utorak, 15. travnja 2014.

O pitanju značenja života

V. je objavio zanimljive tekstove o pitanju značenja (smisla) života u kojima analizira što zapravo pitamo kada pitamo o značenju životu? Potrebno je spomenuti neke distinkcije. U nastavku prenosim dijelove prvog teksta – izvorni post The Question of the Meaning of Life: Distinctions and Assumptions.


Egzistencijalno vs Lingvističko značenje

Oni koji misle da je značenje primarno stvar semantičke domene mogu se pitati ima li smisla govoriti o značenju života odnosno akcija, projekata i događaja koji čine život. No, sigurno ima smisla; nema kategorijske pogreške ili bilo koje druge zablude kada pitamo o značenju života, ili, kako ja to nazivam, o egzistencijalnom značenju. Kada pitamo filozofski o značenju života onda pitamo o konačnom i objektivnom smislu, svrhi, namjeni ili cilju ljudske spremnosti i težnje, ukoliko takvo što postoji. Pitamo postoji li konačni i objektivni smisao, i koji je to. Ova pitanja o egzistencijalnom nasuprot lingvističkom značenju očito imaju smisla i nema potrebe trošiti vrijeme na tu raspravu. Dani čangrizavog pozitivizma su davno prošli.[...]


Teleološki i Aksiološki aspekti egzistencijalnog značenja

Značenje ima teleološki aspekt jer je smisleni život onaj koji je vođen nekom svrhom. Teško je vidjeti kako bi ljudski život lišen svrha mogao biti smislen. svrha organiziranih središnjom svrhom poput unaprjeđenja znanja ili ublažavanje patnje. Središnja svrha mora biti ona koju agent slobodno i samo-transparentno izabire za sebe, uvjet koji ne bi bio zadovoljen od Sizifa da su bogovi, da modificiram Taylorovski klasični primjer, usadili u njemu žarku želju da beskrajno kotrlja stijenu. Naravno, dominantna svrha mora biti i netrivijalna i ostvariva. Život posvećen skupljanju limenki piva je vođen svrhom ali je besmislen zbog trivijalnosti, a život u potrazi za perpetuum mobile je vođen svrhom, ali je besmislen jer je uzaludan. Ali čak i ako život ima središnju svrhu, slobodno i svjesno odabranu od agenta života, koja je netrivijalna i dostižna, to još uvijek nije dovoljno za smislenost. [...]


Ograničenje na Ljudski Život

Pitanje značenja života je ograničeno na ljudski život. Ne pitamo o smislu života općenito jer nas ne zanima život kao takav, život u cijelom biološkom rasponu, nego naš tip života, života koji podržava subjektivitet, život koji se živi iz subjektivnog centra, život koji može izraziti sebe i preispitati se koristeći zamjenicu prvog lica jednine kao u pitanjima Tko sam ja? i Zašto sam Ja ovdje? Ljudski život je život koji se sam propituje, i koliko znamo, samo je ljudski život takav.


Život i Subjektivitet

[...] Možda je bolje govoriti o značenju svijesti, a ne o značenju života. Koje je značenje toga što smo svjesni i svega što to podrazumijeva; postavljanje ciljeva, preispitivanje ciljeva, doživljavanje raspoloženja, potaknutost željom i progonjenost savješću?

Da bismo shvatili distinkciju između ljudskog života kao biološkog fenomena i ljudskog subjektiviteta, primjetite da bi se pitanje značenja moglo javiti čak i da ja nisam ljudska životinja. Da sam ja konačni čisti duh, moje življenje ne bi bilo biološko, ali bi svejedno bilo svjesno i samo-svjesno življenje. Konačni čisti duh bi mogao pitati: Zašto ja postojim? Koja mi je svrha? Koji je smisao mog života? Zamislite da preživite svoju tjelesnu smrt i pitate se o smislu svoje post-mortem egzistencije. Pitati se o značenju svog post-mortem života ne bi bilo isto kao pitati se o značenju svog biološkog života ili smislu svog utjelovljenja (s obzirom da ste bestjelesni) nego o svom životu kao čistog duha; Ali ja sam sada ljudska životinja i možda moj subjektivitet ne može postojati bez potpore moje ljudske animalnosti. [...] Tijelo prenosi moje projekte u materijalni svijet, i možda ne mogu postojati bez tog sredstva. (Sigurno je da nisam identičan njemu.) Ali pitanje značenja se ne bavi svrhom u prirodi ove životinje koja je moje sredstvo, nego svrhom moje volje i težnje kao subjekta iskustva za kojeg postoji prirodni svijet. Subjekt iskustva nije još jedan objekt u prirodnom svijetu, nego subjekt za kojeg postoji prirodni svijet. Inteligentni čitatelj će naravno shvatiti da ništa spomenuto ne pretpostavlja istinu supstancijalnog dualizma u filozofiji uma.


Ireducibilno subjektivni smjer pitanja značenja

Navedeno podrazumijeva da pitanje o značenju ljudske egzistencije ima ireducibilno subjektivni smjer. Ne možemo ga postaviti kao čisto objektivno pitanje bilo o uzroku bilo o svrhi pojave u prirodi određene zoološke vrste. Ako je to točno, onda ne trebamo očekivati da nam prirodne znanosti pruže bilo kakav uvid u pitanje zašto smo ovdje i što naša egzistencija znači. Sljedeći Hawkingov odlomak nije relevantna za naše pitanje:
Međutim, ako otkrijemo kompletnu teoriju, koju će razumjeti svi, ne samo nekoliko znanstvenika. Onda ćemo svi mi, filozofi, znanstvenici i obični ljudi, moći sudjelovati u raspravi oko pitanja zašto mi i svemir postojimo. Ako pronađemo odgovor, to bi bio konačni trijumf ljudskog razuma – jer onda ćemo poznavati Božji um. (A Brief History of Time, Bantam 1988, p. 175)
Prirodna znanost, uključujući evolucijsku teoriju, može nam pružati uzročno objašnjenje zašto smo ovdje kao članovi zoološke vrste, ali čak i kada bi nam prirodna znanost mogla reći svrhu ljudske vrste, ne može nam dati bilo kakav uvid zašto postojimo ukoliko to pitanje znači: zbog koje konačne svrhe mi individualni subjekti iskustva postojimo? Hawking miješa pitanje konačnog značenja (svrhe) ljudskog postojanja sa pitanjem uzročnog objašnjenja određene zoološke vrste. Radi se o pogreški, i to iz dva razloga.

Prvo, dodijeliti uzrok ne znači dodijeliti svrhu. Drugo, životinjska vrsta može imati svrhu čak i ako nijedan primjerak te vrste nema tu svrhu ili bilo koju drugu. Postoji logički jaz između "Vrsta S ima svrhu P" i "Svaki član ima P". Radi se o zabludi podjele. Pretpostavimo da je svrha ljudske vrste služiti kao hrana za rasu dalekovidnih i pametnih vanzemaljaca koji su se davno upetljali u evoluciju Zemlje kako bi imali ukusne rezerve kada dođu ponovno na zemlju. Prema tom scenariju ljudska vrsta ima objektivnu svrhu, ali to nije svrha koja može služiti kao značenje (smisao) života bilo kojeg člana ljudske vrste. Ne može biti smisao mog života da me pojedu ili da imam potomke koje će pojesti. Svrha čija bi me realizacija uništila ili omela moje napredovanje ili negirala moje dostojanstvo i autonomiju nije svrha koja može služiti kao značenje mog života.

Ukratko, idiomatsko "Zašto smo ovdje?" ne pita zašto postoje određeni organizmi na Zemlji, ili zašto su određeni organizmi dio fizikalnog svemira. Niti ne pita o svrsi životinjskih vrsta. Ono pita: Koja je konačna i objektivna, iako subjektivno prilagodljiva, svrha ljudskog subjektiviteta, ukoliko takva postoji. Postojati kao ljudsko biće znači postojati kao subjekt iskustva; to ne znači biti običan objekt u svijetu prirodnih objekata.


Antropički i Kozmički aspekti Pitanja Značenja

[...] Prema tome pitanje značenja života se može formulirati kao ljudsko ili antropičko pitanje, ali također kao "kozmičko" pitanje. Antropičko pitanje: Koja je objektivna svrha ljudskog postojanja? Kozmičko pitanje: Je li priroda svijeta takva da omogućuje i skrbi o smislenosti ljudske egzistencije?


Egzogeno vs Endogeno Značenje

[...] Objektivno značenje je ono koje je dodijelio Bog ili neki drugi vanjski agent ili je "dodijeljeno" prirodom stvari, nasuprot onog koje je subjektivno ili intersubjektivno utvrđeno. Objektivno značenje je egzogeno, ne engodeno. Dolazi izvana, ne iznutra. Primjerice, ako je svrha našeg života živjeti u skladu sa Božjom voljom, onda naši životi imaju smisao koje je objektivno jer je dodijeljeno od Boga. Ali čak ako i ne postoji Bog kako ga se tradicionalno poimlja, i dalje može postojati objektivno značenje, ono koje je upisano u prirodu stvari. Prema ateističkoj kozmičkoj shemi budizma, ulazak u Nirvanu je summum bonum, konačna namjena (i cilj i prestanak) svih ljudskih stremljenja. Slično možemo reći i za hinduizam, taoizam, neo-platonizam i druge sustave. Život bi mogao imati objektivnu svrhu čak i ako ne postoji Bog.


Filozofski i Psihološki problemi Značenja Života

[...] Naše pitanje je filozofsko pitanje o objektivnom značenju ljudskog života općenito, postoji li i koje je. Ne smije ga se miješati s nekim osobnim ili psihološkim pitanjem.

Postoje egzistencijalni skitnice, besciljni pojedinci čiji su životi u neredu zato što ne mogu skupiti motivacije da slijede bilo koji cilj. Zamislite osobu koja vjeruje da je konačno smisao ljudske egzistencije postići Nirvanu, ali jednostavno nemaju motivaciju da meditiraju, prakticiraju post itd. Problem te osobe je psihološki, ne filozofski. To ne znači negirati da filozofski problem ne može postati psihološki za neku osobu. Osoba koju filozofska istraga dovede od naivnog vjerovanja u smisao života do uvjerenja u apsurdnost života može potonuti u paralizirajuću duševnu bol. Usporedite to sa slučajem kada netko filozofskim sredstvima dođe u uvjerenje apsurdnosti ljudske egzistencije i zatim smireno razmisli o Camusovom pitanju zahtijeva li apsurdnost samoubojstvo kao jedini prikladni odgovor. Ako osoba odluči da je samoubojstvo prikladan odgovor i počini taj čin, ne trebamo reći da ga je filozofska potraga dovela u psihološki problem, nego da je u praksu proveo svoje teoretsko uvjerenje.

Dakle kada inzistiram da je pitanje značenja života filozofsko, ne psihološko, pitanje, to ne znači da je samo teoretsko pitanje bez ikakvih mogućih praktičnih posljedica za nečiji život.[...]

PS

Naravno, radi se samo o nekim napomenama - popraćenim Vallicelinim komentarima - oko samog pitanja, odnosno onoga što točno (ne) mislimo kada postavljamo pitanje smisla i značenja života. Više o tome kasnije...

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove