nedjelja, 6. svibnja 2012.

Opijum profesora

Jednom prilikom pitali su Woodrowa Wilsona koji je smisao liberalnog obrazovanja, odgovorio je; "Da bi se osoba razlikovala od svoga oca što je više moguće." Tada je bio tek predsjednik Sveučilišta Princeton, još nije postao glavni profesor Sjedinjenih Država i nije još vodio rat koji je završio sve ratove i omogućio svijetu demokraciju.

Poznat po svojim programima socijalnog unaprjeđenja i blagog internacionalizma, i svojoj filozofiji obrazovanja, Wilson je bio pravi model progresivnog akademika. Kakva god da se poruka namjere tiska u uvodima kataloga modernih sveučilišta, pravi raison d'etre u praksi je ništa drugo nego uništenje odanosti koju mladi čovjek može imati za tradicionalne koncepte morala, religije, politike i kulture, "zaprljati" vjeru njegovih očeva, njegovu državu, i sve što su ljudi kroz povijest smatrali imperativom pristojnosti. To je, ukratko, propagiranje Ljevičarstva.

U prijašnjem članku sam istražio neke teorije koje se bave ovim fenomenom, zaključio sam da su neadektavne. Sad želim razviti nešto što mi se čini kao potpunije objašnjenje. Prvo možemo primijetiti kako je de facto funkcija modernom sveučilišta upravo suprotna tradicionalnoj ideji obrazovanja odnosno socijaliziranja mladih usađujući im, na višoj intelektualnoj razini, kulturu koju su naslijedili od svojih predaka. Profesor je bio zaštitnik tradicije veće od studenta i veće od njega samoga, tradicije koju je bio dužan prenijeti – ne nekritički, ali u isto vrijeme sa poštovanjem i poniznošću koja priliči veličanstvenosti civilizacije koja je postojala više od dva i pol milenija, i zbog mudrosti koju predstavljaju institucije i koju su razvili njezini mislioci.

Civilizacija o kojoj govorim je naravno, Zapadna civilizacija, koja ima korijene u Grčkoj, Rimu i drevnom Izraelu, i čiji karakteristični moderni elementi uključuju judeo-kršćansku vjersku tradiciju, političke ideala individualnih prava, ograničenu vladu i vladavinu prava, i slobodno tržište odnosno kapitalistički ekonomski poredak. Očekivali bi da će onda nastavni plan koji ima za cilj prenijeti sofisticirano shvaćanje intelektualnih temelja ove civilizacije naglašavati ljude poput: Platona i Aristotela, Stari i Novi Zavjet, Augustina i Akvinskog, Lockea i Smitha, Burkea i Tocquevillea, Oakeshotta i Hayeka. No, naravno, iznimno je lagano steći diplomi sa modernog sveučilišta bez da ste ikada susreli ijednu od ovih osoba ili tekstova. Također je iznimno izgledno da će jedini susret sa pitanjima kojima se bave takvi ozbiljni izvori biti preko duhovno otrovnih izvora poput Howarda Zinna i Noama Chomskykog, djela koja su tek nešto više od vulgarnih političkih pamfleta lišena ikakve intelektualne težine, trećerazredni čak i po ljevičarskim standardima.

Kako bi u potpunosti cijenili ovaj pomaka u institucionalnim ciljevima, zamislimo mladog čovjeka koji se tek uključio u suvremenu akademiju, uz veliki trošak za roditelje imigrante jednostavne religijske vjere, koji su doputovali iz strane tiranije kako bi pronašli u Sjedinjenim Državama političku slobodu i ekonomske mogućnosti koje su uvijek bile njen zaštitni znak. Njihove ambicije za njega su: da zavoli svoju novu državu baš kao što su to učinili oni i da iskoristi slobodu koja mu se pruža; da stalno zahvaljuje Bogu za velike blagoslove kada je omogućio nastanak te slobode; i da nastoji živjeti svoju vjeru na način koji je dostojan te slobode – način koji će ga učiniti korisnim za njegovu državu i za njegove sugrađane, da bude na čast svoje obitelji. Ukratko, sanjaju da će se vratiti iz škole kao obrazovani gospodin, čija je pobožnost i domoljublje uvećana zbog pristupa učenju i visokoj kulturi. Ipak, što preostaje nakon četiri godine suvremenog sveučilišta, nakon što su profesori imali svoju priliku da ga uobliče prema svojoj viziji Novog Progresivnog Čovjeka? Napušen, obučen u Che Guevara majicu, psovač i serijski bludnik, čiji je koncept visokog moralnog života recikliranje i glasanje za Zelenu Stranku, i čija je ideja "duhovnosti" družiti se sa New Agerima na alternativnom Burning Man festivalu u pustinji Nevade. Nije naučio ništa o svojoj religiji osim da se radi o represivnoj prevari, ništa o spolnom moralu osim da takvo što ne postoji, ništa o svojoj državi i povijesti osim da je "rasistička", "seksistička", "homofobna" i neosjetljiva za ljude u kolicima, i da bi bila puno bolja kada bi bila sličnija državi iz koje su njegovi roditelji morali pobjeći.

