Transupstancijacija – G.E.M. Anscombe

U nastavku prenosim Anscombin esej On Transubstantiation. S obzirom na temu, ne bi trebali čitati određene rečenice van konteksta jer bi mogli pogrešno zaključiti da Anscombe želi reći nešto što zapravo ne želi. Iako počinje kao uputa kako objasniti djeci " transupstancijaciju", pretpostavljam da djeca nisu jedina koja mogu profitirati od čitanja eseja. (Nisam posebno isticao niti jedan dio teksta, a uređivanje određenih dijelova je moje.)

I

Najlakše je objasniti što je transupstancijacija tako što kažete: mala djeca bi trebala biti poučena o njoj što je ranije moguće. Naravno, ne koristeći riječ "transupstancijacija", jer to nije riječ za malu djecu. Možete je podučavati, i najbolje ju je podučavati na misi kod posvećenja, malo dijete bi trebalo zadržati pozornost na ono što se događa. Mislim na dijete koje počinje govoriti, dijete koje razumije dovoljno jezika da mu možete, ili da ono vama može, ispričati o stvarima koje su se dogodile i pratiti jednostavnu priču. Takvo dijete možete podučiti tako što ćete mu šaptati: "Vidi! Vidi što svećenik radi ... Izgovara Isusove riječi koje mijenjaju kruh u Isusovo tijelo. Sada ga podiže. Vidi! Sada pogni glavu i reci 'Gospodine moj i Bože moj'." , a zatim "Vidi, sada je uzeo kalež. Izgovara riječi koje mijenjaju vino u Isusovu krv. Vidi kalež. Sada pogni glavu i reci 'Vjerujemo i klanjamo se tvojoj predragocjenoj krvi, o Kriste Bože.'" [Usklik Etiopljanja kod posvete vina.] To ne mora ometati ljude sa strane.

Ako osoba koja vodi malo dijete na misu svaki put to napravi (bez da ga na druge načine podučava), dijete će naučiti puno toga. Nakon toga, ili ponekad (primjerice ako pita), možete mu reći koje su riječi koje svećenik izgovara i kako ih je Isus rekao na Posljednjoj Večeri. Kako se prinio svojem Ocu, tijelo koje će biti razapeto i krv koja će biti prolivena. To je pokazao sljedeći dan, kada su ga razapeli, njegova smrt je bila prinos, žrtva. Možete ispričati starijem djetetu kako su svećenici od početka nudili žrtve Bogu (i drugim, pogrešnim bogovima također), dovodili su životinje, najbolje koje su imali, i prinosili ih na oltar: da su se na taj način štovali bogovi, žrtvovanje je glavni znak da se nešto štuje kao bog. Isus je bio svećenik koji je nudio sebe, i ono što je učinio na Posljednjoj Večeri, pokazalo je da će se to dogoditi sljedeći dan na križu. Možete ispričati djetetu kako je rekao Apostolima da čine ono što je učinio na Posljednjoj Večeri, i zaredio ih za svećenike; i zato njegove riječi kada ih izgovara svećenik imaju istu snagu kao što su imale na Posljednjoj Večeri.

Štovanje koje naučimo iskazivati pri posvećenju nosi sa sobom implicitno vjerovanje u božanstvo i uskrsnuće Gospodinovo. I ako vjerujemo u njegovo božanstvo i njegovo uskrsnuće onda moramo štovati ono što je sada na oltaru.

Ovom vrstom poduke malo dijete nauči puno toga o vjeri. I nauči to na najbolji mogući način; kao dio akcije, kao nešto što se događa ispred njega; kao nešto što ujedinjuje i povezuje vjerovanja, jasnije i življe nego kada nauči kasnije, možda u učionici, o tim vjerovanjima.

I ne spomenuvši eksplicitno Gospodinovo uskrsnuće, ta misao je implicitna. Dio Katoličke svijesti, i našeg načina govora o Gospodinu, ili Gospodinu, nije misliti kako on tek postaje, što bi značilo povremeno, na našim oltarima. Ne, mi govorimo o uskrslom čovjeku uvijek kao živom čovjeku na nebesima, i govorimo kako su kruh i vino promijenjeni u njega. I zato što je živ, a ne mrtav, njegovo tijelo nije odvojeno od njegove krvi, i svatko tko primi jedno od toga, prima ga u cijelosti. Dakle učeći to, djeca uče iznova da je on živ.

Pišem o podučavanju male djece, i zato što je to važno po sebi i zato što je to najjasniji način objašnjavanja što " transupstancijacija" znači. Ta riječ je osmišljena (prvo na grčkom, a onda prijevodom na latinskom) kako bi naglasila upravo ovo: postoji promjena onoga što je tamo, potpuno u nešto drugo. Pretvorba jedne fizičke stvarnosti u drugu koja već postoji. Dakle ne radi se o tome da nastaje nova supstanca od stare, kao kada imamo kemijske promijene materije u retorti iz jedne vrste supstance u drugu. Niti je to poput probave kojom se ono što jedete pretvara u vas. Navedeni slučajevi predstavljaju promjenu materije, koja može poprimiti različite oblike. Kada kažemo "transupstancijacija" onda kažemo upravo ono što učimo dijete, da Kristove riječi, božanskom moći danom svećeniku koji ih koristi u toj prilici, mijenjaju kruh tako da više nije tamo (niti tvar od koje je kruh napravljen) nego je tamo Kristovo tijelo. Malo dijete može to shvatiti i to je implicitno u činu štovanja koje slijedi učenje. Poznavala sam dijete, oko tri godine koje je tek počelo govoriti, ali je podučeno kako sam opisala; dijete je bilo u stražnjem dijelu crkve dok se majka otišla pričestiti. "Je li on u tebi?" dijete je pitalo majku kada se vratila. "Da", odgovorila je, i na njezino iznenađenje dijete se prostrlo pred njom. Mogu tome posvjedočiti jer sam tada bila prisutna. Jednom sam ispričala tu priču teologu koji nažalost pokušava promijeniti i razvodniti našu vjeru, on je zažalio zbog toga: želio je reći, i nadao se da će Vatikanski Koncil reći, nešto što bi pokazalo da je djetetova ideja pogrešna. Pretpostavila sam tada da je nesretnik gubio svoju vjeru, i nažalost doista je tako na kraju i ispalo.

"Ali to je nemoguće, kontradiktorno: ne može se vjerovati! Radi se samo o metafori!" Pa, doista se ne može shvatiti kako je moguće. Ali ako tvrdite da je nemoguće, onda trebate istaknuti jasnu kontradikciju; a ako vjerujete u transupstancijaciju onda smatrate da se na svaku navodnu kontradikciju može odgovoriti. Primjerice, netko kaže: kako čovjek koji je otprilike metar osamdeset može cijeli stati u tako mali prostor? Pa, doista ne podudarnošću njegovih dimenzija sa prostorom dimenzija preostalog kruha: nazovimo to "dimenzivni" način bivanja na mjestu. "Ali to je jedini način da tijelo bude na nekom mjestu!" Kako to znate? Mi vjerujemo da je nešto istinito za Ono što je tamo, što je u kontradikciji s time da je dimenzivno tamo. I sigurno je da podjela i odvajanje svih mjesta gdje Ono je, ne znači podjelu i odvajanje Onoga od samoga sebe. Dakle kada razmišljamo dimenzivno, tisuću takvih različitih mjesta se može usporediti sa tisuću komadića ogledala od kojih svako reflektira cijelo tijelo, tijelo puno veće od bilo kojeg komadića i koje samo u sebi nije dimenzivno razmješteno. Kada se sjetimo Onoga što je kruh postao, mjesto koje gledamo je postalo (iako ne dimenzivno) mjesto gdje Ono jest: mjesto u raju.

Ipak, bilo bi pogrešno misliti da se stvar može shvatiti, razriješiti, objasniti kao mogućnost u kojoj nema ništa misteriozno. Drugim riječima, ne može se shvatit na način koji možda zahtijevaju oni koji je napadaju na temelju očitih poteškoća. Možda je pogreška starih objašnjenja u terminima razlikovanja između supstance stvari (koja bi trebala biti neutvrdiva) i njenih akcidenta, da se takvo objašnjenje ponekad nudilo kao nešto zbog čega bi sve trebalo biti shvatljivo. Veće znanje bi doista uklonilo takav dojam. U filozofiji skolastičkog Aristotelijanizma, u kojoj su te razlike određene, transupstancijacija je podjednako teška i "nemoguća" kao što se čini i u bilo kojem običnom promišljanju. I ispravno je da tako bude. Kada nešto nazivamo misterijem onda mislimo da ne možemo razriješiti poteškoće njegova razumijevanja i zaključno demonstrirati da je savršeno ostvarivo. Unatoč tome, mi ne vjerujemo da kontradikcije i apsurdnosti mogu biti istinite, ili da išta logično dokazivo od stvari koje se znaju može biti pogrešno. Stoga vjerujemo da postoje odgovori na navodne dokaze apsurdnosti, iako možda nismo dovoljno pametni da ih pronađemo.

II

Zašto to činimo – zašto slavimo Euharistiju? Zato što nam je Gospodin tako rekao. To je dovoljan razlog. Ali možemo razmišljati o tome kao njegovu načinu da bude prisutan s nama u svojoj fizikalnoj* stvarnosti do kraja ovog vremena; dok ne dođe ponovno kako bi bio dimenzivno i vidljivo prisutan na zemlji. Možemo također promišljati o činjenici da nas je želio hraniti sa samim sobom. [* Napomena; teolozi nisu navikli reći kako je naš Gospodin "fizički" prisutan u Euharistiji. Mislim da je to zato što za njih "fizički" znači "prirodno", riječ dolazi iz grčke za prirodu – a naravno da naš Gospodin nije prisutan na prirodni način! Ali za suvremenog čovjeka poricati da je fizički prisutan znači poricati doktrinu Katoličke Crkve – jer značenja riječi se mijenjaju. Papa Pavao VI nam kaže u Enciklici Mysterium Fidei da je "Bog prisutan u cjelini i potpuno, tjelesno prisutan, u svojoj fizičkoj stvarnosti".]

Za mene je to najveća misterija od svih vezanih uz Euharistijsku žrtvu, veća misterija od same transupstancijacije, iako mora biti esencijalni dio značenja transupstancijacije. Kako bi pokušali steći neko razumijevanje, upitajmo se prvo što je naš Gospodin radio na Posljednjoj Večeri. Ako zamolite ortodoksnog židova da se pomoli prije jela pri vašem stolu, uzet će komad kruha u svoje ruke, pomolit će se, razlomiti kruh i podijeliti svima prisutnima po komadić. Dakle naš Gospodin se tada molio, i to u posebnoj prigodi. Slavio je Pashu; ova večera je bila prvi, izrazito svečan, obrok dana u kojima židovi slave prolazak anđela Gospodnjeg nad Egiptom uoči bijega iz Egipatskog ropstva. Zatim su morali žrtvovati janje, u skupinama dovoljno velikim da ga pojedu, pomazali su dovratke njegovom krvlju; anđeo Gospodnji je prošao preko njihovih kuća, uništavajući prvorođence svih drugih kuća. Židovi su jeli žrtvovano, tom prilikom im je naređeno da sve pojedu i da ništa ne ostave; bili su spremni za polazak na svoj put, spremni na napuštanje Egipta. Ovaj obrok u pripravi za putovanje iz ropstva je otada ovjekovječen u večeri – Seder kako ga današnji židovi nazivaju – koju su slavili naš Gospodin i njegovi učenici. Ali toj molitvi naš Gospodin dodaje riječi "Ovo je moje tijelo" i nakon ostatka slavljenja, uzima kalež vina i reče ovo je "moja krv koja će se za vas proliti." Vidjeli smo kako je to pokazalo da je njegova nadolazeća smrt bila žrtva kojoj je on bio svećenik. (Njegova smrt je bila dobrovoljna; nitko mu nije mogao oduzeti život da on tako nije odlučio.) Njegov čin nam pokazuje da je za nas on sam zamijenio vazmeno janje, koje je izvorno bilo i žrtva i objed za pripravu putovanja (bijega) iz ropstva; a također je pružalo znak razlikovanja Židova (u bijegu) i onih koji ih žele zadržati.

Postoje dvije vrste žrtvovanja; holokaust, ili "žrtva paljenica" u kojem se cijela žrtvovana žrtva uništava prilikom žrtvovanja, i druga vrsta u kojem ljudi jedu ono što je žrtvovano.

Krist se učinio drugom vrstom; prva zapovijed u njegovu blagoslovu je bila jedite; kasnije proizlazi da prinosi žrtveni dar i da zamjenjuje pashalno janje, uzima njegovo mjesto. Katolici vjeruju da ne možemo jesti i piti ono što nam je naredio bez da imamo isti kruh i isti kalež od kojeg jedemo i pijemo; i da to možemo činiti samo reproduciranjem njegova vlastita prinosa.. Zbog toga poistovjećujemo prinos Posljednje Večere sa žrtvom na križu, i pri svakoj misi.

Dakle njegovo tijelo i krv su nam dani za hranu, a to je sigurno veliki misterij. Jasno je da je simbol: mi nismo fizički hranjeni Kristovim tijelom i krvlju kao što su Židovi bili hranjeni pashalnim janjetom.

Mi kršćani smo toliko navikli na ideju svete pričesti da smo skloni ne primijetiti kolika je ta ideja tajanstvena. Postoji, sada zastarjeli, spor između Katolika i Protestanata jedemo li ono što simbolizira, ili ono što stvarno jest, tijelo našeg spasitelja kada jedemo kruh posvećen u Euharistiji; pijemo li njegovu kriv samo simbolički ili stvarno. Zbog tog spora, činilo se kao da je samo katoličko vjerovanje ekstravagantno – protestanti imaju savršeno razuman postupak simboličkog jedenja Kristova tijela i pijenja njegove krvi! Zapanjujuća neobičnost činjenja takve stvari pa makar simbolički izmakle je pažnji u sporu oko transupstancijacije. Naglasimo sada o čemu se radi.

Ta zašto bi itko želio jesti nečije tijelo ili piti njegovu krv? "Pit ću tvoju krv" bi mogao biti zavjet protiv neprijatelja. Doista, u rječniku Starog Zavjeta, jedenje tijela i pijenje krvi je ideja koja izražava upravo takvo smrtonosno neprijateljstvo. Ili primitivni narodi koji su htjeli jesti tijelo hrabrog neprijatelja kako bi stekli njegovu vrlinu. Netko zbunjen kršćanskom Euharistijom, bilo pod katoličkim ili protestantskim poimanjem, mogao bi se pitati je li to namjera; ali bio bi daleko od istine. Jesu li kršćani onda poput divljih plemena, koji u posebnim okolnostima mogu jesti životinje koje su tabu u ostalim vremenima? Ne, to nije slučaj.

Sigurno je jasno da je razlog zašto Kršćani imaju ovu žrtvu poslušnost naredbi Spasitelja. Rekao je svojim učenicima da to čine na njegov spomen (sc. Ocu), i rekao je da su jeli i pili njegovo tijelo i njegovu krv. Oni mogu tvrditi da ne razumiju stvar, da ne znaju ništa više od toga da im je on rekao da to čine, i da je rekao kako je to sredstvo za vječni život. Mislim; to nije nužno prirodna ili shvatljiva gesta koju mogu razumjeti. Kako bi to vidjeli, zamislite da postoji ceremonija pod nazivom "ljubljenje nogu spasitelja" ili "vezivanje uz njega". To bi bile shvatljive geste, mogli bi razumjeti misao koju izražavaju. Ali jesti ga?

Zasigurno je ovo jedenje i pijenje po sebi simbolično. Mislim, bilo to samo po sebi doslovno ili čisto simboličko jedenje njegova tijela i pijenje njegove krvi, koje je pak simbol nečega drugog. Dakle ako samo simbolički (a ne stvarno) jedemo njegovo tijelo, naša radnja je simbol simbola. Ako doslovno jedemo njegovo tijelo naša akcija je izravni simbol. Razlog zašto je taj čin u svakom slučaju čudan i tajanstven je ovaj; to nije prirodan ili jednostavno shvatljiv simbol. Kako, i što, simbolizira – to je duboko tajanstveno.

U modernim vremenima neki teolozi su pokušali objasniti transupstancijaciju kao trans-signifikaciju. "Supstanca" neke stvari je značenje koje ima u ljudskom životu. To je sigurno točno za neke stvari, poput novca, a oni su željeli reći da je to točno i za kruh i vino: da to nisu kemijske supstance, nego označavaju hranu i piće. Pa, što se tiče prve stvari (da nisu jedine supstance) to je točno; ali kruh i vino koje je prikladno za uporabu u Euharistiji je definirano prirodnim vrstama od kojih su napravljeni, žitom i grožđem. Što se tiče ostalog, što je rečeno može biti istinito – ali čudna stvar, koja čini se nije zamijećena, je da ono što se trans-significira u Euharistiji nije kruh i vino, nego tijelo i krv našeg Gospodina, koji su trans-significirani u hranu i piće. I to je misterij.

Kada je Isus rekao, "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao", njegove riječi su bile metafora za istu stvar. Metafora je to poput "Ja sam ću biti hrana života o kojemu govorim." Izjava je nejasna, poput njegove "Ja sam put", "Ja sam istina" i "Ja sam život" ili "Ja sam vrata". Ne "Moj put je put", ili "Pokazat ću vam istinu", nego "Ja sam put, istina". Slično tome, nije "Imam hranu za vas" nego "Ja sam kruh". Zapovjeđena radnja jedenja njegova tijela stvara istu vrstu metafore kao riječi – bilo da uzmemo opis radnje doslovno ili simbolički. Jer čak i ako riječi "Ja sam kruh (tj. hrana) koji je s neba sišao" treba uzeti doslovno, još uvijek ono što govore, i što je naše doslovno razumijevanje, simbolizira nešto drugo.

Najjasnija od njegovih metafora je ona trsa. Možemo reći bez metafora što to znači – da je život o kojem govori njegov vlastiti; kao što je život loza zapravo život trsa. Dakle to je učenje kojeg učenici nisu tek učenici (naučeni) nego dijele božanski život, samu božansku narav. Ali još jednom, tu razumijevanje prestaje. Osim da ako je to tako, imamo nagovještaj zašto on ne kaže samo da nam pokazuje put, istinu, život, i da može ispuniti ono što je potrebno za taj život (kao što učitelj može ponuditi studije koje će nahraniti učenike), nego da on jest put, istina, život. Ali nitko ne može znati što znači za nas da živimo životom Boga samoga. Zato kažem da je ono što je simbolizirano simbolom, jedenjem tog tijela i pijenjem te krvi (bilo da se to radi doslovno ili pak samo simbolički) duboko misteriozno. Nije čudno da su rani kršćani bili optuživani zbog nekih čudnih orgija u svojoj Euharistiji, a odgovarali su samo negiranjem da se bilo kakva grozota događala.

"Daje nam svoje tijelo", zapisao je Augustin, "da bismo postali njegovo tijelo." To nas dovodi do toga kako sakrament simbolizira i utječe (na) jedinstvo ljudi koji se zajedno okupe da bi slavili Euharistiju i primili pričest. "Mistično tijelo Kristovo" kako nazivamo Crkvu, je tijelo u slici ili metafori. Jedinstvo čovječanstva se već spominje kao metafora kojom se smatra da smo rođeni "udovi Adama". Nazivati to jednim tijelom, kao da svi ljudi tvore jednog velikog čovjeka, je naravno slika ili metafora; jedinstvo života koje se naglašava u metafori samo po sebi nije metafora, jer smo svi mi, sve rase ljudi, jedno porijeklo i jedna krv. Kaže se da smo krštenjem cijepljeni u tijelo novog Adama, i tu još jednom imamo metaforu da smo članovi – što znači udovi i drugi tjelesni dijelovi – tijela jednog čovjeka. Još jednom, jedinstvo života koje se koristi nije metafora. U ovome životu Krist je nazvao sebe hranom. Radi se o hrani božanskog života koji je obećan i započet u nama: popudbina našeg trajnog bijega iz Egipta odnosno ropstva grijeha; žrtveni prinos kojim smo pomireni; znak našeg međusobnog jedinstva u njemu. Radi se o otajstvu vjere koji je isti i za priproste i za učene; Jer oni vjeruju isto, a ono što razumiju priprosti nije bolje shvaćeno kod učenih: njihova služba je razgrnuti prepreke koje ljudski um često stavlja na put.

PS

Hvala Tomi Blizancu koji je pripomogao pri prijevodu. (Postoji još par pojmova koji možda nisu u duhu tradicije hrvatskih prijevoda, ali nadam se da je dovoljno jasno na što se odnose – za ozbiljnije korištenje eseja posavjetujte se sa izvornom verzijom.)

Što se tiče uvodnog odlomka, u kojem se spominje odgovaranje za vrijeme pretvorbe, mislim da je prevladavajuće mišljenje kako bi ona trebala biti popraćena šutnjom. (Vjerojatno bih trebao nešto striktnije napomenuti, ali ostavit ću to kompetentnim ljudima.)

Zašto imati djecu?

U nastavku prenosim izdvojene odlomke iz Anscombina eseja "Why Have Children?" (1989.). Kao što naslov upućuje, esej se bavi pitanjem "Zašto imati djecu?". (Uređivanje oblika teksta moje.)

***

Zašto Imati Djecu?

Sam naslov nam govori o vremenu u kojem živimo. Zamislite naslov predavanja za osamdeset godina: "Zašto probavljati hranu?" Ostavit ću čitateljima da zamisle – ili se prisjete – tehnologije koju već imamo; 'znanstvenog napretka' i njegove primjene, uključujući pripadnu aparaturu koja bi nam omogućila da u svakoj kući imamo cjevčice s iglama. Neka zamisle i uspješnu propagandu klevetanja "pukog biološkog" koncepta jedenja, te neprijateljstvo – koja je prevladavalo u Katoličkoj Crkvi stoljećima - prema takvim užicima, a time i prema duhovnoj smislenost i civiliziranoj kvaliteti. Ljudi u naše vrijeme smatraju hranjenje djece na dojci nečime za divljake, tako bi ljudi u budućnosti mogli razmišljati i o probavljanju divne hrane koju jedemo.

Nemojte misliti da je to nezamislivo. Ljudska vrsta je pala vrsta. Ima napadaje ludila, ponekad tek lokalne, ponekad globalne. Zamislimo nešto bliže duhu našeg vremena. Ne bi li vlada mogla izdati petogodišnji plan – nema više djece u slijedećih pet godina, ima nas već dovoljno u ovom trenutku, a ovo je opravdana populacijska mjera?

Shaka Zulu, jedan od najvećih monstruoznih tirana 19. stoljeća, izdao je edikt kojim slavi (ili bi trebali reći "žali"?) smrt svoje majke: "Nema spolnih odnosa godinu dana." Nisam sigurna je li to samo za ljude ili i za domaće životinje. Kazna za neposlušnost je bila smrt, u slučaju da je neposlušnost otkrivena – pretpostavljam prema prirodnim posljedicama.

Odluka promoviranja kontracepcije i pobačaja – tko ju je donio? "Ima nas dosta – osigurajmo da nas ne bi bilo više." Radi se o prihvaćenoj misli među ljudima koji su mentalno oblikovani propagandom; čak i tamo gdje zvuči potpuno suludo – primjerice u Australiji – svjetska propaganda uspijeva; kao i u drugim mjestima, kao feministički pokret.

[Anscombe nastavlja]

Kinezi već neko vrijeme imaju zakon da žena (ili par?) može imati samo jedno dijete. To me šokiralo kao najužasniji dio tiranije kojeg sam ikada čula, iako nisam nikada pokušala napraviti popis. Uvijek se sjetim koliko je nevjerojatno da ga se provodi. Upoznala sam sinologa koji se nedavno vratio iz Kine pa sam ga upitala o tome. Odgovorio je: "Ako živite u Pekingu, okolici, ili u nekom od drugih centara, onda se trude da to provedu, ali ako živite dovoljno daleko, u nekom ruralnom području, onda ne." To je ono što me zanimalo, ili barem potvrdilo moje vjerovanje oko toga što se može provesti.

Indijska vlada je nastojila smanjiti broj začeća. Zloglasna Indira Gandhi imala je još zloglasnijeg sina (srećom poginuo u avionskoj nesreći) koji je išao okolo i sterilizirao ljude. Bilo je puno sterilizatora koji su nudili (priča se) tranzistorske radije muškarcima koji prihvate sterilizaciju; ali mogu sa zadovoljstvom reći kako je nemalo sterilizera linčevano.

No, čini se kako moj prijedlog plana intenzivnog reduciranja ljudske vrste neće funkcionirati – moram istaknuti neke primjera ludila koje je postojalo, reducirati prirodni skepticizam oko toga. Ono što je bilo najučinkovitije bilo je učinkovito među onima koje nazivamo razvijenim nacijama; ali poigrajmo se našom maštom. Svijetom zavlada religija čiji je kardinalni princip kako je ljudska vrsta prevelika sablazan, prestrašna da bi se nastavila: zločin je produživati je.

Svakoga treba sterilizirati. To može biti žrtva s religioznom notom u sebi, poput članova ruske kršćanske sekte koji su se kastrirali. No, je li nerazumno misliti o ljudskoj vrsti kao tako zloj? Sjetite se Asteka koji su rezali srca iz tijela zarobljenih ljudi među narodima koji su im bili podložni, i taložili tijela kao žrtvu pred njihovim strašnim božanstvima. Sjetite se kipova (s više ruku) indijanskih bogova ili božica, s istim brojem načina ubijanja kao i brojem ruka, i remenom od ljudskih lubanja. I sjetiti se nas – ohrabrujemo požudne prakse i samouvjereno ubijamo svako rezultantno potomstvo. Ili su ove stvari dobre, i dokaz da je dekonstrukcija ljudskih bića poželjna, ili su dokaz da je ljudska vrsta tako temeljito zla da bi bilo bolje da je privedemo kraju.

Dakle možete uvidjeti da ako postavim općenito pitanje "Zašto imati djecu?"; odgovor da će vrsta odumrijeti osim ako ljudi nemaju djecu, je odgovor koji pretpostavlja da bi odumiranje bila loša i žalosna stvar – a to je nešto sa čime se svi ne slažu.

Starosjedioci Tazmanije su, barem se tako priča, istrijebljeni – bijeli doseljenici ih nisu željeli tamo. Čula sam i kako su u jednom trenutku bijelci išli u liniji povezani konopcem po cijelom otoku kako bi osigurali da nitko nije pobjegao. Također se priča kako je ostatak prevezen na neki drugi nenaseljeni otok gdje su ostavljeni da žive kako znaju. Bili su predepresivni da bi se razmnožavali pa su odumrijeli. Jesu li te priče istinite, ne znam. Istinita ili ne, to nam se čini kao tužna priča. Ali kako možemo biti sigurni da se isto to neće dogoditi ljudskoj vrsti? Možda je i neandertalac tako odumro. Nekoliko nacija Europe i Sjeverne Amerike je, čini se, na tom putu.

Argumenti o nastavku ljudske vrste će se morati suočiti s izražavanjem neprijateljstva, ili tek obične ravnodušnosti, prema njima.

Kako bi trebali odgovoriti na to? Ne znam. Ne znam kako možemo znati – bez proročkih objavi ili slijepe vjere u Božju brigu – suočeni sa svim dokazima, da našoj groznoj vrsti nije bolje ako je prokleta (dokaz Božje pravde) ili potpuno nestala.

U Mudrim Izrekama postoji stih "svi koji mene mrze ljube smrt." To vrijedi i za ljubitelje pobačaja i 'eutanazije'. Je li neandertalac odumro uz pomoć ljubitelja smrti koji su mrzili Boga? Ne znam, naravno; nitko ne zna. Ne znam jesu li bili u nekom bitnom smislu različita vrsta od naše. Zadnje što sam čula, da oni koji misle da znaju, kažu kako je neandertalac bio homo sapiens – tako da njihovo odumiranje možemo usporediti s odumiranjem tazmanijanaca.

Biblija prevodi taj tekst riječima: "svi koji mene mrze ljube smrt." Poznavala sam filozofa koji je rekao "Nadam se, da ću suočen sa svemogućim Bogom, imati pristojnosti reći 'Dobro, proklinji me'" Nije pritom mislio kao Mill koji je rekao "Ako me Bog osudi jer ga nisam zvao dobrim, onda idem kvragu." Moj filozof nije postavljao nikakav uvjet. Zbog same ideje da je Bog svemoguć je bio razbješnjen. Ako je prijevod Biblije točan, čini se kako je on volio smrt – ako je onime što je rekao mislio da mrzi Boga. Prisjećaju se njega, ne mislim da bi brinuo hoće li ljudska vrsta odumrijeti ili neće; barem ne bi pozitivno odgovorio na argument koji pretpostavlja kako bi bila strašna stvar slijediti prakse i pravila života i imati zakone i vjerovanja koji idu u korist odumiranju naše vrste.

Samo sam zamislila takve planove, zajedno s misli da su ljudi dovoljno ludi da ih prihvate. No, da se vratim na svoj naslov: "Zašto imati djecu?" - jer moja razmišljanja za sada su se bavila samo ponašanjima zbog kojih svijet, ili barem dio njega, pita "Stvarno zašto?"

Srećom, čini se kako s takvim stavovima nismo suočeni u naše vrijeme. S druge strane, pitanja "Zašto imati djecu?", "Hoćemo li pokušati imati djecu?" su postala normalna, samo zbog snažne propagande kontracepcije i pobačaja. (Spomenut ću tekstove jaukanja u Engleskoj kada su se sredstva za "planiranje roditeljstva", odnosno kontracepciju i pobačaje, poput ostalih subvencija, smanjila. "Imali smo stvar koja raste, a vi ste to jednostavno prerezali.") Prije bi se to, sada normalno pitanje, javilo samo kod parova koji nisu bili vjenčani ili nisu bili u nikakvoj dugotrajnoj vezi. Za sve ostale pitanje bi se činilo apsurdno. Vjenčate se, živite zajedno ili nešto slično, i ako niste neplodni očekujete da ćete imati djecu, ona će doći. Ali sada je situacija uvelike promijenjena. Bernard Berenson uzeo je tuđu ženu, i ona je zatrudnjela. Inzistirao je da se dijete mora pobaciti. Njegov život se ne smije ometati djecom.

Indijki je jednom neki zapadnjak predbacivao jer ima djecu – Indijska populacija je bila prevelika, a ona je samo povećavala broj. Vlada nije željela da ima toliko djece. Pitala je svog sugovornika: "Hoće li se vlada brinuti o meni kada ostarim?" Imala je razlog da odbije mogućnost koju su joj nudili, da joj osiguraju kako neće imati djecu, ili još jedno dijete. Zbog ove mogućnosti, poznata nam je ideja da se vjenčani par pita "Hoćemo li imati djecu?" (Ili jednostavno par, brak danas nije toliko na cijeni.)

Međutim, postoji stvarna želja da imate djecu, ili barem dijete. Vjenčate se, ne želite odmah obitelj, ali želite dijete jednog dana. Vrijeme dođe i žena je začela. I sada dolazi do prilično nevjerojatne stvari, pobaci jer test pokazuje da bi dijete moglo biti hendikepirano. Čudno je to: ubiti dijete, za svaki slučaj, i pokušati dobiti savršeno – jednog oko kojeg nema nikakvih prijetnji. Razlog za to je, sugerirala mi je filozofska kćer, a meni se čini uvjerljivim: dijete je luksuz, i to skupa stvar, posebna stvar koju možete imati. Dakle baš kao što ne želite kupiti auto za koji ste čuli da bi mogao biti u kvaru, nego kupujete najbolje što možete, tako ne želite niti rizik sa nesavršenim primjerkom, ako vas prije toga mogu upozoriti. Riješit ćete ga se, ukoliko test pokaže da bi mogao biti nesavršen. Nećete reći "Pa, ako su blizanci spojeni zajedno na neki čudan način, Bog mi ih je dao da ih odgojim i on će mi u tome pomoći." To ponekad možete čuti – ali ne često. To sugerira veću uvjerenost od one koju izražavaju Mudre Izreke:"svi koji mene mrze ljube smrt." To prije sugerira "svi koji mene ljube ne ljube smrt."

[Preskočimo dio;]

Posljedni stav [prema pobacivanju djece koja mogu biti hendikepirana, mentalno nerazvijena ili drugačije deformirana] je stav ljudi koji žele dijete – možda čak žele i djecu – ali za što? Ne da bi ih voljeli, osim kao što volite nešto što vam ide u korist. Prije to nije tako često bio izbor, ne za veći broj ljudi. Opisala sam rašireni stav. Zašto imati djecu? Pa, oni nekako dođu, dogode se, zar ne? Kakvo čudno pitanje je to "Zašto imati djecu?". "Zašto željeti djecu?" - to je druga stvar. Možda ste godinama bili u braku i niste nikako mogli začeti te strastveno želite dijete, gledate ljubomorno i tužno na ostale koji su tako sretni. Ali pitanje "Zašto imati djecu?" jednostavno se nikada nije postavljalo osim kod onih koji su bili dovoljno izopačeni da ih ne žele i smišljaju načine kako da spriječe njihove začeće, ili kako da ih unište ako se začmu.

[Pri kraju zapisuje;]

Neki ljudi žele dijete, ali mora biti sin. Saznaju spol djeteta, kako bi ga mogli ubiti ako se radi o djevojčici. Nije baš nova stvar, iako se prije čekalo rođenje. Uznemirujuće je živjeti u svijet u kojem se pitanje "Zašto imati djecu?" predstavlja tako razumljivo – a pitanje "Zašto probavljati hranu?" ne. Svrha mog rada je bila spomenuti tu usporedbu, kako bi pokazali da se radi o čudno izobličenom pitanju. Međutim, nastranost ovog pitanja tjera našu pozornost na ovo: kao što smo prije slušali o "prilici grijeha", trebali bi sada, zbog ovog pitanja, ako već nismo, misliti o djeci kao "prilici ljubavi" – nešto što trebamo prigrliti, ne poput onih drugih "prilika" koje treba izbjegavati – uništavanjem.

Rat i Ubojstvo - G.E.M. Anscombe

U nastavku prenosim još jedan Anscombin rad, War and Murder (1961 god.). Anscombe se u više navrata bavila pitanjem opravdanog ratovanja, najpoznatije u slučaju dodjeljivanja počasnog doktorata predsjedniku Trumanu kada je protestirala jer je bila zgrožena činjenicom da osobi koja naredi bacanje atomske bombe na civile može biti dodijeljena takva čast.

U eseju Anscombe brani bitnu doktrinu dvostrukog učinka. Također odbacuje pacifizam, kritizira ga jer osuđuje uporabu sile neovisno o tome protiv koga se ona koristi, smatra i da dugoročno donosi više štete jer onemogućuje ljudima da postave ograničenja jednom kada odluče ratovati. Doktrina Dvostukog Učinka upućuje na to da postoje dvije vrste predviđenih učinaka: namjeravanih i nenamjeravnih (samo predviđenih). Ako se upuštate u pravedni rat, borite se pravedno, (s namjerom) napadate samo legitimne vojne mete onda niste ubojica ukoliko dođe do kolateralne štete. (Inače, njen najvažniji doprinos je monografija Intentions tako da je u svom radu dosta pažnje posvetila namjerama.)

Esej donosi kritiku pacifizma, objašnjava pravedni rat, samoobranu privatne osobe, doktrinu dvostrukog učinka (i njene iskrivljene verzije), osvrće se na neke česte prigovore te općenito iznosi zanimljive detalje. Možete ga pročitati u izvornoj verziji (War and Murder.pdf) ili prijevod u nastavku (uređenja oblika teksta moja).

***

Upotreba nasilja od strane Vladara

S obzirom da uvijek postoje lopovi, prevaranti, ljudi koji nasilno napadaju svoje susjede, ubojice; i s obzirom da bez zakona kojeg podržava odgovarajuća sila obično postoje bande razbojnika; i s obzirom da u većini mjesta zakonima upravljaju ljudi koji zapovijedaju nasilje kako bi proveli zakone nad onima koji ga krše, javlja se pitanje; koji je pravedan stav prema iskazivanju nasilničke prisilne moći od strane vladara i njihovih podređenih časnika?

Moguća su dva stava; jedan, da je svijet apsolutna džungla te da je korištenje nasilne moći od strane vladara samo manifestacija te činjenice; i drugi, da je i nužno i ispravno da postoji korištenje moći, da je kroz nju svijet puno manja džungla nego što bi bio bez nje, tako da bi trebali u principu biti zadovoljni što postoji takva moć, osim u iznimkama kada se nepravedno koristi.

Jasno je kako je svijet manje džungla zbog vladara i zakona, i kako je iskazivanje prisilne snage bitno za te institucije u postojećem obliku – sve je to toliko očito, da vjerojatno samo Tennysonianski koncept napretka omogućuje ljudima (koji se ne žele odvojiti od svijeta) da misle kako je unatoč tome takvo nasilje neprimjereno, da će jednoga dana, u ovoj trenutnoj razdiobi, moći bez nje, i da je pacifist čovjek koji vidi i pokušava pratiti idealni smjer kojeg buduća civilizacija jednog dana mora ostvariti. Radi se o iluziji, koja bi bila fantastična da nije tako poznata.

U mirnoj zemlji, u kojoj se poštuje zakon, poput Engleske, možda nije odmah očito da vladari moraju narediti nasilje sve do borbe na smrt protiv onih koji mu se protive; ali kratko promišljanje pokazuje da je to tako. Oni koji se protive sili koja podržava zakon se neće uvijek prestati boriti do smrti, i ne može ih se uvijek zaustaviti bez takve borbe.

Samo ako je (po sebi) nasilno gušenje volje otpornika zlo, onda može i iskazivanje prisilne moći od strane vladara biti kao takvo loše. Ali takvo poimanje nema smisla osim ako ga ne prati teorija povlačenja iz svijeta kao jedinog spasa čovjeka, a to je u svakom slučaju pogrešno. Učeni smo kako Bog zadržava zlu volju vraga unutar svojih granica nasiljem: nemamo sliku Boga koji dopušta đavlu da čini sve što može. Postoji trenutno poimanje Kršćanstva koje kao da je otkrilo kako poraz zla mora uvijek biti čistom ljubavi, bez prisile; to se barem pokazalo pogrešnim prethodnim razmatranjem. I bez navodne objave ne bi moglo biti razloga da vjerujemo takvo što.

Mišljenje da je prisilni autoritet društva zlo je slično mišljenju da je tijelo zlo i da je obiteljski život zlo. Te stvari pripadaju trenutnoj konstituciji čovječanstva; i ako je prisilna moć manifestacija zla, a ne pravedno sredstvo njegova obuzdavanja, onda je ljudska priroda potpuno izopačena na način kakav Kršćanstvo nikada nije podučavalo. Društvo je neophodno za ljudsko dobro; a društvo bez prisilne moći je općenito nemoguće.

Ista vlast koja guši unutarnje razdore, proglašava zakone i sprečava one koji ih krše kada može, mora se podjednako tako suprotstavljati vanjskim neprijateljima. Tu se ne radi samo o onima koji napadaju granice naroda kojima vlada ta vlast; nego primjerice i pirate, pustinjske razbojnike, i općenito one van granica države koji su svojim aktivnostima zlobno štetni prema njoj; Rimljani, kada su uspostavili svoju vladavinu u Galiji, bili su opravdani u napadima na Britaniju, gdje su se odgajali Druidi čiji su učenici pustošili sjevernu Galiju i čije su prakse Rimljani smatrali "dira immanitas". Osim toga, s obzirom da postoji opća dobrobit čovječanstva, i vidljivi kriminalitet protiv njega, kako možemo sumnjati u postupke poput nasilnog suzbijanja porobljavanja ljudi [1] od strane Britanske vlade u vrijeme Palmerstona? Sadašnje poimanje "agresije", poput mnogih drugih utjecajnih poimanja, je pogrešno. Zašto mora biti pogrešno zadati prvi udarac u borbi? Jedino pitanje je, tko je u pravu, ako itko je. [Napomena – 1. Ignorancija je pretpostaviti kako je potreban moderni liberalizam da bi to mrzili i osudili. Prokleto je, i podliježe smrtnoj kazni, po Mojsijevu zakonu. Također pod tim zakonom, odbjegli robovi drugih nacija imali su azil u Izraelu.]

Međutim, ljudski ponos, zloba i okrutnost su toliko uobičajeni da je točno reći kako su tu ratovi većinom bili čista opačina s obje strane. Baš kao što će pojedinac stalno smatrati da je u pravu, neovisno o tome što radi, a ipak postoji takva stvar kao biti u pravu; tako će i nacije konstantno pogrešno misliti da su u pravu – a ipak i dalje postoji takva stvar kao biti u pravu. Palmerston nesumnjivo nije imao sumnje oko provođenja opijumskog rata protiv Kine, koji je bio dijaboličan; baš kao što je trijumfirao pobjeđujući trgovce robljem. Ali nema sporo oko toga da je bio čudovište u jednoj stvari, a pravedan čovjek u drugoj.

Vjerojatnost je da je ratovanje nepravda, da je život u vojnoj službi loš život "militia ili radije malitia", kao što ju je Sv. Anselm nazivao. Ova vjerojatnost je veća nego vjerojatnost (koja također postoji) da će pripadništvo policiji uključivati zlobu, zbog karaktera ratovanja; izvanredne prilike koju pruža za zlobno nepravedne postupke od strane vojnih zapovjednika i zaraćenih vlada, koje tada privlače pohvale, a ne pokude, od svojeg naroda. Podjednako vrijedi da je život vladara obično zloban život; ali to nam ne pokazuje da je vladanje kao takvo zlobna aktivnost.

Glavna izopačenost koja je napast za one uključene u ratovanju je ubojstvo nevinih, što često može biti učinjeno nekažnjeno, pa čak i na slavu onih koji to čine. Puno puta je na raznim mjestima uzeto zdravo za gotovo, kao dio prirodnog djela vođenja rata: da zapovjednik, posebno osvajač, masakrira tisuće ljudi; bilo da je to dio njegove slave, mjera teroriziranja, ili dio njegove taktike.

Nevinost i Pravo da Ubijate Namjerno

Potrebno se zadržati na pojmu ne-nevinosti kojeg ćemo iskoristiti. Nevinost je pravni pojam; ali ovdje, optuženi nije proglašen krivim na temelju postojećeg pravnog kodeksa, pod kojim mu je suđeno pred nepristranim sucem, da bi time postao meta napada. Teško da postoji mogućnost za to; administracija pravosuđa je nešto što se događa pod okriljem suverene vlasti, ali u ratovanju – ili gašenju nasilja građanskog nemira – suverena vlast je sama uključena kao stranka u sukob i nije podložna daljnjim zemaljskim i trenutnim vlastima koje bi mogle prosuđivati o pitanju i izreći presudu protiv optuženih. Što je društvo stabilnije, rjeđe će biti za suverenu vlast da ima išta drugo osim privođenja unutarnjeg neprijatelja i njegova suđenja; ali čak i u najstabilnijim društvima postoje prilike kada se vlast mora boriti s unutarnjim neprijateljima sve do ubojstva, kao što je to slučaj u borbama s vanjskim zaraćenim snagama u međunarodnom ratovanju; i tada karakterizacija njezina neprijatelja kao ne-nevinog nije ratificirana pravnim procesom.

Međutim, to ne znači da pojam nevinosti propada u ovoj situaciji. Ono što je potrebno, da bi napadnuti ljudi bili ne-nevini u relevantnom smislu, je njihova uključenost u objektivno nepravedan postupak oko kojeg napadač ima pravo biti zabrinut; ili – najčešći slučaj - da ga nepravedno napadaju. Onda ih on može napasti s ciljem zaustavljanja; kao i njihove linije opskrbe i tvornice naoružanja. Ali oni ljudi koji tek žive i njihove aktivnosti kojima podržavaju svoju egzistenciju; uzgajanjem usjeva, proizvodnjom odjeće i slično, predstavljaju izuzetak za njega – takvi ljudi su nevini, a napasti ih bi bilo ubojstvo, ili označiti ih metom za napad jer netko misli da će mu to pomoći u krajnjoj pobjedi. Ubojstvo je namjerno ubijanje nevinog, bilo zbog sebe ili kao sredstvo nekog daljnjeg cilja. Pravo na napadanje s ciljem ubojstva normalno pripada samo vladarima i onima kojima to narede. Tvrdila sam da to pravo pripada vladarima upravo zbog prijetnje nasilne prisile korištene od strane onih na vlasti koja je neophodna za postojanje civilnog društva. Ne smije se pretvarati da vladari i njihovi podređeni ne odabiru [2] ubojstvo svojih neprijatelja kao sredstvo, kada dođe do borbe u kojoj su odlučili pobijediti, i kada se njihovi neprijatelji odupiru sve do potrebe ubojstva: to vrijedi čak i u unutarnjim nemirima. [Napomena 2. – Postoje prijedlozi da mogu zakonito raditi ono što rade, ali ne smiju namjeravati smrt onih koje napadaju. Kada tu ideju prikladno iznesu ona se može činiti plemenita, ali netko tko je u stanju prihvatiti takvo zbrkano razmišljanje može se na isti način uplesti u opravdavanje bilo čega, koliko god grozno bilo.]

Kada se (privatni) čovjek bori s neprijateljem nema pravo ciljati da ga ubije, osim u okolnostima napada na njega u kojima se može smatrati kako mu je predan autoritet zakona, i ako borbe dođe do te točke. Pod "privatni" čovjek, mislim na čovjeka u društvu; ne mislim na čovjeka na vlastitom imanju, bez vlade, na udaljenim mjestima; jer takvi ljudi nisu niti javni službenici niti "privatni". Prizivanje na samoobranu (ili obranu nekog drugog) privatnog čovjeka koji je ubio nekoga drugoga mora u savjesti – čak i ako ne zakonski – biti prigovor kako smrt drugog nije bila namjeravana, nego je nuspojava poduzetih mjera kako bi se obranili od napada. Pucati kako bi ubili, postaviti smrtonosne zamke, ili primjerice, otrovati nekog od koga dolazi opasnost za život, je zabranjeno. Namjerni izbor usmrćivanja u borbi je pravo samo vladajućih tijela i njihovih podređenika. (Ali ovdje se ne bavim pravednom pobunom i borbom protiv uzurpirane vlasti.)

Kada kažemo da privatni čovjek ne smije izabrati ubiti, mislimo na princip "dvostrukog učinka". Negiranja principa je korupcija ne-katoličke misli, a njegova zloupotreba korupcija Katoličke misli. Oboje ima katastrofalne učinke što ćemo i vidjeti. Ovaj princip nije prihvaćen u engleskom pravu: zakon obično ne razlikuje predviđene i planirane posljedice čina. Prema tome, ako gurnem čovjeka s litice kada prijeti mom životu, njegova smrt se smatra namjeravana od moje strane, ali namjera je opravdana zbog samoobrane. Ipak, teško da bi odvjetnici postavljanje otrova smatrali dopuštenim činom samoobrane, samo ubojstvo nasilnim činom u nasilnom trenutku. Kršćanski moralni teolozi su podučavali da čak niti ovdje ne smijete tražiti smrt napadača, ali možete u postojećim mogućnostima samoobrane iskoristiti nasilje koje će zapravo rezultirati njegovom smrću. Razlika je očito mala u određenim slučajevima: može se pitati što može biti namjera, ako se može reći da je nema u ovom slučaju, osim puke želje ili žudnje?

Ipak, u drugim slučajevima je razlika vrlo jasna. Ako odem u zatvor radije nego da izvršim neki čin, nijedna razumna osoba neće smatrati da je slučajna posljedica mog odbijanja – primjerice gubitak posla – namjerna samo zato što sam znala da se mora dogoditi. U slučajevima propisivanja lijekova protiv boli kod smrtno bolesnih, u kojima doktor zna da lijek može izgledno ubiti pacijenta ako smrt to ne učini prva, razlika je očita; nedostatak te razlike je doveo do toga da engleski suci pričaju gluposti o tome kako propisivanje lijekova nije stvarni uzrok smrti u takvom slučaju, iako je post mortem pokazano da je. Svi razumiju da postoji velika razlika između propisivanja lijekova, i propisivanja lijekova s namjerom ubijanja. Princip dvostrukog učinka ima važnije primjene u ratovanju, i na to ću se kasnije vratiti.

Utjecaj Pacifizma

Pacifizam postoji kao bitan pokret u engleskom govornom području još od prvog svjetskog rata. Prema mojem razumijevanju; doktrina pacifizma je da je eo ipso pogrešno boriti se u ratovima, ne doktrina da je pogrešno biti prisiljen, ili da bilo koji čovjek, ili neki ljudi, mogu odbiti; Iz razloga koji su već dani smatram da je doktrina netočna. Ali sada želim razmotriti izvanredne učinke koje je pacifizam imao jer vjerujem kako je učinak bio ogroman, puno veći od samog utjecaja na svoje sljedbenike. Prvo bi trebali primijetiti da pacifizam ima kao svoju pozadinu novačenje i prisilnu vojnu službu za sve ljude. Bez novačenja, pacifizam je privatno mišljenje koje će odbiti od vojske one koji ga se drže, a toj vojsci se nisu niti obvezni pridružiti. Univerzalno novačenje, osim zbog najvanrednijih razloga, tj. kao redovita navika među većinom nacija, je takvo grozno zlo da njegovo odbijanje automatski nalaže određenu količinu poštovanja i simpatije. Ovdje se ne bavimo pacifizmom neke određene sekte koja se u određenoj mjeri povlači od svijeta, nego s pacifizmom ljudi u svijetu, koji se ne žele povući iz njega. Za neke od njih, pacifizam nije samo obično teoretsko ponašanje zato što su podložni novačenju, i spremni su se odupirati; ili su u stanju izravno utjecati na ponašanje nekih koji su podložni.

Snažan sastojak u ovom pacifizmu je prevladavajuća slika Kršćanstva. Ova slika nalaže sentimentalno poštovanje među ljudima koji nemaju vjere u Kršćanstvo, odnosno, u kršćanske dogme; ali ipak imaju određenu vjeru u ideju koju si zamišljaju kao dio "istinskog Kršćanstva". Zato je bitno shvatiti tu sliku Kršćanstva i znati koliko je pogrešna. Takvo razumijevanje je bitno, ne samo onima koji žele vjerovati u Kršćanstvo, nego i svima onima koji bez ikakve želje da vjeruju, su svejedno duboko pod utjecajem takve slike. Prema toj slici, Kršćanstvo je idealna i prekrasna religija, neizvediva, osim za nekoliko rijetkih karaktera. Propovijeda Boga ljubavi od kojeg ne postoji razlog za strah; označava bijeg od poimanja predstavljenog u Starom Zavjetu, od osvetničkog i ljubomornog Boga koji će strahovito kazniti svoje neprijatelje. "Kršćanski Bog" je roi faineant, čiji je jedini trijumf na Križu; njegov poziv na dobrotu i nesebičnost, slijediti ga znači ponašati se prema Govoru na Gori – okrenuti drugi obraz i ne pružiti nikakav otpor zlu. Prema takvom opisu, neki od evanđeoskih savjeta su odabrani kao da sadrže čitavu Kršćansku etiku: odnosno, pretvoreni su u pravila. (Samo neki od njih; nije izgledno da će se netko tko zaključuje o dužnosti pacifizma iz Govora na Gori i prijekora Petru, složiti u prihvaćanju savjeta "Tko od tebe što zaište, podaj mu!" kao podjednako univeralno obvezujućeg pravila.)

To pretvaranje savjeta u zapovijedi rezultira pretencioznim principima. Pogrešno visoki i strogi principi su zamka; mogu lagano na kraju dovesti izravno ili neizravno do opravdanja monstruoznih stvari. Tako da ako evanđeoski savjet oko siromaštva pretvorimo u propis koji zabranjuje vlasništvo, ljudi bi ga hvalili kao ideal, dok bi u praksi varali. "Apsolutno poštenje!" govorilo bi se: "Mogu to poštovati – ali naravno to znači nemati nikakvo vlasništvo; i iako poštujem one koji slijede taj put, ja moram napraviti kompromis s nepoštenim svijetom." Ako netko mora "napraviti kompromis sa zlom" posjedovanjem vlasništva i uključivanjem u trgovinu, onda će količina varanja te osobe ovisiti o praktičnosti. Ovaj imaginarni slučaj ima paralelu u onome što se često čuje: apsolutni pacifizam je ideal; nemoguće ga je slijediti, i zbog "kompromisa sa zlom", potrebno je ići do kraja i ratovati à outrance.

Istina o Kršćanstvu je da je to teška i provediva religija; a ne prekrasni, ali neizvediv ideal. Njegovi moralni propisi (osim strožih zakona oko braka koje Krist donosi, ukidanjem nekih dozvola Starog Zakona) su iz Starog Zavjeta; a njegov Bog je Bog Izraela.

Nepoznavanje Novog Zavjeta skriva ove činjenice od ljudi. Karakteristika je pacifizma oklevetati Stari Zavjet i uzvisiti Novi: nešto sasvim suprotno učenju samog Novog Zavjeta, koji se stalno osvrće natrag i oslanja na Stari. Tipično je da se Kristove riječi "Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem..." uzimaju kao poništenje Starog Zavjeta! Ljudi rijetko traže pojavu ove fraze u pravnom kodeksu Starog Zavjeta, gdje pripada, i pohvalan je princip zakona za kažnjavanje određenih kaznenih djela. Ljudi često citiraju frazu da opravdaju privatnu osvetu; nema sumnje da se podjednako često "čulo da je rečeno" kada je Krist govorio o tome. Ali opravdanje za to ne postoji u osobnoj etici koju podučava Stari Zavjet. Naprotiv. Što pronalazimo? "Ne osvećuj se!" (Lev 19,18) i "Kad nabasaš na zalutalo goveđe ili magare svoga neprijatelja, moraš mu ga natrag dovesti. Ako opaziš magarca onoga koji te mrzi kako je pao pod svojim tovarom, nemoj ga ostaviti: zajedno s njegovim gospodarom moraš mu pomoći da se digne." (Izl 23, 4-5) I "Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga kruhom, i ako je žedan, napoji ga vodom."(Izr 25: 21). Ovo je samo jedan primjer; uz malo više prostora, bilo bi lagano pokazati pogrešnost poimanja Kristova učenja kao popravljanja religije starih Izraelaca, i zamjenjivanja njihove religije s višom i "duhovnijom". Pogrešna slika koju sam opisala ima važnu ulogu u etici pacifista i etici mnogih ljudi koji nisu pacifisti ali su pod utjecajem pacifizma.

Izdvojiti pacifističku doktrinu – odnosno osuđivanje uporabe sile od strane vladajućih tijela, vojske kao profesije – iz evanđeoskih savjeta i ukora Petra, znači zanemariti ostalo u Novom Zavjetu. To znači zaboraviti upute Svetog Ivana vojnicima da ne ucjenjuju ljude i da budu zadovoljni svojim plaćama; i Kristovo hvaljenje centuriona koji je usporedio svoju nadležnost nad svojim vojnicima s Kristovom nadležnošću. Prema pacifističkom svjetonazoru, to je poput toga da madam u bordelu kaže: "Znam što je nadležnost, kažem ovoj curi da to učini, i ona to učini..." i da Krist pohvali njenu vjeru. Rimski vojnik je bio prvi poganin koji se krstio; nema nigdje sugestije u Novom zavjet da se vojna služba smatrala nespojiva s Kršćanstvom. Martirologij sadrži puno imena vojnika čija prilika za mučeništvo nije bio prigovor vojnoj službi, nego odbijanje idolopoklonstva.

Jedno od najvažnijih i najponavljanijih učenja judeo-kršćanske tradicije kaže kako je proljevanje krvi nevinih zabranjeno božanskim zakonom. Nijedan čovjek ne smije biti kažnjen osim za svoj zločin, i oni čije noge "zlo hitaju i brze su da krv nevinu proliju" su uvijek predstavljeni kao Božji neprijatelji.

Dugo vremena glavni obrisi ovog učenja su se činili očitim moralom: tako sam primjerice pročitala odlomak Tonalda Knoxa koji se žali na "beskrajno moraliziranje", protkano zapisima bijede, kukavičluka, zlobe, okrutnosti, izdaje i ubojstvo, koje ispunjava Stari Zavjet. I doista, da je strašno ubiti nevine je vrlo očito; moral koji to tako strogo zabranjuje se mora pozivati na čovječanstvo, posebno na ugrožene žrtve. Zašto je potrebna grmljavina sa Sinaja i patnja i propovijedanja proroka da bi proglasili takav zakon? Ali ljudski ponos i zloba su svugdje toliko snažni da se sada, nestajanjem Kršćanstva sa Zapada, ovaj moral opet ističe kao zahtjev koji se ljudima vođenim ponosom i strahom čini beskompromisnim. Za Knoxa, to se činilo tako očito da je dosadno; propustio je prepoznati krvave i zvjerske zapise koji dolaze s time zbog istinitosti o ljudskim bićima što je toliko karakteristično za Stari Zavjet. [3] [Napomena - 3. Možda je potrebno napomenuti da ovdje ne mislim na potpuno istrebljenje određenih plemena u Kanaanu koje prema Starom Zavjetu zapovijeda Bog. To je nešto sasvim izvan odredbi Mojsijeva Zakona za ponašanje u ratu.]

Pacifizam uči ljude da ne prave razliku između prolijevanja krvi nevinih i prolijevanja ikakve ljudske krvi. Na taj način pacifizam je iskvario ogroman broj ljudi koji neće djelovati u skladu sa svojim načelima. Postaju uvjereni kako je puno stvari zlo, iako te stvari nisu zle; i stoga ne vidjevši način izbjegavanja opačina, ne postavljaju nikakvu granicu na nju. Pacifisti neprestano tvrde da svaki rat mora biti a outrance! Da oni koji se upuštaju u rat moraju ići koliko god to tehnologija dopušta u uništavanju neprijateljskog naroda. Kao da su napoleonski ratovi imali više pokolja od ratova Henrika V. To nije točno: obrnuto se dogodilo. Tehnološki napredak također nije posebno relevantan; sama gadljivost odvraća one ljudi koji bi pristali na bombardiranja područja od velikih masakara rukom koji su nekoć biti počinjeni.

Politika uništavanja gradova je usvojena od strane saveznika u posljednjem ratu; taj korak nisu trebali poduzeti, i uvelike je poduzet iz zločinačke mržnje, i kao nužna posljedica politike, sada univerzalno kritizirane, traženja "bezuvjetne predaje". (Sama politika je bila vidno zla, i moglo ju se je osuditi kao takvu u tom trenutku; nije iznenađujuće da je dovela do katastrofalnih posljedica, čak i ako nitko nije bio tako pametan i dovoljno ravnodušan da to tada predvidi.)

Pacifizam i poštivanja pacifizma nije jedini stvar koja je dovela do općeg zaborava zakona protiv ubijanja nevinih; ali imala je svoj udio u tome.

Princip Dvostrukog Učinka

Međutim, katolici mogu teško izbjeći barem usmeno pridržavanje tog zakona. Dakle moramo se pitati: kako je moguće da je bilo relativno malo pozivanja na savjest po tom pitanju? Odgovor je: dvomisao o dvostrukom učinku.

Razlika između namjeravanih i samo predviđenih učinaka dobrovoljnog čina je doista aposlutno neophodna u Kršćanskoj etici. Kršćanstvo zabranjuje niz stvari jer su loše same po sebi; Ali ako sam odgovorna za predviđene posljedice čina odbijanja, baš kao i za sam čin, onda se ta zabrana ruši. Prema takvom stavu, ako netko nevin umre osim ako ja ne učinim neku izopačenu stvar, onda sam ubojica zbog odbijanja: i jedino što mi preostaje je da odvažem zla. Ovdje dolazi teolog s principom dvostrukog efekta i kaže: "Ne, ti nisi ubojica ako smrt čovjeka nije bila niti tvoj cilj niti tvoje izabrano sredstvo, i ako si se morao ponašati na način koji je ili doveo do toga ili učiniti nešto drugo što je apsolutno zabranjeno." Bez shvaćanja ovog principa, bilo što se može – i tak obično bude – opravdati, a Kršćanski nauk da se ni u kakvim okolnostima ne smije izvršiti, primjerice ubojstvo, preljub se zaboravlja. Ove apsolutne zabrane Kršćanstva nikako ne iscrpljuju njegovu etiku; postoji veliki prostor gdje se ono što je pravedno odlučuje djelomice razumnom procjenom posljedica. Ali zabrane su kamen temeljac, i bez njih se Kršćanska etika raspada. Stoga postoji nužnost pojma dvostrukog učinka.

Istodobno, princip je opetovano zloupotrebljivan od sedamnaestog stoljeća do sada. Uzroci leže u povijesti filozofije. Od sedamnaestog stoljeća do sada, mislima filozofa i teologa dominirala je psihologija koju možemo nazvati kartezijevom. Prema toj psihologiji, namjera je unutarnji čin uma koji se može voljno proizvesti. Ako je namjera tako bitna – kao što i je – u određivanju dobrote ili pokvarenosti čina, onda se, prema takvoj teoriji o namjeri, otvorio čudesni put da svaki čin proglasite dopuštenim. Bilo je potrebno samo da "usmjerite svoje namjere" na prikladni način. U praksi je to značilo da sebi održite jedan govor: "Ono što mislim napraviti je..."

Ovakva perverzna doktrina doživjela je opetovane osude od strane Svete Stolice u tom periodu. Nekoliko primjera će biti dovoljno da se pokaže kako stvari idu. Tipična doktrina od sedamnaeastog stoljeća je bila da je ispravno da sluga drži ljestve kriminalnom gospodaru sve dok tako izbjegava otkaz; ili da čovjek može željeti i veseliti se smrti svojih roditelja sve dok na umu ima vlastiti dobitak; ili da nije simonija ponuditi novac, ne kao cijena za duhovnu korist, nego samo kao povod da ga se da. Osuđena doktrina današnjeg dana je kako je praksa coitus reservatus dopuštena: takva doktrina je mogla nastati samo povezana s "usmjerenošću namjera" zbog koje sve postaje ispravno neovisno o tome što netko radi. Muškarac obavi praksu povlačenja, rekavši sebi kako nema namjeru ejakulirati; naravno (ako je to njegova praksa) obično to učini, ali onda je događaj slučajan i praeter intentionem: ukratko, to je slučaj "dvostrukog učinka". Ova ista doktrina se koristi za sprečavanje bilo kakve sumnje oko žestokog bombardiranja grada. Odani katolik bombarder osigurava "usmjeravanjem namjera" da je bilo kakvo prolijevanje krvi nevinih do kojeg dođe "slučajno". Znam katoličkog dječačića koji se začudio kada mu je učitelj rekao da su se ljudi u Hiroshimi i Nagasakiju slučajno tamo našli i poginuli; u stvari, koliko god da se čini apsurdno, takve misli su česte među svećenicima koji znaju da im je zabranjeno božanskim zakonom opravdati izravno ubijanje nevinih.

Besmisleno je pretvarati se da ne namjeravate učiniti ono što je sredstvo koje izabirete kako bi postigli svoj odabrani cilj; inače nema aposolutno nikakve supstance u Pavlovom učenju da ne smijemo učiniti zlo iz kojeg može proizaći dobro.

Neki Česti Argumenti

Postoji puno sofističkih argumenata koji se često, ili ponekad, koriste u raspravama oko ovih tema, na njih treba odgovoriti.

Gdje povući crtu. Kao što je Dr. Johnson rekao, činjenica sumraka ne znači da ne možete razlikovati dan od noći. Postoje granični slučajevi, gdje je teško razlikovat, što je učinjeno, između sredstva i slučajnoga u okolnostima koje su neodvojive od tih sredstava. Namjerno uništavanja gradova bombardiranjem nije granični slučaj.

Stari "uvjeti za pravedni rat" su nebitni za uvijete suvremenog ratovanja, tako da to moramo odmah osuditi: Ljudi koji to kažu uvijek predviđaju samo velike ratove između Velikih Sila, Sila zbog kojih je nezamislivo da dođe do rata između njih bez da ujedno dođe i do ogromnih pokolja civilne populacije. Ali to nisu jedini ratovi. Zašto je Finska slobodna? Barem djelomice zbog "državne vojne pripremljenosti" zbog koje bi, s obzirom na lik zemlje, podjarmljivanje Finaca bio težak i nezahvalan zadatak. Ofenziva izraelaca protiv Egipćana 1956. godine nije uključivala civilno stanovništvo kao metu vojnih napada.

U suvremenom ratu razlika između boraca i ne-boraca je beznačajna, tako da je napad na bilo koga s neprijateljske strane opravdan: Ovo je obična besmislica; čak i u ratu, veliki broj stanovništva neprijatelja je uključen u održavanje života zemlje, ili su bolesni, stari ili djeca.

Mora biti legitimno držati se mišljena – viz. da je razaranje gradova bombardiranjem dopušteno – ako je to ono što kompetentni teolozi tvrde, a Sveta Stolica nije proglasila: Argument iz šutnje Svete Stolice je sam osuđen od Svete Stolice.(Denzinger, 28th Edition, 1127). Kako bi to mogao biti razuman nauk s obzirom na beskrajnu izopačenost ljudskog uma?

Je li rat pravedan ili nije, nije na privatnom čovjeku da prosuđuje: on mora poštivati svoju vladu:

Ponekad je to možda točno; posebno što se tiče uzroka rata. Ali pojedinac koji se uključi uništavanju grada, poput nacističkih masakara stanovništva sela, je također očito označen kao neprijatelj ljudskog roda, ne može se skrivati iza poslušnosti.

Naposljetku, koliko god da je strašno što to moramo primijetiti, moramo primijetiti da čak i argumenti o dvostrukom učinku – koji barem pokazuje da čovjek nije voljan otvoreno opravdavati ubojstva nevinih – sada počinju izgledati staromodno. Neki katolici ne oklijevaju reći da je sve opravdano u obrani daljnjeg postojanje i slobode Crkve na Zapadu. Strašan strah od komunizma potiče ljude da govore takve stvari. "Naš Gospodin nam je rekao da se bojimo onih koji mogu uništiti tijelo i dušu, a ne da se bojimo uništavanja tijela", blasfemično je rečeno mome prijatelju, što znači "moramo se bojati Ruske dominacije više nego destrukcije ljudskih tijela pretjeranim bombardiranjem."

Ali što nam je Naš Gospodin rekao koga da se bojimo kada je rekao: "Pokazat ću vam koga vam se bojati" i "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu."? Rekao nam je da se bojimo Boga Oca, koji može i hoće uništiti nepokajničke neposlušnike, tijelo i dušu, u paklu. Katolici koji su u iskušenju misliti onako kako sam opisala bi trebali zapamtiti da je Crkva duhovni Izrael: odnosno, da su Katolici ono što su bili stari Židovi, sol zemlje i narod Božji; i što je bilo točno za neke odane Židove starih vremena može podjednako biti točno za nas sada: "Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe." Misle li katolici nekad da su imuni na takvu mogućnost? Da su Farizeji – koji su sjedili na Mojsijevu mjestu i koji su bili toliko revni pravoj religiji – bili loši na način na koji mi ne možemo biti ako smo revni? Vjerujem da misle. Ali naša vjera ne podučava toliko imunitet, podučava suprotno. "U opasnosti smo cijelog našeg života." Tako da se moramo bojati Boga i držati se njegovih zapovijedi, i računati što je najbolje samo u granicama te poslušnosti, znajući da je budućnost u Božjoj moći i da nitko ne može oteti one kojima je Otac dao Krista.

Vjerujemo kako Crkva ne može propasti, ali ne zbog nejasne vjere u trijumf duha nad silom (postoji malo jamstva za to) nego zbog definitivne vjere u božanska obećanja. Dakle oni koji misle da se moraju pripremiti za rat sa Rusijom uključujući namjerne pokolje gradova, moraju biti spremni reći Bogu: "Morali smo prekršiti tvoj zakon, kako tvoja Crkva ne bi propala. Nismo mogli poslušati tvoje zapovijedi, jer nismo vjerovali u tvoja obećanja."

Moderna Moralna Filozofija - G.E.M. Anscombe

Gertrude Elizabeth Margaret Anscombe opisuju kao "diva među filozofkinjama", kao "najvećeg engleskog filozofa svoje generacije", kao jednog od "pionira obnavljanja Katoličke misli". Ali i bez referenci na spol, nacionalnost ili religiju bila je "titan svjetske filozofije", "cijenjena kao jedan od najvećih filozofa dvadesetog stoljeća". (Iako je "najveća filozofkinja" u povijesti taj joj se naziv ne bi posebno sviđao.) 

Jedan od njenih radova nosi naziv Modern Moral Philosphy. Utjecajan rad možete pročitati ovdje;

MODERN MORAL PHILOSPHY

( ili čitljivije u pdf formatu ovdje ili ovdje)  


***

U uvodu zapisuje;

Započet ću navođenjem tri teze koje predstavljam u ovome radu. Prva je da u ovom trenutku nemamo koristi od bavljenja moralnom filozofijom; trebamo to zapostaviti sve dok nemamo adekvatnu filozofiju psihologije, koja nam očigledno nedostaje.  

Druga teza je da koncept obveza, i dužnosti – odnosno moralne obveze i moralne dužnosti – i onoga što je moralno ispravno i pogrešno, i koncept moralnog smisla "treba" odbaciti ako je to psihološki moguće; jer se radi o preživjelim stvarima, ili izvedenicama iz preživjelih, ranijeg koncepta etike koji više ne preživljava, a bez tog koncept su samo šteti.

Moja treća teza je da su razlike između poznatih engleskih autora moralne filozofije od Sidgwicka nadalje od male važnosti.

Anscombini radovi su izrazito akademski, obično ih je teško shvatiti jer nije uvijek osjećala potrebu objašnjavati što točno misli, ponekad je potrebno više vremena da bi se uvidjela poanta onoga što Ancombe tvrdi, ali razlog je taj što se bavila teškim problemima, nije imala vremena za posebna pojašnjenja.

U nastavku sam izdvojio nekoliko odlomaka koji govore o navedenom radu, više o Anscombe i njenim doprinosima možete pročitati u člancima filozofskih enciklopedija: IEP i SEP.

 

***

Anscombe je predavala na Oxfordu različite teme, ali ne i etiku koju je predavala Philippa Foot. Međutim kada je Foot morala otputovati u ameriku, zamolila je Anscombe da ju zamijeni. Anscombe se počela pripremati čitajući standardne radove moderne moralne filozofije te se zgrozila pročitanim. Unatoč međusobnim razlikama, svi autori su dijelili jednu stvar: nije bilo akcije koju su apsolutno isključivali. To je u oštroj suprotnosti s Deset Zapovijedi hebrejske Biblije, a što se toga tiče, i učenja stoika, Aristotela i mnogih antičkih filozofa.

Ta promišljanja su bila osnova Anscombina članka (1958.) "On modern moral philosophy". Opisala je "konzekvencijalizam" kao svjetonazor po kojem ne postoji djelo, koliko god loše, kojeg ne možemo opravdati nadom u dobre posljedice, ili strahom od loših posljedica. Ako je to točno, onda je moguće tvrditi da je nepravedni čin, primjerice osuđivanje na smrt nedužne osobe (kako bi spriječili bijes okupljenih i potencijalne posljedice), nešto što "trebamo" učiniti. Ako netko takvu mogućnost uzima ozbiljno onda se radikalno udaljio od tradicionalnog shvaćanja vrline.

Osim napadanja konzekvencijalizma, esej kritizira suvremeno korištenje pojma "moralno pogrešnog" i "moralno ispravnog". Ideja ispravnog i pogrešnog, i moralne dužnosti se oslanja na "zakonskom konceptu etike". Povijesno, to se povezivalo sa božanskim zakonom i božanskim zakonodavcem. Bez takve pozadine upitno je ima li ideja moralnih obveza stvarni sadržaj. Doista, upravo zato što nema specifični sadržaj netko može zamisliti kako je namjerno optuživanje na smrt nevinog čovjeka "moralno ispravno". Suočeni s takvim lišavanjem sadržaja moralnog jezika Anscombe predlaže da je bolje ne koristiti fraze poput "moralno ispravno", "moralno pogrešno", "moralno potrebno" i da se umjesto toga treba okrenuti riječima koje opisuju različite vrline i poroke kao pravedan i hrabar, ili neumjeren i glup.

Ovaj esej je imao veliki utjecaj. Razbila je gotovo neupitnu pretpostavku kako postoje samo dvije vrste etike: deontološka etika (temeljena na pravilima) i teleološka (temeljena na posljedicama). Anscombe se zalagala za povratak etici utemeljenoj na ljudskim vrlinama i detaljnom opisu ljudskog ponašanja i ljudskog napredovanja. Poput mnogih Anscombinih zapisa, esej nije lako štivo jer se bavi dubokim pitanjima.

***

Anscombin članak "Modern Moral Philosophy" potaknuo je razvoj etike vrlina kao alternative utilitarizmu, kantovoj etici, i teorijama društvenog ugovora. Njezin primarni prigovor u članku je da su, kao sekularni pristupi moralnoj teoriji, bez temelja. Koriste koncepte poput "moralne potrebe", "moralne obveze", "moralnog prava" i ostale koji su legalistički i kojima je potreban zakonodavac kao izvor moralnog autoriteta. U prošlosti je Bog zauzimao tu ulogu, ali sustavima koji su raskrstili s Bogom kao djelom teorije nedostaje odgovarajući temelj za smisleno korištenje tih koncepata.

Članak je imao utjecaj na razvoj etike vrlina. Dio utjecaja možemo povezati s negativnim procjenama tada vodećih teorija, posebno utilitarizma i kantove etike. Prema njoj, utilitarizam obvezuje nekoga da prihvaća zla djela, a kantova etika, sa svojim pojmovima "samozakonodavstva" je jednostavno nekoherentna. Ako su glavni izbori ili zlo ili nesuvislost, onda je to ozbiljan problem koji poziva na razvoj nekog alternativnog pristupa. Nažalost za Anscombin cjelokupni projekt, njezina publika je smatrala kako je nadnaravni pristup problematičniji nego naturalizirani. Ukoliko ćemo se vratiti ranim pristupima, poput Aristotelova, onda je prirodni pristup razvijanju alternativa "etika vrlina" i bavljenje kompliciranim pitanjima ljudskog napredovanja (procvata) i dobra.

***

U nastavu nešto opširnije o njenim razmišljanjima;

Konzekvencijalizam

Zato što, prema njoj, čin može biti loš i može se za njega znati da je loš bez njegova promatranja i promatranja njegovih rezultata, Anscombe odbija široki skup teorija o etici. Jedan od njenih glavnih doprinosa etici je uvođenje riječi "konzekvencijalizam" kao oznake za te teorije, zajedno s opisom njihovih nedostataka. Konzekvencijalizam je negiranje da postoji značajna moralna razlika između rezultata djelovanja koja su nastala namjerno i onih koji predviđeni, ali nisu namjeravani. Možete razmišljati o konzekvencijalizmu kao teoriji da su namjere nebitne u etici. Ancombe se protivi takvoj vrsti teorije iz više razloga. Riječ konzekvencijalizam se često koristi kao vrsta tehničkog sinonima za utilitarizam, ali Anscombe ju je osmislila upravo kako bi razlikova određene vrste moralnih teorija od utilitarizma. Izgleda da je vjerovala kako niti Jeremy Bentham niti John Stuart Mill nemaju koherentnu moralnu filozofiju, s obzirom da su se oboje oslanjali na (ono što je ona smatrala) beznadno pojednostavljenom pojmu sreće ili užitka.

Njezin glavni prigovor konzekvencijalizmu je moralan. Ako je jedino bitan rezultata, onda ne postoji ograničenje onoga što možemo učiniti kako bi postigli najbolji mogući rezultat. Primjerice kako bi spasili živote naših vojnika mogli bi ubiti puno djece. U osnovi to je ono što ona smatra da se dogodilo u Hiroshimi i Nagasakiju, a to je nezamislivo unutar njene moralne perspektive. [...] Jasno je kako Anscombe smatra da je utilitarizam Benthama i Milla fatalno manjkav zato što zagovara najveću sreću najvećeg broja bez da je (prema njoj) adekvatno određeno što se misli pod sreća i bez shvaćanja (prema njoj) da "najveća sreća najvećeg broja" nema smisla.

Još jedan problem s konzekvencijalizmom je da ignorira namjere, bez kojih ne možemo shvatiti ljudsko ponašanje. To znači da, iako možemo prosuđivati djelovanja na konzekvencijalistički način, ne možemo dosljedno živjeti kao da je konzekvencijalizam istinit. Odnosno, ne možemo živjeti naše cijele živote kao da namjere nisu bitne, iako se možemo pretvarati da nisu važne kada odlučujemo što ćemo učiniti ili iskazujemo ne/odobravanja nekog ponašanja. Konzekvencijalisti onda gotovo neminovno djeluju mala fides. Prave se da vjeruju ono što ne mogu, i što stvarno ne mogu, vjerovati.

Moralna obveza

Prije objave "Moderne Moralne Filozofije", glavna vrsta etičke teorije, osim utilitarizma, koje su se filozofi držali je bila Kantova deontologija, koja, u svojem najčićem obliku, kaže kako su određena djela zabranjena ili dopuštena, neovisno o posljedicama. Anscombe preispituje tko ili što bi trebalo zabranjivati ili dopuštati. Tradicionalno je odgovor bio Bog. Ali mnogi filozofi ne žele uvesti vjeru u Boga u svoje teorije. Dakle na što se misli u teoriji, koncipiranoj neovisno od vjere u Boga, prema kojoj su neka djela dopuštena ili ispravna ili čak obavezna, a druga su zabranjena ili pogrešna? Prema Anscombe, ne možete se smisleno obvezati; a ideja da nešto poput društva ili vlade odgovara za dopuštenje nije ono što žele ljudi koji teoretiziraju na ovaj način. Anscombin zaključak je da je govor oko moralnih obveza, moralne dužnosti, posebni moralni smisao riječi "treba" itd. zapravo besmislen.

Anscombe prigovara sekularnom korištenju religijskog koncepta (ne samo riječi). Postoji religiozna tradicija prema kojoj su određena djelovanja naređena, a druga zabranjena od Boga. Unutar te tradicije, ljudska vrsta ima povijesni odnos s Bogom, u kojoj su dana različita obećanja, sklopljeni savezi, i tako dalje. Dakle ima smisla, unutar tih tradicija, biti obvezan ili dužan činiti ovo ili ono. Međutim, nema nikakvog smisla da možete biti podjednako vezani na isti način ukoliko se ta tradicija odbacuje ili zanemaruje, ostavlja po strani, radi filozofskih svrha. U najboljem slučaju, stvar je zablude ako se netko misli baviti filozofijom na religiozno neobvezujući način, a svejedno se pita što je zabranjeno, grešno, dopustivo i tako dalje. Jedan problem s takvim izrazima je što se čini da impliciraju izrazito religiozni način razmišljanja kojeg izričito odbijaju filozofi koja ga koriste.

PS

Rad se pokazao utjecajnim zbog svoje kritike moderne moralne filozofije, odnosno konzekvencijalizma (i utilitarizma), ali i deontologije; te predstavlja početak buđenje interesa za etiku vrlina. Jedan od najbitnijih moralnih filozofa druge polovice dvadesetog stoljeća je Alasdair MacIntyre koju je dao veliki doprinos razvoju etike vrlina, autor je više knjiga, najpoznatija After Virtue objavljena je kod nas pod naslovom Za Vrlinom. (Na vimeu možete pronaći više snimki njegovih predavanja.)

Inače, već sam objavio jedan Anscombin rad; Kontracepcija i čednost.