Je li religija iracionalna?

Filozof Feser često ulazi u rasprave oko različitih pitanja, ovog puta sa Heather MacDonald (secularright.com) oko racionalnosti religije. U nastavku prenosim dio odgovora, izvorna verzija: An open letter to HeatherMacDonald.

Razlog našeg spora su kritike koje ste dali (zajedno sa Kathleen Parker i drugima) protiv religije – ne neke konkretne religije, i ne nekog religioznog vjernika, nego religije per se. Kritizirate kako je religija iracionalna, iracionalna zbog navodnog nedostatka znanstvenog temelja.

Već sam par puta istaknuo kako je dio problema sa vašim stavom taj što pretpostavljate – pogrešno, i sigurno bez ikakvog argumenta – da su metode empirijske znanosti jedine racionalne metode istraživanja koje postoje. Unatoč tome, još nijednom niste odgovorili na moju kritiku, zapravo ju niste niti priznali. Još gore, čini se kako ste potpuno nesvjesni kako je vaša pretpostavka izrazito kontroverzna, i to ne samo među religioznim misliocima. Veliki broj sekularnih mislioca bi također to odbacio. Dao sam primjer matematike, čiju racionalnost nitko ne negira, ali samo bi nekolicina filozofa, matematičara ili empirijskih znanstvenika – uključujući ateističke filozofe, matematičare i empirijske znanstvenike – smatrala da se radi o empirijskoj vrsti istraživanja.

Napomenuo sam – kao što bi puno drugih mislioca, i sekularnih i religioznih, potvrdilo – da filozofija, i posebno grana filozofije zvana metafizika predstavlja još jedan oblik istraživanja koje je i racionalno i (barem dijelom) ne-empirijsko. O metafizici možete razmišljati kao o nečemu što je slično matematici i empirijskim znanostima u nekim aspektima, ali i različito u drugim aspektima. Kao i empirijska znanost, metafizika često počinje sa stvarima koje znamo zahvaljujući promatranjima; ali poput matematike, dolazi do zaključaka koji su, ako je ispravno zaključivanje, nužne - a ne kontingentne - istine, istine koje ne mogu biti drugačije. To ne znači da je metafizičar nepogrešiv, baš kao niti matematičar. To znači da, ako je dobro obavio svoj posao, on će (poput matematičara) otkriti istine o svijetu koje su čak i dublje i neospornije od najpouzdanijih rezultata empirijskih znanosti.

I doista, veliki broj metafizičkih pitanje se bave upravo stvarima koje empirijske znanosti nužno uzimaju zdravo za gotovo. Da spomenem samo jedan primjer, empirijske znanosti se bave istraživanjem odnosa između fenomena koje promatramo, posebno njihovim kauzalnim odnosima. Ali što je uopće kauzalnost? Postoji li više vrsta? Je l to stvarno obilježje objektivne stvarnost, ili samo projekcija uma? I što su točno stvar koje bi trebale biti kauzalno povezane – objekti, događaji, svojstva? Sve navedeno? Što znači "promatranje"? Kako možemo biti sigurni da naše mogućnosti promatranja otkrivaju adekvatno prirodu stvari koje mislimo da promatramo? Primijetite kako su to sve filozofska ili metafizička pitanja, a ne empirijski znanstvena. S obzirom da se bave onime što empirijska znanost uzima zdravo za gotovo, radi se o pitanjima na koje empirijska znanost ne može odgovoriti.

To je jedan razlog zašto se razmišljanje da su empirijske znanosti jedini racionalni oblik istraživanja koja postoje – poznato kao "scijentizam" – često smatra od strane filozofa (i znanstvenika) nekoherentnim, a time i nužno pogrešnim. Zapravo već sama tvrdnja kako su empirijske znanosti jedini oblik racionalnog istraživanja nije niti sama empirijska, nego metafizička, što znači da pobija sama sebe.

Kakve veze navedeno ima sa racionalnošću religije? Sve navedeno je bitno jer tradicionalni argumenti za Božju egzistenciju – vrsta argumenata koje daje, primjerice Toma Akvinski – nisu namijenjeni empirijskim provjerama hipotezi kao što je to slučaj u fizici, kemiji i drugim znanostima; ali to ne znači da nisu racionalni argumenti, nego da su racionalni argumenti drugačije vrste, filozofski ili metafizički. Počinju sa činjenicama empirijskog svijeta kojeg empirijske znanosti uzimaju zdravo za gotovo – poput činjenice da empirijski svijet uopće postoji, ili da dolazi do promijene, ili da pokazuje obrasce uzroka i efekta – i pokušavaju pokazati da je jedino objašnjenje ovih činjenica koje je moguće čak i u principu egzistencija božanskog Prvog Uzroka.

Puno ljudi, kada to čuje automatski pomisli "O, pa to sam već čuo, ali svi znaju da je te argumente lagano opovrgnuti." Ali činjenica je da "svi" ne znaju ništa slično tome. Zapravo, većina ljudi nema pojma što ti argumenti, tradicionalno shvaćeni, zapravo govore. Ono što znaju su najsuroviji klišeji argumenata, koji se javljaju u bezbroj knjiga pop filozofije, pop ateizma i (da) pop apologetike.

Primjerice, velikoj broj ljudi pretpostavlja kako se kozmološki argument kakvog daje Akvinski temelji na pretpostavci da "sve ima uzrok". Ali zapravo nijedan od glavnih branitelja kozmološkog argumenta – niti Aristotel, niti Maimonides, niti Akvinski, niti Duns Škot, niti Leibniz, niti Clarke, niti nitko od ostalih bitnijih mislioca – to uopće ne pretpostavlja. Veliki broj ljudi pretpostavlja kako branitelji kozmološkog argumenta pokušavaju pokazati da svijet ima početak, i da je Bog morao biti uzrok tog početka. Zapravo (gotovo) nitko od njih to ne pokušava pokazati, i većina će zadovoljno prihvatiti, barem argumenta radi, kako je svijet oduvijek postojao. Pretpostavlja se i da branitelji kozmološkog argumenta nikada nisu pokazali da prvi neuzrokovani uzrok svijeta mora biti svemoguć, sveznajuć, dobar, i općenito da ima različite atribute koji definiraju Boga tradicionalnog teizma. Zapravo svatko od njih je napisao puno toga kako bi upravo to pokazao, mnogi od njih su posvetili desetke ili čak stotine stranica rigorozne argumentacije kako bi pokazali da Prvi Uzrok ne može biti nešto manje od jednostavnog, svemogućeg, sveznajućeg, dobrog, vječnog i nematerijalnog bića. Također se često pretpostavlja kako su ti argumenti u stilu "boga praznina" – pokušaji empirijskog teoretiziranja, ali kao što sam već rekao, nemaju sa time veze. Ne temelje se na određenom empirijskom promatranju, nego su metafizičke demonstracije kojima je cilj ustvrditi esencijalne preduvjete da uopće postoji ikakav empirijski svijet kojeg se može proučavati. Mnogi vjeruju kako je tvrdnja, da je Prvi Uzrok sam neuzrokovan, proizvoljna i potpuno nebranjena pretpostavka. Zapravo, to se uopće ne "pretpostavlja". Argument za Prvi Uzrok se oslanja na sofisticiranu teoriju uzročnosti iz koje se nedvojbeno demonstrira, a ne "pretpostavlja", kako nijedan kauzalni niz ne bi uopće mogao postojati čak niti na trenutak ukoliko ne bi bilo neuzrokovanog uzroka koji obdržava svijet, i svaki kauzalni niz unutar njega, u postojanju svakog trenutka. I tako dalje.

Stoga kada sam negirao da je religija "neznanstvena", nisam mislio da postoje eksperimenti poput onih u dvostrukim slijepim istraživanjima ili nešto slično čime se provjeravaju tvrdnje oko magičnih pilula i drugog. Mislio sam da postoje ozbiljni racionalni argumenti specifične metafizičke prirode koji pokazuju da je Božja egzistencija nužni uvjet razumljivosti same znanosti. Možete se ne slagati sa time, ali sigurno možete vidjeti da se radi o ozbiljnoj tvrdnji na koju treba dati ozbiljan odgovor, odgovor utemeljen na poznavanju relevantnih disciplina: filozofije, posebno metafizike i filozofije religije; filozofije znanosti; teologije, i, ja bih dodao, povijesti ideja. Nema vrijednosti u tome da se narugati nekom nesretnom priprostom vjerniku, dodate pojednostavljeni ateistički argument zla, i onda se pravite kako ste pokazali da je religija per se iracionalna stvar.

Također nema koristi od toga da raspravu prebacite na pitanje kakav stav bi trebali imati sofisticirani vjernici prema manje sofisticiranim; ljudi poput Vas tvrde da je religijsko vjerovanje per se, a ne vjerovanje nekog određenog vjernika, iracionalno. [...]

Dovoljno je reći da ako mislite da bi sofisticirani vjernik morao ili prihvatili svako pojednostavljenje i/ili praznovjerje koje prihvaća manje sofisticirani vjernik, ili bijesno i prezirno napadati svakog od njih kao što to vi radite, onda ste krivi zbog onoga što bi logičari nazvali zabludom lažnih alternativa. Neka pojednostavljena su upravo to – pojednostavljenja – i bezopasan su, ili čak koristan način prenošenja teških ideja. (Znanstvenici to stalno rade – sjetite se primjerice modela loptica i štapića kako bi prenijeli ideju molekule.) Neki od načina su pretjerano pojednostavljeni, ili čak praznovjerni, te ih je potrebno odbaciti (čak i žestoko odbaciti u određenih slučajevima).

U svakom slučaju, možda možete shvatiti zašto sam rekao da nema smisla sve to objašnjavati u tekstu na blogu, radi se o kompleksnim pitanjima, a postoji mnoštvo i gomila dezinformacija koje ozbiljni branitelj religioznih uvjerenja mora objasniti. Na to treba ili detaljno odgovoriti ili uopće ne odgovarati. Zato sam napisao The Last Superstition.[...]

Ako nemate želju pročitati moju knjigu, u redu – shvaćam i zašto, s obzirom na žestinu rasprave, i s moje i s Vaše strane; ali molim Vas istražite stvari prije nego što počnete davati izjave kakve ste dali. I prestani se pretvarati da u sporu između sekularista i religioznih vjernika, samo prvi mogu uvjerljivo tvrditi da imaju razum i znanost na svojoj strani. To nije točno; i nije racionalno, znanstveno i konzervativno pretvarati se da je točno.

PS

Par povezanih postova;

• Zaslijepljeni Scijentizmom
• Kako se oporaviti nakon scijentizma
• Mislite da razumijete kozmološki argument ?
• O piscima Novog Ateizma
• Katekizam za Nove Ateiste
• Tko želi biti ateist?
• Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom...

Za kraj jedna analiza odnosa ateista prema religiji, izvorni post Some varieties of atheism;

***

Religija obično ima i praktične i teorijske aspekte. Jedni se bave moralnih učenjima i ritualima, a drugi metafizičkim predanostima i načinom na koji se praktična učenja sustavno artikuliraju. Ateist će odbaciti ne samo teorijske aspekte, nego i praktične, barem u mjeri u kojoj pretpostavljaju teorijske aspekte; ali različiti ateisti će imati različiti stav prema svakom od aspekata. [...]

Razmislimo prvo o različitim stavovima koje ateist može zauzeti prema teorijskoj strani religije. Postoji barem tri takva stava, mogli bi ih sažeti;

1. Religiozna uvjerenja uopće nemaju ozbiljan intelektualan sadržaj. Ona su, i uvijek su bila, tek nešto više od praznovjerja, ponuđeni argumenti kojima ih brane su uvijek slabašne racionalizacije, a njene tvrdnje je lagano opovrgnuti.

2. Religiozno uvjerenje ima ozbiljan intelektualan sadržaj, razvijeno je na zanimljiv i sofisticiran način od strane filozofa i teologa; i mogli ste ih braniti s obzirom na znanstveno i filozofsko znanje prošlih generacija; ali napredak znanosti i filozofije im je danas manje više presudio. Iako možemo poštivati inteligenciju Akvinskoga ili Maimonidesa, više ne možemo smatrati da su njihovi stavovi postojeće opcije.

3. Religiozna uvjerenja su još uvijek intelektualno obranjiva, ali ne u istoj mjeri kao ateizam. Predstavljeni argumenti mogu uvjeriti inteligentnu i informiranu osobu, ali argumenti ateista su na kraju ipak uvjerljiviji.

Očito je da netko može imati jedan stav prema jednim religijama, a drugačiji stav prema drugim.[...]

Sada razmislimo o tri stava koje ateist može imati prema praktičnim stranima religije:

A. Religiozne prakse većinom ili potpuno zaslužuje prezir, potrebno ih se riješiti kako bi nam bilo bolje. Obredna strana religije je samo sirovo i besmisleno praznovjerje. Religiozni moral, tamo gdje se razlikuje od sekularnog morala, je obična netrepeljivost. Čak i tamo gdje određeni moralni principi povezani sa određenom religijom imaju vrijednost, njihova povezanost sa religijom je tek povijesna slučajnost. Osim toga, takvi principi se iskrivljuju u religioznom kontekstu. Sigurno je da za svoje opravdanje ne ovise o religiji.

B. Religiozne prakse imaju određeni, divljenja vrijedni, gravitas, i moguće je da njeni rituali i moralni aspekti ispunjavaju stvarnu ljudsku potrebu za neke. Možemo im pokazati poštovanje, kao što bi to učinio antropolog prema nekim praksama kulture koju proučava; ali ne ispunjavaju nijednu univerzalnu ljudsku potrebu; najinteligentniji, najobrazovaniji i moralno sofisticirani ljudi sigurno nemaju nikakvu potrebu za njima.

C. Religiozne prakse ispunjavaju stvarnu univerzalnu, ili gotovo univerzalnu, ljudsku potrebu, ali nažalost nemaju racionalni temelj, a religiozne metafizičke pretpostavke su vjerojatno pogrešne. To je tragična stvar jer će zbog gubitka religioznih uvjerenja život postati površan te će ostati praznina u našim životima koju ne možemo ispuniti drugim stvarima. Možda će to dovesti i do teških društvenih posljedica, ali sa time moramo naučiti živjeti, jer ateizam je intelektualno neizbježan.

Ateisti koji zauzimaju najnegativnije stavove ovih skala – područje A1 – su uvijek oni koji su najmanje informirani oko toga što religije koje kritiziraju stvarno vjeruju, i najmanje racionalni kada pokušavate raspravljati sa njima o tome. [...]

Kada uzmete u obzir prima facie nevjerojatnost A1 stava, zajedno sa neinformiranim samozadovoljstvom i iracionalnošću onih koji ga se drže, poprilično je jasno kako korijen takvog stava nije intelektualan nego emocionalan – pruža osjećaj superiornosti nad drugima, neprijatelja prema kojemu usmjeravaju svoju mržnju i ozlojađenost, način racionaliziranja odbacivanja određenih moralnih ograničenja koji im se ne sviđaju, itd. Drugim riječima, A1 ateizam je zapravo ista vrsta šarlatanske zadrtosti i zadovoljavanja želja kakvo A1 ateist pripisuje vjernicima.

Povezani postovi; Zašto imati religiozna uvjerenja?, Intelektualci kao Kastratori Smisla: Intervju sa Réneom Girardom (nedavno je objavljena serija intervjua sa Girardom na youtubu,  René Girard CBC interview part 1 of 5).