo nisu uopće toliko lijevo. Zbog
toga smo mislili da će ljudi sa obje strane političkog spektra
cijeniti naše istraživanje, da će reći; 'napokon odgovor na staro
pitanje o medijskoj pristranosti.'
Sada shvaćamo koliko smo bili naivni.
Objavili smo rezultate, obavijestili javnost sa sažetkom rezultata.
I onda je došlo do prave pobune; stotine(ako ne i tisuće)
ljevičarskih blogova napalo je rezultate, uključujući Meida
Matters, Daily Kos, Huffington Post. Veliki broj napada je bio na nas
osobno, pokušavali su pokazati kako nas financiraju desničari.
Emailovi su bili puno gori.
Publicistkinja koja je zadužena za odnos sa javnošću primila je
stotine mailova svakakvog sadržaja i izrazila nadu da naše kućne
adrese nisu objavljene javno. Bilo je i poziva da mi se uruči
otkaz."
Groseclose je na kraju postao redovan profesor(uz ponude
sa drugih sveučilišta). Naravno osim ljutih reakcija dobio je
podršku kolega koji su potvrdili da se radi o objektivnim
rezultatima bez ikakvih manipulacija. Steven Levitt, profesor
ekonomije Sveučilišta u Chicagu o knjizi je rekao; "Nisam
konzervativac, ali mi se knjiga svijdjela. Tim Groseclose je napisao
najbolju vrstu knjige: čvrsto utemeljenu na rigoroznom znanstvenom
istraživanju, ali svejedno zabavnu za čitanje koju ne možete
prestati čitati. Liberalima se neće svidjeti zaključci ove knjige,
ali to je prema mome mišljenju, još jedan razlog zašto bi je
trebali pročitati."
Koji su točno rezultati? Ukratko, bez
sumnje postoji medijska pristranost. Postoje tri različite metode
računanje Kvocijenta Nagiba(pristranosti), 50.4 je sredina, viši
brojevi predstavljaju liberalnu pristranost, a niži brojevi
konzervativnu pristranost. Prva metoda koristi podatke o citiranosti
pojedinih institucija(liberalnih ili konzervativnih), druga metoda
koristi određene pristrane političke fraze poput "poreza na
nekretnine", a treća koristi relativne frekvencije
izvještavanja pojedinih fraza. Na stranicama autora možete pronaći
radove i podatke, prema jednoj od tih metoda dobiveni su rezultati u tablici;
| Izvor vijesti | Faktor pristranosti(SQ) |
|---|---|
| ABC Good Morning America | 56.1 |
| ABC World News Tonight | 61.0 |
| CBS Early Show | 66.6 |
| CBS Evening News | 73.7 |
| CNN NewsNight with Aaron Brown | 56.0 |
| Drudge Report | 60.4 |
| Fox News Spec. Rept. w/ Brit Hume | 39.7 |
| Los Angeles Times | 70.0 |
| NBC Nightly News | 61.6 |
| NBC Today Show | 64.0 |
| New York Times | 73.7 |
| Newshour with Jim Lehrer | 55.8 |
| Newsweek | 66.3 |
| NPR Morning Edition | 66.3 |
| Time Magazine | 65.4 |
| U.S. News and World Repor | 65.8 |
| USA Today | 63.4 |
| Wall Street Journal | 85.1 |
| Washington Post | 66.6 |
| Washington Times | 35.4 |
Očita je liberalna pristranost medija(označeni crveno). Jedan od primjera pristranosti je izvještavanje o pitanju pobačaja djelomičnim rađanjem(eng. partial-birth abortion), više o tome ovdje(ukratko, mediji nikada ne koriste puni naziv metode odnosno smišljaju alternativne nazive tako da javnost niti ne zna o čemu se radi). Dakle, znanstveno je pokazano kako postoji pristranost medija, većina medija se nalazi ljevije od prosječnog američkog birača što znači da prosječni birač ima drugačije i konzervativnije stavove od onih koje mediji stalno promoviraju.
Drugim riječima, postavlja se pitanje koliko bi amerika bila liberalna(i kakvi bi bili rezultati izbora) da ne postoji medijska pristranost.
Iako možda ne pratiti previše
američkih medija, vjerujem da niste iznenađeni rezultatima(hrvatski
mediji također prenose njihove vijesti i komentare). Koliko sam
upoznat ne postoji slična studija(sigurno ne tako opsežna) za
domaće medije, ali uvjeren sam da bi rezultati pokazivali
ljevičarsku pristranost.
Snimke sa autorom, Timom
Grosecloseom, možete pogledati online;
Za kraj jedan citat o gubitku osobne
odgovornosti;
"Riječi i fraze koje koriste mediji i akademici sugeriraju kako se stvari jednostavno događaju ljudima, a ne da su rezultat njihovih vlastitih izbora i ponašanja. Tako izvještavaju o "epidemiji" maloljetničkih trudnoća, ili droge, kao da se radi o gripi kojom se ljudi zaraze samo zato jer su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme."
T. Sowell