[...] A to me dovodi do drugog faktora
iza tendencija suvremenih crkvenjaka da govore na način za koji se
čini kako implicira raskid sa poviješću: potpuna hegemonija
liberalizma u suvremenoj Zapadnom svijetu, zapravo u većini
suvremenog svijeta. Kada kažem "liberalizam" ne mislim
samo na onu vrstu stvari koju karakteriziraju moderne lijeve strane
[U SAD-u Democratic Party], mislim na širu tradiciju koja počinje s
misliocima pout Hobbesa i Lockea, i čije se osnovne pretpostavke
danas uzimaju zdravo za gotovo od strane moralnih i političkih
mislioca gotovo svih vrsta. Ono što liberali svih vrsta – od
Hobbesa do Lockea do Kanta di Rawlsa i Nozicka – dijele
zajedno, neovisno o značajnim međusobnim razlikama, je naglasak na
vladavinu volje pojedinca. Za liberalizam, nijedan zahtjev nad bilo
kojim pojedincom nije legitiman ukoliko on na neki način ne
pristane. Stoga je tendencija svako takvo nametanje smatrati povredom
njegova dostojanstva. Sloboda koju liberali žele promovirati je
sloboda od okova nad pojedinčevom voljom, bilo da su ti okovi
politički, društveni, moralni, religiozni ili kulturni.
Liberalizam u tom širem smislu je
prevladavajući način razmišljanja i osjećanja u suvremeno doba.
Radi se o obveznom etosu, zapravo religiji, suvremenog doba.
Apsolutno prožima suvremeni politički, društveni, moralni, vjerski
i kulturni život. Zbog toga su čak i argumenti političkih
konzervativaca i pravovjernih kršćana konstantno izraženi jezikom
slobode, prava, digniteta pojedinca itd. Pritisak da prilagodite
svoje razmišljanje i senzibilitet osnovnih liberalnim pretpostavkama
je gotovo neodoljiv. Stoga se svaki priziv na sloboda smatra sam
po sebi moćnim argumentima, a prigovor nekoj političkoj odredbi ili
stavu na temelju toga da je u konfliktu sa slobodom se smatra moćnim
prigovorom na kojeg se treba odgovoriti. Zagrebite ispod površine
suvremenog konzervativca ili kršćanina i pronaći ćete liberala, u
tom širem smislu riječi "liberal".
Liberalizam je potomak Ockhamova
voluntarizma, davanja prioriteta volji nad intelektom. Izvedite
posljedice voluntarizma i doći ćete do zaključka da ono što volja
odabire je važnije od onoga što intelekt zna.
Objektivna istina će se
činiti kao opresivno nametanje volji. Za Akvinskoga, takvo
razmišljanje je naopako. Volja je podređena intelektu, a njen
finalni uzrok
je potraga za objektivnom
istinom koju intelekt dokučuje.
Izvorni post Nudge nudge, wink wink, autor Edward Feser.
PS
Feser u navedenom postu komentira
nedavnu sinodu i nejasan jezik kojim se poručuje više od onoga što
se poručuje samim riječima. Implikatura izjava
je da neke stvari koje su se prije smatrale pogrešnim više nisu
takve. (Na početku posta objašnjava što je Implikatura –
primjerice, netko Vas pita kako je bilo na slijepom spoju, a vi
odgovorite da je restoran bio u redu. Iako niste ništa rekli o samoj osobi, sugovornik će shvatiti i više od onoga što se
rekli samim riječima.)
Inače, Feser misli
da su stvari loše, ali da nisu toliko loše. Prema njemu, liberalizam je poput
Arijanizma, hereza koja će se zadržati još neko vrijeme, ali će u
konačnici izgubiti.
Nešto ranije u istom postu komentira;
"Kako smo došli do toga? Prema meni postoje dva glavna faktora. Prvi je ono što sam već opisivao kao glavni razlog kolapsa katoličke apologetike, dogmatike i moralne teologije, i kateheze: napuštanje skolastike. Tomisti i drugi skolastički filozofi, i kler ranijih generacija koji je imao skolastičku intelektualnu formaciju, naglašavao je preciznost u misli, preciznost u jeziku, preciznost u argumentaciji, preciznost u doktrinalnim i javnim izjavama, i izuzetni oprez prilikom novih teza i formulacija za koje se čini da bi mogle podrivati kredibilitet. Recite što želite o (navodnim) ograničenjima skolastičke teologije i filozofije, ali kada je ona prevladavala nije bilo nikakve sumnje o tome što znači izjava biskupa ili Vatikana i kako se uklapala u katoličku tradiciju."
***
Još ću jednom
istaknuti nešto;
"Slobodno izvršavanje volje je stvarno dobra stvar. Ali radi se o dobru koje je podređeno višoj namjeni zbog koje postoji, potrazi za onime što je stvarno istinito i dobro."
Često možete čuti da su
konzervativci nedosljedni jer su primjerice protiv državnog
uplitanja u ekonomiju, a nisu protiv državnog "uplitanja"
u narkotike. (O sličnom prigovoru sam već pisao ovdje - O dosljednosti konzervativaca i libertarijanaca.) Ne znam
je li to posljedica retorike koju neki konzervativci preuzimaju od
libertarijanaca, ali taj prigovor ne shvaća poziciju konzervativaca.
Ne postoji ništa nedosljedno u tome da primjerice oženjenom čovjeku
olakšamo poboljšavanje ekonomske situacije, razmjenu robe i usluga
(kako bi mogao skrbiti o bližnjima), ali i da mu istodobno otežamo
pristup teškim narkoticima koji će djelovati protivno namjenama uma
i koji će mu onemogućavati normalno funkcioniranje i ispunjavanje
svih drugih namjena. (Naravno, neće sve nemoralne stvari ujedno biti
i nelegalne.)
Možemo reći da konzervativci
razlikuju slobodu i licencu. Sloboda je stvar osobne odgovornosti i
poštivanja drugih, a licenca je kada činite što god želite,
iskorištavanje drugih. Sloboda ovisi o vrijednostima koje štite
pojedinca od kaotičnih osobnih života. Odnosno, ona "sloboda"
koju može uživati samo jedna generacija, dok je slijedeća osuđena
na ovisnost, nije sloboda nego licenca. (Više o tome u Scrutonovim razmišljanjima koje sam prenio ranije; Što vjeruju konzervativci i TV Intervjui sa Scrutonom o konzervatizmu.)