petak, 4. svibnja 2012.

Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?


Hegemonija Ljevice na sveučilištima je toliko velika da je čak ni ljevičari ne mogu poreći. Bez obzira je li institucija javna ili privatna, radi li se o višoj školi ili elitnom sveučilištu, možete predvidjeti da će nastavni plan i program biti ispunjen s temama poput ovih;
  • kapitalizam je inherentno nepravedan, nečovječan i osiromašuje
  • socijalizam, bez obzira na svoje praktične promašaje, je motiviran najvišim idealima i njegovi glavni zagovornici – posebno Marx – nas mogu puno toga naučiti  
  • globalizacija šteti državama trećeg svijeta
  • prirodne resurse iskorištavamo alarmantnom brzinom i industrijske aktivnosti su sve veća opasnost "okolišu"
  • većina, ako ne i sve, psiholoških i bihevioralnih razlika između muškaraca i žena su "društveno uvjetovane" i razlika u prihodima spolova je rezultat "seksizma"
  • patologije nižiš klasa u SAD-u su rezultat rasizma, a patologije Trećeg Svijeta su rezultat učinka kolonijalizma
  • Zapadna civilizacija je jedinstveno opresivna, posebno prema ženama i "ljudima drugih boja", a učinci Zapadne civilizacije su duhovno inferiorni onima ne-zapadnih kultura
  • tradicionalan religijska vjerovanja, posebno ona kršćanska, temelje se na nepoznavanju modernih znanstvenih uspjeha, ne može ih se racionalno opravdati, a opstaju samo zbog lijepih želja
  • tradicionalne moralne skrupule, posebno po pitanju spolnosti, također se oslanjaju na praznovjerje i neznanje te nemaju nikakvo racionalno opravdanje
  • itd, itd...
Svaka od tih tvrdnji je prema mome mišljenju pogrešna, što se za neke može i pokazati. U svakom slučaju, za iznesene tvrdnje se može obraniti suprotno stajalište, a to su i učinili razni vrhunski mislioci. Ipak, na modernim sveučilištima ćete rijetko kad čuti da netko te tvrdnje dovodi u pitanje. Svaka se tretira ili kao tako očita da svatko tko tvrdi suprotno to radi vođen neznanjem ili svojim interesima, ili kao tako očita da uopće ne postoji suprotno mišljenje koje bi bilo vrijedno pobijanja. Veliki mislioci koji su kroz povijest branili suprotna mišljenja se tretiraju kao arhaični muzejski primjerci, spominju smiješne karikature njihovih argumenata samo kako bi ih ismijali; a mislioce današnjice koji brane suprotna stajališta prikazuju(kad ih ne ignoriraju) također kao karikature kako ih netko ne bi ozbiljno shvatio. Ukoliko posjetite moderno sveučilište stalno ćete se susretati sa mantrom "raznolikosti" tako da ćete poželjeti vrištati. Nećete pronaći vrstu raznolikosti koja je najbitnija u akademskom kontekstu; raznolikost misli o fundamentalnim pitanjima poput religije, moralnost i politike.

Naravno sve je to već poznato i dobro dokumentirano u studijama poput Tenured Radicals(Roger Kimball) i The Shadow University(Alan Charles Kors, Harvey Silverglate). Iznenađujuće je koliko se malo pažnje posvećuje pitanju zašto sveučilištima toliko dominira Ljevica, a to je pitanje kojim se želim pozabaviti. Postoji više teorija i mnoge od njih daju dio odgovora, ali niti jedna nije razriješila sva pitanja, ili se to barem meni čini; sigurno je da nijedna nije prihvaćanje u širem krugu ljudi. Ovaj esej će dati pregled predstavljenih teorija i navesti njihove najočitije nedostatke. U drugom dijelu ću pokušati razviti prikladnija objašnjenja.

Je li Ljevica u pravu?

Mislim da jednu teoriju možemo odmah odbaciti jer je pogrešna; teorija koja tvrdi kako su ljevičarski pogledi po gore navedenim pitanjima jednostavno točni i kako je tipični predstavnik akademije pametniji od ostalih ljudi pa mu je lakše doći do tih zaključaka. Ne odbijam tu teoriju samo zato što se ja ne slažem sa takvim razmišljanjem nego i zato što je naivno pretpostaviti kako većinsko razmišljanje sveučilišnih profesora(pa i inteligentnih ljudi) a priori točnije odgovara stvarnosti od razmišljanja običnih ljudi, barem što se tiče nekih praktičnih pitanja. Koliko god nam se ta tvrdnja činila kontraintuitivnom, postoje dobri filozofski razlozi(koje ćemo istražiti) zašto je točna. Za sada je dovoljno napomenuti da postoje protuprimjeri koji nam pokazuju kako akademsko mišljenje nije i pouzdan vodič do istine – najočitiji primjer je popularnost socijalizma kao ekonomske doktrine među intelektualcima kroz 19. i 20. stoljeće.

Socijalizam, kao vrsta moralne vizije, je sigurno i dalje prisutan kod suvremenih intelektualaca; ali izvan lakših akademskih "disciplina", posebno onih bez ikakvog empirijskog testa ili teorijske strogosti(suvremene književne teorije, područja sociologije, i većina onoga čime se bave u politiziranim etničkim i ženskim studijima), nitko više ozbiljno ne prihvaća socijalističku ekonomiju. Razlog ne leži u tome što su intelektualci postali pametniji, nego što postoje toliki jaki empirijski podaci koji odlučno pokazuju pogrešnost socijalizma kao ekonomske doktrine tako da je čak i nadzemaljskim stanovnicima Tornja od Bjelokosti teško ignorirati te podatke.

Ali(poanta je da) nije potreban sedamdesetgodišnji eksperiment u stvarnom svijetu(koji je rezultirao noćnom morom) kako bi inteligencija shvatila o čemu se radi jer teorijski argumenti za socijalističku ekonomiju nisu nikada bili tako snažni i presuđujući; socijalizam nikada nije imao puno argumenata u svoju obranu, uvijek se više oslanjao na varke i osjećaje nego na ozbiljnu, strogu analizu, radilo se o načinu izražavanja nezadovoljstva prema kapitalizmu, a ne stvarnoj alternativi.

Osim toga, kritičari socijalizma su predvidjeli tiraniju i ekonomsku nesposobnost koja će nastati ako se uvede takav sustav, ne samo na temelju zdravog razuma(što bi trebalo biti dovoljno) nego i sofisticiranih teorija – uključujući argumente Misesa i Hayeka koji su od početka 1920-tih davali snažne primjedbe tako da je teško shvatiti kako je ijedan pošteni čovjek mogao socijalizam smatrati racionalnom početnom pozicijom u ekonomiji i politici.

Ukratko, da je neutralna i nepristrana evaluacija ideja bila jedina motivacija intelektualaca prilikom prihvaćanja socijalizma, onda bi takvo razmišljanje bilo prisutno tek kod manjine i to desetljećima prije pada komunizma. Zoran je to primjer kako emocije i trenutna moda, na štetu kvalitetne analize, mogu imati isti utjecaj na umove intelektualaca baš kao i na "obične ljude" – iako, u ovome slučaju se radi o emocijama i modi koja je (zbog razloga koje ćemo istražiti) imala veći utjecaj na intelektualce nego na druge ljude.

Druga objašnjenja

No, kao što sam rekao, postoje obećavajuće teorije koje se bave ovim fenomenom, u nastavku ću se pozabaviti sa njima. Prvu bi mogli nazvati:

1. Teorija "Preživljavanja naj-ljevijih": Ideja je da sveučilišni profesori(unatoč opsjednutošću sa raznolikošću) imaju tendenciju zapošljavati samo one koji se slažu sa njima po pitanjima politike, morala i kulture. S obzirom da je većina profesora lijevo od centra, onda će oni značajno desno od centra biti isključeni prilikom zapošljavanja i davanja sredstava. Bez ikakve sumnje, opisano predstavlja veliki dio objašnjenja.

Problem je u tome što teorija možda objašnjava kako nastaje hegemonija Ljevice kada broj akademika ljevičara postigne kritičnu veličinu, i kako je nakon toga zadržava, ali pitanje je zašto uopće dolazi do kritične točke? I zašto nema neke značajne protuteže konzervativnih snaga koji bi mogle preokrenuti trajektoriju, ili barem sačuvati ideološku ravnotežu? Čini se da postoji nešto u samoj prirodi profesije zbog čega su predstavnici lijevo orijentirani, odnosno većina teorija predlaže da se radi o takvom fenomenu, postoji primjerice;

