- kapitalizam je inherentno nepravedan,
nečovječan i osiromašuje
- socijalizam, bez obzira na svoje praktične promašaje, je motiviran najvišim idealima i njegovi glavni zagovornici – posebno Marx – nas mogu puno toga naučiti
- globalizacija šteti državama trećeg svijeta
- prirodne resurse iskorištavamo alarmantnom brzinom i industrijske aktivnosti su sve veća opasnost "okolišu"
- većina, ako ne i sve, psiholoških i bihevioralnih razlika između muškaraca i žena su "društveno uvjetovane" i razlika u prihodima spolova je rezultat "seksizma"
- patologije nižiš klasa u SAD-u su rezultat rasizma, a patologije Trećeg Svijeta su rezultat učinka kolonijalizma
- Zapadna civilizacija je jedinstveno opresivna, posebno prema ženama i "ljudima drugih boja", a učinci Zapadne civilizacije su duhovno inferiorni onima ne-zapadnih kultura
- tradicionalan religijska vjerovanja, posebno ona kršćanska, temelje se na nepoznavanju modernih znanstvenih uspjeha, ne može ih se racionalno opravdati, a opstaju samo zbog lijepih želja
- tradicionalne moralne skrupule, posebno po pitanju spolnosti, također se oslanjaju na praznovjerje i neznanje te nemaju nikakvo racionalno opravdanje
- itd, itd...
Svaka od tih tvrdnji je prema mome
mišljenju pogrešna, što se za neke može i pokazati. U svakom
slučaju, za iznesene tvrdnje se može obraniti suprotno stajalište,
a to su i učinili razni vrhunski mislioci. Ipak, na modernim
sveučilištima ćete rijetko kad čuti da netko te tvrdnje dovodi u
pitanje. Svaka se tretira ili kao tako očita da svatko tko tvrdi
suprotno to radi vođen neznanjem ili svojim interesima, ili kao tako
očita da uopće ne postoji suprotno mišljenje koje bi bilo
vrijedno pobijanja. Veliki mislioci koji su kroz povijest branili
suprotna mišljenja se tretiraju kao arhaični muzejski primjerci,
spominju smiješne karikature njihovih argumenata samo kako bi ih
ismijali; a mislioce današnjice koji brane suprotna stajališta
prikazuju(kad ih ne ignoriraju) također kao karikature kako ih netko
ne bi ozbiljno shvatio. Ukoliko posjetite moderno sveučilište
stalno ćete se susretati sa mantrom "raznolikosti" tako da
ćete poželjeti vrištati. Nećete pronaći vrstu raznolikosti koja
je najbitnija u akademskom kontekstu; raznolikost misli o
fundamentalnim pitanjima poput religije, moralnost i politike.
Naravno sve je to već poznato i dobro
dokumentirano u studijama poput Tenured Radicals(Roger Kimball) i
The Shadow University(Alan Charles Kors, Harvey Silverglate).
Iznenađujuće je koliko se malo pažnje posvećuje pitanju zašto
sveučilištima toliko dominira Ljevica, a to je pitanje kojim se
želim pozabaviti. Postoji više teorija i mnoge od njih daju dio
odgovora, ali niti jedna nije razriješila sva pitanja, ili se to
barem meni čini; sigurno je da nijedna nije prihvaćanje u širem
krugu ljudi. Ovaj esej će dati pregled predstavljenih teorija i
navesti njihove najočitije nedostatke. U drugom dijelu ću pokušati
razviti prikladnija objašnjenja.
Je li Ljevica u pravu?