Ljevičarska orijentacija suvremenih sveučilišta je dakle samo posljedica njegove sklonosti prema podrivanju tradicije. Kao što sam napomenuo u prijašnjem članku, nije zanimljiva samo ta pristranost u nastavnom planu nego i sama perverznost - način na koji se suprostavljaju zdravom razumu, odbijaju naučiti išta iz stvarnih povijesnih zapisa komunizma i drugih revolucionarnih pokreta, i unatoč navodnom interesu za "različitost" i "kritičko razmišljanje", odlučno ignoriraju ozbiljne i sofisticirane argumente koje su dali(povijesni i suvremeni) mislioci u obranu tradicionalnih institucija i ponašanja. Zašto se to događa?
Pripadnike inteligencije često optužuju da njihove teorije i planovi nemaju (zdravog) smisla. Ali zdravorazumnost zdravog razuma nema nikakvu privlačnost za njih. Kako mogu biti pametniji i plemenitiji od svih ostalih ako se slažu sa njima?
T. Sowell

Stariji Ideali

Početak odgovora je u starijem idealu obrazovanju kojeg sam opisao i koji je bio prisutan u Srednjem Vijeku. Standardna priča o tome razdoblju ide ovako; više od 1500 godina nakon dolaska kršćanstva, europska civilizacija je bila u mraku; i onda je nastala moderna znanost, i sve je bilo svijetlo. Priča je naravno tek bajka, nešto poput priča koju prosječan gledatelj televizije priča svojoj djeci- znanstvena revolucija je zapravo bila prirodni i postepeni razvoj iz srednjovjekovnih intelektualnih trendova, srednjovjekovni ljudi su bili prosvijetljeniji, a moderni ljudi praznovijerniji nego što se obično predstavlja – ali takva priča je imala opijajući učinaka na umove suvremenih intelektualaca. Činjenica da je Sunce u centru našeg sustava i da čovjek potječe od primata prema njima znači da je netočno, ili barem pod ozbiljnom sumnjom, sve što je itko rekao ili mislio prije, recimo razdoblja kada je Voltaire izgovorio svoje prve blasfemije.

Kao što tvrdi filozof David Stove, čini se da je moderna sklonost hiper-skepticizmu u velikoj mjeri rezultat masovne generalizacije na temelju tek par slučajeva kada se ispostavilo da je zdrav razum u krivu. Drugi filozof, Michael Levin, dao je ime tom osobitom obliku pogreške u razmišljanju koja je prisutna kod modernih mislioca; zabluda "obranog mlijeka"(eng. the "skim milk" fallacy), zabluda kada pretpostavljamo, prema riječima Gilberta i Sullivana, da su "stvari rijetko ono što se čine, obrano mlijeko izgleda kao vrhnje," dakle zdrav razum možemo općenito smatrati pogrešnim.

Što se tiče fenomena koji su strani svakodnevnom ljudskom iskustvu - struktura prostorvremena, mikroskopska stvarnost molekula i atoma– ne čudi da su ljudi dugo bili u zabludi po tim pitanjima. No, što se tiče svakodnevnih pitanja – gdje se razmišljanja odnose na ljudsku prirodu i činjenice o običnoj društvenoj interakciji – vrlo je izgledno da općenito neće krivo shvatiti stvari. Biološka i kulturna evolucija bi osigurale da ozbiljne pogreške po takvim pitanjima rezultiraju nestajanjem. Detaljima zašto je to tako se nećemo sada baviti - temelje se na konzervativnom opravdanju tradicije i zdravog razuma što povezujemo sa Burkeom i Hayekom, predstavio sam ih u drugim člancima. Za našu svrhu dovoljno je primijetiti da postoje snažni razlozi zašto bi trebali biti skeptični prema skepticizmu prema zdravom razumu i tradicionalnim ponašanjima koji prožima moderni intelektualni život.

Moderni intelektualci sami donekle prepoznaju da postoje dokazi za to jer su skloni brizi za tradicionalnim načinima ne-Zapadnih kultura: čak i teški testovi za Burke-Hayekovu tezu, afrički rituali klitoridektomije pronalaze branitelje među nekolicinom kulturno osjetljivih(iako očito ne i tjelesno osjetljivih) zapadnih feministkinja. Zapravo, već i samo tradicionalno ponašanje prosječnog Zapadnjaka izaziva trnce kod akademika. Dakle zabluda "obranog mlijeka" ne može potpuno opisati fenomen koji pokušavamo objasniti: moderni intelektualci upadaju u tu zabludu preselektivno da bi se radilo o iskrenoj pogrešci.
"Multikulturalizam se svodi na to da možete pohvaliti svaku kulturu na svijetu osim Zapadne kulture – a ne možete okrivi niti jednu kulturu na svijetu osim Zapadne kulture."
T. Sowell

Jedinstveno neprijateljstvo

Što je onda izvor ovog jedinstvenog neprijateljstva prema Zapadnim tradicionalnim i zdravo razumskim ponašanjima? Pogledajmo pobliže bajku koju sam spomenuo jer da bi imala ikakav privid istine potrebno je da moderna znanost pobije nešto aposlutno presudno što je bilo prisutno u Razdoblju Vjere; samim time to opravdava jedinstvenu pristranost protiv Zapadne tradicije, to nešto bi trebala biti posebno Zapadna ideja ili skup ideja.

Dakle o čemu se točno tu radi? Čini se da je očiti odgovor kako je tradicionalna ideja da je ljudska vrsta nastala Božanskim uplitanjem u Edenskom Vrtu dovedena u pitanje Darwinovim objašnjenjem evolucije. No, postoje problemi sa tim odgovorom, primjerice neprijateljstvo intelektualaca prema judeo-kršćanskom naslijeđu Zapada, iako je postiglo punu brzinu tek u 20. stoljeću, započelo je još davno prije nego što je Darwin zaplovio prema Galapagosu. Drugi razlog, Zapadna vjerska tradicija nije jedina koja pretpostavlja natprirodni stav o ljudskom podrijetlu. Iako nijedan zapadni intelektualac ne uzima ozbiljno objašnjenja nastanka ljudi iz tradicije hindua, kineza ili indijanaca, oni također ne preziru te teorije- upravo suprotno, takva objašnjenja čine predivnu raznoliku multikulturalnu salatu ili mozaik(ili što god) kojeg je potrebno neprestano "slaviti". Čak i najratobirnije ne-Zapadnjačke religiozne tradicionaliste koji odbijaju moderna znanstvena istraživanja tretiraju sa najvećim poštovanjem: sjetite se US Army's Corps of Engineers koji su ljubazno zakopali "Kennewick Mana" – dokaze koji su bili suprotni određenim indijanskim stavovima o podrijetlu njihovih predaka. Nasuprot toga, Protestante koji su mirno predložili da bi darwinizam trebao biti barem otvoren za diskusiju tretiraju kao da bi trebali biti izloženi u muzeju, zajedno sa neandertalcima.

Osim toga, judeo-kršćanska tradicija koja je oduvijek smatrala da ljudska bića imaju prilično niske materijalne početke - Adam je stvoren iz "praha zemaljskog" – nije nikada negirala očite anatomske sličnosti kod ljudi i životinja, ali nije nikada ni bila prvenstveno zainteresirana za podrijetlo ljudskog tijela. Stvaranje čovjeka na sliku Božju je oduvijek bilo shvaćeno tako da ima jedinstveni kapacitet za apstraktni razum, kapacitet kojeg su u Zapadnoj tradiciji smatrali esencijalnim atributom ljudskog uma; ljudske besmrtnosti ili neobjašnjivosti u čisto fizikalnim terminima – od Platona i Aristotela do Augustina i Akvinskoga do Descartesa i Leibniza do Poppera i do velikog broja suvremenih mislioca – uvijek se radilo o čisto filozofskom(samim time i racionalno pokazivom) zaključku u istoj mjeri, ako ne i većoj, kao i teološkoj pretpostavci.

Metafizika i Znanost

Sada dolazimo do srži stvari. Pretpostavka koja je u središtu tradicionalnog Zapadnog religioznog pogleda na svijet nije o nastanku ljudskih bića, niti o poziciji zemlje s obzirom na ostala nebeska tijela, ili bilo kojem drugom čisto znanstvenom pitanju. One su prije metafizičke po svojoj prirodi, a njihovu istinitost onda treba odrediti filozofskim argumentima, a ne empirijskim istraživanjem. Besmrtnost ljudskoga uma ili duše, da iskoristimo tradicionalniji rječnik – je jedna od takvih pretpostavki(pretpostavka koju obično nazivamo dualizam). Druga je postojanje Nužnoga Bića koji služi kao konačno objašnjenje ili Prvog Uzroka svijeta našeg iskustva i znanstvenih zakona koji upravljanju njime: odnosno egzistencija Boga(vjerovanje u njega filozofi nazivaju teizam). Treća pretpostavka je stvarnost apstraktnih entiteta(matematičkih istina, Platonovih oblika i sličnoga), primjerice stvarnost objektivnog postojanja, nematerijalne, nepromjenjive biti ili prirode stvari čije su nesavršene realizacije svakodnevni materijalni objekti i organizmi(ideja poznata kao Platonizam).

Ako bi svaka od ovih pretpostavki bila osnovana, onda bi judeo-kršćanski religiozni svjetonazor bio u velikoj mjeri opravdan, neovisno o tome što empirijska znanost otkriva, a ako bi svaka od tih pretpostavki bila pobijena, takav svjetonazor bi odlučno bio pobijen, čak i ako bi svi biolozi napustili darwinizam. Dakle znanstvena otkrića per se su zapravo nevažna.

Jesu li te ključne pretpostavke pobijene od strane(ako ne znanstvenika) filozofa? Nijedan suvremeni filozof ne bi mogao iskreno odgovoriti potvrdno; zapravo upravo suprotno. Svaka od tih pretpostavki je među filozofima živa baš kao što su uvijek i bile. Svako upućen u pitanja suvremene filozofije zna da je središnja tema rasprava o tome možemo li takve fenomene poput ljudskog uma i njegovih kapaciteta da predstavlja svijet van sebe, općenito naše poznavanje svijeta i posebno matematičkih istina, i naše općenite metafizičke opise osnovnih sastojaka stvarnosti, možemo li ih "naturalizirati". Drugim riječima, glavna rasprava u svakoj grani filozofskog istraživanje je oko toga možemo li takve fenomene objasniti preko samo prirodnih pojmova, u terminima koji se ne pozivaju na nefizikalne ili nematerijalne entitete ili principe. Razlog zašto je to tako vruća tema rasprava leži u tome što nitko nije uspio dokazati da ijedan od tih pojmova možemo tako objasniti. Naravno, ovaj ili onaj filozof može imati svoju najdražu teoriju; i većina suvremenih filozofa, s obzirom da su moderni intelektualci, misle da će se te stvari u konačnici – jednoga dana – objasniti "naturalistički". No, postoji opće razumijevanje da još nitko to nije uspio napraviti na presuđujući i uvjerljiv način.

Odakle im onda povjerenje? Mogli bi reći da je to stvar vjere; jer svakako ne postoji racionalan temelj za to. Doista, argumenti koje nude suvremeni "naturalisti"( tako se materijalisti- oni koji vjeruju da je materijalna stvarnost sva stvarnost koja postoji – vole nazivati ovih dana) su tek mala varijacija istih argumenata koje su materijalisti davali tisućljećima, ranjivi su na(varijacije) istih prigovora koje su dualisti, platonisti i filozofski orijentirani teisti formulirali u drvenoj Grčkoj i Srednjovjekovnoj Europi, zamjerke koje od tada muče materijaliste.

Moja poanta nije da su ti prigovori apsolutno presuđujući(iako vjerujem da jesu- ali to je naravno tvrdnja koja iziskuje puno više od kratkog eseja). Poanta je da su to ozbiljni i strahoviti prigovori, i kao takve ih prepoznaju i sami materijalistički filozofi: zato takvi filozofi pišu knjigu za knjigom kako bi pokušali odgovoriti na njih(opet, prema mome mišljenju, neuspješno, a sigurno i neuvjerljivo jer se već stoljećima izdaju knjige sa temom "Pobijanje dualizma, platonizma i teizma").

Konflikt "znanosti i religije" je dakle mit. Ono što u stvarnosti postoji je spor između suparničkih metafizičkih sustava: s jedne strane teizma, dualizma i Platonizma tradicionalne Zapadne filozofije, a s druge strane modernog naturalizma ili materijalizma koji nisu rezultat moderne znanosti nego ideološke sekularističke interpretacije iste. No, za suvremenog intelektualca postoji, mogli bi reći, velika prednost u odnosu sa javnošću(eng. PR) ako se održi fikcija kako postoji rat znanosti per se i vjere, a da vjera gubi: dakle lakše je insinuirati da u stvarnoj bitci – filozofskoj – trebamo vjerovati(eng. benefit of the doubt) "naturalistima", a ne njihovim suparnicima. Još jednom, ne postoji racionalno opravdanje takvog ponašanja; ali postoji motiv kojeg je spomenuo filozof Thomas Nagel u trenutku iskrenosti što je rijetko među pripadnicima njegove profesije. U svojoj knjizi "The Last Word", priznaje kako "strah od religije" među suvremenim intelektualcima sprječava iste da se suoče sa dubokim problemima koji postoje sa naturalističkim pokušajima objašnjavanja prirode ljudskog uma i ljudskog znanja:
"Govorim iz iskustva, s obzirom da taj strah napada i mene: Želim da ateizam bude istinit i nemiran sam zbog činjenice da su neki od najinteligentnijih i najinformiranijih ljudi koje poznajem vjernici. Nije samo da ne vjerujem u Boga i onda se prirodno nadam da sam u pravu. Nadam se da ne postoji Boga! Ne želim da postoji Bog; Ne želim da svemir bude takav. Moja pretpostavka je da problem kozmičkog autoriteta nije rijetko stanje i da je odgovoran za puno scijentizma i redukcionizma našeg vremena. Zbog toga dolazi i do tendencije da previše koristimo evolucijsku biologiju prilikom objašnjavanja svega vezanog uz ljudski život, uključujući i ljudski um."

Neprijateljstvo prema judeo-kršćanstvu

No opet, zašto neprijateljstvo baš prema judeo-kršćanskoj tradiciji? Kako to da su njegove filozofske pretpostavke u većem sukobu sa modernim intelektualcem nego pretpostavke drugih religija? Razmislimo o implikacijama ovih prepostavki. Ako uistinu postoji objektivna stvarnost esencije ili prirode stvari, onda čovjek ima objektivnu esenciju ili narav, to podrazumijeva da ne može postojati utemeljeni moral koji ne prepoznaje tu narav: to dakle podrazumijeva da je moralan zakon naravni zakon, i da su čovjekova prava prirodna prava, to znači su apsolutno obvezujuća i ne podliježu promjenama u skladu sa hirevima libertinca ili planovima društvenih inženjera.

Ako je temelj čovjekova razuma stvarno nematerijalna duša, onda je čovjek u principu sposoban shvatiti te objektivne naravi i njihove moralne posljedice; štoviše, on je sposoban živjeti prema tim moralnim posljedicama jer ima nematerijalnu dušu tako da nije samo životinja koja je potpuno podložna biološkim porivima i materijalnim silama, nego je biće sa slobodnom voljom. Ako postoji Bog prema čijoj je slici duša – sa razumom, slobodnom voljom i kapacitetom za dobrotu – stvorena, onda taj Bog može suditi ljudska bića prema tome jesu li u skladu ili neskladu sa moralnim zakonom.

Ne-Zapadnjačke religije općenito nemaju ove elemente: krajnja realnost u Budizmu i Hinduizmu nije osobni Bog ili moralni zakonodavac, nego neosobni Apsolut posve ravnodušan prema nama; u tim religijama ne postoji duša u našem zapadnom smislu, jer uopće ne postoji stalno ja, pojedinac je prolazna i beznačajna iluzija: posljedica toga je da nema konačnog značaja naš život u skladu ili neskladu sa moralnim zahtjevima. Tradicionalni Hindu ili Budist može biti strogi moralist poput bilo kojeg ortodoksnog Židova ili konzervativnog Kršćanina; poanta je da moral nije vođen vizijom Posljednjeg Suda ili nadom u osobnu besmrtnost i vječno zajedništvo sa Stvoriteljem. U skladu sa time, zapadnjaku koji traži "alternativnu duhovnost" je lakše prihvatiti egzotičnu Istočnu metafiziku i odbaciti moralnost bez straha da ispadnu nedosljedni. Istočne religije jednostavno ne predstavljaju moralan izazov suvremenoj zapadnjačkoj dekadenciji kao što to čine tradicionalne religije Zapada.

Mislim da je taj moralni izazov, aspekt judeo-kršćanske tradicije kojeg moderni intelektualci mrzi; a izazov koji proizlazi iz jedinstvene metafizičke vizije Zapada je razlog zašto dolazi do neprijateljstva. Sporovi oko darwinizma su površna stvar, čak i kreacionist koji dopušta mogućnost izbora bi vjerojatno bio prihvaćen kao dio velikog multikulturalnog švedskog stola. Stvarna meta je ideja metafizički neumoljivog prirodnog poretka kojemu se moramo prilagoditi, sa svime što on znači za ljudsku prirodu i moralni zakon. Njegovo odbacivanje je duboki izvor perverznosti koja tako dominira modernim intelektualnim životom.

Toliko je jaka mržnja modernog intelektualca prema tradicionalnom moralu Zapada i metafizici koja ga opravdava da tretira Ljevičarstvo kao dogmu, mišljenje koje je potrebno širiti, a protivnike slomiti, pod svaku cijenu i unatoč svima dokazima protiv njega. Drugim riječima, tretira ga točno onako kako optužuje kršćanske fundamentaliste da tretiraju svoju religiju.

Opijum intelektualaca

Zapravo suvremeni intelektualac nije ništa manje religiozan: Ljevičarsto je prema R. Aronovim riječima "opijum intelektualaca," njihova vjerski utemeljena predanost mogućnosti svijeta bez moralne vizije Zapadne tradicije i Boga koji je uvijek smatran njegovim Autorom ili Provoditeljem; i to, zajedno sa faktorima opisanima u prijašnjem eseju, objašnjava zašto ga se intelektualci pridržavaju.

Ljevičarstvo je iskrivljena zrcalna slika, zli blizanac, velike Zapadne vjerske i kulturne baštine koju su prije njegovali na sveučilištima, a doktori kontra-Crkve su profesori u suvremenoj akademiji koji su predani baš poput srednjovjekovnih(iz legendi) kako bi indoktrinirali mlade u svoje najdraže vjerovanje. Ipak, oni nisu toliko akademski doktori koliko su najgora vrsta ljekara : jer ako je liberalizam, riječima Jamesa Burnhama, "ideologija Zapadnog samoubojstva," profesori su kulturni Kevorkianci. "Lijek" koji prepisuju u sveučilišnom nastavnom planu to odražava: "kritičko razmišljanje" je uvijek i isključivo kritika tradicionalnih Zapadnih religija, kulture, politike i morala; "otvorenost uma" je uvijek i isključivo otvorenost prema idejama koje su neprijateljske tim istim tradicionalnim Zapadnim; i tako dalje.

"Nema li ova teza jedan uočljivi nedostatak," netko bi mogao pitati, "obični ljudi također smatraju da je tradicionalna judeo-kršćanska moralnost teret, ali svejedno ne podržavaju ljevičarsku viziju intelektualaca?" No, običan čovjek zapravo uvelike dijeli tu viziju, barem duhom, i to je razlog zašto se nastavlja dominacija sveučilištima unatoč desetljećima konzervativnih prosvjeda. To je točno, iako će on i dalje imati, nedosljedno, sentimentalnu vezanost za starije tradicije Zapada.

Kako je inteligencija postala sve više "progresivna", tako je i pod njenim utjecajem – putem sveučilišta, medija, većih crkvi, itd – postao i prosječni ne-intelektualac, samo što nije toliko temeljit u tome. On živi u stanju kognitivne disonance, rastrgan između suprotnih strana, liberalne i konzervativne. Pozivi na samokontrolu, na obitelj i vjeru, još uvijek imaju svoj šarm; ali mogućnosti sve većih vladinih programa na tuđi račun, i beskrajnih senzualnih uživanja bez posljedica(osim naravno na djecu, bivše supružnike, nerođene, buduće generacije, ali tko bi još razmišljao o njima) – takve mogućnosti su preprivlačne za prosječnog građana modernog Zapada da bi im mogao odoliti, isrcpljen nakon pola stoljeća skrbničke države i spolnog "oslobađanja".

Već se na pola obratio na Novu Religiju intelektualaca. Njegovi pradjedi bi bili užasnuti, ali njegovoj unučadi je izgleda suđeno da je potpuno prihvate, čak i da prošire njezinu anti-tradicionalnu i protu-zdravorazumsku perverznost, i to u takvom opsegu koji (čak i u ovoj kasnoj fazi Zapadnog pada) šokira.

Grijeh može pomutiti um bilo kojeg čovjeka. Kod većine rezultira sa lošim karakterom i nečistom savješću, ali kod intelektualca, s obzirom na njegovu veliku moć imaginacije i racionaliziranja, nastaje čitav svjetonazor. Iako intelektualcima ne treba uvijek vjerovati po pitanjima prvih principa, oni su za razliku od ne-intelektualaca nevjerojatno vješti u dosljednom iznošenju implikacija takvih principa. Zato je Ljevičarstvo postalo, kroz prošla desetljeća, sve bliže običnoj ludosti; i kako je ta ludost duboko prožela moderno Zapadno društvo, ideje konzervativnih mislioca se čine prosječnom čovjeku kao romantične, nerealne i nedostižne. Tipični suvremeni Zapadnjak se možda ne slaže sa buncanjima marksista i postmodernista, ali ne privlače ga ni doktrine Tomista, Burkeanaca i Hayekianaca. Nadišao je takve stvari, on želi razvodnjeni konzervatizam, barem dovoljno da ima mjesta za državno davanje lijekova i lagan pristup pornografiji, ukoliko dobije želju za time. Ako zbog toga izgleda nedosljedan ... pa, ostavit će profesorima da se brinu oko takvih stvari.

Ako mu oni vele da mora potpuno odbaciti konzervatizam i umjesto toga se odlučiti za svjetonazor koji je posebno osmišljen kako bi opravdao državna uplitanja i pornografiju; on je, kako godine prolaze, sve više spreman poslušati ih. Suvremeni intelektualci imaju istu ulogu poput srednjovjekovnih prethodnika: opravdavati, širiti i sustavno razrađivati posljedice svjetonazora kojeg je običan čovjek prihvatio na priprost način. Opijum intelektualaca će postati opijum naroda.


Autor teksta je filozof Edward Feser, izvorni članak(citati TS i uređivanje su moji).[prijevod dijela teksta vezanog uz filozofiju je malo zbunjujuć].


PS

Pretpostavljam da ste primijetili da je esej prvenstveno o Zapadnim sveučilištima i Zapadu, ali opisane fenomene možemo primijetiti i kod nas(u tolikoj mjeri da većina ljudi neće ni pomisliti da stvari mogu biti drugačije). U SAD-u pojam konzervativca ima nešto drugačije značenje nego kod nas kada govorimo o ekonomskim pitanjima, zalažu se za minimalno uplitanje države u gospodarstvo(slobodno tržište, mali porezi...). Ovaj esej je drugi i posljednji u seriji(prvi post), očekivano je naišao na kritike, Feserov odgovor na njih možete pročitati ovdje.

U svojoj želji da budu mudriji i plemenitiji od ostalih, Izabrani su pogrešno shvatili dvije stvari. Pretpostavili su (1) da imaju više znanja od prosječnog člana Zaostalih i (2) da je to relevantna usporedba. Međutim, prava usporedba nije između znanja kojeg ima prosječan član obrazovane elite u odnosu na prosječnog člana javnosti, nego između ukupnog izravnog znanja sakupljenog kroz društvene procese(tržišno natjecanje, društveno sito, itd.) koji uključuju milijune ljudi i pasivnog znanja teorije kojeg posjeduje mala elitna skupina"
T. Sowell
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove