Smisao života ne može biti subjektivan

Još jedan post iz Vallicelline serije o značenju života, izvorna verzija If Life Has a Meaning, Then it Cannot be Subjective. Za bolje razumijevanje vidi i stariji post O pitanju značenja života (izvorna verzija ).

Ekstremni Subjektivizam

Trebamo razlikovati između ekstremne i umjerene verzije teze da je značenje života subjektivno. "Subjektivno" u mojoj tezi obuhvaća oboje. Moja teza je da, ako život ima značenje (smisao), onda ono ne može biti subjektivno. Subjektivist ne tvrdi da ne postoji značenje - što bi vodilo u nihilizam. Tvrdi da postoji značenje ali je ono subjektivno po svojoj prirodi. Unatoč tome, i ekstremni i umjereni subjektivizam padaju u nihilizam kao što ću tvrditi u nastavku. "Nihilizam", kako ga koristim ovdje, je elimitivizam oko objektivnog značenja. Dakle ako ljudski život ima značenje, u smislu "značenja" relevantnog za filozofsko pitanje o značenju života, onda ne može biti subjektivno.

Prema ekstremnom subjektivizmu svako značenje (ili svrha) života je ono koje mu vi pridodate. Značenje je pridodano životu od strane agenta života. Sami po sebi, životi nemaju značenje, i dobiju značenje samo ako im ga agenti života pridodaju. [...] Dakle prema ekstremnom subjektivizmu, agent slobodno odlučuje (i) hoće li ili neće njegov život imati značenje, (ii) koje značenje će imati, i (iii) i hoće li i u kojoj mjeri živjeti svakodnevno prema tome značenju (smislu).

[...] Prema tome, nijedan cilj nije objektivno vrijedno slijediti ili objektivno vrjednije slijediti od bilo kojeg drugog cilja. Slobodno izabirući koji ciljevi će činiti smisao i svrhu njegova života, pojedinac slobodno stvara i održava svoje vlastito značenje, slobodno ga stvara iz ničega ili iz samoga sebe. Ova endogena teorija značenje implicira da ne postoje egzogena ili objektivna ograničenja egzistencijalnog značenja. Život ima značenje ako i samo ako je agent života iskreno uvjeren da ima: vaše uvjerenje da vaš život ima značenje je i nužno i dovoljno da ima značenje.

Ekstremni subjektivistički pogled na egzistencijalno značenje je izrazito nesuvisao. Svatko tko odgovori na pitanje značenja izjavom "Značenje nečijeg života je ono značenje koje mu on sam pridodaje", jednostavno nije shvatio pitanje. Pitanje se javlja kada čovjek počne sumnjati u vrijednost projekta i svrha kojima se vodi. Romanopisac, broker, filozof, šahist, čak i ako je uspješan može početi sumnjati koja je svrha toga što radi. "Jesam li potrošio svoj život na pomaganje drugima da se obogate?", "Jesam li potratio život u iluzornoj potrazi za nedosežnim znanjem? ", " Rasipam li životnu energiju na običnu igru?" Sve su to moguća pitanja, čak i ako je netko potpuno uspješan u postizanju svojih životnih ciljeva. Ne radi se o pitanjima o uspješnosti ili promašaju unutar nekog plana nego o pitanjima o samom životnom planu. Svatko tko se iskreno zapita troši li, ili je potrošio, svoj život pretpostavlja samim postavljanjem pitanja da postoje objektivni faktori koji se odnose na pitanje značenja života. [...]

On pretpostavlja da je moguće potrošiti svoj život, potratiti vrijeme, promašiti živjeti smislenim život, ali ukoliko je značenje života ono koje mu pridodate, onda je nemoguće da propustiti živjeti smislenim životom jer je svaki život poput drugog. Reći takvoj osobi kako je za smisao života dovoljno da priroda neki smisao životu znači da ne shvaćate pitanje. [...]

Dakle moj prvi argument protiv ekstremnog subjektivizma možemo sažeti ovako; Ekstremni subjektivist odgovara na pitanje, Koje je značenje života ? određujući egzistencijalni smisao putem značenje koje pridodaje agent. Međutim, taj odgovor negira pretpostavku pitanja, odnosno, da je moguće potrošiti svoj život i propustiti živjeti smisleno. S obzirom da pitanje očito ima smisla, ali odgovor negira pretpostavku pitanja, pretpostavku koja je bitna za sam smisao pitanje, odgovor je pogrešan.

Moj drugi argument je da se ekstremni subjektivizam urušava u nihilizam ili elimitivizam o egzistencijalnom značenju. [...] Ne postoji stvarna ili neverbalna razlika između "Ljudski život je beznačajan" i "ljudski život ima značenje koje mu agenti pridodaju." Dogovoreni značaj nije značaj. Intelektualno poštenje zahtijeva da subjektivist govori jasno i kaže "život nema značenje", a ne da muti problem izjavom "Život ima značenje koju mu netko pridoda."

Moj treći argument je da ekstremni subjektivizam podrazumijeva začarani beskonačni regres. Ako aktivnost mojeg života imaju smisao koji im pridodam, onda to mora vrijediti i za sam čin pridodavanja značenja kojim određene aktivnosti postaju smislene za mene. [...]

[U nastavku se bavi umjerenim subjektivizmom koji ima sličnih problema, miješa psihološki i filozofski problem odnosno u konačnici se pokazuju kao ista stvar s obzirom na objektivni smisao.]

PS

 U trećem postu V brani tezu The Meaning of Life Must be Subjectively Appropriable. Dakle, prema njemu, smisao života ne može biti subjektivan, ali ne može biti niti čisto objektivan, odnosno mora biti subjektivno prilagodljiv. Očito, potrebno je definirati još neke stvari što je i učinio u navedenom postu.

Nebitno koliko se slažem sa svim detaljima razmišljanja, ali potpuno je u pravu što se tiče onih koji smatraju da je smisao života ono što sami odredite. Dati odgovor da život ima smisao koji god vi želite da ima, odnosno onaj smisao koji mu vi odaberete, znači da niste uopće shvatili pitanje – a to je danas poprilično česta stvar. (Vidi Charles Taylor kategoriju za razmišljanja povezana s fenomenom.)

Više sličnih Vallicelinih postova možete pronaći na njegovu blogu u kategoriji  Meaning of Life. Nedavno je objavio jedan zanimljivi post Secular Self-Deception About the Value of Life.

Eh...