Mislim da jednu teoriju možemo odmah
odbaciti jer je pogrešna; teorija koja tvrdi kako su ljevičarski
pogledi po gore navedenim pitanjima jednostavno točni i kako je
tipični predstavnik akademije pametniji od ostalih ljudi pa mu je
lakše doći do tih zaključaka. Ne odbijam tu teoriju samo zato što
se ja ne slažem sa takvim razmišljanjem nego i zato što je naivno
pretpostaviti kako većinsko razmišljanje sveučilišnih
profesora(pa i inteligentnih ljudi) a priori točnije odgovara
stvarnosti od razmišljanja običnih ljudi, barem što se tiče nekih
praktičnih pitanja. Koliko god nam se ta tvrdnja činila
kontraintuitivnom, postoje dobri filozofski razlozi(koje ćemo
istražiti) zašto je točna. Za sada je dovoljno napomenuti da
postoje protuprimjeri koji nam pokazuju kako akademsko mišljenje
nije i pouzdan vodič do istine – najočitiji primjer je
popularnost socijalizma kao ekonomske doktrine među intelektualcima
kroz 19. i 20. stoljeće.
Socijalizam, kao vrsta moralne vizije,
je sigurno i dalje prisutan kod suvremenih intelektualaca; ali izvan
lakših akademskih "disciplina", posebno onih bez ikakvog
empirijskog testa ili teorijske strogosti(suvremene književne
teorije, područja sociologije, i većina onoga čime se bave u
politiziranim etničkim i ženskim studijima), nitko više ozbiljno
ne prihvaća socijalističku ekonomiju. Razlog ne leži u tome što
su intelektualci postali pametniji, nego što postoje toliki jaki
empirijski podaci koji odlučno pokazuju pogrešnost socijalizma kao
ekonomske doktrine tako da je čak i nadzemaljskim stanovnicima
Tornja od Bjelokosti teško ignorirati te podatke.
Ali(poanta je da) nije potreban
sedamdesetgodišnji eksperiment u stvarnom svijetu(koji je rezultirao
noćnom morom) kako bi inteligencija shvatila o čemu se radi jer
teorijski argumenti za socijalističku ekonomiju nisu nikada bili
tako snažni i presuđujući; socijalizam nikada nije imao puno
argumenata u svoju obranu, uvijek se više oslanjao na varke i
osjećaje nego na ozbiljnu, strogu analizu, radilo se o načinu
izražavanja nezadovoljstva prema kapitalizmu, a ne stvarnoj
alternativi.
Osim toga, kritičari socijalizma su
predvidjeli tiraniju i ekonomsku nesposobnost koja će nastati ako se
uvede takav sustav, ne samo na temelju zdravog razuma(što bi trebalo
biti dovoljno) nego i sofisticiranih teorija – uključujući
argumente Misesa i Hayeka koji su od početka 1920-tih davali snažne
primjedbe tako da je teško shvatiti kako je ijedan pošteni čovjek
mogao socijalizam smatrati racionalnom početnom pozicijom u
ekonomiji i politici.
Ukratko, da je neutralna i nepristrana
evaluacija ideja bila jedina motivacija intelektualaca prilikom
prihvaćanja socijalizma, onda bi takvo razmišljanje bilo prisutno
tek kod manjine i to desetljećima prije pada komunizma. Zoran je to
primjer kako emocije i trenutna moda, na štetu kvalitetne analize,
mogu imati isti utjecaj na umove intelektualaca baš kao i na "obične
ljude" – iako, u ovome slučaju se radi o emocijama i modi
koja je (zbog razloga koje ćemo istražiti) imala veći utjecaj na
intelektualce nego na druge ljude.
Druga objašnjenja
No, kao što sam rekao, postoje
obećavajuće teorije koje se bave ovim fenomenom, u nastavku ću se
pozabaviti sa njima. Prvu bi mogli nazvati:
1. Teorija "Preživljavanja
naj-ljevijih": Ideja je da sveučilišni profesori(unatoč
opsjednutošću sa raznolikošću) imaju tendenciju zapošljavati
samo one koji se slažu sa njima po pitanjima politike, morala i
kulture. S obzirom da je većina profesora lijevo od centra, onda će
oni značajno desno od centra biti isključeni prilikom zapošljavanja
i davanja sredstava. Bez ikakve sumnje, opisano predstavlja veliki
dio objašnjenja.
Problem je u tome što teorija možda
objašnjava kako nastaje hegemonija Ljevice kada broj akademika
ljevičara postigne kritičnu veličinu, i kako je nakon toga
zadržava, ali pitanje je zašto uopće dolazi do kritične točke? I
zašto nema neke značajne protuteže konzervativnih snaga koji bi
mogle preokrenuti trajektoriju, ili barem sačuvati ideološku
ravnotežu? Čini se da postoji nešto u samoj prirodi profesije zbog
čega su predstavnici lijevo orijentirani, odnosno većina teorija
predlaže da se radi o takvom fenomenu, postoji primjerice;
2. Teorija "društva kao
učionice": Robert Nozick, u svojem eseju "Zašto se
intelektualci protive kapitalizmu?" ("Why Do Intellectuals
Oppose Capitalism?") je predložio da odgovor potražimo u
godinama formiranja prosječnog intelektualca. Obično se radi o
osobi koja je u školi imala dobre akademske rezultate, ali ne baš i
društvene. Bio je nagrađivan jer se uzorno ponašao sukladno
smjernicama središnje vlasti(učitelja) koji je provodio
sveobuhvatan plan(nastavni plan i program) unutar ustrojenog
socijalnog okruženja(u razredu); nije nagrađivan zbog ikakvog
doprinosa kojeg je pokušavao dati u decentraliziranoj,
neisplaniranoj sferi dobrovoljne interakcije koja čini život mladog
čovjeka izvan učionica(igrališta, zabave, spojevi i tako dalje).
Prirodno je da razmišlja kako je prvo okruženje razumnije i
pravednije od drugog, generalizira(možda nesvjesno) na društvo kao
cjelinu, i ima tendenciju favoriziranja politika koje uključuju
centralno planiranje od strane vladinih autoriteta, a ne neplanirane
rezultate slobodnih odnosa građana na tržištu. Vezana uz Nozickovu
teoriju je;
3. Teorija Zamjeranja: Ne samo u
svojim ranim godinama, nego i poslije u svojem radu, intelektualci će
smatrati da ih vršnjaci nepravedno tretiraju. Kao što je naglasio
Ludwig von Mises u Anti-kapitalističkom Mentalitetu("The
Anti-Capitalistic Mentality"), veće novčane nagrade koje
dobivaju poslovni ljudi, sportaši i zabavljači u kapitalističkom
društvu – možemo primijetiti da se radi upravo o onim ljudima
koji su u mladosti bili popularniji na igralištu i zabavama nego
knjiški moljci – izazivaju ljubomoru kod intelektualaca, koji
smatraju da je njihov (manje unosan) posao značajno važniji. Ako se
album P. Diddya proda u milijunima primjeraka, a majstorski istražena
povijest Lihtenštajna prof. Doodya točno u 106 primjeraka koji svi
završe u sveučilišnoj knjižnici, prof. Doody će se početi
pitati je li slobodno tržište najpravedniji način raspodjele
ekonomskih dobara.
Naravno, netko bi mogao preferirati
Doodya, a ne Diddya, a svejedno neće smatrati nepravednim(umjesto
toga da Doody tek nema sreće) što se drugi građani ne slažu sa
njime. To nas dovodi to:
4. Teorija "filozofa kraljeva":
Mnogi intelektualci neće smatrati da se radi(što drugi ne cijene
njihov rad) samo o nepravdi prema njima samima nego i o nepravdi
prema ljudima koji ih ne cijene: drugim riječima, taj rad je toliko
velike važnosti da svi koji ga ne cijene čine sami sebi štetu, a
štetu im nanosi svako društvo koje pomaže njihove aljkave
intelektualne(i druge) navike. Zbog njihovog dobra, ljudima ne
smijemo dopustiti previše slobode izbora, potrebno je platiti
stručnjake koji će im određivati kako da žive svoj život.
Intelektualac, koji sam sebe smatra stručnjakom, će se javiti da
volontira za to radno mjesto.
Radi se o efektu ideala "filozofa
kralja" i samim time još jednom mogućem objašnjenju zašto
intelektualci imaju tendenciju prema Ljevici, izgledi da se poveća
moć vlade daje im mogućnost da provedu svoje ideje u djelo. Kao što
je F.A. Hayek predložio u svojem eseju Intelektualci i
Socijalizam("The Intellectuals and Socialism"), za
prosječnog intelektualca je jednostavno razumno da bi
najinteligentnije osobe trebale voditi društvo. Naravno,
pretpostavljaju da su oni općenito sposobniji voditi stvari od
drugih ljudi, pretpostavka koju mnogi od tih umova koji "uvijek
i sve preispituju" iznenađujuće ne žele ispitati. Ipak,
postoji dobri razlozi zašto ih treba preispitati, neki od njih su
vezani uz propast socijalizma što smo već spomenuli.
Poznate su Hayekove tvrdnje kako su
velike društvene institucije jednostavno prekompleksne da bih ih
bilo koji ljudski um, koliko god inteligentan, shvatio u potrebne
detalje i da ih stvori iz ničega ili promijeni od glave do pete,
onako kako bi trebali socijalistički ekonomski planeri ili politički
i kulturni revolucionari. Kolaps Francuske Revolucije u krvavi kaos,
neposredni nastavak sa Napolenom, dugo propadanje i nagli slom
Sovjetskog imperija, institucionalizirano ludilo koje predstavlja
komunizam općenito su tek najupečatljivije i nepobitne potvrde te
osnovne spoznaje.
Ipak, intelektualac će se uvijek držat
ideje kako bi stvari bile toliko bolje kada bi se svi pridržavali
vizije svijeta koju su on i njegove kolege osmislili uz kavu u salonu
fakulteta i na stranicama akademskih časopisa. Kao što je Hayek
zapisao u "The Fatal Conceit", "inteligentni ljudi
imaju tendenciju precjenjivanja inteligencije, " čak će
smatrati skandaloznom ideju kako je inteligencija nešto što može
biti precijenjeno. Ali naravno da može biti precijenjena, čim ima
svoja ograničenja, a čak i kod najpametnijih ljudskih bića ta
inteligencija ima svoje granice. Kako bi to vidjeli potrebna je
jednostavno imati malo skromnosti – nešto čega intelektualci i
nemaju previše, posebno ako su njihovi intelektualni dosezi veliki.
Ipak, čak i u odsutstvu poniznosti, ne
bi li intelektualac, koji je po profesiji kritički mislilac, u
konačnici trebao shvatiti da postoje čvrsti dokazi protiv njega kao
strašno efikasnog društvenog inženjera? To nije nužno; barem ne
ako podržimo;
5. Teorija "Glave u oblacima":
Ova teorija je vjerojatno najdraža kod prosječnog ne-intelektualca:
ideja da profesori i drugi intelektualci, koliko god pametni po
pitanju apstraktnih ili teorijskih pitanja, u konačnici nemaju
zdravog razuma i svakodnevne mudrosti o praktičnim pitanjima –
"nisu u dodiru" sa stvarnim svijetom. Dakle, s obzirom da
su ideje ljevičara paradigmatski ne-mudre, suprotne zdravom razumu,
odvojene od stvarnosti, ne iznenađuje da su intelektualci privučeni
njima. Sigurno postoji nešto u toj teoriji jer čak i mislioci koji
su orijentirani prema empiriji imaju tendenciju naglašavanja
teorijskih modela – modela za čije osmišljavanje je potrebno puno
truda i o čijem uspjehu ovisi njihova reputacija. Razumljivo je da
su zato intelektualci skloni držati se takvih modela, i često će,
barem nesvjesno, izabrati model, a ne činjenice ukoliko se činjenice
ne slažu sa modelom.
Također treba uzeti i u obzir
činjenicu da se prosječni sveučilišni profesor u svakodnevnom
životu susreće sa izrazito umjetnim okolišem. Primjerice, njegova
apsurdna vjera u Ujedinjene Narode, ili tendencija da prihvati
pacifizam, postaju manje misteriozna ako uzmete u obzir da je
navikao sve sukobe rješavati ne putem sile, čak niti apeliranjem na
protivnikove interese(ekonomske ili neke druge), nego putem
različitih rasprava i debata – u učionici, na konferenciji i u
časopisima – sve kako bi nekoga uvjerio ili razumio. Lakše, nego
ostalima, mu je vjerovati kako će se sporovi sa diktatorima iz
Trećeg svijeta, teroristima i drugim nasilnicima riješiti ako "samo
nastavimo razgovarati." Uostalom, ljudi sa kojima se susreće
svaki dan su navikli na slično ponašanje i razmišljanje poput
njega. Nisu li onda svi takvi, barem u dubini duše?
Prosječan akademik također živi
poprilično udobno, iako će se žaliti na navodno nezasluženu veću
zaradu poduzetnika i zabavljača. Možda predaje dva ili tri kolegija
po semestru, dolazi na posao samo tri dana u tjednu, ima slobodno
ljeto(čak i pet ili više kolegija na određeno u kombinaciji sa
trčanjem od kampusa do kampusa se može teško usporediti sa
okretanjem hamburgera). Ako postane profesor u redovnom zvanju onda
ima sve: dobru zdravstvenu skrb i druge pogodnosti, povremene
semestre slobodne, siguran posao do kraja života. Lagano nam se može
učiniti da bi svi mogli živjeti tako samo ako dovoljno podignemo
poreze i dobro napišemo sve propise. Nikada mu ne pada na pamet,
osim ako je ekonomist(a ponekad niti tad) kako su posebne ekonomske
sile koje omogućavaju njegov lagodan život tek izdvojene, umjetne i
parazitske na veći ekonomski poredak koji bi bio poljuljan ako bi
država pokušala nametnuti profesorske standarde za svaki posao
unutar sustava. Nije niti upoznat sa stvarnim okolnostima i pritiskom
na prosječnog poduzetnika. Činjenica kako takva osoba vjerojatno
preferira slušanje radija, a ne NPR-a, ili Reader's Digest umjesto
The New York Review of Books čini se dovoljnom, u intelektualčevom
umu, da ga ne simpatizira. Uz sve to, nije da on ne zna ništa o
svijetu poduzetništva: ipak je čitao Dickensa i pogledao Death of a
Salesman. Što je osim toga potrebno?
Konačno, čak i najgori učitelj ima
ono što zabavljači, sportaši i trgovci(kojima zamjera) nemaju:
publiku punu mladih, neupućenih i naivnih ljudi koji smatraju da je
nepogrešiv. Takve stvari naravno mogu nekom udariti u glavu, i
dovesti do zabluda o kompetentnosti. Profesor zarađuje predajući
ljudima, a većina njih smatra kako je dosta pametan. Tko bi onda bio
kvalificiraniji, predavati cijelome društvu? Ako ima sreće i
njegove ideje prihvate zakonodavci i javnost, nije izgledno da će
snositi ikakve posljedice ako ispadne da nije u pravu. Opetovano
pogrešna apokaliptička predviđanja su pretvorila mnoge
fundamentalističke propovjednike u predmet ismijavanja; ali
pretvorila su eko-alarmista sa Stanforda Paula Ehrlicha u dobitnika
stipendije za genijalce(MacArthur Foundation).
Jajoglavci(eng.egghead) koji su nam podarili Veliko Društvo nehotice
su stvorili čitavu potklasu: milijuni djece odrasli su bez očeva,
ali jajoglavci i dalje imaju svoje sigurne poslove. Prosječna osoba
bi dobila otkaz ili bi završila u zatvoru zbog takve nesposobnosti;
intelektualcu tek savjetuju da doda poglavlje "Poslije tiskanja"
u novom izdanju svoje knjige.
Sa tako ugodno uređenim životom, za
očekivati je da će intelektualci učiniti sve u svojoj moći kako
bi očuvali svoje ugodno postojanje. To nas dovodi do:
6. Teorija "klasnog interesa":
Ovo je bila najdraža teorija Murraya Rothbarda koji je uživao u
korištenju Marxoidnih taktika protiv njihovih uobičajenih
zagovornika. Prema teoriji, profesura nije (kada ostavimo po strani
plemenite osobine) tek nesebično educiranje ljudi kako se često
predstavlja nego je tek nešto više od još jedne grabežljive
interesne skupine koja se bori zajedno sa drugim skupinama u
skrbničkoj(eng. welfare) državi za pristup državnoj sisi. S
obzirom da su artikuliraniji od ostalih, mogu efikasnije sakriti
svoje prave motive, i to na način koji jedinstveno godi njihovim
gospodarima: predstavljaju se kao novo svećenstvo, njihova
socijalistička religija nudi državi opravdanje za vlastito
postojanje, a zauzvrat dobivaju trajno zaposlenje u državnim
tvornicama propagande – "javnim" školama i sveučilištima
– i priliku da pišu planove koje će državni službenici
izvoditi(svježe osmišljene iz intelektualnih umova). Ljevičarstvo
intelektualaca je lako razumljivo jer se radi upravo o ideologiji
koju bi očekivali od klase državnih profesionalnih ulizica.
Kao što bi očekivali od bilo koje
teorije inspirirane marksističkom teorijom ideologije, ovakva
objašnjenja mogu otići predaleko; nijedan konzervativac ne bi
trebao oponašati vulgarnu marksističku sklonost odbacivanja svih
razmišljanja koje se protive vlastitima samo na temelju ad hominem
napada. Ipak, nema razloga sumnjati da su i intelektualci skloni
racionalizirati tako da pogoduju vlastitim interesima, baš kao i svi
drugi. Intelektualcima se isplati podržavanje ljevičarskih
trendova: podržavanje političkih odredbi koje neizbježno dovode do
radnih mjesta za "stručnjake," odnosno same intelektualce.
Treba li što dodati
Izložili smo kako je nekoliko
teoretičara razmišljalo o našoj temi. Mislim da je očito da
svaka od tih teorija ima svojih argumenata, ali ipak, čini se da
nisu potpuno uspješne u opisivanju fenomena, čak i kada ih sve
zajedno uključimo. Nijedna od teorija se ne bavi problemom stavova
lijevih intelektualaca: čistom perverznošću takvih stavova –
način na koji ne samo da se razlikuju od zdravog razumu nego na
njega gledaju sa posebnim prezirom. Razmišljanje o "Glavama u
oblacima" nas navodi na to da će intelektualci biti
ekcentrični; ali niti zbog te teorije nećemo očekivati da će biti
ludi. No, o čemu se radi ako ne o ludosti u vjerovanju u stvari
poput; kako kazne nemaju učinka, da je sloboda moguća bez privatnog
vlasništva, ili da ne postoji biološki temelj za muško-ženske
psihološke i bihevioralne razlike? Naravno, istina je da mnogi
intelektualci, uključujući i one lijevo orijentirane, ne vjeruju u
takve tvrdnje, ali ima puno onih koji vjeruju i izgleda da je u samoj
biti modernog intelektualnog života vjerovati u takve tvrdnje, i
mnoge koje su još bizarnije – primjerice da brak možemo
usporediti sa silovanjem, a spolne odnose sa preziranjem žena(Andrea
Dworkin), da bi uspjeh Sovjetskog komunizma bio vrijedan ubojstva 20
milijuna ljudi (Eric Hobsbawm), da je grčka civilizacije "ukradena"
iz Afrike(Martin Bernal) – čine se kao tvrdnje koje su barem
"vrijedne raspravljanja". Najluđim idejama posvećuju
ozbiljnu pažnju, a zdrav razum i tradiciju odbacuju bez ikakvog
razmišljanja. Zašto je tome tako?
Misterij je još veći ako se
prisjetimo da intelektualni život stoljećima(pa i tisućljećima)
nije bio takav. Najutjecajniji stavovi među Zapadnim intelektualcima
su bili, čak i kad su bili pogrešni, temeljeni na zdravom razumu
prirode po pitanju moralnosti i politike, Aristotelizam koji je
dominirao kroz srednji vijek je najbolji primjer za tu praksu.
Naravno, uvijek je bilo i ekscentrika; ali perverznost, barem po
pitanju teoretiziranja o praktičnim pitanjima, je uvelike moderan
fenomen. Doista, tek nedavno u modernom dobu postaje stvar norme;
posebice u žestokim napadima na ljudsku prirodu i društvu koje
predstavljaju mislioci sa kraja 19. stoljeća i početka 20.
stoljeća, poput Darwina, Marxa, Nietzschea i Freuda.
Pronicljiv čitatelj će primijetiti,
barem prema onome kako sam opisao situaciju; razdoblje zdravog razuma
podudara sa srednjovjekovnim razdobljem vjere, dok su mislioci koji
se navode kao nosioci razdoblja perverznosti važni predstavnici
modernog ateizma, nešto poput Četri Jahača sekularne Apokalipse.
Vjerujem da tu leži odgovor naše zagonetke. Veliki mislioci
Srednjeg Vijeka smatrali su da je njihova misija podržati vjerski
pogled na svijet, a mislim da to rade i intelektualci modernog
svijeta. Tu je je Rothbard bio, na svoj grub način, najbliži
istini: modernu klasu profesora ćemo najbolje shvatiti kao vrstu
svećenstva, a njihova religija je Ljevičarstvo. Razvojem te teme
ćemo se pozabaviti u drugom dijelu.
Autor je filozof Edward Feser, izvorni članak.
PS
Sigurno ste
primjetili da Feser opisuje situaciju prvenstveno na Američkim(i
zapadnim) sveučilištima, ali i u hrvatskoj imamo ponosnih doktorica
eko-feminizma tako da ne zaostajemo previše za trendovima, brzo ćemo
ih stići. Izloženim objašnjenjima bi mogli dodati teoriju zašto
je toliko ljevičara na Hrvatskim sveučilištima, teorija je slična "Preživljavanju naj-ljevijih", ali nazvat ćemo je teorija
"Preživljavanja članova komunističke partije", mislim da
upućenijima ne treba previše opisivati povijesnu situaciju i
naslijeđe koje je i dalje prisutno.
To me dovodi do
zadnje napomene(jer je situacija u nekim tehničkim/prirodnim
znanostima bolja od društvenih/humanističkih), tko su uopće
ti intelektualci? Mislim da Feser koristi pojam sličan onome kojeg opisuje T. Sowell; Intelektualci su osobe čiji je konačni
proizvod ideja i od toga žive(bez da osjećaju posljedice).
Inženjeri i liječnici prema tome nisu intelektualci jer postoje
objektivni kriteriji vrednovanja njihovog rada, s druge pak strane,
ministrica Holy je intelektualka par excellence.
U nastavku kratki
razgovor sjajnog Thomasa Sowella(ili nešto duži, također zanimljiv, o toj tematici za Hoover Institution, Sowell je ekonomist tako da daje donekle drugačije,
barem po obliku, argumente za objašnjavanje fenomena);
Najosnovnija činjenica o idejama političke ljevice je da one ne funkcioniraju. Ne treba nas onda iznenaditi što se ljevica koncentrira na institucijama gdje ideje ne moraju biti uspješne kako bi preživjele.
T. Sowell