2. Teorija "društva kao učionice": Robert Nozick, u svojem eseju "Zašto se intelektualci protive kapitalizmu?" ("Why Do Intellectuals Oppose Capitalism?") je predložio da odgovor potražimo u godinama formiranja prosječnog intelektualca. Obično se radi o osobi koja je u školi imala dobre akademske rezultate, ali ne baš i društvene. Bio je nagrađivan jer se uzorno ponašao sukladno smjernicama središnje vlasti(učitelja) koji je provodio sveobuhvatan plan(nastavni plan i program) unutar ustrojenog socijalnog okruženja(u razredu); nije nagrađivan zbog ikakvog doprinosa kojeg je pokušavao dati u decentraliziranoj, neisplaniranoj sferi dobrovoljne interakcije koja čini život mladog čovjeka izvan učionica(igrališta, zabave, spojevi i tako dalje). Prirodno je da razmišlja kako je prvo okruženje razumnije i pravednije od drugog, generalizira(možda nesvjesno) na društvo kao cjelinu, i ima tendenciju favoriziranja politika koje uključuju centralno planiranje od strane vladinih autoriteta, a ne neplanirane rezultate slobodnih odnosa građana na tržištu. Vezana uz Nozickovu teoriju je;

3. Teorija Zamjeranja: Ne samo u svojim ranim godinama, nego i poslije u svojem radu, intelektualci će smatrati da ih vršnjaci nepravedno tretiraju. Kao što je naglasio Ludwig von Mises u Anti-kapitalističkom Mentalitetu("The Anti-Capitalistic Mentality"), veće novčane nagrade koje dobivaju poslovni ljudi, sportaši i zabavljači u kapitalističkom društvu – možemo primijetiti da se radi upravo o onim ljudima koji su u mladosti bili popularniji na igralištu i zabavama nego knjiški moljci – izazivaju ljubomoru kod intelektualaca, koji smatraju da je njihov (manje unosan) posao značajno važniji. Ako se album P. Diddya proda u milijunima primjeraka, a majstorski istražena povijest Lihtenštajna prof. Doodya točno u 106 primjeraka koji svi završe u sveučilišnoj knjižnici, prof. Doody će se početi pitati je li slobodno tržište najpravedniji način raspodjele ekonomskih dobara.

Naravno, netko bi mogao preferirati Doodya, a ne Diddya, a svejedno neće smatrati nepravednim(umjesto toga da Doody tek nema sreće) što se drugi građani ne slažu sa njime. To nas dovodi to:

4. Teorija "filozofa kraljeva": Mnogi intelektualci neće smatrati da se radi(što drugi ne cijene njihov rad) samo o nepravdi prema njima samima nego i o nepravdi prema ljudima koji ih ne cijene: drugim riječima, taj rad je toliko velike važnosti da svi koji ga ne cijene čine sami sebi štetu, a štetu im nanosi svako društvo koje pomaže njihove aljkave intelektualne(i druge) navike. Zbog njihovog dobra, ljudima ne smijemo dopustiti previše slobode izbora, potrebno je platiti stručnjake koji će im određivati kako da žive svoj život. Intelektualac, koji sam sebe smatra stručnjakom, će se javiti da volontira za to radno mjesto.

Radi se o efektu ideala "filozofa kralja" i samim time još jednom mogućem objašnjenju zašto intelektualci imaju tendenciju prema Ljevici, izgledi da se poveća moć vlade daje im mogućnost da provedu svoje ideje u djelo. Kao što je F.A. Hayek predložio u svojem eseju Intelektualci i Socijalizam("The Intellectuals and Socialism"), za prosječnog intelektualca je jednostavno razumno da bi najinteligentnije osobe trebale voditi društvo. Naravno, pretpostavljaju da su oni općenito sposobniji voditi stvari od drugih ljudi, pretpostavka koju mnogi od tih umova koji "uvijek i sve preispituju" iznenađujuće ne žele ispitati. Ipak, postoji dobri razlozi zašto ih treba preispitati, neki od njih su vezani uz propast socijalizma što smo već spomenuli.

Poznate su Hayekove tvrdnje kako su velike društvene institucije jednostavno prekompleksne da bih ih bilo koji ljudski um, koliko god inteligentan, shvatio u potrebne detalje i da ih stvori iz ničega ili promijeni od glave do pete, onako kako bi trebali socijalistički ekonomski planeri ili politički i kulturni revolucionari. Kolaps Francuske Revolucije u krvavi kaos, neposredni nastavak sa Napolenom, dugo propadanje i nagli slom Sovjetskog imperija, institucionalizirano ludilo koje predstavlja komunizam općenito su tek najupečatljivije i nepobitne potvrde te osnovne spoznaje.

Ipak, intelektualac će se uvijek držat ideje kako bi stvari bile toliko bolje kada bi se svi pridržavali vizije svijeta koju su on i njegove kolege osmislili uz kavu u salonu fakulteta i na stranicama akademskih časopisa. Kao što je Hayek zapisao u "The Fatal Conceit", "inteligentni ljudi imaju tendenciju precjenjivanja inteligencije, " čak će smatrati skandaloznom ideju kako je inteligencija nešto što može biti precijenjeno. Ali naravno da može biti precijenjena, čim ima svoja ograničenja, a čak i kod najpametnijih ljudskih bića ta inteligencija ima svoje granice. Kako bi to vidjeli potrebna je jednostavno imati malo skromnosti – nešto čega intelektualci i nemaju previše, posebno ako su njihovi intelektualni dosezi veliki.

Ipak, čak i u odsutstvu poniznosti, ne bi li intelektualac, koji je po profesiji kritički mislilac, u konačnici trebao shvatiti da postoje čvrsti dokazi protiv njega kao strašno efikasnog društvenog inženjera? To nije nužno; barem ne ako podržimo;

5. Teorija "Glave u oblacima": Ova teorija je vjerojatno najdraža kod prosječnog ne-intelektualca: ideja da profesori i drugi intelektualci, koliko god pametni po pitanju apstraktnih ili teorijskih pitanja, u konačnici nemaju zdravog razuma i svakodnevne mudrosti o praktičnim pitanjima – "nisu u dodiru" sa stvarnim svijetom. Dakle, s obzirom da su ideje ljevičara paradigmatski ne-mudre, suprotne zdravom razumu, odvojene od stvarnosti, ne iznenađuje da su intelektualci privučeni njima. Sigurno postoji nešto u toj teoriji jer čak i mislioci koji su orijentirani prema empiriji imaju tendenciju naglašavanja teorijskih modela – modela za čije osmišljavanje je potrebno puno truda i o čijem uspjehu ovisi njihova reputacija. Razumljivo je da su zato intelektualci skloni držati se takvih modela, i često će, barem nesvjesno, izabrati model, a ne činjenice ukoliko se činjenice ne slažu sa modelom.

Također treba uzeti i u obzir činjenicu da se prosječni sveučilišni profesor u svakodnevnom životu susreće sa izrazito umjetnim okolišem. Primjerice, njegova apsurdna vjera u Ujedinjene Narode, ili tendencija da prihvati pacifizam, postaju manje misteriozna ako uzmete u obzir da je navikao sve sukobe rješavati ne putem sile, čak niti apeliranjem na protivnikove interese(ekonomske ili neke druge), nego putem različitih rasprava i debata – u učionici, na konferenciji i u časopisima – sve kako bi nekoga uvjerio ili razumio. Lakše, nego ostalima, mu je vjerovati kako će se sporovi sa diktatorima iz Trećeg svijeta, teroristima i drugim nasilnicima riješiti ako "samo nastavimo razgovarati." Uostalom, ljudi sa kojima se susreće svaki dan su navikli na slično ponašanje i razmišljanje poput njega. Nisu li onda svi takvi, barem u dubini duše?

Prosječan akademik također živi poprilično udobno, iako će se žaliti na navodno nezasluženu veću zaradu poduzetnika i zabavljača. Možda predaje dva ili tri kolegija po semestru, dolazi na posao samo tri dana u tjednu, ima slobodno ljeto(čak i pet ili više kolegija na određeno u kombinaciji sa trčanjem od kampusa do kampusa se može teško usporediti sa okretanjem hamburgera). Ako postane profesor u redovnom zvanju onda ima sve: dobru zdravstvenu skrb i druge pogodnosti, povremene semestre slobodne, siguran posao do kraja života. Lagano nam se može učiniti da bi svi mogli živjeti tako samo ako dovoljno podignemo poreze i dobro napišemo sve propise. Nikada mu ne pada na pamet, osim ako je ekonomist(a ponekad niti tad) kako su posebne ekonomske sile koje omogućavaju njegov lagodan život tek izdvojene, umjetne i parazitske na veći ekonomski poredak koji bi bio poljuljan ako bi država pokušala nametnuti profesorske standarde za svaki posao unutar sustava. Nije niti upoznat sa stvarnim okolnostima i pritiskom na prosječnog poduzetnika. Činjenica kako takva osoba vjerojatno preferira slušanje radija, a ne NPR-a, ili Reader's Digest umjesto The New York Review of Books čini se dovoljnom, u intelektualčevom umu, da ga ne simpatizira. Uz sve to, nije da on ne zna ništa o svijetu poduzetništva: ipak je čitao Dickensa i pogledao Death of a Salesman. Što je osim toga potrebno?

Konačno, čak i najgori učitelj ima ono što zabavljači, sportaši i trgovci(kojima zamjera) nemaju: publiku punu mladih, neupućenih i naivnih ljudi koji smatraju da je nepogrešiv. Takve stvari naravno mogu nekom udariti u glavu, i dovesti do zabluda o kompetentnosti. Profesor zarađuje predajući ljudima, a većina njih smatra kako je dosta pametan. Tko bi onda bio kvalificiraniji, predavati cijelome društvu? Ako ima sreće i njegove ideje prihvate zakonodavci i javnost, nije izgledno da će snositi ikakve posljedice ako ispadne da nije u pravu. Opetovano pogrešna apokaliptička predviđanja su pretvorila mnoge fundamentalističke propovjednike u predmet ismijavanja; ali pretvorila su eko-alarmista sa Stanforda Paula Ehrlicha u dobitnika stipendije za genijalce(MacArthur Foundation). Jajoglavci(eng.egghead) koji su nam podarili Veliko Društvo nehotice su stvorili čitavu potklasu: milijuni djece odrasli su bez očeva, ali jajoglavci i dalje imaju svoje sigurne poslove. Prosječna osoba bi dobila otkaz ili bi završila u zatvoru zbog takve nesposobnosti; intelektualcu tek savjetuju da doda poglavlje "Poslije tiskanja" u novom izdanju svoje knjige.

Sa tako ugodno uređenim životom, za očekivati je da će intelektualci učiniti sve u svojoj moći kako bi očuvali svoje ugodno postojanje. To nas dovodi do:

6. Teorija "klasnog interesa": Ovo je bila najdraža teorija Murraya Rothbarda koji je uživao u korištenju Marxoidnih taktika protiv njihovih uobičajenih zagovornika. Prema teoriji, profesura nije (kada ostavimo po strani plemenite osobine) tek nesebično educiranje ljudi kako se često predstavlja nego je tek nešto više od još jedne grabežljive interesne skupine koja se bori zajedno sa drugim skupinama u skrbničkoj(eng. welfare) državi za pristup državnoj sisi. S obzirom da su artikuliraniji od ostalih, mogu efikasnije sakriti svoje prave motive, i to na način koji jedinstveno godi njihovim gospodarima: predstavljaju se kao novo svećenstvo, njihova socijalistička religija nudi državi opravdanje za vlastito postojanje, a zauzvrat dobivaju trajno zaposlenje u državnim tvornicama propagande – "javnim" školama i sveučilištima – i priliku da pišu planove koje će državni službenici izvoditi(svježe osmišljene iz intelektualnih umova). Ljevičarstvo intelektualaca je lako razumljivo jer se radi upravo o ideologiji koju bi očekivali od klase državnih profesionalnih ulizica.

Kao što bi očekivali od bilo koje teorije inspirirane marksističkom teorijom ideologije, ovakva objašnjenja mogu otići predaleko; nijedan konzervativac ne bi trebao oponašati vulgarnu marksističku sklonost odbacivanja svih razmišljanja koje se protive vlastitima samo na temelju ad hominem napada. Ipak, nema razloga sumnjati da su i intelektualci skloni racionalizirati tako da pogoduju vlastitim interesima, baš kao i svi drugi. Intelektualcima se isplati podržavanje ljevičarskih trendova: podržavanje političkih odredbi koje neizbježno dovode do radnih mjesta za "stručnjake," odnosno same intelektualce.

Treba li što dodati

Izložili smo kako je nekoliko teoretičara razmišljalo o našoj temi. Mislim da je očito da svaka od tih teorija ima svojih argumenata, ali ipak, čini se da nisu potpuno uspješne u opisivanju fenomena, čak i kada ih sve zajedno uključimo. Nijedna od teorija se ne bavi problemom stavova lijevih intelektualaca: čistom perverznošću takvih stavova – način na koji ne samo da se razlikuju od zdravog razumu nego na njega gledaju sa posebnim prezirom. Razmišljanje o "Glavama u oblacima" nas navodi na to da će intelektualci biti ekcentrični; ali niti zbog te teorije nećemo očekivati da će biti ludi. No, o čemu se radi ako ne o ludosti u vjerovanju u stvari poput; kako kazne nemaju učinka, da je sloboda moguća bez privatnog vlasništva, ili da ne postoji biološki temelj za muško-ženske psihološke i bihevioralne razlike? Naravno, istina je da mnogi intelektualci, uključujući i one lijevo orijentirane, ne vjeruju u takve tvrdnje, ali ima puno onih koji vjeruju i izgleda da je u samoj biti modernog intelektualnog života vjerovati u takve tvrdnje, i mnoge koje su još bizarnije – primjerice da brak možemo usporediti sa silovanjem, a spolne odnose sa preziranjem žena(Andrea Dworkin), da bi uspjeh Sovjetskog komunizma bio vrijedan ubojstva 20 milijuna ljudi (Eric Hobsbawm), da je grčka civilizacije "ukradena" iz Afrike(Martin Bernal) – čine se kao tvrdnje koje su barem "vrijedne raspravljanja". Najluđim idejama posvećuju ozbiljnu pažnju, a zdrav razum i tradiciju odbacuju bez ikakvog razmišljanja. Zašto je tome tako?

Misterij je još veći ako se prisjetimo da intelektualni život stoljećima(pa i tisućljećima) nije bio takav. Najutjecajniji stavovi među Zapadnim intelektualcima su bili, čak i kad su bili pogrešni, temeljeni na zdravom razumu prirode po pitanju moralnosti i politike, Aristotelizam koji je dominirao kroz srednji vijek je najbolji primjer za tu praksu. Naravno, uvijek je bilo i ekscentrika; ali perverznost, barem po pitanju teoretiziranja o praktičnim pitanjima, je uvelike moderan fenomen. Doista, tek nedavno u modernom dobu postaje stvar norme; posebice u žestokim napadima na ljudsku prirodu i društvu koje predstavljaju mislioci sa kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća, poput Darwina, Marxa, Nietzschea i Freuda.

Pronicljiv čitatelj će primijetiti, barem prema onome kako sam opisao situaciju; razdoblje zdravog razuma podudara sa srednjovjekovnim razdobljem vjere, dok su mislioci koji se navode kao nosioci razdoblja perverznosti važni predstavnici modernog ateizma, nešto poput Četri Jahača sekularne Apokalipse. Vjerujem da tu leži odgovor naše zagonetke. Veliki mislioci Srednjeg Vijeka smatrali su da je njihova misija podržati vjerski pogled na svijet, a mislim da to rade i intelektualci modernog svijeta. Tu je je Rothbard bio, na svoj grub način, najbliži istini: modernu klasu profesora ćemo najbolje shvatiti kao vrstu svećenstva, a njihova religija je Ljevičarstvo. Razvojem te teme ćemo se pozabaviti u drugom dijelu.

Autor je filozof Edward Feser, izvorni članak.

PS

Sigurno ste primjetili da Feser opisuje situaciju prvenstveno na Američkim(i zapadnim) sveučilištima, ali i u hrvatskoj imamo ponosnih doktorica eko-feminizma tako da ne zaostajemo previše za trendovima, brzo ćemo ih stići. Izloženim objašnjenjima bi mogli dodati teoriju zašto je toliko ljevičara na Hrvatskim sveučilištima, teorija je slična "Preživljavanju naj-ljevijih", ali nazvat ćemo je teorija "Preživljavanja članova komunističke partije", mislim da upućenijima ne treba previše opisivati povijesnu situaciju i naslijeđe koje je i dalje prisutno.  

To me dovodi do zadnje napomene(jer je situacija u nekim tehničkim/prirodnim znanostima bolja od društvenih/humanističkih), tko su uopće ti intelektualci? Mislim da Feser koristi pojam sličan onome kojeg opisuje T. Sowell; Intelektualci su osobe čiji je konačni proizvod ideja i od toga žive(bez da osjećaju posljedice). Inženjeri i liječnici prema tome nisu intelektualci jer postoje objektivni kriteriji vrednovanja njihovog rada, s druge pak strane, ministrica Holy je intelektualka par excellence.

U nastavku kratki razgovor sjajnog Thomasa Sowella(ili nešto duži, također zanimljiv, o toj tematici za Hoover Institution, Sowell je ekonomist tako da daje donekle drugačije, barem po obliku, argumente za objašnjavanje fenomena);


Najosnovnija činjenica o idejama političke ljevice je da one ne funkcioniraju. Ne treba nas onda iznenaditi što se ljevica koncentrira na institucijama gdje ideje ne moraju biti uspješne kako bi preživjele.
T. Sowell 
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana