Još jedan post iz
Vallicelline serije o značenju života, izvorna verzija If Life Has a Meaning, Then it Cannot be Subjective. Za bolje
razumijevanje vidi i stariji post O pitanju značenja života (izvorna verzija ).
Ekstremni
Subjektivizam
Trebamo razlikovati
između ekstremne i umjerene verzije teze da je značenje života
subjektivno. "Subjektivno" u mojoj tezi obuhvaća oboje.
Moja teza je da, ako život ima značenje (smisao), onda ono ne može
biti subjektivno. Subjektivist ne tvrdi da ne postoji značenje - što
bi vodilo u nihilizam. Tvrdi da postoji značenje ali je ono
subjektivno po svojoj prirodi. Unatoč tome, i ekstremni i umjereni
subjektivizam padaju u nihilizam kao što ću tvrditi u nastavku.
"Nihilizam", kako ga koristim ovdje, je elimitivizam oko
objektivnog značenja. Dakle ako ljudski život ima značenje, u
smislu "značenja" relevantnog za filozofsko pitanje o
značenju života, onda ne može biti subjektivno.
Prema ekstremnom
subjektivizmu svako značenje (ili svrha) života je ono koje mu vi
pridodate. Značenje je pridodano životu od strane agenta života.
Sami po sebi, životi nemaju značenje, i dobiju značenje samo ako
im ga agenti života pridodaju. [...] Dakle prema ekstremnom
subjektivizmu, agent slobodno odlučuje (i) hoće li ili neće njegov
život imati značenje, (ii) koje značenje će imati, i (iii) i hoće
li i u kojoj mjeri živjeti svakodnevno prema tome značenju
(smislu).
[...] Prema tome,
nijedan cilj nije objektivno vrijedno slijediti ili objektivno
vrjednije slijediti od bilo kojeg drugog cilja. Slobodno izabirući
koji ciljevi će činiti smisao i svrhu njegova života, pojedinac
slobodno stvara i održava svoje vlastito značenje, slobodno ga
stvara iz ničega ili iz samoga sebe. Ova endogena teorija značenje
implicira da ne postoje egzogena ili objektivna ograničenja
egzistencijalnog značenja. Život ima značenje ako i samo ako je
agent života iskreno uvjeren da ima: vaše uvjerenje da vaš život
ima značenje je i nužno i dovoljno da ima značenje.
Ekstremni
subjektivistički pogled na egzistencijalno značenje je izrazito
nesuvisao. Svatko tko odgovori na pitanje značenja izjavom
"Značenje nečijeg života je ono značenje koje mu
on sam pridodaje", jednostavno nije shvatio pitanje.
Pitanje se javlja kada čovjek počne sumnjati u vrijednost projekta
i svrha kojima se vodi. Romanopisac, broker, filozof, šahist, čak i
ako je uspješan može početi sumnjati koja je svrha toga što radi.
"Jesam li potrošio svoj život na pomaganje drugima da se
obogate?", "Jesam li potratio život u iluzornoj potrazi za
nedosežnim znanjem? ", " Rasipam li životnu energiju na
običnu igru?" Sve su to moguća pitanja, čak i ako je
netko potpuno uspješan u postizanju svojih životnih ciljeva. Ne
radi se o pitanjima o uspješnosti ili promašaju unutar nekog plana
nego o pitanjima o samom životnom planu. Svatko tko se iskreno
zapita troši li, ili je potrošio, svoj život pretpostavlja samim
postavljanjem pitanja da postoje objektivni faktori koji se odnose na
pitanje značenja života. [...]
On pretpostavlja
da je moguće potrošiti svoj život, potratiti vrijeme, promašiti
živjeti smislenim život, ali ukoliko je značenje života ono koje
mu pridodate, onda je nemoguće da propustiti živjeti smislenim
životom jer je svaki život poput drugog. Reći takvoj osobi kako je
za smisao života dovoljno da priroda neki smisao životu znači da
ne shvaćate pitanje. [...]
Dakle moj prvi
argument protiv ekstremnog subjektivizma možemo sažeti ovako;
Ekstremni subjektivist odgovara na pitanje, Koje je značenje
života ? određujući egzistencijalni smisao putem značenje
koje pridodaje agent. Međutim, taj odgovor negira pretpostavku
pitanja, odnosno, da je moguće potrošiti svoj život i propustiti
živjeti smisleno. S obzirom da pitanje očito ima smisla, ali
odgovor negira pretpostavku pitanja, pretpostavku koja je bitna za
sam smisao pitanje, odgovor je pogrešan.
Moj drugi argument
je da se ekstremni subjektivizam urušava u nihilizam ili
elimitivizam o egzistencijalnom značenju. [...] Ne postoji stvarna
ili neverbalna razlika između "Ljudski život je beznačajan"
i "ljudski život ima značenje koje mu agenti pridodaju."
Dogovoreni značaj nije značaj. Intelektualno poštenje zahtijeva
da subjektivist govori jasno i kaže "život nema značenje",
a ne da muti problem izjavom "Život ima značenje koju mu
netko pridoda."
Moj treći argument
je da ekstremni subjektivizam podrazumijeva začarani beskonačni
regres. Ako aktivnost mojeg života imaju smisao koji im pridodam,
onda to mora vrijediti i za sam čin pridodavanja značenja kojim
određene aktivnosti postaju smislene za mene. [...]
[U nastavku se bavi umjerenim subjektivizmom koji ima sličnih problema, miješa psihološki i filozofski problem odnosno u konačnici se pokazuju kao ista stvar s obzirom na objektivni smisao.]
PS
U trećem postu V brani tezu The Meaning of Life Must be Subjectively Appropriable. Dakle, prema njemu, smisao života ne može biti
subjektivan, ali ne može biti niti čisto objektivan, odnosno mora
biti subjektivno prilagodljiv. Očito, potrebno je definirati
još neke stvari što je i učinio u navedenom postu.
Nebitno koliko se slažem sa svim detaljima razmišljanja, ali
potpuno je u pravu što se tiče onih koji smatraju da je smisao
života ono što sami odredite. Dati odgovor da život ima smisao
koji god vi želite da ima, odnosno onaj smisao koji mu vi odaberete,
znači da niste uopće shvatili pitanje – a to je danas poprilično
česta stvar. (Vidi Charles Taylor kategoriju za razmišljanja povezana s fenomenom.)
Više sličnih Vallicelinih postova možete pronaći na njegovu blogu u kategoriji Meaning of Life. Nedavno je objavio jedan zanimljivi post Secular Self-Deception About the Value of Life.
Eh... |